Arhiva oznaka: Predrag Kisa Kisić

Predrag Kisa Kisić: Ako sutra nas ne bude više

Čuvaj našu ljubav ako danas ne preživim.
Čuvaj našu zemlju ako je sutra bude.
Čuvaj naš grad i ulice na kojima smo odrasli.
Rekla je, čuvaj nam mladost, ne daj da nam sruše snove.
Rekla je da ljubav mora pobjediti.
Jebem ti život ako sutra bez tebe osvanem.
Jebem ti rat i zemlju.
Ja bez tebe života nemam.
I ne pričaj mi o smrti.
Ne govori o tome da nas neće biti.
Ako neko treba da gine, to ću biti ja.
Jer ti ćeš bolje od mene sačuvati ovaj grad i ovu zemlju,
i našu ljubav i mladost i sve snove.
Rek’o sam joj.
Čuvaj mi te oči da ne zaboravim šta je ljubav.
Čuvaj mi te ruke da ne zaboravim šta su dodiri.
Da ne zaboravim šta je zagrljaj.
Rek’o sam joj.
Čuvaj mi te noge da ne zaboravim hodati.
Da ne zaboravim naš put.
Čuvaj mi taj osmjeh da ne zaboravim šta je sreća.
Da ne zaboravim šta je radost.
Čuvaj mi te usne, da ne zaboravim koliko je život sladak.
Rek’o sam joj.
Čuvaj mi taj glas, da ne zaboravim riječi i ne postanem gluv i nijem.
Čuvaj mi se ti, da ne zaboravim da dišem.
Čuvaj mi se, da ostanem živ.
Ako ne preživim danas, hoću da preživiš ti, i kad ovo sranje od rata prođe,
hoću da rodiš sina i da mu po meni daš ime.
Jebem ti rat i ovu zemlju.
Jebem ti ovaj grad bez ljubavi.
Bez mladosti.
Bez mira.
Bez pjesme.
Ako sutra nas ne bude više.
Čuvaj mi sliku ispod kaputa.
Sjeti me se nekad nedjeljom
kad budeš šetao pokraj Miljacke.
Rekla je, sjeti me se nekad kako sam te gledala.
Pamti mi lice.
Pamti mi oči.
Pamti naše razgovore.
Ako sutra nas ne bude više.
Zakopaj pjesme koje si mi pisao.
Sahrani ih sa mnom.
Rekla je, jebem ti rat i ko ga izmisli.
Ćuti, ne govori mi o smrti.
Ne govori da nas sutra neće biti.
A granate su padale.
Kiše rafala svud oko nas.
Fijuk vjetra sa zaraćenih strana
mirisao je na krv i barut.
Jutra su mirisala na smrt.
Naš grad je krvario.
I Bog je s nama plakao.
A mi, mi smo se voljeli kao nikad prije.
A mi, mi smo se voljeli više nego ikad.
I htjeli smo da živimo.
Htjeli smo djecu rađati.
Al’ nisu nam dali.
Sve su nam osim duše i ljubavi uzeli.
Jebem ti rat.
Jebem ti život kad nas nema više.

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisa Kisić: Una storia grande come noi

—————–
Jedanaest hiljada godina,
Ja, Azor, sin Faresov
Hodao sam između svijetova i naglas ponavljao misao.
Veliki smo ljudi onoliko koliko su nam djela velika!!
Jedanaest hiljada godina razum vrišti u polju bezumlja.
Opominje i doziva izgubljene duše.
Jedne noći spjevao sam stih i od tad nisam prestao da pišem.
Nympho Uranusa, moraš znati,
moje se priče čitaju naopačke
Baš kao što slijepi miševi vise sa plafona
A to im je u stvari patos
Jer, šta ako mi hodamo okrenuti naglavačke?
Možda nam se sunce spušta kad mislimo da zalazi
Možda nam baš sviće kad mislimo da se spušta mrak.
Možda i kiša pada odozdo.
I cvijeće možda raste odozgo nadole.
I naše rođenje je možda samo kraj smrti.
Nympho Uranusa, moram ti reći.
Jedanaest hiljada godina sam
Zarobljen u hodnicima vremena
i ne mogu da nađem ono oko čega se vrti ljudski život
Ja nigdje nisam našao ni početak ni kraj.
Vjeruj mi, stvari niti počinju niti se završavaju.
Kao svemir što nigdje ne počinje i ne završava se.
Tako je i sa životom i smrću.
Oni nigdje ne počinju i ne prestaju
Isto kao i krug.
Sve počinje i završava se jedino u našim umovima.
Početak i kraj su tamo gdje staviš tačku.
Početak i kraj su tamo gdje povučeš liniju.
Ali samo za tebe.
Jedanaest hiljada godina
Nympho Uranusa.
Pišem priče viseći naglavačke.
Jedanaest hiljada godina
ponavljam jednu te istu misao.
Veliki smo ljudi onoliko koliko su nam djela velika!!
Šta ako te volim od zadnjeg dana naše starosti?
Šta ako naša poslednja bračna noć ide ka svitanju
pred prvu noć kad smo zajedno spavali?
Šta ako dišem ono što sam već izdahnuo?
Šta ćeš mi na to reći?
Možda te ljubim zadnji put
i tako idem ka našem prvom poljupcu.
Možda se naš rastanak kreće ka našem prvom susretu.
Šta ako ti kažem da ćemo se zajedno roditi
istog dana, umjesto što bi umrli iste godine?
Šta ako se naš kraj ustremio ka danu
kad smo se tek zaljubili jedno u drugo?
Hoćeš li biti dovoljno velika kukavica
da zajedno postanemo hrabri?
Hoćeš li imati dovoljno slabosti da zajedno ojačamo?
Hoćeš li mi pokloniti dovoljno starosti
da zajedno dočekamo našu mladost?
Okreni se sa mnom naglavačke.
Vidjećeš svijet očima dječaka.
Vidjećeš ljubav gdje pobjeđuje mržnju.
Vidjećeš uspomene gdje nadjačavaju zaborav.
Nympho Uranusa, moram ti reći
Moje se priče čitaju naopačke.
Kad misliš da je prošao dan,
znaj da tek dolazi novi.
Kad misliš da je kraj rečenice,
znaj da tek počinje nova.
Jedanaest hilajda godina
bez kraja i početka
svjedočim vječnosti.
Ako pomisliš da odlazim,
znaj da ću tek doći.
Jedanaest hiljada godina
mi smo jedna velika priča.
UNA STORIA GRANDE COME NOI!!!

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisa Kisić: Bijes i tišina (mom Rajčetu)

———

Zvona na nebu zvone. 
Noć nas guta, kao gladna hijena.
Na trpezi smo raskomadani za bijesne šakale.
Noć nas guta, prošlost mrvi strah jer prošli smo i gore.
Kažu, jutro će promijeniti sve,

al’ danas ne može izbrisati juče.
Ni sutra ne može biti danas,

ne može jer noć nas guta.
Gutaju nas bijes i tišina.
Niko ne čuje krike. 
Ne čuje od čeličnih gusjenica.
Ne čuje od čopora prokletih hijena i šakala.
Ne čuje ni nas ni našu molitvu od zvona na nebu.

Zvona na nebu zvone.
Bijes i tišina gutaju sve.

Gutaju nas ulice bijesnog grada.
Bijesnog svijeta. 
Bijesne kulture.
Bijesne svijesti.
Bijesnih apetita.
Bijesnih namjera.
Gutaju nas uski sokaci naše mahale.
Gutaju nas kanali uske percepcije.
Gutaju nas bjesovi i tišine našeg predgrađa.
Gutaju nas istine naše prošlosti.
Guta nas strah naših uspomena.
Daj mi serum volje, vjere i nade.
Daj mi inekciju boljeg sutra.
Dovoljna je mala doza, samo da preživim noć.
Samo da preživimo strijeljanje.
Samo da preživimo njihove oštre zube i kidanje.

Zvona na nebu zvone.
Bijes i tišina gutaju sve.

Ko bi rekao da možeš postati tuđi zalogaj.
Zalogaj zvijeri. 
Zalogaj krvnika. 
Zalogaj istorije.
Zalogaj mržnje.
Zalogaj sudbine.
Zalogaj života.
Zalogaj nepravde.
Zalogaj straha.
Zalogaj bola.
Zalogaj bijesa i tišine.
Zalogaj samog sebe.

Zvona na nebu zvone.
Bijes i tišina gutaju sve.

Violina mog Rajčeta još uvijek plače.
Ulice se lome. 
Ulice nestaju.
Sokaci su sve uži.
Sve okrutniji.
Sve mračniji.
Sve hladniji.
Sve bezdušniji.
Guta ih noć.
Guta ih bijes.
Guta ih tišina.
Takvi su i ljudi.
Poput ulica i sokaka.
Poput predgrađa i mahale.
Takav je i grad.
Takav je i svijet.

Zvona na nebu zvone.
Bijes i tišina gutaju sve.

Dođi mi u zagrljaj.
Dođi mi u snove.
Dođi mi u predgrađe.
Dođi mi u ulicu i sokak.
Popni se na moju ogradu.
Imitiraj neku pticu.
Samo nemoj vrana da budeš.
Dođi mi na večeru.
Dođi mi pod tepih.
Dođi, sklupčaj se u moj ćošak.
Sjedni na moje rame.
Sjedni u moje krilo.
Pričaj mi šta je sutra bilo.
Pričaj mi šta će juče biti.
Pričaj mi gdje je nestalo danas.

Zvona na nebu zvone.
Bijes i tišina gutaju sve.

Čuješ li gladne hijene i šakale?
Čuješ li kako predgrađe cvili?
Čuješ li kako grad doziva Boga?
Čuješ li molitve uma?
Čuješ li kako razum vrišti od muke, 
jer gutaju ga bezumlje, bijes i tišina.
Gutaju ga zatvorena usta.
Gutaju ga jezici naučeni i sviknuti
samo da ližu svoje rane.

Zvona na nebu zvone.
Gutaju nas bijes i tišina.

Pucaću ti u glavu.
Metak u glavi lijepo stoji,
mada ga ljudi ne nose.
Zvona na nebu zvone.
Izvini, Rajče, što nisam pogin’o s tobom.
Trgaju me zvijeri, krvnici, i novi ratovi.
Trgaju me nepravde, gladne hijene,
gladni šakali, gladne ulice, i gladni đavo.
Trga me sve, trga i guta.
Gutaju me bijes i tišina.

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisa Kisić: Jastuk za Rajnu Deršović

Samo se jednom najljepše želje rađaju.
Samo se jednom najljepši snovi sanjaju.
I samo jednom se najljepše mašta.

A to je uvijek u djetinjstvu.
Uvijek u onom najboljem dobu,
Iz neke male ulice.
Iz nekog malog uskog sokaka.
Tamo, iz nekog predgrađa.
Gdje sve miriše na memli i vlagu.
Gdje sve miriše na rđave ograde i oronule fasade.
Tamo gdje krovovi napuštenih kuća
sanjaju da su krila i da će jednog dana odletjeti.
Tamo gdje sve miriše na bijedu, strah i glad.
Gdje sve miriše na samoću, na tupu prazninu.
Na neki stari orah.
Na neku staru lipu.
Gdje sve miriše na dječju radost,
Gdje sve miriše na dječju igru,
Tamo gdje u mahali mlada ciganka
prodaje ušećerne jabuke na limenom plehu.
Tamo gdje ljudi ispod tepiha skrivaju ostatke prošlih dana.
Tamo gdje je jedan Miko poklanjao čokolade.
Tamo gdje je jedan Rajče svirao violinu.
Tamo gdje su se pijanci kupali u kadi usred dvorišta.

Samo se jednom najljepše želje rađaju.
Samo se jednom najljepši snovi sanjaju.
I samo jednom se najljepše mašta.

Uvijek u djetinjstvu.
Negdje u predgrađu.
Tamo gdje ljuljaške sanjaju da dotaknu slatko nebo.
Tamo gdje si ti, draga moja Rajna,
u plavoj kosi čuvala jedno proljeće.
Tamo gdje sam ja bosonog trčao
da pobjegnem od svoje proklete sudbine.
Tamo gdje si ti gradila čitav jedan novi svijet.
Tamo gdje smo i ti i ja svakog jutra obuvali
surovu istinu neostvarenih snova
kao šuplje cipele koje posmatramo umorni i očajni,
i gledamo kako se u njih sliva
kišnica sa pokislih ulica i krovova,
kao da su se slivale naše suze,
kao da se slivala sva naša tuga.
Tamo gdje smo oblačili novi dan,
kao mokar i slan kaput od koga
ozebeš i od koga se rane otvaraju.

Samo se jednom najljepše želje rađaju.
Samo se jednom najljepši snovi sanjaju.
I samo jednom se najljepše mašta.

A ja samo želim da ti poklonim jastuk.
Jastuk mirnog djetinjstva,
Jastuk sređenog dvorišta.
Jastuk ostvarenih želja,
Jastuk na kome se najljepše sanja,
Jastuk na kome ćeš trepavicama pisati najbolje stihove.
Jastuk koji miriše na jorgovan,
Jastuk koji miriše na polja lavandi.
Jastuk Vizantijsko plave boje.
Jastuk radosti i topline,
Onaj na kome se rađaju novi svijetovi,
Onaj na kome se obrazi tope,
Onaj na kome se usne spremaju za nove poljubce.
Jastuk od vanile.
Jastuk od šećerne vune.
Postoji mnogo jastuka, ali samo jedan je
jastuk za Rajnu Deršović.

Samo se jednom najljepše želje rađaju.
Samo se jednom najljepši snovi sanjaju.
I samo jednom se najljepše mašta.

I ja samo želim da ti jednom poklonim jastuk.
Jastuk na kome ćeš mirno sanjati.
Jastuk na kome ćeš mirno maštati.
Jastuk na kome ćeš osmjeh spuštati umjesto suza.
Jastuk za neka bolja i srećnija jutra.
Jastuk za neke bolje i srećnije dane.
Bez šupljih cipela.
Bez teškog, mokrog kaputa,
Bez rana.
Bez boli.
Bez bijede i straha,
Želim da ti poklonim jedan takav jastuk
umjesto lošeg djetinjstva, umjesto ružnog predgrađa.
Jastuk umjesto ružnog sjećanja.
Jastuk topline umjesto samoće.
Jastuk ljubavi umjesto praznine.
Želim da ti poklonim jastuk
na kome ćemo izgraditi naš svijet.
Jastuk za naš novi život.
Jastuk za dušu duše tvoje i moje.

Samo se jednom najljepše želje rađaju.
Samo se jednom najljepši snovi sanjaju.
I samo jednom se najljepše mašta.

I samo je jedan
Jastuk za Rajnu Deršović.

Foto: