Arhiva oznaka: Noć velikog čitanja 5.0

Milan Zagorac: Ri litove bijele noći velikog čitanja

Što nama kao izvođačima/organizatorima one uopće znače?

Više od dvjesto ljudi na jednom mjestu, koji s nevjerojatnom pažnjom prate čitanje desetak najpoznatijih nepoznatih autora na lokalnoj sceni. Ri litove noći velikog čitanja nisu stand up, ali imaju i neke karakteristike tog formata, primjerice improvizaciju i kontakt s publikom, ako ništa drugo, onda barem onaj u osluškivanju smijeha li mrmorenja iz mraka.

Ri litove su noći velikog čitanja jedini riječki književni događaj koji u doslovnom smislu riječi odražava postojanje prave književne zajednice. Ekumene. Demokracije. Republike. Kako vam drago. Ne da mi se sada razlagati o navedenome, no to ima svoju tradiciju dublju do 30 godina i svoj smisao, druga je stvar što se o tome nije previše govorilo u posljednje vrijeme, što zbog neznanja, što zbog toga što se o najbitnijim stvarima često – šuti. A postojanje zajednice nije mala stvar, štoviše, ono je dokaz da Rijeka ima potencijal koji, nemojmo se zavaravati, valja još istražiti i produbiti, ima prostora za istraživanje vlastitog narativa, upravo kao što je to onako off scenski odradila ekipa oko Vala 80ih (bez obzira na nedosljednost oko toga pojma off, ali biti izvan republičkih glavnih gradova samo po sebi je bilo off), pa onda onako konjunkturno početkom 90ih Nedjeljko Fabrio i nažalost danas pokojni Darko Gašparović s Vježbanjem života u Zajcu ili, da dovršim niz,  Uremovim “vježbanjem Kamova” krajem 90ih i početkom dvijetisućitih, da ne zalazim  dublje u povijest, kao dubinskim metaforama “riječke priče”.

Da, to je bilo uspostavljanje pune interesne zajednice, komune, koja je tražila “svoje korijene” i “svoju priču”. Sada su to upravo ove naše noći velikog čitanja, koliko god neke “glasine prgavih staraca” izražavale skepsu. Na kraju, noći velikog čitanja su vrh ledenog brijega, ono istaknuto, vidljivije mjesto, sred književnosti koja se ubrzano traži i preslaguje (negdje sam čuo da riječka književna scena doslovno desetljećima nije bila življa, a velikim dijelom to mogu i potvrditi) u stalno novim knjigama (u svim trenutno mogućim formatima) koje će, to sam siguran,  konačno pronaći/pogoditi/iznjedriti jednu “pravu priču”.

Noći velikog čitanja najbolje funkcioniraju kada se o njima samo govori u zajednici, bez potrebe za većim medijskim šušurom (iako on dobro dođe, no više kao nadopuna), jer se, zapravo, odvijaju same od sebe, iz nečega što možemo nazvati “stvarnoj potrebi”. Da se radi o tome, bilo je to jasno od prvoga dana kad smo krenuli, sve do 4. izvedbe lani u siječnju, kada smo možda bili bolji nego ikada, a da je sve bilo utemeljeno samo i isključivo na dobroj volji i solidarnosti. I da, neizbježno i neponovljivo, publici koja nije ona neka tamo druga violina, nego simfonijski orkestar. Unatoč zimi vani (možda baš i zahvaljujući njoj, naime, nije isto smjestiti noć velikog čitanja u siječanj, usred ničega, odmah poslije “najdepresivnijeg dana u godini” kako nam vole govoriti, ili usred lipnja kada je sunce u 21.00 sat još iznad horizonta). Pokazuje da postoji Rijeka koja nije samo vaša obitelj, mama, tata, brat, sestra, cura, dečko, već i ona Rijeka koja prati vaš rad, osluškuje, onako potiho ocjenjuje izvedbe, veseli se vašem uspjehu (ili se grize što nije baš on/ona na pozornici – kvaka je u tome da se slobodno možeš javiti, pa ćemo već naći načina da obnovimo našu postavu jer, da, znam, dosadimo i mi ponekad samima sebi) i – pazi ovo – čeka novu izvedbu.

Nakon prve Noći velikog čitanja 2013. (dakle, još nismo za jubilarnu nagradu, iako smo na brojci 5) za književnu scenu u gradu više ništa nije bilo isto. To je bio dugo kumulirani tektonski poremećaj nakon kojega se sve promijenilo i presložilo, jer je vrijeme “književne praznine” od predugog tavorenja ili bolje rečeno inkubacije, zaboravilo  na potrebu da se obnovi i uskrsne ikakva “književna zajednica”. Imam za to i nekoliko simboličkih natuknica, ali ne bih se sada osvrtao. Kraj 2012. postao je simbolička točka preokreta, nakon koje više ništa nije bilo isto.  Kraj te godine, moguće baš i onaj (pred)nabijeni 21. 12. predstavljaju zaista napuknuće stare paradigme, “smak” onog starog svijeta i početak novog kojemu je dodijeljeno njegovo vrijeme trajanja. Za sada već 5. sezonu. I, nadajmo se, barem do one sada mitske 2020. Itake u koju bi valjalo uploviti kao u počasni krug. Nakon toga na scenu moraju nastupiti ionako neki novi klinci, zar ne?

Foto: Carmela Žmirić Perica