Arhiva oznaka: Patrik Weiss

Patrik Weiss: Crne oči tvoje

I danju i noću
Tvoje crne oči sanjam
Neprestano. U travi zavičaja
Ležim. Radostan što zaborav još uvijek
Svoj danak nije uzeo.

A ribe prelivene Sunca
Tintom. Mirno plove bez jedara
U zemlje podno horizonta.

Moja trava još uvijek meka.
Podno ista neba plavozelena.
Puštam sjećanja u tuđinu da se gube;
Predugo ih tjerao da mi služe –
Ti robovi nevaljali.

Iako mrak tiho dolazi
Po moje kosti. Lukavo.
Ne opirem se. Ne plačem.
Od sjećanja ni S… Samo uspomenu
Jednu – iz misli kroz suze slivam
Na grudi bolne.
I travu moju, svačiju, onoga tko srca ima.

Živim ovaj zadnji sat
Pred smrt što dolazi u miru.
Sretnije no cijeli život svoj.
Jedino čega se sjećam.
Što poznajem tako rado:

Tvoje crne oči, vatrene
I osmijeh podno njih
Upućen samo meni.
Onog ljetnog predvečerja
Kada je vječnost postala
Stvarna.

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Podrealno i nadrealno

Ima li tople vode u tušu?

Ne, nisam tvoj mali poni

Ni vlat trave nisam
Pa da me se savija na vjetru

Radije stavi zlatne
Znaš da olovna zubala tonu

Kako gdje tonu!?

Nisam bezobrazan
Samo mi je teško povjerovati
Da još uvijek nisi naslutila
Kako sve može potonuti samo bilo gdje

Sve je relativno

Naravno da je moja pjesma jedina stvarna
Ne diskutabilna

U redu
Ako mi ne vjeruješ
Onda odgovori

Što je to ljubav?

Zasigurno tautologija!

Ne misliš li da je to bivanje i bezgrešnost?

Ne.
Nije ljubav bezgrešno začeće.

Tko je spomenuo začeće?

Radije šuti.

Neću, jer uvijek mi je draže reći

Ono o čemu se ne može misliti,
Naravno da treba govoriti!

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Evolucija

U crnom ruhu
Bijeli golub spava
Istrgnut iz posteljice što štiti
Tako zlatna
Tako ranjiva,
Zračna

Sam ispod siva neba
Prepušten na milost
Moru;
Što igra
Snagom tisuće – neumorno!

Pogledaj samo
U svoje krošnje naš golube
Tvoj dom
Nasilno istrgan
Zbog greške samo jednog lista

Započinje li život
Prije prvog samostalnog daha
Ili pak s izgovorenom
Slatkom riječju – mama –

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Čini li vam se da je život pojeftinio

Drveće je sa svoje kose cijedilo morsku pjenu
A krovovi su i dalje bili boje crvenog baršuna
Kiša nemilo odmjerava snage sa majušnim suncem zapada
Planine gube svoju bijelu šubaru, njihov odraz postaje tamnoplav
I noć zamjenjuje dan nakon što svjetlo podari život svakom od nas
Izgubljeni prozori ponovno na zidove vraćeni
Dogorene ulične lampe iznova napunjene petrolejom
Sve se izmjenjuje, primjećujem zalijepljen na staklo noćnog autobusa
– I on je nekoć išao drugom trasom –
Sve se mijenja, primjećujem
Osim velikih izloga ispunjenih vječnim sniženim cijenama koji svijetle
Perpetuum mobile.

Foto: www.pexels.com