Arhiva oznaka: Pula

Alisa Bedžeti: Svojim putem

Pobjednička priča s festivala Bloomsday

Okej, ovako je krenuo ovaj prokleti dan. Moja supruga Nora i ja krenuli smo prema Italiji, odnosno gradu Trstu. U pratnji su nam bila dva nepismena vodiča. Allen, čije samo ime govori da je kao vanzemaljac koji ne pripada ovom svijetu. Stalno zuri u prazno. Tu je bio i Bergeto, prvak za… znate li što? Ništa! Glup je k’o drvo. Umjesto da me pošalju u Trst kako bih dobio inspiraciju za svoju novu knjigu, oni su me doveli do Pule, za koju nisam imao pojma da postoji. Ovdje ne možeš dobiti ni svježeg zraka, a kamo li inspiraciju. Ajme meni, gdje sam ja to završio?
Ma, ne! Znate li što? Vjerojatno je ovdje moja karijera završena. Ušao sam u sobu prljavog hotela u koji su nas smjestili, istuširao se i spremio za odlazak u Trst. Nora nije bila u sobi. Njoj je baš postalo zabavno u Puli. Ljudi su bili smotani poput nje. Kada sam pokušao otvoriti vrata sobe, ona se nisu htjela otvoriti.
– Ma koji vrag? – viknuo sam.
– Allene!!! Bergeto!!!Gdje ste konjine jedne?!
– Ovaj, ništa se vi nemojte brinuti. Sve će biti u redu. Nismo namjeravali uzeti vaš ključ – rekao je Allen s druge strane vrata.
– Znači vi ste mi uzeli ključ? Ma, samo me čekajte! Čim izađem, vidjet ćete vi!
– Bergeto je uzeo ključ i izgubio ga! – pokušavao se opravdati Allen.
– Što? Nije istina! On je uzeo! Htio ga je sakriti od vas!- začuo se Bergeto.
– Smiri se James, sve će biti u redu, smiri se – ponavljao sam u sebi.
Osjećao sam kako mi živac titra na vratu. Izašao sam na balkon kako bih udahnuo zrak.
– Skočit ću pa će onda svi pisati o tome kako je James Joyce skočio zbog grada Pule, jer mu se nije svidio. Čekaj, moram to napisati na neki papir… čekaj malo, što ja to govorim? Bacit ću se zbog ovog mjesta? E, pa oprosti! Moj život vrijedi puno više nego ova… Pula.
Nakon puna četiri sata, u sobu je ušla Nora, a iza nje kreteni Allen i Bergeto. Krenuo sam ljutito prema njima.
– Bergeto, mislim da je vrijeme da krenemo – rekao je prepadnuto Allen.
I oboje su kao kukavice pobjegli vani.
– Smiri se, James! Sve će biti u redu – govorila je Nora.
– Da, da sigurno! Još mi fali da me strpaju u zatvor i ovaj dan bi bio odličan – ironično sam odgovorio.
Nora se počela smijati.
– A zbog čega se ti smiješ ženo? – pitao sam.
– Šef hotela je saznao da si tu pa ti je sredio ono s ključem. Platio je Allena i Bergeta da te zaključaju kako ne bi otišao Trst – govorila je hihoćući se.
Evo, što drugo reći, nego da su ovi ljudi čudovišta.
– Čekaj malo – rekao sam zbunjeno. – Znači i ti si surađivala s njima?
– Ne.
– Kako znaš onda?
– Rekli su mi dečki! – rekla je i napuhala balon od žvakaće gume.
– Hajde, idi spavati James. Sutra je novi dan.
– Ma neću zaspati da me ubiješ! – viknuo sam.
Zaspao sam nakon tri minute.
Sutradan me probudio neki nepoznati ljigavac. Ravnatelj neke škole pokraj Slavoluka Sergijevaca.
– O moj Bože, vi ste James Joyce! – rekao je dok je stajao iznad mojeg kreveta.
– Tako mi je drago, ja sam ravnatelj škole stranih jezika, Jakov Mišović. Treba nam profesor Engleskog jezika. Saznali smo da ste vi tu pa ako bi ste htjeli poučavati u našoj školi, bila bi nam velika čast.
Prekrio sam glavu jastukom i čekao da ode. Nisam planirao poučavati neke patuljke engleskom jeziku. Što će im to? No, naravno kao i uvijek, moja savjesna supruga me natjerala na to. I što ću? Otišao sam.
I bla, bla, bla. Ušao sam u razred. Svi su ustali. Bože moj! Svi su imali neka čudna imena. Domagoj, Slavko, Verica, Ante, Slavoljub, Sava, Jadranka, Zorica, Josip i još neka koja nisam zapamtio. Počeo sam s nastavom. Djeca su zurila u mene.
– Okej, što ste zadnje radili? – pitao sam na engleskom jeziku.
Nitko mi nije ništa odgovorio. Pa, da. Kakva škola takva i djeca. Nepismena.
Počeo sam crtati jabuke po ploči.
– Apples! – učio sam ih.
– Jabuke! – doviknuo je Josip
-Apples, A-ppl-es, Apples! – sricao sam kako bi zapamtili točan izgovor na engleskom.
– Apes? – pitao je Domagoj.
– Ma ne, apples!!!
– Apples – ponovila je Verica.
– Da, apples! -viknuo sam zadovoljno.
Poslije sam počeo i s kruškama, pa malinama i onda krenuo na životinje. Završio je sat. Bilo je zapravo zabavno učiti djecu.
Kad sam izašao iz škole, žena me čekala vani.
– Nora, što je bilo?
– Ma, ništa samo sam te došla upoznati s ovim gradom.
– Hmm, ali ne…
– Ma daj, molim te James! – prekinula me Nora
– Aha, shvatio sam. Opet mi želite smjestiti. Kao ono s ključem jučer. Samo da ne odemo u Trst.
Uhvatila me za ruku i krenula pokazivati grad. Bili su tu spomenici, neka vrata, pa onda opet vrata i još jednom vrata. Ova zadnja su imala dva ulaza. Zatim mi je pokazala more. Kao da ga se nisam nagledao u životu. Sjeli smo u slastičarnu “Gelato di Italia” kako bi malo predahnuli. Dovraga! Sjetio sam se Trsta. Nastavili smo prema Areni. Tamo se Nora raspričala. Nemam pojma o čemu.
– Aha, okej, sve mi je jasno Nora, ali molim te, pusti me na miru, želim ići u Trst – prekinuo sam je.
Izašao sam iz Arene i krenuo prema hotelu kako bih se spakirao. Na putu sam sreo jednu učenicu.
– Bok, učitelju… – rekla je radosno i mahnula.
– Ej, Verice! Ne, ne, Josipa! Žana! Slavka! Ne…ah…
– Larica – rekla je tiho.
– Eh… to, da… –
– Kako da ja zapamtim to prokleto ime? – govorio sam u sebi.
Njezina mama je znala malo pričati engleski jezik.
– Oprostite, vi ste učitelj iz engleskog jezika? – upitala me.
– Da…
– E, tako mi je drago! I dobro je što su pronašli nekog pametnog učitelja koji će učiti našu djecu engleski jezik. Godinama molim ravnatelja da pronađe nekog pravog. Željela bih vas nešto zamoliti. Naučite našu djecu da pronađu pravi put u budućnosti jer engleski je najvažniji dio života. Tako je meni moja mama govorila, a sada ja to govorim svojoj kćerki.
Pozdravila me i pošla svojim putem.
Mene su te riječi stvarno pogodile. Promislio sam malo. Možda mogu ostati ovdje koju godinu i naučiti djecu engleski jezik. Možda mogu promijeniti ovaj grad.
Nora je izašla iz Arene i rekla tužno: – U redu. Kako ti želiš. Možemo ići. Hajmo prema Trstu.
– Ma što ćemo u Trstu? Ostajemo ovdje! – veselo sam rekao.
Tako sam i učinio. Ostao sam u “prokletom gradu” i shvatio da nije toliko proklet. Organizirao sam natjecanja iz engleskog za mlađe i pogodite tko je pobijedio? Larica.
Zapravo, promijenio sam ovaj grad. Bar ja tako mislim. Čak mogu reći da sam i ponosan.
Žao mi je što odlazim u Trst. Čovjek se brzo navikne, ali se teško odvikne.