Arhiva oznaka: Rijeka

Ivan Molek: V. Car Emin i “grad-žrtva”

Danas je u riječkom Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja pohranjena diploma naslovljena “Alla città olocausta”, s nadnevkom od 23. rujna 1934. i potpisom predsjednika onodobne podružnice veteranske udruge. Ona je bila sastavljena u povodu desete godišnjice priključenja Rijeke Italiji i napisana manirom koja ističe vokativne konstrukcije (“O Rijeko”, “o grade vjerni i nepobjedivi”), negacije u službi veličanja (“neuništivi simbol”, “nezaboravna djela”) i opća mjesta pompoznog prisjećanja na prošle dane; u toj “epopeji duša žednih ljubavi, slave i pravde” pjesnik i zapovjednik legionara G. D’Annunzio postaje tako junak “koji je s tvojih bedema svijetu odaslao sjajan izazov – prezir prema životu, prezir prema smrti, proročko pouzdanje u pobjedu”. Takvom je manirom napisana npr. i memorijalna ploča postavljena desetljeće kasnije na fasadi četverokatnice u Torinu, smještene u blizini Egipatskog muzeja i na putu od sveučilišne knjižnice do središnjeg gradskog trga: “U ovoj kući Friedrich Nietzsche spozna punoću duha što kuša nepoznato, volju za vladavinom koja potiče junaka”.

Književna povijest smješta V. Cara Emina i njegovu Danuncijadu (1946) u kasnu i moderniziranu realističku (šenoinsku) tradiciju. Drugim riječima, unatoč vremenskom odmaku, u polaznu postaju ovdašnje povijesti romana. Trag tome nazire se već u značenjski prenapregnutom podnaslovu; “roman”, “kronika”, “historija”, “histerija”, “tragedija” i “komedija”, svi ti elementi u sveopćem “skvilibriju”, poremećaju ravnoteže, njegova pripovijednog univerzuma pronalaze svoju (sintaktički) održivu strukturu: “romansirana kronisterija riječke tragikomedije 1919–1920”. Okašnjeli Car Eminov realizam može barem imati tu prednost da već definirani devetnaestostoljetni pozitivizam mjestimice dopunjuje (pa stoga ne uvijek ni najdosljednije ni najusuglašenije) uvidima suvremene mu psihoanalize u “mračnu stranu duše”, prenosi jedan od likova, “apsolutnog degenerika” i njegove sljedbe. Međutim, Car Emin dovoljno je promišljen i dovoljno je profinjen autor da bi svoje adute sveo na činove pojedinačnih i lakopamtljivih diskvalifikacija. Uostalom, njegova je kronisterija ugledala svjetlo dana, i to je pisac morao unaprijed znati, nakon što je D’Annunzio kratko po poraznoj riječkoj pustolovini bio više–manje prisilno (politički) umirovljen u rezidencijalnom kompleksu ponad jezera Garda s cijelim ulicama i trgovima, monumentalnom grobnicom i kazalištem na otvorenom te uzbrdo dotegljenom devedesetmetarskom torpeljarkom pretvorenom u vidikovac okružen bujnim zelenilom te nakon što se, riječima muzejske diplome, comandante superbo oprostio zauvijek i od luksuza beskonačne dokolice i od svijeta živih.

Smjer moderniziranja realističke tradicije kod Cara Emina ogleda se u svijesti o vrsti protagonista kod koje se gube individualna obilježja: “živi vulkan”, “krater što divlja, urla, riče, što se sveđ razlijeva uokolo poput lave, gotove da pohara sve što joj se postavlja na put”. U tome, dakako, nije usamljen. I Krležin se protagonist Povratka Filipa Latinovicza (1932) suočava s prizorom kojim dominira “pakleni furiozo”:

Ispod licitarskih jedara i krčmarskih šatora prolijevalo se vino, klokotala je medica s ledom, otvarale se nove bačve svježeg piva, te je u onom kolopletu pečenih kobasica i licitarskih krunica, u pijanoj poganskoj graji oko crkve urlao divlji, prapočetni element: kosmat kao gorila s kočijaškom šapom i trobojnom slikom svetoga Roka za klobukom. Mnogo je diluvijalne, mutne snage bilo u pijancima oko crkve, i u suludoj đavolskoj halabuci trumbeta, kraherla, mužara i litanija meketao je glas poganskoga sajma. Oko male barokne kapelice siromašnog ranjenog sveca čuo se topot kentaurskih kopita i papak kosmate noge nečastivoga; u glasu sljepačkih orguljica, u vici djece, u pucketanju bičeva i djevojačkim kretnjama bilo je sve puno veselog, suludog smijeha, spram onih oltarskih žalosnih, rezigniranih slika nečeg divljepobjedonosnog.

Na mjestu gdje duž putovanja veliki svijet – kaptolski kolodvor – Kostanjevec – kapelica sv. Roka Kostanjevečkog (i potom korak natrag) dodiruje predmnijevani rock bottom pripadne mu kulture, budi se kod Filipa Latinovicza odjednom, i napokon, velebna slikarska vizija. Bila je potrebna proštenjarska svetkovina, sa svom svojom raznosmjernom energijom anarhije odozdo (drugo značanje archè, tvrdi Agamben, jest “zapovijed, naredba”), za dovođenje u antitezu starijih (institucionalno napuštenih) i novijih (institucionalno prihvaćenih) oblika religioznosti, usamljene mučeničke figure i figura razularene gomile, antitezu koja se na životu održava onom logikom kojom se rukovodio i zapovjednik okupacijskih snaga u Rijeci koji je trebao zaustaviti D’Annunzijevu Santu entradu, ulazak legionara u grad: ako ne možeš protiv njih, ti im se onda (na svoj način) pridruži. U svetoročkoj epizodi Povratka Filipa Latinovicza brišu se, nakratko, granice između dubine (davnine) i površine (sadašnjosti). Granice koje se brišu u Danuncijadi, nešto duže ali ipak nakratko, jesu, za razliku od toga, one između središta i periferije (onodobne) tekuće političke povijesti:

Delirij. Zaglušna provala kolektivnog ludila. Pjesnikov auto sav je zasut cvijećem, a sâm pjesnik obasut cjelovima onih što ga prvi okružiše i koji moraju ustupati mjesto drugima jer svaki hoće da “Liberatoru” dođe bliže, da ga dodirne, poljubi u lice, u ruku. Uneke učinilo se kao da su mu kola osvojena na juriš. Pet-šest gospođa i gospođica, što su se kao bjesomučne furije dogurale do auta, prebaciše se unutra, u naručje pjesnika koji duboko dirnut uzvraća i poljupce i sve dokaze neizmjerne ljubavi.
A svijet uokolo neprestano u deliriju. Svi se ljube, grle, kliču, urlaju. I sve su kape i šeširi u zraku, zastave se visoko dižu i spuštaju pred njim, od boga poslanim spasiteljem. Sve je razdragano, očarano, pomamljeno (kurziv naknadno).

Može se učiniti kako se ponašanje dviju skupina u bitnome ne razlikuju. U oba slučaja zapaža se odstupanje od pravila svakodnevnog života, jednoličnog odbrojavanja uvijek istih i uvijek jednako vrijednih jedinica vremena. Pa ipak, razularena svetoročka gomila razularena je po diktatu religijskog kalendara, svega jedan dan godišnje. Disciplinirano i ni više ni manje od toga. E. Canetti iz Mase i moći kazao bi kako je tu posrijedi zatvorena masa; jednodnevan je to “skvilibrij” koji se bespogovorno ravna prema obrascu: pravilo – poremećaj pravila – preuspostavljeno pravilo. Otvorena masa Danuncijade ravna se, međutim, po diktatu povijesnog kalendara: pravilo – pravilo unutar poremećaja pravila – neizvjesnost. Interpretacija prema kojoj je Caru Eminu bilo do toga da poprište radnje Danuncijade ne napučuje likovima od kojih je tek jedan (visoko)individualiziran zaslužuje pozornost. Posebno iz perspektive koja političko-teritorijalno osvajanje jednoga prispodobljuje erotsko-tjelesnim podavanjem mnogoga. U tome se D’Annunzio i “Ben” (“Thus Ben e la Clara a Milano”, E. Pound u Pisanskim Cantusima) ipak, koliko god to slaba utjeha bila onima koji su na ovaj ili onaj način imali posla s jednim ili drugim, za sitnu mrvu razlikuju; drugi ne samo što nije, za razliku od prvoga, nikada uspio sročiti niti naizgled običan i nezahtjevan (ali učinkovit) bojni poklič poput eja, eja, alala; duce je zavodio masu pod balkonom javne palače, ne individualno biće u svojim ili tuđim privatnim ložnicama. (To naravno ne znači da se pjesnik za boravka u Rijeci suzdržavao od javnih govora, upravo s takvih balkona. Tko je brojao, utvrdio je da je njih u tih petnaest mjeseci bilo nešto manje od stotinu.)

Prati li se nešto pozornije, u Car Eminovoj Danuncijadi prepoznaju se zapravo dva kolektivna protagonista, nejednakih dimenzija i nejednakih sposobnosti djelovanja, s promjenjivom dinamikom odnosa, od početnog približavanja do kasnijeg udaljavanja. Fizionomiju je prvoga od njih – grada – još i prije 19. stoljeća bilo moguće prepoznati u fortificiranom i obzidanom (zatvorenom) kaštelu; moderna i otvorena masa, kojoj su industrijski pogoni i njihove podjele poslova postali već svakodnevicom i “povijesno prevladali” sitno obrtništvo, drugi je kolektivni protagonist Car Eminove romansirane kronisterije. Njezina je anarhičnost specifična. Drukčije od raznosmjerne Krležine “mase truba, mase svjetla, masa boja”, uvijek iznova preuspostavljane mase Danuncijade ne daju se, barem u početnom zamahu, zavesti niti zadovoljiti kratkoročnim parcijalnim ciljevima. One streme jednome, dugoročnome i zajedničkome cilju, upravo onome potvrđenom diplomom pohranjenom u riječkome muzeju: prekogranična città olocausta, “grad–žrtva”, ne smije ostati izdvojena. Uz to, proštenjarski poremećaj pravila funkcionira takoreći bezglavo, bez kakvog političkog ili vojnog autoriteta ovlaštenog svojim subjektima i svojim podređenima izdavati zapovjedi (i njima, s kažiprstom preko usana, u stanju anarhije odozgo, dopuštati svakojake oduške). “Mladi naderani momci” koji potkovanim čizmama bezdušno mlate “jednu pijanu staru prosjakinju” već idućeg trenutka, jer pripovjedač Povratka na tome mjestu hita k simultanosti, mogu se – bez “izmišljanja” – pozabaviti posve drukčijim poslom.

Fiumani, braćo, čemu ovi povici?, čemu ovaj furore?, čemu ova uznemirenost?”, početne su riječi D’Annunzijeve poslanice “Nepresušna žara” od 19. prosinca 1919. Kako obavještava kronologija (ne više kronisterija) pridodana u funkciji kontrolnog historiografskog aparata osnovnom tekstu Danuncijade, dan ranije ogorčeni su legionari porazbijali izborne žare na plebiscitu o njihovu ostanku ili odlasku. Test Car Eminove vjernosti šenoinskoj tradiciji nalazi se ipak u dijelu romana s neoznačenim citatima iz poslanice. “Fiumani, sada i uvijek samo je jedna vaša žara: ona s vašeg starog grba, ona vaše junačke duše, iz koje nepresušno teče vjera i ljubav”; tim se završnim riječima poslanice ustvrđuje kako “vaša kristalna voda” nakon kratkotrajnog poremećaja iznova “liječi sve naše bolesti”, kako “grad-žrtva” već u tome trenutku nije više bespomoćna žrtva. Svega godinu dana nakon Zlatarova zlata izlazi “’najmističnije’ Nietzscheovo djelo u smislu da potrebuje inicijaciju” (G. Colli, urednik kritičkog izdanja), koje je pobudilo oštru historističku polemičku reakciju (i na koje pripovijedanje Danuncijade ipak ne propušta uputiti): Rođenje tragedije. Taj je historizam držao kako je mit za moderne Europljane ili već uredno pospremljen po povijesnim arhivima ili ostaje i dalje ležati pod slojem zemlje koju arheološke alatke još uvijek nisu započele razgrtati i prosijavati. Njemu nasuprot, Rođenje tragedije tvrdilo je kako uloga umjetnosti nije oponašati “prirodnu zbiljnost” nego nju “prebroditi”. Obraćajući se čovjeku boli, žrtvi, onima koji znaju “što nam znači tragedija”, tragički mit – koji možda ne pripada više ni umjetnosti nego “metafizičkoj dopuni” – ponudio je pročišćenje: “u njemu se možete svemu nadati i ono najbolnije zaboraviti!”.

Danuncijada portretira D’Annunzija kao nekoga iznutra progonjenog svojim svjetskopovijesnim demonom, a izvana opsjenara. Kratko prije citiranja iz “Nepresušne žare” pripovjedač spominje “pikantnu ironijicu” i njezinu žrtvu identificira u “fijumanskoj pameti”, koja tu istu ironiju “neće ni primijetiti”. Nacionalnopolitički plan trebao je biti odskočna daska svjetskopolitičkom planu, periferija preko noći postati središtem, a moderna i otvorena masa stalnim rastom i izbijanjem iz zadanih okvira potvrditi svoj destruktivno-povijesni karakter. Identifikacija takve klasične (ili retoričke) vrste ironije, nažalost, ne pošteđuje Danuncijadu situacijske (ili historijske) ironije. Premda je Car Emin bio tek jedan od europskih pisaca prve polovice 20. stoljeća koji su pred svojim očima imali “kolektivno ludilo” onih koji su mit živjeli umjesto čitali i proučavali, njegova je pozicija ipak specifična, unatoč traumatičnom “netraženom doživljaju” (C. Caruth) povlaštena: kronisterija prethodi “kolektivnom ludilu” širih i još pogubnijih razmjera. Cijeli jedan moderan i industrijaliziran grad s bližom okolicom, toliko razvijen da su ga novopridošli regnicoli (subjekti susjedne kraljevine) u ruhu legionara smatrali privlačnim, bio je “instrumentaliziranim mitom” (K. Kerényi) “grada-žrtve” pretvoren u političko-mitski laboratorij pod čijim su staklenim zvonom, kao u kakvom golemom i ciničnom eksperimentu, žrtvom postajali i njegovi stanovnici (prvo jedni, a ubrzo i drugi) i masa uvjerena, “pomamljena”, da joj granica nema, da je otvorena a ne zatvorena. Pred tim zamršenim fenomenom, koji je već mogao biti osvijetljen – barem od Krležina Povratka – onim pripovjednim mehanizmom u kojem se prepliću glasovi književnog lika i pripovjedača i koji se u studiju književnosti naziva slobodnim neupravnim govorom, čitatelj Danuncijade suočava se s pokušajem uspostavljanja antiteze: pisati za povijest znači ne pisati za povijesno određenu situaciju. Kao i pokušajem sinteze romana lika i romana situacije u kojoj opća historiografija pribavlja priču, a sam roman njezinu obradu, umjetničku i naknadnu.

Foto: Ivica Brieger

Milan Zagorac: “… vole svoje dečke”; riječka priča, jedno stoljeće u retrovizoru

12938248_1001496323273868_2386421380359042152_n

Foto: preneseno sa stranice FB The Red List. Henri Cartier-Bresson, “Untitled”, Italy, 1933, http://bit.ly/1saqlMw

Eh, da fotografiju nije snimio Henri Cartier Bresson, ispalo bi svašta. More, sunce, tijelo, voda, sol, da, to ide zajedno.
Jedna od meni najerotičnijih Kamovljevih pripovjedaka je Selo. Tamo jako mladi momak vrlo decentno koketira s mjesnim djevojkama, među njima i Marijom, pazeći cijelo vrijeme da stvar ne postane previdljiva i za onodobne standarde prevulgarna, tj. uspoređuje ondašnju gradsku (riječku?) situaciju s koketiranjem s onom na selu (Punat, kamo je došao na liječenje i odmor od “neuroze”). O toj je riječkoj situaciji Santarcangeli u knjizi Luka obezglavljenog orla rekao svašta, pa bi se danas dala svesti u onu općepoznatu “riječke …čke vole svoje dečke”… Dakle, vremena i države i sve prolazi, ali neke teme su jednostavno vječne i nevjerojatno rezistentne. Npr. to da “vole svoje dečke”… Naglasak je na množinama, tako je bilo i prije više od 100 godina.
Santarcangeli kaže: “U Rijeci se voljelo silovito i odgovorno. Kako sam i napisao, u našem se kraju nisu osjećale moralne prepreke kao što je bilo u ostalim dijelovima Italije. Djevojke su bile slobodnije, iako “službeno” to nikada nije priznavano, prešutno im se toleriralo da kada dosegnu godine u kojima počinje zrelost, mogu činiti sve po vlastitom nahođenju.
Začuđeni i ohrabreni tim obiljem, vojni časnici, državni službenici na radu u Rijeci, ali općenito i mladost koja je pristizala iz ostalih krajeva – “oni iz kraljevstva” – opsjednuti erotskom glađu, ljubavnim neurozama talijanskog muškarca, uvelike su se trudili. Katkada su međutim nailazili na neočekivana iskustva; otkrivali su da iza te prividne slobode u običajima postoji snažan osjećaj dostojanstva i nemala doza ponosa. Naše djevojke – naše tabacchine i krojačice, činovnice i djevojke iz “boljih obitelji” – uistinu bijahu slobodne, onako kao netko koga više ne sputavaju tradicionalni odnosi i tko istodobno samostalno zarađuje svoj kruh; bile su iskrene, živahne, otkvačene na moru i za vrijeme poklada; bez nakita odnosno bižuterije, unatoč pobožnosti vrlo umješne u pomirenju nepomirljivoga: Boga i vraga; zdravoga podrijetla, čvrste konstitucije, savršene za miješanje s ljudima iz najrazličitijih krajeva. Sigurne u sebe, jednostavne u ophođenju, nestrpljive i nemirne, sa savršenim osjećajem svoje osobnosti, čak su i one siromašnije umjele na kraju prepustiti dušu lijenoj i slobodnoj senzualnosti. Vrlo često plavuše, ponajviše vitke, imale su lijepo oblikovana tijela a lice bi katkada znalo biti i grublje, čak se i ne slagati s harmonijom tijela; na tim je usnama naš venetski dijalekt, ublažen utjecajem hrvatskoga, vrlo često djelovao neobuzdano i podrugljivo zbog osjećaja povrijeđenosti.”
No vratimo se na našeg Kamova. Ovo prethodno potvrđuje Kamovljeve riječi o lakom koketiranju i ljubakanju iza uglova, kod raspuštenica, kod finih i manje finih gđa i gđica, tj, potvrđuje da nije samo riječ o jednoj njegovoj konfabulaciji.
Zato mi je pripovijetka selo draga. Jer je kontrapunkt. Ona je točka (mogućeg) preokreta. Ali, da, znamo, sve je završilo 8. kolovoza 1910. u bolnici St. Pau u još jednom velikom mediteranskom gradu, dakle, Barceloni.
Marija nije tek neka uboga seljanka, da se razumijemo, ona je zapravo vrlo dobra partija, a čak i izgledom udovoljava onodobne standarde, tj. nije nevažna činjenica da joj je otac u Americi.
“Zato se nisam ni u snu mislio približiti djevojci Mariji, makar sam snivao o njoj.
To je bilo drugi dan po mome dolasku.
Svejedno. Imao sam more, besposlicu, mlijeko, mjesečinu, nebo, ribe, sunce, vino, cigarete i klisure; dane jasne, bijele, ukočene; jutra drhtava, rumenkasta, vlažna; večeri guste, šarene, gojne; noći zelenkaste, nujne, prozirne, i – apetit. Znao sam ležati gol na kamenu, u moru, na pijesku. Moje je tijelo upijalo sav žar punog ljeta iz vode, iz hridina, iz zraka….
Bilo je to peti dan, kad osjetih miris i pogledah pozornije Mariju. Bila je moja susjeda. Nudila mi svako jutro smokve. Govorila nije ništa.”
Kraj citata. Možda je trebao na drugi način shvatiti škicanje dok se sunča gol i smokve.
Dakle, ovo mjesto smatram da je u Kamovljevom životu značajna prekretnica: da je tada učinio što je bilo moguće, bilo bi sve drugačije.
No, kako kaže Krleža, umjetnik ostavlja sve i čini ono što mora.

Foto: www.morguefile.com

Željko Maurović: Turska kuća

(nadahnuto stvarnim događajima)
Kao što postoji, negdje u nama, neki tvrde oko želuca, a drugi misle da je to između desne klijetke i pretklijetke, neka tamna – podzemna – strana naše osobnosti, ono Nesvjesno kako ga nazivaju psihoanalitičari (odaberi: Freud, Jung, Lacan ili Fromm… na psychomercatu objašnjavanja/razumijevanja), a u karikaturalnim filmskim anglicizmima se naziva Dark Side, za njegove sljedbenike, darksajdere, tako, tvrdi on, postoji i podzemni, tamni Grad, nad ulicama kojima gaze naše svakidašnje prikaze. On to, doduše, objašnjava puno jednostavnije i efektnije. – Oni dolje su dolje, a mi gore smo gore – govorio mi je, nalakćen na šank kafića u blizini gradske tržnice, gdje sam odlučio zapiti svoju otpremninu. – Samo – nastavio je – niti se mi zanimamo za one dolje, osim grobara, arheologa i kopača zlata, niti se oni zanimaju za nas. Kužiš? Shvaćaš?Capisci?! – pogledavao me veselim, suludo plavim, dječjim okicama šezdesetogodišnjaka, vrteći u ruci praznu čašu koja je, po njemu – opet bila žedna. Tako je to počelo. Moram napomenuti da ne vjerujem ni u ovaj takozvani realni, stvarni svijet, a kamoli u neki podzemni, ja sam, jednostavno, nevjernik per se. Ali, sugovornik je, svojim nastupom, obećavao dobru zabavu u vrijeme kad ništa zabavnog nije vrijedno spomena a ono dobro, ako, začas pretpostavimo da nije travestija, uopće nije zabavno. Barem je to mišljenje jednog, od jučer nezaposlenog, novinara. Ova priča, što sam je zapisao u nadi da će je netko htjeti objaviti, posve je stvarna, iako činjenice koje ju sačinjavaju nemaju puno veze sa stvarnošću. Sve je to, uvjeren sam, samo ovisno o uvjerljivosti onog tko pripovijeda. Ovim sam, nadam se, porušio sve mostove između tebe i mene, mili čitatelju, a ako je neki još ostao, promakao pažnji, nadam se da me nećeš zaskočiti sleđa, uz onaj vječiti poklič – Ma to ne može biti istina, nemojte me zajebavati!
Već sam jednom, u svojoj gradskoj kolumni, napisao da je Istina hitra zvjerčica. Svak’ se u nju kune, o nju spotiče, a nitko je vidio nije. Tu i tamo se otkriju tragovi, postoje samo, više ili manje pouzdane, priče, legende o njoj; da je bila tu pa tamo, da ju je netko vidio, bar na čas no istina je, da je nitko nije nikad čak ni fotografirao.
Probudio me užasan smrad i drmusanje. Jedna je ruka bila na mom ramenu, ruka nečistih noktiju, glas me opominjao, nepoznato lice bradatog patuljka s golublje sivim, dječjim očima, zurilo je u moje. – Sad moramo ići, budi se, čuješ, ustani! Prodavači već iskrcavaju robu! Kad počnu slagati kašete s endivijom, kogumerima i fažolon, zakrcat će nam prolaz, nećemo moći izaći. Brže, požuri, umit ćemo se tu dolje, na javnoj špini! – bradata me spodoba vukla za rukav i unatoč tomu što sam osjećao da mogu pobljuvati Univerzum i ispišati Fužinsko jezero, slijedio sam ga, teturavo kroz polumrak hladnog i vlažnog hodnika. Ubrzo smo se našli na izlazu i, dok sam se prao pod studenom vodom česme, odgodivši, zasad, bljuvanje, pišali smo pored stražnjeg ulaza u ribarnicu, vonj pišaline poklapao se s mirisom ustajale ribe, i pitao sam se, pitao sam ga – Ma di sam to, di smo to bili noćas, gdje smo prespavali, tko si ti, kvragu, i zašto me tako boli glava?! On se bezubo smijuljio, nudeći mi zgužvani omot jeftinog duhana što ga je iščeprkao iz džepa. Nakon što sam, prstima koji kao da više nisu bili moji, smotao i zapalio cigaretu, mirno sam se ispovraćao uz zid kuće u čijem smo podrumu, podzemlju, štoli, navodno prespavali.
– Kako je to sve počelo?
Upravo sam toga dana obilazio kafiće u uzaludnom pokušaju da utopim tugu jer sam, nakon višedesetljetnog rada u gradskoj rubrici lokalnog lista, dobio otkaz. Nije da sam bio lud za tim poslom; izvješća s tržnice o dnevnim oscilacijama cijena luka, salate i svinjskih butova – u žargonu, zvao sam ih dnevnim svinjarijama – ponekad kratke vijesti iz subkulture – moj naziv za crtice s konferencija za tisak amaterskih društava, recimo uzgajivača ptica trkačica, ili s promocije još jedne knjige (dokle ćeš, o, ŽM, zlorabiti naše strpljenje), lokalno nepoznatog pisca – nisu nešto zbog čega bi njihov autor dobio priznanje ma i samo lokalnog novinarskog Zbora a kamoli posao izvjestitelja CNN-a za ovaj dio, tu-u-kutu-nikom-na-putu, osim izbjeglicama, naravno, Evrope. Ali posao je bio stalan, plaća dostatna za kruh, duhan i vino, tu i tamo besplatni odrezak, i karte za manje važne utakmice provincijalnih timova što, poput svih nas, poput spomenutih izbjeglica, sanjaju provesti barem zimu u Europi.
Poneka osoba suprotnog spola, toliko naivna da se da zavesti novinarskom iskaznicom i ocvalim šarmom postarijeg muljatora, spremnog da, za mali honorar, ocrni i vlastitu majku i ode u krevet s šampionkama drugorazrednosti. A, sad, odjednom, ali ne nenajavljeno, bum! Šupkarta i ulica. Uz, oproštajni paket, otpremninu u visini nekoliko mjesečnih plaća. I, stari laptop na kom je kljucao već desetlječe svoje ‘Svinjarije’ nekoliko puta tjedno. S kompom pod rukom, mislim na kompjutor, kompanije ionako nisam imao osim onih o kojima sam pisao toliko uvredljivo, neki kažu i, povremeno prilično duhovito, da bi me radije utopili u čaši vode nego pozvali na pelinkovac, dva. Neka, jebitesesviskupa, sad bar mogu piti sam, otpremnina je v žepe, a kad je već ne bu, nek nas jebu! Pritužbe koje su dolazile uredniku na moj vulgarni žargon i opscenosti koje sam rabio u tekstu nisu mi došle glave, mislim, posla, već moja nepouzdanost, nikad se nije znalo hoću li dovršiti tekst ili će me izbacivati iz lokala u kojem me više nisu trpjeli, a ja tražiti drugi gdje mogu tekst dovršiti i piti na dug. I tako, sad sam pio, a nisu me izbacivali jer, bar jednom sam mogao i platiti svoje piće-dva-tri i ne recite da ima puno takvih u ovom dijelu svijeta gdje se jede i pije i jebe na dug, samo se dužnici i oni koji ih cijede (iscjedak/spremuta – talijanski izraz za moj koktel koji ‘ubija vola’ – ne, neću vam otkriti recept već samo natuknuti da su sastojci votka, rasol od kineskog kupusa, barut, teleće brizle, pelinkovac velebitski, žumanjac, mlako pivo…), prebijaju od želje da im dugove plate redom, država, banke, EU, komunisti, fašisti, naciomafija, upiši dalje kog hoćeš samo ne mene. I tako, dok sam, cijedeći pelinkovac za šankom kafića na uglu Glavne tržnice, tu su me još trpjeli, bistrio, sam sa sobom, kreditnoseksualne premise postojanja, sekundirao mi je bradati patuljak dječjih očiju, ne iz bajki o trolovima ili Gospodara prstenova, ne, ne Frodo ni Frolo ili kako se već zovu ti holivudski pajaci već se je moj, sad već drug u piću, predstavio kao Hans von Drenova, a ako mi je to draže, kesio se bezubo, onda jednostavno Ivica. Bez marice, to je posebno podvukao, dodavši da ga je Marica napustila jer si je uvrgla u glavu, slušajući neku zbornu pjesmu, da su za Maricu bolji – mislila je da se to odnosi na nju – dečki „Črlenejši“. Pa, kad joj je netko preveo da se radi o crvenokosima, otišla je s prvim crvenokosim – a to je bio moj prijatelj Vlado – završio je natočivši si još jedan pelinkovac iz boce koju sam platio na šanku ostavivši dobar dio svoje otpremnine. Zatim smo nazdravljali i nazdravljali. I, u međuvremenu pili. Pa nazdravljali. Pa pili. Pa pili. Pa nazdravljali. Pa… su nas izbacili iz lokala, ionako smo im gotovo sve polokali. A i moju otpremninu, da, baš nju smo polokali. Prije nego mi je alkohol preuzeo kontrolu nad neuronima sjetio sam se, on me podsjetio, da sam ga viđao kako tegli boce i limenke u velikim plastičnim vrećama, tu oko Glavne tržnice. S ponosom je rekao da se ne stidi nikakvog rada, a da je skupljanje boca jedini koji mu je ponuđen. Baš tako je rekao – ponuđen!
Da zgrade imaju svoju povijest zna svatko, a ako ne zna, arhitekti i povjesničari, što će svaku potleušicu, pozemujku čak, proglasiti palačom koju se ne smije dirati već samo – konzervirati. Kad mi je, dok smo bauljajući po praznoj tržnici, pod oskudnim svjetlom koje je na uglu prolijevala neonska lampa, tražili Road to Nowhere, rekao da me poziva u svoj Podzemni Svijet, tu, upravo pod poznatom Turskom kućom – Casa Turca – svečano je izgovorio njezin talijanski naziv, mislio sam da me poziva u neki svoj brlog u kojem prenoćuje, a meni se strahovito spavalo. Krenuli smo prema Casa Turca, izbjegavajući mlake zaostale od pranja među štandovima Tržnice. Spotaknuo sam se o neku neravninu i ljosnuo pravo u jednu od njih. Psujući, podigao se uz pomoć svog prijatelja u cugi, kojem osmjeh nije silazio s lica dok me je podizao i govorio – Ništa, nije to ništa, vidjet ćeš što još nisi vidio, polako, tu je jedna stepenica, polako.
Ušli smo, kroz neka vrata koja nisam vidio dok ih on nije otvorio, u mračan tunel koji je osvjetljavao baterijskom svjetiljkom što ju je upalio tek kad smo ušli – da nas ne vide nezvani – šaptao je držeći prst na ustima. Umjesto da nađemo log gdje ćemo spustiti naša izmučena tijela i, uz posljednji gutljaj rakije iz njegove pljoske, zaroniti u etilne sne, on me vodio sve dalje u tamu. Odjednom su se, pod svjetlom njegove lampe počeli ocrtavati groteskni likovi.
– Vidiš, nisam lagao, to je moj podzemni Grad. Ima ih na stotine, možda i tisuće! – pokazivao je baterijom, ocrtavajući lukove na podu i stropu, dok bi u kadar ulazili groteskni, bijeli likovi, izukrštanih udova, poneki bez glave, jednoruki, bez obje noge, jedni nad drugima, jedni pod drugima, isprepleteni u nerazmrsivo klupko. Koji likovi! I bili su likovi ali ne iz nekog podzemnog grada ili štogod sličnog, no to sam doznao tek sutradan od kolege novinara u penziji koji je nekad pokrivao ekonomske teme. Moje me je bradato stvorenje vodilo sve dalje i dalje, pokazujući nove „ grupne slike“ koje su se nizale iz niše u nišu u prostoru poput golemog kolombarija. Sjetio sam se da su oni koje neki nazivaju „Austrougarcima“ iskopali kilometre i kilometre podzemnih hodnika i dvorana pod gradom, u svrhe obrane i napada i da su ti hodnici i niše još dobrano neistraženi. Mora da je riječ o tomu. Upitao sam svog vodiča poznaje li put i za natrag na što je on kimao glavom, euforično lamatajući rukama i pokazujući desno-lijevo, izvikujući poput vodiča na trgu Signorie – A ovo, vidi ove tu, to je Karolina, upravo smo ispod gata nazvanom po njoj, pogledaj ih kako su se isprepleli ona i njezin engleski admiral, poza iz Kamajučer a ovo, ovo tu je onaj Psovač koji je štipao hartiju, vidiš ga u bordelu, a tu je već u krevetu ubožnice u Barceloni, ovo su pak radničke brigade iz Torpeda, metalci još imaju maske za zavarivanje na glavama, žene u terlišu nisu gospođe već drugarice, a ovo, ovo tu – koračao je dalje, siguran kao čovjek koji je ovuda kročio mnogo puta – ovo su Arditi i njihov Comandante, upravo bježe iz grada, evo i Maršala u pozi koju je često zauzimao, upravo gleda na grad iz tajne sobe na lučkim silosima. Shvatio sam, iako pijan, da je moj vodič lud, iako na miran, neagresivan način. Tamo gdje sam ja vidio gomile sadrenih, ponekad plastičnih figura, ove potonje su doista imale žućkastu boju puti i sličile na ljudska tijela, ovako u polumraku, on je vidio likove što su obilježili bližu i dalju povijest grada. Umorio sam se i gotovo otrijeznio, lažem, napol otrijeznio i zahtijevao od svog „kustosa“ da nam pronađe kut u kojem ćemo prespavati do pomaljajućeg jutra. On se složio tek kada sam mu obećao da ćemo sutra nastaviti s obilaskom njegova „Podzemnog Grada“ koji bi trebalo zaštititi od nepogoda i uvrstiti u turističke znamenitosti. U tom je smislu, više puta, slao predstavke Odjelu za kulturu ali mu, zasad, nisu odgovorili no on se, veli, ovih dana sprema posjetiti ih osobno. Ostatak noći proveo sam u njegovu skloništu, umotan u deke koje su, začudo bile čiste i mirisale na Ornel, rekao mi je da ih pere na Rječini, a suši na buri, i proganjan snovima o Vampirima koji dave prošlošću i, redovito zajebu one što bi išli dalje jer im nude hologramske simulacije koje, svako Danas pretvaraju u Jučer uz pomoć Metafizike zaborava. Shvatio sam što govore filmovi o vampirima i Onaj koji je iskopavao Mišljenje Bitka. Nama je ići dalje, isto što i račji hod: želiš li naprijed, pođi natrag. I, evo me na početku, umivam se hladnom vodom i pozdravljam s novostečenim prijateljem, zakazujem sastanak na koji neću doći, ni prvi ni zadnji, odlazim doma i lupam po otrcanom Dell Inspironu, telefoniram bivšem uredniku, možda ga zanima tekst o katakombama i stotinama lutaka preostalih iz kraha velikog odjevnotekstilnog kombinata, što trunu u mraku podzemnonom, ispod Turske kuće ali on veli da je doista bivši, i njega su otpustili. Restukturiranje. Novi vlasnik više neće tiskati novine već zalihu papira prodaje kao makulaturu tvornici toaletpapira(!) a elektronske novine će se uređivati po načelu „Sam svoj majstor“, kako je to već naslutio stari Benjamin. Čitatelji će biti novinari i ne trebaju urednika kao što ne trebaju ni čitateljstvo jer su to oni sami. Pa, ništa – velim – onda ću objaviti na svom blogu. I tako …

Foto: Dean Miculinić

Saša Šebelić: Vražji prolaz kao božićna čestitka

Na „Boxing Day“ u poštanskom sandučiću volšebno se pojavio paketić formata A5. Pošto nije sniježilo na Badnjak, odmah sam isključio Djeda Mraza – pa što bi čičica, onako u zadnji čas,  dolazio baš u Medulin. Pojava paketića je bila volšebna s obzirom na agilnost PTT-a, ali nikako neočekivana. Naime već desetak dana čekao sam knjigu Vražji prolaz autora Milana Zagorca u izdanju studija TIM iz Rijeke, 2014.
Kratak pogled na naslovnicu u skladu sa nazivom romana ugađa čitateljeva očekivanja, što kao što znamo može biti presudno za doživljaj pročitanoga.
Glavni likovi priče su dvije sestre blizanke : Samoća i Napuštenost, a tema romana je Putovanje. O tome Milan progovara kroz lik Franke, kako ona sama naglašava – zovite me Franka i nikako drugačije.
Naravno da neću „spojlati“ radnju, to ostavljam da sami otkrijete nego ću vam predstaviti Franku.
Svježe rastavljena prevoditeljica, osjeća se ostavljeno, ali ne kao onaj tip što „napušten od ovce“ kreće na katarzično putovanje koje ga nepovratno mijenja. Ne, ona je ostavljena od muža, pazi ovo, muža kojega su svi napustili osim nje, tipa nevažnog za ovu priču osim kao katalizatora. Franka kreće u novi život od nule jer nema gotovo ništa, čak niti status „milfače“, koji podrazumijeva dijete. U stanju sebi nepriznate depresije nalazi preko veze posao noćnog portira u relativno otmjenom hotelu koji krije urbanu legendu o duhu nestale žene, što je i protiv njezine volje obuzima i tjera na akciju. Ubijena noćnim smjenama u koje krati ROMEROVIM filmovima, što mi je lično bilo drago za pročitati, a nisu tu spomenuti bez vraga, često navođena snovima ona čeka tabletu brza i jaka djelovanja koja će, možda, kao ona u MATRIXU, riješiti sve njene probleme.
Izgleda da oko 60.  stranice tableta počinje djelovati jer kreće put u odvojenu, uvijenu, kvantnu stvarnost (opet mi je lično to drago čuti jer se i ja u mojim knjigama bavim takvom tematikom), sve to kroz začudne događaje i spoznaje. Put je to koji limitira samo njezin um. Put je to prožet hodanjem po limbu i halucinacijama tako da se u jednom trenutku pročišćenja Franka upita, zašto sve to radi.
Kao što se i čitatelj isto pita, ali čitatelju je lako jer nam čika Milan sve razjasni.
Što se Milanova stila pisanja tiče, mislim da je već dosta poznat i prepoznatljiv kroz prijašnje tekstove i tu nema iznenađenja. On progovara o svemu što nas muči, sve to uz oštru kritiku svakodnevnice. O otuđenosti u modernom svijetu, o devaziranoj stvarnosti, o otuđenosti umjetnosti od konzumenata, ali i od samih autora, o latentnom nasilju i zlostavljanju koje je svuda oko nas, o muško ženskim, ali o ženski ženskim odnosima (opis lezbijske eskapade), o životu u Rijeci nekada i sada, o vječitoj škrtosti gastajbajtera, o tamnoj strani hotelijerstva, da ne spominjemo slabo posjećene literarne promocije.
Sve to kroz psihu deluzivne Franke, gdje fascinira Milanov ulaz u žensku psihu.
Dvije sitne zamjerke iz moga kuta gledišta za koje opet ne mora biti kriv sam autor su: naslovnica koja ugađa potencijalnog čitatelja na bar nekoliko scena eksplicitnog seksa, što izostaje, te navod da knjiga atmosferom podsjeća na skandinavske krimiće smještene u domaći ambijent. Mene atmosfera podsjeća na „Silent Hillovski“ ambijent što se u konačnici uklapa u samu bit romana, i mislim da se mogla još više naglasiti. Ali taj domaći ambijent je velika vrijednost ove priče, redaju se mjesta i događaji iz lokalne sredine koje svatko može prepoznati. Za Fijumane bi ovo trebala biti obavezna lektira što zbog kvalitete priče, što zbog lokalpatriotizma, što zbog priče koja dolazi iz pera domaćeg pisca koji sudeći po svemu ima još mnogo toga za reći.
Ukratko, dugo čekanje – preko godinu dana – na priliku da pročitam Milanov roman se isplatilo.