Arhiva oznaka: Pascal Laugiere

Milan Zagorac: Mučenici, Mogućnost otoka i Adolescenti trogloditi, moje francusko ljetovanje

Iako sam imao dobru namjeru napisati tri odvojena osvrta na tri različita djela koja sam gledao/čitao u posljednjih mjesec dana, omela me vrućina u naumu i skrenula u neke nostalgične, pomalo infantilne zapise o djetinjstvu u kući na moru. Dobro, sve ima svoj smisao, možda je i vrućina ljeta i jarkost boja tih sjećanja našla neki drugi povod izlasku iz ormara, ali svejedno, ove su me tri književne/filmske stvari duboko potresle i na neki način izoštrile sliku stvarnosti kojoj već dugo ne nalazim pravi način/rakurs gledanja.

Najprije Mučenice, odnosno Martyrs Pascala Laugierea, odnosno, kako nam se na kraju denotira grčki pojam martira – Svjedoci. Radi se o filmu koji je teško odgledati do kraja zbog mučnih scena zlostavljanja ravnih onim fotografijama koje je Georges Bataille spomenuo u svojim tekstovima i objavio fotografije iz 1905. (fotografije ling chija, kineske metode egzekucije komadanjem živog čovjeka, snimljene od strane francuskih vojnika 1905., opće mjesto svjetske povijesti zlostavljanja), hororu, ali zapravo jezivom prikazu puta/smisla sadizma, mučenja, davanja jedne sakrosantne funkcije nečemu tako odurnom kao što je tjelesno i psihičko zlostavljanje postavljeno u sam centar čovječnosti, u sam fokus ljudske potrage za smislom i onim što je iza. Čovjek žudi za onim što je iza, ne zna načina da dođe do toga, smatra da je mučeništvo jedini način psihičke i fizičke deprivacije u kojemu pojedinac uspijeva doći do one ekstatične točke u kojoj je u prisutan i na ovoj i na onoj strani, dakle, i u prividno normalnoj stvarnosti, kakvu živimo, svakodnevici, koja je konsenzulano prihvaćena kao normalna,  i u stanju transcendentnog blaženstva za koje je nužno položiti – krvnu žrtvu. Film završava dvoznačno, ne ostavljajući našu žudnju za konačnim pitanjem zadovoljenom, s rečenicom: “nastavi dvojiti” o tome što se nalazi iza.

Sljedeći, koji možda nije toliko prožet sadizmom, ali jest pitanjem ljubavi i seksualnosti kao centralnih točaka ljudskog postojanja, je notorni Houellebecq i njegova Mogućnost otoka. Taj danas tako kontroverzni prokleti pjesnik dekadentne Francuske, postavlja legitimna pitanja: ako je svijet obezbožen, a jest, a ako je jedina nada za čovjekovu sreću beskrajno produženje tjelesnog života i lišavanje čovjeka njegovih strasti od kojih je najmoćnija ona seksualna (u stalnoj borbi za prestiž s “idealnom ljubavi” o kakvoj je pjevao “onaj glupi Breton”), je li onda čovjek uzaludan pokušaj koji se ne može spasiti, koji je nespasiv u ovome obliku i koji će, kad tad, biti dionikom kolektivne apokalipse koja će odraziti cjelokupni nesmisao – jer smisla nema?

Knjiga završava u pomalo katarzičnoj kupki u primordijalnim oceanskim juhama preostataka svjetskih oceana u kojima glavni junak Danijel, ovaj put njegova 25. inkarnacija, nastoji ostati u stanju stalnoga blaženstva. Ne mogu se osobno oteti dojmu da je njegovo stanje blaženstva i njegova cjelokupna potraga posve korelirala s Tibetanskom knjigom mrtvih gdje je sve, cjelokupni ovozemaljski kao i onostrani život tek sloj barda gdje čovjek uvijek potone u svoje prirodno stanje, dakle, stanje seksualne potrebe za razmnožavanjem, dakle, da se ne može odvojiti od svoje prirodne osnove i postati novočovjek, nebeski čovjek koji je u stanju slijediti svjetlo. On uvijek ostaje čovjek, manje ili više izvještačen, ali svakako čovjek koji će patiti skupa s prirodom dok se ne uzdigne do nekog višeg stupnja koji više ne može biti egzistencija, nego esencija. Houellebecq je po tom pitanju tragični pesimist, pa stoga ono što on posve jasno i nedvosmisleno proklamira, dakle, samoubojstvo predstavlja zapravo jedini način da se čovjek spasi ove beznadne baruštine, a sprječava ga jedino strah, možda ne više od božjeg suda, ali strah i nada su jedine prepreke koja ga onemogućavaju da odmah počini taj čin krajnjeg samomilosrđa.

Treća je knjiga najmekša i najemotivnija, Adolescenti trogloditi Emanuelle Pagano djeluje kao kamilica na ova dva filozofsko-humanistička pakla, iako se ni tu ne radi o tzv. lakoj temi, dapače, radi se o dubinskoj potrebi junakinje koja je bila junak da se samoprizna, najprije pred sobom samom, a onda pred drugima kao punopravni, cjeloviti čovjek unatoč hendikepu, toj nesretnoj promjeni vanjskog spolnog obilježja iz muškarca u ženu. Iako sam naslov pretpostavlja da će se raditi o ciničnoj i zločestoj, jetikavoj knjizi, ona je sve samo ne to: mekana, humana, proza s ljudskim licem koja je istovremeno ženski topla i muški analitična prema stanju društva i pojedinca koji su u stalnom prelijevanju, pretapanju, koje se postvaruje posvemašnjim samopriznanjem u posljednjim scenama djece u špiljskom ambijentu i nje kao glavne junakinje, sada lišene straha i cinizma, predane svojem životu u stvarima kakve su jedine moguće. Pomalo ambijentom slična Duhovima (Les Revenants), nekom potopljenom mjestu u hladnim planinama, ova je knjiga zapravo živa potraga za svojim dubinskim identitetom, onim koji nije ni muški ni ženski, ni mjesno definiran, koji nije zadan nikakvim vanjskim, sekundarnim karakteristikama, već onom inherentnom nužnošću postojanja u kojem ne preostaje ništa drugo nego posvećeni hermafrodit, sam kamen mudraca u svojoj ljudskoj inkarnaciji.

Foto: www.morguefile.com