Arhiva oznaka: psihijatrija

Vid Sagadin Žigon: Meditacija o uzaludnosti vremena (1)

Sada mi je kristalno jasno, da živimo u vremenu, koje je progutalo čovjeka, otelo mu dušu, oglodalo ga do kosti, te mu na kraju ukralo dostojanstvo. Prolazi me jeza, kad pomislim kakvu je strašnu sudbinu pretrpio lakovjerni i praznovjerni prosvjetiteljski racionalizam sa svojom fenomenološkom redukcijom. Uskoro je postao svoj vlastiti plijen, a taj autokanibalizam pomiješan s incestuoznim sklonostima postao je sada dominantni princip zbog medijskoga linča uplašene gomile. Sve što je izašlo iz racionalno prihvatljivih okvira, uključujući vidne i slušne halucinacije kao duhovne uvide trećeg oka, treba biti sankcionirano, stavljeno pod nadzor ili zbog sigurnosnih razloga odmah amputirano. Cijeli emocionalni raspon u vrlom novom svijetu nosi oznaku Zabranjeno ili Smrtonosno. Pogotovo ljutnja, bijes, srdžba, ludilo, anger, rage itd.

Prva riječ prvi europske epske tradicije “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina!” utjelovljuje pobunu protiv nemogućih zahtjeva okoštaloga sustava koji ubije Boga u čovjeku. Ne radi se o opredjeljenju za vjeru ili sumnju, za ekumenizam ili za ateizam, nego je u pitanju život, odnosno ovi su dualizmi zapravo prijelazi na višu razinu svijesti o svojem biću.

Život bez vertikale je kao pjesma bez osjećaja za bitno koje je neizgovorljivo. Fizika bez metafizike je potpuna iluzija, nepopravljiva sljepoća, te nastaje od uskogrudnosti i nedotupavosti orijentiranih na materijalističku religiju koja pjeva slavu crvu! Ma, boli me kako će se netko opredijeliti, pri čemu i neopredjeljivost može biti opredjeljenje, samo da se obrani ljudska jezgra od pohlepnih očiju dobiti i moći gladne ropske psihe dobrovoljnih sljedbenika sustava.

Zacijelo me razumijete, što mislim, zar ne, kada kažem, da plešemo nad ponorom, pred padom od kojeg nas dijeli samo svijest o mogućnosti pada. Nema službe, nema socijalne sigurnosti, krađa društvene imovine je nekontrolirana i nesankcionirana, sveprisutno je financijsko cijeđenje niže klase na račun nekolicine financijskih i političkih svinja, s čijim bi se potkožnim tkivom mastile mase poniženih i uvrijeđenih, vjerojatno do kraja života. Nedostatak javnih prostora, javnih rasprava i polemika, potpuna deprofesionalizacije politike što takva može uključivati bilo koga tko je imao priliku upoznati tablicu množenja, iako još uvijek ima pravopisnih problema. Ukratko, ništa zato, moje misli ne grizu, iako bi se povremeno s velikim zadovoljstvom dugim očnjacima zabole u slijepo tkivo predrasuda, klišeja, uzorka, pojmova, fobija i drugih izraslina slijepe vjere u moć razuma. A pogotovo podcjenjujući stav prema osjetilima, osjetima, osjećajima, mislima, instinktima i još toga iz antropološke, psihoanalitičke terminologije.

Da ne okolišam, sad bih samo rekao da je fašizam postao prepoznatljiv znak normalnosti, koja je slijepljena kao što su šare moljaca u smrtonosnom svjetlu. Dakle, svaki čin otpora koji proizlazi iz samospoznaje Bića, naravno, vrijedi svakog divljenja. Kad nepravda postane normalno stanje, otpor je dužnost! Ovo je igra u kojoj se kladi na sve ili ništa. To be continued!

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Čovjek treba svoju ludost kao sastavni dio sebe

Čovjek treba svoju ludost kao sastavni dio sebe. Ako mu je oduzeta pod utjecajem farmakoloških sredstava koja dokidaju simptome kao uzroke mentalne patnje, onda se gubi kontakt sa sobom i postaje dobrovoljan pacijent u potpunosti podređen zapovijedima svoje fiktivne bolesti, konstruirane i nametnute od strane farmaceutske industrije koja slijedi isključivo svoj profit. Psihijatri su samo vojnici sustava koji odčovječuje čovjeka i njegovo ljudsko dostojanstvo, a to također može dovesti do smrti. Svrha svih sudionika ovog paklenog racionalističkog projekta, a koji ne priznaje postojanje duše, jest amputiranje cijelog emocionalnog spektra reakcija na podražaje, osim straha što ovim suvremenim inkvizitorima tako omogućuje lako praćenje ukalupljenih subjekata. Pravi Ja, koji se uspješno nosi sa svojim ludilom, što je samo još jedan izraz za beskompromisnu potragu za samim sobom, ne predstavlja opasnost za sebe i druge kao što bi to željeli predstaviti krvnici mozga, već iz temelja potkopava prosvjetiteljski projekt čovjeka kao racionalne životinje pod šupljim baldahinom metafizike. Pravi ja je opasan, jer ne dopušta da ga se ukalupi u uniformnu normalnosti koja je potpuno ispražnjena i nepovezana s višim razinama svijesti, koji se pojavljuju u obliku slušnih i vizualnih halucinacija kao znakova duhovnih uvida trećeg oka. Živimo u vrlom novom svijetu u kojem nadzor i kažnjavanje znači samo održavanja socijalne lešine, koja se živa raspada neposredno pred našim očima. Psihijatrijski sustav je, dakle, sa svim svojim ljudskim žrtvama samo metafora okoštale strukture društvene stvarnosti koji polako melje pod sobom sve što je ljudsko, metafizičko i duhovno. The only revolution is inner revolution! (Jedina revolucija je unutarnja revolucija!)

Preneseno s portala www.za-misli.si

Preveo sa slovenskog Milan Zagorac

Foto: www.morguefile.com

Luca Malatesti: Pojam normalnosti u psihijatriji osjetljiv je na društvene vrijednosti

Razgovor s Lucom Malatestijem

U Rijeci se od 12. do 16. listopada 2015. održava manifestacija “Pet dana za mentalno zdravlje”. Radi se o vrlo složenim temama, a jedan od govornika na okruglom stolu naslova “Treba li liječiti normalne?” bio je Luca Malatesti, sveučilišni nastavnik, filozof, posebno posvećen problematici normalnosti i nenormalnosti. Luca Malatesti radi na riječkom Filozofskom fakultetu, gdje između ostalog predaje i kolegoj “Filozofija psihijatrije”. Upravo s tim povodima razgovarali smo s njime u ovome kratkom intervjuu od svega četiri pitanja, ali s dosta odgovora.

M. Z.: Dakle, prvo pitanje odnosi se na shvaćanje normalnosti prema nenormalnosti – stvar je i u kontekstu vremena, zar ne? Uvijek pomislim da bi veliki duhovni autoriteti prošlosti danas možda bili smatrani ludima.

L. M.: Suvremeni filozofi psihijatrije, kao Bill Fulford i Derek Bolton, uvjerljivo tvrde da je pojam normalnosti u psihijatriji osjetljiv na društvene vrijednosti. Na primjer, depresija je u glavnim dijagnostičkim priručnicima koncipirana kao tuga neprimjerena okolnostima. U tom slučaju, morale bi postojati neke norme koje bi preporučivale kolike količine emocija treba doživjeti u određenom kontekstu.

S obzirom da norme o tome kako se ljudi trebaju ponašati, osjećati ili misliti u određenim okolnostima ovise o promjenema koje nastupaju tijekom vremena, u skladu s tim promjenjivim normama promatraju se i simptomi mentalnih bolesti. De-medikalizacija homoseksualnosti 1974. od strane Američkog psihijatrijskog udruženja je nedavan i, smatram, pozitivan primjer.

Ne znam kako bi stručnjaci za mentalno zdravlje reagirali na nekadašnje duhovne autoritete. Moja disciplina bi preporučila pažljivo razmatranje svih dijagnoza, uključujući dijagnoze “velikog duhovnog autoriteta”.


S obzirom da norme o tome kako se ljudi trebaju ponašati, osjećati ili misliti u određenim okolnostima ovise o promjenema koje nastupaju tijekom vremena, u skladu s tim promjenjivim normama promatraju se i simptomi mentalnih bolesti. De-medikalizacija homoseksualnosti 1974. od strane Američkog psihijatrijskog udruženja je nedavan i, smatram, pozitivan primjer.


M.Z.: Drugo pitanje, odnosi se na represivnost psihijatrijskog sustava i njegovu zloupotrebu tijekom 20. stoljeća, dakle, koliko je sustav aziliranja postao sredstvo isključivanja, odnosno koliko je opća demokratizacija svijeta povezana s demokratizacijom i humaniziranjem pristupu ljudima u potrebi?

L.M.: Nažalost, povijest potvrđuje da je na različitim zemljopisnim širinama i u različitim političkim sustavima psihijatrija podupirala i provodila represiju i nepravdu. Te zloporabe mogle su biti nemoralni rezultati devijantnih praksi pojedinih psihijatara ili institucija. Međutim, iz filozofske perspektive, trebali bismo istražiti oslanja li se ova disciplina na pretpostavkama koje se priklanjaju ovim ili onim oblicima zlostavljanja.

Jedan radikalni anti-psihijatrijski pogled, a koji je razvio slavni Thomas Szasz tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća, tvrdi da je većina simptoma psihijatrijske bolesti označena samo kao odstupanje od društvenih normi, a bez temelja na “objektivno poremećenim” neurološkim uzrocima. Po Szaszovu mišljenju, psihijatrija nije dio znanstvene medicine. Dakle, bez obzira na oblike tretmana koje može prepisati, oni se ne temelje na objektivnim medicinskim i znanstvenim spoznajama. Prema tome, pretpostavka po kojoj psihijatrija ima autoritet znanosti jest intelektualna zloporaba, a što bi moglo dovesti do drugih, još gorih oblika zloporaba.

Ipak, Szaszova pretpostavka da se psihijatrija treba temeljiti na objektivnom ne-normativnom pojmu neuralne ili biološke normalnosti je neodrživa. Psihijatrija sigurno treba težiti otkrivanju objektivnih neuroloških, psiholoških i socijalnih uzroka mentalnih poremećaja te ih, dakako, liječiti. Međutim, tvrdnje što treba smatrati mentalnim poremećajem, a prije nego što smo se prebacili na uistinu zadivljujuće skenere mozga i elektronske mikroskope, stvar je koja treba biti odlučena u procesu razrade i pregovaranja o društvenim vrijednostima.

Sada, neki su skloni skepticizmu i relativizmu čim se na sceni pojavljuju vrijednosti. Međutim, mi delegiramo u demokratske procese pregovaranja i druge vrlo važne odluke koje često uključuju izrazito suprotstavljene vrijednosti i sklonosti. Dakle, isto možemo učiniti s uspostavom pojmova normalnosti u procesima koji će uključivati te dati na vrijednosti i uvažiti sklonosti svih relevantnih zainteresiranih strana (pacijenti, njihove obitelji, stručnjaci, političari i tako dalje).

Dakle, odgovaram na pitanje; s fokusom na apstraktnom problemu kako odrediti normalnost, proizlazi da je neophodno da se, pri usklađivanju psihijatrijske klasifikacije, teorije i prakse, uključe i naše demokratske procedure i vrijednosti.

M.Z.: Treće pitanje odnosi se na mogućnost postavljanja nove kvalitete, tj. što znači deinstitucionalizacija za pojmove normalnosti i nenormalnosti, odnosno je li time izazvana norma, odnosno prekršen tabu?

L.M.: Deinstitucionalizacija je proces koji bi trebao biti opravdan i u odnosu na naše opće stavove o tome kako razumno odrediti normalnost. Takva odluka, međutim, ne može biti osjetljiva samo na opći ideal normalnosti koji bi uključivao sve, ili na sve više prisutan pogled da smo svi “ludi”. U stvari, funkcioniranje našeg današnjeg društva, dostupni resursi i konkretne mogućnosti promjene trebaju imati svoju težinu u našim odlukama.

Osim toga, medicinsko tretiranje određene vrste ponašanja i mentalnog života je često povezano s neprihvatljivim oblicima stigme i socijalne isključenosti, te se stoga moramo boriti. Ali medikalizacija može i poboljšati kvalitete naših odnosa prema nekim pojedincima.

Na primjer, disleksija je poremećaj u onom društvu koje cijeni pismenost. No, bilo bi neodgovorno, s obzirom na današnje stanje, povući status poremećaja s disleksije, te time, primjerice, u školi obilježiti djecu s disleksijom jer jednostavno ne mogu čitati kao i ostali.

M.Z.: Četvrto bi se odnosilo na to kako se današnje filozofije odnose prema ovim fenomenima, koji stav prevladava te naslućuje li se nešto novo?

L.M.: U posljednjih je dvadesetak godina nastala nova filozofija psihijatrije, osobito u Europi, a vjerojatno je to posljedica pritiska koji je došao s neviđenim i spektakularnim napretkom u neuroznanosti. Filozofi istražuju pojam mentalnog poremećaja te snažno podupiru, i teorijski i etički, samu psihijatrijsku praksu.

Velika Britanija je vodeća u upoznavanju budućih stručnjaka za mentalno zdravlje s filozofijom psihijatrije. Psihijatrija uključuje vrijednosti, odražava naše društvene prakse i bavi se vrlo teškim konceptualnim problemima. To se ne može naučiti niti prakticirati samo kao zbirku objektivnih činjenica.

Razgovarao: Milan Zagorac

Milan Zagorac: Psihijatriju treba razoriti, ne bi li se spasilo one koji sada misle da je trebaju

Uz knjigu Roberta Torrea Prava istina o psihijatriji

Since theocracy is the rule of God or its priests, and democracy the rule of the people or of the majority, pharmacracy is therefore the rule of medicine or of doctors.
Thomas Szasz

Ni ne skrivam da mi je ova tema bliska i da se već dulje vrijeme interesiram za nju, pa se stoga osjećam pozvanim prozboriti o tome nekoliko riječi, stoga mi je čitanje knjige Roberta Torrea svakako poslužilo kao polazišna točka. Do onoga merituma stvari koji se odnosi na povezinicu s književnošću i umjetnošću nadovezat ću se na kraju, ali više uspostavljajući analogiju s rušenjem starih i disfunkcionalnih dogmi koje nam i te kako ometaju zdravo sazrijevanje.

Robert Torre svojim je eksplicitnim istupima u javnosti započeo senzibiliziranje javnost za nešto novo, za ono što dolazi, a što je u domaćoj stručnoj javnosti (mislim i na psihijatrijsku struku, ali i na medicinu kao maćehu kojoj je psihijatrija neželjeni rezultat ljubavne veze neurologije i dušebrižništva, s današnjim flertom s novim sustanarom – farmakologijom) trebalo izazvati efekt provaljivanja u zabran u kojem desetljećima naše odbačene i internirane te ponajprije obilježene sugrađane držimo u nehumanoj izolaciji s nikakvim perspektivama za rekuperaciju. On stoga psihijatriju naziva zapravo predpsihijatrijom, dakle, eksplicitno pseudoznanošću koja nikada nije uspjela uočiti nijedan biološki marker koji bi ukazivao na ludilo, odnosno stanje koje je u pomaku u odnosu na konvencionalnu i arbitrarnu normalnost, ali koja na sebe preuzetno uzima da na temelju vrlo fluidne simptomatike (a koja se sve ekstenzivnije definira u priručnicima) daje psihijatrima sve odrješenije ruke za prepisivanje psihofarmaka. Unatoč činjenici da je izlječenje sve bezizglednije. Dakle, kako nema bioloških markera, sami psihofarmaci nisu ništa drugo do pokrivača simptoma, odnosno, u najbolju ruku, dobrog placeba u kojem čovjek s psihičkom patnjom možda zaista dođe do samoiscjeljenja.

Nema života bez davanja smisla. Probajte to zamisliti ovako: ili vjerujete u to, ili ne vjerujete. Recimo da ne vjerujete, život je jednostavan, na sve postoje odgovori, sve je rješivo po poznatim protokolima određene tehnologizirane struke. Tako biste po protokolima trebali nadvladati majčinu smrt, bolest djeteta, gubitak posla, zapljenu kuće, spaljivanje vaših simbola, bilo što što vas kratkoročno ili dugoročno traumatizira i uzrokuje psihičku patnju i primjerice sutra otići na kavu s prijateljicom bez ikakvih problema. Ma da ne bi! Nema toga. Dakle, morate tražiti odgovor na temeljno pitanje samih sebe, a to je tko sam (stvarno), što sam (stvarno) i koja je moja (stvarna) misija unatoč patnji koja proizlazi iz vanjske, egzistencijalne uvjetovanosti, bilo iz nekog nama neprispodobivog razloga.

Psihijatrija je više od 150 godina svjesna ovoga, pa opet ne iznalazi inteligentnog načina da nadvlada sve ono što joj usporava razvoj. Najprije su to koncepti duševnih bolnica, azila, nakon toga su to eksperimenti i potpadanje pod utjecaj Big Pharme kojoj se provincijalna hrvatska sredina ukazala kao fenomenalan drugorazredni poligon za ispitivanje svojih neučinkovitih proizvoda. Radi se, zapravo, o tragičnom nesporazumu koji je psihijatriju, koja jest jednim svoji m dijelom dušebrižništvo, odvela putem znanosti i medicine koje su i same u konceptualnoj krizi. Naime, ni znanost, pa tako niti medicina, ne odgovaraju više stvarnom čovjeku, oni zalječuju, a ne izlječuju, oni varaju ljude posve ispražnjenim frazetinama “bit će jednoga dana, samo što nije” ne bi li za svoj koncept koji je duboko uzaludan i dalje izvlačili golema sredstva u koruptivnom lancu koji nikada ne prestaje.

Rezultat je slomljeni čovjek. Robert Torre upravo zbog toga, zbog te tragične neosviještenosti današnjeg građanina ove zemlje, ovako grubo, nogom, razvaljuje vrata koja su ionako trula i ukazuje na to da je aziliranje, internacija i kemotretiranje psihičkih bolesnika s nikakvom ili minimalnom šansom da će iz toga stovarišta ljudskih tijela i duša ikada izaći, zapravo štetna i zloćudna praksa koju treba duboko reformirati, ako ne i odmah ukinuti.

Iako on to eksplicitno ne spominje, spominje ono drugo, anonimne alkoholičare (ponajprije anglosaksonski svijet), cenakolo (talijanska praksa) kao i rudimente “psihijatrije u zajednici” u nas, kao primjere dobre i pozitivne prakse. Ako već psihička patnja nema izlječenja, ima načina da se pacijent, odnosno, pojedinac u potrebi s njome bolje nosi. To je rad koji zahtijeva izvaninstitucionalno promišljanje, promišljanje samih pacijenata koje treba odmaknuti od narativa “pacijenta” (koji, usput rečeno, vrlo rado pristaju na ulogu žrtava i primatelja financijske i medicinske skrbi, umjesto da aktivno promišljaju o samima sebi i djeluju), rad u zajednici, formiranje skupina zainteresiranih pojedinaca koji na sebe mogu preuzeti rad koji je prije svega duhovno-humanističke naravi, a ne medicina i znanost. Ovaj je moment duboko basaglianski i na idejnim postavkama Thomasa Szasza, kao i na jaspersovskoj ideji da je čovjek biće u stalnoj graničnoj situaciji, te se čini da će voditi sustavnoj primjeni domaće inačice sada već gotovo 40 godina starom konceptu Legge Basaglia (Legge 180), naravno, uz nimalo nebitnu ulogu domaće zainteresirane javnosti. Jer, naime, primjena nečega ovakvoga u sebi pretpostavlja vrlo široku i čvrstu demokratsku osnovu na temelju koje se može aplicirati u stvarnosti.

Ništa nije onako kako se čini na prvi pogled, nisu mehanizmi koje nazivamo uzročno-posljedičnim vezama ono što stvarno pokreće naša djelovanja. Oni su to tek na prvi pogled. Ono što nas pokreće, paradoksalno, duboko je nespoznatljivo, a manifestira se tek putem određenih simbola koji su, mahom, duboko individualni. Problem je sa simbolima da su višeznačni, protumačivi na različite načine, da su neprestano u preobražaju i da neprestano iskazuju neke druge sadržaje. Riječ je o dinamici. Zatim, neki su osobni, a neki su duboko kolektivni i povezuju nas kao obitelj, narod, vrstu, čak i šire, kao živa bića, pa čak i daleko šire, kao entitete u univerzumu.
Upravo zato što u simboličkom smislu majčina smrt, bolest djeteta i slično zauzimaju važna mjesta u odnosima naših nesvjesnih poticaja, oni nikako ne mogu biti beznačajni događaji koje ćemo nadvladati nekim jednostavnim protokolom, primjerice uzimanjem nekog lijeka. To je naivni scijentizam koji nema nikakva uporišta.

Takozvani ludi su, uz niz drugih koji su “pomaknuti”, oni granični trenuci nas kao zajednice, manifestirani primjeri onoga što naša zajednica ovoga časa smatra neprihvatljivim ili supstandardnim, no ovaj fazni pomak znači da su upravo oni, sastavljeni od naše krvi, mesa i duha, ti koji nas trajno mijenjaju i tjeraju na neprestano i neprestano promišljanje novoga smisla.
Tako život postaje neprestano učenje, iscjeljivanje i nadrastanje. Ne učenje o fragmentima, pa npr. postajem stručnjak za kvantnu fiziku ili n-dimenzionalne sustave ili dijeljenje spolnih stanica vinske mušice, nego nas uči o cjelovitosti, o međupovezanosti živoga i naizgled neživoga.

Ovaj je zadatak ogroman i ako je ova knjiga zajedno s pripadajućim medijskim napisima ona “sjekira za zamrzlo more u nama”, onda se barem čini da je načeto “ono nešto” što nam čini život u totalu tjeskobnim i nelagodnim, u sve većoj i većoj potrebi. Stoga je ova knjiga upravo ono što na kraju sama kaže: soterija, spasilište. Dobro, možda ne baš tako, ali važno je da počnemo govoriti o bitnome, o ostalome se da diskutirati.