Arhiva oznaka: Nikola Šimić Tonin

Nikola Šimić Tonin: Jeleni

proljeće pramaljeće
Jelena
srebrno gori nebo

objasnite sada
bijesnu igru jelena
Jelena
ljubav košute u travi do pasa
igru igre u podneva ova luda užarena

pored puta tiha
protiće voda

dodir poljubca

opusti se
Jelena
vodit ću te kroz izlomljena polja
dolje na rijeku
u kojoj mi tvoje dojke bježe poput
uznemirenih pastrmki
dolje gdje su naši jeleni sna
Jelena

pogledaj onog
s toplom ljepljivom gubicom
on u meni hoda i zavija na sunce
sada mi objasnite
Jelena
vrijeme rikanja u njive jelena

sunce se kupa u plavetnilu zvijezda

pusti da te vodim Jelena
u travi do pasa
u zelenu travu do neba
Jelena

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Nebeska drva

Naš je otac uvijek u ustima rastezao, kao plastiku, jednu te istu riječ i misao:

– Susjed ti je bliži od brata, i od ikoga bližnjega. Kao košulja, uvijek ti je uz kožu… Ne bojim ti se ja nikakve sile „tamo odnekuda“… Kako ćeš s onim koji zna, kada ti koji i kakvi zalogaji usta ispunjaju…

Držeći se toga on ti je uvijek priskakao u pomoć našemu susjedu Sisoju …a Sisoja na svoju ruku. Kada mi već okopavamo kukuruze, on ih sije. Kad mi ubiremo on okopava. Uvijek mimo svijeta!

Te godine okasnio ti on opet sa sjetvom, okasnio preko svake mjere. Vidi otac, ode godina uprazno. Žao mu, u Sisoja puno čeljadi. Jedno drugom u haljinku uskače. Skupi nas otac sve po kući za mobu kod Sisoja, no jedva ga uvjeri da se mora početi sa oranjem…

– Danas ću, …sutra ću! …stalno odgađa. Teško mu se nakaniti, a teško i odustati. Naš otac ostade uporan. Na kraju pogodi se on sa Sisojem, da mi sami, bez njega sve pooremo i zasijemo, a on će nama pripremiti troja kola drva za zimu. Vrijedi to oranje, zubljenje i sijanje više, ali eto neka mu bude… Ne možemo gledati zapuštenu zemlju.

Premetasmo se mi preko te njive dva puna dana, i trećega do pola. Otac zapeo, k’o da se o glavi radi. Ne da nam se popeti na svoje noge da malo predahnemo. U svakom, ma i najmanjem propustu vidio je brdo, koje mu vidik zaklanja.

– Radite i ne sramotite me! Radite kao da na svom posjedu radite …bodrio nas otac. I dođosmo mi tom poslu glave. Dotjerasmo cara do duvara, poorasmo i zasijasmo. Eto!
Sad bi na Sisoju da ispuni svoj dio pogodbe, ma kako mu nemila bila. Prvoga dana po našoj izvršenoj obvezi, ništa. Ma ni ne počeša se iza uha. Drugoga se dana bez išta zaključa u treći. Treći, pa u četvrti… Zrake sunca se ne daše zaključati, one se rasuše na sve strane, pa prevrću krijesom noći, pale svitanje.

Sisoja ni lijepu riječ u ustima ne donese. Šuti Sisoja. Mi čekamo. I, tako čekasmo dok se u šumi poče ogoljevati granje. O svemu šuti zima. Otac govori da još ima vremena. Drva su u šumi. Zima je na pragu… Ni vola za rogove, ni čovjeka za riječ uzeti.

Ne bi druge, ode naš otac kod Sisoja. Kad ga Sisoja ugleda, nevjernik brže-bolje obuče sve na sebe i uze sjekiru kao da će u šumu.

– Evo, Ivane moj, ja baš poš’o do tebe… Zima će, nema ti od čekanja ništa.

Tako njih dvojica naprijed, a ja i brat sami za njima.

Ide Sisoja kroz šumu, zagleda i ljubi svako drvo i kao da se od djece odlučuje koje ostaviti na životu, a koje mora žrtvovati. Tako redom od jednoga do drugoga drveta. Kada neko odabere, obilazi ga, zagleda, obgrljuje rukama, liježe pod njega, i onako ležeći na zemlji govori ocu:

– Lezider dolje i gledaj koliko se u nebo diglo. Ono ti više nije naše, ono ti je nebesko. Ono ti je do oblaka prvo. Zar na tako nešto ruku dići? Zar ga nebu oteti? Posijeci to drvo, okrezavio si nebo, to mu nekako na isto dođe.

Leže moj otac do Sisoja koji nastavi:

– Gledaj i ne trepći, gledaj tu ljepotu! Gledaj gdje ti se u očima raspojasalo nebo!

Vukosmo se mi dva debela sata, a ne odabrasmo i ne usjekosmo ni drvca. Napojismo oči Božjim ljepotama, a žudna nam ramena neusječenih naramaka. I, ne bi druge, ode otac kupiti drva kod onog čija nas šuma svake zime grije, jer zima samo što nije rasprostrla svu ispranu bjelinu, brzo zauzdavši potok, koji nam obgrljava dvorište. Takvog će tek proljeće probuditi da pohrli svojoj majci, isto takvoj kržljavoj, sirotoj rječici.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Ante Mate Gradimir

Osobit osobenjak mahalske otvorene scene, Ante Mate Gradimir. Visok, mršav, slab, sitnih, ispijenih, udubljenih očiju, opuštenih prerano kao i kosa, posjedili brci, iznošeno odijelo visi na njemu, na ravnom visokom čelu grašci znoja. Više gladan nego sit, oskudno obuven, skoro pa bos, s propalim prstima kroz cipele, sa sve manje suvišaka životne energije u sebi, samo se sve više i više, nezaustavljivije iz njega plasti otvorena, neprikrivena duševna bol.

Popularnost je stekao izvođenjem svojih igrokaza nasred mahale, nazvavši se slobodnim umjetnikom ulice, umjetnikom čaršije, umjetnikom raje. Ako mogu biti, postojati, ulični svirači zašto ne mogu biti, postojati, ulični glumci, umjetnici naratori.

Nakon ovih izbora, Ante Mate Gradimir stade na sred mahale s golemim šeširom ispred sebe i transparentom kojemu bi se slova mogla čitati iz zrakoplova:

Ako Alija nije vaš predsjednik, bacite koju paru, a ako je, udijeliti treba vama.

U tren oka do uz vrh napuni šešir kovanicama… Bilo je tu i papirnate šuške.

Malo-malo pa ga privode na informativne razgovore u stanicu milicije, kako bi se gdje pojavio kakav provokativan grafit.

On je to nazivao: umjetnošću, glasom javnosti, glasom naroda, slovoplovima, obračinama, nadanošenjima, minijaturama za radoznale, susretima u dijalogu, temama od javnoga interesa, duhovnom misli, istim i različitim, demokracijom.

Milicija na to nije gledala tako.

Prije par dana, prijavio ga je gazda Ušljibrk za grafit na svom restoranu:

Ako nećete jesti da bi ste živjeli, jedite da bih ja mogao živjeti!

U redu prijaviti ga stajao je i tajnik SDA, čovjek malih sposobnosti i prijatelj mita, pun, prepun onih političko-probahaćenih omraza prema svima i svakome, kome ne potraja dugo, narod priši nadimak Džepoljub. Došao zbog grafita na ulaznim vratima ureda stranke:

Politikom vašom, zemlju ovu neće orati traktori, orat će je tenkovi!

Isti grafit osvanuo je i na ulaznim vratima ureda stranke HDZ-a.

I fra Ambrozije podnese prijavu protiv njega, kada na pročelju crkve osvanu grafit:

Oglašivači su najveći neprijatelji vjere, oni nas dovode u napast!

U redu prijaviti ga stajao je i mahalski hodža, kao kakav neugledan siromah mršavih ruku, blijeda ispijena lica, prodornih zelenih očiju, stook na sve, neurednim životom načet – ostaloga se uzelo užurbano vrijeme – stario je na prečac, preko svake mjere, što od godina, što od nebrige o sebi, što od teških sumnji, što od teških sjećanja, što od teških kajanja, ponavljajući stalno isto i svima, onima koji su ga slušali, jednako kao i onima koji su na to njegovo okretali glavu od njega; nikome se ne govori ni o čemu, samo se on kao zvrk uzvrtio, uzletao, nikako da se uzme jednoga mjesta i primiri, kaže što ima i – zašuti. Pali cigaretu za cigaretom, ali brzo da ga ne bi tko prekinuo u govoru:

Ugursuz jedan, koju mi šćetu načini, samo što uredi, dado nake pare za novu fasadu na džamiji, a on je onim svojim škrabotinama nagrdi:

”Potpisuj Alija, nek je ko avlija! Bolje dva kvadratna metra čiste zemlje, nego cijela Bosna sa Srbima i Hrvatima!”

Često bi ti razgovori u stanici milicije završavali kompromisnim rješenjima, zahvaljujući rijetko visokoobrazovanome komandiru milicije Frani Frani. Mlad čovjek potpuno sijed, nosi to dostojanstveno lijepo tako da to izgleda posve prirodno. Lijepo se i pažljivo odijeva, bez obzira na ove prilike u kojima živi, vidi se na njemu da poklanja veliku pažnju kroju svojih odijela, kvaliteti tkanine, estetskoj vrijednosti ogrlice i lančića s križem kojima se nakitio. Čovjek je to na kojemu se vidi da spava zdravim snom i s voljenom ženom. On je na to njegovo, Antino činjenje, gledao kroz smijeh, blagonaklono, govoreći za sebe da nije jednosmjerni Bosanac, uskotračna pruga, da je radom na sebi uspostavio i onaj drugi prijeko potrebni kolosijek. Ne bježi u sutra. Davno je izašao iz jučer. Pa i kad na stanici milicije osvanu grafit:

Što nas više jebete, to nas više ima!- kazni dežurnoga milicionera za nedostatak budnosti, a Antu Matu Gradimira za ovaj i gore navedene grafite da nabavi kako zna i umije, uz pomoć donatora ako nema, pa mu i sam tutnu koju paru i prišapnu kome da ode, a on će tog nazvati telefonom, kantu s bojom i preboji grafite; povukao ga smijuljeći se u stranu:

Ej čovječe, ti si učinio što nitko nije, sve što nešto vrijedi, dolazi u stanicu na noge meni, moj ured je skoro pa postao ured gradske vlade.

Ante Mate Gradimir samo nemoćno slijegnu ramenima:

Zakotrljao sam grudu snijega želeći pokrenuti lavinu prosvjeda… građanskoga neposluha…

Točno u tri sata popodne, kada se nasred mahale okupljalo najviše svijeta, dolazio je na radno mjesto Ante Mate Gradimir, stavljao svoj veliki crni šešir i obraćao se okupljenoj masi ljudi koja je već čekala na njega:

Što ćemo danas?

– Pjesmu ljubavnu! – vikala je okupljena masa.

Vaša riječ meni je zapovijed – pokloni im se Ante Mate Gradimir. Malo promisli; jedan od čaršijski šereta isprsi se pred njega držeći pregorjelu žarulju u ruci kao da drži mikrofon:

Dokaz ljubavi

On uze čašu, nikada opranu i izosanu / i u nju pljunu. / I ona učini isto. / Pljuvanju si oduška daše / naizmjenično pljuvaše. / Kad nakupljena pljuvačka preko vrha čašu preli / tad su još bliže / jedno do drugog sjeli. / Volim te! / Pošto i ona reče onu što mu bi drago uhu čuti / po pola čaše ispit si daše. / Žvaljava usta nisu ni obrisali / dokaznici u ljubavi…

Neki umal ne povratiše za deklamiranom pjesmom. Jedan gadljiv preko svake mjere jeba mu sve po spisku, istresavši po nogavicama čovjeka do sebe žitku mliječnu izlučinu, obrisavši usta pljesnivim rukavom košulje, počupavši se životinjski s čovjekom kojeg onečisti povraćenom bljuvotinom.

Emotivno povrijeđen, neveseo, snužden, potišten, Ante Mate Gradimir pokaza mu srednjaka.

Kada su očekivali mnogi da će uzeti svoj šešir, u pripremljenu platnenu vrećicu istresti limuznu, kako je zvao svoje dobivene milodare, naklonit se svima i poći na kavu kod Starog Momka, veliki makijato, naglasiti po sto i tko zna koji put upitan s hladnim il’ toplim mlijekom:

Makijato je kava s hladnim mlijekom! – Ante Mate Gradimir okrenu se iznenađujuće velikom broju okupljenih, zagleda u njih, odloži šešir, malo postaja šuteći pa zamišljeno, ozbiljno:

Informacija za one koji su mi ovom današnjom prigodom jebali mater, moju mater jebe isključivo Mate Gradimir i nitko drugi!

***

– Ove dane, dan, noć, noć, dan, razmišljam o smrti i nimalo me nije strah smrti. Smrt je vječni san. Kad čovjek umre, onda postane ono što je bio prije rođenja…

***

Nekad smo bili više ljudi Ne vjerujem više ni u sljedeći dolazak sunca…

***

Progon je to čovjeka, koji goni svoju sjenu od sebe i kada god pomisli da je imao uspjeha u tome, kada god se okrene iza sebe, ona je tu, tu iza njega.

Toliko je nacrta sumnji u njemu koje se oslikavaju sve jasnije, iz dana u dan uokvirujući se u jasnu sliku.

Osjećao je Ante Mate Gradimir da to što prezentira prema vani, on, zloćudni zastupnik umjetnosti, postaje za njega jedini i pravi svijet. Blještavilo toga svijeta poprima nad njim potpunu vlast, iako mu truje vijek i krati život.

On je za njega jedina, sveta i vječna istina, zaboravljajući prošlu ili možebitnu buduću životnu istinu.

Tako će dok ga je, dok živi i diše, tim putem posrtati i padati, dizati se i dizati, i ići i ići svijetom pjesničke imaginacije. Svijetom nestvarne varke. Ili svejedno svijetom bez varke…

Svijet stvarne stvarnosti, davat će ga jedan drugom, iz ruke u ruku na tom putu življenja il’ privida istoga.

Ima li ili nema smišljenoga smisla u svemu tome, često zapitan sam nad sobom ide Ante Mate Gradimir… Je li tako hoće? Ili drugačije i ne može i da hoće?!

Cijelog svog života Ante Mate Gradimir pati od enureze, problema s mokrenjem. Ta je odvratna bolest odvratnim činila seksualni život Ante Mate Gradimira. Spolni nagon kod njega bio je nesnošljivo jak, ali je ta enureza uzrokovala pometnju seksualnoga života, pokopala tjelesne moći, dodatno ubila i ono malo života u njemu, čežnju za brakom, ljubav s lijepom mladom ženom koju je prometao kroz misli, kroz snove u toj muci želje za ženom, maštarenja u one teške turobne noći kada je često gasio vjetar svijeću u njegovoj neurednoj, gladnoj, samačkoj sobi.

Svaki njegov pokušaj sa ženom završavao je s još većom traumom. Jednom zanoći s prelijepom mladom profesoricom biologije. Zbližila ih ljubav prema poeziji. Mlada profesorica ne skide sa sebe ni pola odjeće, a Ante Mate Gradimir ustreptao pred njom kao vrbov prut. Svrši u gaće i upiša se u njih kao nikada do tada, jedva procijedivši kroz rijetke i kvarne zube:

– Što se mene tiče… ti si za mene jebana!

Pobebačio se u zadnje vrijeme preko svake mjere, sve više mokri u postelju pod sebe u snu. Rodio se jadnim pišljivim-popišancem, nesretno unakažen tom vodom koja protječe kroz njegovo tijelo i ne da mu se kontrolirati.

(…)

Zaigran nad rijekom roj mušica. Dnevna svjetlost obenđija ga, nemirni titraji sunčevih zraka povedoše mu pogled za sobom. Nemoćan je napustiti ih kad mu se ushtjedne. Kao omađijan. Čarolija ga mimo njegove volje nosi. Zamišljenika zatvorenih očiju. Tamno biće u tamu. Opasno nagnutog nad ponor života, na dugome vremenskome horizontu.

Ilustracija: Street Art by Ante Babić

Nikola Šimić Tonin: Aforizmi i…

Iz knjige u rukopisu Znakoviti smjerokazi

 

***

Dužan sam mnogim ljudima, više sam naučio od njih, nego oni od mene.

***

Guzica je pojela nam dušu.

***

Čovjek je mrtav kad umre ljudskost u njemu.

***

Pravi pjesnici nikada ne odrastaju, ostaju djeca u jeziku svog djetinjstva.

***

I današnji ljudi nastaju od zemlje, u tkivu im zemlja u kojoj su rođeni.

***

Na Isusovoj odjeći nije bilo niti jednoga jedinoga džepa.

***

Davno je zapisano: Sve je zapisano u zvijezdama, samo što su ti zapisi hijeroglifi našega doba.

***

Kad se toliko toga u Lijepoj našoj “pere”, fali nam još domoljubna centrifuga.

***

Muški spolni organ antena je srca.

***

Ako trebaš početi iz početka, počni iz duše.

***

Ako je krivnja po zapovjednoj odgovornosti po njima, onda smo krivi do Zvonimira.

***

Dok živim, nemam vremena misliti na smrt, kad umrem, nema mene.

***

Od pupka gore prepotentan, od pupka dolje impotentan.

***

Nije kardinal, ali pravi kardinalne greške.

***

Mišići lica išću kretnje – smijimo se.

***

Što političari više budu usta odmicali od mikrofona, ni tada nećemo živjeti bolje, ali ćemo slušati manje gluposti.

***

U Bosni se lijepo roditi i umrijeti, teško je u njoj živjeti.

***

Rejting nam je u smeću, i ljudi sve više prebiru po kantama za smeće.

***

On je svjetski čovjek, prešao je sve granice.

***

Kod Boga nema sudske zastare.

***

Uz buru (ne)živi se burno.

***

Mogu raditi k’o konj ali neću da itko radi konja od mene.

***

Dobar je čovjek samo ga treba izbjegavati.

***

Nikome on nije zla napravio, a ni dobra.

***

Dosta mi je tuđih sranja, iza svog bar mogu pustiti vodu.

***

Ne on nije papučar, on je papuča.

***

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku… Na što danas sličimo?

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Pozdrav iz Viteza

Noćima puna, zaokružena mjeseca, jeziva zavijanja, vukova. Iz dana u dan, nezaustavljivo, u neprekidanim kolonama, čoporima, povećava im se broj. Ta zavijanja izvan-svjesno nadnaravno, izvan-prirodno, jeze zdravu svijest, zaustavljaju tok krvi u krvotoku vena. Nešto je krenulo vukove!?
Maleni gradić Vitez pod opsadom vukova… s raznih strana ogrnut kožunima šuma starih, vjekovitih planina, sav u kotlini Vitez.
Tu je nekad u starim spisima stoji, bilo more… tek ostalo jezero, možebitni svjedok je na to. Sav Vitez govore ti spisi i neki još stariji od tih isti pronađenih i proučenih spisa, navodeći da postoje i drugi do kojih se još nije došlo, a kroz ove spise znamo da postoje, jer se ovi otkriveni spisi pozivaju na njih… svima je jednako jedno, a to je: sav Vitez leži na podvodnome vulkanu, vodožvalinavoj-vododerini…
Pitanje je dana kada će se otvoriti i povučen biti u  nedosezive dubine pod sobom, kojima se ne nazire dna… Kako se, tumače okupljeni znanstvenici, kao tu dotiču te neke, tektonske ploče, dok zemlja diše i daje potresima znakove života…
Opet neki govore, jednoga će dana samo se podići zemlja… namjesto lave suknuti će sva ta voda iz nutrine zemlje i potopiti, ponijeti pred sobom, ko na vrhu koplja, Lašvansku dolinu.
Okolna brda za zapitati se, u strahu ustrašiti, imaju tko zna od kada od kojega vremena iz tko zna kojih davnih davnina goleme iskovane čelične alke za zamisliti se i današnjim kovačima… tako goleme za uz stijene, privezati najveće brodove.
Ne postoji niti jedan danas znani brod a koji se ne bi mogao privezati, umiriti uz kraj, tim alkama, do veličine kruzera, pa i sam kruzer ako se već zatekne tu, o tolikim se tu veličinama alki radi…
Toliko je okolnih špilja, bez-dna vrtača, nesagledivih, nedohodanih do kraja gluhnica, pećina, ne istraženih zakutaka okolnih planina.
Kada su ne prije mnogo davno, ne za ne upamtiti koliko godina unatrag, neki radnici radili cestu prema Sarajevu… došavši putem od Sarajeva… probijajući ga kroz špilju i goleme stijene… odvaljujući ogromne i nestvarne gromade… udarao ih je iz utrobe zemlje takav propuh i zastud… jeziv i nestvarno samotan i smrtan… Krv se u žilama ledila. Radnici jedan po jedan bježali sa gradilišta… zaslijepljeni zaglušeni… povučeni tim zovom iz utrobe zemlje… zazvukom jeziva jeza… nestvarna i samotna zvuka… u nešto dole nestvarno i nedosežno… dna nedohvatno.
Teško je bilo uvjeriti i dovesti nove ljude na gradilište… Počela je priča koja je širila stravu… nadimala do prsnuća oči straha.
Još kada se iz svake izvaljene gromade kamena razmigoljiše nebrojena raspetljanja klupka rogatih otrovnica zmija i u svome zlokobnome pohodu počeše odreda uvlačiti u sve dohvatljive otvore i pore… izobličavati ugrizima zatečene… Od ujeda glave radnika nadimale se i pucale, uz uznadošla otjecanja poput prezrela nara… jeza posta tako nesnošljiva.
Za nastavak radova angažirala se vojska, za nastaviti radove.
Logori su se podizali podalje od tih pećina i stijenja. Kolike se samo okupiše novinarske TV-e  i Radijske ekipe.
Kada se kod jednoga miniranja odvali toliko velika stijena, ko po obližnjega sela, ukaza se otvor golema skrita jezera.
Bezuspješno pokušavaše izvođači radova, dolje u dubinu bacati podvore ne bi li tek malo zamutili kristalno čistu, ko planinsku suzu, vodu… Vraćaše se sve i jedan podvor ne dostignuvši dotaći dno jezera.
Onda se počelo događati.
Iz noći u noć jezivi krici… Neobjašnjivi tutanj. Pucnjevi… Veliki tragovi krvi. Nestajanje vojnika.
Kod nekih očevidno, očevidaca, zatečenih otvorenih očiju i usta, obdukcijom je utvrđeno da je došlo do, prsnuća srca, od pregolema straha.
Iz noći u noć, ponavljalo se isto.
Strah je toliko rastao. Udomaćio se strah. Strah se mogao opipati golom rukom. U bezglasju, govorio se strah. Strah… Sva ta gluhoća bezglasja, gromki je razgovor straha.
Bi pozvano još i još i još… još vojske.
Koliko je samo prekomandirano specijalnih postrojbi na područje Vlašićke planine, za naći se na dohvat graditeljima.
Koliko je samo uspostavljeno ophodnji. Dovučeno teškoga naoružanja. Uvedena mrtva straža.
U okružju radilišta, pucalo se na sve što se kreće.
Noćima se razlijegao jezivi krik. Ljudi su se i u ne tako dalekoj Busovači povlačili u podrume, u napravljene potkope ispod kuća, u gotove grobove, pod mramorne ploče. Jedni drugima pod nokte od straha, sve i jednome od njih i govno se u guzici smrzlo.
Uvela se gradska straža… sve što se kretalo, kretalo se pod oružjem, s preporukom ako se ne mora, neka se ne kreće… ostaje u kućama do zore.
Pucalo se na sve što se ne zaustavi od prve.
Svu noć do prvi zraka sunca, zvonila su crkvena zvona. Svatko je nosio sa sobom raspored da zna kada je njegov red za zvoniti crkvenim zvonima.
To nešto, tjeralo se što dalje od grada, natjeravalo tamo na vojsku, na duge cijevi teškog naoružanja, koje je u pripravi čekalo. Žene su išle sa baterijama i štapovima ispred muževa udarali po granju, plašeći… a muževi iza njih s napetim puškama, za opalit.
Cijeli se državni vrh preko dana izredao tu u Viteškoj kotlini.
Došli i stručnjaci iz raznih zemalja. Progonitelji i istražitelji nadnaravnoga…
Iz noći u noć jeza je poprimala sve jasnije oblike. Sve više vojnika je nestajalo. Jedan vojnik pregrizen popola, krvavim prstima napisao je na oblutku stijene: “NEMAN”…
Krvavi trag topovskom granatom očito pogođene nemani, vodio je do otkrivenoga špiljskoga jezera.
Druge noći teško naoružanje primaklo se otvoru jezera… Bezglasje noći već treće bez riječi, strašilo je više od sve i jednoga znana straha.
Kad se jedne noći… ta noć ukristali vidna kao dan, a mjesec na nebu uokruži ko kružnica izrezanoga arak papira… nestvarno golema, ko da se naš mjesec zamijenio za poziciju u galaksiji sa nekim drugim mjesecom, nekog drugoga planetarnoga tijela. Takvoga mjeseca ne pamte ni najstariji starci… a nikada im ni kroz priče pričanjima nisu prepričavali takvo što, ni oni stariji od njih, ni itko od onih u dugome nizu godina prije njih, niti se igdje i u jednim dostupnim i pronađenim spisima pronašao takav zapis.
Čuđenje i strah postadoše za zamisliti se… za upitati se: je li to sve što se događa od ovoga svijeta, ili je izvansvjetovno, ovome svijetu i puku.
Tada se otkri… otkrovljenje… ukaz glave, koja sledi, urlikom ispred sebe povi zemlji okolno raslinje, i kao obično pruće povi, položi za deset ljudi, opasati ih rukama, stoljetne bukve, tako snažan, i obarajući za sve pred sobom, nalet vjetra, proizvede taj urlik.
Da li od straha obrane samobitnosti, brdske haubice usustavljenom kanonadom usredotočiše vatru.
Razvali se, razdvoji brdo do u rascjep rascijepi, otvori, kao kapci prozora, razdvoji Vlašićka planina.
S onu stranu puknuo pogled do u točku oka vid vidokruga, puče preko Hercegovine u naslut’ plaveti mora, sve do pelješkoga u izgradnji mosta…
Golema zmijolika glava veličine četiri velike, na dvi’e vode, kuće trokatnice. Vrat zmijski poče se do u nedoček izvlačiti iz vode bez očekivanoga utijeljenja tijela.
Satima je trajalo to izvlačenje ostataka tijela iz vode.
Rezervama granata slutio se kraj.
Tri roga na glavi nemani, okoštana nalikovaše rogovima divojarca. Tek jedan srednji granata skrši.
Potekla krv iz toliko otvorenih rana tokom niz planinu doteče do prvih haubica, a snažan udar repa, sruši bok baterije ustrojenih haubica i obuhvati, i u nedogled visoko podiže zapovjednika baterije, na što, na sreću, postrojba usustavi još silovitije vatru, odgovarajući tako na pozive u pomoć svoga zapovjednika, koji se gore pozdravljao i opraštao od sviju, izgovarajući imena djece, ženu i ne spomenu. Donesen do čeljusti nemani, živ progutan, nakon nekog vremena, neman ispljunu njegovu oglodanu lubanju.
Jeza i nevjerica. Tek na pogodak drugoga roga, neman iskrvavi za zanebesati se. Potekla krv umal’ ne ponese prvi red topovski baterija pred sobom, što sinu idejom zatečenom zamjeniku tako stvorene baterije brdskih lakih haubica. Naredi:
– Svu vatra usredotočiti na taj treći rog.
Nakon sustavna usmjeravanja kanonade ispaljenih projektila, kada ruka zadrhta od pogleda na preostalu zalihu granata, pogodiše po sredini rog uz sveopće ovacije izašla puka iz okolnih gradova i sela, koje je predvodio mjesni župnik zazivajući Boga, i uzvik:
– Božje proviđenje!
Pogođena izvali se neman, prouzročivši potres, podrhtavanje tla, srednje jačine, zabilježena zemljotresa.
Danima je pristizao narod u kolonama.
Trebala je nepuna godina dana da se raziđe svojim kućama, svojim mjestima, kada se sve ovo smiri, i koliko toliko vrati prvotnome.
Kada neman bi izvrnuta, nebo se rastvori. Sijevalo je tako zastrašujuće silno. Na ljudima je od te neke nevidljive sile, pucala odjeća, a pojedinima utezala i pucala koža na dlanovima bez potekle kapi krvi.
Dan osvanu s pomrčinom sunca. Pomrčinom teško objašnjivih podudarnosti. Prividna veličina mjeseca, bi jednaka prividnoj veličini sunca. Mjesec prekri cijelu površinu sunca. Za vrijeme pomrčine djelomice se poveća Zemljino gravitacijsko polje. Na Foucaultovom njihalu u Parizu zabilježi se mali otklon u kretanju Zemlje. Pojava čudnovate podudarnosti, neobjašnjiva po zakonima fizike. Osta postojati mistika.
Ljudi padoše na koljena kad se u čudan kovitlac rastvori, nebo i neka jeza nemušta glasa zazva…
Ta tišina utiša otkucaje srca. Svatko prestade s disanjem. Ustavi se protok krvi u žilama.
Nakon nemjerljiva protoka vremena iz dalekih, dalekih dubina svemira, tako stvoreni svrt dohvati zemlju, otkinu glavu nemani, usisa je i povuče u otvor neba.
Za njima se zatvoriše vrata neba. Po zatvaranju vrata neba, uz škripu metala, jaču od najjačih probijanja zvučnog zida, puče praskozorjem dan, četiri sata ranije od očekivanoga vremena svitanja.
Sve se zateče i ne snađe. Priroda ostade obezprirođena, zastala u pokretu… zatečena.
Kada nakon mnogo, mnogo dana, hodočašćenja straha, dolazaka i dolazaka nekako uspješe rasporiti, prorezati kožu nemani, u utrobi nađoše brojni čizama rudarki, radničkih porcija, kaciga vojnika, puščanih cijevi, cijelu jednu netaknutu brdsku haubicu, da je još i danas očišćena u prvobitnoj funkciji na malom trgu u mahali, u Vitezu, i na razglednicama: Pozdrav iz Viteza!
Noćima puna, zaokružena mjeseca, jeziva zavijanja, vukova. Iz dana u dan, nezaustavljivo, u neprekidanim kolonama, čoporima, povećava im se broj. Ta zavijanja izvansvjesno nadnaravno, izvanprirodno, jeze zdravu svijest, zaustavljaju tok krvi u krvotoku vena. Nešto je krenulo vukove!?
Maleni gradić Vitez pod opsadom vukova… s raznih strana ogrnut kožunima šuma starih i vjekovitih planina, sav u kotlini Vitez.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Trešnja

Godine, prije vražje nego li Gospodnje…tamo neke četrdeset i ratne, razgorjela se vatra dana. Usijani oblaci pucaju kao plate kakve starinske peći, furune.
A, onda… namjesto povjetarca, raznokti se ivicom neba kolona ljudi. Po hodu, po rasporedu, vojska li su? Po odjeći, po izgledu, posjetitelji su neželjeni, pa možda i razbojnici! Zatečeni seljani ni gdje se skriti, ni šume se dohvatiti, tek poneki uspjede dohvatit se kakvog-takvog zaklona iza štale, plasta sijena, u kaci…
Živom se u zemlju ne ide. Gdje si, tu si, bolje da nisi…
Pristigli, već u dolasku svaku kuću pogledom prelistaše, pa skrenuše jednoj od najbližih im kuća u selu. Jedan od njih trideset i jedan pozva domaćina k sebi:
– Prazne su nam ruke i prazni stomaci, domaćine! – doviknu onaj jedan prilazeći bliže.
– Nije da ne znamo ništa o praznorukim gostima, za mirnih vremena tako se u posjete ne ide…Eto, puna su nam usta lijepe riječi. Kažu da takva i gvozdena vrata otvara…
Domaćin šuti, a što bi drugo.
– Vidim da ti baš i nismo srcu prišli – opet će onaj jedan od trideset jedan. – Niti nas čim nudiš, niti nam koju zboriš. Ono jest: razumijevanje je rijedak cvijetak za kog pogodnog tla prečesto ponestaje…
– Rat je … – ispusti domaćin riječ, kao da duše ispušta. – A rat nije baš svakom brat…
– Znači li to da ovdje nismo baš dobro došli? – opet će onaj u ime onih.
– Nisu vremena za dočikanja, nema se. Puno je čeljadi… – opet mu riječi omakoše. Rekao ili šutio… opet je lakše kad se izrekne. Usta su prazna zalogaja, oči su pune straha.
– Nema se, veliš… a godina je ponijela, kako vidim – onaj jedan uprije prst put trešnje, zarudjelim plodovima opterećene.
– Imaš li kakove ljestve, domaćine? Ne bi se po granama penjali, umorni smo… a da nismo potražili bi mi po kući i našli štogod gladnu stomaku draže.
– Nemam, gospodine, ovaj…druže, duše mi… – prostenja domaćin, a djeca iza kuće promaljaju glavice. Htjela bi vidjeti što se to tamo pred kućom događa.
– Pusti dušu s mirom, domaćine, već uzmider onu sjekiru sa prisijecala koju, kako vidim, imaš. Pljuni u šake, pa trešnjama goste počasti!
Domaćin problijedi, uzvrti se. Rađe bi im dao dvije od one četiri kokoši koje ima sklonjene uza šumu,… ali sad je kasno.
– Ožeži, što si blenuo. Ruke ti izlaze iz ramena i nemaš ih samo zato da ti ima što iz ramena visjeti. Ožeži, nama se žuri. Uzmemo li sjekiru u svoje ruke, bit će tog sjeckanja malo i više.
Škrinu trešnja, jeknu trijeskom zemlja, vrisnu dan. Osta zjapeći rasporeni dan namjesto neba nad njim.
Jedan preko trideset njih krenu, a ostali se sjuriše na trešnju gladnih ustiju, koja se onako isprepukla jedva dadoše puniti. Od pune šake još preostalo kad se najednom primače do maločas daleki lavež topova. Prvi geleri kvrcnuše po crijepu kuće, pa se umjesto trešanja pokupiše njih trideset i jedan. Nestaše kao jedan iznenada kako su i došli. Samo neobrana trešnja osta na zemlji, a domaćinu modrica na duši. Rumeni plodovi kapi su krvi u zelenom lišću umirućeg stabla.
I trešnja poginu bez neke značajne svrhe, kao što se u ratu rijetko kad umire svrhovito.

Foto: www.pexels.com