Arhiva oznaka: Noć živih mrtvaca

Milan Zagorac: Prozor u… Drenje

Luka Bekavac, Drenje, Profil, 2011.

Malo je koji roman domaćeg autora koji sam pročitao u posljednjih nekoliko godina imao ovakav radikalan utjecaj na moje trenutno stanje svijesti. Je li to zbog specifične ugođenosti na tematiku koja ako ništa drugo, onda barem okvirno slijedi one teme, znate na koje mislim, one koje ćemo, primjerice, gledati u Mišakovim emisijama Na rubu znanosti, a koje, iako često djeluju sluđeno, bez ikakvog smisla, a kamo li “znanstvenog diskursa”, doznačuju vrlo kompleksne činjenice koje olako marginaliziramo ili preskačemo.

Dobro, pustimo sada Mišaka, to je tema za sebe, ima i on svoje uspone i padove, možda je i Mišak tek “mula” neke druge agende koju za sada ne možemo spoznati.

Možda je na mene utjecala ta geografska podudarnost, naime, moja je prabaka Eva Kajtar, rođena Pek pokopana na pustom seoskom groblju na neoznačenom grobnom mjestu, tj. označenom drugim imenima, ali u stvarnom Drenju, ono drugom Drenju u koje je Marta, glavna junakinja Bekavčeva Drenja, “jutros otputovala , presjedajući u Đakovu”, a koje je geografski dijametralno suprotne pozicije u odnosu na ono u kojem se odvija radnja romana. Moje je Drenje, tamo, kada krenete od Đakova prema Satnici pa skrenete kod Bijele Vile na cestu prema Mandićevcu. Bekavčevo je Drenje u Baranji, u svojevrsnom rasjedu, tektonskom poremećaju koji je mogući “uzrok” puzajuće “katastrofe”. Ima još tih geografskih podudarnosti, Paljevine, primjerice, još jedan lokalitet koji zaziva vukojebinu, mjesto koje jest, a nije, mjesto koje je u totalnom raspadu, ispunjeno tek zombijima, alkoholičarima i njihovim suprugama bez ikakve perspektive.

Ne, nije slučajna ova podudarnost s Romerom i njegovom “Noći živih mrtvaca”, oni su ovdje malo manje opasni, rekao bih više nelagodni besmisleni ljudi (čak se na jednom mjestu sam pripovjedač osjeća nelagodno zbog te eugeničke prispodobe), a više simptom kompletne trulosti, unutrašnje raspadljivosti, unutrašnje dezintegracije mjesta u koje možete samo (u)pasti (“pad u Drenje”) nekim nesretnim slučajem, nizom nesretnih događaja, nikako namjerno stići, mjesta koje je odvojeno od svijeta ne samo fizički, nego i telekomunikacijski, kojem nitko ne zna uzrok propasti (“cementara” i tko zna tko je kriv za propast, “komunisti, četnici ili ratni profiteri”), no čini se da taj uzrok nije ni lako ni jednostavno spoznati. Dakle, mogli bi ga čitati i u tom socijalno-političkom registru, no ovaj roman to nije, malo je tu bavljenja takvim stvarima, iako tangencijalno ispipava bilo besmislenih financiranja sveučilišnih projekata u nedogled, kao i prepuštanje pojedinaca, zajednica pa čak i cijelih kolektiva dugoj, polaganoj, propadajućoj agoniji koja se manifestira u urušenim socijalističkim industrijskim kompleksima, u propalim zgradama bivših robnih kuća, naseljima u ubrzanom stanju devastacije i gutanja od strane podivljale elementarne prirode (čitaj, sindrom Pripjata) koja u ovom romanu mahom predstavlja prijetnju i opasnost, ona je besvjesna i djelujuća za razliku od svega što ima svijest, a to je čovjek, djelomično i životinje, što nastoji pobjeći iz ovoga bezdana, tj. informacijske crne rupe.

Ima i ona pučka egzorcistička crta, dakle, onih likova u seoskim odijelima i bijelim košuljama koji dolaze  iz Habjanovaca, samozvanim radiestezistima tj. rašljarima koji se okupljaju oko časopisa “Duh i rašlje”, ospkurnog glasila, uvjetno rečeno razuma u degenerirajućem i sve iracionalnijem ambijentu koji se s vremenom samo dodatno distorzira: zapravo priroda snimana i zatim obrađivana minimalnim tehničkim sredstvima pokazuje napukline u konzistenciji, neki “bijeli šum”, ono nešto što ne pripada ni ljudima, ni živom svijetu, pa čak ni samoj, recimo to tako, neživoj prirodi. Moguće, taj se “bijeli šum” čini kao posljedica neke katastrofe, no za njega je teško naći dokaze. Upravo se tome, kao kontrapunkt “znanstvenom”, a zapravo nekonvencionalnom istraživačkom duhu profesora Markovića postavljaju ovi pomalo protudemonski rašljari. Pučki egzorcizam, sumnja u zloduhe, suspektne magijske čini koje remete prirodnu ravnotežu. Film Bijeli šum dodatna je zanimljiva poveznica, naime, predstavlja tu natprirodnu vezu sa onim svijetom, što god taj svijet bio, no ovdje je dominantan osjećaj snomorice.

Marta (Vaszary) uz profesora Markovića predstavlja jedini bitan lik u tijeku uvjetno rečeno radnje jer radnje nema u klasičnom smislu riječi, ona je rudimentarna i dala bi se sažeti u nekoliko riječi: aposolventica Marta svoj završni dio studija mora odraditi na stručnoj praksi kod profesora Markovića u Drenju na projektu koji se javno zove “Utjecaj Domovinskog rata na bioaktustičku sliku Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema”, a sastoji se od niza snimki koje treba napraviti, analizirati, katalogizirati, razlučiti, dovesti u stanje pogodno za sustavnu analizu. I da, to se i čini, tijekom cijeloga romana, no prepreke koje se postavljaju pred Markovića i njegovu još uvijek neodlučnu suradnicu Martu, daleko nadilaze fizičke, a postavljaju sve teže i teže mentalne granice koje postaju sve nepodnošljivije što je slika “katastrofe” i “Novog Bezdana” sve jasnija i, naravno, sve manje znanstvena. Čini se kao da je Drenje ne samo negativ Viljeva, kako se implicira u romanu, nego negativ određenog duševnog stanja u kojem se nalaze kako Marković (o kojem manje više ne znamo ništa, osim što možemo reći da je to jedan manje prosperovski, a više lik poput Fabijana u Ritmu zločina, ludi genije za kojeg nismo sigurni je li manipulator) i Marta (o kojoj znamo da je bolovala od neke nedefinirane bolesti no s jasno izraženom duševnom tj. psihičkom patnjom).

Općenito Bekavac je sinestetičar, tj. njegove su bogate slike vrlo zanimljive unatoč statičnost, zapravo, po cijeloj je toj fakturi sličan modernoj inačici Blechera i njegovih Događaja u neposrednoj irealnosti,  s istom temeljnom postavkom: naime, cijeli je naš svijet, cijeli život, tj. sva svijest tek jedna manifestacija nečega toliko monumentalno neprispodobivog da zapravo izaziva jezu. Ne, dakle, toliko ta atmosfera zombijevske tuposti, ne ta prijeteća sila iza bijeloga šuma, ne dakle, nekakva strašna neman ili duh, vampir ili prikaza (toga nema), već ta moćna potmula buka autentičnog postojanja koja se krije iza naše zavjese koju percipiramo kao stvarnost jest sama po sebi jeziva, od nje se ježimo i nju osjećamo kao moćnu distorziju naizgled razumnog svijeta.

“Treba se pomiriti s tim, mozak je samo filter, krajnje primitivan filter: on inhibira taj tijek koji postoji mimo njega, a zatim tu inhibiciju, ili ono što se kroz nju uspije probiti, naziva ‘stvarnošću’ ili ‘svijetom’. To je, zapravo, jedina svrha ljudskoga mozga: konverzija visokofrekventnih signala od kojih je tvoren taj famozni šum oko kojega se prepiremo, transformacija te buke u niže frekvencije naše vremenske zone”, navodi Marković u svojem pledoajeu na tzv. konzultacijama Marti, zapravo, vrlo precizno govori, štoviše, pomalo apodiktički o nečemu što bi psihijatri nazvali perceptivnim inhibitorima i njihovom eventualnom kolapsu što se, dakle, naziva psihoza. Stvarnost je budna svijest ograničena cijelim nizom inhibitora. Bijeli šum je jedan od mogućih proboja tog nasumičnog nesvjesnog neartikuliranog sadržaja u naše prostorovremensko polje, naime, nesvjesno ne podliježe zakonitostima ni prostora ni vremena, ono je izvan toga, zapravo čini se da je ono taj potencijal svega postojanja, dok je svijest, što kaže Marković, tek linija olovke čija širina predstavlja raspon svijesti, a duljina tijek, tj. duljinu života.

Bekavac naizgled govori vrlo sigurnim znanstvenim (meta)jezikom te je pomalo zamagljena granica između ironije i ozbiljnog iskaza, no jedno je sigurno: ovaj roman obrađuje temu složene psihodinamike svijesti, nesvijesti (iako nije eksplicitno rečeno) i uvjetno rečeno stvarnosti. Vjerujem da, uz Viljevo, ovo nije jedino djelo u kojem otvara ovaj kompleksan korpus tema koje se očekuju više u procijepu fizikalne ezoterije (i, naravno, vrlo ozbiljne primjerice, kvantne mehanike), psihijatrije, teorije svijesti, struna, tzv. teorije svega te, naravno, umjetnosti, no ne i naše, zacijelo zbog niza ograničavajućih faktora lokalne intelektualne scene, da ne kažem, sveprisutnog intelektualnog deficita.

Konačno, kako sam započeo s pomalo autobiografskim momentom, tako ću ovaj kratki osvrt i završiti: naime, sve se čini, u romanu Drenje naravno, da je taj epicentar negdje u bezdanu, u jezeru koje je navodno umjetno no kojem se ne zna koliko je duboko dno, da je tu negdje izvor tog zbunjujućeg šuma, te uznemirujuće pozadinske buke koja nekako posve slučajno korespondira s mojom snovitom vizijom tzv. Sotoninog bunara, tj, podzemlja (ne)svijesti do koje do jedne razine naša racionalna svijest ima pristup, no nakon nekog vremena taj je pristup onemogućen. Tko zna, možda upravo kako bi  nam zaštitilo taj krhki, osjetljivi, svjesni aparat kojim stvari oko sebe uspijevamo složiti u inteligibilne pojave?