Arhiva oznaka: OŠ Šijana

Valentina Brnos: Mjesečar

Nastavljamo s kratkim pričama polaznika Osnovne škole Šijana

Jednom davno, prije više stotina godina, živio je čovjek po imenu Mjesečar. On je od svojeg djetinjstva, točnije, od svojeg rođenja, svake noći promatrao Mjesec. Divio se njegovu sjaju i ljepoti. Suprotno svemu što je normalno za ljude, po danu je Mjesečar spavao i sanjario kako je lijep život na Mjesecu, a noću su ga budnim držali košmari o ogromnim bićima koji nastaju iz tame, strahova i mržnje. Jedini zadatak tih ogromnih bića bio je uništiti radost i sreću u ljudima. Čim bi ljudi zaspali, ušuljali bi im se u domove i oduzeli im snove, u zamjenu bi podmetnuli sve njihove strahove i strašna iskustva. Bića iz mraka i sjene preuzimala su jedno po jedno naselje na Zemlji i uništavala su sve oko sebe. Mjesečar se previše zanio pričom koja je kružila od generacije do generacije i koju su roditelji znali pričati svojoj djeci dok bi bili nemirni kako bi ih ustrašili. Priču je učinio još strašnijom, jer su košmari bili toliko stvarni da je dječak počeo strahovati za svoje selo, pa je dežurao, a većinu dana premoren spavao.
Bilo je tako svakodnevno, sve do njegovog desetog rođendana. Na taj je veliki dan bilo pozvano mnoštvo iz sela, prijatelji, rodbina, znani i neznani. Tada se najbolji i najpoznatiji čarobnjak u selu, gospodin Svemoćni, pojavio na proslavi. Ponudio je dječaku najbolji poklon koji je mogao poželjeti – život na Mjesecu. Međutim, postavio je uvjet da s Mjeseca svakodnevno mora čuvati svoje selo od svih opasnosti, bolesti i od svakog zla koje bude prijetilo. Mjesečar je pomislio kako je to prejednostavan zadatak, te je odmah prihvatio čarobnjakov dar.
Svemoćni mahne rukom i dohvati čarobne ljestve, tako dugačke i beskonačne da im se kraja vidjelo nije. Mjesečar pozdravi ukućane i goste, zgrabi najosnovnije mu potrepštine kojih se domislio, pa se krene penjati prema Mjesecu.
Život na Mjesecu bio je lagodan, Mjesečar je imao predivan pogled na Zemlju, teleskopom je promatrao svoje selo, polja, drveća, kuće i sve što mu je na um palo. Svoj je zadatak, postavljen od Svemoćnog obavljao poprilično dobro, brinući o svemu za što se obećao skrbiti. Sve do njegovog pedesetog rođendana, kada se počela ostvarivati njegova najgora noćna mora. Ona koju je znao često sanjati. Stvorenja iz Začarane šume napala su njegovo selo dok je on odmarao, ista ona bića koja su ga oduvijek progonila u mislima uništila su selo u potpunosti. Šuljajući se u kuće, svakome bi oduzeli snove, i zauzvrat im ostavili noćne more koje bi sadržavale njihove najveće strahove. Ljudi su se mučili, ali noćne more nisu prestajale. Izmučeni od svega pohrlili su u smrt kako bi se riješili patnje i bola.
Mjesečar se svim silama trudio zastrašiti i otjerati demone, ali uzalud. Tako poražen i tužan zbog patnje i bola koji su ostali u selu, morao se vratiti na Zemlju. U opustošenom selu ostao je potpuno sam, drugih tragova života nije bilo, čak se ni Svemoćni nije pojavio.
Sljedećeg jutra, Mjesečar je ugledao neobičnu kolibu, podsjećala ga je na istu onakvu u kojoj je mnogo boravio dok je bio vrlo mali. Bila je to koliba gospodina Svemoćnog. Ušuljao se unutra, pogledavao i strahovao da nešto ne razbije. Koliba je bila prepuna očuvanih i korisnih stvari. Među njima je bila i „Knjiga čarolija“. Sjetio se kako mu je Svemoćni pričao o njoj još dok je bio jako mali.
„Ovdje vidiš najmoćniju knjigu ikada….. Ona može baš sve! Imaš li neku želju ispuniti će se, misliš li nekome nauditi, nauditi će mu….. Ali dobro zapamti, knjiga se može otvoriti samo upotrijebiš li ispravne čarobne riječi!“
Mjesečar je sanjao kako bi se otkrivenjem čarobne riječi mogao poslužiti čarolijom i ponovno se vratiti na Mjesec. Vratio bi vrijeme unazad, spriječio razdor sela, vratio život među svoje seljane i puno bolje se brinuo za njih.
Krenuo je na posao, pregledavao svaku pojedinu knjigu u kolibi, ne bi li otkrio čarobnu riječ. Dugo je to sve trajalo, prolazili su dani, tjedni, mjeseci – već je Mjesečar iznemogao, ali nije se predavao.
Nakon dvije godine proučavanja, uspio je povezati nekoliko riječi koje su odudarale od sadržaja gomile knjiga. Probrao je tako sljedeće:
Čerko, Libro, Mestro… sve nešto besmisleno i u nedogled. A onda izgovori: „Greške koje počiniš, učini da ih ispraviš! Vrijeme sa sobom sve unatrag vratit će, a pogreške, zapamćene biti neće!“ i otvori Knjigu čarolija. Mjesečar je poludio od sreće. Zatim se vratio izgovaranju teško otkrivenih riječi i nizanju svojih želja „Ooo, čarobna Knjigo čarolija, ja se želim vratiti životu na Mjesecu, da cijelo moje selo ponovno promatram potpuno netaknuto, da se moji roditelji, prijatelji, seljani i naravno gospodin Svemoćni raduju mojim pozdravima i zahvaljuju mojoj brizi o njima. I još nešto draga Knjigo, meni ono najbitnije……. želim imati posebnu moć kojom ću svaku bolest, zlo ili nevolju spriječiti u budućnosti moga sela.“
Želja mu se ispunila u tren oka. Našao se na Mjesecu, sjedeći u svojoj fotelji s teleskopom u rukama.

Foto: www.pexels.com

Tomislav Šimac: Minotaur

Nastavljamo s radovima učenika Osnovne škole Šijana iz Pule

Nekada davno u Grčkoj na Kreti živjelo je mitološko biće Minotaur. Živio je sam u labirintu. Tamo su ga zatvorili da čuva vrijedna bogatstva.

Minotaur je bio visok dva i pol metra s glavom bika i tijelom čovjeka. Jedan mladić imena Roberto u selu se raspitivao o labirintu, ali su mu seljaci govorili da je naporan. Jednog je dana odlučio krenuti u labirint. Tamo je bio danima. Borio se protiv zmija, pauka, buba, divljih zvijeri i na kraju ostao bez oka. Nastavio je dalje i naletio na velikog i snažnog Minotaura. Kada ga je Minotaur vidio, krenuo je prema njemu zakrvavljenih očiju. Roberto je iz torbe izvadio meso za put, a Minotaur je stao. Rekao je da će mu dati svo meso koje može pojesti do kraja njegovog života. Minotaur je prihvatio i stavio ga na sebe. Počeo je trčati prema kraju labirinta. Nije bilo tako lako, bilo je sve više prepreka. Pri kraju labirinta su naišli na zmaja imena Enderdragon. Bio je crn i bljuvao je vatru. Minotaur se borio protiv njega, ali nije mogao pobijediti. Jedni način je bio da otvori portal i da tamo pošalje zmaja. To je i napravio, ali je uhvatio zmaja i skočio s njim u portal.

Na kraju labirinta je bio čarobnjak koji ostvaruje jednu želju. Roberto je zaželio da se vrati njegov prijatelj Minotaur i komad mesa koji koliko god jedeš ne može nestati. Minotaur se  vratio i nastavio živjeti s dječakom.

Foto: https://www.youtube.com/watch?v=5nGGB63gA1U

Nelly Božić: Grad mojih snova

Nastavljamo s proznim radovima učenika OŠ Šijana iz Pule uz vođenje Vladimira Papića

Volim putovati. Jednoga ću dana obići cijeli svijet, ali nažalost taj je dan još predaleko. Za sada često gledam putopise na televiziji o predivnim zemljama i gradovima koji me fasciniraju.

Grad mojih snova je New York. A zašto? Taj me grad očarava već samim imenom kao i atmosferom viđenom u mnogim filmovima i serijama tamo snimljenim. Zamišljam kako avion slijeće na poznati JFK aerodrom i avantura započinje.

Prva stanica je Manhattan, poznata meta svih šopingoholičara, glumaca i turista. Od tamo moramo brodom do Liberty i Elis Islanda. Fascinira ma Kip slobode koji je simbol SAD-a i predstavlja personifikaciju slobode. Najposebnije mjesto je Memorial. To je mjesto gdje su srušeni Tornjevi Blizanci i na tom mjestu velike tragedije svatko će osjetiti emocije koje simboliziraju dva spomenika. Moram spomenuti predivni Brooklyn Bridge koji povezuje Brooklyn i Manhattan. Sanjam kako gledam u visinu, okrećem se oko svoje osi kako bi vidjela sve te čuvene zgrade koje idu u nedogled. Svaki dio grada je jedinstven, ima svoju priču i svoj šarm npr. Greenwich Village, West Village…

U gradu se osjećaš slobodno možeš biti ono što jesi, nema ograničenja. Hodaš ulicama proučavaš ljude, način života, a svuda oko tebe žurba, buka… Grad nikada ne spava. Nažalost svaki početak ima svoj kraj i vrijeme je za povratak u stvarnost. Osjećaj da postoji grad u kojem imaš sve mogućnosti, u kojem možeš biti i postići što god želiš moja su inspiracija da prije realiziram svoje snove.

Foto: www.pexels.com

Tea Drandić: Svatko ima svoj način

Još smo u školi Šijana u Puli, ali smo malo s Islanđanima…

– Jutrooo! – viknuo je tata!
– Diži se Ivana! Da si istog trena ustala. Gošća dolazi! Spremi sobu! Brzo!
– Da tata – odgovorila sam pospano.
– Nemoj ti meni da, nego počni!

Brzo sam sišla s kreveta, obukla se, umila i krenula spremati sobu. Bile su pune velike dvije vreće smeća. Izludila sam i još sam morala ići baciti to smeće.

Predvečer nam je došla gošća. Zove se Tania i s Islanda je. Tamo je jako hladno. Došla je sva zabundana. Kod nas je bilo proljeće. Kada je došla, odmah se presvukla u kratke hlačice i kratku majicu. Začuđeno sam je gledala. Jako me živcirala jer je tako obučena.

Ujutro ništa nije jela. Išla je kositi travu. Mojeg psa Blekija tjerala je da vuče sanjke. Zatim je išla spavati i ustala je tek sljedeći dan.

Upisala se u moju školu i ide sa mnom u razred. Učiteljica nam je dala zajedničku prezentaciju iz prirode. Pristale smo samo zbog ocjene. Moja i njezina obitelj jako vole računala i sve što je vezano uz to. Trebale smo napraviti prezentaciju za petak, a u srijedu smo počele. Kod nas je običaj da prvo izaberemo pozadinu, slova i slike, a oni odmah počnu pisati i onda tisuću puta brišu. Jako smo se naljutile jedna na drugu i odustale smo. Nismo donijele prezentaciju. Došao je petak. Dobile smo jedan. Poslije škole jedna drugoj smo jedna drugu okrivljavale za lošu ocjenu.

Moj tata nam je rekao da svatko ima svoj način rada. Pomirile smo se i pokušale ponovno napraviti prezentaciju. Ja sam birala slova, pozadinu i slike, a Tania mi je pomogla. Ona je zatim tipkala tekst, a ja sam joj diktirala. Super je ispalo. Dobile smo peticu. Na kraju smo naučile da svatko ima svoj način rada i da to moramo poštivati. Postale smo najbolje prijateljice. Čak se i preselila kod nas. Naučile smo lekciju.

Foto: www.pexels.com

Daniel Banko: Sjene dinosaura

Iako smo usred ljeta, a škola je davno završila, a još dalje počinje, mi nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana. Mala impresija nakon posjete dinosaurima na Delti

Jednog dana kad sam sa svojim prijateljima krenuo na put u Rijeku dogodilo se nešto jako čudno.
Sjeli smo u autobus i udobno se smjestili. Krenuli smo za Rijeku. Nakon duge vožnje, napokon smo stigli. Na Delti, dok smo se igrali lovice i nešto si dovikivali, vidjeli smo velike sjene. To su bile sjene dinosaura o kojima smo ranije čitali. Jedan od njih mi je zamalo zgazio prijatelja. Jedva smo im pobjegli u zvjezdarnicu. Kad ih više nije bilo, krenuli smo u Pulu.
Na radiju smo čuli da velike ptice lete nad gradom. Svi smo bili uplašeni, a šofer nam je rekao da to nije istina. Prošli smo kroz tunel kroz Učku. Onda se dogodilo nešto neočekivano. One velike ptice su uhvatile autobus i nosile ga svugdje po zraku. Čudno da su nas nosile iznad ceste koja vodi za Pulu. Još čudnije je što smo s ludim pticama stigli u Pulu. Spustile su nas kod Konzuma, tamo otkud smo i krenuli. Dok su nas nosile, kroz prozor se moglo vidjeti mnoštvo bića koja su odavno izumrla. Pošto smo svi bili uplašeni i tihi, nosile su nas mirno, ali čim bi netko povisio ton ili se izderao, počele bi nas tresti dok se ne smirimo. Njima je nešto smetalo.
Na vijestima, radiju i internetu svi su pisali o tim ludim pticama. Na kraju su shvatili da su to oživjeli dinosauri iz Delte gdje smo bili. Uzrok tome je bio što smo svi jako vikali i te ptice su onda oživjele. Buka i vika koju smo proizveli jako im je smetala.
Bile su u stanju napraviti sve pa čak i da nas same odnesu u Pulu, samo kako nas više ne bi morale slušati.

Foto: www.pexels.com

Noel Perković: Ples sa smrću

Nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana

Ušli smo u područje pod upravom Gastowna, bezvezna pustopoljina puna dina od smeća, jezera nafte i smoga. Nepogodna za život gdje je je opasnost bila na svakom uglu, uglavnom od snajpera i gdje smo često nailazili na Stank Gumove razbojnike u svojim razno obojanim vozilima. Na ovom gadnom području tražili smo ulaz u Gastown i čovjeka pod imenom Outcrier koji organizira utrke u Gastownu. Morao sam upasti u utrke. Ušli smo u Gastown bez problema, rekavši stražarima da smo zainteresirani za utrke. Pustili su nas jer puštaju svakoga tko je spreman umrijeti za njihovu zabavu. Parkirao sam i otišao potražiti Outcriera dok je Chum ostao raditi na autu. Našao sam ga kako spava u svom ,,uredu“ . Upitao sam ga za utrke, a on mi odbrusi:
– Nema mjesta za svakog pustinjaka sa vozilom.
Pribio sam ga uza zid i rekao: – A ja nemam vremena za tvoje gluposti. Nađi mi mjesto na utrkama.
– Dobro, možda možemo naći mjesto za tebe, ali u zamjenu za uslugu, vrlo opasnu, moguće samoubilačku uslugu. Outcrier je na svome prsluku nosio lampice od kojih su samo par njih svijetlilo. Rekao je da želi nove jer ako se one ugase i on će sa njima.
– Pitao sam ih sve, ali nitko od njih nema hrabrosti otići u domovinu Buzzarda. Tamo se nalaze svjetiljke koje mi život znače – rekao je.
– U redu, donijet ću ti ih.
– Bon Voyage! – viknuo je dok sam odlazio.
Izašao sam iz Gastowna i krenuo prema Dinama, mjestu u kojem žive Buzzardi, velika skupina misterioznih ubojica. Dine su mjesto velikih bogatstava, ali se nitko ne usudi tamo ići. Kada sam rekao Chumu o misiji osjetio sam strah u njegovom glasu kad mi je odgovorio: Molim? Ne Sveče, nemoj. Svi koji su otišli tamo nisu se vratili. Svjetiljke su se nalazile u mjestu koje se zove Underdune. Ušli smo u Dine i krenuli po napola uništenoj i pijeskom pokrivenoj autocesti. Stigli smo do Underduna, koji je zapravo jedan stari, razrušeni aerodrom, dijelom prekriven pijeskom. Buzzardi su na ulaz stavili metalne, hrđave bodlje i slaba utvrđena vrata koja smo lako srušili sa harpunom. Unutrašnjost je bila golema. Stakleni strop je bio uništen, a pod je bio prekriven pijeskom. Prostoriju su ukrašavale bodljikave žice na koje su bili nabodeni kosturi. Na zidovima su bili jezivi grafiti i crteži. Pod u hodniku bio je propao i vodio je na nižu razinu. To je bio skup hodnika koji su prije valjda služili kao trgovine, suvenirnice i čekaonice. Jedva sam uspio progurati auto kroz uske hodnike pune blokada i zamki.
– Ne, Sveče, vratimo se, molim te! – rekao je Chum.
Rekao sam mu da se stiša i smiri.
– Osjećam njihove crvene oči kako nas gledaju – rekao je.
Znao sam da znaju da smo tu, ali mi nije bilo jasno zašto ne napadaju. Proučavali su me. Kada smo napokon izašli u glavni hodnik, koji je bio pun opljačkanih trgovina i prekriven pijeskom. Na kraju toga velikoga hodnika bila je je trgovina sa božićnim ukrasima koja je bila netaknuta. Znao sam da je to zamka, ali sam to morao obaviti. Trgovina se nalazila na drugom katu a nisam je mogao dostići autom. Uzeo sam sačmaricu i izašao iz auta. Krenuo sam hodnikom za koji sam mislio da vodi do trgovine. Na putu sam naišao na izmasakrirana tijela Outcrierovih plaćenika, a Buzzardi su me gledali iz daljine. Došao sam do trgovine i uzeo svijetla. U tom trenutku vrata i prozori su se zatvorili i mogao sam čuti Buzzarde kako se gomilaju ispred njih. Ušli su sa stropa i navalili na mene kao divlje životinje. Mlatio sam ih i blokirao njihove nespretne udarce. Ubadao sam ih noževima i ubrzo ih nadvladao, ali jedva. Kada su sljedeći ušli zapucao sam na njih. Nisam vidio da mi se straga približava silueta sa palicom. Brzo sam spremio sačmaricu i razoružao ga i pritom mu slomio ruku. Jedan udarac po glavi je bio dovoljan da prekinem njegovu agoniju. Razbio sam vrata i spustio se s užetom do auta dok me Chum pokrivao. Dok smo jurili kroz hodnike, naganjala su nas njihova bodljikava vozila koja su bacala mine. Brzo sam ih se riješio i izletio iz aerodroma krenuvši prema Gastownu. Za Outcriera je bolje da je spreman sa mojom nagradom.

Foto: www.pexels.com

Filip Bonaca: Planina Aluminius

Nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana…

Jednog vjetrovitog dana Dr. Wiliams se penjao na planinu Aluminius.

„Ova planina se razlikuje od drugih po tome što je puna magnetiziranog aluminija“,  reče Dr. Wiliams. Najbolji prijatelj Dr. Wiliamsa, John, mislio je da  je uspon na tu planinu nemoguć. Legenda kaže da se na vrhu te planine nalazi arena koja ima pod od kristala te kilograme i kilograme zlata i dijamanata. Tko uzme to zlato, bit će prognan od duhova čuvara do kraja života. No, to Dr. Wiliamsa i njegovu ekspediciju nije plašilo. Oni su bili hrabri i pouzdani. Dr.  Wiliams je oborio tek četiri  vrha, a treba ih oboriti još sedam. Navečer, uz vatru, pričao je svoje pustolovine i svi su ga sa zanimanjem slušali.

Sljedeći dan krenuli su na najzahtjevniji vrh, Venerus. Uspon na Venerus je težak zato što su stijene jako oštre i strme te je na nekim mjestima jako vruće zbog vulkanskih izvora i gejzira „Penjite se dok vam ruke ne iskrvare“, uzviknuo je sa stijene Dr. Wiliams. Svi su dignuli ruke u zrak i uzviknuli: „Večer je i bole nas ruke“. Sljedeći dan odlučili su predahnuti. „Rekao sam da neće biti lako“, reče Dr. Wiliams. Sutradan su ukopavali roštilj da ga sakriju od vjetra, a dok su kopali našli su četiri zlatnika.  Doktor je zabilježio u svoj dnevnik:

Popeli smo se na najzahtjevniji vrh, ove tako izazovne pustolovine. Ruke su nam ozlijeđene od oštrog kamenja, ali vrijedilo je. Dok smo ukopavali roštilj, u zemlji pronašli smo četiri zlatnika na kojima su bili ocrtani različiti znakovi. Nadam se da ćemo uspjeti oboriti sve vrhove u naredna četiri dana.

Dok su članovi ekspedicije razgovarali, Dr. Wiliams otišao je ispod stijene i otkrio je ulaz u rudnik. Odmah je to otišao javiti drugima. Spakirali su stvari i krenuli u rudnik. Našli su stare vagone koji su vodili u unutrašnjost. Kada su došli dublje u rudnik, vidjeli su koliko su zapravo napredni bili ljudi koji su tu radili. Ekspedicija je izašla iz rudnika gdje su ih dočekali ljudi obučeni u životinjsko krzno prijeteći im kopljima. Na sreću, jedan se član plemena sporazumio s Dr. Wiliamsom te je rekao svom plemenu da oni ne smjeraju ništa loše. Pleme im je reklo da niti slučajno ne idu u dijamantnu arenu jer će do kraja života biti prognani od duha. Dr Wiliams im je rekao da su se baš tamo uputili te da je to samo legenda i mit.

Pleme se poklonilo i reklo Sretno bijeli brate, te su svi otišli. Ekspedicija je ostala u šoku jer nikad nisu bili opkoljeni. Dr. Wiliams je rekao da ne mogu sada odustati. Složili su se.

Sutradan su krenuli na peti vrh koji se zove rubin. Krvavo su se mučili sedam sati bez stanke. Naišli su na dinamitnu zamku. Dr. Wiliams je znao tko je to napravio. Ljudi koji su prije devedeset godina pokušavali oboriti ove vrhove. Tamo su našli i tri groba na kojima nije ništa pisalo. Navečer svi su zajedno sjeli uz catru te kao i svake večeri počeli pričati priče i bajke. Ujutro, kada su krenuli spremati logor Dr. Wiliams je krenuo razgledati mjesto na kojemu su prenoćili. Otkrio je uske stepenice koje su vodile do vrha planine te je viknuo ekspediciji: „Gotovo je. Konačno smo stigli!“ Svi su se počeli veseliti i skakati.

Kada su krenuli i vidjeli deset tisuća metara stepenica, svi su uzdahnuli, ali to ih nije spriječilo. Popeli su se do vrha za šest sati i ugledali velika kamena vrata i šezdeset gumbića na kojima su bili ocrtani razni znakovi. Dr. Wiliams je rekao da je to sigurno slagalica koju moraju riješiti.

Sve su mislili jednostavno završiti. Uzeli su deset kilograma dinamita i postavili ga u šupljine. Dr. Wiliams je rekao da pričekaju dok nacrta vrata i zapiše kako izgledaju.

Vrata su predivna izgledaju kao ulaz u raj na sebi imaju tisuće crteža,

Pored vrata se nalaze dva velika stupa na kojima su tri glave.

Kad bi barem takva otkrića bila češća.

Rekao je: „Tri, dva, jedan… Pali!“ Dinamit je eksplodirao i nije napravio niti ogrebotinu na vratima.

Dr. Wiliams je rekao: „Izgleda da moramo riješiti zagonetku. Ovo su znakovi iz starog doba sedam tisuća devetsto osamdeset dvije godine prije Krista. Kliknuo je na nekoliko gumbića. Vrata se nisu otvorila, razmišljao je i razmišljao i onda se dosjetio da jedan gumb krivo okrenuo. Stavio ga je na svoje mjesto i velika vrata su se otvorila. Kada su pogledali unutra, vidjeli su tone zlata, dijamanata, rubina, smaragda i mnogo drugih dragih kamenja. Svi su ispraznili svoje torbe i napunili ih dragocjenostima. Kada je jedan član ekspedicije pao s litice, a dijamantna dvorana počela se urušavati, svi su pobjegli.

Nakon četiri dana, spustili su se sa planine. Od dvadeset  ljudi, u grad ih se vratilo šesnaest. Dr. Wiliams je dao izjavu o svemu i u svoj dnevnik zapisao ove riječi:

Nakon ulaska u dijamantnu arenu počele su se događati čudne stvari. Ljudi su počeli umirati. Grad se tri puta zapalio. Mislim da je to povezano s plemenom koje nas je upozorilo da će nas proganjati duh.

Nakon što je dao policiji izjavu, kuća u kojoj se mu bila tri prijatelja izgorjela je. Ostalo ih je samo trinaest. Nakon tjedna dana četiri su mu prijatelja umrla od temperature. Nakon mjesec dana ostao je sam i u svoj dnevnik upisao je:

Cijela je ekspedicija umrla. Ostao sam jedini iz ekspedicije. Osjećam se krivo zato što sam ih odveo na tu planinu. Svatko tko mi se približi se razboli. Situacija nije dobra. Moram maknuti te  čini sa sebe.

Dr. Williams se ukrcao u balon otvorio plin i bacio šibicu. Svi su ljudi gledali, a on je krenuo u nebesa. Poslije deset minuta leta, naglo je počeo gubiti visinu.  Kada je pogledao balon bio je probušen. Popeo se po špazi do rupe i zakrpao je. Njegovom letu nije bilo kraja. Nikako nije prolazio oblak koji je već trebao proletjeti, Onda je shvatio da on ne ide gore nego stoji na istoj visini i ide prema sjeveru. Ugledao je veliki šiljasti željezni špic. Naglo je skrenuo lijevo i shvatio sa se skoro zabio u Eiffelov toranj. Uzeo je kompas i okrenuo smjer prema planini.

Nakon par sati, ugledao je rubin vrh. Spustio je balon i ugledao pleme kako čuva stražu. Pitao ih je zašto su tamo. Oni su mu rekli da im je zli demon spalio selo nakon što su otišli sa zlatom. Dr. Williamsu sve je bilo jasno.  Pitao je ta dva stražara mogu li ga odvesti k poglavici. Kada je Williams stigao, poglavica ga je odveo u šator s mudracem. Tamo su razgovarali i pušili dugačke lule.

„Pa, Williamse što te dovodi ovdje?“ pitao je mudrac.

„Svi moji prijatelji su umrli. Ljudi koji dođu blizu mene, odmah se razbole“, odgovorio je doktor.

„Jasno smo vas upozorili prije nego što ste krenuli po prokleto zlato“, reče mudrac.

„Znam bili smo glupi i nismo slušali. Naša hrabrost obila nam se u glavu. Zanima me može li se taj čin maknuti?“ upitao je doktor.

„To možeš samo kod naše  proročice“, odvrati mudrac.

„Gdje je ona sada?“

„To nitko ne zna. Moramo je prizvati.“

„Želite mi reći da je vaša proročica duh.“

„Da.“

Mudrac ga je odveo do spilje i počeo govoriti neke nerazumljive riječi. Iza njih se klanjalo cijelo pleme. Iz vode u spilji počelo je dolaziti svijetlo, a pred njima stvorila se proročica  i rekla je „Tko me treba u ovo doba dana. Na nebu je mrak.“ „Nemamo vremena za sarkazam“, rekao je poglavica i šapnuo Williamsu „Naša proročica voli se šaliti.“

„Kakvi problemi“ pitala je. „Moji prijatelji i ja krenuli smo u ekspediciju. Popeli smo se do arene. Kada smo došli gore, uzeli smo dragocjenosti koliko smo mogli.“

„Hmmm pogađam da sada sigurno želiš maknuti čaroliju sa sebe“, pitala je proročica.

„Da.“

„To neće biti lako, moraš otići u arenu i ubiti demona.“

„Kako da ga ubijem.“

„Moraš prvo izvući sveti mač iz kamena.“

„To je lako.“

„Može ga izvući samo osoba čistoga srca.“

„Probajmo.“

Dva stražara, poglavica, mudrac i Dr. Williams otišli su do svetog mača.

Dr. Williams je hrabro uhvatio ručku mača, povukao snažno i izvukao ga iz kamena.

Poglavica je rekao: „Kada ubiješ demona, ovdje ima mjesta za tebe. Možeš ostati s nama.“

Dr. Williams nije odgovorio, pozdravio ih je i krenuo.

Poglavica je otišao kod proročice i rekao joj je: „Izvukao je mač. U borbu će ići. Živ će ostati Doma se neće vratiti.“

Dr. Williams se penjao tri dana i došao do arene. Otvorio je vrata i tamo ga je čekao demon. Imao je rep koji se svijetlio u plavoj boji. Zubi su mu bili veliki kao kljove od slona. Glava mu je bila crvene boje. Dr. Williams je izvadio svoj mač i krenuo prema demonu. Udario ga je, ali demonu nije bilo ništa. Tako su se borili dok ga Dr. Williams nije udario u zeleni kristal na leđima. Demon je nestao, a Dr Williams se osjećao bolje. Otišao je plemenu. Rekao je da je ubio demona i svi su bili sretni. Rekao je poglavici da će ostati s njima. Tu se večer slavilo. Dr. Williams i pleme su čuvali planinu do kraja njihovih života.

Foto: www.pexels.com