Arhiva oznaka: OŠ Šijana

Toni Ivkić: Šuma bakice s plavom kosom

Dan u školi započeo je razrednim okupljanjem i odlaskom u šumu o kojoj se priča da u njoj živi bakica plave kose i ne baš dobre naravi. Nitko od nas nije pokazivao strah iako nikome od nas, zapravo, nije bilo svejedno. Zajedno sa svojom učiteljicom, krenuli smo u istraživanje šume kako bi napisali rad o životinjskom i biljnom svijetu.

Otišli smo u tu šumu kada je odjednom jedan dječak iz A razreda viknuo da je u daljini neka kuća. Mi smo išli prema toj kući kada smo odjednom vidjeli neku bakicu s plavom kosom. Bila je jeziva. Pričalo se o njoj da krade djecu. Ona je Počela je trčati prema nama. Dječak iz B razreda dosjetio da ona ne voli glazbu. Učiteljica iz glazbenog govorila nam je da moramo pjevati što groznije možemo. Mi smo to učinili i bakica je pala. Mislili smo da je umrla, ali nije. Nastavila nas je loviti. Opet smo zapjevali. I dalje je trčala za nama. Trčali smo kroz gustu šumu. Granje od stabala udaralo nas je po licu. Stizala nas je. Još jednom smo zapjevali. I napokon smo uspjeli. Bakica je nestala.

Ubrzo smo svi zaboravili događaj s tom bakicom. Nitko više nije dolazio u tu šumu.

Foto: www.pexels.com

Melisa Maletić: Kako to da je ključ ovdje

Zimski su praznici. Jedva čekam Božić i Novu godinu. Bilo mi je dosadno pa sam uzela papir i olovku, i počela crtati. Došla je moja mačka i počela gledati u jedan ormarić. Bilo je pomalo čudno.
Maknula sam taj ormarić. Na zidu sam primijetila vrata. Nikad ih prije nisam vidjela! Približila sam se vratima i vidjela ključ. Bio je crn i izgledao kao olovka…

Čudno. Otključala sam vrata, ali nije bilo ničega. Samo cigle! Otišla sam spavati jer je bilo prilično kasno. Moja mačka je počela grepsti po tim vratima. Izgleda da je bila znatiželjna isto koliko i ja. Otvorila sam vrata, ali sada više nije bilo zazidano. Samo dug hodnik koji je izgledao kao da ne vodi nikuda. Odlučila sam ući i vrata su zalupila. Mislila sam da je propuh.

Vidjela sam kako se nešto miče. Prošli su me trnci. Odjednom su mu zasvijetlile oči. Bile su predivne zelene nijanse. To je bio zmaj! Točno onakav kakvog sam nacrtala. Krenuo je prema meni. Nisam znala što napraviti. Počeo me napadati.

Trčala sam sto sam brze mogla i probudila sam se. Sve je bio samo san! Zmaj je na papiru, nema više vrata, ali je ključ bio pored moje mačke. Ne razumijem! Ako je sve bio samo san i nema više vrata, kako to da je ključ ovdje?

U tom trenutku čula sam jako jezivi krik.

Foto: www.pexels.com

Amelia Kramar: Ružnograd

Ružnograd je jedan vrlo neuredan grad. U njemu je živjelo jako puno ljudi. Ti ljudi su mrzili svoj grad i nisu ga poštovali. Ulice su bile prljave i pune smeća.
Ružnograd je imao jedno neobično mjesto. Bilo je okruženo ogradom. Tamo je uvijek bilo oblačno ili je padala kiša. Ta kuća, u kojoj je živjela jedna obitelj, bila je nekada vedra i vesela. Prije nekoliko godina vještica Glacija je bacila kletvu na njih jer joj je smetalo to što je obitelj bila veselog lica. Poslala je svojeg strašnog slugu Cvilka, kako bi pazio da ne budu sretni.
Jedan stanovnik je vidio Cvilka kako zapovijeda obitelji. Taj stanovnik odlučio je obavijestiti cijeli Ružnograd. Predsjednik Ružnograda krenuo je s vojskom u borbu protiv vještice Glacije i Cvilka. Svi su bili dobro opremljeni i znali su se boriti. Prvo su ubili Cvilka. Tražili su vješticu, no nisu je mogli naći. Tražili su svugdje. Na kraju su je našli kako se skriva u podrumu i ubili je.
Nakon borbe, predsjednik je odlučio ime Ružnograd promijeniti u Veseograd. Svi stanovnici su očistili svoj grad preko noći. Drugoga dana sve je bilo čisto i puno cvijeća. Svi su bili veseli i slavili su poraz vještice. Sada svi žive sretno i zadovoljno.

Foto: www.pexels.com

Mateo Perić: Nešto u grmlju

Jednu običnu subotu izveo sam svog psa u šetnju. Moj pas voli ići u tu šumu, ali ovu subotu je izgledao uplašeno. Na kraju smo zašli u nju.

U šumi je bio mir pa ne znam zašto je Rex bio uplašen. Nakon nekoliko metara, čulo se nešto u grmlju. Mogla je to biti bezopasna životinja, ali sam svejedno potrčao. Trčao sam dobre dvije, tri minute. Svi zvukovi su prestali. Mislio sam se vratiti kući, ali se Rex nije mogao pomaknuti, kao da su mu šape bile od kamena. Poslao sam poruku bratiću da dođe po mene jer se nešto čudno događa.

Tada sam ugledao čovjeka u tamnoj kapuljači s krvavim nožem i tetovažama kosturove glave i krvavih noževa. Rex i ja smo potrčali, a on nas je počeo loviti po brežuljcima i gustoj šumi. Dok sam trčao skoro me lupila grana, ali sam se izmaknuo. On me je sustizao, ali nije pazio kuda trči. Skoro me je ulovio, ali lupila ga je grana. Nastavio je trčati za mnom. Dobro sam znao okoliš pa sam otrčao prečacem koji je vodio do ulaza u šumu. Nije me stigao i nastavio je trčati u pogrešnom smjeru.

Izašao sam iz šume i vidio svojeg strica i bratića. Došli smo u kuću, zaključali se i nazvali policiju. Policajci su me pitali jesam li vidio njegovo lice. Odgovorio sam im da mu je lijeva strana lica bila opečena, a da je na desnoj imao veliki ožiljak. Rekao sam im i da mu je nos mu je bio malen, a oči crne. Spomenuo sam i tetovaže za koje se ispostavilo da su od nekog kulta.

Našli su ga i optužili za trinaest ubojstava. Rekli su mu da će ga pogubiti pa je odlučio da ga ispitaju. Nazvala nas je policija i rekla da on nije radio sam i da su uhitili sve članove kulta.

Foto: www.pexels.com

Klara Peruško: Ne vidim zašto

Jutro je počelo drukčije nego obično. Bez tatine vike i galame. Mislim da mu čak gorile u Kongu zavide na tom neizdrživom urlikanju. No nakon svog tog nadanja, da me neće probuditi iz mog sna, pojavio se na vratima i rekao:
– Probudi brata i napravite doručak. Ja ću doći za sat vremena –
kimnuo sam glavom i prebacio se na drugu stranu. Ovakvim tonom, izrazom lica i naredbom nikad prije nije došao do mene. Mogao me barem poljubiti. No poljupce i zagrljaje nisam uopće dobio u zadnjih nekoliko godina od kad je mama otišla. Jako često bi se popeo na vrh stepenica slušajući kako mama i tata urlaju jedno na drugo.
No svađa je utihnula.
Napustila nas je.
Od tog trenutka tata je sve njene stvari i obiteljske slike spalio, ali jednu sliku uspio sam sačuvati. Mama, Ivan i ja na pješčanoj plaži. Ivan je moj brat srednjoškolac. Pravi vrag. Svira bubnjeve, farba si kosu i majstor je u zadirkivanju. U kući s njim i s pomalo zapuštenim tatom nije baš lako. Sjetio sam se da moram probuditi brata jer bi tata mogao doći svaki tren. Ivan, umoran od jučerašnje svirke se čudom digne i spremi.
– Ja ću nam napraviti doručak -rekao je Ivan.
– Ne… ne treba – rekao sam sav uplašen.
– Buraz, zar mi ne vjeruješ? Što se uopće može dogoditi?
– Pa valjda ništa – rekao sam nesigurno i odjurio u sobu.
Dogodilo se i to da dopustim Ivanu da spremi doručak. Sjetio sam se genijalne ideje da ostanem živ i da se kuća ne sruši. Otišao sam u najbliži mogući dućan kupiti gotove knedlice koje se samo stave u kipuću vodu. Na blagajni su stajali bomboni u duginim bojama. Jako su mi se svidjeli pa sam ih kupio.
Izašao sam iz dućana zaboravivši na Ivana koji će zapaliti kuću. Zadihan i umoran otvorio sam vrata očekujući policiju i vatrogasce.
– Baš si lijepo skuhao, Ivane – govorio sam kao da ću povratiti.
Na stolu su me dočekala sirova jaja posuta žitaricama i sirovom paštom. Umjesto kečapa kojega smo imali sam je napravio umak. Zgnječio je rajčicu šakom i stavio mi u tanjur. Strpao sam u usta i odjurio u sobu sve ispljunuti kroz prozor. Mislim da je Ivan bio jako potišten zbog njegovog propalog recepta pa sam se spustio brzinom svjetlosti i poklonio mu bombone koje sam kupio skupa s knedlama. Što se tiče knedli, poslužile su Ivanu za njegove spačke.

Čuo sam lupanje vratima. To je značilo da je tata došao. On je vozač kamiona pa ga jako rijetko vidim kod kuće. Tata je bio jako debeo. Jednostavnije rečeno bio je lopta. Počeo se jako debljati od kad nas je mama ostavila i počeo je biti šutljiv i povučen. Jako je malo pazio na Ivanovo moje zdravlje, a i na svoje. Spustio sam se pozdraviti ga, ali umjesto njega zatekao sam Ivana kako struže pod od svojih kuharskih delicija. Tatu sam našao u sobi kako potajno plače. Odlučio sam poduzeti nešto.
– Ovaj… tata, možeš li sutra uzeti slobodan dan? –
– Mogu, ali ne vidim zašto bih – rekao je šmrcajući i češkajući se po glavi.
– Provest ćeš dan sa mnom.
– Što bi to značilo, svaki dan sam s tobom?
– Pa htio sam ti pokazati koliko nam fališ kao tata.
– U redu, ali obećaj mi nešto.
– Samo reci, tata.
– Nikad više nemoj spomenuti tvoju majku.
– Obećajem, nikad više.
Sutra je tatin rođendan i skoro sam to zaboravio. Srediti ću sve da mu bude najbolji.
Otišao sam ranije u krevet, ali brat se prvi probudio. Sve je spremno.
– Baloni, trakice, natpis, doručak?
– Sređeno mali braco!!
Čuo sam tatine korake. Zakoračio je u dnevni i sjeo na kauč.
– Iiii….? – upitao sam iznenađeno.
– Ahh… mrzim rođendane.
Ne mogu vjerovati da mi je tata to napravio. Povukao sam se u sobu kao da nikad neću izaći iz nje. Legao sam na krevet i izvukao maminu fotografiju. Tata je zakoračio u sobu i primijetio fotografiju, pokušao ju je uzeti, ali je zastao. Sjeo je kod mene na krevet i stavio ruku na moje rame.
– Oprosti, sine.
Nisam ništa odgovorio. Zastao sam i na kraju ga zagrlio. Tata se nasmijao i još čvršće stisnuo. Nikad se nisam ovako sretno osjećao. Mislim da je tata sada shvatio da ima mene i Ivana i da ne mora biti tužan zbog mame. Ona je otišla i baš me briga. I dalje imam svoga tatu. Dan smo proveli u gradskom zabavom parku. Ivan i ja smo po pola platili ulaznice. Bilo je prekrasno. Opet s obitelji.
Vratili smo se kući kasno i sada ležim u krevetu.
A sada tiho spreman sam dobiti poljubac za laku noć.

Foto: www.pexels.com