Arhiva oznaka: Nikola Šimić Tonin

Nikola Šimić Tonin: Maslina

U slanoj osami sjenovita škoja, burovitih mjena – škurih bura dalekih vremena, harmonija zemlje – težaka, loze i školja.

Poetika života težaka s lozom i tečnim kruhom – vinom, žednim bačvama.

Kapetan usidrenog broda – škoja. Bodul. Posadu mu čini: loza, maslina, tovar i koza. Otvrdlih ruku, svinutih leđa. Izlazi u polje. Izlazi na more očima zaklonjenih težačkim dlanom, obuhvaća pogledom svakodnevicu, podignutim prstom osluškuje vjetar, bolom u kostima ćuti promjenu vremena.

Tijek vremena s maslinama mladim, starim, bolesnim i zdravim. Žuljava ruka opipava grane, rane… traži lijek. Primi leđa, pred maslinu kleknu, pogleda u nebo, granama krošnje određuje život, jer maslina je stvorena za roditi plod.

Zvon crkvenoga zvona lino gre škojem. Morem. Bezglas motike. Vesla ne grizu ruke. Ruke težaka u molitvi. Čovjek, Bog, Kamen, Polje i More… čipkoliki krajolici suhozida, brazde zaorana mora.

U znakovlju vremena povijest življenja i opstanka. Duhovnim hraništem – Crkvom  održavan, žilom kucavicom. Težak, ulje i vino. Ulje na tanjuru – ulje u luminu. Dim ognjišta otima se smrti.

Živi prošlost, bori se sadašnjost i moli za plač diteta na škoju.  Gasi se dim za dimom ognjišta, a poneka hrabra duša upali novu vatru osnažena djedovinom. Dišpeti cilomu svitu, iz pota pije vino, toćajući svoje uje svoje prvo mlivo maslina i tiho ispod glasa piva:

Ispod stare žižule…

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Djawhar b. Abd Allah

golo predvečerje
boje pješčane dine
u časti i slavi koju uživa
krenuo u susret sebi
Djawar b. Abd Allah
sjećanjem na djetinjstvo
oči mu piju daljinu
gorčina žuči
vrištao bi od boli
boli sjećanja
dalmatinski ribar iz Cavtata
mladac
koviljaste kose
otet s kućnog praga
prodan u roblje
preko Verduna
dolinom Rhône i Arlesa
dospio do Španjolske
na tržnici roblja
preprodan
arapskom ugledniku al-Maqrizi
koji ga u cvatu srca
prihvatio kao sina
nastavi – život – put
olovnom prašinom života
današnjim Tunisom
istočnim Alžirom
u Egipat
dalmatinskog ribara sin
islamiziranog arapskog imena
Djawhar b. Abd Allah
državnik novog
pomirljivog kova
starih osvajačkih aspiracija
vojskovođa Fatimida
dinastije šiitskih kalifa
kalifa al-Mu’izzua
Dalmatinac Djawhar
utemeljitelj Kaira
nove egipatske prijestolnice
nazvavši je
al-Kahira – Kairo
dao izgraditi
al-Katib Djawhar
čuvenu džamiju
al-Azhar
(„Najsjajnija“),
Dalmatinac Djawhar
dane svoje troši
u vjeri
kako vrijeme sve briše
misli mu se bore
s mračnim rakama
misli svoje
ne veže za bogatstvo
moć
slavu

ne traći život
u užitke

Uprazno

sjeća se onih
koji su svijetom
živahno hodili
rodbina
susjedi

Dalmati

jesu li živi
otac
mati
ili su im
škrtim poljem
razasute kosti
njihov i njegov jezike
kojim su govorili
jedva da pamti
krunicu majke
sela sličnih ljudima
koji pužu
u glibu malih naselja
bez da ikad prohodaju
gradskim sjajem
prije nego što svoje
dane potroši
i vrijeme ga izbriše
smrt snađe
pomoli se Bogu
da se bar na tren
s nekim od njih nađe
____________________________
*Možda ova pjesma posluži kao temelj prijedlogu za uspostavu bratimljenja Kaira i Dubrovnika/Cavtata.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Vlašić

u vrijeme kada je Bog hodao po zemlji
Sunčeva i Mjesečeva majka
poslale sedmoricu braće
da donesu sreću i ljepotu
iz dalekog svijeta
šestorica se sretno vratiše
ali sedmome se izgubio svaki trag
tražili ga Sunce i Mjesec
tražili ga Dan i Noć
nakon godina
i godina
traganja
Mjesec ga pronađe
na prelijepoj planini
u koju se pretvorio

*Prema narodnoj legendi

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: NLO

Jedan od prvih NLO incidenata u Republici Hrvatskoj koji je uključivao otmicu dogodio se 19. ožujka 2000. godine. U Yugu 45 vozili su se zaboravljenim puteljkom u blizini sela Plavno kod Knina Nikola i Žaklina Šimić. Uočili su nešto za što su neupitno vjerovali kako se radi o NLO. Kada su došli sebi, našli su se skoro 50 km dalje s druge strane planine Plješevice, u blizini samoga graničnoga prijelaza Strmica.

Jedna slika blokirala im je sjećanje. Ničega u sjećanju iza nje nije bilo. Čega god bi se pokušali sjetiti pa i minuloga trenutka koju minutu prije, pred očima bi im se pojavila ta slika:

Na slici ženski lik u sjedećem položaju, glava i pogled usmjereni podignutoj lijevoj ruci. Tijelo malo zaokrenuto na lijevo kao i noge savijene u koljenima. Na istoj razini desno dvoje djece gleda životinju među njima vučjega izgleda.

Ženski lik na dlanu uzdignute lijeve ruke drži manji krilati lik. Krilati lik u uzdignutoj lijevoj ruci drži lovorov vijenac, pruža ga prema glavi žene, dok u spuštenoj desnoj ruci drži granu palme. Krilati lik odjeven u haljinu, i uhom s okruglom naušnicom.

Desna ruka lika opuštena je i podlakticom naslonjena na bedro desne noge, drži koplje. Prsti lijeve noge izviru iz obuće. Sežu iznad gležnja.

Na prekriženim trakama kožnih sandala žene ukrasi pravokutnoga oblika, dragi kamen. Desna noga u crvenom plaštu, koji se spušta od desnoga ramena. Sjajnim bojama ukrašena oprema i oružje. Pokrivalo glave, raskošno. Svečana kaciga s perjanicom. Tamna smeđa kosa pada na ramena. Ispod vrata ukras na podlozi plave boje s lavljom glavom. Grudi pod prozirnom haljinom, nabori oko nadlaktice. Zlatni pojas s kopčom visoko zakopčan. Niže na bokovima, vise trake s lavljim glavicama.

Niz lijevo rame remen, na njemu zakočen bodež. Drška ovnove glave. Oštrica noža izviruje nešto niže dolje. Na remenutobolac sa strijelama.

Žaklina i Nikola, u čudu otkrivaju ubodima igle nanesene otvore na koži. Otkinute dijelove kože. Kose. Zuba. Noktiju. Koji ne zarastaju.

“Letio je iznad Knina” pisalo je velikim slovima na naslovnici Šibenskih novina. Svjedoci su tvrdili kako su vidjeli NLO koji lebdi iznad Knina. Jedan je pričao o “neobičnim pravokutnim svjetlima” koja su dolazila s istoka. Promijenila smjer prema jugozapadu, pa jugu, pa jugoistoku…

I nestala iza obzora.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Na krilima bure

Marin Fuzul, Na krilima bure, knjiga pjesama u rukopisu, GK Benkovac, Biblioteka ZaPis, Benkovac 2018.

Po rimi, metru, ritmu, glasovnoj strukturi, kompozicijskom ustrojstvu pjesme, bibinjskom jeziku, Marin Fuzul jedan je od najinteresantnijih živih baštinika bibinjske poetske riječi. To je poezija koja rimu, metar, ritam… upotrebljava na takav način da ih napuni sadržajem: Bibinjem, kamenom, lozom, mrižama, ribarenjem, težacima, tovarima, maslinama, lozom… i to tako da u njihovoj podlozi zvuči tradicija, zvuči starina, tradicionalnim pjesničkim senzibilitetom. U tom senzibilitetu ogleda se na sržan način poetska riječ u dimenziji u kojoj se u cjelinu stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost.

U proliće kad procvita / mendula, murva, drača / usnuja bi a ne mogu / sve me opet tebi vrača… Oprosti

Ta Marinova poetska posebitost i punina, blagost u stihovima donesenoga Bibinja, donesenoga zavičaja, ogleda se u spoznaji, posvjedočenoj osobnim životnim iskustvom:

More plavo, more sinje / spominjen ti uvik ime / tvoje škoje otoke i vale / i lipe pisme iz uske kale / di god dođen  sviman ću reći / kako su nan more ostavili preci… More

Marin Fuzul svoj je pjesnik, onaj koji se nije dao zavesti poetskim modama, stalno dokazujući koliko su vrijednosti poezije duše neprolazne. Čuvanje jezika, običaja, baštine…

Ima jedno lipo misto / što ga i ja zoven dom / tu je dobri sveti Roko / što ga čuva snagom svom / tu je lipo plavo more / i zeleni borovi / tu su kuće od kamena / tu su geni didovi … – Lipo misto

Zavičajne mjere, jezik egzistencije prevodi u lokalnu težačku sudbinu, zavičajnu baštinu, idiom kraja, idiom zemlje i mora, videći prirodu kao osobni egzistencijalni poetski šifrarnik, od niti lokalnog jezika kao ribar svoju mrežu, plete svoju pjesmu. U tom lokaliziranju poezija se zbiva u vještini uporabe jezika, u svoj njegovoj ljepoti i neobičnosti – jezika bibinjskoga kraja.

Voli more voli kraj / i svoj rodni zavičaj / svakog dana iste su mu rute / ne mari za nagrišpane mu ruke / brade side i naborana  lica / a po svitu mu se razasula dica / mriže, vrše, parangali i osti / na moru je i kad bura para kosti / kad mu kiša staro lice miluje / na moru je, jer samo njemu viruje / u kaiću svomen ponosan ka stina / s feton kruva i čašicon vina / prije nego parti, Bogu se pomoli / stari ribar, čovik od soli. – Čovik od soli

Bibinjski pjesnik – poščjer, Marin Fuzul pjesnik je izjedna, na nadahnuće, na prvu… prvom svojom poetskom zbirkom otkriva nam svu raskoš svog poetskog umijeća, otkriva nam svoj poetski svijet, od Domoljubnih pjesama, ljubavnih pjesama, pjesama za djecu, uglazbljenih pjesama… Na krilima bure – poetskim otporom zaboravu.

Kraj smokve stare / pišen uvik isto / za bolje dane / čuvan za te  misto … – Ljubav će nadoći

Svojom prvom knjigom pjesama Marin Fuzul čulno-misaonom sintezom ucjelovljuje svijet svog djetinjstva i svoga sada, Bibinja, bibinjskih polja, bibinjskog težaka, mora i vala…  zavičajno boja riječi i one govore sačuvanim riječima, govore Bibinjem.

Nikola Šimić Tonin: Vampir

Nije (ne)poznato da je sa ovih prostora prvo potekla priča o mrtvim ljudima koji ustaju iz svojih grobova i isisavaju krv iz živih. O vampirima.
Nakon smrti 1725. godine, izvjesnog Petara Blagojevića iz sela Kisiljevo koji je ušao u svjetske anale. U kratkom vremenskom periodu, nakon njegove smrti iznenada je umrlo još devet ljudi iz tog sela. Svi oni su na samrtničkoj postelji rekli kako ih je posjetio Petar Blagojević i pokušao zubima priklat. Slučaj je zazvonio na sva zvona kada je žena pokojnog Petra zatekla svog muža u kući jedan dan.
Petar je gol-golcat došao tražiti je u postelju. Žena se toliko prepala, da je od straha pobjegla u drugo selo, svojima.
Austrougarska vlast zainteresirala se za ovaj slučaj tek kad su mještani od vlasti zatražili dozvolu da iskopaju mrtvog Petra i nad njegovim tijelom izvrše ritual ubijanja vampira. Popustiše pod prijetnjom seljana da će napustiti selo, ako im vlast ne dozvoli ubiti vampira.
Izvršilo se iskopavanje tijela. Ovome su prisustvovali predstavnici austrougarske vlasti. Razne službe. Od crkve odabrana crkvena lica. Uglednici. Puk prispio sa sve četiri strane svijeta koji i dalje dolazi s krunicom u ruci i molitvom na usnama…
Novinari.
Sve nazočne bez daha ostavi iskopano tijelo Petra Blagojevića. Nakon toliko vremena u grobu koža i nokti normalno su se obnavljali, rasli. Oči sjajile divlje. Zubi vampira upadali u oči.
Još se kaže da je na ustima imao tragove krvi.
Grobu priđe za ubijanje vampira zaduženo Vidovito Lice – Vampirdžija. Subotnjak – čovjek rođen u subotu, dan kada vampir ne smije napustiti svoj grob. Vampirdžija ne smije biti iz istog sela u kom hara vampir.
Drugi vampira ne čuju, ali on može, i razgovara s njim, i to tako što prethodno stavlja neku tajnu travku pod jezik.
Kada se vampir odazva i krenu ustati, ustrijeli ga puškom i smjesti potrbuške, pričvrstiti glogovim kocem za grob, da se ne može više iz groba podignuti. Uz pomoć seljana i oružnika, grob napuni vodom pa unutra ubaci negašeni kreč i tako umori vampira.
Izvještaj o ovom događaju odjeknu Evropom. Objavljen u svim novinama i o njemu se naširoko priča.
Misteriozno umiru ljudi iz sela. Strah se uvlači u sve i svakoga. Formirana je komisija za otkopavanje tijela preminulih. Došlo se do zaključka da je Petar zarazio još ljudi. Sve te leševe proboli su glogovim kolcem i spalili.
Misteriozno umiru ljudi iz sela. Panika i strah od javljanja vampira. Po mjesnim grobljima uvedena je straža. Isti proces ponovljen je s leševima, kao u prethodna dva slučaja. Svi izvještaji o vampirima šalju se u Beč.
Razvila se diskusija o tome što može stajati iza povampiravanja mrtvih.

Foto: www.pexels.com