Arhiva oznaka: Predrag Kisić

Predrag Kisić Kisa: Tri ratna havera – epizoda Popušeno djetinjstvo

Kako je i zašto ludi Kisa počeo da piše?

Napomena glasi; ROMA SIJAM?
—————————
Mogao bi’ ja vama pričati tu priču sedam dana bez prestanka, al’ bojim se nestaće mi rakije. Pa ćemo ovako.

Noć pred paljenje bratskog naroda, punili smo pelene Rajče, Cane i ja. Stari mi je pio s jaranima. Ranka plela prve pape. Bilo je dobro vrijeme, kažu. Znate ono, puna kuća, puna slamarica, pun zamrzivač, svi na okupu, srećni, zadovoljni, familija sretna, hvala druže Tito i ostale pizde materine od lijepog života.

A onda, onda umjesto u obdanište Kisa vam zbriše u izbjeglištvo, u Niš. I tamo vam ja prohodam, u izbjeglištvu. Par mjeseci kasnije, dođe stari po mene, i gle čuda, nije me prepozn’o. A ne bi vala ni ja njega. I tako, umjesto nekih uspavanki, čitanja bajki, meni granate fijukale iznad glave, padale po dvorištu. Umjesto u krevetac, ajde Kisa u podrum da glava ne ode na zid. Umjesto da trčimo po parkovima, mi smo trčali ispred nišana. Umjesto da gledamo zvijezde kako padaju, mi smo gledali kako granate padaju i gore sela u brdima. Igrali smo se žmurke, al’ one koga ne nađu on preživi. Umjesto na predstavu, u pozorište, ili na koncert, mi na terasu pa gledaj tenkove i vojsku kako prolaze. Al’ šta ćeš.

Mogao bih vam ja pričati i o ulici 27 marta. O Rajčetu i Canetu. Al’ šta mi to sad vrijedi. Eto, trčali smo bosonogi uskim sokacima. Šutali lopte za flašu soka. Pola cigle je stativa. Nekad je zgazi auto, nekad neko njome razbije glavu nekome. Umjesto u vrtić ili u muzičku školu, ili gdje je već normalno i uobičajeno da djeca idu, mi smo skakali po ruševinama. Znate, lijep je život u 32 kvadrata kad je nas sedmoro. Misle ljudi, lako je tebi, ti si bio dijete, ne sjećaš se. Eto nek je tebi bilo teže majku ti jebem. Meni su oduzeli djetinjstvo i za čitav život me unazadili. Kako god i kuda god, Kisa deset godina kasni. Kasni i država, kasnimo svi.

Kasnio bi i Rajče da ga nije progut’o požar jedne večeri kad mu je čerpićara izgorila do temelja. Al’ čudo, ostala je violina. Samo nikad više nikom nije zasvirala. Mogu i ja sad svirat’, da ne kažem kome. Al’ da vam kažem još koju.

“Kroz živote nam je curila mladost, kao potok što teče kroz kras.”

E, curilo nam je djetinjstvo, samo niko ga nije zakrpio, curio nam je život, curilo vrijeme, sve u potok, u vodu, u ambis… u pizdu materinu lijepu! Prelila se prošlost u budućnost. I pitam se sad, čiji smo to mi plaćali ceh? Čiji ceh sad plaćamo? Rajče i ja zadnji put smo sjedili na betonskoj ogradi od sitne cigle izbušene mecima. Rajče je svir’o violinu i plak’o k’o što nikad nije plak’o. Duše mu ciganske, k’o da je znao da će sutra veče stradati u požaru. S nama je bio i Cane. To je onaj o kome vam još nikad nisam pričao, a s njim sam započeo dva poglavlja u životu. Prva cigara. Prva piva. Uh bogati, pa i prvo pijanstvo, ali je ono došlo kasnije. Tako nas naučio život, tako nas naučio rat.

Došlo je onda kad se sabralo čitavo djetinjstvo u jednom uzdahu, u jednu misao, u jednu emociju, u jedno saznanje koje reže sve što ljudsko u sebi imaš, kao grkljan kad britva presiječe, tu više života nema, ostaju samo trzaji poslednjih atoma snage bića željnog života, i kad nas je puklo i raznijelo k’o što nas nijedna granata nije raznijela, ni u Sarajevu, ni u Ilijašu, a da jeste, manje bi nas rasula, ovako, rasuti smo u komade koje ni Bog više ne može sastaviti. I tako.

Zašto sam počeo da pišem i kad? Ajde da i to kažem. Bilo je to jedne noći. Vratim se kući, sa basket terena gdje smo ispijali neko pivo, legnem u krevet, a pred očima kiša sjećanja, stotine prizora, i odnekud dođoše riječi, dođe zvuk Rajčetove violine. Osjetim vreo asfalt uskog sokaka iz mahale, osjetim vjetar na licu, vlagu, mem i prljavštinu devedesetih, bijedu, strah i glad. Sjetim se snova. Sjetim se prvog dima cigare. Piši budalo, nešto se iz mene oglasi. Piši. I ja počnem da pišem. Počnem dušu da ispovjedam na papir. Počnem svu bol, svu gorčinu i tugu, sav bijes, mržnju i svo gađenje da prosipam na papir, kao što je jedno proljeće ’92 prosulo krvavu sudbinu u utrobu našeg djetinjstva. Počnem bilježiti sjećanja ne bi li pobjegla iz glave, ne bi li ih se konačno oslobodio.

Milion puta sam pomislio, što ne postoji neka granata da raznese i pobije sjećanja, majku mu. Al’ nema takvih. Nama su hirurzi velike civilizovane, demokratske, herojske zemlje što pobi i porobi milione duša, vadili dio po dio života, dio pameti, dio od svega što smo imali, humano, bez anestezije. Jedino nam ni frtalj duše nisu mogli amputirati. Danas ništa ne može da zamijeni i anestezira ta sjećanja. Jedina mogućnost da ih se riješimo bilo bi njihovo potpuno predavanje zaboravu. Jer zaborav ti je jarane, jedini kraj, jedina konačna smrt. Kad te pokrije zaborav, ni Bog te vaskrsnuti neće.

I šta još da kažem? Roma sijam? Jebiga, ni ja ne znam. Odrasli smo u mahali, podig’o nas rat. Rajčeta pokriva ilovača. Cane i dalje tumara poljima sjećanja, lozom reže jetru i proklinje dan kad se rodio. A ja sad pišem pisma i pjesme, pišem priče i romane. A šta ću s tim? Niko ne zna. Cane mi je dao prvu cigaru, s njom sam u zubima je držeći, uzdignute glave hodao kroz mahalu, a danas s olovkom u ruci dižem spomenik popušenom djetinjstvu.

Sviraj Rajče, duše ti ciganske, sviraj!

Foto: FB Predaraga Kisića Kise

Predrag Kisa Kisić: Prizivanje vatre

Nekada je pisanje za mene predstavljalo pravo uživanje, bilo je to čisto i istinsko zadovoljstvo. Nisam se mučio sa idejama, jer sam ih imao bezbroj, bezbroj toga me je izazivalo i privlačilo da o njemu pišem, jednostavno nisam mogao odoljeti i stalno je nešto naviralo. Jedino sam se ljutio na samoga sebe što ne mogu da upamtim sve te ideje i da ih ispratim, a nisam stizao ni da ih zapišem baš sve. Tako su mnoge ideje i nestale, mnoge zamisli, a i već napisane rečenice u mojoj glavi, propale, kao propuštene šanse, nikad uhvaćeni momenti, zauvijek izgubljeni, i ponekad žalim za tim jer, ko zna, možda su to bile one prave ideje, možda je to bilo ono ključno iz čega bi nastali moji najbolji radovi. Pa, šta sam mogao da učinim? Pisao sam svaki dan, gdje god bih to stigao. Sreća je u tome što sam za to imao dosta vremena, uvijek, pa i kad nisam, ja sam ga nalazio. Sve što me je zanimalo od moje trinaeste godine, bilo je pisanje. Uzeti olovku i papir i zapisati ono o čemu razmišljam. Bilo je to slatko, prijatno, moćno i strastveno pisanje. Pisao sam prije polaska u školu, čak i na putu do škole, čekajući autobus, i u samom autobusu među gomilom svijeta, sredovječnih žena koje žure na svoj posao, umornih šljakera što idu da nadniče, i naravno, mojih vršnjaka koji stojeći spavaju ili budni sanjaju o slobodnom danu i izležavanju do podneva. Uvijek sam ih posmatrao, držao ruksak u svome krilu i imao svesku pred sobom i olovku u ruci, uvijek spreman da zapišem svoja zapažanja o pojedinostima kojih je uvijek bilo, uvijek sam ih nalazaio, prepoznavajući ih na licima svih tih ljudi, i uopšte. Pisao sam i u školi, na časovima najviše, baš zato jer su me užasno ubijali u pojam sa gomilom besmislica, koje nikome od nas nesrećnika nikada nisu zatrebale. Sve mi je to bilo toliko smiješno, taj pokušaj da nas nečemu „nauče“, to mi je ličilo kao da neko pokušava na isti način dresirati konja, magarca, psa, ili neku pticu, ili kao da doktori i psiholozi pokušavaju sve pacijente liječiti istom metodom i istim lijekovima dajući jednaku dijagnozu svima, a pacijenti ustvari boluju od različitih bolesti, dakle ne svi od iste. Zato sam se sklanjao od toga. Pisao sam i za vrijeme odmora između časova. Profesori me nikada nisu voljeli zbog toga, ali nisu me voljeli najviše radi toga što sam im se stalno suprotstavljao mišljenjima i stavovima, protuvuriječio sam im i ulazio u rasprave s njima. U osnovnoj školi su mi oduzeli nekoliko radova, mislili su da su to prijeteća pisma, prijeteće poruke njima upućene, mislili su da ih ismiajvam i vrijeđam kroz neke navodno skrivene poruke, te su me strogo kažnjavali, a zbog čega ja nisam mario, naprotiv. Meni je bilo smiješno to njihovo pogrešno tumačenje mojih radova, i ja sam u stvari samo pisao svoju poeziju, pisao sam svoje tekstove, pljuvao sistem i vlast, pljuvao po svim idiotima koji su nas trovali na razne načine i ispirali mozak raznim glupostima pripremajući nas zapravo da budemo robovi modernog doba. Pisao sam o svim drkadžijama koje nisam podnosio, o svim stvarima koje su mi se gadile i istresao tako gorčinu i nezadovoljstvo, a sve zbog nepravde, zbog laži i foliranja. U srednjoj školi sam bježao sa časova svaki dan, bježao sam samo da ne slušam budalaštine, a neki su me osuđivali i smatrali me za delikventa i rovitog nezrelog dječka koji ne umije da prihvati autoritete. Iskreno, da su to moji profesori nekim slučajem bili, autoriteti, a trebali su da budu, međutim nisu, ja bih ih vrlo rado prihvatio, jer baš u to vrijeme, ma koliko da sam bio buntovan, a jesam, i to prilično buntovan, ja sam shvatao još kako, šta je to autoritet i šta on predstavlja, i upravo sam imao potrebu za nekim starijim, znatno starijim, ko je veoma iskusan i inteligentan, neko ko bi mogao da me shvati i posavjetuje, od koga bih ja mogao mnogo da naučim. Uostalom, ja sam odrastao uz znatno starije od sebe, družio sam se s njima i učio kroz cijelo djetinjstvo, a tada, tih devedesetih godina kada sam provodio svoje djetinjstvo, tada se još uvijek znalo šta je to hijerarhija, šta je autoritet, i to sam poštovao. Ali moji profesori ne samo da nisu bili autoriteti, nego su bili zreli za psihijatrijske ustanove, skupljeni s konca i konopca svi oni koji se u neko prijašnje vrijeme nisu mogli zaposliti u nekim uglednim školama, jer su se sam Bog zna kako provukli na fakultetima, pa su, eto, dopali u našu školu. Srećem ih i dan danas, sa nekima sam razgovarao, i uvjerio se da nisam pogriješio u vezi s njima kada je u pitanju moja procjena iz toga perioda, štaviše, shvatio sam da je njihov slučaj još teži, još ozbiljniji. No, govorih o mom pisanju. Da , bježao sam jer nisam bio poput ostalih, u mnogo čemu sam bio drugačiji, ne kažem ni bolji ni pametniji, a ni gori, već samo drugačiji. Jednostavno nisam prihvatao nešto što ne samo da mi se nije dopadalo, već se tome sve ljudsko i moralno i razumno i normalno u meni protivilo tome. Jednostavno nisam dao da me ta njihova mašina provuče kroz sebe, da me samelje, da me njihov sistem oblikuje i na kraju proizvede kao sirovinu, koju će kasnije decenijama rabiti do moje iznemoglosti, sve dok ne iscrpe i poslednji atom koji bi mogli da unovče. Glupi profesori nisu shvatali da su i oni uvučeni u tu mašinu, već davno, i da su sada dio sistema koji proizvodi obrazovane idiote. Oni su, što je najgore, voljeli svoju ulogu, upravo zbog toga što su sebe smatrali velikim autoritetima, i uživali su da budu iznad nekoga, da nekome naređuju, jer to je njihova potreba, njihova glad, da budu oni koji zapovijedaju, da imaju neki zakon i moć u svojim rukama, i ja sam ih zbog toga prezirao. Zato sam bježao sa tih časova da bih pisao, da bih bio sam, a ako ne to, ako ne zbog toga, onda sam bježao sa svojom klapom, igrao fudbal na gradskim terenima, pio pivo u parku, na klupicama, na gradskom stadionu, na šahovskom, ispred biblioteke, ispred zgrada, u haustorima, kuda bismo stigli, i mnogo, baš mnogo smo se zezali.
U to vrijeme nisam baš mnogo čitao – više sam volio i više mi je odgovaralo da živim život i stičem znanja kroz životna iskustva, kroz proživljavanje u praksi, – nisam ni znao za mnogo pisaca. Imao sam svega desetak knjiga, i to je sve što sam do tada pročitao i znao o književnosti i piscima, ali me oni, pisci, nikada i nisu zanimali. Nikada nisam nešto naročito ni volio taj svijet, a ne mogu reći ni da ga danas nešto volim, možda upravo jer ga sada odlično poznajem. Šta znam, valjda je to zbog toga što je većina pisaca i umjetnika uopšte, oduvijek nešto izigravala, nekakvo ludilo, nekakvu vještačku ekscentričnost, pokušaj da se bude nešto što u samoj svojoj suštini i prirodi svoje ličnosti nisu. Nikada nisam podnosio to glumatanje po književnim večerima, promocijama, izložbama, raznim postavkama i slično. Nekako su se oduvijek svi jednako držali, pozirajući jedni pred drugima, sve u pokušaju da se ostavi nekakav utisak koji bi navodno trebalo nekoga da impresionira, utisak kreativca, intelektualca, koji se ističe i koji je navodno zbog nečega poseban i vrlo važan. Ne znam, nekako su se svi oni, ti o kojima govorim, ta većina, jednako oblačili i neprirodno ponašali. Najviše su mi išli na nerve oni umjetnici koji nose razne marame i šalove. Šta im to zaboga uopšte znači? Ni ja ni gomila mojih normalnih kolega umjetnika, među kojima su i mnogi psiholozi, nikada nismo uspjeli da odgonetnemo, iako pojedini daju nekakve smiješne odgovore. Ne znam, sumnjam da i oni znaju. Nego, govorih o mom pisanju.
Pisao sam strastveno, vatreno i potpuno predan tome, zadovoljan i srećan zbog toga. Pisao sam, kao što rekoh, o gomili pojedinosti iz svakodnevnog života, zapisivao sam svoja razmišljanja, ideje, maštanja, razna viđenja, pisao o svojim snovima, željama, nadanjima, iznosio oštre kritike o onome što sam smatrao neispravnim, nepoštenim, itd.. Međutim, kada sam prešao dvadeset i neku, vatra u meni kao da se najednom stišala, gotovo preko noći, i sva lakoća i ljepota pisanja, kao da su odjednom nestale. Prvo je, nekoliko mjeseci, trajao potpuni tajac. Pola godine sam radio u nekoj lokalnoj televiziji. Rintao sam kao upregnuto kljuse, kao crnački rob. Životna „sreća“ me je i tu pratila, a koja mi gotovo nikada nije donosila dobro, kao i ranije, prije toga dok sam radio u pogrebnom ’’društvu’’ – zbilja ne znam zbog čega su to nazivali društvo, – godinu i nešto dana kao grobar, ukopnik. Dobro, tada sam otkrio vjeru i našao Boga u sebi, pa sam i mnogo pisao pod blagodeti Božjom. Ali to je u mnogome nesrećan posao, nekako mračan i strašan, jeziv i sablasan. Nema ništa lijepo da se doživi kroz taj posao, osim da se mnogo nauči o životu i smrti. Bila je to jedna velika i korisna lekcija, jedno izuzetno poučno iskustvo. Iskustvo koje je tjeralo na veoma trezveno razmišljanje o čovjekovom životnom putu, o sudbini, o sreći i nesreći, o prokletsvu i mnogo čemu. Često sam, dok bismo čekali povorku, šetao grobljem između spomenika, posmatrao izblijedjele likove sa starih fotografija, izblijedjela slova ugravirana s namjerom da budu dio vječnosti, dio vječnog traga koji će ostati za pokojnim. Razmišljao sam i o njihovim životima, o njihovim životnim sudbinama, o nesrećama koje su ih vjerovatno zadesile, a neke sigurno jesu. Razmišljao sam i o radostima koje mora da su proživjeli, bar malo osjetili. I uvijek kao da sam osjećao nešto što je zaista ostalo za njima, kao da nešto zaista i dalje postoji, tu gdje blijede slike i jedva vidljiva slova od zuba vremena i dalje svjedoče da su nekada živjeli i postojali u ovome svijetu. Ipak, smrti se nikada nisam plašio, čak ni kada sam sahranjivao svoje vršnjake. No moram priznati, sva ta tuga i bol koja se raspe kad su sahrane, svi ti teški i veoma potresni prizori, ostavili su velikoga traga na meni, mom srcu i mojoj duši, i sjećanja na te dane, dane sablasnih jeseni i hladnih zima kada sam kisnuo i kada me je studen vjetar šibao, i kada sam ispraćao mnoge u onaj zagrobni život, nikada neće nestati, neće izblijediti ni najmanje.
Ali, dok sam radio u televiziji, kao scenograf, tj. fizički radnik u sektoru scenografije koji je sklapao i rasturao scene za razne emisije, bilo je mnogo posla, mnogo više nego ikada ranije, što zbog toga jer je u ekipi sa kojom sam radio, vladao opšti haos zbog loših odnosa i nikakve saradnje, nikakve kolegijalnosti, što zbog toga jer je sa mnom radio jedan umno poremećen čovjek koji je pričao sam sa sobom, sam sa sobom se svađao i psovao, grdio, ljutio se, i… A drugi je bio jedan starac, u šezdesetim godinama, neobično snažan, krupne građe, ali toliko glup, da je gotovo bio imbecil. Treći je bio teški neradnik, kockar, pijanac koji nije znao da pije i koji nije podnosio alkohol, lažovčina, kleptoman i žestoki prevarant, najgori u našoj grupi, podlac i tračara, a ja sam htio da ga bijem, najviše zbog laži koje je širio o meni i zbog toga jer nije htio da radi pa je posao padao po mojim leđima, a ni prva dvojica nisu htjeli da rade, pa ja eto, urpavo zbog toga bilo tako mnogo posla i naporno, između ostalog. Druga stvar koje je učinila da posao liči na robovski, bile su poplave koje su te godine zahvatile skoro cijelu državu. Kiša je padala danima, oblaci iznad grada se nisu micali, a voda je sve više navirala, sve dok sve nije poplavilo. Poplave su donijele veliki haos, ogromne štete su nanešene. Podrum zgrade je bio potpuno potopljen i sva naša scenografija je ležala pod vodom, sasvim uništena. Danima su pumpe crpile vodu, i kada je nivo najzad dovoljno opao da se može u specijalnim odijelima ući, jedan kolega i ja smo bili jedini koji su silazili u podrume i magacine, probijali se do radionice i parkinga, do klima komore i prostorija iz kojih smo izvlačili ono što je se moglo spasiti. Posle smo ručno crpili vodu, gazili mulj koji se na dnu nataložio, a ispod sebe je skirvao rasute dijelove izlomljenog stakla, plastike, i sami Bog zna koliko rasutih šrafova, eksera i raznih oštrih predmeta iz radionice. Hodali smo u nekim smiješnim odijelima, sasvim neudobnim, noseći zaštitne maske na licu, jer je smrad od prlajvštine i fekalija koje su se izlile iz kanalizacije bio nesnosan. Plašio sam se neke infekcije i danima sam imao problema sa glavoboljom i disanjem. Naravno, za to nam niko nije pošteno rekao ni hvala, a kamoli da nas je platio za prekovremeni rad i posao, koji nije bio naš posao, ali eto, obavljali smo ga, i to je bio najprljaviji posao koji sam ikada radio. Moram da kažem da je nivo vode tada bio nam do pojasa, i da se zbog nedostatka svjetlosti, jer nije bilo struje, ništa nije vidjelo, pa smo bukvalno tumarali u mraku, i posle nekog vremena toliko navikli na takve uslove, da sam imao osjećaj da se pretvaram u slijepog miša, jer mi se vid toliko prilagodio tmini da sam mogao savršeno jasno da vidim sve ispred sebe. Ali dobro. Za to vrijeme, zbog tako napornog posla i velike iscrpljnosti, proživljavao sam teške i nesnosne košmare. Sanjao sam razne užase, stotinu puta veće od onih koje sam sanjao za vrijeme rada u pogrebnom, kao grobar. I sanjao sam jedan uvijek te isti san. Neko me je u snu svaki put zatvarao u neku mračnu prostoriju i pritiskao nekakvim pokretnim zidovima, gdje ništa niti sam mogao da vidim niti sam mogao da se izbavim, a bilo je hladno, strašna studen, i ja sam se užasno plašio toga, i uvijek grčevito dozivao upomoć. Posle sam se navikao i na loš san, čovjek se valjda na sve te stvari prije ili kasnije navikne. Navikao sam da zbog duplih i troduplih smjena, radeći po petnaest časova u prosjeku – a nekada sam ostajao i mnogo više, po trideset i nešto časova, – spavam tek svaku drugu noć, i to veoma kratko, dva ili tri sata, najviše četiri, i to uvijek isprekidano, upravo zbog onih košmara koji su me mučili. U to vrijeme – a tome sam još negdje ranije počeo da govorim, prije nego sam počeo da govorim o poslu i drugim stvarima, – pola godine nisam uopšte pisao. Ni jedne proklete rečenice nisam sastavio. Živio sam sam tada, u stvari, imao sam cimera, jednog prijatelja sa kojim sam se i od ranije družio jer sam redovno odsjedao u njegovom Pub-u. Stan u kome smo živjeli, pod kirijom, zapravo je bio stan našeg prijatelja. Lijep je to i skroman život bio u podstanarskoj sobi, mada smo koristili cijeli stan, ali me ta kirija, iako snižena, koštala skoro trećinu mojih mjesečnih primanja. Ostatak primanja sam trošio na cigarete, neizostavno i na alkohol, kafu, sitne potrebštine i kafanu u koju sam volio da odlazim u slobodno vrijeme, radi druženja i odmora. Ne znam odakle sam se hranio, s kojim novcima, ali znam da sam u početku dobro se hranio, a kasnije, kasnije je bilo i gladi. No, tad sam dao otkaz na poslu u televiziji, riješio se kafane koja me mnogo koštala – jer sam se zaista svega zasitio, jednostavno, bilo mi je dosta da lomim kičmu za ništa, za neku bijedu od primanja, i uopšte, bio sam sit svega toga, – i ponovo počeo da pišem.
Međutim, od tada moje pisanje postaje muka, od tada počinjem da se borim i sam sa sobom i sa stotinu mojih jada, novih i starih problema i muka, raznih đavola i demona koji su me progonili. Od tada bijem bitku da napišem makar i jedan jedini prokleti red. I to tako traje mjesecima, i činilo mi se kao bezizlazna situacija, nešto poput one situacije u kojoj sam se nalazio u mojim košmarima. Sva moja razmišljanja, sve moje ideje, viđenja, sve one pojedinsti iz svadnevice, sve se to gubilo pred bjelinom papira, pred linijom koja neumitno blinka na ekranu mog računara. Naposletku, obuzela me i ljenost, izgubio sam volju, i čini mi se, predao se nekoj višoj volji koja je tada, osjećao sam to, upravljala mnome. Bio je to čudan osjećaj i nešto još čudnije, nešto što nisam shvatao, tjeralo me na razne rđave pomisli kada je riječ o pisanju, te sam tako razmišljao i o tome da sasvim prestam pisati i baviti se pisanjem. I pored toga čudnog osjećaja koji me držao, bio je tu i osjećaj koji se svakoga dana javljao. Bilo je to nešto što me je golicalo, kopkalo i što mi nije davalo mira. To nešto mi je govorilo da pišem, da radim i ne gubim vrijeme na druge stvari – ali ja sam tada bio obuzet mislila o tome što sam vjerovao da gubim sebe, – već da sjednem i počnem pisati. Često, gotovo uvijek, sam slušao taj neki glas, taj neki osjećaj, to nešto, i sjedao bih i uzimao da pišem. Mučio sam se i naprezao, satima uporno pokušavao da nešto napišem, sjedeći pred računarom, hodajući po sobi poput kakvog ludaka i boreći se sa nervima koji su popuštali, pa ipak, uvijek se ponavljalo isto, sve riječi, sve misli, sve ideje i zamisli su se gubile pred praznom bijelom stranicom, pred linijom koja neprestano blinka na ekranu mog računara. Kada bih najzad odustao, predao se višoj sili koja je odlučivala umjesto mene, uprkos mojoj upornosti i trudu, da neću ništa napisati, počinjalo bi da me grize nekakvo drugačije osjećanje. Onda bi me progonile misli o tome zašto nisam ništa napisao, zašto ne mogu. Kao da me savjest pekla, osjećao sam strašnu krivicu, jeo sam se iznutra koliko mi je bilo krivo što ništa nisam napisao, što nemam snage, što sve to nestaje u trenutku kad treba biti preneseno na papir. Kao da su se u meni smjenjivali udarci dobra i zla, dobroh i zlog duha, udarci koje su oni međusobno razmjenjivali a koje sam ipak samo ja osjetio. Sve to me je dovodilo do ludila, bio sam isfrustriran zbog toga i molio sam Boga da to stanje prođe. Molio sam se da jedan od ona dva duha, dva osjećanja u meni, ili šta god da je to bilo, pobjedi jedan, pa ma koliko me bolio udarac pobjednika i ma ko taj pobjednik bio. Toliki je bio moj očaj, da sam samo želio da se to konačno svrši u meni, te da nakon toga znam na čemu sam.
A onda je na scenu stupila žena koju sam nešto malo ranije zavolio i koja je neizostavno mene zavoljela. Ona me je iščupala iz mojih govana, iz mulja od poplava koji se uvukao i umoju ludu glavu, iščupala me iz mraka mojih košmara, uključila je svjetlo, otjerala moje demone, i natjerala me, iz ljubavi, da pišem svoj prvi roman za koji sam ideju dobio godinu i nešto dana ranije, u vrijeme dok je pisanje za mene još uvijek bilo lako, jednostavno i čisto uživanje. I zaista, neka sam proklet ako lažem, ali za petnaest radnih dana od ukupno njih devetnaest, koliko sam radio na romanu, ispisao sam preko tri stotine stranica. I dok sam u narednom periodu sređivao rukopis – a sve vrijeme, žena koju sam zavolio i koja me je zavoljela, mi je pomagala i gurala me naprijed, bodreći me i ohrabrivajući da istrajem u tome, – ja sam dobio ideju za nastavak priče, te sam tako napisao i drugi dio romana, za rekordnih deset radnih dana. Broj stranica je na kraju izašao na pet stotina trideset i dvije stranice. Prizivao sam vatru i vatra se vratila, vratili su se lakoća i uživanje, i bilo je to strastveno i ekspresivno pisanje, i uživao sam toliko da sam to zadovoljstvo zbog osjećaja koji me konstantno držao, poredio sa žestoko dobrim orgazmom posle seksa. Po završetku romana, nekoliko mjeseci sam odmarao i pio, zadovoljan i srećan što sam najzad napisao svoj prvi roman. A onda sam sasvim iznenadno došao do gomile novih ideja za nekoliko novih romana. Ne želeći da gubim vrijeme i plašeći se da te ideje ne izgubim kao što sam mnoge već davno izgubio, a o čemu sam već govorio na početku, odmah sam počeo da pišem jedan za drugim romane. Palio sam se, gorio od uzbuđenja kad-god bih dobio novu ideju, i čini mi se da sam svršavao pisajući prva poglavlja novih romana. Jedan, drugi, treći..peti, i na kraju njih ukupno sedam. Jednostavno bih stao na drugom ili trećem poglavlju, i dobivši novu ideju za još jedan roman, ostavljao bih rukopis na kome sam do tada radio i odmah prelazio na drugi. To me, naravno, nikuda nije odvelo. Shvatio sam da je to – pošto s time ništa nisam postigao, – zapravo bilo samo bilježenje, hvatanje ideja da ne iščeznu. Kada sam to shvatio, počele su velike nevolje, velike svađe s ocem i sa ženom koju volim. Moja životna „sreća“ je ponovo pokucala na moja vrata i bogato me nagradila. Sve više sam se povlačio u sebe, nekim čudom baš tada prestao da pušim, čak sam se i rijetko napijao, a iz kuće gotovo da uopšte nisam ni izlazio, i sve manje sam pisao. Počela je da me hvata ozbiljna depresija, bio sam je svjestan i suočavao sam se sa mnogim unutrašnjim problemima, a uzrok tome, pored svađa, vjerovatno je bio i taj što sam se plašio da se ono stanje u kome sam mučio muku sa pisanjem, ponovo ne vrati. To bi me dotuklo. Hranio sam se knjigama, kao što je to bio običaj već duže vrijeme unazad – a to sam propustio da spomenem da sam negdje u međuvremenu počeo mnogo da čitam. Zaboravio sam i da kažem kako sam oduvjek volio da stičem razna znanja, da se o mnogo čemu informišem, učim i usavršavam. Pa sam tako mnogo gledao dokumentarne filmove, emisije, o umjetnosti, nauci, i raznim stvarima. – Mnogi, iako mi to nikad nisu otvoreno kazali, a ja sam to puzdano znao, – su smatrali da sam odlijepio, a mislim i znam da nikada nisu ni imali naročito mišljenje o meni, a ni ja se nikada nisam trudio da im nametnem drugačije, jednstavno sam bio to što jesam. Žena koju sam volio i koju i dalje volim, me nije ostavila niti sam ja nju napustio, iako smo nastavili da se žestoko svađamo. Ona je deset godina starija od mene, ali zar je to važno? Ja imam dvadeset i pet godina kada ovo pišem, i dalje bježim sa nekih časova jer vidim šta se krije u pozadini cijele ove naše priče, a i profesori su veoma loši. I dalje u meni živi bunt koji se zasniva na temeljima zdravog razuma, čiste savjesti, na moralnoj osnovi i logici, kao i na svijesti koja prkosi i odolijeva lažima i podvalama koje nam svaki dan serviraju i kojima nam i dalje ispiraju mozak. Već je kasno, ponoć je prošla. Ujutru idem u nadničenje, jer i dalje živim težak život – a nekad sam imao sve i to sve mi je oduzeo jedan prokleti rat, – i ne stidim se toga, ne stidim se poštenog rada, a u rad i trud vjerujem i smatram da bez toga nema ničega. Ali, noćas sam odlučio da se kao pisac vratim, sebi, i da probudim uspavane ideje, ponovo prizivam vatru da se digne iz pepela i vaskrsne pred suncem novoga jutra. Potaknuo sam žar koji je već dugo tinjao u meni, potaknuo ga da se razgori kao nekada, ali ovaj put da njime i vaskrslom vatrom zapalim cijelu državu.

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisić: Negdje u vremenu

Negdje u vremenu, tamo na onim mjestima gdje smo gubili, dobijali, radovali se i tugovali. Tamo, na svim onim mjestima gdje je sve počinjalo i završavalo se, možda smo ostavili ono što nismo trebali, možda smo uzeli ono što nam ne pripada i što nismo zaslužili. Negdje tamo u vremenu, čekali smo, nadali se, očekivali misleći da treba, da može, i da hoće doći i proći, da mora prestati i da mora krenuti, ono nešto. Tamo negdje bilo je i ljubavi i mržnje, i nježnosti i ratova, i krvi i suza prolivenih, a bilo je i osmijeha i poljubaca, bilo je studeni, ali i topline. Negdje u vremenu ostao je bar jedan pogled, bar jedan uzdah. Jednom je negdje srce zaigralo, jednom se negdje duša zaljubila a razum pomutio. Jednom smo negdje bili tako blesavi, naivni i neiskusni, a sad mudrujemo, sad postavljamo granice, odmičemo se jedni od drugih. Čuvamo se osmijeha, bježimo od pogleda, od uzdaha, od iznenađenja.
Sad mislimo da sve znamo, da smo prošli sve puteve i stekli sva iskustva. Sad želimo sve više uzeti, dobiti, a što manje dati, što manje darovati. Plašimo se slučajnog prolaznika, plašimo se stranca, otuđeni od svijeta, a opet u gomili, u masi, tumaramo hodnicima mnoštva iluzija, tražeći ono što smo negdje u vremenu izgubili, ono što smo dobili, ono čemu smo se radovali i ono zbog čega smo bili tužni, i zbog čega smo činili ludosti. Tražimo jer hoćemo da nam se ponovi, jer hoćemo da izbrišemo, promijenimo, nanovo uzmemo, ili da bacimo, pogazimo i uništimo. Tražimo one početke da ih uljepšavamo, da se lijepim ponovo naslađujemo, da nikad ne prestane, eh, što ti je ta naša glad, naša nezasitost.
Tragamo za onim što je se završilo, ali ne onako kako smo željeli, ako smo uopšte i željeli. Pa onda bi opet da budemo u ulozi tvorca, da odredimo, izmjerimo i izvagamo šta nam i koliko nam pripada, da sami sebi odredimo mjeru i veličinu, način i trajnost. Opet bi da uzmemo, dobijemo, da zadovoljimo sebe i svoje. A koliko je tu promisla? – pitam se.
Negdje u vremenu, čekanje nas je satiralo, i mene je gušilo često, i ne samo gušilo, već i tjeralo da budem gladan i nezasit, tjeralo da poželim biti tvorac. Negdje su i mnoge moje nade pale, srušile se poput nekih snova nikad do kraja dosanjanih, nikad ostvarenih. Ne znam zašto nam umiru neke nade, zašto nam bivaju tragične sudbine u nečemu, ali tako je, i to donosi vrijeme, donosi i ostavlja negdje tamo. Vrijeme u vremenu, ljubav, usponi i padovi, sve smo to imali i doživjeli, i razumljiv je strah u nama, razumljivo je što se čovjek plaši sjećanja, jer nikad ne zna na kome bi se mjesto sutra mogao naći, na mjestu istom kao što je jedno od mnogih u vremenu.
A mi lutamo, i lutajući tragamo, neko za onom nježnošću, neko za nekim da bi oprostio, da bi se pomirio, ponovo poljubio, zagrlio, da bi izustio nekoliko riječi. Tragamo često za toplinom, jer dosta je studeni, dosta je samoće, dosta prolivenih suza, nama su osmijesi potrebni, nama radost treba. Nemojmo samo rasipati i gubiti oko sebe, nemojmo rušiti i ubijati, naročito ne ljubav. Već gradimo, novim nadama, novim željama, novim ljubavima, nove mostove, nove puteve, nova mjesta novim snagama, uz osmijeh, vedro i odlučno. Učinimo to da ne bismo tumarali hodnicima iluzije, da ne bismo nailazili na ona mjesta u vremenu koja nam nanose bol, muku i poraze. Dosta je bilo poraza, mi nismo stvoreni da nas nešto porazi, već da uspijemo, i da se uzdignemo iznad prolaznosti. A, negdje u vremenu sve prođe, ali ne bude svemu kraj, jer potpuni kraj može biti samo onda kad nastupi potpuni zaborav.

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisić: Između nas

Negdje na rubu moga svijeta, na granici između dvije stvarnosti, između onoga što zovu san i između onoga što nazivaju javom, na granici između jasnog i nadrazumnog, stajala je misao, stajalo je viđenje, nešto teško i ogromno, nešto što živi i sanja, što postoji i što tek treba biti rođeno. To nešto, je zapravo sve ono što je počinjalo i svršavalo se u mome životu, ali sve to niti je počelo niti se je svršilo u meni sasvim. Kao da svakoga dana iznova dolazi, iznova odlazi, ali nikad pozdrava nema, nikad oproštaja jer me nikad ne napušta, ali uvijek me dočekuje i uvijek nešto ispraćam s tim. Ko zna otkad to sve postoji, vjerovatno je rođeno sa mnom, unaprijed određeno kao nekakva sudbina, u dušu umetnuto svako slovo, svaka slika, svaki prizor i svako sjećanje, svaka pojedinost života, pa sad kako čemu dođe red, polako curi, istiskuje se iz mene i pretače, nešto u snove, nešto u stvarnost, nešto na hartiju, u gomile redova i priča, u bezbrojne sate, dane i godine.To nešto me vodi u nove pokrete, tjera da se zagledam u život, u ono nešto između mene, između nas, između mene i svega ostaloga. A između nas, između mene i nje su kilometri, ali ne i daljina. Između mene i nje su dvije vjere i dva boga, dvije države i dva svijeta, ali ne i razlike. Između mene i nje su godine, vrijeme, dva puta, dva različita uma, dvije prošlosti davne, ali ne i razilaženja. Među nama nema sukoba, među nama je duh koji nas spaja i koji time poništava sve granice vidljive i nevidljive i kojima naša ljubav prkosi i odolijeva.
Međutim, kad se čovjek zagleda u život, onda njegova misao seže daleko izvan granica ovozemaljskog. No, to može biti i opasno, jer tada čovjek, tako mali, tako slab i ranjiv, stoji nesvjesno na rubu između prošlosti i budućnosti, dok neizvjesnost vlada ne samo oko toga da li će on pasti, ili će ipak ostati nogama na čvrstom tlu, nego i oko toga da li će pad, ukoliko on uopšte i uslijedi, biti pad u prošlost gdje ga čeka zaborav, što je jedini istinski kraj svega, ili će pasti, odnosno uzdignuti se u budućnost u kojoj ga čeka svijetla tačka, neko uzvišenje kao neka vrsta pijedestala na kome će stajati kao pobjednik, ponosno i smjelo. – Tako se i ja ponekad klatim na rubu između te prošlosti i budućnosti, između Ivana i Azora, pa se pitam; da li ću pasti u prošlost gdje sam već ostavio dio sebe, i gdje sam ostavio sve ono što će za sve druge biti zaborav, ili ću se uzdignuti u budućnost, možda na krilima onih sarajevskih golubova sa baščaršije, ili na krilima onih mjesečevih meduza, Aurelia Aurita koje su letjele nada mnom iznad Kalemegdana, u budućnost u kojoj bih mogao da stojim kao pobjednik sa tog istog Kalemegdana, baš onako ponosno i smjelo kao što stoji svaki hrabri ratnik koji časno brani svetinju, i koji nepokolebljivo i jednako vjeruje u pobjedu i prije i poslije bitke. – Vlada neizvjesnost i oko toga, da li će ostanak značiti i sigurnost, koju inače niko ne garantuje. Da li će ostanak biti svijetla budućnost u kojoj će koračati kao onaj koji uspijeva i pobjeđuje, kao onaj koji prkosi i odolijeva zakonima, ili će to, pak, biti budućnost u kojoj će tumarati u hodnicima iluzije kao još jedan dezerter inteligencije, kao još jedan od onih brojnih kukavica koje često tuđom hrabrošću oružaju sopstveni strah. Biti zagledan u život, naći se pred samim sobom, i suočiti se sa onim što jesi i što jeste, suočiti se, ili čak sukobiti ako je to potrebno, sa onim što je bilo i što će tek biti, a što se već jasno vidi.
Biti zagledan u život, ne znači samo promišljati o životu i svakodnevici, nego znači putovati kroz one hodnike vremena gdje su i Fares i Azor, i gomile drugih prošlih i budućih, živih i nestalih, stvarnih i nestvarnih koji će tek biti stvarni i živi. Zagledan u život, znači i mišlju podsticati duh da vantjelesnim putovanjima stigne do granica nadrealnog, i još dalje do nad razumnog, i da tamo nađe ono što zapravo traži, ono što je zaista realno, jer nije stvarno samo ono što se veštastvenim očima vidi, i nije stvaran samo ovaj svijet u kome mi živimo, niti je život samo ono što mi zovemo životom, i ono što mi poznajemo kao takav. Dugo sam ja bio zagledan u život, zagledan u ono nešto između nas. Dugo sam gledao u to, dugo razmišljao o tome, i sve što više vrijeme prolazi, sve što više godina za nama ostaje, sve više sam siguran da granica nema, da prave granice ne postoje, već samo one izmišljenje, umišljene u nečijoj glavi. Postoji ono što se zove strah, a u strahu čovjek bježi i sklanja se od onoga što je drugačije od njega, a što on ne poznaje, ili u strahu napada ono što ne razumije, počinje da se protivi, iz protivljenja počinje da mrzi. Mislim da jedino mržnja stvara granice, a iz mržnje nastaje zlo, iz zla nastaju strahote, iz strahota stradanja, a onda ostaju ožiljci, ostaju podijeljenosti, prije svega one umne, a potom i one teritorijalne. Tako nastaju granice, izmišljenje, stvorene da podijele, udalje, razdvoje, ali nije pravilo i da stvaraju razliku.
Između nas mogu samo postojati razlike u pojedinostima, kao što su karakter, narav, mentalitet, ukusi, uopšte, razlike između ličnosti, shvatanja i poimanja, razlike u percepciji, ali to svakako nisu granice. U nama takođe ne postoje granice. Postoji samo umjerenost koju neko posjeduje ili ne posjeduje. Pa tako, živeći, radeći, stvarajući, ili rasipajući, uništavajući, mi djelujemo umno, misaono, djelujemo fizički, te u tom smislu neke granice treba da postoje, granica kao postavljena krajnost, neka zamišljena linija do koje se može ići, ona do koje nam moral i etika dozvoljavaju, ali ja bih to opet nazvao mjerom, umjerenošću. Tako je i između mene i nje. Ne postoje granice, postoji samo niz okolnosti, uslova, mogućnosti, niz onoga što nas možda usporava, sprječava da ostvarimo nešto, bilo to želje, potrebe ili snovi. Postoji nešto što nas možda dijeli od nečega, što nas razdvaja u nekom pogledu, ali to svakako nisu nikakve granice, već prosto mogućnosti, situacija, položaj, ali ne igranice. Između mene i nje, stoji samo ljubav, kao hram, kao nebeski svod, toliko snažna i velika, te je svaki poljubac samo novo spajanje, novo približavanje, i svaka riječ, svaki šapat kao molitva, i svaki dodir kao melem, i svaki pogled kao najradosnija vijest što se u srcu nastani. A između mene i ovoga svijeta stoji samo moj svijet, nazovi ga fiktivnim, imaginarnim, kako god želiš, i to je samo razlika u razmišljanju, razlika u tome kako ja vidim i osjećam, kako ja doživljavam i proživljavam, ali znaj, to nije nikakva granica između tebe i mene, to nas ne razdvaja već razlikuje, a raznolikost je samo bogatstvo, uvijek prednost, nikako mana. Između nas je više onoga što nas spaja, više onoga što volimo i što nas približuje kao takvo. Kad maštaš onda si poput ptice, ideš, letiš slobodno bez prepreka, pa zašto ne poletiš čovječe, cijeli svijet je tvoj, cijeli svijet može da se voli kao što se volimo ona i ja. Negdje između nas, gdje god i šta god to bilo, znam da granica nije, znam da takvo nešto ne postoji.

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisić: Jedan čovjek, drvo, kamen, ptica i fasada

Ne znam da li je igra snova, igra mašte, ili se čak graniči sa ludilom, ali znam da se sigurno dešava. Dešava se, nema sumnje u to. Danas u tuđem tijelu, bez želje i bez cilja da to budem, ja jednostavno to budem. I nije to bijeg iz sopstvene kože, nije to bijeg od sopstvenih problema i sopstvene realnosti. Nešto me u tuđe tijelo, pod tuđu kožu vodi i uvlači, toliko daleko, do najdublje misli, do svakog proživljenog osjećaja, do svakog sjećanja, kroz svaki pokret, tako da osjetim mirise, dodire, ukus, emocije, sve, sasvim do svijesti i duha toga nekoga. Ko je to, ili šta je to što me vodi? Zašto tuđu bol da bolujem, zašto tuđe muke da podnosim, i padove, i užase, strahove i stradanja. Zašto tuđom stazom i tuđim koracima da koračam? Ka kojem to cilju? – pitam se. Zašto tuđe osmijehe i radosti, tuđu sreću i tuđe veselje u tuđem srcu ja da slavim, i s kojim pravom? Zašto u tuđe snove, tuđe nade i maštanja da zalazim? Otkud to da dušom stranca ronim kao po najvećim dubinama, pregledajući svu prošlost, sve uspomene i sva sjećanja. Otkud to da baš ja u tuđe dobro i u tuđe zlo zavirim kao u svoj džep, kao sudija kakav? – pitam se i dalje.

Ne znam ni to, kako nekad bivam kao da sam u nekom drugom obliku i sazdan od neke druge materije. Ponekad sam drum, druškane moj, pa me gaze, satiru i nimalo ne štede, ni ljudi, ni sunce, ni snjegovi, ni kiše, niko. Nekad bivam drvo, ogromno stablo suve kore od vremena išiban, s korijenom dubokim i jakim, i tad osjetim svu težinu vremena, osjetim vijekove čovječanstva, trag istorije, užasa, pakla i stradanja, ali i čudesa i stvaranja dobra. Stablo kao tijelo moje, grane kao ruke moje, osjetim vjetar kako ih miluje, a nekad kako ih oluje kidaju i lome. Korijenje kao noge svoje osjetim, kao da ih je živo blato progutalo, steglo, pa se ne mogu maknuti, ali isto tako osjećam kako to korijenje upija sokove i hrani se iz zemlje. Dopirem do sjećanja kako je drvo raslo.

Nekad sam kamen kraj rijeke, samo jedan od stotine hiljada, izronio iz hladnog jutra poškropljen rosom, čamim nijemo i upijam toplotu sunca, pa još prije podneva bivam vreo i čeznem za onom studenom vodom koja teče tik pored mene. Kako tad samo poželim da poraste vodostaj, pa da me rijeka odnese sa sobom. Gaze me u prolazu, niko ne želi da ostane, neudoban sam, smetam pod stopalima, pečem, od mene koristi nema, jedino da se neko zabavi time što bi me bacio u rijeku, a što bih ja tako silno želio, iako me je strah od toga, jer prošle bi decenije, možda čak i vijekovi dok bi me neko slučajno izvadio otuda. Ali ipak poželim da me neko baci u rijeku da potonem na dno, mračno i hladno dno, da postanem dio, sad već neke druge gomile nečega bačenog i tokom rijeke nanesenog tokom godina. Tad osjećam i onu neizvjesnu budućnost, čekam šta će i da li će drugi odlučiti. Tad ne znam svoju sudbinu, gdje ostajem i do kad, nepomičan, nijem, mrzak i bezvrijedan.

Nekad mi se i posreći pa bivam ptica i letim širokih krila, visoko, visoko iznad gradova. Sklanjam se od nevolja i stradanja, odlazim u visine, mirne i čiste, samo za mene prostranstvo satkano. Odlazim daleko od briga i strahova, hranim se sporo i jednostavno, ni ne razmišljam o tome. Živim gdje hoću, svijem svoja krila i skrojim gnijezno gdje poželim. Putujem slobodno, bez granica, bez prepreka, bez uslovljavanja i ograničavanja, i uživam što ne postoje granice, nadzori i kontrole. Samo pusti da vjetar miluje krila, pustim glas pun slobode, i jednostavno letim, druškane moj, ja letim.

Opet, nekad po nekoj kazni postajem jedna od onih oronulih fasada, jedan od starih memljivih zidova, ostatak ruševine. Gušim se u poganom zadahu truleži, u vlažnosti i jezivoj tmini. Tad se sve živo vidi, a ništa ne čuje, samo vibracije raznih zvukova što se odbijaju i putuju dalje niz ulicu. Stojiš kao ogledalo, a ništa se u tebi ne reflektuje, samo sijene u sumrak počnu da krstare i plešu, da igraju svoj ples i da zastrašuju sve do jutra. Tako se sporo propada i nestaje, previše sporo, a postojiš, da ne kažem živiš, uporedo sa zaboravom. Opet suočen sa onom neizvjesnošću, sa nemogućnošću da sam odlučujem o svojoj sudbini, već čekam, nijem i bez pokreta, da neko drugi odluči šta će sa mnom biti. Ne znam da li će me rasparčati u dijelove i raznijeti na više strana i tako ugraditi u neku drugu građevinu, koja bi možda imala nekog života u sebi. U tom slučaju, to ne bih mogao da osjetim, ali bih znao da negdje postoji, ba bi moje postojanje tako imalo nekog, bar nekog, smisla, ne bih bio obično ruglo.

Priznajem, teško je živjeti sa ovakvom vrstom „sposobnosti“ da osjetim sve oko sebe kao što osjećam samoga sebe, da sve vidim iz toliko uglova i na toliko načina, da čujem ono što je već odavno umuklo, da vidim ono što je već odavno nestalo i zaboravljeno. I strašno je kada o svemu tome govorim.

Foto: www.morguefile.com

Predrag Kisić: Jednom kad, jednom ako

Jednom kad nam vrate izgubljene tragove sa zaspalih ulica, onih koje su sa sobom u svoje snove odnijele i dio nas. Jednom kad kiše budu padale nagore da se suvo nebo ne prelomi i ne pukne. Jer ovdje dole, zemlja je puna krvi, znoja i suza, puna je naših kostiju. Možda ćemo onda znati gdje smo zalutali. Možda ćemo znati gdje smo se izgubili. Možda tad otkrijemo zašto smo plakali, zato se krv lila, nas i naših predaka.

Jednom kad nam vrate srušene snove, vaskrsle iz praha i prašine, možda ćemo opet zavoljeti nepregledne pustinje. Mada mi nikad nismo prestali da sanjamo, nikad nismo naučili da pređemo preko mostova od vanile, ali smo zato uvijek znali da koračamo poljima lavandi, kao pobjedničke trupe kad marširaju oslobođenim gradom.

Jednom kad nam vrate sve zaboravljene riječi, sve nezapamćene trenutke, možda će tada treptaj oka da donosi samo budućnost a nikako prošlost, i možda ćemo tada znati šta znači voljeti, šta znači iskazati ljubav, i gdje nam je ime u vremenu stalo. Jednom ako nam vrate sve uzdahe, možda shvatimo bol, možda naučimo šta je zaista sreća. Jednom kad nam vrate sve svemoguće istine, možda ćemo onda pobijediti sve laži. Jednom kad nam vrate svu pravdu, možda ćemo pobijediti zlo.

Jednom ako nam vrate sve poglede skrivene, što od stida, što od uzbuđenja, što od straha, i sve poljupce i zagrljaje koje smo izbjegli ili ih nismo dočekali, izgubljene, otete, silom oduzete. Možda ćemo naučiti šta je iskren osmijeh, šta je ispunjeno srce, možda ćemo naučiti da čuvamo, naučiti da trčimo u zagrljaj životu. Možda otkrijemo šta je radost, šta je ljepota bezuslovne ljubavi. Jednom kad nam vrate sve što nam je uzeto, možda ćemo tad znati kako da dajemo i poklanjamo.

Jednom kad nam vrate sve što nam je pripadalo, možda ćemo se sjetiti šta smo uzeli tuđe, i šta je ono što nismo zaslužili da imamo. Jednom kad nam vrate djetinjstvo, sve uspavane igre i doživljaje, svaki bosonogi trk sa ulica i livada, možda ćemo shvatiti smisao odrastanja, možda će nam tek tada biti jasno da su djeca najeveće blago. Jednom kad nam vrate sva sjećanja, možda se baš tad probudi savjest, možda se baš tad pokajemo da bismo mogli nastaviti dalje kroz život.

Jednom kad nam vrate osjećaj za milost, kad nam vrate vrlinu praštanja, možda će nam tek tada biti jasno da je upravo u praštanju čovjekova veličina. Jednom kad nam vrate sve, možda ćemo tada biti sposobni za onaj novi početak i onu drugu šansu. Jednom ako nam vrate propuštene prilike, možda ispravimo svoje greške. Jednom kad nam vrate uspomene, možda se tad sjetimo kome i čemu najviše dugujemo. Ali, samo ako nam jednom vrate prohujale godine.

Foto: Kolmanskop: a German ghost town in the Namibian desert. Credit: Romain Veillon

Predrag Kisić: Gore na granici

Gore na granici između svjetova, tamo na na horizontu beskraja gdje samo počinje novi beskraj nekog novog putovanja. Tamo na rubu krajnosti, na raskršću gdje se duše mimoilaze, sudaraju, spajaju i rastavljaju, na nekom uglu gdje smo se sreli kao pogledi sasvim slučajno, mi, dva stranca, nestajemo poput vjetra laka. Udaljavamo se i postajemo nedostižni kao sopstvena sjena koja nam stalno izmiče jer stalno idemo za njom, tako i nas dvoje, pratimo trag te svoje sjenke koju nikad nećemo stići, razilazimo se na raskršću odlazeći svako na svoju stranu dalekog horizonta, nestajemo daleko u svom beskraju, ti u svoj a ja u svoj svijet, strani i tuđi kao dvije krajnosti, nikad vise spojivi, nikad više mi.

Foto: www.morguefile.com