Arhiva oznaka: Prekozemnost

Melinda Kostelac: Prekozemnost 51 – hommage sciroccu i zagubljivost Madonne del Mare

Novi arhiv, depo, knjižnica. Sve one imaju svoju prašinu kojom se sestriniš po znoju kojeg ostaviš po trudu svome, a koja kriju i pokoja bratstva. Jednom kad se zaraziš, nećeš prestati. Ovaj put sam, mudrije, stavila masku na lice, u trendu Azijata, i krenula bezmirisno prelistavati valove kronika po nekadašnjim novinama. To izgleda otprilike ovako; tražiš nešto jako određeno, ali ulaskom u višesatno prelistavanje prekozemni gen se otme stvarnosti, i prelijećeš potpuno prisutno preko sviju tipografskih blagodati jednog davno svršenog vremena. Listanje te preuzme kao kockanje. Stiže mi kolega, oboje smo se složili u jednom – da je ovo bolje od čitanja knjiga. Možda zato nisam voljela udžbenike povijesti. Sve je previše poslagano. Tako to i more ne radi, ono nikad ne miruje. A ja sam Opatijka.

Ispočetka, to znam, listam mehaničkim cinizmom, slugom jedne ruke, koju pokreću suvremeni pejzaži istraživača. Srećom, ono što tražim me stalno vraća u neku nelagodu, koja ruši tu bezvezariju stvarnosne trivijale. Evo me, nalazim se u 1952. godini. I tako listam, opet vraćam sebe u partiture zona A i zona B su se ra-ši-ri-le… Trst je naš, nevolja naša, ženama dijele otkaz…. čestitamo si Prvi maj, ali tih tvornica više nema…. nekih tristotinjak sretnica 1952. zahvaljujući državi prvi put vide more, baš na opatijskoj obali… prevrćem listove, samu sebe… i negdje u bezazlenim rutinama margine te pedesetdruge napokon zapinjem o dno jedne istine. (Istina, ž.r., op.a.)

Teško je bilo kome reći što je to poniranje dok to sami ne probate. Danas ljudi više vole meditaciju putem e-learninga (to je ne slanje, već primanje na daljinu), preferiraju šaranje ili šeranje slika mudrosti, neko vlastito ili tuđe sranje, posebno ne ovo grinjanje.
[“Grinjanje” – u prekozemnosti, proces astralnog diranja u opću prošlost lišenu povijesnog, krčenje rečeničnih znakovlja u slumovima grinja, staništa oku presitnih beštija, kvaziunafantaziasvjedoka, staništa bez granica, u nesavršenoj strukturi papira. Koji se čupa, štoviše, praši, priča, potpuno nijem. Mi ljudi to zovemo novinama. Ha!].

Tja. Kako je bilo za poniranja. Evo ja mogu reći brzo preletite kroz slagarske redove i zapnete o mračnu obalu klišeja, fotografija noći koje vam ima nešto reć’, tako nekako. Prije toga, kao u nekom bordelu, od službenice zatražite tom uveza 1951. Dakle, nećete više zeleni, nego onaj crveni, perverzno sigurni. More smeđežute drvenjače pomičete valovitim listanjem po tragovima ishlapljene gospoštije i radništva, po mjesecima i datumima potpuno druge stvarnosti, koja nas je toliko danas odredila, klase nestaju u mirisima koji vas zaplahnjuje kroz stranice uveza. Mi koji ne znamo cijelu istinu, ili je ne želimo znati, biti ćemo vječni leševi jednog života na Balkanu, kojemu nekakva posveta niš jako ne znači.

1951. moji još nisu došli iz Zagreba niti se susreli. Kakva indigo djeca. Mi nismo niti na obzorju. Moja je nona izbjegla prije toga strijeljanje prijekim sudom jedva jedvice nakon denuncije da je zbijala antidržavne američke vicfraze u Kristal noćnom baru. Crkvu je opkolila nacionalizacija 1949., grade se kosturnice za pogibije junaka i sviju ljudi koji su krvlju popločali sve naše buduće decenije standarda. Uči se recitirati. Ja se jednom, 1980. godine, ljudski smijem histeričnim ispadima plača u razredu, gdje iza crnih, suncem usijanih zastora, u tami, smrdi na učeničke papučice. Neka smrt je isto bila u pitanju, koja je poslije zasrala tuđe živote. 1951. stari su međutim u novinskim spisima izjavili nešto sada prekozmeno puno važnije, ne sjećaju se da je takvo jugo poharalo Kvarner. Današnji stari, koji se miluju zavjetrinom sunca na markatu, kažu da su onda “imali 20 let i da su delali, ča je to, a bilojeibilo, južina i juga još pokler tega”…

Tu se, u drvenjači, naplavina vijesti, spominje također, i jedno mučki obavljeno spašavanje broda u riječkoj luci, ali sve je to poplavljeno novembarskom sablašću osvetoljubivo kobne južine, propasti u valovima, teškim kišama te nadiranja vodostaja i plime. Poslije se sve svodi na inventuru.

I tako samo nestanete u tu južnu noć. Slično kao u snu – budite se čitajući, potpuno svjesni da to ne može biti stvarno, dok sama stvarnost nije previše potrebna, da, tako se nekako lebdi, držite se tog nezahvalnog utega poniranja. Oko mene studenti se znoje i listaju skripte ali više gledaju zaslone i uvojke cure iza hrpe tuđih knjiga. Neki parovi zajedno uče.

Te su se godine, 1951,. te noći i tada veliki teretni brodovi, stare ratne reparacijske pomorske rage, valjali uz luku na moru kao da su ljuske… velika se plima digla. Ljudi se evakuiraju, iseljavaju ili umiru udavljeni po Kalabriji, Siciliji i Pijemontu. More je poludjelo. Uzduž Kvarnera ono nikome nije ostalo dužno. Kamenje od preko tonu valja se kao male plastične loptice u hipnotičkoj reklami za ponudu bankovnog kredita. Srećom, bilo je tada puno manje medija koji sve to mogu odvesti u debilizam objava. Sjećam se jednog takvog, doduše, puno bezazlenijeg jugozapadnjaka, koji smo pred osam godina probdjeli u jedrilici na ulazu prekrcane uvale kod Iloka, otkinulo nam se i jedno sidro. Umrtvljeni odjeci valovnih leševa njihali su nas jednom ledenoznanstvenom amplitudom usred kolovoza pa sam odlučila samo žmiriti. Tamo negdje kod Pule stradali su, te noći, neki ljudi, obijeni o stijenje sa sedammetarskim taktom valova scirocca, kao i njihov nedovršen black charter life. Brodolom mojeg života, apsurdno, naletio je na mene tek tri mjeseci poslije. To vam je onaj moj Studeni, aka ovdje prizvan kao olovni Novembar.
Južina je dakle divljala danima i polupala sve što Drugi svjetski rat nije. Tamo gdje nitko nije naletio na plutajuću bombu, tamo gdje je narav barkajola čuvala nježnu vezu s morem obećavajući se samo ljetu, koje će mu opet dovesti barkefahren i zgodne male, na sve živuće svjedoke, nespremne na predanja, provalila je slana pjena, ruža nepogoda i nesreća, i stvorila se pukotina štete, u koju je provaljivalo moćno more, noćna mora sviju pomoraca. E tu sam negdje u tmastom crnilu tipografskog traga potpuno nestala iz 2016. Eto tako se nestaje.

1951.-2016. – 65 godina? Prvi preduvjet poniranja je istinska ljubav, koja vas je uspjela negdje dobro sjebati. To možete zaključiti ovisno kako izronite (pogledati pod Prekozemnost 10, op.a.) Taj trenutak dobivate vještinu kako ćete gledati, učiniti da u svemu nestanete i ostavite vlastitu svijest da pluta ovaj put, usred obalne scenografije Quarnera. No što tu i koga prizivam?

Iz zabiti zaborava niče zapravo jedna skulptura, koja nije više ničija, posvećena umrlima u grobnici mora, odbačena u svojoj cementnoj eklektičkoj ljepoti nakon što je, nesretnica, pala kao žrtva ovog ciklonalnog juga. To je Madonna del Mare. Svačija, ničija. Ona je danas obris internetske reprodukcijske kulture. I premda kopija zlaćano stoji, ona je srušena.

Ne, nije smetala komunistima. To je jedan od rijetkih spomenika koji objedinjuje istinsku težinu alegorije, vjetra, mora, vjere, nadgrobne baštine, istinsku auru baštinjenja koju su joj, poput velova, treptajima promatrača, polagali slučajni i lokalni namjernici. Ona je posljednji adut akustike jednog samostanskog zavjetnog stanja Abbazie, vjere, ufanja i tuge, koju nije demontirala nekakva ideologija, već priroda mora, kojemu se punih 60 godina obraćala.
Neki kipovi govore više nego ljudi. Postoji more omaglica idiotičkog “citir-ung” mucanja, buncanja i ponavljanja, štake suda koja se čupaju iz surfanja, na to se svi pozivaju, ali nigdje, nigdje nema pravog olujnog juga. Ti ljudi koji znaju, a ne govore, premda znaju, ne znam još što ću s njima. Ostala su nam predanja, usmena, onih koji su danas u Opatiji pokojni. Hvala Majci Božijoj, hrastovom bogu vedskom koji je hranio prve crkvene predodžbe.

Na kraju će mi jednog dana reći; jadnice ti se samo o valove valjaš. Poslije mene će reći; ponirala je pionirski i katkad znanstveno upitne bistrine, jugo je to. Ponirnici će šutjeti u samostanu istine i čekati da odrade jednom svoja začudna svjedočanstva prekozemnog postojanja, mimo slavnih, brendova, ratova, i obala ziheraštva. Oni će isto jednom dočekati to jedno jugo u kojemu će učiti ponirati.
Široko razgledavajte pojavnosti scirocca, kad dođe vrijeme za to. Pikselizirajte si ga kako biste našli poslije kap koja može sve posvjedočiti u eyedropperu.

Madonna mia. Protettici dai noi soli che poveri che non siamo altro.

Foto: www.pexels.com