Arhiva oznaka: OŠ Šijana

Lara Šterpin: Papirnata ptica

Papirnata ptica iz OŠ Šijana…

Ja sam samo papirnata ptica u učionici broj 13. Sretan broj, zar ne?

Cijeli život visim s lampe pored ploče. U zadnje vrijeme se ništa zanimljivo nije dogodilo. Učenici su dolazili i odlazili i tako satima. Kada bi se otvorila vrata ili prozor, zanjihala bi se.

Jedno jutro vjetar je jako zapuhao i pala sam. U početku sam bila prestrašena, no nakon nekog vremena počela sam razmišljati pozitivno. Ovo je bio početak nove avanture. To je bio prvi put da gledam svijet iz neke druge perspektive. Odjednom sam čula zvuk vrata kako se otvaraju. Ušla je čistačica i podigla me. Mislila sam da je to kraj moje avanture, da će me ponovno zalijepiti na lampu, no to se nije dogodilo. Bacila me u koš. Tu sam vidjela svog prijatelja Peru. Mislila sam da je otišao na odmor i da se tamo zadržao jer mu je lijepo tamo.
Nadala sam se da će i meni biti lijepo.

Odjednom se spustio mrak. Osjetila sam nelagodu. Sve me stezalo i čuli su se zvukovi nalik hrskanju. Odjednom je sve stalo, shvatila sam što se dogodilo. Čistačica me zgužvala i poderala.

Foto: www.pexels.com

Nika Planinšek: Mona Palastin

Nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana… Sad je na redu ona o Moni Palastin koja je bila lijepa, imala je sve i… da, i dalje ima sve…

Lijepa, pametna i duhovita. Jedine dobre osobine koje su krasile Monu Palastin. Iza svake njene dobre osobine skrivale su se loše namjere.
Mona Palastin bila je tipična gradska cura čiji roditelji imaju više novca nego pameti. Bila je razmažena, lukava i vrlo narcisoidna osoba bez morala. Njezino mišljenje bilo je jedino prihvatljivo. Drugi ljudi joj nisu ništa značili. A i zašto i bi? Oni nisu u njezinoj klasi.
Njezini roditelji, Jelena i Viktor, nisu bili prisutni u njezinom životu. Uvijek su bili na „poslovnim“ putovanjima. Njih su zamijenili materijalni darovi. Ona nije poznavala ostatak svoje obitelji, ali uskoro će ih upoznati.

Bilo je šest sati ujutro kada su krenuli iz sivog Zagreba. Njezini roditelji su je vozili u okolicu Pazina gdje će provesti polovicu ljeta s maminom obitelji. Mona je pretpostavljala da će tih par sati u automobilu s roditeljima biti jedino vrijeme koje će provesti zajedno cijelo ljeto, ali nije bilo bitno jer je znala da će dobiti darove kao naknadu.

Bilo je oko dvanaest sati kada su stigli u malo selo u srcu Istre. Bilo je vruće s laganim povjetarcem koji je nosio miris domaćih životinja. Mona je već mrzila ovo mjesto i zažalila što je obula cipele na petu jer put nije bio popločan. Kuća su uzdizala između dva velika bora. Pogledavši okolo, Mona je uočila stari oronuli bunar i puno brežuljaka koji nisu bili dovoljno visoki da sakriju užareno Sunce. Ptice su glasno pjevale, a i oglasilo se nekoliko domaćih životinja.

Iz kuće je sporim korakom izišla stara žena, Monina baka, Marija. Nosila je dugu haljinu s velikim crvenim cvjetovima. Govorila je nepoznatim dijalektom, ali se prebacila na književni jezik kada je shvatila da je ne razumiju.
Marija je pričala s Jelenom pet minuta, a zatim su Jelena i Viktor, Monini roditelji, otišli. Moni nije preostalo ništa drugo pa je pratila svoju baku Mariju u kuću nadajući se da ima klima-uređaj.
Kuća je izvana bila kamena, a iznutra mješavina kamena i drva. Bila je hladna s obzirom temperaturu vani. Stare drvene stube škripile su dok se uspinjala njima do svoje sobe. Soba je bila prostrana sa starim drvenim namještajem i velikim prozorom koji je gledao na niske zlatne i zelene brežuljke Istre. Brežuljci su se nastavili prema velikoj zelenoj šumi. Osim brežuljaka i šume, nije bilo više ničega osim nekoliko kuća i staja za domaće životinje.
Nakon što se raspakirala, Mona je krenula škripavim stubama u kuhinju gdje se nalazila njena baka. Kako se približila donjem katu, Mona se stvarno nadala da imaju klima-uređaj ili barem ventilator jer je postajalo sve toplije.
Baka je sjedila za stolom s fotoalbumom i papirom na kojem je bilo nešto napisano. Kako se Mona približila baka joj je pružila papir. Samo što je pogledala naslov znala je da će ovo biti najgore ljeto ikada. Naslov je glasio: “Pravila i dužnosti“.
Mona nikada u životu nije imala ni pravila ni dužnosti. Bilo je iznenađujuće što je znala definiciju tih riječi.
Nakon što su se dogovorile za pravila i dužnosti, na red je došao fotoalbum. Imao je mnogo slika i kroz slike je naučila i obiteljsku povijest.
Mona je bila tužna kada je fotoalbum završio jer je prva dužnost bila nahraniti životinje, a jedine životinje koje je Mona voljela su bile one koje su joj krasile odjeću, obuću i nakit.

Na putu do staje Mona je po stoti put zažalila što nije uzela nijedne cipele niže pete. Najniži par ljetnih sandala koji je pronašla imao je pet cm, ali bile su Gucci pa ih nije htjela uništiti. Izabrala je tople čizme visine pete pet cm preko koljena napravljene od kravlje kože. Ironično s obzirom da ide nahraniti krave.

Staja je bila velika i mirisala na slamu dok Mona nije stigla do životinja. U staji su se nalazile dvije crno-bijele i jedna smeđa krava, tamnosmeđi konj i mnoštvo kunića ili zečeva te svakakvih domaćih ptica. Mona nikada nije znala razlikovati guske od pataka pa bi ih uvijek svrstala pod ptice, a zečevi i kunići su njoj potpuno ista životinja iako nisu.

Hranjenje krava i konja nije bilo toliko grozno koliko je Mona očekivala. Domaće ptice su je pokušale napasti kada ih je hranila ili je barem tako izgledalo Moni, a kunići ili zečevi su bili slatki i prijateljski nastrojeni pa je na trenutak požalila što ih ima toliko u obliku odjevnih predmeta.

Nakon brige za domaće životinje, slijedila je priprava ručka i podučavanje Mone kuhanju. Mona se niti u tome nije snašla. Nije znala oguliti ni povrće ni voće niti kako izrezati meso, a sve je to bilo ključno za pripravu ručka. Baka je odustala od nje pa je Mona bila slobodna sljedećih sat vremena.

Prilikom istraživanja kuće, Mona je ušla u dnevnu sobu i začudila se. Na postolju gdje se inače nalazio TV bila je nekakva čudna stvar. Imala je mali ekran sličan TV-u ali nije bio TV. Stvar je bila vrlo široka i izgledom podsjećala na kutiju.
Kada je upitala baku što je to, razočaravajuć i iznenađen izraz lice njene bake nije bio skriven. To je bio TV. Vrlo čudan. Mona nije znala da su takvi bili prije. Mislila je da su oduvijek tanki. Bila je vrlo iznenađena kada je saznala da su i računala prije bila takva. No, iznenađenja nisu prestajala. Iznenađujuć izraz na Moninom licu prešao je u izraz nekog tko je vidio duha kada je saznala da u selu nema Interneta, a signal je bio minimalan ili nikakav. Kada ju je prošao šok, Mona je htjela vratiti se kući jer, kao i zabrinjavajuća većina djece njene dobi, ne može izdržati bez Interneta. Baka ju je odgovorila od odlaska kući rekavši da ima vrijedan dar za nju ako izdrži barem tjedan dana. „Vrijedan dar“ je bilo sve što je trebalo ovoj materijalističnoj sedamnaestogodišnjakinji da čuje kako bi ostala.

Baka Marija je nagovorila Monu da ode u šetnju. Mona nije imala volju za šetnju niti je mogla dugo hodati u visokim čizmama napravljenim od kravlje kože, ali je ipak otišla jer je u kući bilo dosadno. Zbog kožnih čizama na petu nije mogla ići kroz šumu pa je išla kroz malo selo.
Veći dio puta nije bio popločen već je samo kamenje bilo maknuto sa strane. Za vrijeme sunčanih dana Moni nije bio problem hodati po tlu, ali za vrijeme kiše zemljani put bi se pretvorio u blato zarobivši ono malo stanovnika u svojim kućama. Iako većini stanovnika nije smetalo blato jer su sa sela i naviknuti na to.
Mona nije srela nikoga u selu osim jedne starice koju nije razumijela jer je pričala čakavskim pa ju je samo pozdravila i požurila natrag.
U selu je izbrojala točno 6 naseljenih kuća i 6 staja. Ostatak su sve bile napuštene i stare. Mnogima se srušio krov te su vrata i prozori bili razbijeni. Ono što je ostalo od naseljenih kuća je isto bilo u procesu raspadanja.
Mona je osjećala pogled seoskih ljudi dok je koračala suhim blatom što su seoski ljudi nazivali putem. Bila je sigurna da su je osuđivali, ali nije joj smetalo jer je ona osuđivala njih također.
Mona se vratila kući za vrijeme ručka. Za ručak joj je baka pripremila tradicionalno istarsko jelo koje je nazivala supom. Supa se sastoji od prepečenog kruha umočenog u vino. Moni se svidio zadnji dio sastava supe.

Prvi dan u ovom ruralnom mjestu Moni se svidio. Bilo je mirno, tiho i susjedi su se činili dragi iako ih Mona nije razumjela.

Sljedeći dan otišli su u Pazin, središnjicu Istre. Pazin je bio omanji grad okružen brdima. Imao je tipične uske ulice i visoke zgrade. Pazinska jama koja je sve ostavljala bez daha nije se dojmila Moni. Nije vidjela ništa posebno u velikoj rupi od kamena obrasloj drvećem. S obzirom da se Moni nije dojmio Pazin ni njegove prirodne ljepote, krenuli su prema Motovunu, malom naselju na vrhu strmog brežuljka. Do Motovuna vodila je stara vijugava cesta koja se pružala oko brežuljka. Sa strane ceste nalazilo se većinom drveće, ali i poneka rupa između drveća što je onda pružalo pogled na prijeđeni put.

Staro naselje je bilo omeđeno visokim zidinama. Šetnjom po njima pružao se nevjerojatan pogled na Motovunsku šumu, koja je najpoznatija po tartufima, i prostranu zelenu livadu. Moni se više svidjeo ovaj šarmantni gradić koji je zadržao svoj srednjovjekovni štih. Ostatak dana provela je na zidinama Motovuna i gubila se u njegovim uskim ulicama za koje je bila sigurna da iz zraka liče na labirint. Posjetila je barokna crkvu Sv. Stjepana i nakon toga otišla na večeru u restoran Pod Voltom. Večerala je tradicionalne istarske njoke.

Na povratku kući Moni je bilo nelagodno voziti se starom vijugavom cestom po mraku, ali nakon što su je prošli sve je bilo u redu.

Sljedeće jutro krenuli su prema zapadnoj obali Istre. Prvi na redu je bio Poreč, grad smješten u luci koju štiti otočić Sveti Nikola. Grad je bio kao i svaki drugi koje je posjetila, uske kamene ulice i rivijera od bijelog kamena koja je pružala lijep kontrast u usporedbi s plavetnilom mirnog mora. Eufrazijeva bazilika, jedan od najljepših primjera bizantske građe, se svidjela Moni. No, Poreč nije vrlo velik grad pa su brzo krenuli za Rovinj.

Moni je Rovinj bio vrlo sličan Poreču. Slične kamene ulice, bijela rivijera i plavetnilo mora. Moni se dojmila crkva Sv. Eufemije koja se nalazi na malom zelenom uzvišenju. No Moni se nije previše svidio Rovinj. Bio je sličan Poreču tako da su krenuli za Pulu.

Pri dolasku u Pulu posjetili su Amfiteatar. Moni se svidio Amfiteatar, ali ne dovoljno da u njemu provede više od trideset minuta. Posjetili su Augustov hram koji joj se više sviđao. Šetnjom kroz Pulu vidjeli su i Zlatna vrata. Ulice u Puli su bile šire i rivijera nije bila toliko bijela, ali more je i dalje bilo vrlo plavo.

Kada su krenuli iz Pule prema Nezakciju koji se nalazio u blizini Pule, u naselju Valtura, već je bilo oko pet sat popodne. Nezakcij je se nije dojmio. Previše joj je sličio na ruševine koje nikada nisu bile važne. Valtura kao naselje se činilo mirno i kao mjesto stvoreno za odmor, ali ne za dugi.

Bilo je kasno kada se Mona vratila u selo. Provela je oko tri dana u Istri i vidjela sve što je trebalo. Pozvala je roditelje i objasnila situaciju. Baka joj je bila razočarana, ali se pomirila. Sljedeći dan nepoznati auto došao je i privukao pozornost ovog malog sela. Mona je bila spremna na vrijeme i požurila se u auto da što prije dođe kući. U Istri joj je bilo lijepo, ali nije bilo dovoljno zabavno. Zato je Mona odlučila po povratku u Zagreb rezervirati sve potrebno i otići sama u novu pustolovinu. Možda u Ameriku ili Australiju. Odluka je bila samo na njoj.

Foto: www.pexels.com

Manuel Vasić: Medvjeđa šapa

Još malo iz OŠ Šijana, ovaj put o medvjediću Smeđem

Kao i svako jutro, medvjedić Smeđi budio se u zagrljaju svoje majke i upitao je: „Mama zašto me uvijek svi maltretiraju? Zašto ne mogu biti kao i drugi? Nisam ja kriv jer sam rođen s debljim krznom od svih drugih medvjeda“ Mama ga je samo gledala i tješila ga je da je svatko rođen savršen takav kakav je.
Stigao je dan prije zimskog sna kada svi medvjedići odu zadnji put na livadu da se igraju i uživaju u prirodi. Sva su djeca trčala jedna za drugom i lovili malene životinje. Svi su bili sretni dok nije zapuhao snažan olujni vjetar. Zimska oluja odjednom je stigla i nosila je sve pred sobom. Nikad nije bilo tako. Svi su trčali u skrovište kako bi se spasili, no maleni mladi vuk je zapeo i upao u rupu. On nije imao krzna pa mu je bilo jako hladno. Svi su mislili da je gotovo, no u tom je trenutku došao medvjedić Smeđi i stao kraj njega. Grijao ga je svojim debelim krznom i štitio ga. Kada su drugi medvjedi i druge životinje vidjele kako Smeđi ima veliko srce, shvatili su bit. Različitost je često dobrodošla. Dotrčali su do Smeđeg i malenog vuka i svi se zajedno zagrlili. Tako su svi uspjeli pomoći vuku.
Nakon nekog vremena, oluja je prestala i svi su pljeskali Smeđem jer je imao hrabro i neustrašivo srce. Medjvedića Smeđeg nikada više nisu zezali i maltretirali, već su ga hvalili i proslavili ga kao heroja šume.

Foto: www.pexels.com

Stefany Vučković: Kod Pierra to nije tako

Ako postoji neobičan um, onda je to… Pierre… Još jedna priča iz OŠ Šijana

U moju obitelj je došao učenik na razmjenu. Iz Francuske je i zove se Pierre. Vrlo je neobičan.

Kad je doručak, on ne jede za stolom već u toaletu. To radi jer u Francuskoj vjeruju da ti se neće dogoditi ništa loše sve dok jedeš u toaletu. U nedjelju smo moja obitelj i ja išli u crkvu. Pierre je vrištao kao lud. Zatim mi je objasnio kako je on židov i to je njihov običaj. Svaki je dan nosio hipijevsku odjeću i veliki šešir od pseće kože. Saznala sam da su Pierrovi roditelji bili hipiji i tjeraju ga da se tako odijeva. Za ručak je jeo samo crve i bube. Kad smo otišli na bazen Pierre se namazao blatom, jer se od toga više potamni.

Pošto Pierre ide sa mnom u razred, zaljubio se u moju prijateljicu Saru i odlučio je pozvati na spoj. Sara je pristala. Kad su bili na spoju, on je samo lizao svoj mobitel. Rekao je kako se tako pokazuje nekoj osobi da je voliš. Većinom se zna da se djevojci kad su na spoju daje cvijeće, ali kod Pierra to nije tako. On je Sari poklonio na spoju teglu maslaca. Objasnio jo je da se u Francuskoj to radi iz poštovanja. Kad se Pierre tušira, ne šamponira se šamponom već pastom za zube. Francuzi valjda misle da je pasta za zube učinkovitija od šampona. Zna se da se za spavanje oblači pidžama, no Pierre obuče kostim medvjeda. Protivi se spavanju u pidžami jer je to za njega normalna odjeća koja se nosi preko dana.

Na kraju školske godine Pierre se vratio u Francusku. Dok je bio ovdje, shvatila sam kako on samo poštuje svoje običaje, kao što mi poštujemo svoje u Hrvatskoj. Jako će mi nedostajati ma koliko god bio čudan.

Foto: www.pexels.com

Amelia Kramar: Klon Teo

Nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana

– Ah, napokon je došao taj dan. –  reče Teodor i uzbuđeno ustade iz kreveta. Dotrčao je u boravak i uzviknuo: – Danas je subota i putujemo u Brazil.

Teodor je imao i vlastiti stroj za kloniranje koji je sam napravio i za koji je znala samo  njegova obitelj. Otišao se se umiti i spremiti se za današnji dan. Doručkovao je i otišao vani kako bi rekao svojim prijateljima da ide na putovanje. Kada je došao kod prijatelja, veselo je rekao: – Slušajte, slušajte danas putujem u Brazil na mjesec dana! Njegovi prijatelji nisu bili baš sretni jer će im Teodor nedostajati.

Jedan od prijatelja ga je upitao: – Zašto si toliko sretan? – a Teodor odgovori – Zato što ću upoznati i vidjeti Brazil.

– Jedna djevojčica reče: – A što ćemo mi bez tebe? –

Teodor će na to: – Ljudi imam plan: Dođite kod mene pa ću vam nešto pokazati.

– Vauu – rekli su prijatelji kada su ugledali stroj za kloniranje. – Zašto si nas doveo ovdje? – prijatelji su se počeli zapitkivati.

– Ako vam ovo kažem nemojte nikome reći. – Prijatelji su pristali, a Teodor im je pokazao stroj i kako radi.

– Ovo ću upotrijebiti kako ne biste bili tužni dok me nema – reče Teodor.

Kasnije im je sve objasnio i prijatelji su pristali. Odlučio se klonirati deset minuta prije puta, a njegovi prijatelji su sakrili klona u ormar kako ga nitko ne bi uočio. Petnaest minuta nakon Teodorovog odlaska, klon se počeo ponašati kao da nešto nije u redu tj. njegovo ponašanje nije bilo ni približno Teodorovom. Prijatelji su se pitali što se događa. Više nisu mogli izdržati s njim pa su odlučili zvati Teodora i pitati ga što da naprave. Rekao im je da otiđu na internet te da malo istraže nešto o klonovima. Tražili su po svakakvim internet stranicama no nisu ništa uspjeli naći. Naišli su na stranicu “Nešto više o klonovima”. Saznali su da je zapravo klon Teodora , zločesti klon. Klon Teo je cijelo vrijeme hodao po kući i radio nered. Smirili su ga tako da ga je Jasna zagrlila svim svojim srcem. Tada se smirio i mazio s njom. Saznali su da njemu treba samo malo više pažnje i ljubavi.

Kada se Teodor vratio upitao je:

– Jeste li se zabavili? – Rekli su da im je bilo predobro. Sve su mu ispričali, a on je bio jako sretan jer je sada Teo dobar i marljiv. Kasnije se Sara sjetila:

– Kako ćemo ukloniti klona?- Razmišljali su i razmišljali dok se Borna nije sjetio da ga uopće ne trebaju ukloniti već ga pustiti da živi s njima i da Teodoru bude blizanac.

Foto: www.pexels.com

Rafaela Perić: Kao u horor filmu

E, sad jedna malo napetija iz OŠ Šijana

Sve je počelo sunčanoga dana u pet poslijepodne. Kao odgovorna teta, vodila sam u šetnju svoga malog nećaka Alexa koji je meni sve na ovome svijetu. Njegova je majka, moja sestra, zaslužila odmor od malog vragolana, pa sam ga odlučila pričuvati. Alex i ja inače se odlično slažemo iako on još ne zna pričati. Nakon oblačenja u topao skafander i navlačenja s njegovom zabrinutom mamom krenuli smo u šetnju.
Ja sam inače osoba puna strahova. Nakon nekog vremena počela sam se osjećati kao da nas netko prati, Mislila sam da je njegova majka pa sam ju nazvala Bila je kući. Alex i ja smo u tom trenutku bili vrlo udaljeni od kuće te se nismo mogli vratiti brzo. Pokušala sam vidjeti tko nas to prati, no sve što sam uspjela vidjeti bio je čovjek u crnoj odjeći. Prepala sam se kada sam ga uočila. Pokušala naći nekoga da nam pomogne, no nigdje nije bilo ni žive duše. Kada sam uzela mobitel u ruke u pokušaju da nazovem mamu vidjela sam da nemam signala. Osjećala sam se kao u horor filmu. Počela sam vrlo brzo hodati, no sa Alexom u kolicima bilo mi je vrlo teško dostići neku veliku brzinu. Prije negoli sam se snašla, maskirani čovjek se stvorio ispred nas. Zatvorio mi je usta nekom gazom koja me uspavala.
Probudila sam se nedaleko od moje i Alexove posljednje lokacije, kod mora. Iste sam sekunde u plaču počela trčati i tražiti nešto što mi je nedostajalo, Alex. Površina plaže je ogromna pa mi je bilo vrlo teško sa mojom niskom kondicijom. Kada sam shvatila da nade više nema, otrčala sam kući. Stigla sam do pola priče, kada je sestra shvatila što se s njenom bebom dogodilo. Briznula je u plač, no nije vikala jer je bila prezauzeta pakiranjem ruksaka kako bismo krenuli u potragu za našom malom bebom. Iako nisam vidjela ništa, ni gdje je otišao, ni tko ga je uzeo, naše su duše bile povezane te sam predosjaćala da ćemo ga pronaći. Otišli smo do plaže i počeli tražiti tragove. Našli smo registracijsku tablicu koja je otpala na mjestu gdje se sjećam da sam posljednji put vidjela Alexa. Na tabeli je pisalo ST. Za ovu malu bebu spremni smo bili i obići cijeli svijet. Osjećala sam se odgovornom za njegov nestanak, te sam se obvezala da ću ga naći. Sa registracijskom tablicom u rukama žurno smo ušli u autu te krenuli na put.
Bilo mi je vrlo teško diviti se velikim zelenim planinama sa bijelim vrhovima ili poljima vinove loze koja su se nalazili u podnožju planine jer sam se osjećala nepotpuno. Čak smo i prošli kroz sela u kojima se ljudi za nedjelju oblače u narodne nošnje i tako prolaze selom. Sve su njihove šarene nošnje meni izgledale bezbojno. Nisam znala što ću sama sa sobom te sam samo čekala da dođemo u Split.
Čim sam ugledala natpis “DOBRODOŠLI U SPLIT” uzbudila sam se i primila registracijsku tablicu u ruke i iščekivala da majka stane ispred policijske stanice. Kada je auto bilo u mirovnom stanju, istrčala sam i ušla u postaju vičući da mi je potrebna pomoć. Policajci su došli do mene i krenuli me ispitivati. Jako sam se prepala i samo sam čekala da me mama spasi. Mama im je poslije sve objasnila te su odmah znali što učiniti.
Uzeli su tablicu u ruke te potražili tko je vlasnik vozila. Ispalo je kako je taj čovjek ujedno bio i mamin bivši šef s kojim se ona gadno posvađala. Policija nas je otpratila do njegove kuće u Solinu. Čim smo se približili kući, čuli smo plač. Znali smo tko je to. Bila sam presretna, emocije su me preplavile. Nakon mirne zamolbe da se otvore vrata i vrati nam se dijete, vlasnik se pobunio. Policija je brzo srušila vrata. Ugledavši Alexovo lice nisam mogla prestati plakati. Osjećala sam se kao kada sam ga prvi put primila u naručje. Čvrsto sam ga zagrlila i nisam ga puštala. Maminog bivšeg šefa zatvorili su na dugo vrijeme.

Foto: www.pexels.com

Klara Peruško: Ideja

Još malo iz OŠ Šijana…

Mrtav je.
Sve četiri u zraku.
Gledajući u malu, okruglu, pufastu životinjicu niz obraz mi je kliznula suza.
– Tako mi je žao. Čekaj, pogriješio sam. Uopće mi nije žao – pohlepno je nadodao Tomo zureći u zaslon kompjutera.
Pogledao sam Tomu kao da ću mu oči iskopati, ali zbog ukočenog, mrtvog hrčka briznuo sam u plač.
– Ako prestaneš cmizdriti otići ću sutra s tobom prije škole da pokopaš tu beštiju – rekao mi je Tomislav.
Tomo mi je najbolji prijatelj. On je najveći frajer u kvartu. Nije baš dušica prema drugima, ali prema meni je. Čudi me što se takav lik druži s najvećim štreberom u školi. A to sam, dakako, ja.
Cijeli dan sam plakao pred mrtvim hrčkom.
Dignuo sam se ranije i otrčao po Tomu. Nakon što smo pokopali ljubimca krenuo sam čitati posljednji pozdrav.
Pufi je bio jako dobar hrčak. Želio sam sam ga naučiti repati, plesati step i svirati violinu, ali prerano me napustio. Proveli smo odlično vrijeme zajedno. Od kakanih trenutaka, pa sve do igranja kozmetičara i frizera.
Htio sam ga pitati da li mi može oprostiti što sam mu oblačio haljinice i suknje i što sam mu u srijedu zaboravio dati komadić mrkve.
Jedna djevojčica prošla je pokraj mene i pogledala me nasmiješenog lica.
– Što to radiš? – upitala me.
– Opraštam se s mojim ljubimcem.
– Vi to tako čudna radite. Mi stavimo životinja u kutiju s malo hrana da je ima kada dođe na neba. Potom ga spalimo i bacimo u kanalizacija.
Pogledao sam je čudnim pogledom misleći da su samo Hrvati normalni. Otrčala je i poslije je više nisam vidio. Zamislio sam se i sjetio da ona ide sa mnom u razred! Uopće je nisam primjećivao ovih nekoliko godina od kada je stigla u trećem razredu.
Tomo mi je oteo papir iz ruke i rastrgao na komadiće.
– Bla, bla, bla. Idemo plačljivko!
U školi sam pozdravio djevojčicu kojoj još ne znam ime.
– Hej kako se zoveš? – upitao sam je, no ona je istrčala iz razreda i pojurila na zahod. Da mogu, potrčao bi za njom, ali je dečkima strogo zabranjen pristup ženskom toaletu i obrnuto.
– Krasno, sad me se cura boji, pa više se ja nje bojim.
Nakon dugog čekanja u hodniku škole vratio sam se na sat no nepoznate djevojčice tamo nije bilo. Dok sam se vraćao iz škole sreo sam ju u parku i htio ostaviti dobar dojam pa sam uzdigao glavu kao da je ne primjećujem i počeo hodati kao na modnoj pisti. Smijao sam se samom sebi.
– Ooo…hej tu si. Nisam te uopće primijetio – rekao sam.
– Bok – odgovorila je.
– Sreo sam te u školi, ali kad sam došao do tebe pobjegla si.
– Oprosti, moja ime je Greta. Kako se ti zvala.
– Moje ime je Filip, Filip Papić.
– F-i-lj-l-i-p P-a-p-i-c? – Pokušala je izgovoriti moje ime. Skoro sam se počeo valjati od smijeha, ali nisam imao srca kad sam vidio koliko se trudi.
U parkiću smo bili zajedno samo deset minuta. Ona je samo šutila gledala u pod pa mi se uopće nije dalo biti tamo s njom.
Sutradan u školi učiteljica je zadala projekt iz povijesti. Morali smo napisati jedan jako važan događaj. Mogli smo odabrati kontinent, državu, pa čak i grad u kojemu su se dogodila važna povijesna zbivanja. Unatoč mojih dobrih ocjena mrzio sam povijest. Pošto sam najbolji učenik u razredu stavila me s Gretom.

Foto: www.pexels.com