Arhiva oznaka: OŠ Šijana

Tea Drandić: Svatko ima svoj način

Još smo u školi Šijana u Puli, ali smo malo s Islanđanima…

– Jutrooo! – viknuo je tata!
– Diži se Ivana! Da si istog trena ustala. Gošća dolazi! Spremi sobu! Brzo!
– Da tata – odgovorila sam pospano.
– Nemoj ti meni da, nego počni!

Brzo sam sišla s kreveta, obukla se, umila i krenula spremati sobu. Bile su pune velike dvije vreće smeća. Izludila sam i još sam morala ići baciti to smeće.

Predvečer nam je došla gošća. Zove se Tania i s Islanda je. Tamo je jako hladno. Došla je sva zabundana. Kod nas je bilo proljeće. Kada je došla, odmah se presvukla u kratke hlačice i kratku majicu. Začuđeno sam je gledala. Jako me živcirala jer je tako obučena.

Ujutro ništa nije jela. Išla je kositi travu. Mojeg psa Blekija tjerala je da vuče sanjke. Zatim je išla spavati i ustala je tek sljedeći dan.

Upisala se u moju školu i ide sa mnom u razred. Učiteljica nam je dala zajedničku prezentaciju iz prirode. Pristale smo samo zbog ocjene. Moja i njezina obitelj jako vole računala i sve što je vezano uz to. Trebale smo napraviti prezentaciju za petak, a u srijedu smo počele. Kod nas je običaj da prvo izaberemo pozadinu, slova i slike, a oni odmah počnu pisati i onda tisuću puta brišu. Jako smo se naljutile jedna na drugu i odustale smo. Nismo donijele prezentaciju. Došao je petak. Dobile smo jedan. Poslije škole jedna drugoj smo jedna drugu okrivljavale za lošu ocjenu.

Moj tata nam je rekao da svatko ima svoj način rada. Pomirile smo se i pokušale ponovno napraviti prezentaciju. Ja sam birala slova, pozadinu i slike, a Tania mi je pomogla. Ona je zatim tipkala tekst, a ja sam joj diktirala. Super je ispalo. Dobile smo peticu. Na kraju smo naučile da svatko ima svoj način rada i da to moramo poštivati. Postale smo najbolje prijateljice. Čak se i preselila kod nas. Naučile smo lekciju.

Foto: www.pexels.com

Daniel Banko: Sjene dinosaura

Iako smo usred ljeta, a škola je davno završila, a još dalje počinje, mi nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana. Mala impresija nakon posjete dinosaurima na Delti

Jednog dana kad sam sa svojim prijateljima krenuo na put u Rijeku dogodilo se nešto jako čudno.
Sjeli smo u autobus i udobno se smjestili. Krenuli smo za Rijeku. Nakon duge vožnje, napokon smo stigli. Na Delti, dok smo se igrali lovice i nešto si dovikivali, vidjeli smo velike sjene. To su bile sjene dinosaura o kojima smo ranije čitali. Jedan od njih mi je zamalo zgazio prijatelja. Jedva smo im pobjegli u zvjezdarnicu. Kad ih više nije bilo, krenuli smo u Pulu.
Na radiju smo čuli da velike ptice lete nad gradom. Svi smo bili uplašeni, a šofer nam je rekao da to nije istina. Prošli smo kroz tunel kroz Učku. Onda se dogodilo nešto neočekivano. One velike ptice su uhvatile autobus i nosile ga svugdje po zraku. Čudno da su nas nosile iznad ceste koja vodi za Pulu. Još čudnije je što smo s ludim pticama stigli u Pulu. Spustile su nas kod Konzuma, tamo otkud smo i krenuli. Dok su nas nosile, kroz prozor se moglo vidjeti mnoštvo bića koja su odavno izumrla. Pošto smo svi bili uplašeni i tihi, nosile su nas mirno, ali čim bi netko povisio ton ili se izderao, počele bi nas tresti dok se ne smirimo. Njima je nešto smetalo.
Na vijestima, radiju i internetu svi su pisali o tim ludim pticama. Na kraju su shvatili da su to oživjeli dinosauri iz Delte gdje smo bili. Uzrok tome je bio što smo svi jako vikali i te ptice su onda oživjele. Buka i vika koju smo proizveli jako im je smetala.
Bile su u stanju napraviti sve pa čak i da nas same odnesu u Pulu, samo kako nas više ne bi morale slušati.

Foto: www.pexels.com

Noel Perković: Ples sa smrću

Nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana

Ušli smo u područje pod upravom Gastowna, bezvezna pustopoljina puna dina od smeća, jezera nafte i smoga. Nepogodna za život gdje je je opasnost bila na svakom uglu, uglavnom od snajpera i gdje smo često nailazili na Stank Gumove razbojnike u svojim razno obojanim vozilima. Na ovom gadnom području tražili smo ulaz u Gastown i čovjeka pod imenom Outcrier koji organizira utrke u Gastownu. Morao sam upasti u utrke. Ušli smo u Gastown bez problema, rekavši stražarima da smo zainteresirani za utrke. Pustili su nas jer puštaju svakoga tko je spreman umrijeti za njihovu zabavu. Parkirao sam i otišao potražiti Outcriera dok je Chum ostao raditi na autu. Našao sam ga kako spava u svom ,,uredu“ . Upitao sam ga za utrke, a on mi odbrusi:
– Nema mjesta za svakog pustinjaka sa vozilom.
Pribio sam ga uza zid i rekao: – A ja nemam vremena za tvoje gluposti. Nađi mi mjesto na utrkama.
– Dobro, možda možemo naći mjesto za tebe, ali u zamjenu za uslugu, vrlo opasnu, moguće samoubilačku uslugu. Outcrier je na svome prsluku nosio lampice od kojih su samo par njih svijetlilo. Rekao je da želi nove jer ako se one ugase i on će sa njima.
– Pitao sam ih sve, ali nitko od njih nema hrabrosti otići u domovinu Buzzarda. Tamo se nalaze svjetiljke koje mi život znače – rekao je.
– U redu, donijet ću ti ih.
– Bon Voyage! – viknuo je dok sam odlazio.
Izašao sam iz Gastowna i krenuo prema Dinama, mjestu u kojem žive Buzzardi, velika skupina misterioznih ubojica. Dine su mjesto velikih bogatstava, ali se nitko ne usudi tamo ići. Kada sam rekao Chumu o misiji osjetio sam strah u njegovom glasu kad mi je odgovorio: Molim? Ne Sveče, nemoj. Svi koji su otišli tamo nisu se vratili. Svjetiljke su se nalazile u mjestu koje se zove Underdune. Ušli smo u Dine i krenuli po napola uništenoj i pijeskom pokrivenoj autocesti. Stigli smo do Underduna, koji je zapravo jedan stari, razrušeni aerodrom, dijelom prekriven pijeskom. Buzzardi su na ulaz stavili metalne, hrđave bodlje i slaba utvrđena vrata koja smo lako srušili sa harpunom. Unutrašnjost je bila golema. Stakleni strop je bio uništen, a pod je bio prekriven pijeskom. Prostoriju su ukrašavale bodljikave žice na koje su bili nabodeni kosturi. Na zidovima su bili jezivi grafiti i crteži. Pod u hodniku bio je propao i vodio je na nižu razinu. To je bio skup hodnika koji su prije valjda služili kao trgovine, suvenirnice i čekaonice. Jedva sam uspio progurati auto kroz uske hodnike pune blokada i zamki.
– Ne, Sveče, vratimo se, molim te! – rekao je Chum.
Rekao sam mu da se stiša i smiri.
– Osjećam njihove crvene oči kako nas gledaju – rekao je.
Znao sam da znaju da smo tu, ali mi nije bilo jasno zašto ne napadaju. Proučavali su me. Kada smo napokon izašli u glavni hodnik, koji je bio pun opljačkanih trgovina i prekriven pijeskom. Na kraju toga velikoga hodnika bila je je trgovina sa božićnim ukrasima koja je bila netaknuta. Znao sam da je to zamka, ali sam to morao obaviti. Trgovina se nalazila na drugom katu a nisam je mogao dostići autom. Uzeo sam sačmaricu i izašao iz auta. Krenuo sam hodnikom za koji sam mislio da vodi do trgovine. Na putu sam naišao na izmasakrirana tijela Outcrierovih plaćenika, a Buzzardi su me gledali iz daljine. Došao sam do trgovine i uzeo svijetla. U tom trenutku vrata i prozori su se zatvorili i mogao sam čuti Buzzarde kako se gomilaju ispred njih. Ušli su sa stropa i navalili na mene kao divlje životinje. Mlatio sam ih i blokirao njihove nespretne udarce. Ubadao sam ih noževima i ubrzo ih nadvladao, ali jedva. Kada su sljedeći ušli zapucao sam na njih. Nisam vidio da mi se straga približava silueta sa palicom. Brzo sam spremio sačmaricu i razoružao ga i pritom mu slomio ruku. Jedan udarac po glavi je bio dovoljan da prekinem njegovu agoniju. Razbio sam vrata i spustio se s užetom do auta dok me Chum pokrivao. Dok smo jurili kroz hodnike, naganjala su nas njihova bodljikava vozila koja su bacala mine. Brzo sam ih se riješio i izletio iz aerodroma krenuvši prema Gastownu. Za Outcriera je bolje da je spreman sa mojom nagradom.

Foto: www.pexels.com

Filip Bonaca: Planina Aluminius

Nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana…

Jednog vjetrovitog dana Dr. Wiliams se penjao na planinu Aluminius.

„Ova planina se razlikuje od drugih po tome što je puna magnetiziranog aluminija“,  reče Dr. Wiliams. Najbolji prijatelj Dr. Wiliamsa, John, mislio je da  je uspon na tu planinu nemoguć. Legenda kaže da se na vrhu te planine nalazi arena koja ima pod od kristala te kilograme i kilograme zlata i dijamanata. Tko uzme to zlato, bit će prognan od duhova čuvara do kraja života. No, to Dr. Wiliamsa i njegovu ekspediciju nije plašilo. Oni su bili hrabri i pouzdani. Dr.  Wiliams je oborio tek četiri  vrha, a treba ih oboriti još sedam. Navečer, uz vatru, pričao je svoje pustolovine i svi su ga sa zanimanjem slušali.

Sljedeći dan krenuli su na najzahtjevniji vrh, Venerus. Uspon na Venerus je težak zato što su stijene jako oštre i strme te je na nekim mjestima jako vruće zbog vulkanskih izvora i gejzira „Penjite se dok vam ruke ne iskrvare“, uzviknuo je sa stijene Dr. Wiliams. Svi su dignuli ruke u zrak i uzviknuli: „Večer je i bole nas ruke“. Sljedeći dan odlučili su predahnuti. „Rekao sam da neće biti lako“, reče Dr. Wiliams. Sutradan su ukopavali roštilj da ga sakriju od vjetra, a dok su kopali našli su četiri zlatnika.  Doktor je zabilježio u svoj dnevnik:

Popeli smo se na najzahtjevniji vrh, ove tako izazovne pustolovine. Ruke su nam ozlijeđene od oštrog kamenja, ali vrijedilo je. Dok smo ukopavali roštilj, u zemlji pronašli smo četiri zlatnika na kojima su bili ocrtani različiti znakovi. Nadam se da ćemo uspjeti oboriti sve vrhove u naredna četiri dana.

Dok su članovi ekspedicije razgovarali, Dr. Wiliams otišao je ispod stijene i otkrio je ulaz u rudnik. Odmah je to otišao javiti drugima. Spakirali su stvari i krenuli u rudnik. Našli su stare vagone koji su vodili u unutrašnjost. Kada su došli dublje u rudnik, vidjeli su koliko su zapravo napredni bili ljudi koji su tu radili. Ekspedicija je izašla iz rudnika gdje su ih dočekali ljudi obučeni u životinjsko krzno prijeteći im kopljima. Na sreću, jedan se član plemena sporazumio s Dr. Wiliamsom te je rekao svom plemenu da oni ne smjeraju ništa loše. Pleme im je reklo da niti slučajno ne idu u dijamantnu arenu jer će do kraja života biti prognani od duha. Dr Wiliams im je rekao da su se baš tamo uputili te da je to samo legenda i mit.

Pleme se poklonilo i reklo Sretno bijeli brate, te su svi otišli. Ekspedicija je ostala u šoku jer nikad nisu bili opkoljeni. Dr. Wiliams je rekao da ne mogu sada odustati. Složili su se.

Sutradan su krenuli na peti vrh koji se zove rubin. Krvavo su se mučili sedam sati bez stanke. Naišli su na dinamitnu zamku. Dr. Wiliams je znao tko je to napravio. Ljudi koji su prije devedeset godina pokušavali oboriti ove vrhove. Tamo su našli i tri groba na kojima nije ništa pisalo. Navečer svi su zajedno sjeli uz catru te kao i svake večeri počeli pričati priče i bajke. Ujutro, kada su krenuli spremati logor Dr. Wiliams je krenuo razgledati mjesto na kojemu su prenoćili. Otkrio je uske stepenice koje su vodile do vrha planine te je viknuo ekspediciji: „Gotovo je. Konačno smo stigli!“ Svi su se počeli veseliti i skakati.

Kada su krenuli i vidjeli deset tisuća metara stepenica, svi su uzdahnuli, ali to ih nije spriječilo. Popeli su se do vrha za šest sati i ugledali velika kamena vrata i šezdeset gumbića na kojima su bili ocrtani razni znakovi. Dr. Wiliams je rekao da je to sigurno slagalica koju moraju riješiti.

Sve su mislili jednostavno završiti. Uzeli su deset kilograma dinamita i postavili ga u šupljine. Dr. Wiliams je rekao da pričekaju dok nacrta vrata i zapiše kako izgledaju.

Vrata su predivna izgledaju kao ulaz u raj na sebi imaju tisuće crteža,

Pored vrata se nalaze dva velika stupa na kojima su tri glave.

Kad bi barem takva otkrića bila češća.

Rekao je: „Tri, dva, jedan… Pali!“ Dinamit je eksplodirao i nije napravio niti ogrebotinu na vratima.

Dr. Wiliams je rekao: „Izgleda da moramo riješiti zagonetku. Ovo su znakovi iz starog doba sedam tisuća devetsto osamdeset dvije godine prije Krista. Kliknuo je na nekoliko gumbića. Vrata se nisu otvorila, razmišljao je i razmišljao i onda se dosjetio da jedan gumb krivo okrenuo. Stavio ga je na svoje mjesto i velika vrata su se otvorila. Kada su pogledali unutra, vidjeli su tone zlata, dijamanata, rubina, smaragda i mnogo drugih dragih kamenja. Svi su ispraznili svoje torbe i napunili ih dragocjenostima. Kada je jedan član ekspedicije pao s litice, a dijamantna dvorana počela se urušavati, svi su pobjegli.

Nakon četiri dana, spustili su se sa planine. Od dvadeset  ljudi, u grad ih se vratilo šesnaest. Dr. Wiliams je dao izjavu o svemu i u svoj dnevnik zapisao ove riječi:

Nakon ulaska u dijamantnu arenu počele su se događati čudne stvari. Ljudi su počeli umirati. Grad se tri puta zapalio. Mislim da je to povezano s plemenom koje nas je upozorilo da će nas proganjati duh.

Nakon što je dao policiji izjavu, kuća u kojoj se mu bila tri prijatelja izgorjela je. Ostalo ih je samo trinaest. Nakon tjedna dana četiri su mu prijatelja umrla od temperature. Nakon mjesec dana ostao je sam i u svoj dnevnik upisao je:

Cijela je ekspedicija umrla. Ostao sam jedini iz ekspedicije. Osjećam se krivo zato što sam ih odveo na tu planinu. Svatko tko mi se približi se razboli. Situacija nije dobra. Moram maknuti te  čini sa sebe.

Dr. Williams se ukrcao u balon otvorio plin i bacio šibicu. Svi su ljudi gledali, a on je krenuo u nebesa. Poslije deset minuta leta, naglo je počeo gubiti visinu.  Kada je pogledao balon bio je probušen. Popeo se po špazi do rupe i zakrpao je. Njegovom letu nije bilo kraja. Nikako nije prolazio oblak koji je već trebao proletjeti, Onda je shvatio da on ne ide gore nego stoji na istoj visini i ide prema sjeveru. Ugledao je veliki šiljasti željezni špic. Naglo je skrenuo lijevo i shvatio sa se skoro zabio u Eiffelov toranj. Uzeo je kompas i okrenuo smjer prema planini.

Nakon par sati, ugledao je rubin vrh. Spustio je balon i ugledao pleme kako čuva stražu. Pitao ih je zašto su tamo. Oni su mu rekli da im je zli demon spalio selo nakon što su otišli sa zlatom. Dr. Williamsu sve je bilo jasno.  Pitao je ta dva stražara mogu li ga odvesti k poglavici. Kada je Williams stigao, poglavica ga je odveo u šator s mudracem. Tamo su razgovarali i pušili dugačke lule.

„Pa, Williamse što te dovodi ovdje?“ pitao je mudrac.

„Svi moji prijatelji su umrli. Ljudi koji dođu blizu mene, odmah se razbole“, odgovorio je doktor.

„Jasno smo vas upozorili prije nego što ste krenuli po prokleto zlato“, reče mudrac.

„Znam bili smo glupi i nismo slušali. Naša hrabrost obila nam se u glavu. Zanima me može li se taj čin maknuti?“ upitao je doktor.

„To možeš samo kod naše  proročice“, odvrati mudrac.

„Gdje je ona sada?“

„To nitko ne zna. Moramo je prizvati.“

„Želite mi reći da je vaša proročica duh.“

„Da.“

Mudrac ga je odveo do spilje i počeo govoriti neke nerazumljive riječi. Iza njih se klanjalo cijelo pleme. Iz vode u spilji počelo je dolaziti svijetlo, a pred njima stvorila se proročica  i rekla je „Tko me treba u ovo doba dana. Na nebu je mrak.“ „Nemamo vremena za sarkazam“, rekao je poglavica i šapnuo Williamsu „Naša proročica voli se šaliti.“

„Kakvi problemi“ pitala je. „Moji prijatelji i ja krenuli smo u ekspediciju. Popeli smo se do arene. Kada smo došli gore, uzeli smo dragocjenosti koliko smo mogli.“

„Hmmm pogađam da sada sigurno želiš maknuti čaroliju sa sebe“, pitala je proročica.

„Da.“

„To neće biti lako, moraš otići u arenu i ubiti demona.“

„Kako da ga ubijem.“

„Moraš prvo izvući sveti mač iz kamena.“

„To je lako.“

„Može ga izvući samo osoba čistoga srca.“

„Probajmo.“

Dva stražara, poglavica, mudrac i Dr. Williams otišli su do svetog mača.

Dr. Williams je hrabro uhvatio ručku mača, povukao snažno i izvukao ga iz kamena.

Poglavica je rekao: „Kada ubiješ demona, ovdje ima mjesta za tebe. Možeš ostati s nama.“

Dr. Williams nije odgovorio, pozdravio ih je i krenuo.

Poglavica je otišao kod proročice i rekao joj je: „Izvukao je mač. U borbu će ići. Živ će ostati Doma se neće vratiti.“

Dr. Williams se penjao tri dana i došao do arene. Otvorio je vrata i tamo ga je čekao demon. Imao je rep koji se svijetlio u plavoj boji. Zubi su mu bili veliki kao kljove od slona. Glava mu je bila crvene boje. Dr. Williams je izvadio svoj mač i krenuo prema demonu. Udario ga je, ali demonu nije bilo ništa. Tako su se borili dok ga Dr. Williams nije udario u zeleni kristal na leđima. Demon je nestao, a Dr Williams se osjećao bolje. Otišao je plemenu. Rekao je da je ubio demona i svi su bili sretni. Rekao je poglavici da će ostati s njima. Tu se večer slavilo. Dr. Williams i pleme su čuvali planinu do kraja njihovih života.

Foto: www.pexels.com

Lara Šterpin: Papirnata ptica

Papirnata ptica iz OŠ Šijana…

Ja sam samo papirnata ptica u učionici broj 13. Sretan broj, zar ne?

Cijeli život visim s lampe pored ploče. U zadnje vrijeme se ništa zanimljivo nije dogodilo. Učenici su dolazili i odlazili i tako satima. Kada bi se otvorila vrata ili prozor, zanjihala bi se.

Jedno jutro vjetar je jako zapuhao i pala sam. U početku sam bila prestrašena, no nakon nekog vremena počela sam razmišljati pozitivno. Ovo je bio početak nove avanture. To je bio prvi put da gledam svijet iz neke druge perspektive. Odjednom sam čula zvuk vrata kako se otvaraju. Ušla je čistačica i podigla me. Mislila sam da je to kraj moje avanture, da će me ponovno zalijepiti na lampu, no to se nije dogodilo. Bacila me u koš. Tu sam vidjela svog prijatelja Peru. Mislila sam da je otišao na odmor i da se tamo zadržao jer mu je lijepo tamo.
Nadala sam se da će i meni biti lijepo.

Odjednom se spustio mrak. Osjetila sam nelagodu. Sve me stezalo i čuli su se zvukovi nalik hrskanju. Odjednom je sve stalo, shvatila sam što se dogodilo. Čistačica me zgužvala i poderala.

Foto: www.pexels.com

Nika Planinšek: Mona Palastin

Nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana… Sad je na redu ona o Moni Palastin koja je bila lijepa, imala je sve i… da, i dalje ima sve…

Lijepa, pametna i duhovita. Jedine dobre osobine koje su krasile Monu Palastin. Iza svake njene dobre osobine skrivale su se loše namjere.
Mona Palastin bila je tipična gradska cura čiji roditelji imaju više novca nego pameti. Bila je razmažena, lukava i vrlo narcisoidna osoba bez morala. Njezino mišljenje bilo je jedino prihvatljivo. Drugi ljudi joj nisu ništa značili. A i zašto i bi? Oni nisu u njezinoj klasi.
Njezini roditelji, Jelena i Viktor, nisu bili prisutni u njezinom životu. Uvijek su bili na „poslovnim“ putovanjima. Njih su zamijenili materijalni darovi. Ona nije poznavala ostatak svoje obitelji, ali uskoro će ih upoznati.

Bilo je šest sati ujutro kada su krenuli iz sivog Zagreba. Njezini roditelji su je vozili u okolicu Pazina gdje će provesti polovicu ljeta s maminom obitelji. Mona je pretpostavljala da će tih par sati u automobilu s roditeljima biti jedino vrijeme koje će provesti zajedno cijelo ljeto, ali nije bilo bitno jer je znala da će dobiti darove kao naknadu.

Bilo je oko dvanaest sati kada su stigli u malo selo u srcu Istre. Bilo je vruće s laganim povjetarcem koji je nosio miris domaćih životinja. Mona je već mrzila ovo mjesto i zažalila što je obula cipele na petu jer put nije bio popločan. Kuća su uzdizala između dva velika bora. Pogledavši okolo, Mona je uočila stari oronuli bunar i puno brežuljaka koji nisu bili dovoljno visoki da sakriju užareno Sunce. Ptice su glasno pjevale, a i oglasilo se nekoliko domaćih životinja.

Iz kuće je sporim korakom izišla stara žena, Monina baka, Marija. Nosila je dugu haljinu s velikim crvenim cvjetovima. Govorila je nepoznatim dijalektom, ali se prebacila na književni jezik kada je shvatila da je ne razumiju.
Marija je pričala s Jelenom pet minuta, a zatim su Jelena i Viktor, Monini roditelji, otišli. Moni nije preostalo ništa drugo pa je pratila svoju baku Mariju u kuću nadajući se da ima klima-uređaj.
Kuća je izvana bila kamena, a iznutra mješavina kamena i drva. Bila je hladna s obzirom temperaturu vani. Stare drvene stube škripile su dok se uspinjala njima do svoje sobe. Soba je bila prostrana sa starim drvenim namještajem i velikim prozorom koji je gledao na niske zlatne i zelene brežuljke Istre. Brežuljci su se nastavili prema velikoj zelenoj šumi. Osim brežuljaka i šume, nije bilo više ničega osim nekoliko kuća i staja za domaće životinje.
Nakon što se raspakirala, Mona je krenula škripavim stubama u kuhinju gdje se nalazila njena baka. Kako se približila donjem katu, Mona se stvarno nadala da imaju klima-uređaj ili barem ventilator jer je postajalo sve toplije.
Baka je sjedila za stolom s fotoalbumom i papirom na kojem je bilo nešto napisano. Kako se Mona približila baka joj je pružila papir. Samo što je pogledala naslov znala je da će ovo biti najgore ljeto ikada. Naslov je glasio: “Pravila i dužnosti“.
Mona nikada u životu nije imala ni pravila ni dužnosti. Bilo je iznenađujuće što je znala definiciju tih riječi.
Nakon što su se dogovorile za pravila i dužnosti, na red je došao fotoalbum. Imao je mnogo slika i kroz slike je naučila i obiteljsku povijest.
Mona je bila tužna kada je fotoalbum završio jer je prva dužnost bila nahraniti životinje, a jedine životinje koje je Mona voljela su bile one koje su joj krasile odjeću, obuću i nakit.

Na putu do staje Mona je po stoti put zažalila što nije uzela nijedne cipele niže pete. Najniži par ljetnih sandala koji je pronašla imao je pet cm, ali bile su Gucci pa ih nije htjela uništiti. Izabrala je tople čizme visine pete pet cm preko koljena napravljene od kravlje kože. Ironično s obzirom da ide nahraniti krave.

Staja je bila velika i mirisala na slamu dok Mona nije stigla do životinja. U staji su se nalazile dvije crno-bijele i jedna smeđa krava, tamnosmeđi konj i mnoštvo kunića ili zečeva te svakakvih domaćih ptica. Mona nikada nije znala razlikovati guske od pataka pa bi ih uvijek svrstala pod ptice, a zečevi i kunići su njoj potpuno ista životinja iako nisu.

Hranjenje krava i konja nije bilo toliko grozno koliko je Mona očekivala. Domaće ptice su je pokušale napasti kada ih je hranila ili je barem tako izgledalo Moni, a kunići ili zečevi su bili slatki i prijateljski nastrojeni pa je na trenutak požalila što ih ima toliko u obliku odjevnih predmeta.

Nakon brige za domaće životinje, slijedila je priprava ručka i podučavanje Mone kuhanju. Mona se niti u tome nije snašla. Nije znala oguliti ni povrće ni voće niti kako izrezati meso, a sve je to bilo ključno za pripravu ručka. Baka je odustala od nje pa je Mona bila slobodna sljedećih sat vremena.

Prilikom istraživanja kuće, Mona je ušla u dnevnu sobu i začudila se. Na postolju gdje se inače nalazio TV bila je nekakva čudna stvar. Imala je mali ekran sličan TV-u ali nije bio TV. Stvar je bila vrlo široka i izgledom podsjećala na kutiju.
Kada je upitala baku što je to, razočaravajuć i iznenađen izraz lice njene bake nije bio skriven. To je bio TV. Vrlo čudan. Mona nije znala da su takvi bili prije. Mislila je da su oduvijek tanki. Bila je vrlo iznenađena kada je saznala da su i računala prije bila takva. No, iznenađenja nisu prestajala. Iznenađujuć izraz na Moninom licu prešao je u izraz nekog tko je vidio duha kada je saznala da u selu nema Interneta, a signal je bio minimalan ili nikakav. Kada ju je prošao šok, Mona je htjela vratiti se kući jer, kao i zabrinjavajuća većina djece njene dobi, ne može izdržati bez Interneta. Baka ju je odgovorila od odlaska kući rekavši da ima vrijedan dar za nju ako izdrži barem tjedan dana. „Vrijedan dar“ je bilo sve što je trebalo ovoj materijalističnoj sedamnaestogodišnjakinji da čuje kako bi ostala.

Baka Marija je nagovorila Monu da ode u šetnju. Mona nije imala volju za šetnju niti je mogla dugo hodati u visokim čizmama napravljenim od kravlje kože, ali je ipak otišla jer je u kući bilo dosadno. Zbog kožnih čizama na petu nije mogla ići kroz šumu pa je išla kroz malo selo.
Veći dio puta nije bio popločen već je samo kamenje bilo maknuto sa strane. Za vrijeme sunčanih dana Moni nije bio problem hodati po tlu, ali za vrijeme kiše zemljani put bi se pretvorio u blato zarobivši ono malo stanovnika u svojim kućama. Iako većini stanovnika nije smetalo blato jer su sa sela i naviknuti na to.
Mona nije srela nikoga u selu osim jedne starice koju nije razumijela jer je pričala čakavskim pa ju je samo pozdravila i požurila natrag.
U selu je izbrojala točno 6 naseljenih kuća i 6 staja. Ostatak su sve bile napuštene i stare. Mnogima se srušio krov te su vrata i prozori bili razbijeni. Ono što je ostalo od naseljenih kuća je isto bilo u procesu raspadanja.
Mona je osjećala pogled seoskih ljudi dok je koračala suhim blatom što su seoski ljudi nazivali putem. Bila je sigurna da su je osuđivali, ali nije joj smetalo jer je ona osuđivala njih također.
Mona se vratila kući za vrijeme ručka. Za ručak joj je baka pripremila tradicionalno istarsko jelo koje je nazivala supom. Supa se sastoji od prepečenog kruha umočenog u vino. Moni se svidio zadnji dio sastava supe.

Prvi dan u ovom ruralnom mjestu Moni se svidio. Bilo je mirno, tiho i susjedi su se činili dragi iako ih Mona nije razumjela.

Sljedeći dan otišli su u Pazin, središnjicu Istre. Pazin je bio omanji grad okružen brdima. Imao je tipične uske ulice i visoke zgrade. Pazinska jama koja je sve ostavljala bez daha nije se dojmila Moni. Nije vidjela ništa posebno u velikoj rupi od kamena obrasloj drvećem. S obzirom da se Moni nije dojmio Pazin ni njegove prirodne ljepote, krenuli su prema Motovunu, malom naselju na vrhu strmog brežuljka. Do Motovuna vodila je stara vijugava cesta koja se pružala oko brežuljka. Sa strane ceste nalazilo se većinom drveće, ali i poneka rupa između drveća što je onda pružalo pogled na prijeđeni put.

Staro naselje je bilo omeđeno visokim zidinama. Šetnjom po njima pružao se nevjerojatan pogled na Motovunsku šumu, koja je najpoznatija po tartufima, i prostranu zelenu livadu. Moni se više svidjeo ovaj šarmantni gradić koji je zadržao svoj srednjovjekovni štih. Ostatak dana provela je na zidinama Motovuna i gubila se u njegovim uskim ulicama za koje je bila sigurna da iz zraka liče na labirint. Posjetila je barokna crkvu Sv. Stjepana i nakon toga otišla na večeru u restoran Pod Voltom. Večerala je tradicionalne istarske njoke.

Na povratku kući Moni je bilo nelagodno voziti se starom vijugavom cestom po mraku, ali nakon što su je prošli sve je bilo u redu.

Sljedeće jutro krenuli su prema zapadnoj obali Istre. Prvi na redu je bio Poreč, grad smješten u luci koju štiti otočić Sveti Nikola. Grad je bio kao i svaki drugi koje je posjetila, uske kamene ulice i rivijera od bijelog kamena koja je pružala lijep kontrast u usporedbi s plavetnilom mirnog mora. Eufrazijeva bazilika, jedan od najljepših primjera bizantske građe, se svidjela Moni. No, Poreč nije vrlo velik grad pa su brzo krenuli za Rovinj.

Moni je Rovinj bio vrlo sličan Poreču. Slične kamene ulice, bijela rivijera i plavetnilo mora. Moni se dojmila crkva Sv. Eufemije koja se nalazi na malom zelenom uzvišenju. No Moni se nije previše svidio Rovinj. Bio je sličan Poreču tako da su krenuli za Pulu.

Pri dolasku u Pulu posjetili su Amfiteatar. Moni se svidio Amfiteatar, ali ne dovoljno da u njemu provede više od trideset minuta. Posjetili su Augustov hram koji joj se više sviđao. Šetnjom kroz Pulu vidjeli su i Zlatna vrata. Ulice u Puli su bile šire i rivijera nije bila toliko bijela, ali more je i dalje bilo vrlo plavo.

Kada su krenuli iz Pule prema Nezakciju koji se nalazio u blizini Pule, u naselju Valtura, već je bilo oko pet sat popodne. Nezakcij je se nije dojmio. Previše joj je sličio na ruševine koje nikada nisu bile važne. Valtura kao naselje se činilo mirno i kao mjesto stvoreno za odmor, ali ne za dugi.

Bilo je kasno kada se Mona vratila u selo. Provela je oko tri dana u Istri i vidjela sve što je trebalo. Pozvala je roditelje i objasnila situaciju. Baka joj je bila razočarana, ali se pomirila. Sljedeći dan nepoznati auto došao je i privukao pozornost ovog malog sela. Mona je bila spremna na vrijeme i požurila se u auto da što prije dođe kući. U Istri joj je bilo lijepo, ali nije bilo dovoljno zabavno. Zato je Mona odlučila po povratku u Zagreb rezervirati sve potrebno i otići sama u novu pustolovinu. Možda u Ameriku ili Australiju. Odluka je bila samo na njoj.

Foto: www.pexels.com

Manuel Vasić: Medvjeđa šapa

Još malo iz OŠ Šijana, ovaj put o medvjediću Smeđem

Kao i svako jutro, medvjedić Smeđi budio se u zagrljaju svoje majke i upitao je: „Mama zašto me uvijek svi maltretiraju? Zašto ne mogu biti kao i drugi? Nisam ja kriv jer sam rođen s debljim krznom od svih drugih medvjeda“ Mama ga je samo gledala i tješila ga je da je svatko rođen savršen takav kakav je.
Stigao je dan prije zimskog sna kada svi medvjedići odu zadnji put na livadu da se igraju i uživaju u prirodi. Sva su djeca trčala jedna za drugom i lovili malene životinje. Svi su bili sretni dok nije zapuhao snažan olujni vjetar. Zimska oluja odjednom je stigla i nosila je sve pred sobom. Nikad nije bilo tako. Svi su trčali u skrovište kako bi se spasili, no maleni mladi vuk je zapeo i upao u rupu. On nije imao krzna pa mu je bilo jako hladno. Svi su mislili da je gotovo, no u tom je trenutku došao medvjedić Smeđi i stao kraj njega. Grijao ga je svojim debelim krznom i štitio ga. Kada su drugi medvjedi i druge životinje vidjele kako Smeđi ima veliko srce, shvatili su bit. Različitost je često dobrodošla. Dotrčali su do Smeđeg i malenog vuka i svi se zajedno zagrlili. Tako su svi uspjeli pomoći vuku.
Nakon nekog vremena, oluja je prestala i svi su pljeskali Smeđem jer je imao hrabro i neustrašivo srce. Medjvedića Smeđeg nikada više nisu zezali i maltretirali, već su ga hvalili i proslavili ga kao heroja šume.

Foto: www.pexels.com