Arhiva oznaka: Nikola Šimić Tonin

Nikola Šimić Tonin: Aforizmi i…

Iz knjige u rukopisu Znakoviti smjerokazi

 

***

Dužan sam mnogim ljudima, više sam naučio od njih, nego oni od mene.

***

Guzica je pojela nam dušu.

***

Čovjek je mrtav kad umre ljudskost u njemu.

***

Pravi pjesnici nikada ne odrastaju, ostaju djeca u jeziku svog djetinjstva.

***

I današnji ljudi nastaju od zemlje, u tkivu im zemlja u kojoj su rođeni.

***

Na Isusovoj odjeći nije bilo niti jednoga jedinoga džepa.

***

Davno je zapisano: Sve je zapisano u zvijezdama, samo što su ti zapisi hijeroglifi našega doba.

***

Kad se toliko toga u Lijepoj našoj “pere”, fali nam još domoljubna centrifuga.

***

Muški spolni organ antena je srca.

***

Ako trebaš početi iz početka, počni iz duše.

***

Ako je krivnja po zapovjednoj odgovornosti po njima, onda smo krivi do Zvonimira.

***

Dok živim, nemam vremena misliti na smrt, kad umrem, nema mene.

***

Od pupka gore prepotentan, od pupka dolje impotentan.

***

Nije kardinal, ali pravi kardinalne greške.

***

Mišići lica išću kretnje – smijimo se.

***

Što političari više budu usta odmicali od mikrofona, ni tada nećemo živjeti bolje, ali ćemo slušati manje gluposti.

***

U Bosni se lijepo roditi i umrijeti, teško je u njoj živjeti.

***

Rejting nam je u smeću, i ljudi sve više prebiru po kantama za smeće.

***

On je svjetski čovjek, prešao je sve granice.

***

Kod Boga nema sudske zastare.

***

Uz buru (ne)živi se burno.

***

Mogu raditi k’o konj ali neću da itko radi konja od mene.

***

Dobar je čovjek samo ga treba izbjegavati.

***

Nikome on nije zla napravio, a ni dobra.

***

Dosta mi je tuđih sranja, iza svog bar mogu pustiti vodu.

***

Ne on nije papučar, on je papuča.

***

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku… Na što danas sličimo?

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Pozdrav iz Viteza

Noćima puna, zaokružena mjeseca, jeziva zavijanja, vukova. Iz dana u dan, nezaustavljivo, u neprekidanim kolonama, čoporima, povećava im se broj. Ta zavijanja izvan-svjesno nadnaravno, izvan-prirodno, jeze zdravu svijest, zaustavljaju tok krvi u krvotoku vena. Nešto je krenulo vukove!?
Maleni gradić Vitez pod opsadom vukova… s raznih strana ogrnut kožunima šuma starih, vjekovitih planina, sav u kotlini Vitez.
Tu je nekad u starim spisima stoji, bilo more… tek ostalo jezero, možebitni svjedok je na to. Sav Vitez govore ti spisi i neki još stariji od tih isti pronađenih i proučenih spisa, navodeći da postoje i drugi do kojih se još nije došlo, a kroz ove spise znamo da postoje, jer se ovi otkriveni spisi pozivaju na njih… svima je jednako jedno, a to je: sav Vitez leži na podvodnome vulkanu, vodožvalinavoj-vododerini…
Pitanje je dana kada će se otvoriti i povučen biti u  nedosezive dubine pod sobom, kojima se ne nazire dna… Kako se, tumače okupljeni znanstvenici, kao tu dotiču te neke, tektonske ploče, dok zemlja diše i daje potresima znakove života…
Opet neki govore, jednoga će dana samo se podići zemlja… namjesto lave suknuti će sva ta voda iz nutrine zemlje i potopiti, ponijeti pred sobom, ko na vrhu koplja, Lašvansku dolinu.
Okolna brda za zapitati se, u strahu ustrašiti, imaju tko zna od kada od kojega vremena iz tko zna kojih davnih davnina goleme iskovane čelične alke za zamisliti se i današnjim kovačima… tako goleme za uz stijene, privezati najveće brodove.
Ne postoji niti jedan danas znani brod a koji se ne bi mogao privezati, umiriti uz kraj, tim alkama, do veličine kruzera, pa i sam kruzer ako se već zatekne tu, o tolikim se tu veličinama alki radi…
Toliko je okolnih špilja, bez-dna vrtača, nesagledivih, nedohodanih do kraja gluhnica, pećina, ne istraženih zakutaka okolnih planina.
Kada su ne prije mnogo davno, ne za ne upamtiti koliko godina unatrag, neki radnici radili cestu prema Sarajevu… došavši putem od Sarajeva… probijajući ga kroz špilju i goleme stijene… odvaljujući ogromne i nestvarne gromade… udarao ih je iz utrobe zemlje takav propuh i zastud… jeziv i nestvarno samotan i smrtan… Krv se u žilama ledila. Radnici jedan po jedan bježali sa gradilišta… zaslijepljeni zaglušeni… povučeni tim zovom iz utrobe zemlje… zazvukom jeziva jeza… nestvarna i samotna zvuka… u nešto dole nestvarno i nedosežno… dna nedohvatno.
Teško je bilo uvjeriti i dovesti nove ljude na gradilište… Počela je priča koja je širila stravu… nadimala do prsnuća oči straha.
Još kada se iz svake izvaljene gromade kamena razmigoljiše nebrojena raspetljanja klupka rogatih otrovnica zmija i u svome zlokobnome pohodu počeše odreda uvlačiti u sve dohvatljive otvore i pore… izobličavati ugrizima zatečene… Od ujeda glave radnika nadimale se i pucale, uz uznadošla otjecanja poput prezrela nara… jeza posta tako nesnošljiva.
Za nastavak radova angažirala se vojska, za nastaviti radove.
Logori su se podizali podalje od tih pećina i stijenja. Kolike se samo okupiše novinarske TV-e  i Radijske ekipe.
Kada se kod jednoga miniranja odvali toliko velika stijena, ko po obližnjega sela, ukaza se otvor golema skrita jezera.
Bezuspješno pokušavaše izvođači radova, dolje u dubinu bacati podvore ne bi li tek malo zamutili kristalno čistu, ko planinsku suzu, vodu… Vraćaše se sve i jedan podvor ne dostignuvši dotaći dno jezera.
Onda se počelo događati.
Iz noći u noć jezivi krici… Neobjašnjivi tutanj. Pucnjevi… Veliki tragovi krvi. Nestajanje vojnika.
Kod nekih očevidno, očevidaca, zatečenih otvorenih očiju i usta, obdukcijom je utvrđeno da je došlo do, prsnuća srca, od pregolema straha.
Iz noći u noć, ponavljalo se isto.
Strah je toliko rastao. Udomaćio se strah. Strah se mogao opipati golom rukom. U bezglasju, govorio se strah. Strah… Sva ta gluhoća bezglasja, gromki je razgovor straha.
Bi pozvano još i još i još… još vojske.
Koliko je samo prekomandirano specijalnih postrojbi na područje Vlašićke planine, za naći se na dohvat graditeljima.
Koliko je samo uspostavljeno ophodnji. Dovučeno teškoga naoružanja. Uvedena mrtva straža.
U okružju radilišta, pucalo se na sve što se kreće.
Noćima se razlijegao jezivi krik. Ljudi su se i u ne tako dalekoj Busovači povlačili u podrume, u napravljene potkope ispod kuća, u gotove grobove, pod mramorne ploče. Jedni drugima pod nokte od straha, sve i jednome od njih i govno se u guzici smrzlo.
Uvela se gradska straža… sve što se kretalo, kretalo se pod oružjem, s preporukom ako se ne mora, neka se ne kreće… ostaje u kućama do zore.
Pucalo se na sve što se ne zaustavi od prve.
Svu noć do prvi zraka sunca, zvonila su crkvena zvona. Svatko je nosio sa sobom raspored da zna kada je njegov red za zvoniti crkvenim zvonima.
To nešto, tjeralo se što dalje od grada, natjeravalo tamo na vojsku, na duge cijevi teškog naoružanja, koje je u pripravi čekalo. Žene su išle sa baterijama i štapovima ispred muževa udarali po granju, plašeći… a muževi iza njih s napetim puškama, za opalit.
Cijeli se državni vrh preko dana izredao tu u Viteškoj kotlini.
Došli i stručnjaci iz raznih zemalja. Progonitelji i istražitelji nadnaravnoga…
Iz noći u noć jeza je poprimala sve jasnije oblike. Sve više vojnika je nestajalo. Jedan vojnik pregrizen popola, krvavim prstima napisao je na oblutku stijene: “NEMAN”…
Krvavi trag topovskom granatom očito pogođene nemani, vodio je do otkrivenoga špiljskoga jezera.
Druge noći teško naoružanje primaklo se otvoru jezera… Bezglasje noći već treće bez riječi, strašilo je više od sve i jednoga znana straha.
Kad se jedne noći… ta noć ukristali vidna kao dan, a mjesec na nebu uokruži ko kružnica izrezanoga arak papira… nestvarno golema, ko da se naš mjesec zamijenio za poziciju u galaksiji sa nekim drugim mjesecom, nekog drugoga planetarnoga tijela. Takvoga mjeseca ne pamte ni najstariji starci… a nikada im ni kroz priče pričanjima nisu prepričavali takvo što, ni oni stariji od njih, ni itko od onih u dugome nizu godina prije njih, niti se igdje i u jednim dostupnim i pronađenim spisima pronašao takav zapis.
Čuđenje i strah postadoše za zamisliti se… za upitati se: je li to sve što se događa od ovoga svijeta, ili je izvansvjetovno, ovome svijetu i puku.
Tada se otkri… otkrovljenje… ukaz glave, koja sledi, urlikom ispred sebe povi zemlji okolno raslinje, i kao obično pruće povi, položi za deset ljudi, opasati ih rukama, stoljetne bukve, tako snažan, i obarajući za sve pred sobom, nalet vjetra, proizvede taj urlik.
Da li od straha obrane samobitnosti, brdske haubice usustavljenom kanonadom usredotočiše vatru.
Razvali se, razdvoji brdo do u rascjep rascijepi, otvori, kao kapci prozora, razdvoji Vlašićka planina.
S onu stranu puknuo pogled do u točku oka vid vidokruga, puče preko Hercegovine u naslut’ plaveti mora, sve do pelješkoga u izgradnji mosta…
Golema zmijolika glava veličine četiri velike, na dvi’e vode, kuće trokatnice. Vrat zmijski poče se do u nedoček izvlačiti iz vode bez očekivanoga utijeljenja tijela.
Satima je trajalo to izvlačenje ostataka tijela iz vode.
Rezervama granata slutio se kraj.
Tri roga na glavi nemani, okoštana nalikovaše rogovima divojarca. Tek jedan srednji granata skrši.
Potekla krv iz toliko otvorenih rana tokom niz planinu doteče do prvih haubica, a snažan udar repa, sruši bok baterije ustrojenih haubica i obuhvati, i u nedogled visoko podiže zapovjednika baterije, na što, na sreću, postrojba usustavi još silovitije vatru, odgovarajući tako na pozive u pomoć svoga zapovjednika, koji se gore pozdravljao i opraštao od sviju, izgovarajući imena djece, ženu i ne spomenu. Donesen do čeljusti nemani, živ progutan, nakon nekog vremena, neman ispljunu njegovu oglodanu lubanju.
Jeza i nevjerica. Tek na pogodak drugoga roga, neman iskrvavi za zanebesati se. Potekla krv umal’ ne ponese prvi red topovski baterija pred sobom, što sinu idejom zatečenom zamjeniku tako stvorene baterije brdskih lakih haubica. Naredi:
– Svu vatra usredotočiti na taj treći rog.
Nakon sustavna usmjeravanja kanonade ispaljenih projektila, kada ruka zadrhta od pogleda na preostalu zalihu granata, pogodiše po sredini rog uz sveopće ovacije izašla puka iz okolnih gradova i sela, koje je predvodio mjesni župnik zazivajući Boga, i uzvik:
– Božje proviđenje!
Pogođena izvali se neman, prouzročivši potres, podrhtavanje tla, srednje jačine, zabilježena zemljotresa.
Danima je pristizao narod u kolonama.
Trebala je nepuna godina dana da se raziđe svojim kućama, svojim mjestima, kada se sve ovo smiri, i koliko toliko vrati prvotnome.
Kada neman bi izvrnuta, nebo se rastvori. Sijevalo je tako zastrašujuće silno. Na ljudima je od te neke nevidljive sile, pucala odjeća, a pojedinima utezala i pucala koža na dlanovima bez potekle kapi krvi.
Dan osvanu s pomrčinom sunca. Pomrčinom teško objašnjivih podudarnosti. Prividna veličina mjeseca, bi jednaka prividnoj veličini sunca. Mjesec prekri cijelu površinu sunca. Za vrijeme pomrčine djelomice se poveća Zemljino gravitacijsko polje. Na Foucaultovom njihalu u Parizu zabilježi se mali otklon u kretanju Zemlje. Pojava čudnovate podudarnosti, neobjašnjiva po zakonima fizike. Osta postojati mistika.
Ljudi padoše na koljena kad se u čudan kovitlac rastvori, nebo i neka jeza nemušta glasa zazva…
Ta tišina utiša otkucaje srca. Svatko prestade s disanjem. Ustavi se protok krvi u žilama.
Nakon nemjerljiva protoka vremena iz dalekih, dalekih dubina svemira, tako stvoreni svrt dohvati zemlju, otkinu glavu nemani, usisa je i povuče u otvor neba.
Za njima se zatvoriše vrata neba. Po zatvaranju vrata neba, uz škripu metala, jaču od najjačih probijanja zvučnog zida, puče praskozorjem dan, četiri sata ranije od očekivanoga vremena svitanja.
Sve se zateče i ne snađe. Priroda ostade obezprirođena, zastala u pokretu… zatečena.
Kada nakon mnogo, mnogo dana, hodočašćenja straha, dolazaka i dolazaka nekako uspješe rasporiti, prorezati kožu nemani, u utrobi nađoše brojni čizama rudarki, radničkih porcija, kaciga vojnika, puščanih cijevi, cijelu jednu netaknutu brdsku haubicu, da je još i danas očišćena u prvobitnoj funkciji na malom trgu u mahali, u Vitezu, i na razglednicama: Pozdrav iz Viteza!
Noćima puna, zaokružena mjeseca, jeziva zavijanja, vukova. Iz dana u dan, nezaustavljivo, u neprekidanim kolonama, čoporima, povećava im se broj. Ta zavijanja izvansvjesno nadnaravno, izvanprirodno, jeze zdravu svijest, zaustavljaju tok krvi u krvotoku vena. Nešto je krenulo vukove!?
Maleni gradić Vitez pod opsadom vukova… s raznih strana ogrnut kožunima šuma starih i vjekovitih planina, sav u kotlini Vitez.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Trešnja

Godine, prije vražje nego li Gospodnje…tamo neke četrdeset i ratne, razgorjela se vatra dana. Usijani oblaci pucaju kao plate kakve starinske peći, furune.
A, onda… namjesto povjetarca, raznokti se ivicom neba kolona ljudi. Po hodu, po rasporedu, vojska li su? Po odjeći, po izgledu, posjetitelji su neželjeni, pa možda i razbojnici! Zatečeni seljani ni gdje se skriti, ni šume se dohvatiti, tek poneki uspjede dohvatit se kakvog-takvog zaklona iza štale, plasta sijena, u kaci…
Živom se u zemlju ne ide. Gdje si, tu si, bolje da nisi…
Pristigli, već u dolasku svaku kuću pogledom prelistaše, pa skrenuše jednoj od najbližih im kuća u selu. Jedan od njih trideset i jedan pozva domaćina k sebi:
– Prazne su nam ruke i prazni stomaci, domaćine! – doviknu onaj jedan prilazeći bliže.
– Nije da ne znamo ništa o praznorukim gostima, za mirnih vremena tako se u posjete ne ide…Eto, puna su nam usta lijepe riječi. Kažu da takva i gvozdena vrata otvara…
Domaćin šuti, a što bi drugo.
– Vidim da ti baš i nismo srcu prišli – opet će onaj jedan od trideset jedan. – Niti nas čim nudiš, niti nam koju zboriš. Ono jest: razumijevanje je rijedak cvijetak za kog pogodnog tla prečesto ponestaje…
– Rat je … – ispusti domaćin riječ, kao da duše ispušta. – A rat nije baš svakom brat…
– Znači li to da ovdje nismo baš dobro došli? – opet će onaj u ime onih.
– Nisu vremena za dočikanja, nema se. Puno je čeljadi… – opet mu riječi omakoše. Rekao ili šutio… opet je lakše kad se izrekne. Usta su prazna zalogaja, oči su pune straha.
– Nema se, veliš… a godina je ponijela, kako vidim – onaj jedan uprije prst put trešnje, zarudjelim plodovima opterećene.
– Imaš li kakove ljestve, domaćine? Ne bi se po granama penjali, umorni smo… a da nismo potražili bi mi po kući i našli štogod gladnu stomaku draže.
– Nemam, gospodine, ovaj…druže, duše mi… – prostenja domaćin, a djeca iza kuće promaljaju glavice. Htjela bi vidjeti što se to tamo pred kućom događa.
– Pusti dušu s mirom, domaćine, već uzmider onu sjekiru sa prisijecala koju, kako vidim, imaš. Pljuni u šake, pa trešnjama goste počasti!
Domaćin problijedi, uzvrti se. Rađe bi im dao dvije od one četiri kokoši koje ima sklonjene uza šumu,… ali sad je kasno.
– Ožeži, što si blenuo. Ruke ti izlaze iz ramena i nemaš ih samo zato da ti ima što iz ramena visjeti. Ožeži, nama se žuri. Uzmemo li sjekiru u svoje ruke, bit će tog sjeckanja malo i više.
Škrinu trešnja, jeknu trijeskom zemlja, vrisnu dan. Osta zjapeći rasporeni dan namjesto neba nad njim.
Jedan preko trideset njih krenu, a ostali se sjuriše na trešnju gladnih ustiju, koja se onako isprepukla jedva dadoše puniti. Od pune šake još preostalo kad se najednom primače do maločas daleki lavež topova. Prvi geleri kvrcnuše po crijepu kuće, pa se umjesto trešanja pokupiše njih trideset i jedan. Nestaše kao jedan iznenada kako su i došli. Samo neobrana trešnja osta na zemlji, a domaćinu modrica na duši. Rumeni plodovi kapi su krvi u zelenom lišću umirućeg stabla.
I trešnja poginu bez neke značajne svrhe, kao što se u ratu rijetko kad umire svrhovito.

Foto: www.pexels.com