Arhiva oznaka: OŠ Šijana

Stefany Vučković: Kod Pierra to nije tako

Ako postoji neobičan um, onda je to… Pierre… Još jedna priča iz OŠ Šijana

U moju obitelj je došao učenik na razmjenu. Iz Francuske je i zove se Pierre. Vrlo je neobičan.

Kad je doručak, on ne jede za stolom već u toaletu. To radi jer u Francuskoj vjeruju da ti se neće dogoditi ništa loše sve dok jedeš u toaletu. U nedjelju smo moja obitelj i ja išli u crkvu. Pierre je vrištao kao lud. Zatim mi je objasnio kako je on židov i to je njihov običaj. Svaki je dan nosio hipijevsku odjeću i veliki šešir od pseće kože. Saznala sam da su Pierrovi roditelji bili hipiji i tjeraju ga da se tako odijeva. Za ručak je jeo samo crve i bube. Kad smo otišli na bazen Pierre se namazao blatom, jer se od toga više potamni.

Pošto Pierre ide sa mnom u razred, zaljubio se u moju prijateljicu Saru i odlučio je pozvati na spoj. Sara je pristala. Kad su bili na spoju, on je samo lizao svoj mobitel. Rekao je kako se tako pokazuje nekoj osobi da je voliš. Većinom se zna da se djevojci kad su na spoju daje cvijeće, ali kod Pierra to nije tako. On je Sari poklonio na spoju teglu maslaca. Objasnio jo je da se u Francuskoj to radi iz poštovanja. Kad se Pierre tušira, ne šamponira se šamponom već pastom za zube. Francuzi valjda misle da je pasta za zube učinkovitija od šampona. Zna se da se za spavanje oblači pidžama, no Pierre obuče kostim medvjeda. Protivi se spavanju u pidžami jer je to za njega normalna odjeća koja se nosi preko dana.

Na kraju školske godine Pierre se vratio u Francusku. Dok je bio ovdje, shvatila sam kako on samo poštuje svoje običaje, kao što mi poštujemo svoje u Hrvatskoj. Jako će mi nedostajati ma koliko god bio čudan.

Foto: www.pexels.com

Amelia Kramar: Klon Teo

Nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana

– Ah, napokon je došao taj dan. –  reče Teodor i uzbuđeno ustade iz kreveta. Dotrčao je u boravak i uzviknuo: – Danas je subota i putujemo u Brazil.

Teodor je imao i vlastiti stroj za kloniranje koji je sam napravio i za koji je znala samo  njegova obitelj. Otišao se se umiti i spremiti se za današnji dan. Doručkovao je i otišao vani kako bi rekao svojim prijateljima da ide na putovanje. Kada je došao kod prijatelja, veselo je rekao: – Slušajte, slušajte danas putujem u Brazil na mjesec dana! Njegovi prijatelji nisu bili baš sretni jer će im Teodor nedostajati.

Jedan od prijatelja ga je upitao: – Zašto si toliko sretan? – a Teodor odgovori – Zato što ću upoznati i vidjeti Brazil.

– Jedna djevojčica reče: – A što ćemo mi bez tebe? –

Teodor će na to: – Ljudi imam plan: Dođite kod mene pa ću vam nešto pokazati.

– Vauu – rekli su prijatelji kada su ugledali stroj za kloniranje. – Zašto si nas doveo ovdje? – prijatelji su se počeli zapitkivati.

– Ako vam ovo kažem nemojte nikome reći. – Prijatelji su pristali, a Teodor im je pokazao stroj i kako radi.

– Ovo ću upotrijebiti kako ne biste bili tužni dok me nema – reče Teodor.

Kasnije im je sve objasnio i prijatelji su pristali. Odlučio se klonirati deset minuta prije puta, a njegovi prijatelji su sakrili klona u ormar kako ga nitko ne bi uočio. Petnaest minuta nakon Teodorovog odlaska, klon se počeo ponašati kao da nešto nije u redu tj. njegovo ponašanje nije bilo ni približno Teodorovom. Prijatelji su se pitali što se događa. Više nisu mogli izdržati s njim pa su odlučili zvati Teodora i pitati ga što da naprave. Rekao im je da otiđu na internet te da malo istraže nešto o klonovima. Tražili su po svakakvim internet stranicama no nisu ništa uspjeli naći. Naišli su na stranicu “Nešto više o klonovima”. Saznali su da je zapravo klon Teodora , zločesti klon. Klon Teo je cijelo vrijeme hodao po kući i radio nered. Smirili su ga tako da ga je Jasna zagrlila svim svojim srcem. Tada se smirio i mazio s njom. Saznali su da njemu treba samo malo više pažnje i ljubavi.

Kada se Teodor vratio upitao je:

– Jeste li se zabavili? – Rekli su da im je bilo predobro. Sve su mu ispričali, a on je bio jako sretan jer je sada Teo dobar i marljiv. Kasnije se Sara sjetila:

– Kako ćemo ukloniti klona?- Razmišljali su i razmišljali dok se Borna nije sjetio da ga uopće ne trebaju ukloniti već ga pustiti da živi s njima i da Teodoru bude blizanac.

Foto: www.pexels.com

Rafaela Perić: Kao u horor filmu

E, sad jedna malo napetija iz OŠ Šijana

Sve je počelo sunčanoga dana u pet poslijepodne. Kao odgovorna teta, vodila sam u šetnju svoga malog nećaka Alexa koji je meni sve na ovome svijetu. Njegova je majka, moja sestra, zaslužila odmor od malog vragolana, pa sam ga odlučila pričuvati. Alex i ja inače se odlično slažemo iako on još ne zna pričati. Nakon oblačenja u topao skafander i navlačenja s njegovom zabrinutom mamom krenuli smo u šetnju.
Ja sam inače osoba puna strahova. Nakon nekog vremena počela sam se osjećati kao da nas netko prati, Mislila sam da je njegova majka pa sam ju nazvala Bila je kući. Alex i ja smo u tom trenutku bili vrlo udaljeni od kuće te se nismo mogli vratiti brzo. Pokušala sam vidjeti tko nas to prati, no sve što sam uspjela vidjeti bio je čovjek u crnoj odjeći. Prepala sam se kada sam ga uočila. Pokušala naći nekoga da nam pomogne, no nigdje nije bilo ni žive duše. Kada sam uzela mobitel u ruke u pokušaju da nazovem mamu vidjela sam da nemam signala. Osjećala sam se kao u horor filmu. Počela sam vrlo brzo hodati, no sa Alexom u kolicima bilo mi je vrlo teško dostići neku veliku brzinu. Prije negoli sam se snašla, maskirani čovjek se stvorio ispred nas. Zatvorio mi je usta nekom gazom koja me uspavala.
Probudila sam se nedaleko od moje i Alexove posljednje lokacije, kod mora. Iste sam sekunde u plaču počela trčati i tražiti nešto što mi je nedostajalo, Alex. Površina plaže je ogromna pa mi je bilo vrlo teško sa mojom niskom kondicijom. Kada sam shvatila da nade više nema, otrčala sam kući. Stigla sam do pola priče, kada je sestra shvatila što se s njenom bebom dogodilo. Briznula je u plač, no nije vikala jer je bila prezauzeta pakiranjem ruksaka kako bismo krenuli u potragu za našom malom bebom. Iako nisam vidjela ništa, ni gdje je otišao, ni tko ga je uzeo, naše su duše bile povezane te sam predosjaćala da ćemo ga pronaći. Otišli smo do plaže i počeli tražiti tragove. Našli smo registracijsku tablicu koja je otpala na mjestu gdje se sjećam da sam posljednji put vidjela Alexa. Na tabeli je pisalo ST. Za ovu malu bebu spremni smo bili i obići cijeli svijet. Osjećala sam se odgovornom za njegov nestanak, te sam se obvezala da ću ga naći. Sa registracijskom tablicom u rukama žurno smo ušli u autu te krenuli na put.
Bilo mi je vrlo teško diviti se velikim zelenim planinama sa bijelim vrhovima ili poljima vinove loze koja su se nalazili u podnožju planine jer sam se osjećala nepotpuno. Čak smo i prošli kroz sela u kojima se ljudi za nedjelju oblače u narodne nošnje i tako prolaze selom. Sve su njihove šarene nošnje meni izgledale bezbojno. Nisam znala što ću sama sa sobom te sam samo čekala da dođemo u Split.
Čim sam ugledala natpis “DOBRODOŠLI U SPLIT” uzbudila sam se i primila registracijsku tablicu u ruke i iščekivala da majka stane ispred policijske stanice. Kada je auto bilo u mirovnom stanju, istrčala sam i ušla u postaju vičući da mi je potrebna pomoć. Policajci su došli do mene i krenuli me ispitivati. Jako sam se prepala i samo sam čekala da me mama spasi. Mama im je poslije sve objasnila te su odmah znali što učiniti.
Uzeli su tablicu u ruke te potražili tko je vlasnik vozila. Ispalo je kako je taj čovjek ujedno bio i mamin bivši šef s kojim se ona gadno posvađala. Policija nas je otpratila do njegove kuće u Solinu. Čim smo se približili kući, čuli smo plač. Znali smo tko je to. Bila sam presretna, emocije su me preplavile. Nakon mirne zamolbe da se otvore vrata i vrati nam se dijete, vlasnik se pobunio. Policija je brzo srušila vrata. Ugledavši Alexovo lice nisam mogla prestati plakati. Osjećala sam se kao kada sam ga prvi put primila u naručje. Čvrsto sam ga zagrlila i nisam ga puštala. Maminog bivšeg šefa zatvorili su na dugo vrijeme.

Foto: www.pexels.com

Klara Peruško: Ideja

Još malo iz OŠ Šijana…

Mrtav je.
Sve četiri u zraku.
Gledajući u malu, okruglu, pufastu životinjicu niz obraz mi je kliznula suza.
– Tako mi je žao. Čekaj, pogriješio sam. Uopće mi nije žao – pohlepno je nadodao Tomo zureći u zaslon kompjutera.
Pogledao sam Tomu kao da ću mu oči iskopati, ali zbog ukočenog, mrtvog hrčka briznuo sam u plač.
– Ako prestaneš cmizdriti otići ću sutra s tobom prije škole da pokopaš tu beštiju – rekao mi je Tomislav.
Tomo mi je najbolji prijatelj. On je najveći frajer u kvartu. Nije baš dušica prema drugima, ali prema meni je. Čudi me što se takav lik druži s najvećim štreberom u školi. A to sam, dakako, ja.
Cijeli dan sam plakao pred mrtvim hrčkom.
Dignuo sam se ranije i otrčao po Tomu. Nakon što smo pokopali ljubimca krenuo sam čitati posljednji pozdrav.
Pufi je bio jako dobar hrčak. Želio sam sam ga naučiti repati, plesati step i svirati violinu, ali prerano me napustio. Proveli smo odlično vrijeme zajedno. Od kakanih trenutaka, pa sve do igranja kozmetičara i frizera.
Htio sam ga pitati da li mi može oprostiti što sam mu oblačio haljinice i suknje i što sam mu u srijedu zaboravio dati komadić mrkve.
Jedna djevojčica prošla je pokraj mene i pogledala me nasmiješenog lica.
– Što to radiš? – upitala me.
– Opraštam se s mojim ljubimcem.
– Vi to tako čudna radite. Mi stavimo životinja u kutiju s malo hrana da je ima kada dođe na neba. Potom ga spalimo i bacimo u kanalizacija.
Pogledao sam je čudnim pogledom misleći da su samo Hrvati normalni. Otrčala je i poslije je više nisam vidio. Zamislio sam se i sjetio da ona ide sa mnom u razred! Uopće je nisam primjećivao ovih nekoliko godina od kada je stigla u trećem razredu.
Tomo mi je oteo papir iz ruke i rastrgao na komadiće.
– Bla, bla, bla. Idemo plačljivko!
U školi sam pozdravio djevojčicu kojoj još ne znam ime.
– Hej kako se zoveš? – upitao sam je, no ona je istrčala iz razreda i pojurila na zahod. Da mogu, potrčao bi za njom, ali je dečkima strogo zabranjen pristup ženskom toaletu i obrnuto.
– Krasno, sad me se cura boji, pa više se ja nje bojim.
Nakon dugog čekanja u hodniku škole vratio sam se na sat no nepoznate djevojčice tamo nije bilo. Dok sam se vraćao iz škole sreo sam ju u parku i htio ostaviti dobar dojam pa sam uzdigao glavu kao da je ne primjećujem i počeo hodati kao na modnoj pisti. Smijao sam se samom sebi.
– Ooo…hej tu si. Nisam te uopće primijetio – rekao sam.
– Bok – odgovorila je.
– Sreo sam te u školi, ali kad sam došao do tebe pobjegla si.
– Oprosti, moja ime je Greta. Kako se ti zvala.
– Moje ime je Filip, Filip Papić.
– F-i-lj-l-i-p P-a-p-i-c? – Pokušala je izgovoriti moje ime. Skoro sam se počeo valjati od smijeha, ali nisam imao srca kad sam vidio koliko se trudi.
U parkiću smo bili zajedno samo deset minuta. Ona je samo šutila gledala u pod pa mi se uopće nije dalo biti tamo s njom.
Sutradan u školi učiteljica je zadala projekt iz povijesti. Morali smo napisati jedan jako važan događaj. Mogli smo odabrati kontinent, državu, pa čak i grad u kojemu su se dogodila važna povijesna zbivanja. Unatoč mojih dobrih ocjena mrzio sam povijest. Pošto sam najbolji učenik u razredu stavila me s Gretom.

Foto: www.pexels.com

Manuel Lešić: Harmonija

I dalje nastavljamo s učeničkim radovima, ovaj put onima učenika OŠ Šijana iz Pule

Kada padne ova jadikovina, kada nastane ona moja mračna jama.
U grobu svom ja ostat ću bez glasa.
Starome životu neće biti traga, udahnut ću i čuvati svoje biće. U novoj duši ja sam zaključan. Po dobroti sam načinjen. Ljubavlju sačuvan taj tračak nade kojeg svijet pamti. No, za one koji zadržavaju svoj vrisak, u bezdan. Za njih nada, u stvarnosti je zlo koje produžuje njihovu patnju. U smrti najbolje je putovati sam jer imaš više vremena za razmišljanje. Svi putuju, ali neki zauvijek definirajući svoj svrhu, stoje.
Svrha dotiče njihovu srž. Svrha koju su odavno pronašli, ali nisu shvatili. Samo slušaj. Slušaj paniku prostora i izdah vremena. Slušaj i gledaj. Tada ćeš u tamnoj jami spoznati svijetli početak. Shvatiti harmoniju. Harmoniju čovjeka i njegove misli. Harmoniju vječnosti.

Foto: www.pexels.com

 

Valentina Brnos: Čuvar šume

I dalje nastavljamo s učeničkim radovima, ovaj put onima učenika OŠ Šijana iz Pule

Moja obitelj i ja svake godine za vrijeme zimskih praznika odlazimo na skijanje. Naravno, idemo na različita mjesta. Moji roditelji ove su godine odlučili sestru i mene povesti na neko „tajno“ mjesto, a nisu nam željeli reći gdje ćemo ići ovoga puta.
Došao je dan putovanja. Sestra i ja smo u autu razmišljale gdje idemo. U tu našu „igru“ su bili uključeni i roditelji. Oni su nam pomagali opisujući to mjesto. Toliko smo razmišljale, ali se jednostavno nismo mogle sjetiti koje je to skijalište.
Ubrzo smo stigli. Razočarali smo se zatečenom situacijom. Na odredištu nismo vidjeli niti malo snijega, na tlu je rasla proljetna trava, sunce je sijalo. Snuždeno smo se uputili prema hotelu.
Dok su se roditelji žalili na recepciji, ja sam se odlučila prošetati i malo razgledavati. U jednom sam trenutku na tlu ugledala neko malo čudnovato biće. Pokušala sam mu se približiti dok je on veselo skakutao po travi i saznati tko je to uostalom. Kada me ugledao, brzo je pobjegao u obližnji grm. Sakrila sam se iza stabla i polako, nečujnim koracima približavala grmu. Bio je vrlo malen, čak i u usporedbi sa mojom visinom. Nosio je visoku crvenu kapu, mali zeleni kaputić i smeđe hlače. Na nogama je imao male duguljaste cipelice. Dok sam razmišljala tko bi on mogao biti, čovječuljak me ugledao i krenuo se smijuckati. Ovoga se puta nisam šuljala, niti sam pokušavala odgonetnuti tko je on jer je sve bilo jasno. To malo biće, sa dugom smeđom bradom je očito bio „proljetni patuljak“.
„Izgleda da ste tvoja obitelj i ti došli u pogrešno vrijeme, hihi…“ doskočio je patuljak i skakutajući odmicao sve dublje i dublje u šumu…
„Kako to misliš?“ bila sam vrlo zbunjena.
„Ukratko, u ovom kraju zime neće biti. Ova je godina jedna od onih kada umjesto snijega i pahuljica možemo vidjeti ptice kako pjevuše i leptire kako lete na tek procvjetalom cvijeću. Desi se to jednom u pedeset godina, a ti si baš imala tu sreću doživjeti taj trenutak“, dovikivao je patuljak i sve se brže kretao u šumi.
„Ali, zašto?“ uzdahnula sam.
Na moje pitanje patuljak nije odgovorio. Pokušavala sam ga slijediti što sam brže mogla dok nije naglo stao. Mjesto na kojemu sam se nalazila bilo je čudnovato. Ugledala sam odjednom još mnogo patuljaka, koji se svaki za sebe nečim bavio i užurbano radio. Protrljala sam oči, nesvjesna više da li sanjam ili se zbilja oko mene događaju čudesa. Jedan je sjekao visoko jablanovo stablo, koje je izgledalo divovski naspram njega, druga su dvojica pridržavala kontra stranu i održavala ravnotežu prije rušenja. Malo podalje ugledam još trojicu, oni su pak kopali duboku rupu nasred livade, toliko duboku da su u njoj izgledali poput mrava.
„Hej društvo!!!“ doviknuh ne bi li me primijetili. Nastao je tajac. Nismo znali tko je izgledao čudnije, ja onako zbunjena i velika ili oni, potpuno u čudu što se itko usudio doprijeti ovako duboku u šumu.
„Čemu ova radna akcija?“ pokušavala sam biti spontana kako ih ne bi uplašila. „Gradimo brvnaru za Šumskog čuvara. Napokon se nakon pedeset godina vraća u naš kraj“, povikaše oni u sav glas. „Znači li to da zbog njega ove godine nema zime? I da je moje putovanje na skijanje bilo uzaludno?“ pitala sam sad već ljutito.
A onda me onaj isti mali patuljak kojeg sam prvog srela posjeo na jablanov panj i započeo priču…..
„Šumski čuvar star je više od dvije stotine godina, teško hoda i kosti ga više ne služe najbolje. Njegova je zadaća štititi šume diljem zemlje od zlih zvijeri, a u posljednje vrijeme i od zlih ljudi koji su počeli uništavati prirodu. Kako bi obišao cijelu planetu potrebno mu je pedeset godina, a kada najavi svoj dolazak, priroda se pobrine da zbog njegovog zdravlja i starosti te godine zima preskoči svoju vladavinu… Eto, sada znaš zašto je propalo tvoje planirano skijanje. Mi jednostavno moramo pripremiti sve za njegov doček i zato naporno radimo da bi čim prije završili brvnaru i proslavili dolazak proljeća. A snježne pahulje ove će nas godine zaobići i omogućiti nam da brže završimo posao.“
Slušala sam i gutala svaku patuljkovu riječ, ne misleći više ni na skijanje ni na vremenske prilike. Jednostavno sam željela ostati među njima i pomoći im oko poslova. I osjećala sam kako me srdačno prihvaćaju u svoje društvo.
Veselju ne bi bilo kraja da me odjednom nisu presjekli trnci. Čula sam iz daljine kako odjekuje moje ime. Patuljci su se razbježali, a ja sam ostala duboko u šumi, sama i uplašena.
Potrčala sam u smjeru uznemirenih glasova, toliko brzo koliko su me noge nosile ne bi li ugledala poznata lica, moje zabrinute roditelje.

Foto: www.pexels.com

Lara Šljivić: Klaun u šumi

Jedan dan sam biciklom išla u Šijansku šumu. Sa mnom je bila moja prijateljica Lara. U šumu smo krenule u četiri. Išle smo uzbrdo. Kada smo došle do staze blizu kuća, čule smo nešto. U grmu se vidjelo klaunovo lice.

Bilo je to bijelo lice s velikim crvenim osmijehom. Lara mu se usudila približiti. Ispalo je da je to samo maska. Nastavile smo dalje voziti bicikle. Opet smo zastale na putu do šume. Oko nas su bila stabla, a u daljini klaun. Nakrivio je glavu i počeo nam mahati. Trepnula sam dva puta i klaun je nestao.

Kada smo došle u šumu, izvadile smo loptu i počele igrati odbojku. Lara mi je previsoko bacila loptu i ona je završila u šumi. Bio je mrak. Krenule smo po loptu i kada smo je ugledale, prišao joj je klaun i probušio ju je nožem.

Počele smo vrištati. Zatim smo potrčale do bicikla i krenule voziti što brže možemo. Dok smo bježale, klaun se zlo smijao i trčao za nama. Kada smo se udaljile od Šijanske šume, klaunu je spala perika, no trčao je za nama i dalje. Kod jednog kružnog toka morale smo čekati, ali nije nas uspio sustići. Na putu do moje zgrade vidjele smo još jednog klauna koji je isto izledao kao onaj koji nas je lovio, no bio je deblji. Odlučile smo ne obazirati se na njega i pedalirati dalje.

Odmah kada smo došle kod moje zgrade klauna je zgazio auto i mi mo se spasile.

Foto: www.pexels.com