Arhiva oznaka: Ri Lit

RI LIT: NOĆ VELIKOG ČITANJA IV, 2016.

Kotrljanje neformalne književne skupine Ri Lit nastavlja se u ovoj godini novim, četvrtim, izdanjem manifestacije Noć velikog čitanja IV. Kao i do sada, Ri Lit će se predstaviti riječkoj publici u dvorani Filodrammatica, posljednji četvrtak u siječnju, 28., s početkom u 20 sati, s potpuno novim pričama, a s autorima koji su već itekako poznati i izvan lokalnih granica.
Tea Tulić, Željka Horvat Čeč, Zoran Žmirić, Enver Krivac, Izet Medošević, Zoran Krušvar, Igor Beleš, Milan Zagorac i Davor Mandić čitat će svoje nikada prije objavljene radove premijerno na Noći velikog čitanja IV, i ako ste kojim slučajem ostali bez priča za sebe ili za svoje bližnje ovo je dobra prilika da se prepustite mašti sjajnih riječkih devetero autora!
Dođite i uvjerite se kako je svijet u njihovim pripovjestima doista beskrajan i kako su događaji u njemu otključana vrata za svakog tko želi ući! Ništa nije istraženo do kraja, zemljovidi nisu ucrtani, sva su kretanja nepredvidiva, uzbuđenjima nismo iscrpili izvore! Ri Lit su se odvažili još jednom povesti vas na izlet izvan dosega uobičajenog mirisa politike, novca, fizike!
Dođite u dvoranu Filodrammatica u četvrtak, 28. siječnja ove godine, a ne neke sljedeće, zauzmite udobni stolac na vrijeme jer broj je sjedećih mjesta ograničen.
Svi su dobrodošli, neovisno o društvenom i imovinskom statusu! Ulaz, a niti izlaz, se ne naplaćuju!
I ovom prilikom književna skupina Ri Lit se zahvaljuje na ustupljenom prostoru dvorane udruzi Molekula.
Fotografije Ri Lit IV by Carmela Žmirić

Milan Zagorac: Točka pucanja, knjiga izvan horizonta

Neki dan sam napravio kratki presjek svega što se nadogađalo u ovoj našoj virtualno-stvarnoj zajednici i jedini je zaključak: čudo toga. I po tom pitanju nemam neka veća očekivanja, jer je napravljeno i više od onoga koliko je pokriveno ikakvim sredstvima.

No ono što mi se stalno postavlja kao pitanje jest: ako je sve to napravljeno s ništa ili minimumom financiranja, što bi tek bilo moguće kada bi postojao neki normalan ili normalniji sustav financiranja od ovoga postojećeg. Naime, sve su kulturne djelatnosti specifične za sebe, pa imamo institucionalni sektor, za kojega smo već davno utvrdili da je upao u preduboku kreativnu i personalnu krizu, no usput i dalje grizući supstanciju (dakle, sredstva, novac) i ovaj drugi, izvaninstitucionlni s kojim mahom ne znamo što bismo, ali na kojeg se svi spremno pozivaju kada se radi o nečemu konkretnijem.

I dok je primjerice film nekako “riješen” preko svojeg HAVC-a (unatoč svim nedoumicama i kontroverzama), a glazba preko ZAMP-a (što god mislili o tome), ipak je to neki način koji je omogućio relativno normalno djelovanje ovih dviju grana umjetnosti – pustimo na stranu sve ostalo, gledajmo bit – filmovi se proizvode, štoviše, uspijevaju se financirati, glazbenici uspijevaju doći do naknada. Ne kažem ni da je genijalno ni superuspješno, no što ćemo s knjigom? Ovaj limb je zaista ništa vrijedno spomena.

Kao ni prethodna, tako ni ova (zapravo ista) garnitura Ministarstva kulture kao najbitnijeg faktora u priči, ne čini ništa. Nema agencije za knjigu i nakladništvo, nema načina promicanja književnosti u suvremenim medijima, nema načina stvarne pomoći jednoj branši koja je u tolikoj krizi da je besmisleno govoriti o branši, bilo bi točnije govoriti o bivšoj branši.  Nema institucionalnog okvira za EU sredstva, već samo individualni napori koji su sve samo ne paradigmtični za ostale – naime, ako vas MK već toliko izdašno financira, onda je i normalno da dobijete svu financijsku pažnju i pomoć oko EU projekata, jer imate i s čime jamčiti da će projekti biti odrađeni. Time zapravo, MK pomaže tek nekolicini i umjesto proklamirane različitosti, pa eto, promovira jedno te isto, umjesto demokratske provodi svoju agendu da treba pomoći one koji su ionako najfinanciraniji tim istim javnim novcem. Naravno, to je zlokobna agenda koja je u konačnici dovela mnogo toga u ovoj zemlji u pitanje, ali je ona sada u nekom unutrašnjem masterplanu toga MK koje će putem zaboraviti svoju misiju: pomoći onima kojima treba pomoći, stvoriti institucionalni okvir za redistribuciju i davanje stvarnog poticaja te, ako je to moguće, a mora biti jer se radi o javnom novcu, biti koliko toliko transparentan u odlukama. Jer kako će se opravdati toliki animozitet MK prema dječjoj  knjizi? Prema kulturi izvan centra, prema nečemu što im nije ni idejno, ni fizički blizu i biti onaj nadfaktor u koji je zaista moguće imati povjerenje.

Ovako, ovo se taljiganje nastavlja i, naravno, rezultati će biti uvijek jadni. Pa dobro, ako je to sve općeprihvatljivo, ajmo vidjeti kamo će nas dovesti. Umjesto društva znanja, u društvo sr.nja. To je jedini vidljivi odgovor.

Milan Zagorac: Pola godine novog vatrenog krštenja u kontekstu nastavka globalne krize i lokalne katastrofe

U ovih je pola godine napravljeno zaista mnogo. Ne samo što smo nastavili s normalnim radom (ali pitanje je što je to normalno u kontekstu gdje je skoro sve normalno, pa i ono posve nenormalno), nego smo odradili već u siječnju jedan odličan Ri lit (uz još dva manja događaja, u travnju i svibnju), nakon toga objavili i e- i tiskano izdanje časopisa Književnost uživo, u pripremi je i ljetni broj, već smo dobili i nove oknjižene autore-suradnike poput Andreje Malte,  Ljiljane Jelaske, Zorana Žmirića, Ide Jovanović, u kontekstu Ri lita, tu su još i nove knjige Željke Horvat Čeč i Kristine Poslović, tu je uspješna miniturneja Crnom Gorom u lipnju gdje su nas izuzetno uspješno predstavili, dakle, tu mislim na ovu našu virtualno-stvarnu riječku scenu, Zoran Žmirić i Kristina Posilović, te usput dobili i priznanje značajnog i nadasve prijateljskog kružoka oko slovenskog poetskog časopisa Poeiesis i njegovog voditelja Petera Semoliča… Da ne govorim da se zaista velik broj naših autora okitio lokalnim i nacionalnim priznanjima, novim kolumnama i mogućim knjigama (Neven Lukačević, Ružica Gašperov, Slavica Gazibara, Viktorija Bauer s kolumnama kao i Ivana Pavić, očekujemo uskoro knjige Blage Vukadina, Igora Beleša, primjerice), da su mnogi izašli iz ormara, recimo to tako, da su mnogi u pripremi, tako reći pred vrući start ulaska na scenu, što je i naš ultimativni uspjeh.

To su one stvari koje su se faktički dogodile i koje su nas svakako stavile u jedan značajniji plan, skoro bih se usudio reći, prednji plan domaće i regionalne književne scene, da ne postoji jedan “ali”, a on je uvijek, unatoč svemu, i najbitniji. Osim već prononsirane i ozloglašene besparice, a koja je između ostalog bitan, ali ne i najbitniji čimbenik ove situacije, tu je i ova kulturna apatija kojoj smo već davno dijagnosticirali stanje, ne moramo se ponavljati, u kojem je kulturna djelatnost nešto nepotrebno, suvišno, prirepak, pa unatoč činjenici da društvo u cjelini ne nalazi izlaza iz slijepe ulice u koju je zašlo, ništa se ne poduzima. Nitko ne povlači ručnu, nitko ne podiže alarm budnosti na višu razinu, nitko ne postavlja temeljna pitanja: na koji način izaći iz ovoga gdje smo se našli.

Naravno, ovo nisu pitanja samo za nas koji stvaramo sadržaje, već i za one koji imaju i škare i sukno te kulturne politike (ili politika) u kojima je već odavno jasno da oni koji stvaraju najmanje su pitani za to kako bi nešto trebalo izgledati i na koji bi način trebalo funkcionirati, ne bi li se  ova situacija manjka čitateljske kompetencije, smanjenja ukupnih proračuna, postavljanja sve kompleksnijih birokratskih barijera naspram konkretnom stvaranju, neprihvaćanje činjenice da su elektronički mediji, posebno društvene mreže, učinile za vidljivost književnosti itd. itd., sve to ukazuje da se malo toga može očekivati od institucionalne scene koja je pred gotovo pitijski prorečenim bankrotom, dok je pred ovom drugom, konkretnom prekarnom scenom nesigurna budućnost koju tek streba marljivo graditi, ciglicu po ciglicu, događaj po događaj, knjigu po knjigu, tekst po tekst, ne bi li se s vremenom nešto dogodilo što će biti ona točka prevrata.

Jer onaj tko misli da će išta donijeti rješenje samo po sebi, da će netko jednostavno odriješiti kesu i počastiti za lijepe oči, jednostavno je u krivu. Samo rad i konkretni rezultati, sve ostalo je sitni kratkoročni trik i laganje samima sebi. Književnost uživo srećom to nije.

Foto: Ri lit, 2015, Carmela Žmirić

RI LIT na Noći knjige

Neformalna književna skupina RI LIT po drugi puta ove godine nastupa u Rijeci. U sklopu Noći knjige, u četvrtak 23. travnja 2015., s početkom u 20 sati, u prostoru Sveučilišne knjižnice, devet će autora posljednje postave RI LITa predstaviti svoje najnovije uratke, ali i podsjetiti na neke svoje prethodne uspješne prozne uratke.
Broj sjedećih mjesta u prostoru knjižnice je ograničen stoga nemojte kasniti na ovaj novi susret s riječkim piscima Igorom Belešom, Željkom Horvat Čeč, Zoranom Krušvarom, Enverom Krivcem, Izetom Medoševićem, Davorom Mandićem, Milanom Zagorcem, Teom Tulić i Zoranom Žmirićem i njihovim sugestivnim pričama!
Foto: Carmela Žmirić

Bojan Mušćet: Jupiter u travnju (demo)

Još i sad razmišlja što se dogodilo za vrijeme black-outa. Teorije su različite, prakse su uvijek istovjetne. Najprije te boli kurac zato jer te boli glava, a onda znaš da je bolest pola čistoće, pa si valjda čist pred sobom, rojile su mu misli bez primisli. Znao je da mora uslijediti rekonstrukcija, jer će ga nešto podsjetiti na propušteno, riff na gitari Keitha Richardsa dok gostuje na nekoj pjesmi Toma Waitsa (ufff, kako je ovo dobro smislio, ovako scenaristi uvaljuju muzičke fusnote u neke važne scene), no, zapravo, kad bolje promisli što mu je u glavi, zaključuje da u njegovu šupljotinu ne mogu ući ni Richards ni Waits.
Ne može ući nitko, previše je tu vakuuma.
Najgore je što će se u jednom trenutku svega sjetiti. Doći će mu Finka i reći: Obećao si, stoti put si obećao, a ništa se nije dogodilo, ni ovaj put. Znači, za vrijeme blackouta daje obećanja, a Finka je lud jer je raduje. Šta mu je mogao obećati? Lovu, žene, provod, oružje? Što, zapravo, hoće ti muškarci koji su ti najbolji prijatelji, a onda se opet ponašaju kao da su udani za tebe? Sve mora bit po PS-u, po nekakvom jebenom pravopisu.
Ili će mu djeca šaptati iza leđa, čudno se hihotati, a onda pobjeći kad čuju roditeljske kliktaje s prozora.
Pogleda se u zrcalo i traži odgovor. Vidi samo te oči, umorne kao da je na vratima knjižnice, i pita se još jednom: Gdje se luta za vrijeme blackouta? Najgore je što će doznati, a to sigurno neće biti nešto ugodno za slušati, još gore za gutati. Nitko mu neće reći kako je sinoć bio baš zabavan, šarmantan, znalac u svemu što govori, princ iz neke neotkrivene Andersenove bajke s hepiendom.
Nije da se baš ničega ne sjeća. Nije bio sam, bili su s njime još i Doktor, Ledinsky i Bugi. I svi su bili glasniji od njega. Opasni momci koje ne želiš vidjeti blizu svog automobila ili ulaznih vrata.
Počelo je tutnjati kao burom odneseno. U njegovoj glavi ili na poligonu? Sasvim svejedno. Pitao se ima li Ledinsky blackout ili se sjeća svega. Možda naprave rekonstrukciju, konstrukciju ili aukciju, i sve te izgubljene dijelove u prijevoju moždanih kanalica pronađu u nekim zakutcima, slože ih i ugodno se iznenade.
Nikad nije bilo tako. Uvijek je to iznenađenje bilo neugodno, kao početak nekoga glupog političkog pamfleta: Neugodno smo iznenađeni vašim istupom bla truć žvanj. Finka je pisao takve pamflete za učitelje/naručitelje, zalazeći često u zone nemilosti, no svaki put izlazeći iz njih bogatiji, moćniji i ponosniji. Nije ni čudo, on nikad nije imao blackout, njemu je progres bio suđen. I zato mu je uvijek imao pravo postavljati teška pitanja, a odgovor nije smio biti: Što ti znaš, pa nikad nisi bio u blackoutu.
Takva su pravila, trubio bi Doktor kad bi o tome razgovarali. Doktor je bio vrlo visok, suhonjav, odjeven u tankericu, s nekom čudnom partizanskom kapom na glavi, narančaste kose svezane u rep, s dugom neurednom bradom i sitnim, brzokružećim zjenicama. Nadimak nije dobio zato jer je bio liječnik ili znanstvenik. Volio se hvaliti strašću prema arhaičnom oružju. Imao je nekoliko kubura i pucao bi svaki dan u podne u ono doba dok je još mogao nabaviti barut. Onda je pričao: Radimosjećamserazorno!, naglašavajući prva slova i slogove. I tako je postao Doktorrrr.
Bugi je bio dežmekast, duhovit i dijabetičar. Nitko ne zna kako je dobio nadimak, ali u djetinjstvu svakako možeš pokupiti takvo što, kao krpelja. Možda su mislili da će i on izrasti visok poput Doktora, dali mu nadimak Dugi, a on to izgovarao kao Bugi. Bugi se kužio u astronomiju. Često je znao reći: Kad Jupiter uđe u travanj, onda se izvuku samo oni kao Finka. Kad su ga pitali da im objasni što pod time podrazumijeva, samo bi iskezio zube.
O Ledinskom nije ni želio razmišljati.
Svi su oni bili jupiterski vukodlaci koji se u noći punog Mjeseca pretvaraju u ljude. Je li to dobra premisa, pitao se. Hoće li od toga složiti priču pa scenarij? Dobro ga unovčiti? Malo fikcije, red istine, nered u glavi.
Tko bi mu u ovom stanju mogao vjerovati i tko bi mu mogao reći što je zaista bilo?
Začuje zvukove Radio Palacha i otvori oči. Znao je.

Zoran Krušvar: Ples na rubu

Murakami kaže: Pleši, pleši, pleši, ali što on zna, disciplinirani japanski maratonac? Analni tip. Emmi Goldman ne treba ni revolucija, ako ne može plesati. Jasenko Houra i Davorin Bogović plešu cijeli dan i noć. Zemlja pleše kolo oko Sunca, a Mjesec oko Zemlje. Islužena perilica rublja pleše sitno, poskakuje na mje-stu dok traje centrifuga. Da lim popusti, olabavljeli vijci ispadnu, kamenac začepi cijevi koje nikad nisu vidjele kalgona, mogla bi eksplodirati. Bubanj bi dobio ogromno ubrzanje. Izletio bi, vrteći se kao metalna balerina i smrskao Anina koljena. U lokvi krvi ne bi se moglo raspoznati krhotine kostiju od keramike wc školjke na kojoj je sjedila. Liječnici bi nosili ozbiljna lica i odmahivali glavom: Žao nam je, gospođo. Vaša kći više neće moći plesati. Tu se više ništa ne može učiniti.
Požuri, zakasnit ćeš, glas dolazi s druge strane ku-paonskih vrata. Iza vrata je majka, već odjevena. Ogleda se u velikom zrcalu i bira bolje cipele. Danas je važan dan. Iza majke je zid, iza njega soba, prozor i veliki svi-jet. Svijet odraslih ljudi. U njega se ne ulazi rođenjem nego prvim zaposlenjem. Rođenje se slavi svake godine ponovo, a zaposlenje samo na početku, kad mu se veseliš, i onda opet na kraju kad se veseliš što ga više nema. U međuvremenu si nešto naučio.
Neke stvari neki ljudi nikad ne nauče.
Anina prijateljica Silvia bez j ima dečka Jamesa kojeg zovu Bond. On već godinama živi u Rijeci, ali nije naučio hrvatski. Zna samo naručiti kavu, drugo mu ne treba. Ionako svi razumiju engleski, a i potajno se nada da će jednom razum prevladati i da će njegova djevojka pristati poći s njim u civilizaciju. Vrijeme je na njegovoj strani.
Anina baka Slavica nikad nije naučila plivati. Najprije nije imala gdje, onda nije imala kad, a sad nema smisla.
Anin rođak Zoran nikad nije naučio voziti bicikl. Kad je bio mali, pao je s bicikla i ozlijedio se. Onda se najprije bojao i nije htio više sjesti na njega. Kasnije se prestao bojati, ali svejedno nije htio na bicikl. Bilo ga je sram što ne zna voziti.
I Anu je sram.
Ana nikad nije naučila plesati.
Kao dijete, skakala je bez ritma i bez smisla. Kad si dijete, to prolazi. Plješću ti i smiješe se. Kasnije prestanu pljeskati, a grimase im se promijene. Neki tada shvate, na vrijeme nauče, a neki na druge načine. Kažu im to u novinama, na televiziji, na ulici… ponove puno puta dok im se ne utuvi u glavu. Ana je shvatila na zabavi koju je organizirala njena osnovna škola, nek’ se djeca vesele. Ona je plesala na Livin’ la Vida Loca veselo raz-bacujući udove, kao da joj je tata rukometni golman, a mama vjetrenjača. Bilo joj je baš dobro, zatvorila je oči i zamišljala kako pleše u nekom spotu na televiziji, kako stariji dečki pred njom padaju, a čitava škola plješće baš njoj. Onda je otvorila oči i u odrazu staklenih vra-ta, među masnim tragovima učeničkih prstiju i dlanova, vidjela kako, dok ona pleše, iza njenih leđa dečki glume potres i padaju po podu, a čitava se škola smije. Baš njoj, debeloj koja pleše.
Nije joj istog časa bilo jasno u čemu je vic, ali tad je počela shvaćati.
U filmovima koji su se prikazivali u kinu nije bilo ni-koga tako salastog i mekanog, osim ako mu se nisu smijali. Njeno tijelo bilo je građeno za gađenje, a posebno kad se kretalo. Kad se salo pretakalo s jedne strane na drugu, a suvišni nabori valjali kao nemirno more. Plesati, razmetati se tom želatinastom katastrofom, bilo je sramotno do ruba živčanog sloma, kad ti suze potocima teku u čokolino, a žlica se trese, zvecka po caklini, kaplje po majici nikad dovoljno širokoj da sakrije taj užas.
S vremenom dijete odraste, glečeri se otope pa kako ne bi i Anino salo, ali traume ostanu. Pe-te-es-pe, ka-ko da ne, jer pubertet je bojište, gospodine generale. I da bi preživjela sve te sociokulturalne gelere, kalorijske bombe i nakazne mine, Ana je morala razviti adekvatne strategije:
• Pognuta glava, jer tako je lakše izbjegavati poglede, ako ne gledaš ti njih – ne gledaju ni oni tebe.
• Tamna odjeća, bez šminke, izgledaj kao mrlja u vidnom polju, ignorirat će te dok ne nestaneš.
• Govori rijetko i tiho, ne privlači pažnju, nikog ne zanima mišljenje ružne cure. Pogledaj na televiziji koga pitaju za mišljenje: manekenke, starlete, sponzoruše. Debele i ružne, da ne plaše malu djecu, pojavljuju se samo u kasnim terminima kad nitko ne gleda. Tako i ti: sjedi doma i čitaj knjigu, da te nitko ne vidi.
I hvaljen bio, Dionise, što stvorio si vino, jer tek je pod njegovim blagoslovom u studentskim danima, ta-da već na sasvim prihvatljive gabarite svedena Ana, počela ponovo komunicirati s ljudskim rodom. Proces izlječenja, iako božanski pomognut, ipak nije bio sasvim čudesan pa su neke posljedice trajno ostale:
• Seks je bolji u mraku ili pod plahtom, kad se njeno ti-jelo ne vidi. Nikad dokazana teorija kaže da Ana rijetko ima dečke, baš zato što ne želi da je gledaju golu.
• Svi oblici socijalne interakcije daleko su ugodniji u alkoholiziranom stanju te se takvo preferira. U nedostatku alkohola, prihvatljivi su i alternativni opijati.
• Ljeto je izdajnik i petokolonaš, plaža se izbjegava koliko je to moguće.
I ono što je posebno važno:
• Nikad, baš nikad ne dolazi u obzir nikakav oblik plesanja!
Majka sad već lupa po vratima:
“Požuri, Ana, čuješ!? Daj da ti ne zakasnimo na prvi dan!”
Jer prvi dan na radnom mjestu je važan. Prekretnica je to, sinoć je legla u krevet kao nitko i ništa, a danas je us-tala kao odrasla žena koja ima važne obaveze i nipošto ne smije zakasniti! Sinoć se u krevet zašuškala nedorasla djevojčica na maminoj sisi i odmah po sklapanju očiju usnula onaj svoj isti, glupavi san koji je proganja već tko zna koliko dugo.
Uvijek se nalazi u Angkor Watu, okružena kamenim slonovima i licima božanstava koja izranjaju iz zidova. Nad njom cvatu tornjevi oblikovani u pupoljke lotosa, uokolo se prostiru terase, stepeništa i mostovi. Mitske zmije i ratnici, kraljevi u reljefu… Ana ih sve dobro po-znaje, imala je na fakultetu seminar iz toga. To joj je bio najdraži seminar, zbog slonova. Ona voli slonove jer žive u matrijarhatu i kod ženki koje ih vode ne cijene struk i sise, nego pamet kojom nalaze staze kroz bespuća. Što je slonica starija i veća, to je više poštuju. U Angkor Watu ima čitava terasa kamenih slonova i Ana se u snu rado provlači među njima, milujući im surle. A onda se svaki put pojave majmuni i sve upropaste. S krovova i hramova, iz šume stupova, hodnika i prozora, skaču na tisuće majmuna. Crni majmuni, smeđi, žuti i crveni. Svi su odjeveni u dresove različitih klubova prve Hrvatske nogometne lige, bučni i agresivni. Na rukama nose skupe satove, oko vratova zlatne lance. Vitlaju zadnjim modelima iPhonea, a među zubima im blistaju Swarovski kristali. Ana bježi pred tom urlajućom gomilom, ali zrak je gust poput meda i teško se probijati kroz njega. Za njom majmuni galame: Pogledaj nas! Mi imamo! A što ti imaš? Glavu punu gluposti, to! Čemu ti služi magiste-rij iz povijesti umjetnosti? Čemu? Bolje bi bilo da si pet godina učila držati tacnu i ribati podove! Tu se obično budi. Ponekad pada s vrha velikog hrama, ponekad u vo-du, ponekad samo otvori oči. Budi se kao nezaposlena povjesničarka umjetnosti… ali ne i danas. Danas treba započeti novo razdoblje u njenom životu, ona više nije nezaposlena povjesničarka umjetnosti već prodavačica u novoj trgovini odjećom.
Za to se obrazovala ukupno sedamnaest godina, da bi znala reći: Dobar dan, izvolite. Pokazati gdje stoje artikli i otkucati račun na kasi tek treba naučiti, a poznavanje kmerske sakralne arhitekture pritom je od slabe pomoći.
“Daj, Ana! Što tamo izvodiš? Mrdni se više, osramo-tit ćeš me pred Kovačevićkom! Ja sam te nahvalila da si vrijedna, odgovorna i… i… disciplinirana, a sad ćeš zakasniti na otvorenje! Mogla je ona i neku drugu tamo zaposlit, znaš! Nemoj si mislit da nije… e! Ko da sam je ja jedina molila, znaš da svi imaju nekog nezaposlenog… no, daj više! Ajde!”
Majka je shvaćala Anino zaposlenje vrlo osobno. Ka-ko i ne bi, osobno se za njega izborila povlačeći veze i poznanstva. Pa što ako posao nije u struci? Jebeš ti, ćerko, takvu struku koja ti neće stavit kruha na stol, kratko je komentirao tata, ne dižući pogled s križaljke. Pusti ti te mazarije i stare zgrade razvijenim državama. Mi smo zemlja znanja, kod nas i klošari imaju diplomu filozofskog fakulteta, pa što ne bi i prodavačice? Da… šest slova, okomito, Sokrat.
“’Ajmo, Ana…” majka joj dodaje jaknu i gura je prema vratima. “Znaš kako sam sretna što si konačno dobila neki posao. To je danas prestrašno, svi ti mladi ljudi nezaposleni… Da su ovo ona vremena nekad…”
Da su ona vremena, Ana bi imala posao u struci.
Da su ona vremena, Ana bi jednom dobila i stan od firme.
Da su ona vremena, Ana bi se udala za brkatog prole-tera koji bi joj strastveno citirao Marxa, a za Osmi mart je vodio u Trst da si kupi traperice i kilu kave.
Majka ju je iskrcala na parkingu trgovačkog centra, gdje su se baloni šarenili u jatima, vrećice lepršale po­put leptirovih krila, a penzioneri s rukama na leđima razgledavali izloge, brojeći artikle skuplje od mirovine. Otvorenje je bilo spektakularno i Ani je bilo muka. Krenula je u smjeru u kojem je bilo najmanje ljudi, došla do ograde, prekoračila, zatim vrludala, zaobišla urbani konzumeristički kompleks i našla se na parkingu za do-stavna vozila ili nekom podjednako opskurnom dijelu trgovačkog centra, što ga kupci nikad ne bi trebali vi-djeti. Velika, suprematistička siva ploha, terasa bez ijednog slona na vidiku. Naslonila se na goli beton i disala, misleći da je sama, a onda je pored nosivog stupa opazila Mrkvu.
Mrkva je bila toliko golema da je progutala cijelu jednu osobu. Virile su samo uredno depilirane noge i ruke koje su vješto oblikovale prepoznatljivi smotuljak za pušenje. Mrkva je imala velike oči, nasmiješena usta i hrpu propagandnih letaka.
“Bok”, rekla je.
“Bok”, Ana joj je mahnula i prišla. “Ti radiš ovdje?”
“Dijelim letke. Morala sam malo uzet pauzu, ne mogu više slušat kako se deru: Vidi mrkvu! Vidi mrkvu! Jebote, ono, ko da nisu u životu mrkvu vidjeli. A ti si fulala ulaz ili što?”
“Ne. Došla sam radit… kao prodavačica.”
“Onda si svejedno fulala ulaz.”
“Nisam, pobjegla sam.”
“Oh. Glas razuma. Oćeš dim?”
“Može, hvala.”
“Pobjegla… A jel’ se vraćaš iza na posao?”
Ana je odmahnula glavom:
“Ne. Ali moji doma to ne znaju. Misle da radim i da je to baš super.”
“Znači, pobjegla skroz. Ništa ne brini, naći ćeš drugi posao. Nitko ne bi trebao radit ovdje, ovo nije mjesto za ljude. Ni za mrkve.”
“Završila sam povijest umjetnosti, ne nude mi se baš poslovi.”
“Pa što?” otpuhnula je Mrkva “Moj dečko je završio kulturologiju pa je našao posao. U Istri, u selu Kringa. Pazi, zaposlio se u muzeju, misliš kao, super, ozbiljan posao… a kad ono, muzej vampira! Pazi, oni imaju muzej vampira, ono! I on im tamo sređuje administraciju, piše projekte, čisti i radi sve što već treba… e, a kad im dođu turisti, onda mu je u opisu radnog mjesta da iskače iz lijesa i plaši ih! Kaže da mu je to najbolji posao ikad u životu.”
“Super. Da bar ja tako nešto nađem.”
“Naći ćeš… glavno da sačuvaš dostojanstvo. To je, ono, najvažnije.”
“Ma ne znam… čuj, nemoj se uvrijedit… ali ti po trgo-vačkom centru dijeliš letke u kostimu mrkve.”
Mrkva je raširila ruke i učinilo se kao da bi zakolutala nacrtanim očima.
“Ono, ti baš nisi najbistriji uzorak mokraće u labosu, jel’ da? Gledaj, ja ne bih nikad ljudima uvaljivala letke, da mi nisu dali masku. Odvratno, em ih gnjaviš, em nije ekološki… stvaraš smeće sa svim tim papirom! Ali ova-ko me nitko ne zna pa nije bed… a i mogu se ufuravat da sam netko drugi. Pogotovo kad malo zapalim. Onda, kužiš, ja sam k’o super heroj! Noću, obična djevojka… a u radno vrijeme… MM! Mega Mrkva! Ta ta taaaa…!!!”
Smijale su se.
“Evo ti, završi to. Ja idem podijelit ove letke. Našim dragim potrošačima treba dnevna doza mrkve. Na, uz-mi”, pružila joj je joint koji je dogorijevao.
“Hvala.”
“I ne brini za posao. Posao je k’o seks… ono, dobro ga je imat, ali ako ga ti ne želiš, onda je to silovanje, jebote! Drž’ se!”
Ana je ostala sama razmišljajući o tome kakve bi skulpture i instalacije najbolje odgovarale ovom prostoru. Ne-ki od velikih Calderovih stabila, zaključila je konačno. Možda neki koji onako malo nalikuje slonu. Ta slika ju je oraspoložila pa je odlučila vratiti se među ljude i baciti pogled na nesuđeno radno mjesto.
Njen dućan bio je u procesu otvaranja. Ispred njega natiskala se gomila znatiželjnika, gledajući kroz metalnu rešetku koja se polako, iz minute u minutu, sve više podizala. Na rubu gomile bila je i gospođa iz marketinga, pazeći da se sve odvija po planu.
S njom su svi zaposlenici, stari i novi, prošli tjedan ima-li sastanak, samo što ga je ona zvala brief, prodavačice shopping assistants, a otvorenje event. Gospođa je bila puna engleskih izraza zbog kojih je zvučala plitko, a njezina priča šuplje.
“Osmijeh je must have! Ne samo kad razgovarate s klijentom nego čitavo vrijeme. Nikad ne znate kad vas netko gleda, a vaš izraz lica itekako utječe na imidž poslovnog subjekta! Vi ste billboard za radost, kad kupac uđe, mora znati da je ušao u oazu sreće, u ekskluzivni klub dobrog raspoloženja, čiji premium membership može ostvariti jedino kupnjom! Vi sve licima morate odražavati tu strast; morate osjećati ljubav prema svom poslu i sreću što ga radite! Sreću!”
Gospođa iz marketinga prešla je pogledom preko oku-pljenog kadra pa zastala na Aninoj majici bez istaknutog branda i stisnula usne u crtu. Sigurno već mjesecima nije stajala tako blizu nepotpunoga odjevnog predmeta, bez ikakvog identiteta.
“Dobit ćete uniforme”, zaključila je.
Sad su uniforme bile odjevene i ljudstvo u akciji.
S druge strane rešetke, na ulazu u trgovinu, poslagalo se nekoliko profesionalnih plesačica i sve prodavačice. Plesale su kao u kavezu, kao što im je bilo naređeno.
“Vi ste radost! Vi plešete, smijete se, veselite. Kupci stoje vani i gledaju. Oni čekaju u redu, čekanje u redu je frustrirajuće i loše. Vi ste unutra, vi plešete, zabavljate se… imate najbolji party na svijetu. Kod vas je genijalno. Svi oni vani žele prijeći, žele doći kod vas. Rešetka se diže sporo, odugovlači, stvara suspense… vi ih mamite, pozivate ih pokretima ruku… tako… gledajte plesačice, one će vam pokazati koreografiju… sve plešete, energično i s oduševljenjem! Ona od vas koja ne pokaže oduševljenje, ta ne mora niti dolaziti! Ovaj posao je ispunjenje vašeg sna, on je vaš život i najsretnije ste kad ste na radnom mjestu! To je poruka koju morate prenijeti kupcima! Hajde! Da vidim tu sreću na licima!”
Ana ih je gledala s pristojne udaljenosti, ali joj je svejedno bilo neugodno, skoro kao da je i sama tamo.
Pleši ili ne moraš ni dolaziti.
Smij se, ti tamo s fakultetom. I ti, koju kući čeka malo dijete, mrdaj tu guzu, najsretnija si kad si ovdje. Ovo je smisao tvoga života!
Plešite, iza rešetaka. Plešite.
Nije više mogla izdržati, okrenula se i otišla. U ušima joj je odjekivala plesna glazba. Bilo je to nešto jako mo-derno i popularno, s puno ritma, nešto što prije nikad nije čula.
Ali u njenoj glavi odjekivalo je samo Livin’ la Vida Loca i krešendo okrutnoga dječjeg smijeha.

Foto: Zoran Žmirić

Davor Šišović: Priče o tjelesnosti

naslovnica fejsGrupa autora: “RiLit – zb(i)rka pripovijedaka”, zbirka priča, Studio TIM, Rijeka, 2014.

Nakon godinu-dvije kreativnog druženja i zajedničkog nastupanja, skupina riječkih pisaca okupljenih u neformalnom pokretu nazvanom RiLit objavila je zajedničku zbirku kratkih priča. Budući da su svojim javnim zajedničkim književnim nastupima gotovo preko noći i u Rijeci i svugdje drugdje gdje su nastupali polučili neočekivano veliko zanimanje publike za njihovu književnost, gotovo u maniri rock’n’roll benda, i privlačili nevjerojatno brojnu publiku, na tim su nastupima članovi RiLita čitali i tekstove koji zvuče baš kao da su napisani za takva javna izvođenja. Neki od takvih tekstova našli su se i u ovoj zbirci, ponajprije odlična priča Envera Krivca “Vježba iz krivo usmjerene ljutnje”, čije je izvođenje na pozornici, snimljeno i postavljeno na Youtube, postalo veliki mrežni hit. U toj se priči pripovjedač (na snimci sam Krivac) ljuti na Toma Cruisea što je njemu, glumcu, dobro, a njemu, pripovjedaču, nije; u scenskom izvođenju djevojka izvučena iz publike drži veliku sliku slavnog glumca pa pripovjedač/pisac na nju viče, a groteskni humor, praćen burnim reakcijama publike, malko ublažava tešku socijalnu atmosferu priče.

Priče namijenjene pripovijedanju, što je očito i iz njihova jezika i iz njihove strukture, s obratom smještenim na sam kraj, u ovoj zbirci objavljuju još i Alen Kapidžić, Moris Mateljan, Zoran Krušvar, Robert Vrbnjak te Igor Večerina; malo introspektivnije su priče Vlade Vave Simcicha i Kristine Posilović, dok su se Milan Zagorac, Tea Tulić, Bojan Mušćet i Izet Medošević odlučili za formu prekinutog pripovijedanja ili inserta kome slušatelj sam može dodati i ono što prethodi ispričanom, i ono što slijedi, a Zoran Žmirić se u dvije priče pod zajedničkim naslovom “Priče o krutosti” odlučio zahvatiti u bližu povijest kao ključ za tumačenje danas prepoznatljivih mentaliteta i identiteta.

Iako se i sami ograđuju od bilo kakvog svrstavanja u stilske, generacije, žanrovske i slične ladice, pisci okupljeni u RiLitu nedvojbeno imaju mnogo toga zajedničkog, pa čak i na razini poetike i književne estetike. Njihove su priče u pravilu vrlo životne (a k tome i vrlo živahne), vrlo suvremene, i vrlo angažirane, ali ne u smislu naglašenog i vidljivog političkog ili socijalnog pamfletiranja. Naprotiv, oni se zalažu za pojedinca, osobu, čovjeka, za individualnu afirmaciju u društvenom sivilu svakidašnjice, i zato u ovim pričama uglavnom nema simbola ili amblematičnih situacija, već vrlo konkretnih i vrlo posebnih osobnih životnih sudbina, potreba i trenutaka.

U toj individualizaciji svojstava svojih likova, pisci u ovoj zbirci najčešće posežu za tjelesnošću, za pukim fizičkim i fiziološkim stanjima koja su opet ponajčešći uzroci psihičkih stanja likova. Kod nekih je autora to tinejdžerska žudnja za spoznavanjem seksualnosti, kod nekih pretilost, nespretnost, teška bolest ili starost, kod nekih pak njihov odnos prema okruženju i nametnutim im društvenim ili poslovnim obavezama koji prerasta u proste fizičke senzacije. Primjer za ovo potonje je genijalna priča Roberta Vrbnjaka “Novinar”, o novinaru lokalnog tabloida čiju kratku karijeru obilježavaju dvije krajnosti: osjećaj uzvišenosti na početku, i totalna odvratnost na njenom kraju. Tjelesnost je poslužila kao pripovjedačko sredstvo zavaravanja Morisu Mateljanu u priči “Mario”, Enveru Krivcu je u priči “Levitatis literis” pak poslužila kao istovremena alegorija i parodija stvaralačke posebnosti odnosno kao podvlačenje pitanja je li dar blagodat ili prokletstvo, drugim autorima poslužila je u različite pripovjedačke svrhe, ali iz priče u priču percipiramo je kao nešto važno, izrečeno na različite načine, sveprisutno i gotovo obavezno. Toliko obavezno da se prosto nameće rješenje – ovoj grupi riječkih pisaca dogodilo se da svjesnim tematiziranjem tjelesnosti nesvjesno uspostave zajednički nazivnik svoga grupnog književnog djelovanja: tjelesnost je likovima ovih priča važna za samobitnost, a tjelesna samobitnost je preduvjet – ili simbol? – samosvijesti. Rješavanjem dakle vlastitih fizičkih odnosno tjelesnih problema, frustracija, opterećenja ili uvjetovanosti, likovi ovih priča nalaze (ili barem osvješćuju) put ka samosvijesti kao obliku samoostvarenja, individualizma, na kraju krajeva – slobode. Zanimljivo, mislio sam da će me razglabanje o motivima i idejama ovih priča odvesti ka zaključcima da te priče mahom govore o ljubavi. Izgleda da zapravo prije, više i jače govore o slobodi. A bez slobode valjda nema ni ljubavi.

Fotografija Carmela Žmirić

Objavljeno u Novom listu i Glasu Istre, ljubaznošću autora na stranici knjizevnostuzivo.org