Arhiva oznaka: Nikola Šimić Tonin

Nikola Šimić Tonin: Heloizin sindrom

Sjećanje na Helenu

Malo je tko s ovih prostora kao Helena Roguljić imao u sebi „onaj“ osjećaj za poeziju ono “nešto”. Umjetnost je bila njen život, bez nje, bez umjetnosti  život joj nezamisliv, neživljiv. Duboko je vjerovala da se čovjek kroz nju pronalazi, kroz umjetnost mijenja mu se percepcija svijeta, stvara svoj svijet, svijet umjetnosti u koji može pobjeći, u koji se može skloniti kad god ga pritisnu nemiri i nedaće realnog svijeta. Umjetnost je ta, koja upućuje i daje odgovore na mnoga životna pitanja. Umjetnost je ta koja postavlja mnoga pitanja – propituje, u nama razvija osjećaj / e za …

Na književnoj sceni u moru onih koji su već “stvorili” ime činjenica je da manje poznati stvaraoci teško “isplivaju”. Pred njima je težak zadatak dokazati se, izboriti svoje mjesto. Nigdje kao na hrvatskoj kulturnoj sceni ne ostrvi se lakše na stvaraoca koji je manje poznat u odnosu na one druge. Tko se istinski želi baviti umjetnošću, treba ustrajat u svojoj borbi i iz svake teškoće izvući pouku, izaći ojačan. Što te ne ubije…

Helena Roguljić neupitno je stvorila ime. U pjesničkom sazviježđu zasvijetlila neugasivim sjajem.

Hrvatska poetska scena uklopila se u sveopće hrvatsko sivilo. Sve se manje pozornosti posvećuje poetskom doživljaju, više se slijedi ukus mase. Podilazi se čitatelju. Podilazi se… Bez ozbiljne književne kritike.

Tome u velikoj mjeri doprinosi popularizacija pojedinih pisaca, koji često ne zaslužuju da se tako nazovu. Riječju, poetski doživljaj sve se više gubi kao individualna kategorija.

„Poezijom nesumnjivo upisujemo sebe i ostavljamo tragove svojih intimnih proživljavanja ekvivalent sebe.“

 S odmakom vremena sve smo svjesniji ljepote i snage Helenine poetske riječi.

 „Prerano se preselila u Nebo svetih žena, kako se zove i njezina posljednja zbirka poezije.“

Helena Roguljić Visković rođena je u Zadru 29. studenoga 1964.  godine, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom  fakultetu u Zadru diplomirala je talijanski jezik i književnost i latinski jezik sa starorimskom književnošću. Pjesme prvi puta objavljuje  1987. godine u Zadarskoj reviji, uz pomoć Zlatana Jakšića, jednoga  od najvećih čakavskih suvremenih pjesnika. Potom se javlja poezijom i pjesmama u prozi u brojnim časopisima za književnost i u  rubrikama za kulturu u novinama: Forum, Mogućnostima, Hrvatskom slovu, Hrvatskoj reviji, Glasju, Zlatnom peru, Quorumu, Republici, Živom vrelu… Prevodi talijanske pisce (Savino, Marinetti,  Sofficci, djelo Filocalia) što je emitirano na Trećem programu HR  Zagreb, gdje je u više navrata emitirana i njezina poezija. Tako je  zastupljena u emisijama Dnevnici i pisma i Poezija naglas u istoj  Kući. Osjetivši diktat novih medija, Helena je nazočna poezijom na  portalu Konture com. i poezijaonline.com. Na tinta 3d siteu, kojega  uređuje Tomislav Bajsić, objavljene su joj pjesme i prijevodi Marinettija, Sofficcija, Campane, Ceronettija, a na poetry.com pjesme  na engleskom jeziku.

Autorica je četiriju zbirki poezije: Poganski grbovi (Književni centar Zadar, 1988.), Teorija čežnje (Zadarski list, 1997., ovu zbirku izdao je zadarski dnevnik gdje je Helena godinama imala svoju kolumnu iz kulturnog života u nas). Slijedi zbirka Heloizin sindrom  (DHK ogranak Zadar, 2001.). Njezina zadnja zbirka jest Nebo svetih  žena (Gradska knjižnica Zadar, 2004.). U pripremi za tisak ostao joj  je prozno-poetski mozaik Male magije, a u rukopisu roman Ogre.

Helena Roguljić Visković izgubila je jednu zbirku Šator umjesto  zvijezde, koju je trebao izdati splitski Logos (tada direktor nekadašnji premijer Ivo Sanader, recenzenti Ivan Raos i T. Petrasov Marović). Tako to biva.

Živjela je i radila u Zadru i na Punta Skali blizu Zadra, bila je profesionalna književnica, članica DHK  i Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske.

U Zadarskom listu bila je prva urednica kulture i dugogodišnja  novinarka kulturne rubrike, u kojoj je pisala sve do odlaska iz novinarstva. (R. I.)

– Helena je bila posebna,  samosvojna i originalna, kako po svom otkačenom načinu života tako i pjesničkom izričaju. Jednostavno: Izvan okvira. Pod tom egidom počela je ispisivati i svoje kolumne od prvog broja Zadarskog lista, koje i danas mnogi pamte, prisjeća se Nedjeljko Jusup, utemeljitelj i prvi glavni urednik Zadarskog lista.

– Priključila nam se odmah na početku, ne skrivajući da joj imponira što je s nama, skupinom novinskih profesionalaca i entuzijasta, koji smo tada, unatoč nepovoljnim ratnim okolnostima, počeli stvarati nešto novo – moderan list, kakvog do tada u Zadru nije bilo. Bitka za Zadarski list, njegov nastanak i opstanak dobivena je i Heleninom zaslugom.

Nakon samo tri mjeseca izlaženja s početnih 5000 Zadarski list se popeo na 7000 primjeraka. Tada je i prvi put objavljen i sastav prvog uredništva u kojemu je Helena Roguljić bila glavna za kulturu. Pisanje tekstova, recenzije, prikazi… Uređivala je svoje stranice s mnogo pažnje, oblikovala ih s istančanim smislom za aktualnost teme i poželjnost teksta. Kreativno. Naš list 1997., bio  je i nakladnik njezine zbirke poezije Teorija čežnje, ističe Jusup.

Heloizin sindrom

Na kinesko bijelu slijetali golubovi i mrtvaci / na kinesko bijelu slijetali su susreti i žarači / kojima su se ti susreti bacali u riječ / Heloizin kažiprst malen i bijel nije dosegao / kinesko bijelu / onako kako ju je šaputala Magdalena / učinkovita taložnica avitaminskih vjekova / Magdalena nije voljela Heloizu / ali poput sviju uistinu pametnih žena / poštovala ju je i mazila spomen na nju / Magdalena je voljela čovjeka koji je prebolio zaušnjake / i svojom neplodnošću je uzimao ime nad imenima / Magdalenu učinkovitu taložnicu / avitaminskih vjekova / na kinesko bijeloj Heloizina kći / pisala je dragi Oče molim Te / Heloizina kći sravnjena s pepelom imena neizušćenih / Magdalena nije voljela Heloizu / i nije voljela kinesko bijelu / jer je to bila boja nerotkinja / nikom zavjetovanih ni od koga uzdignutih / tek imena najljepšeg od sviju žena

Unutrašnji svijet pjesnika nemoguće je u potpunosti dokučiti, nedokučiv je i samome pjesniku. „Nedokučiva“ tajna. Što ga više upoznajemo, razotkrivamo, javljaju nam se nove enigme. Draži otkrivanja.

Osvrt je ovaj poziv na ponovno čitanje Helene Roguljić. Poetsko razotkrivanje.

Nikola Šimić Tonin: Maslina

U slanoj osami sjenovita škoja, burovitih mjena – škurih bura dalekih vremena, harmonija zemlje – težaka, loze i školja.

Poetika života težaka s lozom i tečnim kruhom – vinom, žednim bačvama.

Kapetan usidrenog broda – škoja. Bodul. Posadu mu čini: loza, maslina, tovar i koza. Otvrdlih ruku, svinutih leđa. Izlazi u polje. Izlazi na more očima zaklonjenih težačkim dlanom, obuhvaća pogledom svakodnevicu, podignutim prstom osluškuje vjetar, bolom u kostima ćuti promjenu vremena.

Tijek vremena s maslinama mladim, starim, bolesnim i zdravim. Žuljava ruka opipava grane, rane… traži lijek. Primi leđa, pred maslinu kleknu, pogleda u nebo, granama krošnje određuje život, jer maslina je stvorena za roditi plod.

Zvon crkvenoga zvona lino gre škojem. Morem. Bezglas motike. Vesla ne grizu ruke. Ruke težaka u molitvi. Čovjek, Bog, Kamen, Polje i More… čipkoliki krajolici suhozida, brazde zaorana mora.

U znakovlju vremena povijest življenja i opstanka. Duhovnim hraništem – Crkvom  održavan, žilom kucavicom. Težak, ulje i vino. Ulje na tanjuru – ulje u luminu. Dim ognjišta otima se smrti.

Živi prošlost, bori se sadašnjost i moli za plač diteta na škoju.  Gasi se dim za dimom ognjišta, a poneka hrabra duša upali novu vatru osnažena djedovinom. Dišpeti cilomu svitu, iz pota pije vino, toćajući svoje uje svoje prvo mlivo maslina i tiho ispod glasa piva:

Ispod stare žižule…

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Djawhar b. Abd Allah

golo predvečerje
boje pješčane dine
u časti i slavi koju uživa
krenuo u susret sebi
Djawar b. Abd Allah
sjećanjem na djetinjstvo
oči mu piju daljinu
gorčina žuči
vrištao bi od boli
boli sjećanja
dalmatinski ribar iz Cavtata
mladac
koviljaste kose
otet s kućnog praga
prodan u roblje
preko Verduna
dolinom Rhône i Arlesa
dospio do Španjolske
na tržnici roblja
preprodan
arapskom ugledniku al-Maqrizi
koji ga u cvatu srca
prihvatio kao sina
nastavi – život – put
olovnom prašinom života
današnjim Tunisom
istočnim Alžirom
u Egipat
dalmatinskog ribara sin
islamiziranog arapskog imena
Djawhar b. Abd Allah
državnik novog
pomirljivog kova
starih osvajačkih aspiracija
vojskovođa Fatimida
dinastije šiitskih kalifa
kalifa al-Mu’izzua
Dalmatinac Djawhar
utemeljitelj Kaira
nove egipatske prijestolnice
nazvavši je
al-Kahira – Kairo
dao izgraditi
al-Katib Djawhar
čuvenu džamiju
al-Azhar
(„Najsjajnija“),
Dalmatinac Djawhar
dane svoje troši
u vjeri
kako vrijeme sve briše
misli mu se bore
s mračnim rakama
misli svoje
ne veže za bogatstvo
moć
slavu

ne traći život
u užitke

Uprazno

sjeća se onih
koji su svijetom
živahno hodili
rodbina
susjedi

Dalmati

jesu li živi
otac
mati
ili su im
škrtim poljem
razasute kosti
njihov i njegov jezike
kojim su govorili
jedva da pamti
krunicu majke
sela sličnih ljudima
koji pužu
u glibu malih naselja
bez da ikad prohodaju
gradskim sjajem
prije nego što svoje
dane potroši
i vrijeme ga izbriše
smrt snađe
pomoli se Bogu
da se bar na tren
s nekim od njih nađe
____________________________
*Možda ova pjesma posluži kao temelj prijedlogu za uspostavu bratimljenja Kaira i Dubrovnika/Cavtata.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Vlašić

u vrijeme kada je Bog hodao po zemlji
Sunčeva i Mjesečeva majka
poslale sedmoricu braće
da donesu sreću i ljepotu
iz dalekog svijeta
šestorica se sretno vratiše
ali sedmome se izgubio svaki trag
tražili ga Sunce i Mjesec
tražili ga Dan i Noć
nakon godina
i godina
traganja
Mjesec ga pronađe
na prelijepoj planini
u koju se pretvorio

*Prema narodnoj legendi

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: NLO

Jedan od prvih NLO incidenata u Republici Hrvatskoj koji je uključivao otmicu dogodio se 19. ožujka 2000. godine. U Yugu 45 vozili su se zaboravljenim puteljkom u blizini sela Plavno kod Knina Nikola i Žaklina Šimić. Uočili su nešto za što su neupitno vjerovali kako se radi o NLO. Kada su došli sebi, našli su se skoro 50 km dalje s druge strane planine Plješevice, u blizini samoga graničnoga prijelaza Strmica.

Jedna slika blokirala im je sjećanje. Ničega u sjećanju iza nje nije bilo. Čega god bi se pokušali sjetiti pa i minuloga trenutka koju minutu prije, pred očima bi im se pojavila ta slika:

Na slici ženski lik u sjedećem položaju, glava i pogled usmjereni podignutoj lijevoj ruci. Tijelo malo zaokrenuto na lijevo kao i noge savijene u koljenima. Na istoj razini desno dvoje djece gleda životinju među njima vučjega izgleda.

Ženski lik na dlanu uzdignute lijeve ruke drži manji krilati lik. Krilati lik u uzdignutoj lijevoj ruci drži lovorov vijenac, pruža ga prema glavi žene, dok u spuštenoj desnoj ruci drži granu palme. Krilati lik odjeven u haljinu, i uhom s okruglom naušnicom.

Desna ruka lika opuštena je i podlakticom naslonjena na bedro desne noge, drži koplje. Prsti lijeve noge izviru iz obuće. Sežu iznad gležnja.

Na prekriženim trakama kožnih sandala žene ukrasi pravokutnoga oblika, dragi kamen. Desna noga u crvenom plaštu, koji se spušta od desnoga ramena. Sjajnim bojama ukrašena oprema i oružje. Pokrivalo glave, raskošno. Svečana kaciga s perjanicom. Tamna smeđa kosa pada na ramena. Ispod vrata ukras na podlozi plave boje s lavljom glavom. Grudi pod prozirnom haljinom, nabori oko nadlaktice. Zlatni pojas s kopčom visoko zakopčan. Niže na bokovima, vise trake s lavljim glavicama.

Niz lijevo rame remen, na njemu zakočen bodež. Drška ovnove glave. Oštrica noža izviruje nešto niže dolje. Na remenutobolac sa strijelama.

Žaklina i Nikola, u čudu otkrivaju ubodima igle nanesene otvore na koži. Otkinute dijelove kože. Kose. Zuba. Noktiju. Koji ne zarastaju.

“Letio je iznad Knina” pisalo je velikim slovima na naslovnici Šibenskih novina. Svjedoci su tvrdili kako su vidjeli NLO koji lebdi iznad Knina. Jedan je pričao o “neobičnim pravokutnim svjetlima” koja su dolazila s istoka. Promijenila smjer prema jugozapadu, pa jugu, pa jugoistoku…

I nestala iza obzora.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Na krilima bure

Marin Fuzul, Na krilima bure, knjiga pjesama u rukopisu, GK Benkovac, Biblioteka ZaPis, Benkovac 2018.

Po rimi, metru, ritmu, glasovnoj strukturi, kompozicijskom ustrojstvu pjesme, bibinjskom jeziku, Marin Fuzul jedan je od najinteresantnijih živih baštinika bibinjske poetske riječi. To je poezija koja rimu, metar, ritam… upotrebljava na takav način da ih napuni sadržajem: Bibinjem, kamenom, lozom, mrižama, ribarenjem, težacima, tovarima, maslinama, lozom… i to tako da u njihovoj podlozi zvuči tradicija, zvuči starina, tradicionalnim pjesničkim senzibilitetom. U tom senzibilitetu ogleda se na sržan način poetska riječ u dimenziji u kojoj se u cjelinu stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost.

U proliće kad procvita / mendula, murva, drača / usnuja bi a ne mogu / sve me opet tebi vrača… Oprosti

Ta Marinova poetska posebitost i punina, blagost u stihovima donesenoga Bibinja, donesenoga zavičaja, ogleda se u spoznaji, posvjedočenoj osobnim životnim iskustvom:

More plavo, more sinje / spominjen ti uvik ime / tvoje škoje otoke i vale / i lipe pisme iz uske kale / di god dođen  sviman ću reći / kako su nan more ostavili preci… More

Marin Fuzul svoj je pjesnik, onaj koji se nije dao zavesti poetskim modama, stalno dokazujući koliko su vrijednosti poezije duše neprolazne. Čuvanje jezika, običaja, baštine…

Ima jedno lipo misto / što ga i ja zoven dom / tu je dobri sveti Roko / što ga čuva snagom svom / tu je lipo plavo more / i zeleni borovi / tu su kuće od kamena / tu su geni didovi … – Lipo misto

Zavičajne mjere, jezik egzistencije prevodi u lokalnu težačku sudbinu, zavičajnu baštinu, idiom kraja, idiom zemlje i mora, videći prirodu kao osobni egzistencijalni poetski šifrarnik, od niti lokalnog jezika kao ribar svoju mrežu, plete svoju pjesmu. U tom lokaliziranju poezija se zbiva u vještini uporabe jezika, u svoj njegovoj ljepoti i neobičnosti – jezika bibinjskoga kraja.

Voli more voli kraj / i svoj rodni zavičaj / svakog dana iste su mu rute / ne mari za nagrišpane mu ruke / brade side i naborana  lica / a po svitu mu se razasula dica / mriže, vrše, parangali i osti / na moru je i kad bura para kosti / kad mu kiša staro lice miluje / na moru je, jer samo njemu viruje / u kaiću svomen ponosan ka stina / s feton kruva i čašicon vina / prije nego parti, Bogu se pomoli / stari ribar, čovik od soli. – Čovik od soli

Bibinjski pjesnik – poščjer, Marin Fuzul pjesnik je izjedna, na nadahnuće, na prvu… prvom svojom poetskom zbirkom otkriva nam svu raskoš svog poetskog umijeća, otkriva nam svoj poetski svijet, od Domoljubnih pjesama, ljubavnih pjesama, pjesama za djecu, uglazbljenih pjesama… Na krilima bure – poetskim otporom zaboravu.

Kraj smokve stare / pišen uvik isto / za bolje dane / čuvan za te  misto … – Ljubav će nadoći

Svojom prvom knjigom pjesama Marin Fuzul čulno-misaonom sintezom ucjelovljuje svijet svog djetinjstva i svoga sada, Bibinja, bibinjskih polja, bibinjskog težaka, mora i vala…  zavičajno boja riječi i one govore sačuvanim riječima, govore Bibinjem.