Arhiva oznaka: Nikola Šimić Tonin

Nikola Šimić Tonin: Istina

Prije točno 2017. godina,
U betlehemskoj štalici,
Rodila se Istina.

Istini bi ime Isus.
Sin Božji,
Istina Isus,
S desna Ocu sjedi.

U početku bi Riječ.

Isus,
Riječ
I
Istina.

Začetog po
Duhu Svetome,
Čovjek razape.

Istina
Ohrabri mnoge,
Koji shvatiše,
Javi se u njima,
Nada,
Pođu za Njom,
Umireni u sebi.

Istine ipak ima.

Isus Istina,
Ohrabri ih.
Isus Istina,
Bi im uporište.

Istina,
Sin Božji,
Živo Biće
Istinitog.

Foto: www.pexels.com

Branimir Čakić / Nikola Šimić Tonin: SW fenomen

SW fenomen, kultni serijal podignut na razinu religije. Tolike su ljudske jedinke, limitirane duhovnosti, intelekta… uporne u traženju tuđih mana kao da je riječ o skrivenome blagu. U čarobnome svijetu filma, od čarolije cijepljeni tragači najrevnije kopaju po davninama Lucasove daleke galaksije. A on sam po sebi uistinu za njih je i jeste daleka galaksija. To je sasvim razumljivo, jer će se njihov trud i njihova (ne)pamet naširoko prepoznati, obzirom da je riječ o jedinstvenome globalnome fenomenu. Lucasov klasično-moderni original iz davne ’77. od prve do posljednje sekunde napamet znaju milijuni filmski upućene velike i male djece; ne da znaju svaku riječ dijaloga, već i pozadinu svake scene i kompoziciju svakoga kadra, uhom raspoznaju svaki šušanj u pozadini bogatih Burttovih zvučnih kulisa, a kamoli detalje Williamsovih simfonija; isto vrijedi i za ostala dva nastavka originalne trilogije, posebice za kultni ”Imperij uzvraća udarac”, što u toliko masivnoj mjeri nije slučaj ni s jednim drugim filmskim fenomenom. SW su odavno nadišli okvire filmske umjetnosti, umiješavši se u svakodnevicu civiliziranoga svijeta, podignut na razinu religije ništa manje ozbiljnu od ostalih. Stoga je, očekivano, pod povećalom svaki pomak u galaksiji, svima vidljivoj na beskonačnim frontovima interneta, gdje se iz godine u godinu vode prljave i jednako besmislene borbe unutar goleme fanovske baze, dodatno zamračene gerilskim napadima mrzitelja i trolova koji, zadojeni zavišću, nekulturom i neznanjem, tvrdoglavo odbijaju prihvatiti da njihovi filmski favoriti nikada neće dosegnuti popularnost SW fenomena. Kritičari su tu najmanji problem; većina ih nastoji biti objektivna, profesionalna… bazirajući se na svome filmskome znanju, na predočenim dokazima i ponajviše na osobnome ukusu. Tu naravno ne ubrajam ove naše „prepametne“ kritičare balkanskoga smjera, prerano odrasle ljudske jedinke i snobove koji se s visoka sprdaju sa SILOM, a na SILU obožavaju mađarski novi val socijalno urbanog nezavisnog Art filma. Takvi su ionako zalutali u svijet umjetnosti, jer se, naprosto, ne znaju ili odbijaju oduševiti; to im je valjda ispod časti i u kontru ega, a poznato je od davnina kako bez djetinjega oduševljenja nema niti stvaranja, niti doživljaja umjetnosti. Udaraju fantaziju zato što je fantastična, tražeći nedostatke na realnim razinama kao da je riječ o kakvome sudskome procesu. Takvima uvijek savjetujem da se ograniče na gledanje Županijske panorame; jer savršenoga filma nema: čak i jedan Građanin Kane ima golemu i odavno opjevanu scenarističku rupu. Naime, kada Charles Foster Kane na posmrtnoj postelji izgovori riječ: ”Pupoljak”, nikoga nema u blizini da ga čuje. Njegova sluškinja uđe u sobu nakon što je on već izdahnuo. Stoga se gubi smisao reportera koji istražuju Kaneovu priču na osnovi njegove zadnje riječi. Mnogi mudraci će to zanemariti, ali će zato senzacionalistički ukazati na logični propust da orlovi u Gospodaru prstenova Froda i dičnu mu družbu ponesu ravno u Mordor te im tako olakšaju sudbinsku misiju uništavanja moćnoga prstena. Isti će podsmješljivo prigovoriti kako je Ray, ničim izazvana, u trenutku ovladala Silom, zanemarujući fantazije o preživljavanju Di Capriova lika u Povratniku – filmu snimljenome po istinitome događaju! Takvima ću, dakle, opet uzaludno savjetovati da se ograniče na dokumentarce o krumpirovim zlaticama; uz to, savjetovat ću ih da uštede svoj teško stečeni novac. 50 kn je puno čak i za film koji je u modi mrziti i preko koga se skupljaju jeftini mentalni bodovi. No, umjesto dostojanstvenog povlačenja iz tuđega svijeta kojeg nije nužno voljeti, oni će se radije pozvati na mišljenja mnoge NEKADAŠNJE djece, ističući kako ovi novi SW ne nude šarm i čaroliju kakvom je obilovala originalna trilogija. Isti su valjda zaboravili ili se možda nisu ni rodili da bi posvjedočili kakve su bile reakcije obožavatelja, ali i djela kritičara nakon premijere Imperije (danas uvjerljivo najobožavanijeg i najcjenjenijeg SW filma); već tada fanovska se baza uslijed neumoljivoga globalnoga širenja stala raspadati, jer su mnogi razočarano zaključili kako Imperija nema bajkovitost, privlačnost i uzbudljivost originala; ništa u Imperiji, čak ni ta znamenita, zbog Lukeovog urlikanja smiješna Shakespearijanska zavšnica, ne nudi napetost kakvu je pružio kultni napad na Zvijezdu smrti koji se obično smatra drugom najboljom akcijskom scenom u povijesti filma, odmah nakon utrke četveroprega iz Wylerovog Ben – Hura. U Imperiji, tvrdili su cinici, nema priče, nema ni završnice, karakteri nisu razvijeni, gluma je OPET drvena, Stormtrooperi su OPET sramotno neprecizni, a sve se OPET svodi na prezentaciju specijalnih efekatra kroz neprestanu i prebučnu nerealnu akciju, jeftinu dramu i jednaku jeftinu Yodinu filozofiju; s trećim nastavkom, podsmijeh cinika je osnažio, a podjele među fanovima još su više došle do izražaja, ponajviše zbog marketinški ubačenih Ewoksa i Jabbinog Muppet Showa. Vremenom, SW je prepoznat i prihvaćen kao globalni fenomen bez premca, sa svim svojim opjevanim vrlinama i manama, i postalo je jasno da se u skorijoj budućnosti neće pojaviti filmski fenomen koji će dati TOLIKO SCENA KOJE TRAŽE STOTINE GLEDANJA, kao ni TOLIKO OBOŽAVANIH LIKOVA; u svim krajevima civilizacije i među svim naraštajima, teško je pronaći ljudsku jedinku koja neće prepoznati strašnoga Dartha Vadera – uvjerljivo najslavnijega negativca u filmskoj povijesti. Dječaci se i dalje, gotovo 40 godina nakon originala, i još u većem broju uživljavaju u Lukea Skywalkera i Hana Sola, djevojčice u princezu Leiau, a od lani i u Ray, među cinicima prekrštenu u još jednu filmsku Mary Sue. Među najpopularnijim igračkama, uz figure najslavnijih galaktičkih droida (R2-D2 & C-3PO) nameće se odnedavno i dražesna BB8 jedinica. Svi ovi spomenuti likovi i mnogi drugi osmišljeni su da nam se svide, dok prljavi otpadnici iz Rogue Onea to nisu; Rogue one pružio je najbolje glumačke izvedbe u Lucasovoj galaksiji, ali i najmanje zanimljive karaktere. Dvoje glavnih protagonista, Jyn Erso i Cassian Andor, ni po čemu nisu originalni i kao takvi zasigurno neće zaživjeti na majicama, plakatima, samoljepljivim sličicama, a posebice ne kao igračke. Čak će se i legendarno omraženi Jar Jar Binks naći među favoritima najmlađih poklonika serijala. Sudbina rabljene igračke smiješi se možda tek ciničnoj junačini, droidu K2SO, dok će Sile žudni fanovi djelomično prigrliti možda tek Donnie Yenova Chirruta – slijepoga borca koji osjeća Silu, dopuštajući joj da ga vodi. Zaplet filma je jednostavan, tvoreći svojevrstan prolog originalnome filmu; radi se, naime, o grupi posve klišeiziranih dvodimenzionalnih likova kakve smo vidjeli u stotinama važnih i manje važnih filmova, a koji se pokušavaju domoći tajnih planova najrazornijega galaktičkog oružja. Da bi stvar bila gora, za sloj koji se u svim dosadašnjim SW filmovima, pokazao umjetnički najsnažniji, nije bio odgovoran genijalni maestro Williams, već njegov sljedbenik Michael Giacchino za kojega zlobnici vele kako je Williamsova blijeda kopija nesposobna skladati iole pamtljivu temu. Uz sve to, ovo je prvi SW bez gromovite naslovne teme i bez teksta koji u ritmu Williamsove simfonije klizi među zvijezde. Posve je lišen mitoloških dimenzija; tek Chirrut priziva Silu, a od Jedija na sceni je tek zloglasni izdajnik reda, sveden na svega nekoliko minuta. Sve ovo jasno kazuje kako je riječ o kolosalnom SW promašaju, čega su se milijuni obožavatelja pribojavali otkako je ovaj film službeno najavljen. No sve ove kritike napisane su prije negoli je itko pogledao film! Na imdb-u su mu stali lupati ocjenu jedan čak i prije premijere, stvarajući teren za jedan od najvećih Disneyjevih promašaja. ”Tako im i treba”, zaključili su mnogi, ”pohlepnim grdobama, cijepljenima protiv umjetnosti, kojima je stalo jedino do novca!”
A onda i unatoč svemu gore navedenome, nakon premijere osvanule su prve kritike i to mahom pozitivne, a riječ je o globalno najsnažnijim imenima poput Petera Travisa (Rolling Stone), Henryja Fitzherberta (Daily Express) i mnogih drugih. Zlobnici su i to, kao i lani u slučaju sedme epizode, protumačili kao Disneyevo potplačivanje svih jačih ovozemaljskih kritičara. Nakon toga, na svim najjačim fanovskim stranicama (Force net; Star Wars net; Making Star Wars; Star Wars underworld) osvanuli su oduševljeni osvrti najstrožih kritičara među fanovima, uključujući čak i one koji su okrutno popljucali sedmicu kao besramnu kopiju originala. Na imdbu ocjena se popela na 8.2, utemeljenih na 118 416 kritika, dok je na Rottenu na visokih 85 %, na osnovi 305 prikupljenih službenih kritika te čak 90 % kod 54 416 korisnika stranice. Ekipa znalaca s Aint’it cool newsa na čelu sa Harry Knowelsom proglasila ga je remek djelom i najboljim SW filmom nakon originala i Imperije. I evo, nakon prvoga tjedna distribucije i na temeljima fanovskih glasanja nesretni Rogue one, zasjeo je na spomenuto sretno treće mjesto, kao uvjerljivo najbolji SW film nakon nedodirljiva prva dva snimljena filma. Pored svih gore navedenih nedostataka, kako je to moguće?
Iz edukativno umjetničkih razloga više sam puta istaknuo kako nemam obraza suditi o filmu ukoliko ga, po prokušanome savjetu velikoga Johna Forda, ne odgledam najmanje tri puta; isto tako nemam obraza suditi o filmovima čijem svijetu ne osjećam pripadnost.
Rogue one ostavlja dojam rijetke slikovnice bogatije od knjige, što je već tipično za punokrvni SW film. Nekima ću ovdje otkriti temeljnu SW tajnu! SW su još od originala svemirska pustolovno ratna sapunica, tek dijelom space fantasy, i nikada nije zamišljena kao studija karaktera. Da li su se Luke Sywalker, Princeza Leia, Han Solo ili Darth Vader razvili kao karakteri u originalnome filmu i da li su Mark Hamill i Cerrie Fisher bolje odglumili svoje role od Diega Lune i Felicity Jones? Odstranite li nostalgiju i efekt karakterne privlačnosti, odgovor bi vas mogao poprilično razočarati. Svi SW filmovi po pitanju teme, scenarija, glume i dijaloga pripadaju nečasnoj sferi B filmova; efekti ih izdvajaju iz druge lige i ”ONO NEŠTO” zbog čega nitko drugi nije uspio ponoviti njihov fenomen s tolikim globalnim efektom. Upravo ”ono nešto”, taj neodoljivi balans fikcije, zabave, mitologije, osnažen vrhunske klasike vrijednom simfonijskom glazbom, originalna dva filma svrstava među najbolja filmska ostvarenja; a taj neodoljivi balans zasnovan je na pradavnim subotnjim DVODIMENZIONALNIM serijalima iz ’40-ih (Flash Gordon; Buck Rodgers); koliko i na MITOLOŠKIM STUDIJAMA Josefa Capmpbella, autora ”Moći mita”.
Rogue one prvi je film iz serijala Zvjezdanih RATOVA u kojemu je mitologija posve u sjeni RATOVA koji su ovdje prikazani poput onih iz WW2, s ruhom SW. Likovi su u službi priče, ništa manje ni više razvijeni od onih u Spielbergovom, Saving private Ryanu, s kojime imaju nekih narativnih poveznica. Jyn Erso je nihilist. Površno gledajući, lako ju je opisati drvenom, jer je riječ o karakteru koji je, zbog traumatične prošlosti naznačene u uvodnoj sceni filma, zatvoren za svijet oko sebe. No kada napokon ugleda hologram svoga oca na lice joj izbiju emocije, drugačije od onih kojima se prepušta u dirljivo epskome finalu, čekajući smrt u zagrljaju s odabranikom svoga srca.
Pomalo klišeiziran Chirrutov karakter plemenitoga redovnika – viteza usvojimo već nakon prve njegove scene, i prema reakcijama, riječ je o novome miljeniku obožavatelja originalne trilogije; još i veću popularnost stekao je K2SO, cinični droid lišen balinanja za najmlađe. Dakle, priče o zaboravljivim likovima već su pale u vodu; mozaik likova nadahnuto su i u službi priče uredno popunili i svi ostali likovi. Cassian Andor je, ratovima izmožden, vojnik koji je u odanosti svome redu pomalo izgubio moralni kompas; Chirrutova replika savršeno ga karakterizira: ”Mnogi mijenjaju zatvore, ti svoj nosiš sa sobom.”
Velika razlika u odnosu na ostale SW filmove je ta što ovaj ne nudi karaktere kakvi želimo biti. Veliki i mali dječaci lako će se uživjeti u Lukea i Hana, djevojčice u princezu Leiau; no nitko ne želi biti u vlastitim zatvorima kao Cassian ili Jyn. Ovdje su likovi prizemljeniji, stvarniji i upravo to filmu daje realizam kakvome su žudjeli mnogi odrasli fanovi još od vremena Epizode V, SW filma s kojim je najlakše odrasti. Sporedni glumci potvrdili su svoje reputacije izvrsnih karakternih glumaca, a tu prednjače Forest Whitaker kao ekscentrični Saw Gerrera, Ben Mendelson kao ambiciozni imperijin general Orson Krennic i Mads Mikkelsen kao znanstvenik koji se trudi djelovati po savjesti; motivi njihovih likova su kristalno jasni kao i uvjerljivost izvedbe. Za istaknuti su i doprinosi Riza Ahmeda (Bodhi Rook), Wen Jianga (Baze Malbus) i Genevieve O’Reilly (Mon Mothma).
Napadi na karaktere promašeni su ovdje jednako kao i oni lanjski na veličanstveni Millerov Fury Road. Usporedite li loše kritike (istih kritičara) zadnjega Mad Maxa s onima Rogue onea otkrit ćete kako su gotovo identične. Valjda je moderno zanemariti činjenicu da i tamo neka akcijska koreografija zahtjeva nečije ideje; ne čine to kompjuteri; akciju podignuti na umjetničku razinu, trajanjem, ritmom, manevrima, izgledom mnogima je, poput rasipnoga Michael Baya, nemoguća misija; svemirska bitka u finalu Rogue onea punokrvna je SW scena koja se svojim konceptom i dinamikom podosta oslanja na legendarnu bitku nad Endorom iz Povratka Jedija; u međuvremenu sve su svemirske SW bitke zakazale; ona iz Epizode i odveć je neozbiljna, nedostaje joj uzbuđenja te ostavlja dojam bolje video igrice; ona uvodna iz Epizode III ima svačijega divljenja vrijedan uvodni kadar i na tome ostaje, jer dočim se pojave buzz droidi sve opet ide u pretjerivanja i djetinjarije nerealne čak i za Lucasovu galaksiju. U Epizodi VII svemirsku bitku ciljano su sveli na nužni minimum iz dva razloga; prvi je fokus na srceparajući dramski moment između Kylo Rena i Han Sola; drugi je izbjegavanje prevelike narativno stilske sličnosti s originalnim filmom (koju ionako nisu izbjegli).
Na prvi pogled, Rogue one ne nudi ništa novo u svijetu filma, ništa revolucionarno, pa ni jedinstveno…pa ipak, ta neodoljiva atmosfera koja je poznati nam svemir učinila stvarnijim, Imperiju realno strašnijom; tek u ovome filmu na primjeru okupirane Jedhe – nekadašnjega spiritualnoga središta Jedija, dobijemo fascinantan koncept opipljivoga grada s prenapućenim ulicama kojima vlada dvostruki teror (Imperije i Saw Gerrerinih gerilaca), no zbog te opipljivosti nije riječ o ništa manje fantastičnom kutku galaksije, a njegova mitološka pozadina podržava sve što otprije znamo. Isto vrijedi za sve OPIPLJIVE lokacije i momente, kao i za besprijekorne dizajne svih letjelica, kostime…tek CGI izvedbe dva itekako nam poznata lika nije na 100 već na kojih 98% uvjerljivosti. Kod letjelica, starih i novih, Lucasovi čarobnjaci iz Industrial Light & Magica opet nam prezentiraju pamtljive oblike; svi znamo kako izgledaju Imperijini razarači, Tie figteri i X-Wingovi, a ovdje smo dobili par letjelica koje neodoljivo podsjećaju na legendarni shuttle Tydirium iz Povratka Jedija; i tek s iznimnom legendarnoga Enterprisea iz galaksije Gennea Roddenberryja, većina SF filmova ponudili su letjelice za zaborav. Malo tko pamti dizajne letjelica iz, primjerice, Avatara, Aliensa ili Blade runnera; a ta vizualna privlačnost jedan je od najjačih aduta SW sage; ukoliko je raspoređena u ritmu dovoljnome da scene dišu, da likove shvatimo i prihvatimo i da atmosferu upijemo, što je u Rouge one učinjeno besprijekorno, uspješnost je gotovo zajamčena. Prva polovica filma je, prema današnjim blockbuster standardima, pomalo razvučena; no upravo tijekom te razvučenosti dobijemo više od spomenute atmosfere, i bolji zalet za sad već legendarnu završnicu – finale za anale. Dodamo li uz to nadahnuta i mudra rješenja skladatelja Michaela Giachhina koji je varijacijama na opće poznate Williamsove teme upotpunio svoju simfoniju, koja iako kvalitetom udaljena od Williamsovih remek djela, nudi i više nego dovoljno da bi galaksiju osjetili domaćom. Ne zaboravimo, u vremenu kada simfonijska filmska glazba teži ritmovima i nabrijanim zvukovima umjesto temama (lajt motivima), Giachhino je dobio svega četiri tjedna da se pripoji najslavnijem, tematski bogatom, filmskom soundtracku od kojega nema boljega, možda tek dvadesetak jednako savršenih. Njegov je zadatak teži i od redateljskog, jer dosada su i drugi redatelji manje i više uspješno snalazili u SW univerzumu, dok je maestro Williams baš za svaki SW film, čak i za ismijavane episode I & II ponudio simfonijska remek djela. Giachhino se dokazao dostojnim Williamsovim nasljednikom ponajviše s temom Jyn Erso koju je pomalo oslonio na slavni motiv iz Schindlerove liste, dajući joj klasičnu dramatičnost i nužnu ranjivost.
Zamjerke s posve nepotrebnim cameo pojavama omiljene dvojice droida i još nekoliko ustupaka za tvrdokorne fanove ne smanjuju vrijednost filma jer se svode na sekunde. Previše je ovdje neusiljenih istinskih SW momenata, što se ponajviše odnosi na spomenutu svemirsku bitku i, slažu se većina, magiju svih scena kojima gospodari zloglasni lord Vader. Njegova završna scena nešto je dosad viđeno tek u najboljim SW stripovima i milijuni su obožavatelja takvo što priželjkivali vidjeti na filmu. Rogue one vrvi značajnim scenama koje doprinose bogatsvu Lucasove galaksije: jedan obožavatelj iznosi mudri zaključak kako je Vaderov dvorac, prema nalogu opakoga Imperatora Palpatinea, smješten usred paklenih prostranstava Mustafara, s ciljem razvijanja Vaderove mržnje.
Rogue one definitivno nije SW za svakoga, tek za milijunske horde odraslih fanova koji si dopuštaju djetinju uživljenost, oslobođenih cinizma i nužno svjesnih ”fantastičnih realnosti i mogućnosti” u davninama Lucasove daleke galaksije. Staroj ljubavi prema originalnoj trilogiji dao je jednu sasvim novu dimenziju, na priquele bacio sjenu prezentirajući pristup dostojan SW fenomena; sedmicu malčice oslabio na ionako slabim joj mjestima. Lordu Vaderu udijelio pravdu spomenutom završnom scenom koja je ušla u legendu dočim se odigrala, u svega par minuta osnaživši mu status najslavnijega negativca u filmskoj povijesti. Obožavanim droidima, nakon medene BB8 jedinice pridodao ciničnu junačinu imenom K-2SO; pobunjenicima, pak, protiv Imperije, nezaboravnu družbu junaka pomalo u duhu Sedmorice veličanstvenih.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Staljin

Predvorje škole ispuni graja. Tušta i tma učitelja i „drugova“, sindikalaca i partijskih kadrovika, političkih hijena… taoci su situacije i jednoga napetoga vremena u dubokoj sivoj sjenci kule što je vo vremja ono starostavno u slavu svetog Jovana i majke Božje podiže uglednik čije se ime nije smjelo izgovarati javno, niti i jedna svetinja javno izložena biti, tek neki natpisi i ikone ostadoše neoštećene.

U trulom zakutku, ostavljenim za njih, zgnječenom ispod drevnih zidina manastirske tvrđe, čiji je sat davno prestao pokazivati doba dana i doba noći, sa čijih su vrhova nestale straže koje su u dugim i mrklim ponoćima ruskim osluškivale topot Mongola, Turaka, Francuza i … ubogi crni monasi iskrpljenih dotrajalih mantija premeću brojanice ispod voštane svijeće.

Čeka se otvaranje i javno čitanje pisma Druga Staljina. Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina. Pismo mrzovoljnoga brkatoga Hazjajina.

Tu (ne)ugodu dobi učitelj na kog je pismo i bilo naslovljeno, koji se znojio i kuvao u strahu i svojim mislima kao sve i jedan od nazočnih. Drug Martišin od malena siroče i, kako bješe sklon samotinji, ode u planinu. U planini bio manastir svetog Dimitrija. Tu provede u molitvama i razmišljanju prve godine svog monaškog života. Ali ni tu ne pronađe sebe. Pokrenuše ga revolucionarne mase. Drhtavih ruku otvori pismo koje mu više puta ispade iz ruku, i uze čitati zamuckujući dok nekako ne upravi glas.

Kao da mu iz samih slova iskaču bijeli miševi, svako slovo izvlači horoskop života i smrti. Školska porta podrhtava i rastače se nakon svakog pročitanoga slova, riječi, rečenice…. Kitnjasti lukovi konaka lome se od vriska. Starodrevno zdanje ječi ranjeno. Strogo, i pred poplavom nečastivog, koji kao da je sam napisao i poslao ovo pismo, koji kao da je sve sitne grijehe svih mladih ljudi, sa svih meridijana svijeta prosuo u ovu „svetu kuvertu“ na ovo „sveto“ mjesto. U ovo „sveto pismo“.

Nastavniku, drugu Martišinu

Dobio sam Vaše pismo o izgredima Vasilija Staljina. Hvala na pismu. Odgovaram sa velikim zakašnjenjem zbog prezauzetosti poslom. Molim Vas, izvinite.

Vasilij je razmažen momak osrednjih sposobnosti, neznalica koja nije uvijek pravična, koja voli da ucjenjuje slabe “rukovodioce”. On je često dripac slabe, točnije − neorganizirane volje.

Razmazili su ga mnogi “kumovi” i “kumići” uz isticanje da je on “Staljinov sin”. Sretan sam što se u Vama našao makar jedan nastavnik dostojan poštovanja koji se prema Vasiliju odnosi kao prema svima i od klipana zahtijeva da se pokori školskom režimu.

Vasilija kvare direktori, koje ste spomenuli, ljudi-krpe kojima nije mjesto u školi.

A što drznik Vasilij još nije upropašten, to je zbog toga što u našoj zemlji još postoje nastavnici koji ne dozvoljavaju da razmaženi vlastelinov sin propadne.

Moj Vam je savjet: neka vaši zahtjevi prema Vasiliju budu stroži i ne plašite se lažnih ucjena i prijetnji razmaženka da će “izvršiti samoubojstvo”. U tome ćete imati moju podršku.

Nažalost, nemam mogućnost da se lično bakćem sa Vasilijem. Ali obećavam Vam da ću ga s vremena na vrijeme zgrabiti za šiju.

Pozdrav!

 J. STALJIN
8. VI ’38.

Muk, zagledanje, nevjerica… dug krvoločan pogled ravnatelja škole koji se nije skidao s lica druga Martišina, potrajaše dugo dok predvorje škole opusti i dok se vrata škole tiho i nečujno zatvoriše.

U dalekoj tami iz koje dopire molitva, tami ubogih ćelija… ćebad od kozje dlake. Dugi časni posti, grah i bdijenja. Prodrte vunene čarape, brezove metle, umašćeni epitrahilji, paučine, pauci i miris užeglih kandila…

Ispred škole sipljivi motori starih kamiona najavljuju tugu rastanka. Tama se podiže iz visoke trave i prizemljuje ptice u letu. Goleme usprave se stijene, ohlade i nestanu u planini. U tmici. Zelenim rukama krošnje stabala dozivaju nebo. Potok se uplaši, zaključa u svoje dno. Tmina robi.

Gluho i daleko sve proguta mrak.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Život – roman Ivana i Ljiljane

Po predstavljanju tri pjesničke zbirke Ljiljane Dobra, žirjanske nevjeste, rođene u Novom Sadu: Bol vetra (vlast. nakl. 2009.), Sjaj svica: haiku (Hrvatsko književno društvo, 2010.) i Sunčev spomenar (AM graphic, 2016.) 22. ožujka 2017. u Gradskoj knjižnici Jurja Šižgorića u Šibeniku. Knjige su predstavili Nikola Šimić Tonin i Jere Bilan uz moderatora Ivu Mikuličina

Uistinu život piše romane, u životu pjesnika Ivana Dobre Žirjanina i Ljiljane Dobre iz Novoga Sada, rođene Obradović, napisan je jedan ljubavni, život-roman, koji se ispisuje i dalje, i živi.

Kada pred sobom imate umjetničku osobnost, kakva je i jeste Ljiljana Dobra, ne znate od kud početi. Široka je umjetnička lepeza koja se nudi, poezija u svim njenim oblicima, umjetnička fotografija…
Biti ženom umjetnicom, pjesnikinjom, umjetničkom fotografkinjom, na bilo kojem dijelu meridijana i paralela, pa i u Hrvatskoj, u bilo koje doba, pa i ovo, materijalistički iznureno do krajnjih siga moralne erozije, znači sigurno se opredijeliti za bol, zanos, trajni nemir, i (ne)razumijevanje. Ljiljana Dobra, iz dana u dan propituje se o smislenosti svoje životne misije, na životnome šahovskom polju – na razmeđu igranja životom i života koji je – više od igre. Biva putokaz i most koji povezuje. Od organizirane strofičnosti i vezanog stiha preko paučinaste haiku-vizije, gdje se zamjećuje umijeće fotografskoga zapažanja detalja u najkraćem poetskom obliku, Ljiljana znalački brodi do dominacije slobodnog stiha, kako tekstualno opsežnih pjesama tako i epitafno kraćih lirskih izričaja, poigravajući se znalački pjesničkim umijećem.
Proročki i ni malo slučajno, u svojoj Završnoj pjesmi, ispovjedno i ogoljeno Ljiljana priznaje, opijena životom i okovana pisanjem, da je – ničija, samonikla i svoja. Baš kao i samonikli cvijet! Ako ga itko i pokuša silom iščupati, ponovno će niknuti u poetskoj Arkadiji kojoj nema kraja, kako to s pravom zamjećuje mr. sc. Tatjana Stupin-Lukasević.

Nikola Šimić Tonin: Pokrenut magazin „Alia Mundi” za kulturnu raznolikost

Književnica, prevoditeljica, novinarka i naučni istraživač, Ana Stjelja, nedavno je pokrenula tiskani magazin „Alia Mundi” koji će promovirati kulturnu raznolikost. Časopis će izlaziti tri puta godišnje.
Prvi broj magazina „Alia Mundi” već je s uspjehom predstavljen.
Ideja o pokretanju magazina koji bi promovirao kulturnu raznolikost, rodila se iz želje za svojevrsnim kulturnim prosvjećivanjem te proširivanjem znanja o drugim narodima, njihovoj kulturi, tradiciji i običajima, i što je možda i najvažnije, skretanjem pozornosti na bogatstvo srpske kulturne baštine, kao i na značaj očuvanja kulturnog nasljeđa. Magazin „Alia Mundi” ima svoju misiju, a to je širenje i promoviranje ideje kulturne raznolikosti koju na globalnom nivou predstavlja UNESCO.
Magazin „Alia Mundi” predstavlja regionalni projekt koji ima tendenciju jačanja kulturnog mosta između naroda na eks-ju prostorima, kao i predstavljanje nekih manje poznatih elemenata svjetske kulturne baštine, odnosno kulture, tradicije i običaja raznih naroda svijeta.
Kroz sedam rubrika: AM predstavlja…, AM intervju, Globtroteri, Kultura Umetnost Religija, Tragom srpske kulturne baštine, Globus i Kapija Balkana, čitaoci će imati priliku upoznati se sa, kako institucijama, tako i pojedincima koji su dali značajan doprinos širenju ideje kulturne raznolikosti, bilo kroz kulturne, umjetničke, književne ili naučne aktivnosti. U magazinu biti će predstavljeni, kako istaknuti suvremenici, tako i znamenite ličnosti srpske i svjetske povijesti koje su svojim radom utrle put ideji kulturne raznolikosti, tako se ujedno boreći protiv ksenofobije i raznih predrasuda vezanih za druge i drugačije. Takođe, magazin će nastojati predstaviti djela iz oblasti kulture i umjetnosti koja su na tragu ideje o kulturnoj raznolikosti ali i povesti čitaoce u razne dijelove svjeta kroz putopisne tekstove povijesnih znamenitih ali i modernih globtrotera.
U prvom broju časopisa, čitaoci imaju priliku saznati nešto više između ostalih i o iranskoj, saudijskoj, ruskoj, tadžikistanskoj i sefardskoj kulturi, zatim o sprskom kulturnom naslijeđu Negotinske krajine, kalmičkom budističkom naslijeđu Beograda, potom o romskoj kulturi i glazbi, te naslijeđu grada Sarajeva oličenom u jednom značajnom kulturnom zdanju.
Magazin „Alia Mundi” prije svega želi doprinijeti širenju svijesti o kulturnoj raznolikosti. Nastoji pokazati da je svijet onoliko bogat koliko različitih kultura njeguje, te da treba biti ujedinjen u svojoj kulturnoj raznolikosti i multikulturalnosti.
Ako u tome uspije, misija magazina „Alia Mundi” biti će u potpunosti ispunjena, što mu svim srcem želim!

Nikola Šimić Tonin: Derbi

Kao u nekoj karnevalskoj povorci, laktaju se rijeke ljudi… šarenilo transparenata… buka i vreva… graja ljudi… Urnebesni urlici navijačkih skupina.

Derbi…

Igraju susjedi busovačko Jedinstvo i viteško Bratstvo na stadionu Staroga Viteza, onkraj mahale. Nikada više milicije, redara, osiguranja i osiguranja od strane samoga domaćina.

Ljudi po balkonima s one strane mahale, koji gledaju na stadion.

Djeca se veru po okolnim granama. Neka od njih bježe u masu navijača pred redarima, uvlače se na stadion kroz neku od pukotina betonskoga zida stadiona. I sami navijači prave mjesto na taj način u stadion utrčaloj djeci. Kao nekim ogrtačem umotavali ih i skrivali pogledu progonitelja – špalirima svojih tijela.

Kada bi se koji od redara probio kroz masu navijača do sumnjivog klapca-malca u njegovim se rukama, za čudo redara, pronašla uredna ulaznica: i prvom i drugom i trećem…

Svojevrsna je to igra prstena s ulaznicama. Šibičarenje bliže njima…

Vidjevši da ispadaju glupi glupaci, uzeti na trehu u toj igri skrive i skrivača, redari otresajući glavom odustaju ispraćeni smijehom i povicima negodovanja:

Općinski opanci! Papci! Sivonje! Kljusine! Volusine! Uvlakuše! Guzičari! Šupci! Ušupci! Šupak-meraklije! Pederčine!

Često zaiskri između navijačkih skupina; još kada gosti povedu, ili sudac dosudi sumnjivi prekršaj, ili ne daj Bože kazneni udarac protiv domaćina.

Tada prvo krenu pogrdni uzvici prema sucu:

– Sudac nije muško! Sudac nema pišu. Prodana duša! Tetkica! Topli brat! Peško! Šupkoljub!

Na svaki mogući način išlo se k sprječavanju izvođenja kaznenog udarca, penala. Kad ne bi uspjeli na teren bi utrčala horda navijača u općoj tuči s policijom i redarima. Na scenu su stupali po ranijem dogovoru pripadnici podmladka kluba, koji kroz otvorene kapije stadiona na teren utjeravaju krave jureći ih terenom uz sveopću graju, smijeh i ovacije:

O Perava, ma, o-o-o-, o-o-o-, o-o,-o, dobra…

Stavi joj fafaronu u guzicu da se zaprndeca! – doviknuo netko. Dugo čekao nije na odgovor:

Neka stave tebi, hajvanu jedan. Ostavi je hajvanu na miru!

Tko je to rekao? Tko je to rekao? – okretao se oko sebe zasukavši rukave idejo-tvorac rečenog povika.

Ja sam to rekao! – isprsi se ispred njega ljudeskara napravivši nad njim debelu hladovinu; nadnesen nad njim, ruku golemih kao butina njegove noge, kojima bi u tren trena volu rep iščupao, ćelavac, dva metra visok, sto pedeset kila težak, spljoštenoga baburastoga nosa, tučaroš, samo takav, s lijevim uhom napola odsječenim očito oštrim sječivom i ožiljkom posjekotine preko cijeloga lica.

Ma pusti, šalim se. Povlačim sve što sam rekao. Eto, ne uzmi za zlo. Ponijelo me! Pružio ruku prema tučarošu:

Sabahudin Hamidagin Šimširpašić, za prijatelje Šiki!

I bolje je da si se samo šalio! – prihvati tučaroš pruženu ruku koju u rukovanju tako stegnu da se skoro pa čulo pucketanje kostiju, cika i vriska, skakutanje u mjestu, na vrhu nožnih prstiju, Šikija-Šimiširpašića:

Oj!… Nane moja! Oj!… Oj!… Oj!

Ićo Mrvica! – ispuštajući mu ruku, procijedi tučaroš nemarno kroz rijetke polomljene zube.

Šimširpašić ga nije niti čuo, poskakivao je i dalje, jaučući, cvileći, držao u drugoj ruci onu iz rukovanja ruku mlitavu i plavu, koja je sve više i više visjela i crnila.

Za to vrijeme na sceni su žene. Vidno koordinirane, kišobranima tuku pomoćne suce; iako na kišu ni u nasluti nije, a na vijestima je ne spominju punih mjesec dana.

Tri nene u poodmakloj dobi povalile na centru terena glavnoga suca, koji kao miš viri ispod njihovih dimija:

Udri ga, Melvo, niti ga mati rodila! – podržavaju i hrabre jedna drugu.

Tada se dohvate suprotstavljene navijačke skupine: sijevaju čakije, preko protivničkih leđa lome se pod jaknu skrivene palije, na šake navlače metalne boksere, iz džepova vade elektrošokove, sprejeve za trenutno zasljepljenje, lanci, metalne šipke…

Pristigla kola hitne pomoći redaju se u kraj stadiona. Čekaju na znak milicije, koja opasala incidentnu skupinu i sve one ni krive ni dužne zatečene u njoj. Ne daju pendrecima nikome iz kruga.

Kada je na nogama, po njihovoj procjeni, ostala podnošljiva grupa ljudi, taman broj glava, daju znak vozačima hitne da pale motore. Otvore vrata. Tad isukanih pendreka krenu na masu. Peru gumenim pendrecima sve pred sobom. Sve što stoji na nogama. Slažu sve pred sobom iz okomitoga u vodoravni položaj.

Za njima idu medicinari. Sa zemlje kupe one u krvi i bez svijesti. Na pokretnoj traci ruku ubacuju ih u kola hitne pomoći, dodaju ih jedan drugom kao u lancu crjepove kada se pred slutećom kišom pokriva kuća.

Prednost kod tog kupljenja imaju ležeći policajci.

Foto: www.pexels.com