Arhiva oznaka: Patrik Weiss

Patrik Weiss: Izvanredno nema postojanja

Smrvljene ružine latice
Na plastičnim tanjurima
I malo papra navrh

Podno leda
Bojno polje običnosti;
Nevidljivi meridijani

Četerdeset šesti stupanj
Ekvatorske paralele
Zagubljen u Bermudu

Busole se vrte
No sjever je uvijek
Nasuprot meni

Toliko umjereno
Kao ručak kod bake u jedan;
Blitva i komad mesa

Ručkovi, osnove opstojanja
Bljutavi bez soli;
Gutam djetalni čemer

Kako uhvatiti točku
Koju samo svaki jarbol
Do neraspoznatljivosti poznaje

Mila, moje suze su samo laž
Ofucani snovi o ljepoti
Zaključane sobe s otvorenim prozorom

Ne poznaj mi ime
Potpisat ću se kako želim
Ja nisam pjesnik, već mesar

Ugasla zvijezda
Ugljik pretvoren u olovku
Drvo koje je moglo biti papir

Moj jezik ništa manje začudan
Nego tvoj kada promrmljaš
Bila sam izvanredno dijete

Ti nisi žena
Ti si dražica
Koja je mogla biti i penis

Jedan od mnogih
Fantastična osrednjost
Bakinih ruku na rani

No kraste nisu ništa nova;
Čak ni one iz muzeja
Ništa posebnije
Od bijelog Jupola na zidovima mojim

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Sizife, prijatelju moj

Ne bi li bilo krasno živjeti,
No koju nam pak utjehu pruža smrt?
Draga razumiješ li ti ovaj svijet kleti
U kojem ne postoji edenski vrt.

Uvijek bez doma, mila,
Uvijek bez doma – život rijetko osim amaterizam.
I ti nekoć sretna si bila,
Ali ipak svoju nevolju čovjek kroji sam.

Svak’ dolazak bez radosti,
Krupnim suzama nagovješten.
A odlazak prepun gadosti,
Svak’ jedino bez pozdrava dopušten.

Utjehe nit u piću, nit u Suncu;
Utjehe za nas, prokletnike, nema.
Radosti nit u smrti, nit na života vrhuncu;
Prijatelju moj, Sizife, čovjek je uvijek podanik ekstrema.

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Ti si jedna…

Ti si jedna od onih koje sliku proučavaju satima
A ja sam jedan od onih nervoznih, čije pjesme obiluju pravopisnim pogriješkama
Ti si jedna od onih, koje apolonijski vuku svoj kist prema apsolutu najčišće harmonije
A ja jedan od onih koji u ludilu pljuju na papir

Ti si jedna od onih čije su slike uvrštene u stalnu postavu Ermitaža
A ja jedan od poeta čije se pjesme guše među stotinama drugih
Ti si jedna od onih čije se slike prodaju na aukcijama za kolekcionare
A ja jedan od onih čije se pjesme možda objave u sljedećem dvobroju neprofitabilnog časopisa za pjesnike amatere

Izgleda da ti nisi jedna od
Izgleda da ti si norma
A ja odstupanje

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Crne oči tvoje

I danju i noću
Tvoje crne oči sanjam
Neprestano. U travi zavičaja
Ležim. Radostan što zaborav još uvijek
Svoj danak nije uzeo.

A ribe prelivene Sunca
Tintom. Mirno plove bez jedara
U zemlje podno horizonta.

Moja trava još uvijek meka.
Podno ista neba plavozelena.
Puštam sjećanja u tuđinu da se gube;
Predugo ih tjerao da mi služe –
Ti robovi nevaljali.

Iako mrak tiho dolazi
Po moje kosti. Lukavo.
Ne opirem se. Ne plačem.
Od sjećanja ni S… Samo uspomenu
Jednu – iz misli kroz suze slivam
Na grudi bolne.
I travu moju, svačiju, onoga tko srca ima.

Živim ovaj zadnji sat
Pred smrt što dolazi u miru.
Sretnije no cijeli život svoj.
Jedino čega se sjećam.
Što poznajem tako rado:

Tvoje crne oči, vatrene
I osmijeh podno njih
Upućen samo meni.
Onog ljetnog predvečerja
Kada je vječnost postala
Stvarna.

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Podrealno i nadrealno

Ima li tople vode u tušu?

Ne, nisam tvoj mali poni

Ni vlat trave nisam
Pa da me se savija na vjetru

Radije stavi zlatne
Znaš da olovna zubala tonu

Kako gdje tonu!?

Nisam bezobrazan
Samo mi je teško povjerovati
Da još uvijek nisi naslutila
Kako sve može potonuti samo bilo gdje

Sve je relativno

Naravno da je moja pjesma jedina stvarna
Ne diskutabilna

U redu
Ako mi ne vjeruješ
Onda odgovori

Što je to ljubav?

Zasigurno tautologija!

Ne misliš li da je to bivanje i bezgrešnost?

Ne.
Nije ljubav bezgrešno začeće.

Tko je spomenuo začeće?

Radije šuti.

Neću, jer uvijek mi je draže reći

Ono o čemu se ne može misliti,
Naravno da treba govoriti!

Foto: www.pexels.com