Arhiva oznaka: Ri Lit

Milan Zagorac: Ne, to nije priča o uspjehu…

… nego je to priča o upornom, dosljednom i entuzijastičnom radu na temeljima koji su prethodno bili sprženi do golih kosti i od kojih uglavnom nije ostalo ništa. Danas, o tome ne treba previše govoriti, u drugim se dijelovima Hrvatske, a i šire, govori o “riječkoj književnoj priči”, pa čak dolaze i neke tvrdnje da scena “nikada nije bila življa” i sukladno tome uspješnija. Djelomično se slažem s time, kao što moram istaknuti da postoje i određena osporavanja koja dolaze iz same “riječke književne scene” oko koje se stvorio “određeni šušur”, a koja je, po prirodi stvari, prepuna unutarnjih trvenja. No to je više “pluralizam samoupravnih interesa”, štono bi se reklo za demokraciju u bivšem sustavu, no nešto što bismo mogli nazvati ozbiljnim osporavanjima. Osim toga, taj je pojam “riječke” scene pomalo izlizan, pa mi ga je gotovo nemoguće kontekstualizirati: ljudi neprekidno mijenjaju svoje adrese, neprekidno putuju, same se literarne jezgre nalaze, u biti, u virtualnom oblaku koji možemo nazvati “Rijeka”, a koji je istovremeno fizički razbacan u 12 vremenskih zona i 120 klimatskih područja. Kratko i jasno, “difuzna književna Rijeka”.

Istina je da autori mlađe generacije “difuzne književne Rijeke” napokon dobivaju svoje prve knjige, dobivaju respektabilne nagrade i stipendije, imaju mogućnost objaviti na cijelom nizu portala, neki čak realiziraju i rezidencije u stranim zemljama, neki završavaju postdoktorske humanističke studije u nas i inozemstvu, dobivaju svoje prve osvrte, sudjeluju u golemim kulturno-infrastrukturnim projektima vezanim uz EPK, i zadnje, ali ne i najmanje važno, između ostalog, imaju platformu zvanu Ri Lit koja, unatoč najmračnijem trenutku godine kada se odvija Noć velikog čitanja (zadnji četvrtak siječnja), ipak okuplja dvjestotinjak vjernih pratitelja, gotovo bih se usudio reći pa grupija… No, književna scena u nas ne pozna taj pojam, pa nećemo tako niti govoriti.

Da, donekle su u pravu ovi iz osporavateljske skupine, naime, nedostaje “jakog izdavača” koji bi bio centar zbivanja, kao što možda nedostaje i “jakih autorskih imena” i još jačih “generacijskih (da ne kažem “mitskih”) djela”, no je li to uopće potrebno? Danas, u vremenu kada se posve legitimno postavlja pitanje je li umjetnost nešto što je namijenjeno zajednici, ili je samo akt pojedinca, nastaje li umjetnost u zajednici ili je li umjetnost predviđena za transformaciju zajednice ili samo pojedinca ili je sve skupa samo odraz procesa, malo je preuzetno govoriti o tome da nema djela koja bi odražavala ovako složene procese u kojima je podjednako važno kako djelo tako i njezin nastanak i kontekst. Je li tada potrebno graditi neke nove književno-izdavačke Agrokore? Jamčim da je 3/4 hrvatske nakladničke scene ništa drugo do mikroagrokor, no očito je riječ o premalim brojkama da bi ikoga za to bilo briga.

Dakle, djela ima, ljudi ima, čitatelja ima, no tu dolazimo do drugog nedostatka, a to je sama struktura društva koje je, eto, centralizirano, pa ako ste pisac iz neke sredine (možete što se toga tiče biti i iz centra Zagreba!) koja nije prijateljski-obiteljski-kako već vezana uz medijske i financijske superstrukture, tada ni ne postojite (mislim na sveprisutno Ministarstvo kulture i HRT, odnosno velike medije). No, već su društvene mreže načele taj anakroni konstrukt same po sebi, a usput su otvorile hrpetinu novih pitanja, a koja ipak nisu predmet ovoga posta.

Na kraju, osporavateljima “riječke priče” ipak treba dati malo jasniji kontekst, a koji ili ne poznaju ili ne žele poznati ili ga, svjesno ili nesvjesno, u potpunosti zanemaruju. Naime, nije “riječka književna priča” nastala nekim prirodnim slijedom gdje je jedna ranija generacija utrla zdrave i razumno utabane putove razvoja književnosti i izdavaštva, već se, nažalost, dogodila ona edipovska situacija “miči mi se s puta”.  To je trajalo, dugo, predugo jer dok su stari patrijarsi riječke književne kulture konačno odlučili na taktički uzmak, iza sebe su uglavnom ostavili spaljenu zemlju pokidanih društvenih veza, nestabilne ili nikakve, zapravo gubitaške financijske podloge, nepostojeće ili stravično zastarjele medijske strukture koje bi to podupirale, godine i godine čamljenja u kojima se govorilo o svega nekoliko lica, no čiju vrijednost ničime ne osporavam. Zar je to trebalo biti nešto na čemu bi mogli stajati čvrsti novi temelji, neka ramena divova na kojima bismo stajali? Ne, ostala je, kako rekoh, spaljena zemlja, neplodna, jalova, mrtva, bezidejna…

Ako se ikako može nazvati riječka scena u ovome trenutku, to je “embrionalna faza”. Svi znamo da je moguće da prestanu “embrionalni okucaji”, ali barem ostaje zadovoljstvo da se nešto pokušalo. Sve ostalo, a što osporavatelji nastoje istaknuti kao “vrijednu i slavnu prošlost”, bilo bi uzaludno trošenje vremena, nevrijedno truda i, jamčim, bez ikakve težine do provincijske mlitavosti, zgurenosti, obične pasatističke melankolije uz mrvicu nepotrebnog općepoznatog hrvatskog jala.

Foto: Carmela Žmirić Perica

 

Milan Zagorac: Ri litove bijele noći velikog čitanja

Što nama kao izvođačima/organizatorima one uopće znače?

Više od dvjesto ljudi na jednom mjestu, koji s nevjerojatnom pažnjom prate čitanje desetak najpoznatijih nepoznatih autora na lokalnoj sceni. Ri litove noći velikog čitanja nisu stand up, ali imaju i neke karakteristike tog formata, primjerice improvizaciju i kontakt s publikom, ako ništa drugo, onda barem onaj u osluškivanju smijeha li mrmorenja iz mraka.

Ri litove su noći velikog čitanja jedini riječki književni događaj koji u doslovnom smislu riječi odražava postojanje prave književne zajednice. Ekumene. Demokracije. Republike. Kako vam drago. Ne da mi se sada razlagati o navedenome, no to ima svoju tradiciju dublju do 30 godina i svoj smisao, druga je stvar što se o tome nije previše govorilo u posljednje vrijeme, što zbog neznanja, što zbog toga što se o najbitnijim stvarima često – šuti. A postojanje zajednice nije mala stvar, štoviše, ono je dokaz da Rijeka ima potencijal koji, nemojmo se zavaravati, valja još istražiti i produbiti, ima prostora za istraživanje vlastitog narativa, upravo kao što je to onako off scenski odradila ekipa oko Vala 80ih (bez obzira na nedosljednost oko toga pojma off, ali biti izvan republičkih glavnih gradova samo po sebi je bilo off), pa onda onako konjunkturno početkom 90ih Nedjeljko Fabrio i nažalost danas pokojni Darko Gašparović s Vježbanjem života u Zajcu ili, da dovršim niz,  Uremovim “vježbanjem Kamova” krajem 90ih i početkom dvijetisućitih, da ne zalazim  dublje u povijest, kao dubinskim metaforama “riječke priče”.

Da, to je bilo uspostavljanje pune interesne zajednice, komune, koja je tražila “svoje korijene” i “svoju priču”. Sada su to upravo ove naše noći velikog čitanja, koliko god neke “glasine prgavih staraca” izražavale skepsu. Na kraju, noći velikog čitanja su vrh ledenog brijega, ono istaknuto, vidljivije mjesto, sred književnosti koja se ubrzano traži i preslaguje (negdje sam čuo da riječka književna scena doslovno desetljećima nije bila življa, a velikim dijelom to mogu i potvrditi) u stalno novim knjigama (u svim trenutno mogućim formatima) koje će, to sam siguran,  konačno pronaći/pogoditi/iznjedriti jednu “pravu priču”.

Noći velikog čitanja najbolje funkcioniraju kada se o njima samo govori u zajednici, bez potrebe za većim medijskim šušurom (iako on dobro dođe, no više kao nadopuna), jer se, zapravo, odvijaju same od sebe, iz nečega što možemo nazvati “stvarnoj potrebi”. Da se radi o tome, bilo je to jasno od prvoga dana kad smo krenuli, sve do 4. izvedbe lani u siječnju, kada smo možda bili bolji nego ikada, a da je sve bilo utemeljeno samo i isključivo na dobroj volji i solidarnosti. I da, neizbježno i neponovljivo, publici koja nije ona neka tamo druga violina, nego simfonijski orkestar. Unatoč zimi vani (možda baš i zahvaljujući njoj, naime, nije isto smjestiti noć velikog čitanja u siječanj, usred ničega, odmah poslije “najdepresivnijeg dana u godini” kako nam vole govoriti, ili usred lipnja kada je sunce u 21.00 sat još iznad horizonta). Pokazuje da postoji Rijeka koja nije samo vaša obitelj, mama, tata, brat, sestra, cura, dečko, već i ona Rijeka koja prati vaš rad, osluškuje, onako potiho ocjenjuje izvedbe, veseli se vašem uspjehu (ili se grize što nije baš on/ona na pozornici – kvaka je u tome da se slobodno možeš javiti, pa ćemo već naći načina da obnovimo našu postavu jer, da, znam, dosadimo i mi ponekad samima sebi) i – pazi ovo – čeka novu izvedbu.

Nakon prve Noći velikog čitanja 2013. (dakle, još nismo za jubilarnu nagradu, iako smo na brojci 5) za književnu scenu u gradu više ništa nije bilo isto. To je bio dugo kumulirani tektonski poremećaj nakon kojega se sve promijenilo i presložilo, jer je vrijeme “književne praznine” od predugog tavorenja ili bolje rečeno inkubacije, zaboravilo  na potrebu da se obnovi i uskrsne ikakva “književna zajednica”. Imam za to i nekoliko simboličkih natuknica, ali ne bih se sada osvrtao. Kraj 2012. postao je simbolička točka preokreta, nakon koje više ništa nije bilo isto.  Kraj te godine, moguće baš i onaj (pred)nabijeni 21. 12. predstavljaju zaista napuknuće stare paradigme, “smak” onog starog svijeta i početak novog kojemu je dodijeljeno njegovo vrijeme trajanja. Za sada već 5. sezonu. I, nadajmo se, barem do one sada mitske 2020. Itake u koju bi valjalo uploviti kao u počasni krug. Nakon toga na scenu moraju nastupiti ionako neki novi klinci, zar ne?

Foto: Carmela Žmirić Perica

Zoran Krušvar: Biološki višak

12654228_1685825005020556_5481913084047390433_n

Zoran Krušvar na Noći velikog čitanja IV, foto Carmela Žmirić

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Hrkiju sam dala vrećicu trave da mi pomogne odvući mrtvog šarplaninca do kuće. Obično sam zgažene pse i mačke sakupljala sama, ali ovo je zbilja bio kapitalac pa mi je trebala pomoć. A bio je i svjež, što je super jer je najgore kad se usmrde i dobiju crve.

U vrt sam donijela sjekiricu za meso i pilu za drva pa krenula komadati ulov. Morala sam požuriti jer je Tomo trebao za nekoliko sati doći po ključ od kafića, a ako sam ga mislila zavesti i nagovoriti da me ipak zadrži na poslu, nisam se baš mogla pojaviti krvava do laktova.

Nakon što sam se istuširala, morala sam još nahraniti Konga i Montija. Oni su bili tatini suveniri. Monty je stalno vrebao Konga i bojala sam se da ću mu jednom zaboraviti zatvoriti terarij i onda ću imati preždranu zmiju i mrtvog majmuna. Takav je bio tata, najbolji. Ako sam htjela majmuna, evo ga, već se ljulja s lustera. Ako mi se nekad svidjela zmija, gle tko to sikće u paketu ispod božićnog drvca? Poslala sam poljubac tatinom uokvirenom liku pa otvorila ladicu u kojoj je spomenar iz osnovne, fotka na kojoj jedem šećernu vatu veću od svoje glave, crveni klaunovski nos i ulaznica za cirkus koju je potpisala Moira Orfei osobno. Još suvenira. Zatvorila sam i tatu unutra, da ne vidi kako se njegova Janja sprema prokurvati za radno mjesto.

Stavila sam previše šminke, majicu koja pokazuje trbuh, kad već nemam bog zna kakve sise, pažljivo odabrala gaćice i prekratke hlačice. Iz zrcala me i dalje promatrao tehnološki višak.

Onda je zazvonio mobitel, Tomo:

“E bok Janja. Čuj, nešto mi se presložilo pa dolazim sad odmah po taj ključ… evo, tu sam kod srdočke crkve, idem prema tebi…”

Moja trema eruptirala je u užas: Već? Kako već?  i panično sam istrčala.

Audi je blistao kao vedro nebo, doklizavši iz smjera igrališta na kojem su klinci napucavali loptu, među privatne kuće, vrtove i zelenilo. Tomo je zaustavio auto uz cestu, izašao i protegnuo se:

“Bok”.

Ja nisam rekla ništa, jer mi je mozak vrištao od preopterećenja. Došao je prerano, kuća nije bila spremna. Plastična kada s raskomadanim psetom bila je u predsoblju, krvava pila i sjekira u vrtu, nema šanse da ga tamo vodim. Osjetila sam kako mi ruke podrhtavaju pa sam ih stavila u džepove. Izgledam nervozno, ne smijem izgledati nervozno, moram se opustiti, ali kamo s njim? Njegov auto je dvosjed, mogla bih ga zavesti i tamo, ali malo je mjesta, to je loše… a ovo će mi upaliti samo ako bude jako dobro. Misli, Janja!

“I? Šta ima?” pitao je.

Trudila sam se smješkati i biti cool, ali glas mi je trokirao, jedva sam rekla: “Ništa”.

Prišao mi je korak bliže i nadala sam se da mu mirišem na šampon, a ne na mrtvog psa. Bio je velik tako pored mene, u mom prostoru. Uvijek je to radio, ulazio u prostor. Ljutilo me to, i ljutilo me što mu nisam rekla onda kad nisam htjela da mi prilazi, a sad kad sam htjela, sad nisam znala reći da hoću. Dosta je više toga Janja, ili napravi nešto ili se makni s ceste da te bar nitko ne gleda ovakvu droljastu.

Trepnula sam kao Bambi pred farovima:

“Dužan si mi plaću.”

“Platit ću ti, jebote! Nemoj me, e… šta ti misliš, da meni nije kriza!?” nerviralo ga je kad bi ga netko pitao novce. Živci su mu bili tanki, fitilj kratak i onda netko lako nastrada. Gledala sam kromirane felge njegovog auta. Ja se vozim autobusom i nikom ne dugujem novce, ali dobro. Rekla sam si Ne seri Janja, nego vrati svoj posao, i desio se neki “klik” u glavi, počela sam mu uvaljivati priču, a bila je glupa i neuvjerljiva ali taj čas mi ništa bolje nije palo na pamet:

“Zaboravila sam jučer torbicu kod starog Koste. Ključ je unutra.”

“Kod koga, jebote?”

“Kosta. Frend od mog starog. Zapravo, kolega s posla. Živi sam pa mu nekad odnesem ručak. Kod njega mi je ostao ključ.”

“Pa dobro, gdje je to?”

“Ma tu blizu… odmah ćemo. Vodim te kroz šumarak”, namignula sam. Blizu Koste je bilo i tratine na koju smo mogli leći i grmlja gdje smo se mogli sakriti pa ako se još posreći da ne pokupim krpelja, mogli smo se zbilja tamo kresnuti.

Povela sam ga stazicom, dalje od kuća, u šumu. Hodao je za mnom i gledao mi guzu. Namjerno sam je njihala i pitala se jel’ se on sad sjeća kako ju je gnječio i štipao, toplu i sklisku od znoja dok sam stenjala pod njim u mraku zaključanog kafića, lica zabijenog u sjedište separea, među fleke od piva i rupe od cigareta? Bio mi je tako zahvalan da sam dobila otkaz. Pogledala sam preko ramena, cerio se.

“Šta, zašto tvoj stari sam ne nosi hranu tom svom frendu?”

Stala sam i zurila u njega sekundu, dvije, pet…

“Stari mi je mrtav. Rekla sam ti to. Ubio se kad ga je ona kučka od stare ostavila.”   

“A sorry, jebiga, zaboravio sam… oprosti.”

Stavio mi je ruku na struk. Njegov bok trljao se o moj dok sam ga vodila dalje:

“Okej je, preboljela sam. I stari je ionako zaboravljao što mu ljudi govore. Nikad nije znao datume rođenja, godišnjice… stalno je miješao imena svim nećacima. Jer ga nije bilo briga, kužiš? Samo je u svoj posao bio uživljen. Sav je bio u tome. Nosio posao doma i to.”

Prošli smo pored šikara i suhozida, šparožina nam se petljala pod nogama a grane šuškale nad glavom. Ispred nas se pojavila udolina ispunjena mutnom vodom, okruglasta lokva nad čijom su površinom akrobatski letjeli komarci.

“Lagala sam ti”, priznala sam “Nisam te dovela tu radi ključa, sorry… nego zato da nas nitko ne vidi”, uhvatila sam majicu i skinula je preko glave:

“Hoću svoj posao natrag.”

“O jebote, jesi luda”, smijao se, a prsti su mu već lutali po mojim bokovima “mogli smo otić autom na neko normalno mjesto, a ne tu da dobijemo malariju!”

Slegnula sam ramenima i pitala:

“Onda dogovoreno? Posao?”

“Ne može posao, rekao sam ti… žena mi je počela sumnjati. Ali, evo, mogu ti sutra uplatiti tu zadnju plaću i dić’ je za, ne znam, za petsto kuna.”

Gledala sam ga šutke. Došla sam se prodati za posao, a on mi nudi petsto kuna. I plaću, koju sam ionako zaradila. Opet su mi se ruke tresle. Više nije bilo pitanje jesam li kurva, nego samo koliko jeftina. Opet mi se desio onaj “klik” u glavi pa sam ga uhvatila za pojas i privukla bliže:

“Znaš šta, htjela sam ti pokazat’ baš ovo mjesto.”

Otkopčala sam ga, pustila da mu hlače spuznu do gležnjeva i zabila mu nokte u bedra, napola zato da mi se ruke prestanu tresti.

“Zašto?” mazio mi je obraz, vrat, osjetila sam kako mi se koža ježi.

“Tu sam sa starim dolazila kad je on dobio otkaz. Nije mogao bez posla, kužiš? Navika. Pa je odlučio raditi za svoju dušu. Nešto kao suvenir, da ga podsjeća. Stara to nije htjela ni čuti, ionako ga je mrzila jer nije ostao s nama kad sam ja morala u školu, nego je izabrao posao. Bila je previše sebična da bi to shvatila. Bila je nezahvalna.”

“Šta ti je stari uopće radio?” krenuo mi je otkopčavati grudnjak, a ja sam sklopila oči, duboko udahnula i brojala, jedan, dva…

Na “tri” sam ga udarila u jaja, najjače što sam mogla, tako da mi je koljeno utrnulo od udarca. Onda sam ga gurnula svom snagom nizbrdo, spotaknuo se preko spuštenih hlača, skotrljao i pljusnuo u vodu.

Dok me cvileći psovao, rekla sam mu:

“Stari je radio u cirkusu. Dok nisu počeli bojkotirat cirkuse sa životinjama. Onda je postao tehnološki višak jer, što će ti dreser krokodila ako ne smiješ imati točku s krokodilima, jel’ tako?”

Pokupila sam majicu i otišla da ne gledam. Jebiga, moj fitilj je dosta dugačak, ali s razlogom: takvi se stavljaju na zbilja velike eksplozive. Poslije mi nije bilo svejedno, vriskovi i pljuskanje vode odzvanjali su mi u glavi još tjednima. Morala sam popušiti plast trave da se smirim, da ne budem pri sebi dok me malo ne prođe. Ali barem je Kosta profitirao; Tomo je bio krupan muškarac, puno mesa, bolji obrok i od šarplaninca i od stare, a kamoli od zgaženih mačaka kojim sam ga najčešće hranila. A Kosta je uvijek zahvalan, on ne radi razliku.

Njemu nitko nije višak.

Foto: www.morguefile.com

Enver Krivac: Riječke ljetne noći

12512829_1685825115020545_2923865788709854731_n

Enver Krivac, Noć velikog čitanja IV, foto Carmela Žmirić

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Riječke ljetne noći mirišu na peruniku, ružmarin, marihuanu i Marišćinu.

Mirišu na ćići borići, acidi borici i kanalizaciju, na izmet i nade. Mirišu na dimetil sulfid poznat i kao miris mora, na unutrašnjost katamarana, na ureu iz starih parfema. Mirišu na ruzinu koju nosi južina s Galeba.

Riječke ljetne noći mirišu kroz otvorene poneštre, kroz vruće parkove, čuju se na graševinu iz kartona i alegorijsku kolu, čuju se svađe parova i eksplozije plinskih boca. Mirišu na topli zrak i dredove, na lažinu brade i kose beskućnika koji spavaju pokriveni izbornim lecima.

Podgrijane kao maneštre, pune ambrozije i šišmiševa, pune onog što pada sa stabla na prednja stakla, zapamćene po golim leđima, štakorima u dječjim parkovima, promo partijima i koncertima dalmatinskih alkoholičara. Odzvanjaju dijalektalnim šansonama vesele putujuće karavane, potresujkama, Srbijom, štiklama o glatki kamen, usnama o usne i kliktanjem semafora za slijepe na kojeg se naslonio pospani Rade Šerbedžija.

Riječke ljetne noći su slijepljene, turističke, izgubljene, kratke i na udaru sprejeva.

Ono kad su mokre od Čistoćinih Love Parade kamiona, ono kad se ceste sjaje oznojene natopljene pod lampama pa ti se čini, ono kad poblijede, ono kad na radiju zasvira ono rijetko tvoje kad sjedneš u taksi i ono kad sve što se zbiva su kasnonoćni mejlovi koji donose pretplate na gluposti koje smo jednom kliknuli i više nam ne trebaju. Ono kad su kišne riječke ljetne noći.

Sve je divno i sve je krasno, crkva zvoni iznad 80 dB, žene se klanjaju odvojeno od muškaraca, jako smo tolerantni dok meltamo pot u riječkim ljetnim, dok prodajemo osiguranje, radimo inventure, plasiramo juhe, vozimo viličare, s viličarima radimo flipove, spinove i Tokyo Driftamo, kandidiramo se za kandidaturu za kandidate za vancouverska gradilišta i dublinske kineske dućane, strašeni desnicom, vladani ljevicom, pokriveni guzicom, pokriveni noćima. Sve se sjaji i baji u Kvarner Bayju, na oslobođenom teritoriju, na morskom ulju, u bonanzi bonace brodice love sipice i svjetle, mirišu na plavi dizel, zaprške i Food City, daju na kišu i na novu kandidaturu.

Kome trebaju bolnice kad imamo stadione? Kome trebaju knjižnice kad imamo crkve? Kome trebaju tvornice kad imamo garaže? Kome trebaju predstave kad imamo performanse? Kome treba istina kad imamo poruke od marketinškog anđela? Kome treba bolji život kad imamo 3D printere? Kome trebaju kome kad imamo ljeto? Šta ne da da, da ne da da, da je tako?

Konobari su postali baristi, nasilnici su postali meme, povijesni prelet kraj patuljastog planeta postao je zanimljivost na kraju Dnevnika, netko je ljudima nesretnih gena dao šifre za wi-fi i pustio ih na tipkovnice. Mi ih čitamo, mi se čudimo, mi si govorimo katastrofa i ne možeš vjerovat, mi nismo nikad na televiziji, mi slabi Hrvati, mi ionako smo svi ovdje Zavnoh-pederi i Bosanđeles, mi ležimo na dnu Zaljeva i gledamo gore, ufamo se u UFO, kineskim telefonima snimamo mliječni krak za uspomenu, zvijezde su ovdje i otoci, dobro je, pusti, nema veze, glavno da su noći tople i da mirišu.

Na dietil toluamid iz repelenata sa izbodenih gležnjeva, na tuđe žene s Chivasom u očima, na raspršene elektronske tekućine iz elektronskih cigareta i slavonski calzone iz Mlinara. Na kalijev nitrat poznat i kao vonj vatrometa, na razbijena jaja, pomidore i pljuske, mokru magnoliju i glupe palme. Na znoj crnih vojnika i lovranski. Na stare ljude i Cedevitu.

Riječke ljetne noći su pune smrti, bilo da umiremo od samoće ili na pješačkim prijelazima.

Riječke ljetne noći su financirane i mojim novcem, ali ja i dalje moram plaćati ulaznicu.

Foto: Sergio Lussino

Milan Zagorac: Dokaz urođenog idiotizma

12642725_1685825091687214_1452086815689091073_n

Milan Zagorac, foto Carmela Žmirić Perica

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Ne moram kao Danilo Bata Stojković stvoriti lik Babija Papuške, kako bih dokazao da sam sistematski uništen od samih idiota. Dobro, možda nisam baš uništen, ali imam taj unutrašnji mehanizam za samouništenje. Naravno, urođen je, a za što mogu iznijeti nekoliko obiteljsko-povijesnih dokaza.
Jer, na primjer, moja prabaka, pokoj joj duši, Eva, dakle,ta je moja prabaka 1912. odlučila zajedno sa svojom cijelom švapskom obitelji odseliti u Ameriku. Nije to neko veliko čudo u to doba, tko nije odselio u Ameriku, jadna li mu majka, pa je tako i moja prabaka skupa s dvoje djece i mužem alkoholičarom i obiteljskim nasilnikom odlučila otići u Ameriku. I otišla je, štoviše, došla je ona u Nevjork, tamo je nešto i radila, za to su se vrijeme njezine sestre snalazile, poudale, teta Katica više nije bila Katica nego je postala teta Keti, da bi se ova moja Eva, e to je fantastičan obrat, iz nekog razloga dvije godine kasnije, dakle, u sam osvit Prvoga rata vratila u Đakovo, bez muža kojeg je ostavila… Ok, muž je bio alkoholičar i obiteljski nasilnik, ali to ne opravdava činjenicu da je prabaka iz tog razloga otišla na krivu stranu svijeta. Što nije otišla u Kaliforniju? Što nije otišla skupa sa svojima u Ohio, u grad Akron gdje bi kupila 10000 akri zemlje, započela svoj business, rodila novu djecu, našla novoga muža, ne znam što, uređivala vrt i glasnik svoje useljeničke zajednice, prošla krizu, lude dvadesete, još luđe tridesete… Ne, ona se vratila u Đakovo, ma što u Đakovo, u Mandićevac, ma ni u Mandićevac nego u šumu u Veliko Nabrđe, našla još jednoga pijanca koji ju je odveo u tu šumu, mislim tu mu je bilo radno mjesto, čovjek, taj moj pradjed je bio nadlugar, pouzdan čovjek na državnoj službi, ali pijanac i opet obiteljski nasilnik… I ugošćavala baka Eva tako zeleni kadar, Čarugu, ustaše, partizane, esesovce, čerkeze, kineze, koga nije… jer je njen čoek bio ionako stalno pijan, pa bi tu i tamo malo zapucao na ženu i djecu kad na druge nije mogao, i zapalio štagalj da ih istera iz njega, pizda li im ona brezobrazna materina… U međuvremenu je ovaj izdahnio… Kao i rat, uostalom, hvala bogu.
Mislim, čak i iz današnje perspektive ne izgleda logično vratiti se ovamo, jelte?
Zatim onaj drugi, moj pradjed sa strane očevog oca. Taj je lik, ne znam kako bih ga nazvao osim “taj lik” imena Dane, prezimena Zagorac kao i ja, otišao u Ameriku, bio na Wild West, zaradio zlato, kefao se s Indijancima, Meksikancima, medvjedima, vukovima, Johnom Wayneom i Clintom Eastwoodom, bio kao oni likovi iz Točno u podne ili Dobar, loš, zao, mrka lica s debelim spojenim obrvama, s borama i opakim koltom uz glazbu Enia Moriconea, onako, zrelih srednjih godina, oko 30, muževan je li, pljačkao valjda vlakove na liniji Union Pacifica (a to je kvantni skok u odnosu na onodobno ličko drumsko razbojništvo), ali zaradio je neki novac, ma ne neki, nego legendarni novac, puno novca, da bi odjednom odlučio vratiti se nazad u svoju ličku vukojebinu, pa je najprije na kartama i kocki u nekim prčvarnicama u Otočcu i Gospiću sprdio one golden bullions dolare, sat sa zlatnim lancem, pa čak i kolt… I ostade i on na tom svom selu opet do onoga drugoga rata, opet ista priča, ustaše, četnici, partizani, Talijani, Nijemci, sve to… Pa zar nije mogao ostati u onoj priči o kaubojima i Indijancima? Čak nije ni narodni heroj, ništa, ne, taj je moj pradjed bio sve samo ne dokaz pametnog i dugoročnog ulaganja, naime, on je kao i ona prabaka, malo zagrizao tog novog svijeta i došao opet iz nekog nejasnog razloga nazad.
Pa zašto, za majku milu, zašto? Pa zar u toj Americi nije bilo nešto malo bolje i izazovnije nego ovdje?
E, pa to nije sve. Djed moje none, dakle, moj prapradjed, taj je pak išao u onu Južnu Ameriku, i došao je 1881. u Buenos Aires, gdje je proveo kao noštromo, tako smo barem mi mislili, točno dvadeset godina, stekao opet nešto novca, ma ne samo nešto, i malo više od nešto i eto ga, hop, 1901. vratio se i taj Bartol. Zašto? Nikome nije jasno. Jednostavno se vratio, oženio, dobio djecu, pokrenuo opet biznis, opet došao rat, pokrenuo sinu biznis, i opa, ubi ga granata u onom drugom ratu. Eto, baš me zanima bi li ga ubila granata da je ostao na rijeci Plati. Dobro, nije ni Argentina neki genijalan izbor, ali hajde, barem je pamtila bolje dane. Ovdje nije bilo dobro ni to.
Da zaokružim ovaj mali presjek urođenog obiteljskog idiotizma, tu je moj drugi prapradjed s majčine strane. Taj je odlazio i dolazio iz Amerike, napravio jedno dvoje djece, zatim opet odlazio i tako nekoliko puta. Ne znam kako se snalazio, navodno nije sve to skupa ni bilo tako loše, puno je Komižana te generacije nešto radilo u Kaliforniji, sve su to bili zajebani igrači, onako, dobri radnici, mnogi od njih i s nekim poduzetničkim ambicijama.
Ali, ovaj je moj te 1913. došao u Komižu, taman stigao napraviti još jedno-dvoje djece i klisnuti natrag, kada je došao do Trsta i umro. Navodno od upale slijepog crijeva, valjda se tada umiralo od upale slijepog crijeva. Osim činjenice da je pokopan u Trstu, a i to znamo iz nekog telegrama koji je poslao neki njegov suputnik s kartom u istome smjeru, ne znamo više ništa. Nitko ga se ne sjeća, nitko ne zna gdje je ušteđevina, nitko nema nijedan dokument, nitko se ne spominje ovoga neuspješnog povratnika, nitko ne zna ni gdje je pokopan. I sad se pitam, je li mu trebalo toliko vraćanje ovamo, iz San Pedra u Komižu? Zar nije mogao pokupiti tu svoju obitelj i trajno otići kao i mnogi drugi u tu Kaliforniju?
Eto, zar nije mogao neki moj fiktivni alternativni ja sada živjeti u California kao moj daleki rođak David prezimena Felando s otoka Biševa i istraživati ove “eksotične korjene” na drugom kraju svijeta uz dobro pifo šuju kada o ljetnim praznicima dođe unucima pokazivati egzotične mediteranske prapostojbine?
I sada, kako drugačije nazvati to nego urođenim defektom, pogreškom u razmišljanju, ne znam kako bih se izrazio, urođenim idiotizmom koji te uvijek i iznova vuče na ovu luzersku stranu svijeta, ovdje gdje ne uspijeva ništa, gdje čak ni korov neće. Kako naći pravi naziv za tu samouništavalačku nostalgiju koja te iz evidentno boljega uvijek vuče ovdje gdje je evidentno gore?
Ili je riječ o nečemu što još uvijek ne mogu razumjeti? Dobro, da je samo jedan od njih drugačije odlučio, mene ne bi ni bilo, ali to nema veze. Mene ima, a opet ne razumijem zašto su se vraćali. Kao što ne razumijem zašto ja ne idem. Naime za razliku od njih, ja sam barem na njihvom iskustvu mogao nešto naučiti. A to je da je po život opasna ludost ne pokušati se domoći Amerike. A još je luđe domoći se i vratiti.
A evidentno nisam ništa naučio. Pa sada tipično hrvatski zdvajam. I potkrjepljujem tvrdnju da samo lud ili idiot ostaje.
Ili, postoji crv sumnje: možda se zaista nebo urotilo kako bi se izvršilo nešto sasvim drugo.

Foto: Mulbery Street, Lower East Side, New York, 1900., izvor: wikipedia

Igor Beleš: Automobil s devet života

12647434_1685825035020553_3798605679988016799_n

Igor Beleš, foto Carmela Žmirić Perica

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Miris janjetine ispunio joj je nosnice. Teško je disala, ali miris mesa iz malene vrećice dao joj je snage za ustajanje. Miris i zadovoljstvo obavljenim poslom. Zdjela puna, mačke ni od korova. Zazvala ju je imenom, na ljudskom i mačjem jeziku, ali uzalud. Zdjelicu s hranom položila je na asfalt, na parkirno mjesto B14 kako bi mačka bolje uočila hranu kada odluči jesti pa se polako zaputila u svoj skromni stan.

Izašla je iz lifta na devetom katu. Dok je bila mlađa, i dok su ona i Mirko dijelili ovaj stan, bila je uzbuđena što su živjeli na devetom katu. Predivan pogled i onaj osjećaj da ostale gledaš s visoka trajao je koliko i Mirko, njeno glatko lice i bujna crna kosa. Mirko već godinama ne živi  iznad svih. On je dva metra ispod.

Otključala je ulazna vrata svog stana i zakoračila u hodnik prepun crno-bijelih fotografija. Prošla je kroz hodnik ne pogledavši ih. Previše dokumentiranih uspomena života na izmaku. Danas se nije mogla s time nositi, iako je bilo dana kada su je te fotografije mogle obradovati. Njeno glatko lice, njena bujna crna kosa, Mirko u uniformi, Mirko u jednodijelnom kupaćem kostimu… U zadnje vrijeme uglavnom je mislila kako su to nečije tuđe uspomene jer se i sjećanje polako opraštalo s njom. Trenutno se najbolje sjeća mačaka.

Otišla je u kuhinju i pristavila vodu za juhu. Sebi je kupila svinjske kosti. Juha bi joj trebala potrajati barem pola tjedna. Uvijek je bila štedljiva kada je njen želudac u pitanju, ali za mačke je bila široke ruke.

Dani su joj sivi i spori, ali ih, za razliku od Mirka, još uvijek broji. Nije bila sigurna je li zbog toga sretna ili nesretna. Voda je zaključala pa je u kipuću vodu ubacila gole kosti. Miris nije ni približno očaravao kao onaj iz vrećice mačje hrane. Upalila je televizor i zagledala se u ljubavne probleme Meksika. Nakon Meksika uslijedili su ljubavni problemi Argentine pa Indije pa Turske, a i  Hrvatska nije baš najsretnija u ljubavi.

Ona i Mirko nikada nisu imali ljubavnih problema. Zavoljela ga je malo poslije vjenčanja, a on nju puno prije. Bio je dobra prilika, prema riječima njenih roditelja. Mlad pa još uz to i vojnik. Ono lijep je namjerno izostavljeno iz opisa. Nije se na tu temu imalo što pridodati. I bilo im je dobro, unatoč tome što je Mirko često putovao na razne vježbe, dežurstva, straže, sletove. Kada su otkrili da ona ne može imati djece, Mirko nije to teško podnio. Volio ju je i pružio joj je onoliko utjehe koliko to jedan okorjeli vojnik može. Sve što je od Mirka ostalo, osim prašnjavih fotografija, bile su uniforme raspadnute vojske jedne nepostojeće države, ordenje kojeg više nitko ne priznaje i kalašnjikov. Nije znala zašto to još uvijek čuva jer sve zajedno vrijedi manje od vrećice mačje hrane, a uspomene ionako blijede iz nje poput tinte s papira – otprilike razumije sadržaj teksta, ali ga više ne može jasno pročitati.

Dok je ručala, pogledala je vijesti. Potom je zadrijemala. Probudila ju je zvonjava pa kucanje na vratima. Pokušala je viknuti Evo, ali grlo je proizvelo samo škripavi promukli zvuk. Teško se i polako ustala s kauča. Dohvatila je štap za hodanje pa se polako približila vratima usput kašljući kako bi pročistila grlo.

Otvorila je vrata. S druge strane našla je jedino tamu isprekidanu sićušnim narančastim točkicama. Pružila je ruku prema sebi najbližoj i upalila svijetlo u hodniku koji je bio prazan. Opet djeca, pomislila je i ugledala polupunu posudu mačje hrane na otiraču za noge. Onom na kojem je pisalo Dobro došli, iako su se slova već izlizala, a poruka više izgledala kao da je pisana na nekom još neotkrivenom pismu. Sagnula se i teško uzdahnula te desnom rukom pokupila posudu. Miris janjetine još je bio intenzivan.

Izašla je van i polako došla do parkirnog mjesta B14. Mačke još uvijek nije bilo ni od korova, ali je na mjestu gdje je ostavila posudu sada bio parkiran veliki srebrni džip. Nikad joj nije bilo jasno zašto su vojni automobili postali popularni među civilima. A ni današnja mladež joj nije bila jasna, kada se zbog mode oblačila u maskirne hlače.

Sagnula se kako bi položila posudu pokraj parkiranog džipa i tada je ispod automobila ugledala svoju mačku. Zazvala ju je na ljudskom i mačijem jeziku.  Odgovor je izostao. Nije ju mogla rukom doseći pa je upotrijebila štap. Gumenim vrhom gurnula je mačku, ali ona nije reagirala niti na ovaj  stimulans.

Teško se pridigla čak i uz pomoć štapa. Težina nije bila u istrošenom tijelu, već u duši. Stajala je pokraj srebrnog džipa, ubrzano dišući, razmišljajući nekoliko trenutaka. Teškog koraka krenula je natrag prema zgradi. Ušla je u lift i izašla na devetom katu. Ušla je u stan. Na televizoru su plesale zvijezde. Ušla je u spavaću sobu koju je sada dijelila jedino s Mirkovim uspomenama. Sagnula se ispod kreveta istom mukom kojom se sagnula ispod džipa. Novi udarac boli i ljutnje prostruji kroz nju. Izvukla je veliki zeleni kofer pa ga otvorila ne podižući ga. Svukla je sa sebe crnu haljinu i obukla Mirkovu maslinastozelenu uniformu. Okačila je na vojničku jaknu ordenje i pomislila je kako sada nalikuje današnjim tinejdžerima pa se tome glasno nasmijala. Uzela je pušku AK-47 i napunila je streljivom. Ponovno je napustila stan i zaputila se ka liftu u desnoj ruci držeći štap za hodanje, a u lijevoj pušku.

Izašavši iz zgrade, krenula je ravno prema parkirnom mjestu B14. Repetirala je pušku i zapucala na srebrni džip. Pritom se smijala glasno i ponovno se osjećala živom. Devet metaka za devet života. Pucala je po vjetrobranu, svijetlima, gumama, prozorima… Uzela je otpali retrovizor. Odraz na razbijenom staklu retrovizora odavao je fragmente njenog zadovoljnog izraza.

Ušla je u lift pa izašla na petom katu. Ispred ulaznih vrata stana B14 odložila je razbijeni retrovizor i zaputila se ka svom stanu. Baš ju je zanimalo jesu li i zvijezde otplesale svoje.

Foto: www.morguefile.com

Izet Medošević: F.I.T. (Punk esej. Noć velikog čitanja. Ri – Lit – 016.)

12651329_1685824938353896_43789386430505071_n

Izet Medošević, foto Carmela Žmirić Perica

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Sjedi se u na terasi u starom gradu. Proljeće, gužva, konobar me mrzi, na stolu novine, prolazi Fit. Halo Fit štaš pit? Fita smo voljeli svi, al on nije mario nit se ikad kome čmario. Ipak sjedne on na čas, odbije konobara, kao nema vremena i vadi iz torbe neke fotke i crteže. Pokazuje prstom, objašnjava, zatvara oko da bolje procijeni kompoziciju…
– Nije loše Fit, prolazno, mogao bi reći. Fit i dalje gleda u papire kao da ih vidi prvi put. Nije siguran skroz.
– Ma dobro ti je to – velim mu. – Što te sad briga, nakon toliko godina. Tko još uopće gleda na kvalitet moderne umjetnosti? Kakva umjetnost, kakvi bakrači? Totalni demode.
– Pravo zboriš, veli on, pa uzme upaljač sa stola i krene paliti papire. Jedan za drugim. Gore remek djela! Ekipa otkida. Evo konobara. Stoji, stavio ruke na kukove i prati u čuđenju. Nešto kao mora, al mala je to para i velika neugodnost da se sad izlaže pred auditorijem i možda ispadne smiješan i nespretan, jer Fit pali i ne jebe, a ekipa se guši, prigušeno, ali sve jače i jače. Progresiva alternativa. Napokon stižu krikitike sa susjednog stola.
Trebe se žale, smrdi im celuloza u plamenu. Uđem u kafanu ja, konobar mi veli, a?
Najzad mislim, evo netko poput Pita! Istinski performer. Sad i ovdje, bez prejudiciranja, kataloga, mišljenja i dogovorene kritike. Loži sve, dolazi zima, ne klimatska, ta je upravo prošla (kao da je nije ni bilo), nego ona prava – vrijednosna, zima zaborava, memorije kraće od 48h prema svim pitanjima i događajima, iako su i oni upitni pa prema njima i pitanja u suštini nemaju smisla, a još manje uzroci i odgovori. Ništa, živjeti se mora, barem tako kažu, i vjerujem im dok se ne ispostavi suprotno, da i ja zapjevam onu staru: da mi je lane moje leći i umrijeti… Sklapam oči, sve se gasi, ulazim u kino, miris kokica, zvuci žvakanja, žamor, ne vidim stepenice. Reklame deru po pola sata. Pucaju bubnjići.
Netko se dere – smanji! Smanji to jebem ti mater!
Okrećem se da vidim tko je taj heroj. Okrećemo se svi. I mladi i stari i djeca i roditelji. Neki plješću i žvižde. Sretni smo što imamo nekog da nas brani, barem verbalno i hulački od korporativne zvijeri koja je stalno tu, ispod naših nogu. Banalnost vlada evidentno, ali i maštovitost se razvija, doduše u proizvodnji novih strahova. Takozvanih mainstreamparanoja, izmišljenih i stvarnih. To se više ne da ni sagledati. Čitava industrija think thank mozgova derenči na promociji meteora, sudnjeg dana, propalih abortusa, muslimana izbjeglica, imigranata Arapa, kemoterapija, Oreškovića, Alexa Jonesa, TomislavaMarka, Donald Trumpa, N.L.O –a, kulture počasnog bleiburškog voda; od marksizma do ustaštva u tri kondorova dana.
Svega nas je strah, al se ti strahovi barem izmjenjuju dok korporativna zvijer ne odustaje, ona je stalno tu, u svakoj sceni i na svakom plakatu. Odbacujem crne misli. Zamišljam Fita razvaljenog preko oba sjedišta kino dvorane kako reži: Prč – it, sve zapalit! Evo narode počinje film. Kičasto i grandiozno, Koktelčić Seagala, Matrixa i Di Capria. Vidi se već po uvodnoj špici da tu kruha neće biti. Nema kocka da omane. Bacio sam sto kuna u ždrijela Cinestaru i jedino mi preostaje d se odmah dignem i odem kući, sretan što je imam i dovoljno pametan da se tome ne veselim pretjerano. Počinju reklame, vrijeme je za pauzu, epp–e, dio drugi nakon reklamnog bloka.
Uf, što se pravim pametan, obaviješten i uporan, pa to je za popizditi. Kombinacija lupetanja Vedrane Rudan i Milovana Đilasa.
Velikih ljudi u suženim okvirima. Sve to znam zahvaljujući internetu a i ništa ne znam zahvaljujući navedenom također. Isto kao i vi, dok ritam vozi kao zvijezda hard corea: tupa, tupa,tu tupa, tupa, tupa, tu, tupa.
Osuđen na sebe samog zamislite, i to je to!
I vi još nekoliko minuta, patite samnom prijatelji! Vama je lakše. Vi izlazite barem malo na zrak, imate prolaz do balkona. Od A dura, preko pentatonike do nesnosne distorzije novih pravaca metala, nikad dovoljno starog i uvijek u najboljim godinama dug je put konji moji, u četrdesetima. A neki su i u pedesetima i šezdesetima dobrodošli u svijet prodavača gitarske opreme i internet oglasnika, ta drugo ni ne postoji da bi se zabilježilo, a kamoli pamtilo duže od 20 sekundi.
O salonska umjetnosti, otpore dragocjeni! Da sam barem kao Fit!
Trava i shit i to je Amerika!

Ilustracija: http://humansarefree.com/2014/09/the-great-seal-of-united-states.html