Arhiva oznaka: Nikola Šimić Tonin

Nikola Šimić Tonin: Trešnja

Godine, prije vražje nego li Gospodnje…tamo neke četrdeset i ratne, razgorjela se vatra dana. Usijani oblaci pucaju kao plate kakve starinske peći, furune.
A, onda… namjesto povjetarca, raznokti se ivicom neba kolona ljudi. Po hodu, po rasporedu, vojska li su? Po odjeći, po izgledu, posjetitelji su neželjeni, pa možda i razbojnici! Zatečeni seljani ni gdje se skriti, ni šume se dohvatiti, tek poneki uspjede dohvatit se kakvog-takvog zaklona iza štale, plasta sijena, u kaci…
Živom se u zemlju ne ide. Gdje si, tu si, bolje da nisi…
Pristigli, već u dolasku svaku kuću pogledom prelistaše, pa skrenuše jednoj od najbližih im kuća u selu. Jedan od njih trideset i jedan pozva domaćina k sebi:
– Prazne su nam ruke i prazni stomaci, domaćine! – doviknu onaj jedan prilazeći bliže.
– Nije da ne znamo ništa o praznorukim gostima, za mirnih vremena tako se u posjete ne ide…Eto, puna su nam usta lijepe riječi. Kažu da takva i gvozdena vrata otvara…
Domaćin šuti, a što bi drugo.
– Vidim da ti baš i nismo srcu prišli – opet će onaj jedan od trideset jedan. – Niti nas čim nudiš, niti nam koju zboriš. Ono jest: razumijevanje je rijedak cvijetak za kog pogodnog tla prečesto ponestaje…
– Rat je … – ispusti domaćin riječ, kao da duše ispušta. – A rat nije baš svakom brat…
– Znači li to da ovdje nismo baš dobro došli? – opet će onaj u ime onih.
– Nisu vremena za dočikanja, nema se. Puno je čeljadi… – opet mu riječi omakoše. Rekao ili šutio… opet je lakše kad se izrekne. Usta su prazna zalogaja, oči su pune straha.
– Nema se, veliš… a godina je ponijela, kako vidim – onaj jedan uprije prst put trešnje, zarudjelim plodovima opterećene.
– Imaš li kakove ljestve, domaćine? Ne bi se po granama penjali, umorni smo… a da nismo potražili bi mi po kući i našli štogod gladnu stomaku draže.
– Nemam, gospodine, ovaj…druže, duše mi… – prostenja domaćin, a djeca iza kuće promaljaju glavice. Htjela bi vidjeti što se to tamo pred kućom događa.
– Pusti dušu s mirom, domaćine, već uzmider onu sjekiru sa prisijecala koju, kako vidim, imaš. Pljuni u šake, pa trešnjama goste počasti!
Domaćin problijedi, uzvrti se. Rađe bi im dao dvije od one četiri kokoši koje ima sklonjene uza šumu,… ali sad je kasno.
– Ožeži, što si blenuo. Ruke ti izlaze iz ramena i nemaš ih samo zato da ti ima što iz ramena visjeti. Ožeži, nama se žuri. Uzmemo li sjekiru u svoje ruke, bit će tog sjeckanja malo i više.
Škrinu trešnja, jeknu trijeskom zemlja, vrisnu dan. Osta zjapeći rasporeni dan namjesto neba nad njim.
Jedan preko trideset njih krenu, a ostali se sjuriše na trešnju gladnih ustiju, koja se onako isprepukla jedva dadoše puniti. Od pune šake još preostalo kad se najednom primače do maločas daleki lavež topova. Prvi geleri kvrcnuše po crijepu kuće, pa se umjesto trešanja pokupiše njih trideset i jedan. Nestaše kao jedan iznenada kako su i došli. Samo neobrana trešnja osta na zemlji, a domaćinu modrica na duši. Rumeni plodovi kapi su krvi u zelenom lišću umirućeg stabla.
I trešnja poginu bez neke značajne svrhe, kao što se u ratu rijetko kad umire svrhovito.

Foto: www.pexels.com