Arhiva oznaka: Patrik Weiss

Patrik Weiss: Über alles in der Welt

ujutro ću pojesti
mnogo raznoga voća
onako poluzrelog
kakvo već dolazi
s voćnjaga našeg zavičaja

u zadnje vrijeme
iskreno više vjerujem kinezima
nego našem otužnom narodu;
oni su barem iskreniji
u svojem škiljenju prema drugima

a kada slistim i zadnju tvrdu krušku
protegnuti ću korak
popraćen zvucima ptica
sve do filozofskog
pa ravno liftom na drugi kat
na predavanje o postmarksizmu
slušati ću o patnjama Nas
o nepoštenom društvu
u postideološko doba
o izrabljivanju

slušati ću sve te slatke riječi
iz ustiju profesora
usitinu nepravedno tretiranog
od strane sistema po kojem sere
sve dok nezrelo voće
od sve te silne bujice slatkih riječi
ne fermentira u mojoj utrobi
pa onda onako lagano opijen
umjesto da mirno podignem ruku
i odgovorim na pitanje
o radnoj teoriji vrijednosti
ustanem i glasno viknem
– ispričavam se profesore
što malo znam
o mučnom i otuđenom životu;
ja sam samo nesretan!

Patrik Weiss: Tit(s) (An)dr- k – onik

Zakonom bi zabranio
objavljivanje fotografija mora
gradova, proplanaka, pasa
na instagram platformi.

Odvratno je koliko se možemo besramno lagati.

Priznajmo si međusobno
i najmanje žudnje
bez obzira koliko
one nastrane bile.

Ja želim natezati kožicu
na fotografije tvojih nogu,
bedara i kovrčave kose koja pada sve do stražnjece.

Želim vidjeti slike s plaže
i to mnogo takvih slika.
A na odmak ne bi bila niti
jedna onako malo mutna
s nudističke.

A ti? Ti ćeš dobiti
onaj lajk u obliku srca
i skupljat ćeš ih danonoćno sve dok
ne budeš bolja od neke druge
divlje mačke s isto tako kovrčavom kosom.

Oboje ćemo biti zadovoljni,
svatko će dobiti po zasluzi
i nitko neće imati potrebu biti bijesan ili ljut.

Zamisli samo
koliko gladi i boli u svijetu
može nestati ako zamijenimo
sliku šteneta onom sise.

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Čizmom pritišćeš vrat

Čizmom pritišćeš vrat
U represiji ptice gore
Postaje prohladno
U sjenovitim, bitnim okrijepama mojim

Zatvori prozore jer napolju gori
U postelji s bijedom
Izmijenjujem doživljaje

Sutra je smaknuće
I ljubavi više nema
Niti tmurnih sivih boja
Niti stidljivih pogleda

Združili smo riječi
Sada smo jedno
Iza riječi ne da se reći
Ali pogled uvijek u nepoznato seže

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Kada titula nestane, samo dužina ostaje

Podanici Aleksandra Velikog
Fizičari drugog reda
Kose zlaćane, duge
Bez anđeoskih krila
Umiru. Knjižnice gore,
Časopisi u službi osobnih interesa,
Nisam platio zakasninu,
Tko je blizu da otkupi moj dug?

Sjedinjenje s svime,
Mračne šume
Osnovnoškolske lektire,
Zašto pisati knjige za djecu,
Neka trće, skaću
Zasigurno je bolje.
Kod učenih ljudi skolioza kičme i ravna stopala
Pokazatelji marljivosti.
Pišeš ili lažeš
Bdiš ili spavaš
Kako da te uvrste u antologiju
Suvremenog pjesništva
Kada si na pragu sedamdesete,
A broj je posvećen radu
Akademika s kateterom umjesto reproduktivnog organa
Koji izlaže svoj skoro pa post mortem rad
Na temu pjesništva Matoša.

Vidjet ćemo se opet, dragi moji
Na golom otoku; nagi.
I moj će biti duži od tvoga
I ništa, apsolutno ništa
Neće biti važnije
Od veličine
Toga Malog književnika,
Mjerenog metrom
Od klesanog hladnog kamena.

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Izvanredno nema postojanja

Smrvljene ružine latice
Na plastičnim tanjurima
I malo papra navrh

Podno leda
Bojno polje običnosti;
Nevidljivi meridijani

Četerdeset šesti stupanj
Ekvatorske paralele
Zagubljen u Bermudu

Busole se vrte
No sjever je uvijek
Nasuprot meni

Toliko umjereno
Kao ručak kod bake u jedan;
Blitva i komad mesa

Ručkovi, osnove opstojanja
Bljutavi bez soli;
Gutam djetalni čemer

Kako uhvatiti točku
Koju samo svaki jarbol
Do neraspoznatljivosti poznaje

Mila, moje suze su samo laž
Ofucani snovi o ljepoti
Zaključane sobe s otvorenim prozorom

Ne poznaj mi ime
Potpisat ću se kako želim
Ja nisam pjesnik, već mesar

Ugasla zvijezda
Ugljik pretvoren u olovku
Drvo koje je moglo biti papir

Moj jezik ništa manje začudan
Nego tvoj kada promrmljaš
Bila sam izvanredno dijete

Ti nisi žena
Ti si dražica
Koja je mogla biti i penis

Jedan od mnogih
Fantastična osrednjost
Bakinih ruku na rani

No kraste nisu ništa nova;
Čak ni one iz muzeja
Ništa posebnije
Od bijelog Jupola na zidovima mojim

Foto: www.pexels.com