Arhiva oznaka: pobuna

Tomislav Brajnović: Gledanje u prošlost kao u budućnost (esej)

Les Demoiselles d’Avignon

Nedavno sam na nastavi iz kolegija Teorija prostora studentima pokazao sliku Les Demoiselles d’Avignon Pabla Picassa iz 1917., kao primjer uvođenja 4. dimenzije, vremena, u klasični trodimenzionalni ‘Euklidski prostor’. Istovremeni pogled iz više rakursa, pokret, relativnost…

Pitao sam ih u jednom trenutku kako vide sebe u odnosu na tu sliku, da li je vide u budućnosti ili u prošlosti. Pogledali su me u čudu i rekli ‘pa u budućnosti, profesore’, misleći vjerojatno na neki formalni doseg kroz vještinu i zanat koji akademskim obrazovanjem trebaju dobiti.

Tada sam shvatio koliko je bitna orijentacija koju sam slikovito objašnjavao okrenutošću umjetnika povijesnom zidu, budućnosti i pokušaju proboja te barijere. Povijest umjetnosti sam vidio kao leđima okrenutoj zidu, s umjetnošću koja nastaje u trenutku gledanja u mrtvom kutu i s jasnijom slikom što je udaljenost veća. Zagledanost u povijest nije problem samo formalnog izraza nego propuštanja sadašnjosti i budućnosti, odsustvu uvida u zbivanja koja prolaze mimo našeg pogleda, realnosti koju ne prepoznajemo. Velik dio umjetničke kritike, a pogotovo akademska zajednica, zagledana je u tom povijesnom pravcu očekujući formalni proboj, dok se on dešava u području poruke.

Pogled unazad je opća paradigma, stanje stvari, umjetnost je tu metafora. On proizlazi iz neprepoznavanja trenutka, nesposobnosti čitanja i prepoznavanja fokusa zbivanja, dogmatizma, neprepoznavanja fronte na kojoj se bije glavna bitka.

O tome se danas radi, o orijentaciji i prepoznavanju. Nakon potrošenog prosvjetiteljstva, revolucije, modernizma i suvremenosti vratili smo se u eru religije koju potvrđuje Trump spuštanjem ‘Novog Jeruzalema’ u onaj stari. Religija je zamijenila politiku. Suvremena misao se ne okreće s prevelikom pažnjom tom tektonskom potresu, jer ga vidi u prošlosti, u vremenu starog Izraela, kralja Salomona, kamenog hrama i ne prepoznaje duboke implikacije koje takav obrat (ili povrat) ima, vidi ga kao ludost alternativne činjenice vrijedne našeg prezira i ismijavanja. Na reakciju UN-a treba gledati samo kao na početni otpor i nepriznavanje duhovnog obrata koji je učinjen.

S druge strane, paralelno s ‘morfološkim’ zbivanjima koja su u ovom kontekstu ‘decoy’, odvraćanje pozornosti, odvija se presudna revolucija u ljudskoj povijesti, na rubu smo proboja granice koja čvrsto odvaja čovječje unutrašnje Ja od vanjskog prostora.

Kroz povijest je zao čovjek u službi ‘nevidljivog Zloga’ pokušavao izvući ‘istinu’ iz Čovjeka koristeći razne metode. Zanimala ge je unutrašnja misao, želio je dijagnosticirati i iščitati otpor, pobunu i revoluciju, otkriti izdajicu i špijuna, ‘spavaća’ ili bombaša prije nego li se raznese. Želio je uči u ‘teroristički um’ svojeg neprijatelja.

Čupao je crijeva, rezao, žario, palio, vješao, utapao, prijetio, ucjenjivao, prisluškivao, opijao, koristio serum istine, elektrošokove, detektore laži, u konačnici ‘inteligence’, analitiku, praćenje, kamere, dronove i satelite, sve s ciljem otkrivanja protivnika ‘mira i sigurnosti’ kako ih je on zamislio, vlastite sigurnosti i sistema po njegovoj mjeri.

Taj proces ulazi u terminalnu fazu s krajnjim ciljem probijanja granice unutrašnjeg Ja, uspostavljanja ‘direktnog linka’ s digitalnim prostorom, čitanja čovjekove misli i otpora koji iz nje proizlazi.

Dalje od toga nema. Radi se o ukidanju mogućnosti pobune, ukidanju slobodne volje, unutarnjeg otpora i individualnosti kao platforme za moguću promjenu i revoluciju, a sve u cilju zadržavanja postojećeg stanja stvari i učvršćivanja vladara.

Diktatura ljubavi

Tome je suprotstavljen kvantni Bog, inteligentna ljubav, koji od samih početaka ima pristup mentalnoj aktivnosti čovjeka koju jasno i dubinski čita, no, ni na kraj pameti mu nije dirati u tu slobodu nekom intervencijom, lobotomijom, resetiranjem ili ‘switch-om,’, pretvaranjem u zombija, isključivanjem mogućnosti izbora i pobune, uvjetovanjem njegove naklonosti, prisilom. U to ne dira jer je slobodna volja jedan od temelja univerzalnog zakona držanja stvari na okupu, duhovne gravitacije, ljubavi.

U trenutku ‘singularnosti’, ruba propadanja u crnu rupu, neposredno pred probijanje čovječjeg ‘duha’ morat će intervenirati u obrani čvrstih zakona koje je postavio, morat će intervenirati i uvesti ‘diktaturu ljubavi’ radi obrane onih koji su izabrali živjeti u skladu s optimalnim univerzalnim zakonima, bez želje za njihovim probijanjem i rušenjem.

To je taj ključni trenutak manifestacije Boga i drugog dolaska Logosa, Krista, kao Kralja Nebeskog Kraljevstva, silaska Novog Jeruzalema, trenutak u kojem Bog prekida tehnološki pad ukidanja čovjeka kakvim ga je stvorio.

Bez tog prekida nitko ne bi opstao iz jednostavnog razloga ukidanja duha kao mjesta otpora.

Matej 24:22: ‘I kad se ne bi skratili ti dani, nitko se ne bi spasio. Ali zbog izabranih skratit će se ti dani.

Sloboda izbora će ponovno biti između života i smrti, prihvaćanju univerzalnog kozmičkog principa i života u skladu s njime ili pobune s pokušajem uspostavljanja tehnološkog sintetskog života i ljubavi, simulakruma ispražnjenog životnih vrijednosti s perspektivom smrti.

Diktatura ljubavi radi sprječavanja ukidanja unutarnjeg prostora slobodne volje, jer bi tim ukidanjem nestao otpor i zazivanje promjene, ne bi se imao tko buniti. U tome Bog ovog svijeta, pali anđeo, Sotona, vidi jedinu šansu svog opstanka, u ukidanju ljubavi i uspostavi lažnog mira i sigurnosti nad ljudima bez duha.

Drvo spoznaje

Radi potpunog razumijevanja vremena nužno je pogledati u žižu nastanka čovjeka kakvog poznajemo.

Krenut ću od riječi zapisanih u knjizi Postanka 2:15:17: ‘Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!’

Iz ovog izvještaja proizlazi zaključak: čovjekova perspektiva vječnog života na zemlji, u Edenskom vrtu kojeg obrađuje i čuva, uvjetovana je time da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla.

Ispravnim čitanjem šireg konteksta jasno je da se radi o poslušnosti Božjim zakonima, o priznavanju autoriteta ‘prirode stvari’ kakvom ju je Bog stvorio na dobrobit čovjeka i univerzuma. Radi se o poštivanju granica slobode, zakonu gravitacije koji uz fizikalnu dimenziju ima i onu duhovnu, ljubavi kao regulatoru odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode.

Čovjek je bio pozvan na etičku suzdržanost.

Nije se suzdržao, iskoristio je potencijal pobune i slobodu izbora, poslušao je Zloga čije je obećanje zapisano u knjizi Postanka 3:4,5: ‘Nato će zmija ženi: Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.’

Čovjeku se to obećanje učinilo primamljivim, poželio je božansku spoznaju i posegnuo za plodom. Uslijedila je spoznaja (ogoljenosti), sram, skrivanje i istjerivanje iz Edena uz promjenu perspektive, opisane u knjizi Postanka 3:19: ‘tȁ iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.’

Uzimanjem s drva spoznaje dobra i zla čovjek se odrekao Božje djelujuće sile kojom je ispunjen univerzum, kvantne (ili neke druge) energije koja je bila kreativni impuls stvaranja univerzuma (prethodeći Big Bangu) i života u njemu i koja drži stvari na okupu silom privlačenja – ljubavi koja u sebi sadrži sve zakone, pa i zakon gravitacije. ‘Spojenost’ na božju aktivnu silu, sveti duh, eter ili ljubav, bila je garancija vječnog života, ispunjenje obećanja kako nikad neće umrijeti.

To odricanje, isključenje i prekid, značilo je samostalni nastavak množenja na zemlji uz samostalno tumačenje fenomena ili pojavnosti, izmišljanja religioznih značenja i dogmi, razvijanja filozofije i znanosti u otkrivanju odnosa između prirode i ljudi. Čovjek je ljubav, slobodu i istinu sveo na konvenciju i dogovor, konstantnu mijenu, eksperiment i pokušaj, s namjerom da SAM uspostavi i dostigne ono što mu je Bog dao, ali je ispustio, zapravo stara Zmija želi kroz (znanstvenog, tehnološkog) čovjeka realizirati laž kako neće umrijeti ako jede s drva spoznaje dobra i zla, ako on bude mjera stvari.

O tome se radi, o pokušaju čovjeka da mimo božjeg plana i energije genetski poboljša smrtno tijelo kako bi ukinuo ili usporio starenje (kao posljedice grijeha, odricanja prava Bogu na određivanje granice dobra i zla) ili proizveo stroj s ciljem stvaranja vječnog, snažnijeg i pametnijeg kiborga, alternativu organskom, savršeno stvorenom čovjeku i prirodi, čovjeku kojem je ono što nedostaje ljubav, unutrašnje prepoznavanje granica slobode i etička suzdržanost.

Inzistiram na etičkoj suzdržanosti jer upravo je ona faktor koji nedostaje u znanstveno-tehnološko-informatičkoj eksploziji koja je u tijeku i predstoji i ono čega je čovjek postao svjestan, pitanja ‘tko će to kontrolirati’, kako spriječiti zloupotrebu, kako nešto ne učiniti kad cjelokupno ljudsko iskustvo i povijest guraju upravo u smjeru nezaustavljivog pada (rasta) i činjenja svega što je znanstveno moguće bez ikakvog suzdržavanja. Kapitalistička je to logika utrke i primata, činiti stvari prije drugih, zauzeti pozicije i monopol, kontrolirati ekonomije i resurse.

U toj utrci nitko ne odustaje jer ima previše onih koji to neće učiniti.

Bog Čovjek u nevidljivom oblaku

Razvoj bez Boga je kroz povijest pokazao svu svoju monstruoznost i zločin jer su uspostavljeni mehanizmi tlačenja, prisile, moći, prevlasti, osvajanja i otimanja, zakona jačega i svi ti mehanizmi su utkani u kapitalistički sistem koji se u konačnici pokušava sakriti u nevidljivom ‘cloudu’ (oblaku).

Paralelno s tehnološkim razvojem čovjek je razvijao suptilne mehanizme vladanja stvaranjem privida blagostanja, ispunjavanja površnih želja tijela, sintetske ljubavi, forme bez sadržaja, sve je sveo na privid vrijednosti, emocionalnu ucjenu i emotikon, laž koja oslabljuje oštricu otpora jer nudi šarena stakalca i umjetne perle u zamjenu za potpuno prepuštanje.

Čovjek pristaje na zadane uvjete jer mu se nudi ‘dar’, ispraznu vrijednost koju on ne prepoznaje kao takvu nego pada na perfidnu prijevaru uporno stišćući ‘I accept’ i ‘I agree’ želeći doći do softwarea, mrkve, igrice, iPhone-a ili auta, zagledan je u materiju ispuštajući mogućnost pobune i promjene nametnute zadatosti. Sistem to čini perverznom manipulacijom od rođenja, oslabljujući i ukidajući kritički duh ideologijama serviranim uz kolače i coca-colu, šarena svjetla i sladunjavu glazbu.

Kao odrastao ne vjeruje u Svetog Nikolu, ali njegovu ideologiju ubrizgava vlastitom djetetu jer misli kako je ipak ‘darivanje’ koje je u njemu sadržano vrijedno vjerovanja. Proširen vjeronauk i politička propaganda. Dijete neselektivno prihvaća poklone predatora, naivno je, vjeruje, guta otrov jer mu ga najdraži, roditelj, daje.

Tako odgojena djeca postaju nacionalna, revolucionarna ili demokratska masa, ljudi deprivirani sadržaja i slobodne volje, bez kritičkog duha i otpora, bez svijesti o mehanizmima manipulacije, bez svijesti o Zmiji koja se skrila u nevidljivom oblaku glumeći da je nema. Spremni su, na emocijama i djetinjstvu izgrađene vrijednosti, braniti silom odazivajući se pozivu vladara.

U takvoj konstelaciji dolazi do obrata u kojem se više ne očekuje revolucionarna ideja, vođa i revolucija, ne očekuje se jer se borba, fronta, pomakla u nevidljivi oblak, u drugi, duhovni prostor.

Efežanima 6:12: Jer ne borimo se protiv krvi i tijela, nego protiv vrhovništava, protiv vlasti, protiv svjetskih vladara ove tame, protiv zlih duhovnih sila na nebesima.’

Skoro nezamislivo je pitanje koje postavlja Slavoj Žižek: ‘ Da li je istina da samo progresivni milijarderi mogu spasiti čovječanstvo?’, misleći na gospodare Microsofta, Facebooka, Googlea, Tesle, milijardera proizašlih iz kapitalizma kojima je upućena zadnja mesijanska nada da će se oni iz ljubavi prema čovjeku odreći mehanizama kojima su stvorili to bogatstvo, de će ukinuti sami sebe i spasiti svijet. https://www.rt.com/op-edge/412495-zizek-gates-capitalism-planet-socialism/

Na pragu ranije spomenutog kvantnog informatičkog ubrzanja, upravo su oni ti koji mogu pratiti i manipulirati tehnologijom jer je oni i razvijaju, oni će biti predvodnici nove kiborg klase s ugrađenim memorijskim i radnim ekstenzijama radi efikasnog praćenja brzine na tim tehnološkim visinama. Sve svoje znanje i utjecaj prebacuju u nevidljivi oblak, u ‘inteligenciju’ kojom anticipiraju i manipuliraju svjetskim ekonomijama, kupujući i prodajući, generirajući sukobe i ratove, prepoznajući i otimajući resurse i potencijale ostvarujući nedostižnu prednost, prije nego li oni okrenuti prošlosti i materiji uopće shvate što se zbiva, ne pružajući im otpor jer su nevidljivi, ne vjerujući da oni uopće postoje.

Artificial inteligence (umjetna inteligencija)

Tehnološko ubrzanje pretpostavlja i mogućnost razvijanja umjetne inteligencije koja će učiniti u kratkom vremenu ogroman skok i nadići sve ono što je čovjek do sada mislio da zna, apsorbirajući generalno znanje, sva iskustva i mogućnosti, anticipirajući stvari na svim razinama, pomičući ne samo šahovske figure nego i ploču, rotirajući je sa svih strana, ulazeći u njezinu bit, strukturu materije, iščitavajući igrača i njegovu nervozu kroz adrenalin i toplinu znoja, anticipirajući svaki blef i namjeru.

No, nije problem u tome hoće li AI (umjetna inteligencija) učiniti kvalitativan skok i ostvariti ‘pravu’ inteligenciju, imati uvid u sebe samu, spoznati sebe, razviti intuiciju i ljubav (mržnju?), nego u čovjeku koji koristi (zloupotrebljava) tehnološku mogućnost za prodor u područje čovjekove misli, ukidanje Ja, ukidanje prostora slobodne volje, totalne kontrole, anticipacije otpora i potencijalnog napada na ustroj, sistem. O tome se radi, a ne o strahu od razgoropađene Sophi-je.

On je to kroz povijest činio brutalnim napadom na slabo tijelo od krvi i mesa, njime lomeći duh, svjestan da je duh jak, da u njemu čuči neprijatelj. Istovremeno je razvijao perfidne mehanizme prikupljanja podataka i analitike kroz koju u konačnici, mekim strategijama, društvenim platformama, komunikacijom i praćenjem ponašanja, izvlači informacije koje prodaje prvenstveno službama održavanja ‘mira i sigurnosti’ i kapitalističkom sistemu koristeći informacije o intimnim slabostima potrošača. Ni ta metoda ga ne zadovoljava jer mu ispod radara prolaze oni koji su prozreli njegove namjere, ide korak dalje s namjerom konačnog prodora u unutrašnju misao i njezino direktno čitanje. To je odredište tehnološkog čovjeka. Tim prodorom ukida humanost, ono što nas čini ljudima, granicu između nas i vanjskog prostora. (‘To be human means to have this minimal sense of separation between me in my mind and reality out there’, Slavoj Žižek)

Fantastičan obrat u razumijevanju ovog procesa je da to on (čovjek) ne čini samo s namjerom uspostavljanja morfološkog (prividnog, simulakruma) mira i sigurnosti, nego primarni mu je cilj ukidanje mogućnosti otpora i pobune protiv Zloga koji se skriva u nama morfološki nevidljivom ‘oblaku’. Cilj mu je ukinuti bit Univerzuma – slobodu izbora, neuvjetovanu ljubav u kojoj je sadržan i zakon gravitacije o kojem govori Stephen Hawking.

Ono što razlikuje bogove u kvantnom oblaku je to što je živi Bog izvor sile ljubavi koja drži stvari na okupu, duhovne gravitacije, a drugi njegova apsolutna suprotnost, odsutnost ljubavi, mrtav pojam, prijevara i laž, okrenutost u drugom smjeru, udaljavanje, a ne približavanje, sila odvajanja, bijeg, otpor prirodi stvari – podržavajući lažnu ideju da je svemu prethodio neživi, mrtvi zakon gravitacije.

Stephen Hawking je dobro postavio pitanje definiravši dvije opcije onoga što je prethodilo ‘Big Bang-u’ ili stvaranju univerzuma: svemu je prethodio živi Bog, nama nevidljivi vanzemaljac ogromnih biotehnoloških mogućnosti ili goli, neživi software, zakon gravitacije izražen matematičkom formulom. http://fullyawaremind.com/according-to-stephen-hawking-god-didnt-create-the-universe/

Matematičkom formulom za koju ne zna odakle dolazi, gdje je sadržana, tko ju je napisao, gdje je bila prije nastanka materijalnog svemira i u kojoj bi trebao biti zapisan sav potencijal, pa i potencijal života. Kategorički tvrdi da Boga nema i da je svemu prethodio neživi zakon gravitacije unatoč tome što na to pitanje odgovara bazična znanost činjenicom da zakon ne stvara odnose, nije kreativan, on ih opisuje i ako nema tijela i prostora nema ni zakona koji bi ih definirao.

Upravo je ta Hawkingova tvrdnja sukus pokušaja tehnološkog čovjeka da iz nežive matematičke formule kreira život i ljubav i da konačno skoči u kvantni oblak u kojem je nevidljivi Bog – živa ljubav. Čovjek želi zamijeniti živog Boga, tvrdeći da ga je ubio, želi postaviti sebe na njegovo mjesto i konačno realizirati prvu laž, istinu zamijeniti lažju.

Novi Jeruzalem

Paralelno s ubrzanjem i tehnološkom eksplozijom, svijet se okreće ‘provjerenim vrijednostima’, naciji, tradiciji, vjeri. Religija je zamijenila politiku, želi ponovno postati škola, ukinuti francusku revoluciju i modernizam, u nevjerojatnom procesu (prividnog) obrata, (prividnog) duhovnog zastoja.

Kameni hram u Jeruzalemu kojeg ponovno pokušavaju izgraditi unatoč tome što je od Boga bio uništen (želeći ga prikazati kao znak božje prisutnosti u izabranom narodu) i tehnološki digitalni hram su istog usmjerenja, istovjetni su, koliko god se činilo da između njih postoji nepremostiv prostorno-vremenski jaz, oni su istovremeni jer radi se o istoj materijalističkoj prevari, onda i sada (Židovi su pali na neprepoznavanju božje duhovne prisutnosti i pouzdanju u njega, a ne u nasljeđe, državu i kameno zdanje). Razlika je u tome što je prvi morfološki hram izgrađen od kamena, a drugi je mehanizam sačinjen od digitalnog, nevidljivog, smještenog u oblaku koji lebdi nad čovjekom zagledanim u drugom smjeru, ne vjerujući da taj tehnološki Bog predstoji i postoji.

Čovjek je u rascjepu između ateizirane religiozne vjere, mrtve, bez djela i istine i tehnološkog pada (napretka) kao izraza znanosti bez etičke suzdržanosti, bez ljubavi. Te dvije pozicije su naizgled u sukobu i na toj razini možemo razumjeti sukob ljevice i desnice, ateizma i ‘ateizirane vjere u Boga’, no, radi se o međusobnom sukobu dva ateizma, povijesno tempiranoj prijevari visokog intenziteta, generiranju antagonizama i odbijanja ideja na razini njihove zloupotrebljene pojavnosti, generalizacije i slike, ikone, kao sjenila koje zaklanja morfološki nevidljivu istinu.

Vladar ovog svijeta zna da predstoji silazak Novog Jeruzalema i želi ga anticipirati, postaviti se na njegovo mjesto, spriječiti novo nebo i novu zemlju, predstaviti se kao mesija i spasitelj.

Učiniti će sve da ostane na vlasti, ne želi otići bez otpora, želi povući sve za sobom.

Drugi dolazak

I jedan i drugi hram, onaj kameni i ovaj digitalni, zapravo njihovi svećenici, nisu prepoznali i ne prepoznaju Krista koji je pred drugim dolaskom. Ponovno su uspostavljeni svi uvjeti za njegovo neprepoznavanje jer se očekuje ili u prostoru nacionalne emancipacije i jakog vođe ili u prostoru umjetne inteligencije, znanstvenog čovjeka kiborga, progresivnog bogataša – mesije. Antropocentrični i egocentrični čovjek isključuje prisustvo Boga u nevidljivom kvantnom oblaku dok istovremeno u njega ulazi. Zbog neprepoznavanja Isusa Krista u vremenu njegovog prvog dolaska palo je Židovstvo i srušen je hram, a stanovnici Jeruzalema su pobijeni i rasuti po svijetu. Neprepoznavanje i opiranje njegovom drugom dolasku imat će puno teže posljedice po čovječanstvo, ali biti i blagoslovom onima koji mu se podlože.

Budućnost je u prepoznavanju njegovog drugog dolaska, u anticipaciji i razumijevanju stvari, a ne u okretanju prošlosti, materijalnom, kamenu, naciji, svećenstvu, tradiciji i zakonu. Čovjek ga ponovno ne prepoznaje i ne želi prepoznati jer pristaje na naslijeđenu i kultiviranu pobunu, želi sam odrediti granice slobode. Isusa Krista bi ponovno pribili na stup kad bi to on dopustio.

Kad i spominje Krista vidi ga kao mrtvog Boga, pribijenog na stup, ne vidi ga kao živog, u budućnosti, ne vidi njegov stvarni dolazak i uspostavu onoga čemu se tisućljećima formalno moli, dolasku Božjeg kraljevstva na zemlju.

S jedne strane postavlja mrtvog Krista, a s druge strane smrt kao odredište i portal ulaska u obećani Raj. Životom čovjeka između te dvije točke, tjelesnim, gospodari on, perverzno trgujući stvarima i ljudima, žderući i pijući jer će sutra umrijeti.

Gleda u suprotnom smjeru i druge prisiljava na to, ne ulazi i druge sprječava da uđu, laže, a za okretanje ima sve manje vremena jer je ono ubrzano, time i skraćeno.

Usmjerenost prema mrtvoj prošlosti nema perspektive, nema vizije, ne nudi odgovor. Ateističkoj ljevici izmiče revolucionarno gorivo, ne uspijeva smisliti suvislu ideju oko koje bi okupili (onesviješten) narod, poput religije okreće se starim mitovima, kultu ličnosti, provjerenim vrijednostima, tradiciji, običajima, nasljeđu, naciji, identitetu izgrađenom na okrenutosti smrti.

U konačnici pred nama stoji mogućnost izbora između dva nevidljiva Boga, pred početnom smo dilemom, drvom spoznaje. Hoćemo li povjerovati živom Bogu stvoritelju univerzuma koji nudi život, ljubavi kao duhovnoj gravitaciji i inteligenciji koju prepoznajemo u sebi i u kojoj su sadržani svi zakoni, onome za kojeg Stephen Hawking kategorički tvrdi da ga nema ili ćemo povjerovati nevidljivom tehnološkom Bogu Čovjeku izgrađenom na laži i apsolutnom odsustvu ljubavi, udruženog sa starom Zmijom Sotonom u uvjeravanju čovjeka da ih nema.

Ilustracija: Pablo Picasso, Les Demoiselles d’Avignon

Krunoslav Mrkoci: Nacrt nove umjetnosti – kraj modernog eksperimenta?

1. Uvod

Moderna umjetnost započela je u zemljama zapadnoga svijeta otprilike sredinom 19. stoljeća. Zemlja u kojoj se najprije pojavila revolucionarnom snagom noviteta i blasfemije, bila je Francuska. Godine 1874. u Parizu javnosti je predstavljena izložba slika odbijenih slikara, djela kojima službena komisija Akademijinih profesora nije dopustila da budu predstavljena u službenom programu. Tadašnja kritika je spomenutu izložbu skupine odbijenih slikara nazvala, rugajući im se, Salon Impresionista, prema nazivu Monetove slike Impresija. Službeno vladajući akademski ukus u slikarstvu smatrao je ta djela nakaradnima, smiješnima i izobličenima, u najmanju ruku nedovršenim skicama.
Međutim, moderna umjetnost u Francuskoj nije započela novim idejama i pristupom u slikarstvu 1870-ih godina. Pravi početak moderne umjetnosti dogodio se u književnosti pojavom knjige pjesama Cvjetovi zla (1857. godine). Autor je bio pariški boem, bonvivan i književnik, pisac teorijskih djela o umjetnosti, prevoditelj djela Edgara A. Poea, Charles Baudelaire.

2. Cvjetovi zla i “prokleti pjesnici”

Cvjetovi zla je knjiga poezije formalno savršeno oblikovanih stihova, najčešće povezanih u formu soneta ili slične forme vezanog (rimovanog) stiha. Baudelaireov jezik i stil je jasan, čvrst, konkretan. Kod Baudelairea, unatoč težini zadane forme, nema suvišnih riječi. Baudelaire je bio prvi od “prokletih pjesnika”; mistik suvremenog doba, alkemičar i metafizičar.
Kao što svjedoči ustrojstvo zbirke Cvjetovi zla, Baudelaireu je bila izuzetno važna forma (arhitektonika) i stiha, i pjesme, i zbirke. Baudelaire i njegovi nasljednici “prokleti pjesnici” (Rimbaud, Verlaine, Mallarme) nisu nipošto bili “prpošni” pjesnici. Njihovo odnos prema jeziku, operacijski zahvati na pjesmama i dugogodišnji rad na njima, prije ih je stavljao u poziciju matematičara i arhitekta; bili su oni inženjeri jezika i svećenici duha.
Njihova tema i cilj bio je uzeti si slobodu da se slobodno iskaže, izrazi, opiše i opjeva, neovisno i od stege Crkve (religije) i neovisno od društvenih nazora; da se slobodno opiše i opjeva prokletstvo suvremenog čovjeka razapetog između (naslijeđenog) animalnog, prirodnog, tjelesnog s jedne strane i duha, tzv. Ideala s druge strane. Čovjekov duh sposoban je, prema Baudelaireu, da stvara nove, artificijelne rajeve. Iako je Baudelaire bio idejni začetnik, jedan od prvih koji je osjetio “duh novog vremena”, njegove ideje o razapetosti suvremenog čovjeka i o disonantnosti čovjekove egzistencije, u poeziji su praktično ostvarili tek pjesnici koji su došli nakon njega. Među njima jedno od najistaknutijih mjesta zauzima pjesničko djelo “zločestog dječaka”, mladog genija francuske književnosti, Arthura Rimbauda. U dobi dok je većina ljudi zaokupljena srednjoškolskim brigama, mladi Rimbaud je u pjesničkoj praksi u svega 3- 4 godine stvorio prvi zaokruženi arhetipski korpus moderne poezije i lirike.

3. Dinamikom društvenog i tehničkog razvoja uvjetovana disonantnost moderne umjetnosti

Moderna umjetnost je od svojih početaka, od sredine 19. stoljeća, bila izrazom svojevrsne pobune; pobune protiv društva i licemjernih društvenih konvencija; pobuna protiv Crkve i religije kao jednog od glavnih stupova i propagatora licemjernih društvenih odnosa. Moderna umjetnost je također bila pobuna protiv dotadašnje umjetnosti.
Veliki je jaz koji idejno odvaja klasičnu umjetnost od moderne. Sve ono što je nastajalo od renesanse do romantizma (od 16. do 19. stoljeća), klasična je umjetnost koja se uvelike oslanjala na varijaciju antičkih oblika, obrazaca i vrijednosnih sudova o lijepom i dobrom. Moderna umjetnost je umjetnost sveprisutnog nemira.
Tradicionalna, klasična umjetnost, cijeni i traži ljepotu, sklad, harmoniju, te ljepotu nalazi u miru koji pruža sklad teme, riječi, stila i motiva. Moderna umjetnost teži da izrazi nemir, neslaganje, rastrzanost i razapetost koja nas okružuje. Ukoliko je ideal klasične umjetnosti bila Ljepota koja proizlazi iz sklada (harmonije), ideal moderne umjetnosti je Istina koja proizlazi iz sveprisutnog nemira. Međutim, moderna umjetnost ne izražava svoj nemir i nezadovoljstvo postojećim samo deklarativno; ona izražava svoj nemir i nezdovoljstvo razaranjem i promjenom ukupnosti dotadašnje pjesničke i umjetničke paradigme; na razini forme, ali i na psihološkoj i idejnoj i vrijednosnoj razini. Novi pristup stvarnosti zahtijevao je drukčiji odnos prema jeziku. Jezik za “proklete pjesnike” nije više bio puko tehničko sredstvo za opisivanje vanjskoga svijeta, nego je jezik postao svijet za sebe, metafizička ekstenzija i duhovna nadgradnja; stvarnost potpuno paralelna, pa čak svojim moćima i hijerarhijski nadređena vanjskom, fizičkom, događajnom svijetu. Jezik ima moć da posredstvom Uma i Intuicije izrazi običan, vanjski, svakodnevni svijet, da kaže i prikaže bez uljepšavanja i obmana što svijet i život zapravo jest. Jezik i riječ ima moć da sažme i osvijesti svijet te da ga tako oslobođenog usmjeri prema njegovoj pravoj metafizičkoj egzistenciji.
Kao što je Hugo Friedrich u svojem djelu “Struktura moderne lirike” primijetio da sva djela moderne umjetnosti imaju nešto zajedničko, neovisno o međusobnom poznavanju ili nepoznavanju i neovisno o utjecajima. Friedrich je zaključio da je to zajedničko modernoj umjetnosti upravo njezina disonantna struktura; struktura opće prevladavajućeg nesklada kao temeljnog načela moderne umjetnosti. To se najljepše može ilustrirati možda čak primjerima iz svijeta glazbe. Bečka klasika teži skladu i ljepoti, slično kao i barokna glazba prije nje. Beethoven – romantični revolucionar, još uvijek ne odlazi daleko od sredstava i načina izražavanja spomenute klasike. Za razliku od spomenutog, sasvim drukčija je atonalna glazba Schoenberga; posvuda u modernoj umjetnosti disonantnost je postao aktualni i prihvaćeni način izražavanja.
Pa, odakle modernoj umjetnosti zapadnog svijeta ta zajednička disonantna struktura? Uzroke i sile koje su dovele do potrebe i mogućnosti oblikovanja takve umjetnosti imaju svoje izvorište u psihološkom odnosu umjetnika – pojedinca prema razvoju industrijskih, tehnokratskih i sve normiranijih društava zapadnog svijeta.
Razvoj tehnike i znanosti, uvođenje propisa i reda, ostavlja kreativnom pojedincu sve manje prostora slobode. Stoga je pobuna bila neizbježna. Jedini izlaz za umjetnike je bio bijeg i uzlaz u unutrašnjost biti i smisla čovjekove svakodnevne egzistencije. Istražiti uzroke vlastitog nezadovoljstva, vlastitog prokletstva.

4. Kraj modernog eksperimenta pobune i dekonstrukcije tradicionalnog

Dva temeljna obilježja moderne umjetnosti su pobuna i eksperiment obilježen provokacijom i negativnim odnosom prema tradicionalnom. Međutim, modernoj umjetnosti u cjelini do danas se dogodilo ono što se događa mnogim pojavama i stvarima koje predugo traju: ispuhala se. Moderna umjetnost se ispuhala poput probušenog balona. To je, barem, što se onog njenog najizazovnijeg dijela tiče: pobune i provokacije.
Nekoliko riječi još o svrsi pobune protiv tradicionalnog i provokacije danas. Kakve svrhe i kakvog smisla ima više uopće danas pobuna kakvu je uveo Rimbaud u francuskoj i svjetskoj poeziji, a Kamov u Hrvatskoj? Dekonstrukcija klasičnoga i tradicionalnoga kod Rimbauda očitovala se u njegovom putu od zatvorene rimovane tradicionalne forme pa do proboja u slobodu forme pjesme u prozi. S druge strane dekonstrukcija je kod Rimbauda provedena na idejnom planu, što je započelo već u vezanim stihovima; uvođenje estetike ružnoga, običnoga i bizarnoga kao poželjnog, nasuprot malograđanskom idealu i poimanju ljepote. Naravno, dekonstrukcija klasičnih i tradicionalnih obrazaca kod Rimbauda, i na formalnom, i na idejnom planu, oblik je pobune. Rimbaud je stvorio novi kod u poeziji, nove obrasce i načine opisivanja i izražavanja stvarnosti koji su bili pretečom nadrealizma i drugih novih smjerova. Također, dekonstrukcija u likovnim umjetnostima, u slikarstvu i skulpturi koju su proveli kubisti, futuristi, nadrealisti: Braque, Picasso, Matisse, Dali i drugi. Picasso je izvršio dekonstrukciju tradicionalne forme, dok je Dali izvršio idejnu i psihološku dekonstrukciju tradicionalne slike u modernom slikarstvu. Međutim, danas više niti pobuna niti radikalna dekonstrukcija tradicionalnoga nemaju smisla jer bi predstavljali obično ponavljanje već postojećega i već učinjenoga.
Baš sam nedavno imao u rukama i čitao djela nekih hrvatskih pjesnika mlađe generacije koji pišu većinom pjesme u prozi. Čitajući tako te pjesme, od kojih su većina njih čak vrlo dobre, pitao sam se koja je u načelu razlika između njihovih radova danas (2015. godine) i pjesama u prozi koje je napisao oko 1873. godine mladi francuski pjesnik Arthur Rimbaud. Rimbaud je svoje pjesme u prozi svrstao u dvije zbirke: Sezona u paklu i Iluminacije.
Razlike, u osnovi, nema. Riječ je o paradigmi i diskursu istog ili vrlo sličnog tipa koji pripadaju istoj tradiciji, bez obzira na razliku od nekih 130 godina. Također, čitajući jednom prilikom pjesme u prozi hrvatskog pjesnika Branka Čegeca, pronašavši u njima elemente svojstvene dadaizmu, nadrealizmu i automatskom pisanju, zapitao sam se koja je zapravo razlika između tog štiva i onoga što je i kako je pisao npr. talijanski futurist Marinetti uoči Prvog svjetskog rata?
Zaključak je jasan: moderna umjetnost je danas već stara. Ona ima svoje tradicije, svoje uvriježene načine pristupa temi i obrade teme i motiva; ima svoje već ustaljene sheme i obrasce. Dakle, većina suvremenih modernih pjesnika piše u istom “duhu epohe”, i sve to djeluje prilično slično. Efekti pobune, eksperimenta i provokacije nisu više novi i aktualni, nego su već viđeni i očekivani. Moderna umjetnost i poezija i svekolika moderna lirika prošla je fazu eksperimenta; fazu u kojoj je bila radikalno “nova”. Nakon revolucionarnog zanosa, zamaha i eksplozije, slijedi vrijeme kada stvari sjedaju na svoje mjesto.
Revolucija je provedena, tekovine raskida sa “starim svijetom” su osigurane.

5. Nacrt i formula nove umjetnosti:

Psihološka autentičnost, kreativna afirmacija i tehnika kolaža
Kakva je to nova umjetnost? Nova umjetnost je umjetnost koja dolazi; umjetnost budućnosti, a možda već i postojeće sadašnjosti.
Zasićeni smo modernom umjetnošću; zasićeni smo već kanoniziranim ponavljanjem obrazaca u suvremenom pjesništvu, obrazaca koje su uveli Rimbaud, futuristi, kubisti i dadaisti. No, tu je prije svega novi odnos prema tradiciji.
Neki nazivaju taj novi, kreativni odnos prema tradiciji i velikim djelima prošlih epoha postmodernizmom, a pojavu citiranja znakovitih rečenica i stihova iz velikih djela prošlosti, (kao npr. citiranje stihova provansalskih srednjovjekovnih trubadura ili stihova iz Dantea) kao izdvojenih fragmenata u okvirima suvremenih djela smatra se uspostavljanjem svojevrsnog dijaloga i povezivanja s tradicijom. Premda, naravno, takvi citirani i izdvojeni fragmenti u suvremenom djelu dobivaju novi, aktualni smisao kojega suvremeni autor u njima vidi iz svoje današnje perspektive. Iako dotični citat izvađen iz svog izvornog konteksta dobiva novi smisao, takvom upotrebom i takvim postupcima prenamjene izvornih elemenata prošlost i tradicija biva prisutna na nov i kreativan način u sadašnjosti te se ostvaruje veza s tradicijom. Jedan od najpoznatijih primjera takve prakse u pjesništvu su citati u djelu T. S. Eliota.
Treba se također prisjetiti da su u vrijeme najžešće rasplamsalog moderniteta u Europi, između dvaju svjetskih ratova, svoja prekrasna i zaokružena djela stvorili pjesnici Federico García Lorca i Rainer Maria Rilke . Bili su to pjesnici bez mnogo vanjske buke i bez banalnosti površnog eksperimenta. Lorca je bio pjesnik mistike života i sudbine, vlastite i svoje zemlje, koje je doživljavao primarno intuitivno. Rilke je bio pjesnik metafizičke stvarnosti svijeta, ljudi i stvari. Upravo rad tih pjesnika i njihov odnos prema tradiciji predstavlja naznaku i putokaz prema novom vremenu.
Dakle, nova umjetnost ne teži, poput moderne, disonantnosti, negativnom određenju spram svijeta i tradicije te negaciji, već potpuno suprotno – traži putove do novoga kroz konstrukciju i stvaranje koje prihvaća stare, tradicionalne elemente, ali ih objašnjava na novi način.
Nova umjetnost zasniva se na psihologizaciji i psihološkom pristupu kroz medij jezika, ukoliko je riječ o književnosti i poeziji, ili kroz oblike i boje ukoliko je riječ o likovnim (vizualnim) umjetnostima. Važno mjesto u novoj umjetnosti imaju simboli čiju upotrebu nasljedujemo iz moderne umjetnosti simbolizma, mada su oni prisutni u ljudskom izražavanju već od umjetnosti prapovijesti (skulpture i slike u pećinama, menhiri i spirale), preko simbola u umjetnosti prvih civilizacija (Kreta, itd).
Nova umjetnost upotrebljava simbol psihologijski, namjerno i promišljeno, analitički, kao psihološki instrument, sredstvo izazivanja niza podsvjesnih asocijacija kod gledatelja ili čitatelja, tj. primatelja poruke. Ništa nije slučajno, mada se možda tako može činiti na prvi pogled. Umjetnost je oblik manipulacije i svojevrsno kolažiranje (stvaranje kolaža) s ciljem utjecanja na svijest i podsvijest čitatelja, promatrača kako bi se izazvale razne asocijacije u umu i tako poslala poruka.
Formula nove umjetnosti bila bi sljedeća: psiha kroz jezik, kroz sredstvo; učinak na psihu čovjeka izražen kroz tehnička sredstva dotične umjetnosti: kroz jezik u književnosti, kroz boju i oblik u vizualnim umjetnostima, kroz zvuk u glazbi. Nova umjetnost dotiče se onoga što je poznato kao ambijentalno, npr. u suvremenoj glazbi. Glazba skladatelja kao što su Vangelis, Enio Moricone, itd.
Kao što smo spomenuli, još u vrijeme nadirućeg moderniteta, stvarali su i postojali umjetnici koji svoju umjetnost nisu zasnivali na negativnom i agresivnom pristupu tradiciji i stvarnosti. Bili su to već spomenuti Federico Garcia Lorca i kasni Rilke koji je u svojim kasnim djelima, naročito Sonetima Orfeju i Devinskim elegijama, bio pod znatnim utjecajem pjesništva i poruke njemačkog pjesnika Friedricha Hölderlina (kraj 18., početak 19. stoljeća). Također, mogu kazati da je novoj umjetnosti daleko draži i bliži Kandinsky , negoli Picasso. Salvador Dali je vrlo važan kao preteča nove umjetnosti, ali se trudio biti previše provokativan.
Od suvremenih umjetnika smatram da određene karakteristike nove umjetnosti pokazuju npr. francuski pjesnik i prozaik Michel Houellebecq. Iako poznatiji zahvaljujući međunarodnom uspjehu svojih romana, Houellebecq je vrlo dobar pjesnik. On jednostavnim, pripovjednim načinom opisuje i donosi nam unutarnji psihički svijet svojih likova /subjekata/; uglavnom sebe. Njegove pjesme su kao psihološke crtice i skice koje nam pružaju pogled u nutrinu pjesnikove okoline; njegovog univerzuma. Taj svijet koji je uzrokom sukoba i kriza u nutrini samoga pjesnika do brutalnosti je minuciozno psihički seciran u Houellebecqovim pjesmama. To je poezija koja svojim stilom i talentom daje lakoću, lepršavost i draž teškim egzistencijalnim preokupacijama.
Od hrvatskih stvaratelja istaknuo bih zasad tek slikara čije djelo poznajem – Vladimira Meglića, ali i slikara-grafičara Igora Konjušaka koji nam je predstavio ciklus grafika pod nazivom Prozori još 1990-ih godina; intuitivni bijeli otvori i kružnice na crnim ili crvenim podlogama pravokutnika sa naizgled slučajnim jedva primjetnim crticama koje sugeriraju emocionalnu izbrazdanost svakodnevice šalju snažnu metafizičku poruku autorove samozatajne osobnosti i egzistencije. Postoji i cijeli niz suvremenih mlađih slikara koji slikama na platnu (dakle, jednim tradicionalnim sredstvom) preispituju metafizičku pozadinu svega već viđenog i poznatog.
Prema svemu navedenom, nova umjetnost koja proizlazi iz revolucije moderniteta teži otvaranju novih putova i prozora u stvarnost koja nas okružuje; njezin cilj je individualna spoznaja i otvaranje novih načina promatranju postojeće stvarnosti koja nas okružuje. Ona ne teži izražavanju disonantnosti i nemira kao moderna, nego otvara putove k rješenju kroz novu kreaciju i afirmaciju, umjesto putem negacije i agresivnoga odbijanja. Konstrukcija i stvaranje kreativnih kolaža od tradicionalnih elemenata, umjesto dekonstrukcije. Nova umjetnost više je prostor kreativnih alkemičara i čarobnjaka, negoli agresivnih pobunjenika i provokatora. Također, vjeruje u višu metafizičku vrijednost svijeta. No, postoji nešto od postignuća moderniteta što nova umjetnost sigurno zadržava, a to je odnos prema slobodi, kreativnosti i jeziku. Novo koje proizlazi iz staroga, različito je od staroga, ali ipak zadržava i nastavlja u sebi neke njegove elemente.
“Jezik nije više puko tehničko sredstvo za opisivanje vanjskoga svijeta, nego je jezik postao svijet za sebe, metafizička ekstenzija i duhovna nadgradnja; stvarnost potpuno paralelna, pa čak svojim moćima i hijerarhijski nadređena vanjskom, fizičkom, događajnom svijetu. Jezik ima moć da posredstvom Uma i Intuicije izrazi običan, vanjski, svakodnevni svijet, da kaže i prikaže bez uljepšavanja i obmana što svijet i život zapravo jest. Jezik i riječ ima moć da sažme i osvijesti svijet te da ga tako oslobođenog usmjeri prema njegovoj pravoj metafizičkoj egzistenciji.”

Foto: Edouard Manet, Doručak na travi