Arhiva oznaka: Predrag Kisa Kisić

Predrag Kisa Kisić: Bonifacijev bazar

Obućar ne trguje koracima,
to je posao naših cipela, Bonifacio.
Zamisli da ptice trguju vazduhom,
veoma brzo bi se pretvorile u kokoši.
A čovjek, on surovo trguje životom,
i gdje ga to vodi, Bonifacio?
Reći ću ti, isto gdje i obućara,
koji čitav svoj život
u četkama sabira prašinu sa cipela,
prašinu od puteva i koraka,
a nikad same korake,
nikad same puteve ne sabira.
Vodi ga tamo gdje bi odvelo ptice
kad bi one trgovale vazduhom.

Zamisli da vrijeme mjerimo rijekama,
čovjek bi sigurno postao riba.
Sajdžije ne trguju vremenom, Bonifacio,
to čak nije posao ni naših časovnika.
Zamisli da grobari trguju smrću,
veoma brzo bi se pretvorili u jedno veliko groblje.
Ili, zamisli, Bonifacio, kad bismo trgovali ljubavlju
umjesto što trgujemo tuđim sudbinama,
mijenjali bismo zagrljaj za poljubac,
ili tople nježnosti za malo pažnje i razumjevanja,
umjesto što trgujemo tuđom nesrećom,
mogli bismo razmjenjivati predivne darove,
na primjer, sit da nahrani gladnog,
a gladni da nasmeju site,
mogli bismo i tako, Bonifacio, zar ne?

Vidiš kako cigani znaju za smijeh,
jer oni nikad ne trguju tuđom mukom.
Cigani nikad ne trguju njihovim siromaštvom.
Pogledaj, izbjeglicama je sudbina stala u selidbe,
ali oni nikad ne trguju svojim koferima.
Kralj nikad ne trguje svojom krunom,
već zemljom seljaka.
Pravi muškarci nikad ne trguju srcem žene.
Ako ipak trguješ nečim, pazi šta će to biti, Bonifacio.

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisa Kisić: Filigranski Kisa

Da sam se ranije rodio, možda
Negdje u nekoj ulici u Parizu,
Recimo negdje kod René Le Gall-a,
Sad bih vjerovatno pio café au lait,
Ili bih sjedio ispred Šekspirove knjižare,
Šetao pored Sene, jeo Tarte,
Ili Chausson aux Pommes,
I možda bih slušao ludog Serge Gainsbourg-a.
Da sam ranije rođen,
Možda bih svjedočio Napoleonovim bitkama,
Možda bih gledao strijeljanje Dostojevskog,
Koji je, na našu sreću, pomilovan,
I čime je, vjerujem, spašen svijet.
Da sam ranije rođen,
Možda bih jurišao u bitkama
Od obala Normandije
Preko Cera i Albanije, sve do Kosova,
Ili bih bio zvonar nekog manastira na Svetoj Gori,
Možda neki Pavićev monah iz Predjela slikanih čajem
Ili vrtlar kraljice Jelene Anžujske,
Ili konjušar kralja Stefana Vladislava.
A možda bih bio i nesrećni Servantes.
Da sam se ovaj ja ranije rodio,
Ko zna, možda bih pisao o patriotizmu umjesto Gogolja,
Ili bih bio Modiljanijev pijani drug,
Ili bih se svađao sa Hemingvejom,
Ili bih, možda, pak, bio zvečarka iz kamenovitog jarka
Gladni orao što nadlijeće iznad Velebita.
Možda bih stigao da pišem o revolucijama,
Družeći se sa Čeom, pušio kubanku
Ili bih ’65te slušao Hasta siempre, comandante.
Da sam ranije rođen,
Možda bih se šepurio po aristokratskim balovima
Ukrućen u frak sa cilindrom na glavi i bijelim rukavicama.
Da sam se nekad ranije rodio,
Možda bih pričao svojim unucima
Kako je nastalo filigransko Sarajevo,
Kako je nastao filigranski Kisa.
Možda bih bio konobar koji sipa piće Miki Antiću,
Možda bih preživio tragediju na Titaniku,
Možda bih pobjegao iz Aušvica,
Da sam se ranije rodio,
Možda bih bio paor i živio u salašu,
Ili bih bio novosadski berberin,
Ili, možda bih bio mornar, pomorac, kapetan,
Možda bih i ja pucao na Ferdinanda deve’sto četrn’este,
A možda bih samo radio na plantažama negdje u Brazilu,
Ili bih skupljao pamuk, ili brao pirinač negdje u Kini.
Da sam ranije rođen, možda bih
Jurišao u bitkama zajedno sa Vilijamom Volasom,
Ili bih sjedio negdje ispod nadstrešnice,
Daleko od Beograda, daleko od ove Bijeljine,
Nakrivio šešir, pio kajsijevaču i slušao Indexe,
Možda bih živio negdje na Trumeji, ili Kristijansandu
Ili bilo gdje u Norveškoj, lovio krabe i čitao stripove o Vikinzima
Ovako, taj sam koji jesam, to sam što sam,
I dalje sin moga oca, i dalje bijedno piskaralo
I dalje sam filigranski Kisa, nevješto pišem,
Još manje o pisanju znam, ovako
Ovakav kakav sam, ne bih ni volio da
Da sam se ranije rodio, jer da jesam,
Ko zna šta bi sa mnom bilo…
Ipak sam ja balkanski izdanak,
Pa, neka me ovdje…..
Među genijima i ludacima…

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisa Kisić: Katmandu

Bolje da ne znaš u kakvim sam sve nevoljama bio
Kakve su me nepravde razjedale i zbog čega sam bjesnio
Bolje da ne znaš šta je sve ono zbog čega ginem
Prošarana postelja od znoja i suza
Natopljena košmarima, natopljena otiscima grčeva
Bolje da nikad ne upoznaš noći koje ostaju budne
Takve te noći grizu i žderu svojom tminom
Kao proklete hijene
Gladne i nezasite
O, proklete bile
Proklete da su!!
Proklete!!!
Bolje da ne znaš, Katmandu
Kako bore za tren pokriju mladost
Upiju rosu sa lica i prije nego što odsviraš
do kraja dva prva tona na kavalu od kedra
Pokriju te sijede vlasi
Kao vrijeme, kao zaborav
Osvaneš sam u divljini
Sa facom bradatom i mrskom
Osvaneš u svome svijetu, u svome ludilu
Igraš se nekim komadima prošlosti ili se ona igra tobom
Igra se tvojim strpljenjem, kidajući poslednje niti nerava
spremnih da se suoče i prežive dane buduće
A ti bi još da sviraš bijeli kaval od kedra
Ipak, shvatiš da su te zarobile pustinje i kamenjari
Fjordovi i guste magle sjevera
Zarobila te tajga, prašuma, stepa
Zarobila te divljina, priroda
Zarobio te čopor gladnih vukova
Čopor nezasitih hijena
Grizu te i žderu veoma sporo
Navlačeći nove ožiljke, nove sijede vlasi
Navlače neki novi zaborav, Katmandu
A ti bi još da sviraš kaval od kedra
Bolje da ne znaš, moj Katmandu
Kako je kad te zarobi samoća u gomili
Pa pobjegneš u samoću ispunjenu tobom
Tamo su rijeka i potok
Neka stara koliba, neka stara peć
Blijeda slika tvoje žene i djece
Onih koje si nosio u naručju
Onih koje si rađao u sebi
Bolje da ne znaš, Katmandu
Ono što bore na licu i sijeda brada znaju
Ja sam donekle lud što sve to znam
Ali to sam ja, priznajem
Ja sam sve ono što me stiglo
Ja sam sve ono što me uzelo k sebi
Pustinja i stepa
Tajga i tundra
Prašuma i savana
Klisura i kanjon
Fjord i planina
Trava i kamen
Drvo i zemlja
Ja sam sve ono o čemu sam pisao
Sve ono od čega sam bježao i skrivao se
Ja sam sve ono što sam želio
Sve o čemu sam maštao i sanjao
I sve sam to i ništa od toga nisam
Pokriva me zub vremena
Lomi me teret iskustva i bremena
Pokrivaju me sijede vlasi
Pretvaram se iz aprilske rose u svjetlucavi
odsjaj na površini rijeke i moj glas se pretvara
u dva tona kavala od kedra
Bijeli listovi pokrivaju zidove moje sobe
Stihovi i priče teku s rijekom
Stare i postaju moja djeca
Zbogom, Katmandu

Fotografija preuzeta sa http://royalmt.com.np/news/kathmandu-in-number-23-of-the-25-best-places-to-visit-in-2017-by-business-insider/

Predrag Kisa Kisić: SKLAD ili prva pjesma za Lanu Nudelman

Tamo gdje počinje moj dan, tamo počinje tvoje ime,
S tvojim imenom počinje sve moje najljepše,
Kao molitva, puna vjere i nade, puna pokajanja, za bolji život,
Kao pjesma, puna volje, puna želje za radošću.
Tamo gdje počinju moje misli, tamo počinješ ti,
Kao istina, kao živo saznanje, kao budnost, kao stvarnost.
Ideja, inspiracija, kao vedar duh, kao svjetlost.
Tamo gdje počinju moji osmjesi, kao plod sreće i ljubavi,
Tamo si ti kao uzrok, kao korijen, kao sama suština, kao smisao.
Tamo gdje počinješ ti, tamo počinje sklad u mom životu.
Skladam ti pjesmu, Lana Nudelman, pjesmu o tome
Kako si me vaskrsla iz mrtvih, kako si otjerala đav’le i aveti.
U tvojim očima je mir koji sam sanjao iz mojih ratova,
U tvojim očima je mir za kojim sam tragao iz mojih nemira.
Tvoj osmjeh bi i kamen rastopio i pretvorio u kestenov med.
Mene pretvara u čovjeka, ubija starog pijanca u meni, tjera sve moje ludilo, odagnava svu moju bol prosutu u hiljade stihova.
Tamo gdje smo zajedno hodali, te ulice sad nose tvoje ime.
Mjesta na kojima smo sjedili, tamo nas i sad vidim,
Naše pokrete, naše dodire, naš smijeh,
Naše poglede, našu energiju pretvorenu u svjetlost.
Mjesta pored kojih prolazim, tamo čujem naše razgovore.
U krevetu, iz jastuka čujem tvoj glas, upamtio je svaku tvoju riječ.
Svuda u ovom gradu vidim naše odraze u staklima izloga.
I kad hodam, pratim tragove naših koraka.
Tamo gdje počinju moje noći, nebo se pretvara u tvoje lice.
Mrak za mene više ne postoji.
Ne postoji više ni samoća, ne postoji više ni usamljenost,
Ne postoji više strah, ne postoji ni nedostajanje,
Postoji samo sklad, sad postojiš samo ti.
U svemu što dišem, u svemu što osjećam,
U svemu što pišem, u svemu što znam.
Sklad nastaje pod kapcima, kad umjesto mraka
Vidiš prizore trenutaka koje si proveo s nekim koga voliš,
Sklad nastaje u mislima, kad shvatiš da
Postoji neko iznad tvojih problema, veći i preči.
Sklad nastaje kad kazaljke nisu mjerilo vremena,
Već svaki udisaj i svaki treptaj koji za nekoga živiš.
Sklad nastaje kad prestaneš da lutaš, jer si našao svoj cilj u Nekome ko je uspio da precrta sve tvoje
Pogrešne puteve i tvoja pogrešna skretanja.
Sklad nastaje kad tvoje selibe prestanu
Jer si pronašao nekoga s kim gradiš dom.
I kad tvoja prošlost ostaje da počiva u prošlosti,
A budućnost zauzima mjesto koje te zanima.
I kad prestaneš da pišeš crne pjesme.
I kad prestaneš da bježiš, kad počinješ da se suočavaš.
Sklad počinje onog trenutka kad pronađeš
Ženu zbog koje prestaješ da patiš za izgubljenim,
A počinješ da se raduješ zbog onoga što imaš
I zbog onoga u što vjeruješ, što gradiš i stvaraš.
Sklad počinje onog trenutka kad ležiš s njom
U krevetu i shvatiš da ti ništa više ne treba.
Tamo gdje sve dolazi na svoje mjesto,
Tamo počinje sklad koji ona donosi u moj život,
Kao slobodu vojniku, ili robu, ili ptici puštenoj iz kaveza.
Tamo gdje počinje smisao svega što činim,
Tamo počinje ona, moja Lana Nudelman.

Hvala ti što si me pronašla. Osjetila, Prepoznala.
Hvala ti što si bila uporna.

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisa Kisić: Zidovi

“Grandeur, savoir, renomée,
Amitiè, plaisir et bien,
Tous n’est, que vent, que fumée:
Pour miru dire, tout n’est rien. ”

Zidovi nastaju unutar uma,
Kad misli ne mogu da se spoje u razumu
Već sluđene tumaraju u svome bezumlju.
Zidovi počinju tamo gdje se pamet zaustavlja.
Zidovi rastu na poljima zabluda i grade
Hodnike iluzija za ljude praznog koraka.
Zidovi nastaju u očima kad se pamet pomjeri,
I takvima zid je krajnja linija umjesto horizonta,
I takvima zidovi su granice njihovih prostora.
Za mene, moja soba ima parče neba umjesto plafona
I ima četiri strane svijeta umjesto četiri zida.
Zidovi rastu između juče i danas,
Između danas i sutra.
Zidovi niču između predaka i potomaka.
Na zidovima vise slike i satovi.
Na zidovima vise ikone i kalendari.
Na zidovima vise kandila i ogledala.
Kad Čovjek broji sate i dane,
Kad računa vrijeme on stoji ispred zida čak i ako je na ulici.
Kad se čovjek moli bogu on stoji ispred zida i gleda u vijekove,
Gleda u nekog davnog ili budućeg sebe,
Tamo ga svete oči opominju i sveti sjaj
U polumraku obasjava njegovu dušu.
Na zidovima trunu stari oglasi i blijede smrtovnice.
Na zidovima su tuđa imena ili obrastao bršljan.
Na zidovima su naše sjene i sjene naših sjena,
Na zidovima krvare rupe od metaka.
Pred zidovima život protiče brže od svjetlosti
I izmiče prije novog svitanja.
Pred zidovima čuče starci i golubovi.
Pred zidovima stoje razni znakovi.
Iza zidova se kriju mnoge istine i tajne.
Iza zidova život je robija, a zid je s obe strane isti.
Zidovi su postali putokazi.
Od zida do zida prolazi svijet.
Između zidova stalo je ćutanje.
Između zidova je glas koji se napolju ne smije čuti.
Zidovi nastaju u strahovima.
Zidovi se rađaju iz otuđenosti ili radi nje.
Čovjek je prvo sagradio zid a onda sve ostalo.
Čovjek gradi zidove u sebi i oko sebe.
Danas prvo naiđeš na zid pa tek onda na čovjeka,
Ako ga tamo uopšte i ima.
Mentalni zidovi stoje kao barikade ispred slobode,
A sloboda nije spas već samovolja.
Samovolja i slobodna volja nisu isto.
Čovjek je rob jer gradi zidove umjesto mostova i ljestvica.

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisa Kisić: Tihovanje

Tihovanje nije nikakva tajna
Ono je iznad vještine, iznad učenja
O njemu se ćuti, ono je ćutanje
Smirenje, poniranje u mir i tišinu
Ono je samačko i intimno
Tihovanje je eho zvona koji nikad ne prestaje smirivati srce
Tihovanje počinje unutar zidova
Kad se čovjek otuđi od svijeta
Ono postaje skrivena molitva
Ono počinje unutar uma
Prvo kao ideja, kao spoznaja i reakcija vapaja,
Potom kao duboka potreba
Potreba za pronalaženjem sklada
Za pronalaženjem idioritma
Tihovanje počinje kad se duša umori od buke
Počinje kad se umori od ludila modernog svijeta
Tihovanje počinje kad krici bola izgube glas
Kad kiše suza izboraju lice
Znaš li kako bole ožiljci od suza?
Ono počinje kad nastupi strah od sjećanja
Kad čovjek krene bježati od onog neljudskog u ljudima
Počinje kad jednom umreš za nekim a ipak preživiš,
ali samo kao sjena nekog bivšeg, prošlog sebe
Tihovanje počinje kad sobu zamijenis hramom
Kad odraze ikona istetoviraš u očima
Kad napustiš svoje bludničenje
Tihovanje počinje kad te savjest krene progoniti za svaki i najsitniji grijeh
Kad se sjetiš svih svojih zala
Kad zaroniš duboko u sebe želeći da
Tvoji ratovi nađu svoj mir
Tihovanje počinje kad nastupi poslednji fajront
Kad kreneš sanjati svoje snove uz nekog drugog
Ono počinje kad zbrojiš pobjede i poraze, kad sračunaš pravdu i istinu
Kad se tri puta ujedeš za jezik prije nego što opsuješ
Tihovanje nije nikakva tajna
Ono se godinama uči, ali nije znanje
Ono se godinama vježba, ali nije vještina
Ono je buđenje najdubljih osjećanja
Buđenje svijesti, srca i duha
Ono je razgovor sa Bogom
Razgovor sa samim sobom
Ono je opštenje sa drugom dimenzijom, ono je drugi prostor
Prostor bez zidova, bez kostiju, bez granica
Tihovanje je iznad uma
To je povlačenje u najdublji i najskriveniji dio sebe
U pejzaže beskonačnosti
Ono je doticanje svega živog
Svega oku nevidljivog
Svega umu nadrazumnog
Ono je stanje u kome otkrivaš sebe
Stanje u kome te stižu sve istine
Tihovanje je primanje ljubavi
Primanje čiste energije
Ono je početak putovanja između svijetova, početak spoznaje duha
To je doticanje samog izvora
Doticanje prirode, čistote
Najdubljeg smisla i mudrosti
Tihovanje je put ka smirenju
Ono je odricanje od buke i haosa
Ono je ravnoteža, idioritam
Stanje u kome se rađaju ideje
Stanje uma i duha u kojem nastaju čuda
Tihovanje, to su otkucaji kosmosa

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisa Kisić: Ako sutra nas ne bude više

Čuvaj našu ljubav ako danas ne preživim.
Čuvaj našu zemlju ako je sutra bude.
Čuvaj naš grad i ulice na kojima smo odrasli.
Rekla je, čuvaj nam mladost, ne daj da nam sruše snove.
Rekla je da ljubav mora pobjediti.
Jebem ti život ako sutra bez tebe osvanem.
Jebem ti rat i zemlju.
Ja bez tebe života nemam.
I ne pričaj mi o smrti.
Ne govori o tome da nas neće biti.
Ako neko treba da gine, to ću biti ja.
Jer ti ćeš bolje od mene sačuvati ovaj grad i ovu zemlju,
i našu ljubav i mladost i sve snove.
Rek’o sam joj.
Čuvaj mi te oči da ne zaboravim šta je ljubav.
Čuvaj mi te ruke da ne zaboravim šta su dodiri.
Da ne zaboravim šta je zagrljaj.
Rek’o sam joj.
Čuvaj mi te noge da ne zaboravim hodati.
Da ne zaboravim naš put.
Čuvaj mi taj osmjeh da ne zaboravim šta je sreća.
Da ne zaboravim šta je radost.
Čuvaj mi te usne, da ne zaboravim koliko je život sladak.
Rek’o sam joj.
Čuvaj mi taj glas, da ne zaboravim riječi i ne postanem gluv i nijem.
Čuvaj mi se ti, da ne zaboravim da dišem.
Čuvaj mi se, da ostanem živ.
Ako ne preživim danas, hoću da preživiš ti, i kad ovo sranje od rata prođe,
hoću da rodiš sina i da mu po meni daš ime.
Jebem ti rat i ovu zemlju.
Jebem ti ovaj grad bez ljubavi.
Bez mladosti.
Bez mira.
Bez pjesme.
Ako sutra nas ne bude više.
Čuvaj mi sliku ispod kaputa.
Sjeti me se nekad nedjeljom
kad budeš šetao pokraj Miljacke.
Rekla je, sjeti me se nekad kako sam te gledala.
Pamti mi lice.
Pamti mi oči.
Pamti naše razgovore.
Ako sutra nas ne bude više.
Zakopaj pjesme koje si mi pisao.
Sahrani ih sa mnom.
Rekla je, jebem ti rat i ko ga izmisli.
Ćuti, ne govori mi o smrti.
Ne govori da nas sutra neće biti.
A granate su padale.
Kiše rafala svud oko nas.
Fijuk vjetra sa zaraćenih strana
mirisao je na krv i barut.
Jutra su mirisala na smrt.
Naš grad je krvario.
I Bog je s nama plakao.
A mi, mi smo se voljeli kao nikad prije.
A mi, mi smo se voljeli više nego ikad.
I htjeli smo da živimo.
Htjeli smo djecu rađati.
Al’ nisu nam dali.
Sve su nam osim duše i ljubavi uzeli.
Jebem ti rat.
Jebem ti život kad nas nema više.

Foto: www.pexels.com