Arhiva oznaka: Peter Semolič

Milan Zagorac: O deset, dvadeset godina zaostajanja

Pouka kratkog izleta

Nakon što smo kolege Alen Brabec, Mladen Blažević i ja prije nekoliko dana sudjelovali na maloj, ali ozbiljnoj književnoj radionici u Ljubljani na poziv poznatog slovenskog pisca/pjesnika Petera Semoliča naziva Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani, a što smo već više puta spomenuli na ovim stranicama, nametnuo se samo jedan jedini zaključak: mi zaostajemo. Teško nam je procijeniti koliko, no svjesni smo da je taj zaostatak velik, te da je to zaostajanje odraz niza sustavnih pogrešaka koje su do toga dovele i da je teško nadoknadiv, ako se neke od stvari u književnosti u Hrvatskoj ne promijene odmah i sada. Čak ni činjenica da je naša stranica jedna od najživljih i najraznolikijih, uz vrlo demokratski pristup, ne ublažava tu značajnu načelnu razliku između nas i kolega u Sloveniji. Računajući pritom da je njihova poezija zaista vrhunska, vrlo suvremena i bez ostatka svjetska, uz to da su autori posvećeni i vrlo temeljitom prevodilačkom radu kao i gotovo pasioniranom širenju suradnje na druga jezična područja (ističem česte i mnogobrojne prevodilačke radionice), naša se Književnost uživo čini tek poput ekscesa i rado viđenog eksperimenta entuzijasta na steroidima u inače pustoj zemlji.

Najprije raščistimo jednu stvar: nije da se u Sloveniji može živjeti od poezije, daleko od toga. Štoviše, mnogi od sudionika ove vrlo ozbiljne off scene oko časopisa Poiesis (s time da ovo off nije pejorativno) su profesionalno angažirani u nekim sasvim drugim, iznenađujućim poslovima (možete li u Hrvatskoj zamisliti kirurga kao vrhunskog pjesnika ili, primjerice, vlasnika i direktora uspješne firme kao pisca i inteletualca od formata?). Također, teško da je riječ o tome kako je slovenski jezik toliki, a kupovna moć onolika da postoji potreba za knjigama pjesama te da bi se moglo govoriti o tržištu. Ni jedno ni drugo ne odgovara stvarnosti, naime, slovenska je scena malena, opterećena podjednakim marginalnim položajem kao i hrvatska, puna neke strepnje za vlastitu budućnost i u grčevitoj potrazi za novim načinima izražavanja i novim čitateljima. Književna su druženja i tu i tamo tek mali kružoci koji se prije svega međusobno podržavaju, a tek onda se može govoriti o nekom širem utjecaju.

Ipak, ono što čini bitnu razliku jest da biti pjesnik, dakle, naglašavam pjesnik u Sloveniji ima veću težinu nego biti pjesnik u nas. U nas je to nešto prijezira vrijedno, možda će se o pjesniku govoriti tek ako se domogne neke kulturno-književne sinekure, pa čak ni onda s respektom, ono će uvijek biti nešto izgovoreno s podsmijehom. Biti pjesnik u Sloveniji je također rubno područje, ali svakako nešto drugo postoji što je čini, ako ništa drugo, malom, poluzaštićenom enklavom koja je neovisna od trenutnog društvenopolitičkoekonomskog nasilja, koje je priča za sebe, sa svojim vlastitim inherentnim načinima funkcioniranja, sa živim, štoviše, rekao bih izuzetno proaktivnim pristupom: njihovi pjesnici redovito posjećuju književne događaje, ne u susjedstvu, nego na drugim kontinentima, prijevod pjesme na neki od relevantnih jezika nije iznimka nego je pravilo (dakle, ja sam prve prijevode na strani jezik doživio baš od strane slovenskih kolega, upravo koristeći pogodnosti njihove sustavne brige za dijalog s malim jezicima), njihovi pjesnici, dakle, oni koji bi u nas bili teška margina, tamo su koliko toliko nositelji nacionalnog i internacionalnog (i to ne samo kreativnog) dijaloga.

Summa summarum, primjerice, dok u nas poznajem tek nekolicinu pisaca i pjesnika koji imaju kakve takve međunarodne reference, kod njih je to pravilo, dakle, gotovo rutina, stvar koja se gotovo podrazumijeva. A to daje na specifičnoj težini. Nije isto ako ste autor tri, četiri, sedam ili deset knjiga, a nikada niste imali priliku nastupiti izvan matične sredine, štoviše, izvan svojega grada, nikada se niste imali priliku predstaviti nigdje osim u lokalnom biltenu, na nekoj off promociji bogu iza nogu, dakle, nije isto to i ako ste, s druge strane bili na nizu međunarodnih susreta, radionica, predstavljanja, ako ste, nešto za nas toliko apstraktno kao što je vizualna poezija ili videopoezija, nešto tako, dakle, mogli isfinancirati nekim sredstvima, a da to nisu donacije lokalnog pekara ili jedinice lokalne samouprave ili dogovorna ekonomija nalik onoj našeg Ministarstva kulture, i sve ste to skupa predstavili na festivalu poezije u Buenos Airesu ili New Yorku. Za sada možda kod nas takve prilike imaju oni koji se bave filmom, ali pjesnici? Romanopisci? Ma dajte, nemojmo se zavaravati, pa to si, i to samo da im dupe vidi puta, mogu priuštiti samo uvaženi članovi nekog društva pisaca koje se samo tako prigodno zove, ali je u stvari tek samoupravna interesna zajednica, zapravo sindikalno udruženje privatizirano od šake njezinih (samo)upravljača. Naravno, uvijek možete osobno, ako za to imate dovoljno novca, također posjetiti neki od tih gradova, jasno, kao obiteljsku posjetu davno ili nedavno iseljenoj rodbini, pa usput podijeliti koju sliku na instagramu.

Stvar je, dakle, u principima: naši su promašaji rezultati naših ugrađenih nedostataka, slovenski su dobici, unatoč jezičnom hendikepu, rezultati sustavnog rada, ozbiljne brige (za javno dobro) i nadasve sustavno promišljene politike (prema knjizi i književnosti uopće). Čini se da je ključ u njihovoj javnoj agenciji za knjigu.

Tada govorim upravo o tome, o tih deset, dvadeset godina zaostajanja koje nismo mogli nikako zaobići u razgovoru tijekom one kratke vožnje između Ljubljane i Rijeke, tijekom tih sto i nešto sitno kilometara koji čine razliku vrijednu, pa dobro, ako ne baš kvantnog skoka, onda vrijednu svakako ozbiljnog razgovora o načinima funkcioniranja dviju tako malih, tako sličnih, a tako različito postavljenih kultura.

Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani

U subotu 28. studenog 2015. u Hostelu Celica u Galeriji Srečišče održana je pjesničko-prevoditeljska radionica Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani u organizaciji mrežnog časopisa za poeziju Poiesis, časopisa za književnost i umjetnost Književnost uživo iz Rijeke, Zavoda Gulag i KUD-a Sestava.

Na njoj su sudjelovali pesnici i pjesnikinje iz Slovenije in Hrvatske Mladen Blažević, Alen Brabec, Veronika Dintinjana, Borut Petrovič Vernikov, Jana Putrle Srdić, Vid Sagadin Žigon, Milan Zagorac, Jaka Železnikar i Zoran Žmirić koji je bio zastupljen svojom poezijom. Prijevode sa slovenskog na hrvatski potpisuju: Andreja Malta, Mirela Fuš i Robert Vrbnjak.

Nakon redaionice je slijedila književna večer, na kojoj su posjetiteljice i posjetitelji upoznati s radom popodnevne radionice, Književnosti uživo te s trima pjesničkim videioma iz serije Nakonektana poezija u produkciji Zavoda Gulag: Prebivalka otoka (Saša Spačal i Lucija Stupica), Shotokan (Gorazd Krnc i Peter Semolič) in Tehno (Maja Smrekar i Ana Pepelnik).

Večer je vodio Peter Semolič.

Tekst: Katja Kuštrin

Foto:

Mladen Blažević: Doseg književnosti je minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost

1069264_489612617787856_541770351_nRazgovor s Mladenom Blaževićem povodom objavljivanja njegova romana Ilirik, ali i o kracima još neuhvatljivije stvarnosti

…ne mislim da je povijest kružna, kao što nije ni pravocrtna. Mislim da osvaja sadašnjost palacajući pipcima poput amebe, da bi je potom progutala. Mi se nalazimo između dva kraka netom prije nego će nas progutati. Zato tako lako prepoznajemo paralele s događajima u priči starim koju godinicu više od dvije tisuće godina. Ili, ako bih pokušao po onoj izglodanoj (učiteljica života), povijest se neprekidno mijenja tražeći načine kako da nas nauči istim stvarima.


Mladena Blaževića kao da ne treba puno predstavljati, jednostavno ga znamo. Znamo kao kao pisca, štoviše vrlo književno anagažiranog pisca, znamo ga kao organizatora, kao pjesnika, kao dobrog gazdu uspješnog imanja u Vižinadi. Znamo da o njemu svašta znamo, a ipak smo previdjeli (uopće se ne nastojim amnestirati zbog pogreške) napraviti barem jedan ozbiljan intervju s njime jer je on autor koji zacijelo ima što reći i izvan svojih literarnih fikcija. Povod nam je za sada roman Ilirik, ali porazgovarat ćemo i o drugim stvarima. Kako sam s vremenom upoznavao Mladena, a to upoznavanje traje već skoro 20 godina, pribroje li se godine studiranja i susretanja po kantinama, sve sam više shvaćao multidimenzionalnost ovoga čovjeka koji zaista hvata konce sve složenije i složenije stvarnosti – naime, cijeli je njegov život jedan složeni gesamtkunst, jedan umjetnost, a njegova je književnost te dobar povod za priču.

Idemo stoga redom.

M. Z.: U svojem romanu Ilirik obrađuješ jednu povijesnu temu – naime, Batonski rat – ali je kontekstualizirana u današnjici. Smatraš li, kao i Rimljani, da je povijest kružna?

Mladen Blažević:  Nemoguće je napisati povijesni roman, koji opisuje neko ratno razdoblje, a nema veze s današnjicom. Sličnosti među ratovima se same pojave. Teže je pronaći razlike. Barem u razlozima koji izazivaju ratove. Zato to i nije kontekstualizacija, nego pisanje uvijek iste priče.
U Iliriku Batonski rat opisujem posredno. On je okvir za dovođenje likova u napast, u priliku da pokažu tko su. Tako su me, od velikih vojskovođa, daleko više zanimali ljudi koji najčešće bolje prolaze što jasnije i konkretnije ciljeve imaju pred sobom. Tako tu ima heroja i zločinaca, ratnih profitera (nekad unutar iste osobe) i većine koju takve okolnosti melju. Držeći se poznatih činjenica, ostavio sam dovoljno prostora da svatko sebi odabere paralele koje mogu vezati s današnjim vremenom. Ne zahtijeva to ni piščevu spretnost u pisanju, ni sposobnost duboke analize događaja. Isplivaju same u plićaku kao plastične boce poslije juga.
Što se ovog drugog dijela pitanja tiče, ne mislim da je povijest kružna, kao što nije ni pravocrtna. Mislim da osvaja sadašnjost palacajući pipcima poput amebe, da bi je potom progutala. Mi se nalazimo između dva kraka netom prije nego će nas progutati. Zato tako lako prepoznajemo paralele s događajima u priči starim koju godinicu više od dvije tisuće godina. Ili, ako bih pokušao po onoj izglodanoj (učiteljica života), povijest se neprekidno mijenja tražeći načine kako da nas nauči istim stvarima. Rimljanima (ali ne samo Rimljanima) bilo je logično sve oko sebe zamišljati u ciklusima, jer je priroda još uvijek imala veliki utjecaj na ljudski život. Danas je i priroda u defanzivi, pa se i ona kao prošlost, razbacuje krakovima. U to nas uvjeravaju i sve učestalije priče o klimatskim promjenama.

M.Z.: Ti si autor koji zaista piše puno i na mnogo načina. Pa, sad te pitam, kad stižeš sve to: poezija, proza, pseudoputopisi…

Mladen Blažević: Pišem i kad ne pišem. Još dok sam bio klinac imao sam osjećaj da ću dok sam na wc-u, ili dok jedem, izgubiti dragocjeno vrijeme za igru. Slično se događa i danas. Zato i vrlo rijetko gledam TV. Čovjek tijekom dana odrađuje veliki broj poslova s pola mozga. Dnevno provedem najmanje sat vremena u vožnji, ili obavljajući fizički posao koji ne zahtijeva posebnu koncentraciju. Tako novac od plaćenog sata na poslu ide u zajedničku obiteljsku kasu, a pjesmu, ili ideju za priču “sebi zaradim”. Osim toga, tako održavam receptore, asocijacije, osjećaje i mozak uključene i spremne na podražaj. Dobar dio dana, posebice na poslu, mogao bih se usporediti s televizorom, ili danas risiverom koji traži dostupne programe. U zanatskom smislu, treba sebe neprestano trenirati u pisanju da mišići koji upravljaju jagodicama prstiju ne zakržljaju. Istina, taj trening lako preraste u skribomaniju što je bolest, ali se može držati pod kontrolom ako si svjestan da boluješ. Može se i dugo živjeti s tom bolešću. Proza, putopisi, poezija… sve je to dio istog procesa. Povremeno pišem i tekstove koji su između eseja, kratke priče i dnevnika. Proza mi nekad pobjegne u pjesmu, pjesma u prozu. Nekad napišem obje varijante. Tražim za temu najbolju formu. Ima tu priličan broj neuspjelih i nedovršenih pokušaja, koji završe u posebnoj ladici i čekaju na reciklažu. Bacam samo kad orezujem pjesmu ili priču. S poezijom je ipak malo drugačije, jer tu mozak moraš držati pod ručnom. Ako pustiš da razum prevlada, ništa od pjesme. Najbolje pjesme ispadnu kad mozak služi samo kao kopač asocijacija. Jedan prijatelj bi rekao: ”Otvorila se krletka.” Kad ukucaš tekst pjesme bez jednog bekspejsa. Ali takva su stanja rijetka i, opet, ne mogu se dogoditi bez neprekidnog moždanog vršljanja.


Nažalost, za katastrofične scenarije, kao što je trenutno ova priča s izbjeglicama, ne treba biti suvremen. Dovoljno je bilo pretpostaviti na početku rata u Siriji da se neće odvijati ni malo povoljnije za ljude koji tamo žive, nego što se odvijalo u drugim zemljama i u drugim ratovima.

Doseg književnosti je, da ponovimo, uvijek minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost. Nikad ne znamo blizu kojeg kraka se nalazimo i u kom će se smijeru izduljiti. Još uvijek nemamo dovoljno parametara da bi to mogli izračunati.


M.Z.: Zanima me i taj žanr putopisa i avanture koji su mahom fikcionalni, možda te čitatelji po njima čak i najbolje poznaju, kako si se našao u tome?

Mladen Blažević: Nepromišljen, kakav jesam, jednog sam dana javno na društvenoj mreži obznanio da ću od sutra putovati svaki dan na neko drugo mjesto. Smišljeno sam za putovanje odabrao vrlo kratku formu. Do jedne kartice, ili manje. Smatrao sam to izvrsnim treningom za jednostavnost izraza i autocenzurično rješavanje balasta u tekstu. Ono što je dobro, fikcionalno putovanje daje iznimnu slobodu izbora teme. Usuđujem se baviti i svjetskim temama uz potpuno nerazumjevanje. Iako na trenutke vrlo lucidan, prikazujem se čovjekom koji ponekad dođe do dobrih zaključaka, ali upravo zahvaljujući nerazumjevanju svijeta koji nas okružuje. Sebični su razlozi za satiru na vlastiti račun. Ona hrani samopouzdanje bez opasnosti da ga prepuni. Da se razumijemo, nema u mojim putovanjima ničeg zaista smiješnog. Ali mi se čitatelj može podsmjehivati. Uglavnom, nakon javnog obećanja, izdržao sam u svakodnevnom tempu, čini mi se, desetak dana. A onda sam počeo usporavati i putovati sve rijeđe. I putovanja su se često mijenjala u konkretne zadatke. (Provjera priprema li Iran nuklearno naoružanje, služenje vojnog roka u Sjevernoj Koreji, organiziranje mirovne konferencije u izraelsko-palestinskom sukobu…) Sad sam s tridesetak putovanja daleko od ukoričavanja, a previše sam zaglibio da bih ih pustio. Tim više što su reakcije na one objavljene u časopisima i stranicama društvenih mreža obećavajuće. Svakome bih savjetovao da pokuša pisati priče u ovako kratkoj formi. Kad ste prisiljeni izbacivati rečenice da bi priča stala na jednu stranu, vodite računa o svakoj napisanoj riječi. I sretni ste ako izbacite dovoljno riječi jer vam se možda otvorio prostor za ubaciti još jednu rečenicu. To je plivanje na granici razumljivosti teksta. Nakon nekog vremena, u tom plivanju počnete uživati. Doduše, razvije se i jedna vrsta uživanja u okrutnosti. Kao krvnik koji na posao dolazi sretan jer će sjeći glave. Ja sam hladnokrvni rječoubojica.

M. Z.: Vratimo se opet u sadašnjost. Tvoj je književni glas i vrlo humanistički angažiran, evidentno bilježiš i dojmove današnjeg, vrlo kompleksnog geopolitičkog trenutka, je li književnost pogodna za to? Koliko doseže i do koga?

Mladen Blažević: Književnost mora biti angažirana. Naravno, u vrlo širokom smislu te riječi. Barem na ovom nivou gdje se ja motam, pazeći da ne zalutam u filozofiju i zateknem se u neubranom grožđu. Neangažirani pisac, ili barem onaj koji se ne upušta u tumačenje i komentiranje onoga što ga okružuje, je zapisničar, a takve je uspješnije zamijenila tehnika. Imamo stenograme i video kamere na svakom koraku. Ukoliko mišljenje ili opažanja iskazujemo direktno, pokušavajući poput političara svojim ovcama utuviti u glavu istinu kojom samo mi raspolažemo, ili ukoliko predviđamo budućnost, sve se više udaljujemo od umjetnosti. Nju bismo mogli ponekad pronaći kad bi, slažući slike, dozvolili sebi i čitatelju dovoljno prostora za mogućnost pronalaženja nečeg čega nismo bili ni svjesni , ili pak progutali ono što isključuje nesporazum.


Bio je to potreban susret, jer smo mnogi od nas, zahvaljujući jednom od gostiju, Peteru Semoliču, prevedeni i objavljeni u Sloveniji. Sad bi trebalo markirati tu transverzalu Rijeka, Vižinada, Ljubljana i tražiti nove. Mnoge su kozje stazice već prohodane zahvaljujući društvenim mrežama. Prijedor, Sarajevo, Mostar, Beograd, Novi Sad, Leskovac, Skopje… Treba ih širiti, označavati markacijama, da se ponovno ne izgube. Težak je to posao. Putevi se krče mačetama. Zarasli su u ovih 25 godina i, ako se njima ne hoda svakodnevno, brzo ih pojede divlja kupina. S druge strane, ne valja uvijek ići magistralnim putovima. Na ovim pješačkim stazama bolje upoznaješ ljude i krajeve kroz koje prolaziš.


Doseg književnosti je, naravno, minoran, ali takav je bio uvijek kroz povijest. Nekad je malo ljudi čitalo, a danas veliki broj ljudi čita gluposti. Ne može ni biti drugačije. Barem ne s ovakvim obrazovnim sustavom (ne mislim samo na naš) koji uči čovjeka mišljenjima, ili u boljim slučajevima, odabiranju mišljenja.
Ali ne treba književnost podcjenjivati. Ona uvijek nađe načina da nekom zasoli pamet i često to ne završi dobro. Jer, kad netko u ime grupe interpretira pjesmu, pa se grupa u tome prepozna i pronađe istinu, eto ti nevolje. Imperativ svakog tko mrči po nekom obliku umjetnosti, morao bi biti približavanje suvremenosti. Pa makar pisao i povijesne romane. Dapače, mislim da se ni ne može biti suvremen ukoliko povremeno ne možeš naslutiti ono što se već trebalo ne dogoditi. To je preduvjet da u svemiru vidiš crnu tvar. Ovo su, naravno, spretnije i slikovitije rekli učeniji i pametniji ljudi prije mene. Nažalost, za katastrofične scenarije, kao što je trenutno ova priča s izbjeglicama, ne treba biti suvremen. Dovoljno je bilo pretpostaviti na početku rata u Siriji da se neće odvijati ni malo povoljnije za ljude koji tamo žive, nego što se odvijalo u drugim zemljama i u drugim ratovima.
Doseg književnosti je, da ponovimo, uvijek minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost. Nikad ne znamo blizu kojeg kraka se nalazimo i u kom će se smijeru izduljiti. Još uvijek nemamo dovoljno parametara da bi to mogli izračunati.

11885383_483607635143664_648152151404026302_nM. Z.: Vidim da se već nekoliko godina virtualno družimo, sada je stvar prešla u novu fazu, bila je ona večer u Istri sa slovenskim kolegama. Je li to neki prvi fazni pomak prema širem čitateljstvu?

Mladen Blažević: Unatoč brzopletoj i slaboj organizaciji susreta za koju preuzimam punu odgovornost, književna večer u Vižinadi s prijateljima pjesnicima iz Slovenije ispala je pun pogodak.
Ono najbolje što se dogodilo je da smo se upoznali i proveli vrlo ugodnu večer, uz odličnu poeziju, od koje je dio sa slovenskog i talijanskog preveden na hrvatski. Bio je to potreban susret, jer smo mnogi od nas, zahvaljujući jednom od gostiju, Peteru Semoliču, prevedeni i objavljeni u Sloveniji. Sad bi trebalo markirati tu transverzalu Rijeka, Vižinada, Ljubljana i tražiti nove. Mnoge su kozje stazice već prohodane zahvaljujući društvenim mrežama. Prijedor, Sarajevo, Mostar, Beograd, Novi Sad, Leskovac, Skopje… Treba ih širiti, označavati markacijama, da se ponovno ne izgube. Težak je to posao. Putevi se krče mačetama. Zarasli su u ovih 25 godina i, ako se njima ne hoda svakodnevno, brzo ih pojede divlja kupina. S druge strane, ne valja uvijek ići magistralnim putovima. Na ovim pješačkim stazama bolje upoznaješ ljude i krajeve kroz koje prolaziš. Svi podsvjesno težimo za nekim oblikom popularnosti, pa makar to bilo i isključivo u funkciji veće čitanosti, ali zaista uživam u šetnji ovim planinarskim stazama i planinarima koje srećem usput. Za sad mi je to dovoljno.

M. Z.: Idila na imanju u Istri, bit ću iskren, izaziva laganu zavist takav stil života. Kako to ti vidiš, a što ti drugi kažu o tome?

Mladen Blažević: Zaista uživam sa svojom obitelji živeći na selu. Ali ta se slika vjerojatno ponešto razlikuje od one kako taj život vide ljudi koje to ne zanima, ili za to nisu imali prilike. Lako je razbiti idiličnu sliku ukoliko znaš da se odlaskom na selo ne može pobjeći od žrvnja koji melje ljude i u gradu. Onaj koji bi to uspio, bio bi pravi autentični panker, ali to bi značilo da materijalno potpuno neovisno živi od svoje zemlje. U praksi je to velika količina osobnih kompromisa, kao u gradu. Ono što ovaj život čini životnijim od gradskog, je to što moraš otići u šumu i nasjeći drva, a ne mozgati kako ćeš platiti račun za plin ili struju. Fizički je neusporedivo napornije, ali vidiš rezultat kad uspiješ riješiti svoj problem u vidu hrpe poslaganih iscijepanih drva, dovoljno prosušenih da dobro gore. Osjećaj da u krugu od sto metara od terase s pogledom na Grožnjan možeš, u različito doba godine, ubrati šparugu, veprinu, jagodu, kupinu, trešnju, smokvu, lješnjake, vrganje, lisičarke, mendule, kestene… i sve to bez da takneš vrt, nenadomjestiv je. Kad živiš u kući s ovolikom okućnicom, u selu do kojeg vodi slijepa cesta, a nalazi se na vrhu brda s otvorenim pogledom, kad tvoja obitelj čini pedeset posto stanovništva , a oko tebe je mediteranska klima i ljeti čuješ cvrčke, bilo bi potrebno samo malo više slobodnog vremena na raspolaganju da svoj život možeš proglasiti doživotnim, aktivnim godišnjim odmorom.

Razgovarao: Milan Zagorac

Fotografije: privatna zbirka Mladena Blaževića

Iz suradnje s časopisom Poiesis: Intervju s Marcom Delouzeom

Razgovor vodio Peter Semolič

Pjesme su napravljene od riječi. No kako je to s poezijom? U tvojoj pjesmi Pustinja isparenih riječipjesnik sjedi na rubu postojanja u potpunoj samoći i tišini. Prema toj pjesmi izvori pjesništva leže onkraj kulture pa čak i onkraj jezika

Ako su pjesme napravljene iz riječi, onda mi se čini da se poezija rađa iz želje za pjesmom. Upravo tako kao što se ljubav rađa iz želje za ljubavlju.

Kada i kako je poezija ušla u tvoj život?

Poezija je ušla između mojih dviju samoća, jedne u srednjoj školi, kada sam bio okružen s mnoštvom ljudi, i druge, koju sam doživljavao u svojoj sobi, u koju su navirale sjeneTada sam bio star oko trinaest ili četrnaest godina.

Odrastao sam u zemlji, gdje je poezija igrala važnu ulogu u društvu. Poezija je u Sloveniji bila usko povezana s idejom nacionalnoga, a istovremeno pak je bila podržavana od strane komunističke vlasti (u komunističkoj ideologiji pjesnici su bili shvaćeni kao inženjeri duša). Kakav je bio društveni status poezije u Francuskoj u vrijeme tvoje mladosti, a kakav je danas? Danas je poezija u Sloveniji više da nego ne odgurnuta na društvenu rub

I u Francuskoj je isto, poezija je marginalizirana. Međutim to nije važno. U našoj Zapadnoj civilizaciji (postoji li uopće takvo nešto?pitao se Gandhi) poezija ne može imati nikakav društveni status, štoviše nikakav status! Pravi pjesnik ne piše knjige, već samo zapisuje riječi. Biti pjesnik nije usluga ili posao, to je stvar volje. U tome se razlikuje od romanopisca.

Nakon prve četiri zbirke si se odlučio za dvadesetogodišnju šutnju. Pjesnikova šutnja nije uvijek samo šutnja, već je često izjava, pjesnička, politička, društvena

Kod mene se nije radilo o tome. Jednostavno nisam podnio ozračje među pjesnicima. Možda sam bio premlad. Da se nadovežem na tvoje prethodno pitanje: poeziju sam izabrao zato jer sam odbijao bilo kakav društveni status. Nakon toga sam otkrio veliki broj profesionalnihpjesnika. Budući da nisam htio glumiti pjesnika, morao sam pobjeći od toga.

Jesi li u tom trenutku, trenutku svoje šutnje, pisao poeziju?

Ne, nisam.

Za vrijeme svoje pjesničke šutnje osnovao si te suosnovao dva pjesnička odnosno umjetnička festivala, jednoga u Parizu, a drugoga u Lodèvu. Misliš li da su takva druženja važna za pjesnike?

Možda jesu. Ako jesu, onda su zato jer pjesnik na takvim susretima svoj glas suoči s pozornom publikom te još i pritom istovremeno u potpunosti postane svjestan publike. Na taj način više nije osamljen muzičarusred tišine

Festival u Lodèvu se ugasio pred više od mjesec dana jer su mu vlasti ukinule financijsku potporu. Čuo sam da će sada novac namijeniti novome festivalu, gdje neće biti poezije. Zašto prema tebi vlasti djeluju na taj način? Ponekad imam osjećaj, kao da se vlasti boje pjesništva

Lijep osjećaj! Ali nažalost netočan! Ljude na vlasti nije strahpoezije nego su gluhi! Ne razumiju da poezija tu govori ljudima koji inače nemaju nikakav pristup do nje. U tako malom mjestu kao što je Lodève, riječi, koje dolaze iz drugih jezika, drugih kultura, drugih svemira, putuju podzemnim putovima, da bi se kasnije možda ponovno rodile u duhu ljudi. Vlasti pak rađe organiziraju različite oblike distrakcija, moguće zato da bi ljudi ostali tako glupi kao što su sami političari? Čini se, da su to ljevičarski političari: ali su ipak duboko uvredljivi.

Izvrstan si interpretator svoje poezije, to znam jer sam te vidio kako nastupaš na pjesničkom festivalu na Malti. Tvoj nastup me je šokirao: pjesme nisi čitao cijeloj publici, već pojedinačnim posjetiteljima koji su ti bili u neposrednoj blizini. Kako se osjećaš na takvom javnom čitanju, kad lako slijediš reakcije slušatelja iz neposredne blizine? Mnogim pjesnicima se ne sviđa tako neposredni kontakt s svojim čitateljstvom, to znam jer sam jedan od njih

Poezija je stvar ljubavi između glasa i sluha. Taj bliski kontakt sa slušateljima me ne destabilizira: trebam ga! Moj kontakt s pojedinačnim slušateljem je kratak, ali jako intenzivan. Lako osjetim, kada ga gledam u oči, govori mu moja pjesma ili ne. Mišljenja sam da bi se mnogi pjesnik trebao okušati u takvom načinu čitanja: mnogo pjesamabi nestalo to bi bio pravi božji blagoslov za poeziju) ne vjerujem u boga, ali još uvijek vjerujem u pjesništvo).

Kao pjesnik rado surađuješ sa slikarima i glazbenicima. Goethe je rekao: Glazba počinje tamo gdje riječi utihnu.Slažeš li se da slikarstvo i glazba na neki način dopunjuju poeziju ili pak su poezija, glazba i slikarstvo tek različiti pojavni oblici čovjekova stvaralaštva?

Slažem se s time što si na kraju rekao: poezija, slikarstvo i glazba su različiti pojavni oblici čovjekovog stvaralaštva. Kad na javim čitanjima sudjelujem s glazbenicima, nikada ne sudjelujem samo kao pjesnik, tu se ne radi o tome da nastupaju jedan pjesnik i jedna glazbenik, nego dva pjesnika (ili dva glazbenika). To je uvijek (odnosno uvijek mora biti) duet. Jer svi kroz različite oblike stvaralaštva dijelimo istu želju za čovjekovim kontaktom.

O Marcu Delouzeu

Marc Delouze se rodio u Parizu te je pjesnik i putnik iz nužnosti. Prvu pjesničku zbirku Suveniri iz kuće od riječi(Souvenirs de la maison des mots) objavio je godine 1971., a predgovor za nju je napisao Louis Aragon. Slijedile su još tri zbirke, nakon toga pak se je svjesno odlučio za dvadesetogodišnju šutnju. U tom razdoblju je osnovao Les Parvis Poétiques, literarnu organizaciju, koja se bavi priređivanjem različitih literarnih događaja, kao što je Kontinuirani pjesnički festival u 18-tom arondismanu(Festival Permanent des poésies dans le 18ème arrondissement), koji se odvija na području Montamarta i na kojem nastupaju pjesnici, glazbenici, glumci, plesači, pjevači, likovnjaci, videoumjetniciNjegova zadnja pjesnička zbirka je Pjesma Zemalja(La Chant des Terres). Marc Delouze se također bavi inovativnim pristupima izlaganju poezije te je autor deset knjiga, koje je napisao u sudjelovanju s različitim slikarima.

(Prevela sa slovenskoga Mirela Fuš)

Izvor: http://www.poiesis.si/pogovor-z-marcom-delouzom/

Foto: http://www.poiesis.si/pogovor-z-marcom-delouzom/

Slavko Ledić: Pjesnička Večer na šterni

Književnik Mladen Blažević ponovno nas je iznenadio organizirajući u subotu, 22. kolovoza 2015. u Vižinadi PJESNIČKU VEČER NA ŠTERNI. Na taj način naša povijesna šterna oživjela je žuboreći pjesničkom riječju desetak renomiranih pjesnika iz Hrvatske i Slovenije. Po tri svoje pjesme pročitali su Vid Sagadin Žigon, Emilija Dević, Borut Petrović Vernikov, Gaetano Benčić, Tomislav Milohanić, Jaka Železnikar, Zoran Žmirić, Peter Semolič i Mladen Blažević, dok pjesme odsutne Katje Kuštrin čitao Peter Semolič, a Roberta Vrbnjaka Mladen Blažević.
Posjetitelji ovog uspjelog pjesničkog druženja pjesme koje su čitane na slovenskom i talijanskom jeziku mogli su pratiti uz prijevod na hrvatski jezik s velikog platna postavljenog na šterni.

Foto: Slavko Ledić, FB

11866275_483607361810358_6752976277753060498_n

S večeri na šterni

11870856_483607795143648_6249009862900312159_n

Jaka Železnikar

11885383_483607635143664_648152151404026302_n

Borut Petrovič Vernikov

11899954_483607891810305_3810259890732096418_n

Zoran Žmirić

11935022_483607751810319_1371281728079003671_n

Tomislav Milohanić

11949369_483607491810345_6625815235682624429_n

Emilija Dević

11953141_483607141810380_7215594910069719850_n

Vid Sagadin Železnikar

11953169_483607168477044_3232753493538400136_n

Mladen Blažević

11895941_483608208476940_2938390184522833438_n

Peter Semolič

11873802_483607355143692_3825340886790740866_n 11880590_483607285143699_7229475438018157754_n 11923621_483607098477051_1258008910452689376_n

 

 

 

 

 

 

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…

Intervju s Peterom Semoličem: Poezija je oblik erotizma, a današnje se društvo boji svih oblika erotizma

PeterSemolič_print-1

Peter Semolič, foto: (c) Nina Medved

Ovaj je razgovor sa slovenskim književnikom, pjesnikom, esejistom i prevoditeljem Peterom Semoličem logičan slijed suradnje sa skupinom oko časopisa Poiesis i istovremeno poziv na suradnju., za koju vjerujemo da će se dodatno unaprijediti, kako sam Peter kaže, susretima uživo, čitanjima i radionicama. No, još se puno toga otvorilo u ovome vrlo vrckstom i lucidnom razgovoru, od erotizma, važnosti poezije u svijetu, uloge prevođenja, malih jezika do suradnje sa stranim autorima s kojima ne postoji uzajamna razumljivost na planu jezika, no postoji ona na planu književnosti.

Peter Semolič (1967.) je pjesnik, pisac, autor radiodrama, esejist i prevoditelj. Do sada je objavio dvanaest samostalnih pjesničkih zbirki i roman za djecu “Tipkarski škrat Pacek”, sa svojim djelima je uvršten u približno pedeset antologija kako u Sloveniji tako i u inozemstvu. Za svoj je rad primio više nagrada, između ostalih Jenkovo nagrado (1997.) i Nagrado Prešernovega sklada (2001.). Zajedno s Katjom Kuštrin je suosnivač pjesničkog bloga Poiesis te je s Katjom Kuštrin i Tonetom Škrjancem suosnivač i član uredništva prvog slovenskog pjesničkog časopisa Poiesis. Živi u Ljubljani kao slobodni književnik.

Kako to da ste se odlučili posvetiti poeziji, odnosno, preciznije pitanje, smatrate li da poezija zaslužuje neko drugo mjesto od onoga koje ima sada u društvu?

Odrastao sam sedamdesetih godina prošloga stoljeća još dok je poezija imala značajnu ulogu u slovenskom društvu. Nepisano je pravilo bilo da svako kućanstvo mora imati Poeziju Franca Prešerena, pa je tako bilo i kod nas, no dok je mnogima Poezija krasila police s knjigama, moji su ih mama i stariji brat čitali i čitali i to na glas. Poezija je tako spontano ušla u moj život te sam oko šeste-sedme godine napisao prvu pjesmu. Napisao sam je iz dosade, naime, čekao sam brata da se vrati iz škole kako bismo se igrali. Tako i danas, na neki način pišem iz dosade i lijenosti. Dosada i lijenost tako za mene imaju pozitivnu vrijednost te su usko povezani s pjesništvom – to su oni trenuci kada sam sam sa sobom, dok svijet sa svojim zahtjevima ostaje izvan mene.


Tako je i danas u ovom našem neoliberalnom društvu. Poezija je oblik erotizma, a današnje se društvo boji svih oblika erotizma. Smrt smo zatvorili u domove za stare, bolest u bolnice, u sitkomima nam snimljeni smijeh “ukazuje” na što se trebamo smijati, istina je, naše su revije pune golih i polugolih tijela, ali to su retuširana, fotoshopirana tijela, koja su potpuno aseksualna, i pri tome ignoriramo postojanje pjesništva…


Ipak, stvarno sam ušao u poeziju kada sam upoznao Danu Zajca, koji je na svaki način bio moj pjesnički učitelj, majstor. Imao sam sedamnaest godina, bio sam usred gadne adolescentske krize i Danetov “poziv” da mu pokažem svoje stihove, pa još više razgovor s njim o mladenačkim pjesmama, otvorilo mi je put u pjesništvo pa preko pjesništva i iz već spomenute krize. Shvatio sam da poezija nije sredstvo za plasiranje svojih problema, nego svijet za sebe, svijet sui generis, i da je pisanje poezije pustolovina kakvih imamo malo; pjesma je također i prostor samopromišljanja – u pjesmu se upisuje nesvjesno i preko poezije sam više saznao o sebi i svojim “stvarnim” problemima nego, primjerice, s druge strane iz  psihologije. Nedugo nakon tih razgovora nastale su pjesme koje sam kasnije objavio u svojoj prvoj pjesničkoj zbirci. Reakcija mojih roditelja je bila tipična za društveno okruženje u kojem sam odrastao: divili su se Prešerenu, ali pjesnika u obitelji nisu željeli. Polako su se pomirili s tim da pišem. Ali sam s time shvatio da se ljudi u biti poezije boje.

Tako je i danas u ovom našem neoliberalnom društvu. Poezija je oblik erotizma, a današnje se društvo boji svih oblika erotizma. Smrt smo zatvorili u domove za stare, bolest u bolnice, u sitkomima nam snimljeni smijeh “ukazuje” na što se trebamo smijati, istina je, naše su revije pune golih i polugolih tijela, ali to su retuširana, fotoshopirana tijela, koja su potpuno aseksualna, i pri tome ignoriramo postojanje pjesništva…

Ovo “erotizam”, Petre, kako shvaćam, izjednačavate s ljubavlju? Je li to ona ljubav o kojoj govore svi pjesnici i umovi svijeta, a koja je izvrnuta, inverzna…

Ne, erotizam koristim na način kako ga je definirao Georges Bataille. Erotizam po njemu nije spolnost, nego način na koji pojedinac prelazi jaz koji ga odvaja od svetoga. Po Batailleu je temeljno čovjekovo iskustvo ono granice, a koje pruža spoznaju o smrtnosti života. Čovjek je biće diskontinuiteta, ali koje žudi za kontinuitetom, po kojem bi pobijedio smrt. Tu pobjeđuje na polju svetoga, no ne i na polju profanoga – tamo gdje nema vremena, kada čovjek pristupi u sveto, dodiruje vječnost. Kako bi to dosegao, mora prijeći granicu između profanog i svetog te je zapravo erotizam sila koja mu to omogućava. Erotizam je tako život u izobilju koje nadilazi granice te se u njemu susreću reprodukcija i smrt, kontinuitet i diskontinuitet na najosnovnijoj ravni, tako je erotizam vrednovanje života čak i u smrti. Bataille je razlikovao tri oblika erotizma: erotizam tijela, koji se aktualizira u spolnom činu, erotizam srca, čija je aktulizacija romantična ljubav, i sakralni erotizam, s kojim se susrećemo pri predaji bogu. Kao četvrti oblik erotizma je naveo pjesništvo, o kojem je napisao: “Poezija vodi k istoj točki kao i svi oblici erotizma, k nerazlučivosti, k međusobnom prožimanju različitih predmeta. Vodi nas u vječnost, vodi nas u smrt i preko smrti u kontinuitet: poezija je ‘Vječnost. Val do sunca propet, More uzneseno’ (A. Rimbaud, “Vječnost”).” Društva koja teže uniformnosti, sustavno zatiru erotizam jer im je opasan: zabranjuju ga, sankcioniraju, progone, potlačuju… Društvo u kojem živimo ga potlačuje.

To je suština represije na razini društva, od psihoanalize znamo kako razornu moć može imati potiskivanje. Dakle, kada društvo zanemaruje poeziju (kao oblik erotizma), ne nanosi se toliko štete pjesnicima i poeziji, koliko šteti samome sebi – dugoročno to jednostavno neće izdržati.

Poezija zaista zaslužuje drugačije, važnije mjesto u društvu, ali u ovakvom društvu u kakvom živimo, općenito ne može imati takav status. I to je najbolja “zdrava” pozicija koju trenutno treba zauzeti jer onda kada dobije neki status, odmah se pretvara u propagandu, postane dio jedne ili druge ideologije, religije i time se isprazni od sadržaja. Poezija je tako jedna od rijetkih oaza slobode, radosti, erotizma (sjetimo se da je erotizam bogatstvo života, nadilaženje granice, dosezanje svetoga…) i na taj način neupotrebljivosti i neproduktivnosti u našem društvu. Pisati i čitati poeziju je tako otpor protiv postojećega stanja i poziv na promjenu.


Društva koja teže uniformnosti, sustavno zatiru erotizam jer im je opasan: zabranjuju ga, sankcioniraju, progone, potlačuju… Društvo u kojem živimo ga potlačuje. To je suština represije na razini društva, od psihoanalize znamo kako razornu moć može imati potiskivanje. Dakle, kada društvo zanemaruje poeziju (kao oblik erotizma), ne nanosi se toliko štete pjesnicima i poeziji, koliko šteti samome sebi – dugoročno to jednostavno neće izdržati.


Razumijem odluku za izlazak na web, to je posve logično, no osjećate li time da je poezija zaista prisutnija u stvarnom životu, da je izašla iz geta?

Početkom devedesetih sam otišao na tri godine živjeti u Pariz. Jedne večeri sam upalio radio i na jednoj od francuskih radio-postaja su se pitali postoji li u Francuskoj uopće još poezija. Za mene je to bio šok, jer sam Pariz smatrao svojom poetskom arkadijom. Možda je Pariz nekoć zaista bio mjesto pjesnika, no početkom devedesetih tome više nije bilo tako. Radijska postaja je otvorila telefonsku liniju, i pitala ima li koga “tamo” tko piše pjesme, neka nazove i pročita svoje stihove. U nekoliko minuta su prvoj telefonskoj liniji dodali novu, a uskoro još jednu i tako dalje. Na stotine, tisuće ljudi iz cijele Francuske je zvalo i čitalo svoje pjesme u eter. Poezija je stoga opstala i još postoji, ali ne postoji na razini društva u cjelini – od tamo je izgnana, ili je, kao što sam ranije spomenuo potisnuta.

S pojavom interneta, i još više društvenih mreža kao što je Facebook, ljudi su iznenada dobili mogućnost objavljivanja svojih stihova. Ne pišu za držanje u ladicama ili za nekoliko rođaka i prijatelja, već njihova pjesnička riječ ide u svijet. Možda nije toliko sam internet koliko su to društvene mreže na mnogo načina promijenile naš način života na području literature, poezije. Literarne scene su uvijek sklone hijerarhizaciji, a Facebook je te stare, rigidne hijerarhije načeo, razbio. Preko društvenih mreža pjesme dosežu više ljudi nego, primjerice, preko objave u tiskanim književnim časopisima ili pjesničkim zbirkama. Internet i društvene mreže tako djeluju u korist poezije, iako mislim da ih ne smijemo nekritički uzimati zdravo za gotovo.

Facebook je krajnji vid konzumerizma, njegova struktura do kraja zamagljuje granicu između javnog i privatnog, odnosno sve pretvara u “bijeli šum”. Još prije pojave interneta pjesničke su zbirke imale kratak životni vijek u javnosti no, primjerice, u devetnaestom i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Na Facebooku objavljene pjesme umiru praktično u trenutku kad su objavljene, pa tako postaju dio bijeloga šuma. Zbog izbrisane granice između javnog i privatnog pitanje je jesu li objave na Facebooku zaista javne ili su ipak privatne. Za sada ne vidim da bi količina pjesničkih tekstova koji su dnevno objavljeni na Facebooku na neki način utjecala na društveni status pjesništva.

Uvelike imam i osjećaj da sami pjesnici i pjesnikinje poeziju poimaju kao nešto privatno – ako se zadržim na Facebooku – neki objavljuju slike svojih nogu ili pasa, a drugi pak pjesme. No, poezija nije stvar privatnosti, već je stvar javnosti, poezija su snovi koje ćemo jednom živjeti u budućnosti, kao što danas živimo snove pjesnika s prijelaza devetnaestog na dvadeseto stoljeće.

Internet i još više društvene mreže tako na jednoj strani omogućuju nužnu demokratizaciju i u samoj literarnoj sferi, dok su na drugoj strani oruđe potiskivanja na razini društva u cjelini. Dakle, internet i Facebook su za pjesnika izazov: kako prevladati percepciju da su oni jedini medij i uključiti ih u svoj pjesnički tekst? Odgovor ili barem pokušaji odgovora već postoje, na primjer, u obliku e-poezije.

Smatrate li da poezija / umjetnost općenito, ima sposobnost promjene svijeta?

Apsolutno. Pjesnička riječ je sveta i svjetotvorna. Ne zato jer je pjesnik neka posebna vrsta čovjeka (iako je odluka za poziv pjesnika naravno nešto što donosi svakakve posljedice). Poezija nije stvaranje lijepih predmeta, lijepe predmete mogu stvoriti i računalni programi, ali računalni program ne može stvoriti poeziju, jer nema svijest o vlastitoj konačnosti. Samo ta svijest i hrabrost za prelaženje granice, doticanje svetoga, iskoračivanje iz kulturnih i društvenih okova, omogućuju pojavu poezije. Izvori poezije tako leže izvan kulture, izvan društvenoga i s pjesmom u naš svijet ulazi nešto strano, jedan novi svemir.

Najprije je bio list papira, “bijelo ništa”, a potom se na njemu oblikovala pjesma – nešto što do toga trenutka nije ni postojalo. Pjesma postoji na način potencijala, jer se realizira u čitanju, a po svakom čitanju opet na drugi način. Čitanje pjesme zato nikada nije samo čitanje, nego je prije svega doživljaj, iskustvo, a s iskustvom se mijenjaju ljudi i, posljedično, društvo. Moramo biti svjesni da poezija nije reklamni slogan koji djeluje odmah, već djeluje polako, od ispod. Dakle, društva, kao što je i ovo naše, poznaju i strah od poezije – jer slute njezinu revolucionarnu snagu.

Peter, nakon ovakvog razgovora, čini mi se da nemam previše toga za upitati, ali ostaje ona jedna važna stavka: kako prevladati jezičnu granicu, zahtijeva li to od svih nas višejezičnost, je li taj zahtijev jednostavno pretežak? Naime, često olakšavajući i podilazeći samima sebi čitamo samo poeziju na jeziku koji razumijemo, dok mnogo toga što ne razumijemo jednostavno preskačemo. Ja sam u tome uvijek vidio veliki hendikep književnosti, ona treba prevoditelje, urednike, lektore, dok slikarstvo ili glazba to jednostavno ne trebaju…

Naravno, to je veliki problem. Postoje brojni jezici na kojima nastaje odlična književnost, ali koju ne poznajemo jer ne razumijemo te jezike. Tu važnu ulogu ima lingua franca, što je danas engleski. Bio sam na nekoliko prevoditeljsko-pjesničkih radionica, nedavno i na radionici, koju svake godine organizira Centar za slovensku književnost i odvija se na Danima Krasa, gdje smo poeziju prevodili s nama nepoznatih jezika preko engleskog, naravno, u suradnji s autoricama i autorima pjesama. To je izvanredno iskustvo, jer se na taj način dotičemo jezičnog svemira, koje bi nam inače ostao posve stran. Tako, dakle, za online časopis Poiesis pjesnikinje i pjesnike, koji pišu na nama nepoznatim jezicima, prevodimo s engleskog, naravno, opet u suradnji s njima. To je vrlo važno, jer je prijevod uvijek reprodukcija originalnoga teksta, a prijevod prijevoda je opet reprodukcija reprodukcije i suradnja s autorom ili autoricom izvornog teksta je jako bitna. Na taj način, bez obzira na sve zadrške koje imam prema prevođenju s trećeg jezika, svejedno dobro približavamo čitateljima zanimljivu poeziju.

Slikarstvo i glazba su univerzalni jezici i kao takvi su u prednosti pred književnošću, međutim, ja sam “chomskijanac”: vjerujem u univerzalnu abecedu, u to da su jezici na dubinskoj razini (deep structure) isti, da se razlikuju samo na površinskoj strukturi (surface structure) i to nam omogućava prevođenje tekstova s jezika na jezik. Tako je prevodiva i poezija, a poezija koja nije prevodiva najčešće niti ne treba prijevoda (na primjer vizualna ili zvučna poezija…).

I još jedno pitanje za kraj: vidim da na stranici Poiesis pratite cijelu regiju bivše Jugoslavije i da su nam ciljevi slični. Mislite li da su ovakve platforme neka vrsta komunikacijskih oblaka koji će vrlo brzo ući u suodnos s ostalim pjesnčkim/književnim skupinama u Europi, ali i svijetu? Ima li tu klice nekog novog pobratimstva lica u svemiru, da se pozovem na našeg velikog Tina?

U obje Jugoslavije bili su među narodima na ovim prostorima tkani odnosi koje bi bilo i više nego šteta samo prekinuti i odbaciti. Dakle, dobar je dio pažnje u djelovanju Poiesisa posvećen regiji bivše Jugoslavije. Ali ne na način koji bi bio isključiv – mi smo zainteresirani za cijeli svijet, a kad otkrijemo zanimljive pjesnikinje ili pjesnike, pokušavamo njihove pjesme na adekvatan način prevesti na slovenski i predstaviti ih slovenskom čitateljstvu.

U isto vrijeme također želimo raditi na vezama s drugim internetskim časopisima, kao što je Književnost uživo, na koji smo se u mnogim aspektima ugledali kada smo formirali Poiesis. Osobno, imam ideju – ovdje ću vam je reći po prvi put – a to je da s vremenom jedni s drugima na srodnim stranicama, kao što su Književnost uživo i Poeisis, započnemo konstruktivnu suradnju, kako bi se počeli susretati osobno, bilo na zajedničkim nastupima, bilo na prevoditeljskim radionicma, kako bismo stvorili živ protok između književnosti različitih sredina kako na razini teksta tako i na osobnoj razini. Je li ovo početak “nekog NOVOG pobratimstva u svemiru”? Ne znam. Ali, želim da ovo zaista bude tako.

Peter, hvala na razgovoru!

Razgovor vodio i preveo sa slovenskog Milan Zagorac

Foto: (c) Nina Medved