Arhiva oznaka: Robert A. Vrbnjak

Promocija knjige: Doris Pandžić “X√X”

 

U četvrtak,  02.10. u 20.30 h u riječkom klubu “Tunel” održat ćeš se promocija nagrađenog romana “X√X (mentalna igra)” autorice Doris Pandžić, objavljenog u nakladi Matice hrvatske.

Predstavljanje knjige će moderirati naše gore list, jedan od urednika “Književnosti uživo”, Robert Vrbnjak.

Autoričinim riječima, predstavljanje knjige će biti književno-dizajnerska priča – vizualni identitet knjige koja je istovremeno i slika koju je moguće objesiti na zid je zaštićeni dizajn koji simbolički potcrtava psihološke sfere autoričinog romana.

Robert A. Vrbnjak: Mrtvačnica (iz Abecede nestajanja)

Grad me je samljeo i ispljunuo, kao i tolike prije mene.
Žena mi je pobjegla, sreća na kocki me napustila. Razbolio sam se, uvalio u dugove, samo zlo i naopako.
Već sam spremao torbu s namjerom da se vratim u svoje selo, kad me nazvao Cvitan iz mrtvačnice. Trebao im je noćni čuvar, jer je čovjek koji je na tom mjestu radio prošlih dvadeset godina – umro!
– Rode, bil’ ti to pri’vatija? – pitao je.
– Može – rekoh.
Prve sam večeri došao pola sata ranije, loše obrijan i psujući sudbinu kletu.
Šef mi je predao ključeve, objasnio proceduru i rekao: Uživaj! – ostavivši me samog.
Zoru sam dočekao prepirući se sam sa sobom, pokušavajući valjda na taj način razbiti jezivu tišinu i osluškujući kao preplašena zvijer u strahu da će mi neki mrtvac zakucati na vrata portirnice
Sljedećih sam noći već bio opušteniji.
Smjene su proticale mirno. Vrijeme sam prekraćivao gledanjem TV-a, ili bih sjeo u izlizanu fotelju, dignuo noge na radijator i spavao.
Krajem prvog tjedna postalo mi je savršeno jasno da je ovaj posao kao stvoren za mene.
Vremena sam barem noću imao na pretek, pa se u meni opet javila želja da nastavim pisati ovu, već davno započetu knjigu: Ali, ništa od toga jer riječi nisu dolazile. Osim toga, mislio sam, zašto pisati? I kome? Ovoj umrloj, šutljivoj čeljadi koju ništa ne zanima i o ničemu ne govori, ovoj hladnoj publici koja svoje priče odnosi sa sobom tamo kuda odlazi?
I nisam pisao.
Radije bih, samo tako, sklopio oči sanjareći o nekom drugom mjestu.

Fotografija: Richard Bryant/Library of Congress

Robert A. Vrbnjak: Osnovne vrste lajkova

1. Kurtoazni – iz uljudnosti, jer je red lajkati nekog ili nešto, jedan klik, pa nije to vreću krumpira nositi na 5. kat;
2. Lajk u prolazu – nemaš pojma što su dotični ili dotična postali i o čemu je riječ, ali stišćeš bez veze;
3. Konformistički – svi lajkaju, a ti se nekako podsvjesno želiš prilagoditi većini;
4. Kontraški – lajk iz inata i uvijek suprotan od pojedinca ili ostatka cyber čopora;
5. Hamletovski – Lajkati il’ ne lajkati pitanje je sad?;
6. Pijani – kad u 3 ujutro dođeš iz života i sjedneš za komp pa udaraš po tastaturi;
7. Apatični – toliko si bezvoljan da ti još samo lajkanje preostaje;
8. Fobični – lajkao, ne lajkao, strah te posljedica u svakom slučaju;
9. Sklerotični – Ma jesam li ili nisam lajkao? – pitaš se;
10. Spasilački – lajk za kitove, vukove i ostale ugrožene vrste koje spašavaš lajkanjem;
11. Lajk iz interesa – ovaj ne iziskuje pojašnjenja;
12. Ego-lajk – poznat i pod imenom „samo ja“-lajk; lajkaš se, brate, sebe i nikog drugog;
13. Jugonostalgičarski – lajkaš sve što ima veze s bivšom nam državom;
14. Lajk na lajk – lajkaš jer je netko drugi to već učinio, iskazujući na taj način svoje poštovanje lajkašu;
15. Zbunjeni lajk – radnja onih koji obično kažu – Ja niš’ ne kužim ovaj Facebook – pa stišću gdje i što stignu;
16. Lajk zabunom – kad se ne očekuje da netko lajka, na primjer kad je riječ o smrtnom slučaju, a ti budeš jedini koji je lajkao i poslije se zbog toga glupo osjećaš;
17. Lažni – lajkaš zato jer si lažljivac, ulizica, moralna nula;

I posljednji:
18. Iskreni – jedan od najcjenjenijih, ali i najrjeđih oblika lajkaške filozofije.

Glorjana Veber: Imena

Jučer sam usnila da je na Zemlji izbio virus
koji je izbrisao imena… I tog jutra u mom snu
ljudi su tako ustali oćutili svoja tijela popili kavu…
Mogao je to biti bilo koji dio svijeta Ljubljana Tokio Kairo
ali bio je tek mjesto u mojoj glavi potpuno identično ovom
jednakih cesta istih zgrada i ograničenih mogućnosti
istog sunca istih osjećaja a opet tako prazno
I u tom su mjestu izjutra ljudi otvorili novine
uključili mobitele radio internet pokazali policajcima isprave
liječnicima zdravstvene iskaznice… Sjećam se
kako su zbunjeno gledali jedni u druge
tražili se pričali odjednom se trebali
no dodiri razgovori i mišljenja na koncu opet postaše valute i dionice
Tražili su osjećaje nebo i vjetar
a prometni znaci bijahu prazni i trebalo je naći smjer
Odjednom se počeše pitati otkud taj strah
zašto im se tresu ruke zbog čega im se oči rose – tko su
Sve je bilo uvlas isto ali drukčije
nestala su njihova imena podrijetlo nazivi
ostao je tek osjećaj da su ih nekoć imali
da su postojali natpisi imenovanja oznake strelice…
I kao da je netko s prozora izvadio stakla
postade barem jasno zbog čega se vani njišu stabla

(Sa slovenskog preveo: Robert Vrbnjak)

Ilustracija: Assassin’s Apocalypse

Robert A. Vrbnjak: Novinar

Zaposlio sam se, pišem za lokalne novine. Nisam novinar po profesiji, ali brzo sam se uklopio u tu atmosferu žurbe, buke, telefonskih razgovora, diktata događaja i pritisaka prekratkih rokova. I inače sam takav – kao sklopka, brzo se uklapam i još brže isklapam, ili sam on ili off, trećeg nema. To je i urednik prvo zaključio o meni te me već prvog dana poslao na teren, u Gornje Trupce da osmislim prilog o puknuću vodovodne cijevi uslijed čega nije bilo vode u periodu od osam do petnaest sati. Otišao sam tamo, zabilježio sve što su mi rekli; gdje je i zašto je pukla cijev, naveo da su nadležne ekipe odmah izašle na teren i u najkraćem roku uspjele zaustaviti daljnje istjecanje vode, pohvalio sve koji su radili na saniranju štete i, završavajući članak, upozorio na opasnosti koje prijete od dotrajalih cijevi. Urednik je bio zadovoljan, a posebno jer sam, kako je rekao, informacije do čitatelja uspio prenijeti vjerno, usput slikovito dočaravši atmosferu, a ne samo gole činjenice; toliko zadovoljan da mi je odmah potom dodijelio zadaću da napravim prilog o prvenstvu u boćanju za žene. Žene, boće – ima li što oku i srcu milije. Ne moram ni reći, i to sam stručno odradio. Zatim sam pisao o poskupljenju jaja i pelena, radio intervju s jednim koji je po zanimanju hvalisavac i izvještavao s regionalnog prvenstva u jede-nju krafni. U ovom poslu volim što je raznolik, nepred-vidljiv, sviđa mi se ta dinamičnost. Dobar novinar na svaki novi dan gleda kao na novu priliku i izazov, kao na mogućnost da sakupi čim više aktualnih i zanimljivih informacija. A kad smo već kod zanimljivosti, jučer sam tako trebao razgovarati sa ženom kojoj je biološki sat nenadano počeo ubrzavati, ali se nije pojavila u dogovoreno vrijeme. Ne znam je li zaboravila na naš dogovor ili je možda taj njen poremećaj sa satom kriv; uglavnom, čekao sam tamo na ulici, smrzavajući se, i za nju, u tim trenucima, u tom njenom prebrzom poimanju vremena, bio nešto što se već odigralo, bio već daleka prošlost. A kad je postalo jasno da neće doći, lijepo sam, kao i svaki dovitljiv profesionalac kojem je stalo do prikupljanja informacija, otišao do njene kuće – kako to već novinari rade u američkim filmovima. Zavirivao sam joj u prozore i udarao po vratima, ali nije otvarala. A ja baš i nisam tip koji odustaje kad nanjuši dobru priču! Otišao sam zato susjedima i njih malo ispitivao, premda mi oni nisu znali, a ni imali bogzna što interesantnog reći o njoj. Saznao sam tek da su joj preko noći sve haljine postale preuske i opisali su je kao dragu curu koja, nažalost, u životu uvijek naleti na pogrešne, na vjetropire kojima nije stalo do nje niti zaslužuju njenu ljubav.
Danas ujutro urednik nas je pozvao k sebi i odmah počeo o tome kako loše stojimo i kako će biti problema oko isplate honorara ako nam se prodaja ne poveća.
“Što najbolje prodaje novine?” pitao je gledajući nekud kroz prozor. Kako nitko nije odgovarao, ja sam se javio za riječ.
“Žutilo, 3 S ili Seks, skandal i senzacija!” rekoh.
“Upravo tako Koprivnjak! Bravo!” pohvalio me pred svima, dodavši kako sada od svih nas očekuje da pokažemo više inicijative, više zalaganja po tom pitanju. I tako mi je dan započeo na terenu, u potrazi za 3 S. Ali već oko devet mi se više ništa nije činilo dovoljno skandalozno, senzacionalno, a ni seksi, pa sam otišao u Alibi bar u nadi da će u smjeni biti ona konobarica koja ima dobro dupe, međutim nije bila. Za šankom, u društvu nekih sumnjivih investitora, sjedio je lokalni političar kojeg svi znaju kao Kvazimoda, zbog te njegove face. Pio sam kavu, ispod oka promatrajući Kvazimoda, kad mi je odjednom proradila probava i zgrabila me inspiracija, te je iz mene izletio članak o Virgilu Zonesu, čovjeku nad kojim su usta preuzela vlast – izmislio sam mu ime, lik i djelo, da budem iskren, cijelog sam Zonesa izmislio.
Ovako je nekako išao taj članak, tekst koji, nažalost, neće biti objavljen, jer je na kraju smjene neslavno završio u Recycle Binu, na mom, sad već bivšem novinarskom desktopu:
Stvoreni smo s dva uha za slušanje i jednim ustima za govorenje, valjda iz razloga da bismo na taj način dvo-struko više slušali nego govorili. Ali što reći o Virgilu Zonesu, čovjeku koji se rodio s dvama ustima i samo jednim uhom? I to ustima koja svaka za sebe, neovisno o onim drugim, rade sve što usta već i inače rade: govore, jedu, piju, pjevaju, ljube se, hrču i zvižduću. Liječnici tvrde da Zones nije podvojena ličnost, već da su mu usta – i donja i ova gornja – ovisna o drugim centrima u mozgu te, shodno toj činjenici, imaju svoju volju i stav, svoju jasno izraženu autonomnost i samodostatnost, tako da se on po tom pitanju ponaša kao dvije potpuno odvojene, protuslovne osobe, cijelo se vrijeme nalazeći u očiglednoj kontradikciji sa samim sobom. Kod Zonesa i njegovih usta vrlo je zanimljivo i odmah se uočava i to da su ona potpuno različita. Ne toliko izgledom koliko po stavovima, po onom što pričaju i kako mu se ponašaju na licu. Tako, primjerice, jedna puše, a druga su zakleti nepušač, prva imaju žensku, a druga mušku ćud, donja vole jesti čvarke, gornja bi radije nešto slatko, jedna uče kineski, o ova na čelu svirati klarinet, jedna zagovaraju gay brakove i eutanaziju, a druga se zalažu za prijevremene izbore. Zonesu s njima stvarno nikad nije dosadno, ali mu sve to predstavlja i popriličan problem, a posebno iz razloga što ima samo jedno uho pa ih u tom njihovom nadmudrivanju najčešće baš i ne čuje najbolje. Ispada zapravo da je najsretniji kad mu usta ne razgovaraju međusobno, kad su posvađana. Uživa u tim trenucima kratkotrajne tišine i misli svoje. Na pitanje koja od njih smatra više svojim pravim ustima, i jedna i druga izjavljuju da su to upravo ona i svoju tvrdnju potkrepljuju nizom argumenata, ne prestajući s optužbama na račun onih drugih. Dotični je rođen u Engleskoj, gdje je u mladosti bio predmetom brojnih medicinskih istraživanja. Usprkos svom hendikepu, u zreloj se dobi dokazao kao uspješan poduzetnik. Oženjen je i otac šestero djece.
Tu sam još štošta nadodao o Zonesu, o njegovoj obitelji, prijateljima i suradnicima, a student koji radi na obradi fotografija poslije je u Photoshopu kreirao Zonesa, copy-paste sistemom zalijepio Mick Jaggerove usne posred čela Damira Kajina, a jedno mu je uho jednostavno izbrisao.
Kako bi cijela priča dobila i toliko nužnu interakciju s čitateljstvom, na kraju sam postavio pitanje: Kakav bi život Zones imao da se kojim slučajem rodio na ovim našim prostorima?
Možda bi postao političarom? Jer rođen takav kakav već jest, ima tu prednost da može dvostruko više govoriti i dvostruko manje slušati. Dakle, idealan političar – priča dvostruko, a sluša samo polovično… ponudio sam odgovor u posljednjoj rečenici članka.
Kad je pročitao tekst, urednik se nije doimao nimalo zadovoljnim. Samo je pitao gdje mi je tu 3 S i savjetovao neka se ugledam na kolegu Mrđana Kulenovića koji svoj posao odrađuje korektno, ne izmišlja tamo nekakve Zonese, već prati scenu, piše o toaletama, novim cipelama i predbračnim ugovorima poznatih, u svakom članku redovito spomenuvši barem dvoje-troje političara, sportaša ili celebrityja, uspijevajući na taj način tekst učiniti zanimljivim i razumljivim najširim slojevima čitateljstva.
“A-ha”, potvrdio sam i sklopka je negdje duboko, duboko u meni preskočila na off. Kraj priče! Dobio sam ili dao otkaz, ne igra ulogu, ionako nisam tip za novinara, nemam taj osjećaj za medijsku atmosferu i atraktivne informacije, ne vidim se u svijetu 3 S glamura, nemam blage veze što i o čemu ljudi vole ili žele čitati.
Eto toliko o mom novinarenju.
Opet sam nezaposlen.
Dane provodim u parku. Slijedim usamljene žene koje šeću sa svojim četveronožnim prijateljima, a kad im postanem sumnjiv, sjedam na klupu i listam oglasnik.
Klinika traži psihijatra za životinje. Uvjeti: poznavanje pseće i mačje psihologije i sklonost prema radu s razmaženim i neposlušnim kućnim ljubimcima.
Javiti ću se na ovaj oglas.
Svakako hoću. To je posao za mene!

Robert A. Vrbnjak

Polica „A“

Postoji tako, u svakom dućanu, po jedna ili čak više polica, uvijek krcatih artiklima za kojima trenutno vlada najveća jagma, onima što se najbolje prodaju u doba godine u kojem se, nekim čudom zateknemo.
Nazovimo sada ovu našu policu: polica „A“.
Na njoj se već prodaju lampice, borovi i kuglice, a pred samo desetak dana bila je zatrpana plastičnim svijećnjacima, onakvim kakve nosimo na groblja za blagdan Svih svetih. Tek koji tjedan ranije na njoj su se gužvale olovke bilježnice, torbe i sve što je jednom školarcu potrebno da veseo i bezbrižan uđe u novu školsku godinu. U siječnju, ta će ista polica biti puna čokolada, panetonea i nekvalitetnog šampanjca kojeg neće imati tko popiti tijekom najluđe noći. U veljači, tu će se već stiskati crvena srca i ostale zaljubljene sitnice, mali znaci pažnje, kakvima jedni druge darujemo za Valentinovo. Potom će se odjednom ispuniti šarenim maskama i ostalim karnevalskim rekvizitima, jer, biti će vrijeme maškaranog ludila. Maske će preko noći biti zamijenjene uskršnjim jajima i zečevima, a onda će se na polici „A“ odnekud pojaviti roštilji, jer u proljeće nema bolje nego zaroštiljati na kakvoj livadi. Ni okrenuti se nećemo, a na njoj će već biti kineske kupaće gaće. Peraje, maske i sandale za hodanje po plaži. Potom, isto tako, tu će iznenada osvanuti jeftini kišobrani, križevi i zastave, Europske unije i Hrvatske, jer nikad ne znaš, kad ti zastava ili križ može zatrebati, uvijek se naime dogodi i poneki svetac ili poneki praznik, neovisnosti, zahvalnosti, rada ili, ne daj bože, antifašista. Sve će to, naravno, biti izmiješano i padati će s police „A“, zajedno s maskama za Noć vještica koje su tu zabunom ostale i pištoljima na vodu, bez jasno istaknute cijene.
Danas, kad sam ušao u dućan, na polici „A“, između svih tih šarenih potrepština, sobova i ostalih ukrasa za bor, ugledao sam staklenku kiselih krastavaca!
Kako je tu dospjela? Kakve veze imaju krastavci s Božićem i Novom godinom?
Je li se dokotrljala s police „B“? Možda ju je kakva nepažljiva djelatnica zabunom tu stavila? Ili kakav kupac koji se predomislio, pa je radije nego krastavce kupio umjetni snijeg za bor?
Počinjem vjerovati da se radi o provokaciji, o nečemu dubljem, kiseloj poruci čiji smisao ja ne uspijevam odgonetnuti.
Nije važno. Što god da jest, polica „A“ će uvijek ostati najbolji pokazatelj prolaznosti vremena, ljudske gluposti i mijenjanja potrošačkih navika.
I zato: živjela nama naša polica „A“!

Granjo

Moj je mobilni uređaj zastario. Vjerujte, sve se teže nosim s tom činjenicom. Pronašao sam ga prije četiri godine, u šumi, za vrijeme branja gljiva, izgubljenog ili bačenog, u svakom slučaju već i tada tehnološki prevaziđenog. Kad bih ja bio drukčiji, jedan od onih koji robuju trendovima, netko kome je stalo kakav će uređaj staviti ispred sebe dok na terasi kafiću ispija kavu, samo bi produljio, sigurno ga ne bi tamo, u sred te šumetine vadio iz trnja i granja riskirajući da se poskliznem i padnem u provaliju. Ali što kad jednostavno nisam takav. Donio sam ga kući, skinuo mu masku, obrisao vlagu, osušio fenom za kosu i stavio ga puniti. I već izgubio svaku nadu da će pokazati bilo kakav znak života, kad mu je zaslon stidljivo zasvjetlio i na njemu osvanula poruka: Unesite PIN kod.
Prozvao sam ga: Granjo. A kako bih drukčije kad je već nađen u granju? Ja sam Franjo, a on
Granjo. Logično, eto.
Danas, četiri godine poslije, još uvijek smo zajedno, moj Granjo i ja.
Gledam ga kako se sunča tamo na komodi pokraj vaze, ili spava isključen podsjećajući na starca kojeg je vrijeme pregazilo. Kašljuca dok zvoni, u pola razgovora baterija mu se isprazni, a sugovornika najčešće ne čujem, ali mi to ni najmanje ne smeta, jer mene rijetko tko nazove, a za one koji me eventualno i zovnu ionako znam što će mi reći bez da ih i slušam. Performanse su mu nikakve, dizajn smiješan, sučelja nema, a druge mogućnosti kao što su pristup internetskim sadržajima ili njegovanje prijateljstava putem mobilnog pristupa društvenim mrežama, za takva čuda moj siroti Granjo nije nikad ni čuo. Ali, što se ono kaže, služi svrsi, meni je dovoljan, a i razvili smo tijekom godina nas dvoje jedan prisan odnos koji, čini mi se, uvelike prevazilazi onaj odnosa čovjeka prema tehnološkoj napravi. Ne bih htio da me krivo razumijete, ja nipošto nisam od takvih koji se vežu za stvari, a posebno ne za stare mobitele ili slične elektroničke drangulije, ali ponekad, otkad je Granjo ušao u moj život, stvarno imam osjećaj kako se napokon osjećam više kao čovjek, a manje kao stroj, što slobodno mogu reći, ranije nije bio slučaj. Može ovo zvučati i smiješno, ali ni sa kim se prije nisam osjećao toliko sigurnim, niti razumio na taj način kao s Granjom – posve jednostavno i opušteno, a opet, bez riječi i tona. Samo se pogledamo i već znamo što ovaj drugi misli. Sretan sam što je pokraj mene – nesumljivo i zbog činjenice jer znam da mi Granjo može pružiti mogućnost komunikacije s bilo kim na ovom svijetu – toliko sam sretan zbog toga da s druge strane uopće nemam potrebe tu mogućnost iskoristiti, to jest, nemam apsolutno nikakve potrebe nazvati ni čuti bilo koga, a kamoli još trošiti impulse na određene pojedince koje nisam čuo ni vidio već godinama i s kojima ionako ne znam o čemu bi. Dovoljan mi je Granjo. On meni i ja njemu. Dovoljni smo jedno drugom. Tako mojoj sreći nema kraja jer osjećam, moj me mobitel voli na svoj način i iskazuje to kako najbolje zna i umije, danima se ne oglašavajući, a ja mu ljubav uzvraćam tako što ga rijetko uzimam u ruke, propuštam pozive i ne odgovaram na poruke kojih ionako nemam. I tako nam dani prolaze, meni i mom Granji.
Što smo duže skupa, primjećujem, uostalom kao kod svih koji puno vremena provode zajedno, da su nam i navike sve sličnije. Ponekad kad poželimo udahnuti svježeg zraka prošećemo uz more, ili odemo na izlet, nekud dalje, napustimo sigurnost poznatih prostora i odvezemo se na mjesta na kojima oboje volimo boraviti, udaljena mjesta bez signala, na kojima možemo biti sami i nedostupni. 
A kad baš moramo odemo do trgovinskog centra; ulazimo i još brže izlazimo iz dućana s namirnicama, nipošto ne zastajkujući pred izlozima s najnovijim gadgetima, popustima i dodatnom opremom – jako pazim da ga pred tim blještavim izlozima ni slučajno ne izvlačim iz džepa, jer znam, ne bi mu bilo pravo da vidi koliko je star i tehnološki prevaziđen. I dok se udaljavamo za nama ostaju najnoviji modeli raznih cjenovnih rangova, s lice i osmjeh detekcijama, raznim integracijama, senzorima, najpopularnijim aplikacijama, silnim pikselima, neslućenim mogućnostima kompaktni, klizni, autorotirajući pametni telefoni, ali tako daleki i hladni; a ja mislim, neka moj Granjo i nema sve pogodnosti tih novih sprava, ali barem ima dušu.
Poslije, kad dođemo kući, vraćam ga na komodu i točim nam čašu vina.
Gledamo kroz prozor kako vani lije kiša, a mene savlada neka tuga i nije mi svejedno.
Znam, jednom ću ga morati zamijeniti, dati reciklirati, nabaviti novi uređaj, ali nemam srca.
Ne.
Ne mogu to Granji učiniti.