Arhiva oznaka: Patrik Weiss

Patrik Weiss: Kada titula nestane, samo dužina ostaje

Podanici Aleksandra Velikog
Fizičari drugog reda
Kose zlaćane, duge
Bez anđeoskih krila
Umiru. Knjižnice gore,
Časopisi u službi osobnih interesa,
Nisam platio zakasninu,
Tko je blizu da otkupi moj dug?

Sjedinjenje s svime,
Mračne šume
Osnovnoškolske lektire,
Zašto pisati knjige za djecu,
Neka trće, skaću
Zasigurno je bolje.
Kod učenih ljudi skolioza kičme i ravna stopala
Pokazatelji marljivosti.
Pišeš ili lažeš
Bdiš ili spavaš
Kako da te uvrste u antologiju
Suvremenog pjesništva
Kada si na pragu sedamdesete,
A broj je posvećen radu
Akademika s kateterom umjesto reproduktivnog organa
Koji izlaže svoj skoro pa post mortem rad
Na temu pjesništva Matoša.

Vidjet ćemo se opet, dragi moji
Na golom otoku; nagi.
I moj će biti duži od tvoga
I ništa, apsolutno ništa
Neće biti važnije
Od veličine
Toga Malog književnika,
Mjerenog metrom
Od klesanog hladnog kamena.

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Izvanredno nema postojanja

Smrvljene ružine latice
Na plastičnim tanjurima
I malo papra navrh

Podno leda
Bojno polje običnosti;
Nevidljivi meridijani

Četerdeset šesti stupanj
Ekvatorske paralele
Zagubljen u Bermudu

Busole se vrte
No sjever je uvijek
Nasuprot meni

Toliko umjereno
Kao ručak kod bake u jedan;
Blitva i komad mesa

Ručkovi, osnove opstojanja
Bljutavi bez soli;
Gutam djetalni čemer

Kako uhvatiti točku
Koju samo svaki jarbol
Do neraspoznatljivosti poznaje

Mila, moje suze su samo laž
Ofucani snovi o ljepoti
Zaključane sobe s otvorenim prozorom

Ne poznaj mi ime
Potpisat ću se kako želim
Ja nisam pjesnik, već mesar

Ugasla zvijezda
Ugljik pretvoren u olovku
Drvo koje je moglo biti papir

Moj jezik ništa manje začudan
Nego tvoj kada promrmljaš
Bila sam izvanredno dijete

Ti nisi žena
Ti si dražica
Koja je mogla biti i penis

Jedan od mnogih
Fantastična osrednjost
Bakinih ruku na rani

No kraste nisu ništa nova;
Čak ni one iz muzeja
Ništa posebnije
Od bijelog Jupola na zidovima mojim

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Sizife, prijatelju moj

Ne bi li bilo krasno živjeti,
No koju nam pak utjehu pruža smrt?
Draga razumiješ li ti ovaj svijet kleti
U kojem ne postoji edenski vrt.

Uvijek bez doma, mila,
Uvijek bez doma – život rijetko osim amaterizam.
I ti nekoć sretna si bila,
Ali ipak svoju nevolju čovjek kroji sam.

Svak’ dolazak bez radosti,
Krupnim suzama nagovješten.
A odlazak prepun gadosti,
Svak’ jedino bez pozdrava dopušten.

Utjehe nit u piću, nit u Suncu;
Utjehe za nas, prokletnike, nema.
Radosti nit u smrti, nit na života vrhuncu;
Prijatelju moj, Sizife, čovjek je uvijek podanik ekstrema.

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Ti si jedna…

Ti si jedna od onih koje sliku proučavaju satima
A ja sam jedan od onih nervoznih, čije pjesme obiluju pravopisnim pogriješkama
Ti si jedna od onih, koje apolonijski vuku svoj kist prema apsolutu najčišće harmonije
A ja jedan od onih koji u ludilu pljuju na papir

Ti si jedna od onih čije su slike uvrštene u stalnu postavu Ermitaža
A ja jedan od poeta čije se pjesme guše među stotinama drugih
Ti si jedna od onih čije se slike prodaju na aukcijama za kolekcionare
A ja jedan od onih čije se pjesme možda objave u sljedećem dvobroju neprofitabilnog časopisa za pjesnike amatere

Izgleda da ti nisi jedna od
Izgleda da ti si norma
A ja odstupanje

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Crne oči tvoje

I danju i noću
Tvoje crne oči sanjam
Neprestano. U travi zavičaja
Ležim. Radostan što zaborav još uvijek
Svoj danak nije uzeo.

A ribe prelivene Sunca
Tintom. Mirno plove bez jedara
U zemlje podno horizonta.

Moja trava još uvijek meka.
Podno ista neba plavozelena.
Puštam sjećanja u tuđinu da se gube;
Predugo ih tjerao da mi služe –
Ti robovi nevaljali.

Iako mrak tiho dolazi
Po moje kosti. Lukavo.
Ne opirem se. Ne plačem.
Od sjećanja ni S… Samo uspomenu
Jednu – iz misli kroz suze slivam
Na grudi bolne.
I travu moju, svačiju, onoga tko srca ima.

Živim ovaj zadnji sat
Pred smrt što dolazi u miru.
Sretnije no cijeli život svoj.
Jedino čega se sjećam.
Što poznajem tako rado:

Tvoje crne oči, vatrene
I osmijeh podno njih
Upućen samo meni.
Onog ljetnog predvečerja
Kada je vječnost postala
Stvarna.

Foto: www.pexels.com