Arhiva oznaka: Poiesis

Helena Zemljič: Sadašnjosti

I.

Nakon trećeg pokušaja
Mogu se osmijehnuti
Povesti lastavice sa sobom u krletci
Koja vrvi stršljenovima
Imam kovčeg s trenucima
Što prelijevaju se i tjeraju
U naručja iskrivljene jeseni
Želim biti hladna
Da otisak lišća govori za mene
Ostaviti dojam
Nasmijem se i nek’ sve prođe

II.

Ne znam razumiješ li
Kada želim ponovno pričati
Naslućujem obećavajući zaključak
I već u uvodu se slama
Priča postaje preteška
Previše riječi
Iako se pjesme pišu u sadašnjosti
Ne mogu zaboraviti, kako si je izbrisao

III.

Treći se put ponavljam
Kao što se ponavljaju
Ciklusi i luna
To ne služi ničem drugom
Nego obnavljanju nove žalost i sreće
Jednom ćeš me ujesti
Kad ću sve pisati ispočetka

Preveo sa slovenskog Marin Kolić

Foto: privatna arhiva autorice

O autorici: Helena Zemljič je rođena 1995. godine u Mariboru i studentica je treće godine filozofije i slovenskog jezika i književnosti na Sveučilištu u rodnom gradu. Ponajviše je interesira složenost jezika i isprepletnost filozofije s književnošću, kako sada, tako i u budućnosti. Prve je pjesme počela objavljivati na portalu Pesem.si, sudjelovala je na Young rime u Mariboru i Ljubljani, njena poezija se može čitati i na Litru jezika, Novem zvonu, Spirali, Poiesisu, Locutiu i raznim zbornicima. Tijekom 2015. i 2016. godine ušla je u uži izbor natjecanja Urška.

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Mladi glasóvi / Mladi glȁsovi”, održane 26. studenog 2016. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo i KUD Sestava u Galeriji Srečišče u Hostelu Celica u Ljubljani)

Kristian Koželj: Ljeto

tvoj muškarac hoda
kroz grad sa pjesmom
u džepovima iskrzanih farmerki
ne razumiješ to
svi koje si ljubila
imali su u hlačama
novčanice kovanice
ovitke kinder jaja
ključeve auta
svog ženinog
od trosobnog stana
od kuće s okućnicom bazenom
vrtnim patuljcima troje djece
imali su kondome
miris ženskog parfema
nepoznate brojeve
na računima iz noćnih klubova
tvoj muškarac te ljubi
rukom sežeš unutra
i pjesma se ovije oko prsta
meka topla neobična
kao kraci morske zvijezde
dok kiši izvlači je
jedva primjetno
otužno te pogleda
otvori dlan
i položi je
na tvoju

negdje umire stablo

Prevela sa slovenskog Enesa Mahmić

Foto: © Eva Klevska

O autoru: Kristian Koželj  rođen je 1984. godine u Celju, gdje živi i stvara. Radi kao kazališni edukator, glumac, a odnedavno se aktivno bavi i slam poezijom.  Svoje pjesme, kratke priče i eseje objavljivao je u zborniku  RpLirikon 21, te književnim časopisima i web portalima Poezija, Poiesis, LUD Literatura, Poetikon, Insight , Spirale.  2015. godine sudjelovao je na  međunarodnom festivalu Lirikonfest u Velenju, a 2016 na festivalu „Stih u regiji„ u Zagrebu. U 2013. godine osvojio je prvu nagradu  za najbolju priču na konkursu Založništvo tržaškega tiska, a 2016. njegova pjesma Malica nekje čez poldne  proglašena je najboljom protestnom pjesmom godine. Te godine postao je i nacionalni viceprvak u slam poeziji.

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Mladi glasóvi / Mladi glȁsovi”, održane 26. studenog 2016. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo i KUD Sestava u Galeriji Srečišče u Hostelu Celica u Ljubljani)

Katja Gorečan: Hana i ljutnja

u hani se nagurava toliko ljutnje
jednom ću pretući čitav svijet
ali dakako to su samo priče.
fora je, da će se hana slomiti prvom većem pritisku.

sad će vam hana drage volje
prikazati svoju dječju metodu otpuštanja ljutnje,
djeluje samo pod utjecajem snažnih supstanci i domišljatosti:

hana stane u ring. navuče boksačke rukavice.
preko usta si nalijepi crnu ljepljivu vrpcu.
na drugoj strani ringa imamo lajavo muško biće

hana ti si ništa nula zero
hana tvoje pjesme su bez vrijednosti
hana nemaš smisla
hana idi doma
hana uozbilji se
hana daj više odrasti
hana ti ne smiješ imati djece
hana prestani pušiti
hana prestani si gristi nokte
hana ne troši toliko
hana budi odgovorna
hana nađi su muškarca
hana ne postupaj ružno s momcima
hana počisti za sobom
hana nauči se kuhati
hana obrisi si guzicu
hana hana hana hana hana katja!
 
u tom je trenutku muško biće odavno na tlu.
hana si pak pripali cigaretu.

Preveo sa slovenskog Marko Gregur

Foto: © Karim Shalaby

O autorici: Katja Gorečan rođena  je u Celju 1989. Diplomirala je na odsjeku za primijenjenu književnost i književnu teoriju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Trenutno pohađa postdiplomski studij dramaturgije i scenskih umjetnosti na AGRFT. Izdala je pjesničku zbirku Trplenje mlade Hane, koja je bila nominirana za Jenkovu nagradu i iz koje su pojedine pjesme prevedene na više stranih jezika.

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Mladi glasóvi / Mladi glȁsovi”, održane 26. studenog 2016. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo i KUD Sestava u Galeriji Srečišče u Hostelu Celica u Ljubljani)

Veronika Dintinjana: Oleandri

Tamo negdje je plava zgrada, uzidana u brijeg.

Uza zid garaže od salonita rastu tri oleandra.
Posadili smo ih zajedno. Kažu da će ih trebati posjeći.
Cesta se spušta do kanala. Do mora. S borovom šumom
i stijenama za obranu,
protiv vjetra i valova.

Iznad vrata je pukotina, koja se proteže
do temelja. Brdo se kreće.
Gradimo na živom pijesku, ne znajući;
voda i vapno privremeno zaustave
odnošenje grednika, s kojima gradimo
domove. Želje i nade. Siječemo drveće, kako bi
učvrstili svoje živote, kratimo im ruke, kosu.
Oleandri ipak dalje rastu, ravno prema dolje i ravno gore.
Čak i ako nema mjesta da bi mogli proširiti ruke.

Gdjekoje drveće i grmlje zna živjeti na živoj stijeni.
Kao cvjetovi tratinčica i stolisnika u stijeni
Katedrale u Pontevedri. Ili bilo gdje drugdje,
gdje kamen i cement pucaju umjesto srca
i nastane u rani crnice malena kap.

Nekoliko kamena, nekoliko imena. To je sve što ostane.
Žute krizanteme u lončićima za cvijeće,
usred negostoljubivih groblja.

Unatoč stotinama plamena nema dovoljno topline
da bi si mogao ugrijati ruke.
Kalendar neke, prije davna vremena napuštene i zaboravljene žetve,
pomaci nebeskih tijela, koji podsjećaju
da će tama još jednom omotati svijet.

Slijedeći put donesem oleandre.
Odrezat ću grane i od njih uzgojiti reznice.
Kroz vrijeme, vidjet ćemo hoće li biti cvjetovi iznad otrovnih listova
ružičasti ili bijeli.

Prevela Andreja Malta

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Šalamunu

Mladim pjesnicima si kao od šale
rezao mlade i još grčevite lulke
šala-o-mun ti bicepsu poezije!

Kako su plesali oko tvoje
neusahljive kite kako si ih
jebao dječjim govorom

da su te darivali svojim jezikom
pa si ga prekasno uzimali natrag
zaraženoga tvojim vječnim entuzijazmom.

Polegao si ih na plahte nasljedstva
kao male bijele štruce te ih
jednoga za drugim razdjevičio.

Sada te kunu jer nisi upotrijebio
ekološko brašno za bezjezične
napjeve koji te nehotično slave

o-šala o-mun istrebljivač
svojega plemena sjemenski
pastuh svojega krda o-mun

o-šala o-šala o-mun o-šala
tvoji mali bijeli zečići se množe
brže od tvoje male bijele smrti

posvuda su i grickaju crvene
oči skrite za potplati bogova
koje pucaju od smijeha da ovdje

plačemo za tobom o-plač o-šala
o-tol-mun nikada mračan-mun
koji pljuje slike kao da bi se mrijestio.

Još uvijek te kuju u zvijezde
i zavijaju u tvoj mjesec kao vučići
prisisani na sise iz srebrnoga

pepela kojega radodarno trošiš
okolo nas da lako svatko
reče: Šalamun to sam ja!

Prevela Mirela Fuš

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: https://newyorkschoolpoets.wordpress.com/2014/12/28/tomaz-salamun-1941-2014-and-the-new-york-school/

Borut Petrovič Vernikov: Van vremena sve je hladno

van vremena sve je hladno
hoću li živjeti ako me poljubiš?
tamo nema stepenica
u očima je tama zjenice su slijepe
hoću li progledati ako me poljubiš?

van vremena sve je hladno
tamo nema krvi nema toplih riječi
tamo misao još nije trudna
tamo je nešto što nema ime
van vremena sve je hladno
hoću li progovoriti ako me poljubiš?

hladno mi je u zapečaćenoj šutnji
ne mogu vikati
nemam jezik da bih okusio
piće razapetog
nemam prstiju da bi se dotaknuo križa
van vremena sve je hladno
hoću li barem sanjati ako me poljubiš?

jedino što osjećam je svijest
ali ni ona me ne poznaje
ja ne znam tko sam
van vremena sve je hladno
hoću li preživjeti ako me poljubiš?

ostavio si me u zaključanom labirintu
čovjek je postao zub vampira
čekam da bi se rodio
hoću li dobiti tijelo ako me poljubiš?
van vremena sve je hladno
sunčani sat prži

Prevela Andreja Malta

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: Tamara Modrić

Milan Zagorac: O deset, dvadeset godina zaostajanja

Pouka kratkog izleta

Nakon što smo kolege Alen Brabec, Mladen Blažević i ja prije nekoliko dana sudjelovali na maloj, ali ozbiljnoj književnoj radionici u Ljubljani na poziv poznatog slovenskog pisca/pjesnika Petera Semoliča naziva Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani, a što smo već više puta spomenuli na ovim stranicama, nametnuo se samo jedan jedini zaključak: mi zaostajemo. Teško nam je procijeniti koliko, no svjesni smo da je taj zaostatak velik, te da je to zaostajanje odraz niza sustavnih pogrešaka koje su do toga dovele i da je teško nadoknadiv, ako se neke od stvari u književnosti u Hrvatskoj ne promijene odmah i sada. Čak ni činjenica da je naša stranica jedna od najživljih i najraznolikijih, uz vrlo demokratski pristup, ne ublažava tu značajnu načelnu razliku između nas i kolega u Sloveniji. Računajući pritom da je njihova poezija zaista vrhunska, vrlo suvremena i bez ostatka svjetska, uz to da su autori posvećeni i vrlo temeljitom prevodilačkom radu kao i gotovo pasioniranom širenju suradnje na druga jezična područja (ističem česte i mnogobrojne prevodilačke radionice), naša se Književnost uživo čini tek poput ekscesa i rado viđenog eksperimenta entuzijasta na steroidima u inače pustoj zemlji.

Najprije raščistimo jednu stvar: nije da se u Sloveniji može živjeti od poezije, daleko od toga. Štoviše, mnogi od sudionika ove vrlo ozbiljne off scene oko časopisa Poiesis (s time da ovo off nije pejorativno) su profesionalno angažirani u nekim sasvim drugim, iznenađujućim poslovima (možete li u Hrvatskoj zamisliti kirurga kao vrhunskog pjesnika ili, primjerice, vlasnika i direktora uspješne firme kao pisca i inteletualca od formata?). Također, teško da je riječ o tome kako je slovenski jezik toliki, a kupovna moć onolika da postoji potreba za knjigama pjesama te da bi se moglo govoriti o tržištu. Ni jedno ni drugo ne odgovara stvarnosti, naime, slovenska je scena malena, opterećena podjednakim marginalnim položajem kao i hrvatska, puna neke strepnje za vlastitu budućnost i u grčevitoj potrazi za novim načinima izražavanja i novim čitateljima. Književna su druženja i tu i tamo tek mali kružoci koji se prije svega međusobno podržavaju, a tek onda se može govoriti o nekom širem utjecaju.

Ipak, ono što čini bitnu razliku jest da biti pjesnik, dakle, naglašavam pjesnik u Sloveniji ima veću težinu nego biti pjesnik u nas. U nas je to nešto prijezira vrijedno, možda će se o pjesniku govoriti tek ako se domogne neke kulturno-književne sinekure, pa čak ni onda s respektom, ono će uvijek biti nešto izgovoreno s podsmijehom. Biti pjesnik u Sloveniji je također rubno područje, ali svakako nešto drugo postoji što je čini, ako ništa drugo, malom, poluzaštićenom enklavom koja je neovisna od trenutnog društvenopolitičkoekonomskog nasilja, koje je priča za sebe, sa svojim vlastitim inherentnim načinima funkcioniranja, sa živim, štoviše, rekao bih izuzetno proaktivnim pristupom: njihovi pjesnici redovito posjećuju književne događaje, ne u susjedstvu, nego na drugim kontinentima, prijevod pjesme na neki od relevantnih jezika nije iznimka nego je pravilo (dakle, ja sam prve prijevode na strani jezik doživio baš od strane slovenskih kolega, upravo koristeći pogodnosti njihove sustavne brige za dijalog s malim jezicima), njihovi pjesnici, dakle, oni koji bi u nas bili teška margina, tamo su koliko toliko nositelji nacionalnog i internacionalnog (i to ne samo kreativnog) dijaloga.

Summa summarum, primjerice, dok u nas poznajem tek nekolicinu pisaca i pjesnika koji imaju kakve takve međunarodne reference, kod njih je to pravilo, dakle, gotovo rutina, stvar koja se gotovo podrazumijeva. A to daje na specifičnoj težini. Nije isto ako ste autor tri, četiri, sedam ili deset knjiga, a nikada niste imali priliku nastupiti izvan matične sredine, štoviše, izvan svojega grada, nikada se niste imali priliku predstaviti nigdje osim u lokalnom biltenu, na nekoj off promociji bogu iza nogu, dakle, nije isto to i ako ste, s druge strane bili na nizu međunarodnih susreta, radionica, predstavljanja, ako ste, nešto za nas toliko apstraktno kao što je vizualna poezija ili videopoezija, nešto tako, dakle, mogli isfinancirati nekim sredstvima, a da to nisu donacije lokalnog pekara ili jedinice lokalne samouprave ili dogovorna ekonomija nalik onoj našeg Ministarstva kulture, i sve ste to skupa predstavili na festivalu poezije u Buenos Airesu ili New Yorku. Za sada možda kod nas takve prilike imaju oni koji se bave filmom, ali pjesnici? Romanopisci? Ma dajte, nemojmo se zavaravati, pa to si, i to samo da im dupe vidi puta, mogu priuštiti samo uvaženi članovi nekog društva pisaca koje se samo tako prigodno zove, ali je u stvari tek samoupravna interesna zajednica, zapravo sindikalno udruženje privatizirano od šake njezinih (samo)upravljača. Naravno, uvijek možete osobno, ako za to imate dovoljno novca, također posjetiti neki od tih gradova, jasno, kao obiteljsku posjetu davno ili nedavno iseljenoj rodbini, pa usput podijeliti koju sliku na instagramu.

Stvar je, dakle, u principima: naši su promašaji rezultati naših ugrađenih nedostataka, slovenski su dobici, unatoč jezičnom hendikepu, rezultati sustavnog rada, ozbiljne brige (za javno dobro) i nadasve sustavno promišljene politike (prema knjizi i književnosti uopće). Čini se da je ključ u njihovoj javnoj agenciji za knjigu.

Tada govorim upravo o tome, o tih deset, dvadeset godina zaostajanja koje nismo mogli nikako zaobići u razgovoru tijekom one kratke vožnje između Ljubljane i Rijeke, tijekom tih sto i nešto sitno kilometara koji čine razliku vrijednu, pa dobro, ako ne baš kvantnog skoka, onda vrijednu svakako ozbiljnog razgovora o načinima funkcioniranja dviju tako malih, tako sličnih, a tako različito postavljenih kultura.