Arhiva oznaka: Nikola Šimić Tonin

Nikola Šimić Tonin: Svjetionik

Jere Bilan: Svjetionik, Zbirka priča, Vlastita naklada, Zadar 2018.

Jere Bilan, pripovjedač – svjetionik nad morem priča iznad kog se kao valovi izdižu priče osvijetljene Jerinim pripovjedačkim umjećem: Konop, Svjetionik, Sat, Dva ribara, Ribarnica u Taormini, Razlomak, Banka, Slikar, Ljubav, Kromosomi, Božji prst, Ljubav dva kapetana, Lička mećava, Rigel, Gospodin Soo.

Da su ostale u mraku, u dubinama mraka, gluho i daleko bi bilo, da do njih nikad nije došlo, potopljene zaboravom, nekazane, neispričane, nenapisane… da ih nije izvukao iz dubine mraka oštrinom svoga pripovjedačkoga pera, osvijetlio im put bjelinama stranica knjige, hvala Jeri što bio im je svjetionik, bogateći nas. Vrijedilo je oknjižiti ove priče.

Bio sam na otočiću-svjetioniku Blitvenica, nedaleko otoka Žirja, lovio sam lignje i bila je noć. Počeo sam pozornije promatrati tu snažnu zraku svijetla koja sa svjetionika kruži morem i pomislio sam da izgleda kao ruka pružena pomorcima. Božja ruka koja spašava živote, jer treba znati da je to jedan od 48 austrijskih svjetionika na Jadranu. Lako je danas kad postoje sateliti, no pomorci su nekad bili dezorijentirani na moru, a ova zraka sa svjetionika je bila ruka spasa koju su prihvaćali i bivali spašeni. Ta je noć bila svojevrsni okidač da ću svoje priče ozbiljno napraviti. Pa moja prva knjiga se i zove „Svjetionik“, a od svih priča najdraža mi je upravo ona koja nosi to isto ime. Glavni likovi te priče su Sefardi, jedna obitelj koju pratim kroz četiri generacije. Ta priča šalje dobru poruku, kako navodi Jere Bilan.

Svojim pripovijedanjem Jere ostavlja pečat vjere u ljude i ljudsko. Zatvara se u svoje intimno carstvo, blistavo carstvo Mediterana, mora, škoja, težaka… ljudi i obala… i iz njih izvlači najljepše niti svoga pripovjedačkoga pleta.

Sve nastaje iz konkretne asocijacije, ali u mojoj mašti pretvara se u nešto drugo. Lani sam na tankeru došao skroz do ruskog Novorosijska, prošao sam pet mora, Jadransko, Jonsko, Egejsko, Mramorno i Crno, duh Mediterana osjetio sam u njegovoj punini. Posljedica toga je da su i neki lokaliteti i likovi mojih priča razasuti Mediteranom.

Simbolika priča u „Svjetioniku“ je višeznačna, no ono što je moja intencija u svakoj priči je da svojom edukativnošću i zanimljivošću čitatelja odvede negdje drugdje, gdje nikada nije bio. Da čitatelj u priču bude uvučen, da ga ponese i da osjeti emociju. Kada se to posloži, to ima smisla, priča ima svrhu, nema ispraznosti i otišli smo ‘iznad radara’ piše Jere Bilan.

U moru riječi Jere uspješno navigava – plovi do svoga cilja – priče. I priča zasvijetli. Zazvijezdi se na književnome nebu, skupljena s drugim pričama – Svjetionik. Njegova priča nije opis jednog jedinog trenutka koji probudi inspiracija. Prva zapisana misao oboji taj trenutak inspiracije različitim bojama koje slaže po nijansama i njihovoj srodnosti ispreplićući  ih u priči. Više nijansi plave: beskraj mora, nebeskog svoda, zvijezda, zvjezdanoga neba. Te nijanse imaju inspirativni karakter i vode kroz taj trenutak. Inspiracija nije jednostrana i nije ista kod pisanja svih priča Svjetionika. Te nijanse su uvijek različite i uvijek iznova pokreću svijet u njemu, svijet mediteranskog čovjeka. Njihove karaktere. Životne filozofije. Osobitosti.  Osobnosti. Žilavost, dosjetljivost i opstojnost, na tom škoju, moru, ubirući plodove škoja, plodove mora i bivajući stoljećima uspravan i gord. Svoj na svome. I u bijelom svijetu on je svoj, isti takav. Otišao sa škoja, ali škoj nije niti će ikada otići iz njega. Na zalasku života, kao na zalasku dana sunce moru, vrati se tom istome škoju da se ugasi na njemu.

Jerin dar pisanja je urođen. Čitajući njegove priče uviđamo kako uživa svakom porom svoga bića da svoja iskustva i doživljaje pretvori u priču unoseći svu strast pisanja i da to iskustvo nesebično podjeli. „Otvori nam oči“.

U Jerinoj individualističkoj filozofiji svakodnevnice “koja sve opravdava”, i u “kojoj se sve može”. Iz perspektive običnog, malog, čovjeka u ime “ljudske duše” zasvijetliše Jerine priče. Ukoričen svijetli Svjetionik.

Jere Bilan zaljubljenik u sve što je uz more povezano. Rođenjem bodul, a opredjeljenjem učitelj u Pomorskoj školi, Bilan se i nije mogao svojim prvijencem pojaviti s nekom drugom tematikom.

Njegovo poznavanje mora je fascinantno. On i more se druže, vole, i u potpunosti razumiju, pa je i psihologija likova koji žive na moru, uz more i od mora izvrsno razrađena. Njegovi likovi su fino iznijansirani, gradi ih kroz opise njihovih stanja i susreta, ali i u ovisnosti od sredine u kojoj žive i krajeva koje upoznaju. U svakoj je priči poruka i ona je krešendo priče. Stoga je ova knjiga edukativna i poučna, duboko moralna i humana , zaključjuje Drago Marić.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Petra

Petra, suvremeni makedonski roman, autor: Petko Šipinkarovski

Filmičnost pripovjedačkoga pleta priče, (dolazak na željeznički kolodvor glavnoga lika, Petre – Pogleda oko sebe kroz svoje tamne naočale svijetlih srebrenih ručki…) Petra, glavni lik romana Petka Šipinkarovskog, donesena slika, slika povratnica, vraćena iz sjećanja, kao da se pisac – pripovjedač nalazi na samoj crti buđenja, s one strane ruba noći, otimajući je zaboravu, ulazi s njom i toliko drugih slika u budno stanje, oživljavanjima riječima, neupitnoga umjetnika riječi – pjesnika, sav život oko sebe, iz sebe, iz sjećanja, nakupina duše… ocrtava, oštrinom svoga spisateljskog pera sjedinjuje sve sa stvarnim životom i život živi pred nama, stvarnim, punim plućima, sigurni da ćemo koji od tih likova ugledati na ulici pomaknemo li zastor na prozoru.

Tog su jutra, sa visina iznad istočnih planina sunčeve zrake zapljusnule grad.

Blješte pjesničke niti u pripovjedačkome tkivu Petkova romana. U mozaičnosti toga tkanja, znalačkog tkanja priče, upliće se život Makedonije, Makedonaca, sve te veličine malenih, ljudi iz puka, sa svim njihovim strahovima, običajima, tradicijom i ponosom onim što jesu, poštenjem, ljudskom crtom, dignutom glavom koja ih drži iznad vode. Odnos muškarca i žene. Muškarca – domaćina, a opet – Muško je glava kuće, a žena vrat. Glava ide gdje je vrat okrene.

Iz višeslojnosti romana saznajemo o svakodnevnici makedonskoga seljaka koji okrenut licem gradu, mašta o životu. Životu u gradu.

Ostvaruje svoj san Petrin otac…

Onda sve te živote svojom životnom pričom i pričama oko nje ponese, ponesena „zlom“ sudbinom Petra. Mladalačka ljubav – Stojan. Bijeg u veliki grad – Zagreb.

Zagreb je žmirkao okićen snijegom koji je pokrio drveće oko Starog Grada i autobusnog kolodvora, Šalatu i ostale dijelove grada. Oštri je vjetar zavijao dok su širokim bulevarima vozili tramvaji i auti, kamioni, bicikli… po pločnicima je bila masa ljudi, svi nekamo žureći.

Roditelji uhvaćeni u gvožđa običaja. Modrice na dušama. Boli. Iščekivanja. Osude zbog bijega s mladićem koji je tu služio vojsku. Oprosti – bez oprosta. Jezičarenja. Osude sredine, koje više govore o toj i takvoj sredini. Doneseno tako upečatljivo, znalački i uvjerljivo od strane Petka Šipinkarovskog, da te na momente zaboli duša. Mnogima će se vjerujem oteti i suza i to ne samo jedna.

Tuga je uselila u dom Trajkovskih… slomljenih srca i s bolom u duši, očekivali su bilo kakvu vijest o njihovoj Petri…

Individualna zasebnost pripovjedačkoga dara Petka Šipinkarovskog karakteriziranje je likova, koje pažljivo i vješto, upečatljivog efekta, iz situacije u situaciju, skoro pa sostificiranim pripovijedanjem u okruženju naglašene senzualnosti donosi.

Nesreća i stradanje Stojana.

(…)

Smrskani auto izrezan strojem koji je pištao. Dijelovi putnika su izvučeni  i umotani u plahte. Policajac se približi i pogleda brzinomjer čija je kazaljka stajala na sto trideset i osmom kilometru.

 – Prebrza vožnja! Vozač nije prilagodio brzinu uvjetima na cesti…

Život u crnini boli. Hrabar zakorak u novi život. Bojan.

 – Jadan čovjek! – kako su nam slične sudbine! – pomisli i nastavi razmišljati o njemu, ponukana lijepim riječima koje je o njemu čula od direktora. Razmišljajući tako, osjetila je kao da neki oklop oko nade puca, kida se, i da iz nje opet zrači neka ženstvenost, neka nada.

Igra sudbine ili prijepis stvarnoga života – ili jedno i drugo – sukreacija pisca života. Stvarne stvarnosti. Nevjerojatan – trilerski obrat, romana lika, zavičajnoga romana, romana sudbine… sve je to i još toliko toga Petra – roman Petka Šipinkarovskog. Mogao bih jednako tako reći da je ovo i ispovjedna proza, ali čini mi se da svakom kvalifikacijom u jednoj mjeri pogađam i promašujem bit, svrhu ili pripovjedni oblik ove knjige.

– Eto mog sna! Selo, crkva, Bojanova sjena… – okrene se ka policajcu i odgovori:

–  Da! ja sam!

– Danas je, po naredbi Interpola, vaš suprug lišen slobode. Uhićen je na radnom mjestu pod sumnjom da je skrivio smrt nevjenčane supruge u Njemačkoj, sustavno trovanje toksinima, a sve to iz koristoljublja…

Uistinu bi bili uskraćeni, siromašni i prazni života oživljenih u ovoj knjizi koju je neupitno trebalo oknjižiti.

Po sklapanju korica romana Petra Petka Šipinkarovskog ostanemo dugo u gospodstvu tišine sami sa sobom.

Čovjek postoji na taj način što se stalno otkida od onog što je. – Jean – Paul Sartre.

Foto: www.pexels.com

Osmi povjerenik

S Renatom Baretićem razgovarao je Nikola Šimić Tonin

Renato Baretić (Zagreb, 12. travnja 1963.), hrvatski novinar i književnik, studirao fonetiku i komparativnu književnost. Godine 1983., zapošljava se kao novinar i piše za brojne hrvatske novine i magazine. Surađivao je u TV projektima. Bio koscenarist TV serije Novo doba, te sastavljač pitanja za TV kvizove. Za roman Osmi povjerenik dobio mnogobrojne književne nagrade. Posljednjih desetak godina živi i radi u Splitu. Otac je dvoje djece. Zajedno s Ivicom Ivaniševićem, Antom Tomićem, Juricom Pavičićem i Alemom Ćurinom pokreće kulturni časopis Torpedo, klicu iz koje je kasnije izrastao FAK. Od pisanja živi već 33 godine, objavio je tri romana, dvije zbirke poezije, jednu slikovnicu i nekoliko tisuća autorskih kolumni u vodećim hrvatskim glasilima. Od 2007. do 2016. urednik programa splitskog festivala pričanja “Pričigin”, radi još i kao kvizovođa te učitelj kreativnog pisanja.

Ima li Reno nešto da nisam rekao u uvodu ovom razgovoru a trebao bih reći?
Ima, ali onda ne bi bilo prostora za razgovor.

Uvriježilo se kad kažemo Renato Baretić – kažemo i da nismo rekli – Osmi povjerenik, izuzetno književno djelo – a i film snimljen po njemu. Kao što neke glumce bilježe i određuju neke uloge, tako je Vas obilježio ovaj roman?
Jest, i to mi je sve manje drago. Napisao sam poslije Osmog povjerenika još dva romana, nimalo slabija, bili su i finalisti za neke ozbiljne nagrade, prevedeni su na nekoliko jezika, nisu im ni prodane naklade bile baš za bacit’, ali o njima me nitko ništa ne pita. Sve mi teže pada to što su pojmovi Osmi povjerenik i Renato Baretić postali skoro pa sinonimi.

Toliko je toga neobičnoga vezano za ovaj roman, što mu je prethodilo i dovelo do njega.
Duga je to i dosadna priča, a usto i banalna. Nema iza tog romana nikakvog višegodišnjeg mukotrpnog istraživanja, ni poetičkog promišljanja, niti programatske nakane. Jednostavno, pala mi je na pamet potencijalno dobra priča za TV-seriju, ali onda su neki moji prijatelji, također novinari krenuli pisati i objavljivati romane, pa sam pomislio – zašto da ne probam i ja. Nisam, srećom, imao previše tog scenarija u rukopisu, pa ga je bilo relativno lako “prevesti” u prozu, u prvih dvadesetak stranica romana.

Milijuni se novih knjiga objavljuju diljem svijeta svake godine, ali možda tek desetak tisuća njih doživi uspjeh kroz prijevode, ekranizaciju, ili visoku prodaju. Zakon velikih brojeva govori vam da tu ne može biti riječ samo o kvaliteti knjiga, da valja imati i podosta sreće. Nisam nezadovoljan svojom količinom književničke sreće, ali kad god spoznam koliko je ona imala udjela, pomislim – pa zar je nije moglo biti malčice više?

U jednome neformalnome razgovoru rekli ste mi kako ste kroz ovaj roman u njegovom nastajanju skoro pa u nasluti dali događaje koji su se poslije dogodili.
Da, jedan se lik sklon laganju i pretjerivanju, građanin BiH, u knjizi hvali kako je spavao sa Severinom, par mjeseci nakon izlaska knjige iziđe i onaj Severinin privatni video s jednim građaninom BiH. Sredozemne medvjedice vratile su se u Jadran također tek nakon izlaska tog romana, Ratzinger je ubrzo postao papa… Ima toga još i, sve u svemu, bio sam se malo uplašio samog sebe.

Istaknuli ste koliko je značajan faktor sreće za autora.
Da, postoji cijeli niz primjera kojima bih vam to mogao ilustrirati. Milijuni se novih knjiga objavljuju diljem svijeta svake godine, ali možda tek desetak tisuća njih doživi uspjeh kroz prijevode, ekranizaciju, ili visoku prodaju. Zakon velikih brojeva govori vam da tu ne može biti riječ samo o kvaliteti knjiga, da valja imati i podosta sreće. Nisam nezadovoljan svojom količinom književničke sreće, ali kad god spoznam koliko je ona imala udjela, pomislim – pa zar je nije moglo biti malčice više?

Naglasili ste ulogu urednika, u Vašem slučaju Krune Lokotara, ako se ne varam.
Angažirani urednik za finalni je rezultat važan gotovo jednako kao i sam autor. U Kruni Lokotaru našao sam (što je također uklopivo u priču o nužnosti sreće, ali nemamo mjesta) savršenog urednika i suradnika, čovjeka koji živi u nastajućem rukopisu istovremeno sa mnom. Svaki njegov savjet ili sugestija zlata mi vrijedi, a kad se oduprem i ne poslušam ga – pokaže se da sam bio u krivu. Nenametljiv ali uvjerljiv, Kruno će zauvijek biti moj urednik, a i doživotni prijatelj.

Značajni naši književnici su novinari i obrnuto – egzistencijalno vezani za novine.
Pisanje je zanat, i novinarsko i književno. Jedanput su prijatelju Borisu Dežuloviću postavili slično pitanje, a on je odgovorio, citiram po sjećanju: “Pa što je tu čudno? Zašto se nikad ne pitate kako to da među vaterpolistima ima toliko ljudi koji znaju plivati?” Tome mogu pridodati samo još jedan detalj: novinari koji su i pisci u pravilu su dobri u obje uloge, neki i odlični. Kažem vam, gradnja teksta, struktura rukopisa, sve ono što nazivamo autorskim pisanjem, i u novinama i u knjigama, to je samo zanat. Zanat kojeg se najbolje uči čitanjem boljih od sebe.

Povezuje nas ljubav prema Makedoniji i makedonskome puku.
Da, pa i upoznali smo se nas dvojica zahvaljujući Makedoncima, odnosno udruzi Hrvatsko-makedonska tangenta koju vode sjajni Milena i Sašo Georgievski. Moje veze s Makedonijom nisu duge, traju tek desetak godina, ali su izuzetno čvrste. Sva su mi tri romana objavljena na makedonskom jeziku, bio sam i sudionik Struških večeri poezije, lani sam proveo mjesec dana u Skopju, na književnoj rezidenciji. Stekao sam moćnu gomilicu prijatelja koji me stalno zovu da opet dođem, a meni je teško svaki put kad se ne mogu odazvati.

Najdublji korijen svake umjetnosti, čak i apstraktne likovne ili suvremeno-plesne, zapravo crpi snagu iz nečijih napisanih riječi. A pisci su i dalje na dnu hranidbenog lanca, najmanje ih se cijeni. Nemojmo dalje o tome, znate da ne volim baš previše kukati.

Znano je da živite za pisanu riječ, kako se živi od pisane riječi, vi tako živite 33 i … godine?
Za koji mjesec bit će točno 35 godina otkako živim od pisanja. Bilo je i sjajnih godina, ali mnogo je više onih napornih, provedenih u grčevitoj borbi za (u financijskom smislu) elementarno građansko preživljavanje iznad granice siromaštva.

Položaj književnika u RH?
Ponižavajući. Najdublji korijen svake umjetnosti, čak i apstraktne likovne ili suvremeno-plesne, zapravo crpi snagu iz nečijih napisanih riječi. A pisci su i dalje na dnu hranidbenog lanca, najmanje ih se cijeni. Nemojmo dalje o tome, znate da ne volim baš previše kukati.

Obično se govori i piše o „Dalmošima“ u Zagrebu, kako se osjeća „Zagrebčanac“ u Splitu?
Nakon skoro 25 godina ovdje – sasvim domaće. Više se ne osjećam kao Zagrepčanin u Splitu, nego kao Splićanin iz Zagreba.

Izuzetno me se dojmila anegdota koju ste podijelili sa mnom o sudjelovanju Roma na Pričiginu.
Niste jedini, kutinski su nas Romi počastili nizom bizarnih dogodovština, ali nemamo ovdje mjesta za prepričavanje cijele te komedije, iz koje su se rodile ne samo nezaboravne uspomene, nego i neraskidiva prijateljstva.

Ima li nešto da Vas nisam pitao a rado biste odgovorili na to?
Hvala na ponudi, ali zaustavimo se na vrijeme. Znate i sami da mogu mljeti do sutra, nisam slučajno suosnivač festivala pričanja “Pričigin”.

Foto: http://www.journal.hr/lifestyle/kultura/film-kazaliste/pogledali-smo-novi-hrvatski-hit-film-osmi-povjerenik/

Nikola Šimić Tonin: Kraljevski piton

Imam kraljevskog pitona koji sada ima 2 godine. Prvih godinu dana normalno je (svakih 7-10 dana) jeo odmrznute štakore i odjednom stao. Kroz zimu 2012/13 nije izlazio iz kućice 5 mjeseci, a isto toliko nije ni jeo. Izvukao sam ga van i privremeno uklonio kućicu kako bih ga nahranio. Bacio sam nekoliko štakora prije nego je jednu noć ipak prihvatio i pojeo štakora. Od tada je prošlo više od mjesec dana kako opet ne izlazi iz kućice i ne jede. U međuvremenu sam bacio 5 ili 6 štakora jer nije htio uzeti. Vjerojatno je tako nešto i normalno, a ako nije, molim savjet. Napominjem da nema znakova bolesti poput mlohave kože ili nekih drugih vanjskih znakova, a prije mjesec dana se i presvukao. Očekujući Vaš odgovor, srdačno Vas pozdravljam,

I. iz I.

O: Kraljevski pitoni, kao i sve druge zmije, dok su mladi jedu češće, dakle svakih 7-10 dana kao što je i jela Vaša zmija. Kada narastu hranjenje se reducira, tj. hrani ih se jednom u tri tjedna nekim većim glodavcem, ovisno o veličini same zmije.

Kraljevski pitoni u prirodi se hrane gušterima, manjim zmijama, pticama i malim sisavcima. U prirodi se ne hrane miševima pa se vrlo često događa da miša – koji je često ponuđen kao hrana u zatočeništvu – ne prepoznaju kao hranu. Pogotovo mi je veoma čudno što je Vaša zmija prihvatila mrtve (odleđene) štakore jer one prihvaćaju isključivo živi plijen kojeg same ubiju i tek onda pojedu. Dakle, za u buduće bih preporučila da Vašem ljubimcu nabavljate živi plijen. Također su vrlo nervozni kada ih se ometa za vrijeme pokušaja lova ili u toku jela. Kraljevski pitoni u prirodi mogu duže vremena preživjeti bez hrane pa se čak nalaze podaci koji navode da taj period može biti godinu dana pa čak i dulje.

Što se tiče Vaše zmije, normalno je da nije prihvaćala hranu taj duži period jer kraljevski pitoni poste od listopada do travnja kada dnevna temperatura nebi smjela prelaziti 32°C. Kako su zmije uglavnom vrlo otporne životinje i rijetko obolijevaju najvažnije je održavati higijenu terarija na način da se iz terarija redovito uklanja izmet i presvučena koža te redovito mijenja podloga i osigura dnevno svježa voda. Veoma je dobar znak što se zmija presvukla, to znači da raste i da joj ne manjka hranjivih tvari.

Bez obzira na to što najvjerojatnije znate vrijednosti vlage i temperature potrebne za držanje kraljevskog pitona, ovdje ih navodim: minimalna dimenzija terarija za kraljevske pitone je 120x60x60 cm. Najbolja podloga za terarij je mješavina treseta, cocobricka i chip barka. Idealna visina podloge je 10 cm. U terarij je potrebno postaviti nekoliko grana po kojima se zmija može penjati. Terarij mora imati vlažni i suhi dio. U vlažnom dijelu potrebno je osigurati posudu (bazen) s dnevno svježom vodom koji se prilagođava veličini zmije.

Temperatura suhog dijela, odnosno mjesta za sunčanje treba biti u rasponu od 27°C do 35°C po danu, dok je po noći potrebno osigurati 20°C do 25°C. Temperatura vlažnog dijela mora biti oko 25°C. Temperaturu osiguravamo terarijskim grijačima (kabelski ili pločasti grijač) te lampama s usmjerenim svijetlom koje se postavljaju iznad mjesta predviđenog za sunčanje.

Osim temperature bitan parametar je i vlaga zraka koja se mora održavati u rasponu od 75% do 85%. Vlaga zraka se regulira evaporacijom vode iz bazena kao i prskanjem terarija. Terarij je potrebno prskati (ovlaživati) najmanje svaki drugi dan, odnosno po potrebi u ovisnosti o trenutnoj vlazi zraka u terariju.  Osim reflektorske lampe s usmjerenim svijetlom iznad mjesta za sunčanje terarij treba osvijetliti specijaliziranim fluo cijevima koje emitiraju UVA/UVB dio spektra.

U zatočeništvu, kroz prve tri godine života kraljevski pitoni rastu u prosjeku oko 30 cm godišnje. Spolnu zrelost dosežu između treće i pete godine života. Ženke legu jaja, kojih bude između 4 i 10. U periodu kada ima jaja (oko 3 mj), ženka ih nikada ne ostavlja te za to vrijeme niti ne jede.

Životni vijek im je oko 30 godina

I. iz. I., zaljubljenik u zmije, živio je starinski. Oko njega su bujali blokovi novogradnje. Njegovo biće vedrio je isključivo on: kraljevski piton. Život je okrenuo prema njemu. Doslovno je gutao sve što se odnosilo na tu vrstu zmija. Postavljao pitanja specijaliziranim časopisima, ustanovama… vodio dnevnik. Osjećao se često napadnutim zbog takvog načina života. Branio ga je svom silinom sebe. S vremenom i tu je borbu zavolio, vidio je u njoj neku samo njemu važnu, važnost. Smisao svog života. Često bi započinjao razgovor s kraljevskim pitonom. Pogledom u kraljevskog pitona, nešto bi zasjalo u njemu.

Godina će dana kako spavaju zajedno. Kraljevski se piton često noću, i pred zoru pruža dužinom sebe uz I., mjereći se sa I. iz I. Sve više i više nadrasta ga. Duži se. Već par mjeseci duži je od njega.

I dalje se mjeri.

Mjesec je dana kako se I., nigdje ne pojavljuje. Nema ga u obližnji dućan po zadarski polubijeli kruh. U kiosk po Zadarski list.

Nakon bezuspješnih pokušaja uručenja, u poštanski sandučić poštar mu je ostavio obavijest o mirovini…

Otkad već nije popio makijato i podučio konobara, izazvan njegovim upitom:

– S’ toplim, ili s hladnim mlijekom.

– Makijato je kava s’ hladnim mlijekom.

S policajcem iz kvarta provališe mu u stan, znanci. Nekih prijatelja nije niti imao:

– Po mnogo težak čovjek, govorio je konobar kafića. Sve je moralo biti po njegovom. Ispravljao je svakoga. Planuo na glupost. Kad bi netko rekao da ide na WC. On bi poskakivao od bijesa ničim izazvan:

– Trebaju li ti ljestve?

Sve više stanara okupljalo se ispred Pet nebodera i I., stana u prizemlju.

Kada se napokon s policajcem iz kvarta osmjeliše ući, u spavaćoj sobi, na bračnom krevetu zatekoše golemu, smotanu u klupko zmiju, kraljevskog pitona, koji tako nastalim klupkom zauzeo cijelu površinu kreveta.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Neka bude svjetlo

Markica Marko Perić, Neka bude svjetlo, školski igrokazi za odrasle, OŠ Stanovi, Zadar, 2018.

Igrokaz, vedra igra za djecu u kojoj se na vedar i humorističan način upoznaje poroke i loše strane života. Ukoričeni igrokazi u knjizi Markice Marka Perića: Neka bude svjetlo, školski igrokazi za odrasle, ili kako se bar meni iščitava iz nje: Igrokazi za nemalu djecu i djetinjaste odrasle. U ovu zbirku igrokaza uvukli su se likovi koje će mnogi susreti po školskim hodnicima, u učionicama, pred školom, na igralištima… Ukoričio se život djece. Ukoričile se godine i godine rada u struci, u nastavi. Igrodani. Donos iznutra. Iz škole, iz školskih klupa: pjesnika, književnika, ilustratora, profesora, ravnatelja… uprizoritelja igrokaza.
Putovnica je ovo (knjiga igrokaza) s kojom se ulazi u ovaj danas-svijet, svijet školaraca, ove ovdje i sada mobitel generacije.
Iz svake riječi vidi se jasno kao dan, kako pisac igrokaza, sve te dane dijeli i živi s njima. Mnogi će se prepoznati u njima. Svojevrsno je ovo književno odavanje, igrokazivanje doživljenoga i življenoga.
(Pri)kazivanje je ovo ozbiljnih problema mladih: odavanje porocima, vršnjačko nasilja, povodljivosti, asocijalnosti, manjak samopouzdanja, ovisnosti o mobitelima, društvenim mrežama… otuđenosti. Djeca s posebnim potrebama. Eko teme… Ukradeno djetinjstvo.
S namjerom: provokativni, nedorečeni, za dodatna intelektualna promišljanja – igrokazi, kako sam autor kaže za njih. Čitajući igrokaze uključite maštu i budite praktični.
Neka bude svjetlo; Igrajmo se Zemljom – eko tema; I to će proći nasilje među djecom; Kemija je naša hrana; Technointelligence; Ružan san riđeg Škarpinka, promišljanje života; Buka u mojoj glavi prati dječaka Filipa kojeg posjećuju razni likovi pa i sam Arnold Schwarzenegger, dok je u simboličnoj kutiji s hrpom udžbenika;Valcer srca; igrokaz u jednom činu; Znatiželjna pandora; Big Brother; Tinejdžerski notturno; Stanarska ježijada. 13 izabranih školskih igrokaza i jedan kratki scenarij po kojem je filmska družina OŠ Stanovi snimila film.
Osebujni likovi igrokaza: Crni Kralj, Ministar Mraka, Glas Razuma, Crna vojnička postrojba, Bijela plesna skupina, Kain, Crno Srce, Kaos – ministar napada i rata, Jeza – ministrica rata, Crkavica – ministrica lake zarade i krađe, Crno – Bijeli TV, Terabajt, Gigabajt, Virus zvani Srce, Arny – akcijski junak, Petra Cmok, Karla Kiss, Jajica… nadahnute ilustracije autora i ilustratora knjige, Markice Marka Perića. Što tek reći za lice knjige, rad likovnog pedagoga Borisa Žuže, grafičku obradu Davora Barića!?

Pst! Ova je zemlja bolesna i mračna. Posvuda beton i smeće.
Ovoj zemlji treba svjetlost, mladost i puno sreće!

Autor je prije sveg i nadasve – pjesnik.
Dogodila se izuzetna knjiga. Knjiga igrokaza Markice Marka Perića. Ukoričile su se školske klupe, učionice. Veliki i mali odmori. Progovorili hodnici. Igrališta. Školski vrtovi. Školska dvorišta…
I kako naslov knjige kaže: Neka bude svjetlo! Zasvijetliše riječi iz knjige. Kao krijesnice zasvijetliše slova, svijetle zvijezdama vodiljama.

Foto: Photo by Samantha Gades on Unsplash

Nikola Šimić Tonin: Ogledalo

Ne nisam, nisam vjerovao u utvare, prikaze, vještice, vukodlake, vampire, NLO, vanzemaljce… Okrenuo bih glavu u stranu, odmahnuo rukom. Ponekad se napinjao od prigušenoga smijeha. Svodeći sve to pod praznovjerje neukoga puka.
Takav moj stav neke od njih dovodio je do ludila. Jednostavno bih se okrenuo i otišao. Više su me veselile priče oca o hajducima. O našem pretku Andrici Šimiću.
Jedino čega sam istinski bojao… istinski sam se bojao ogledala. Brzo bih preletio pogledom preko izglačane plohe stakla. Strah bi navirao kroz sve pore mene.
To ogledalo, došlo je u dotu s materom. Dio je njenoga obiteljskoga naslijeđa, jedne od bolje stojećih obitelji u mjestu, a i šire, a i dalje… Jedne od pet obitelji koje su osnovale mjesto. Grad. Starosjedioci u pravom smislu te riječi. Stoljećima. Građani.
Mati je držala do tog ogledala, nije ga niti jednoga jedinoga trenutka prepustila na nemilost vlazi i prašini. Svaki dan našla bi vremena za njega. Blistalo je.
Otac mi je jednom prigodom rekao kako je to ogledalo dopalo materinoj obitelji. Oteo ga nekoj turskoj karavani hajdučki harambaša Mijat Tomoć, i poklonio njima u znak zahvalnosti što su ga skrivali. Otac je prenaglašavao falinku ogledala, cijedeći kroz zube tu riječ falinku. Ne dajući Mijatu Tomiću povrh Andrice Šimića. Bacio bi upljuvak da je zbog te falinke i dopalo njima. Ogledalo je na gornjem rubuiskrivljavalo sliku.
Stajao bih ukočen u stravi pred tom za mene mističnom plohom slušajući u sljepoočnicama otkucaje svoga straha, sa željom tako pobijediti strah. Otac je govorio: Tako ćeš pobijediti strah. Ponavljanjem.
Opet sam došao i stao pred ogledalo. Sve sam više sklanjao pogled od staklenog zida plašeći se vratiti pogledogledalu. Kada sam se nakon toliko vremena usudio pogledati u njemu sam ugledao Mijata Tomića kako iz zmijskog gnijezda oko pasa izvuče sablju i Turčinu na konju odrubi glavu. Oko Mijata Tomića padaju turske glave, a krv šiklja iz ogledala.
Ne usudih se pomaknuti s mjesta. Strah mi se penjao u grlo. U oči… Cvokotao sam zubima. Noge su mi se nezaustavljivo tresle. Zanijemio od zaprepaštenja.
Neka se sila ćutila u ogledalu. Iz ogledala prema meni pružila se ruka. Hladnoću prstiju osjeti u kosi. Skamenjen promatrao sam kako ta ruka izašla iz ogledala prolazi kroz prostor. Ruka, zaustavi se iznad moje glave. Osjetih prisutnost nekoga. Užasnut.
Uz životinjski krik, sjajna staklena površina ogledala rasprši se u stotine blještavih komadića. Što reći materi? (…) Divlji strah ledio je svaki pokret.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War)

Prije nešto više od pola stoljeća, snobovska je kritika argumentima ismijala Dvanaestoricu žigosanih, prigovarajući im neizbalansirane likove, zatim pretjeranu pucačinu i sprdnju koja vrijeđa dostojanstvo istinskih ratnih heroja. Kritičari plaćeni da gledaju što ne vole i ne razumiju, zaboravljeni su prije negoli je film s kojim su se izrugivali postao klasikom, a Marvin, Cassavates, Savalas i Bronson postali globalne zvijezde. Kritike koje su tada na nož dočekale Aldrichov film, identične su ovima na račun mega spektakla braće Russo. Po dobrome i po lošemu, tu prestaju sve sličnosti između ova dva, svemirima udaljena filma; ovaj pak novi iznervirao je kritičare po zadatku kao malo koji prije; riječ je, naime, o filmu koji ne dopušta švercanje frazama i priučenim mitovima te zahtijeva poprilično predznanje, bez kojega će milijuni Marvelovih fanova citirati neznalice s podsmijehom pogubnim za svaki ego.
Desetljeće gradiranja i balansiranja kroz čak 18 filmova rezultiralo je jednim od najgrandioznijih spektakala u filmskoj povijesti, prvome od planirana dva nastavka koji ujedinjuju poznati tim Osvetnika s nestašnim Čuvarima galaksije u borbi protiv najvećeg međugalaktičkog tiranina imenom Thanos. Ovim filmom Marvel je dostojno predstavio svoga dugo najavljivanoga i među fanovima grozničavo očekivanoga negativca. Među ranijim negativcima, hvaljen je tek Loki, no Thorov podmukli brat ipak nije predstavljao opasnost dostojnu Osvetnika, već je zanimljiv svojom jedinstvenom karizmom i teatralnošću. Moćnoga pak Thanosa nadahnuto je utjelovio uvijek pouzdani Josh Brolin, potpomognut nužnim slojevima CGI-ja.
Brolinova je izvedba toliko pogođena da ćemo ga, budite u to uvjereni, ubuduće nalaziti na svim značajnim listama najvećih filmskih negativaca; i ne samo na listama, već i među igračkama, na majicama i još kojekakvim geekovskim dragocjenostima, tim polufilmskim draguljima namijenjenima djeci i velikoj djeci. Ukoliko ste odrasli i spadate među sve brojnije zaljubljenike dobroga filma kojima je puna glava eksplozija, bučne akcije i superjunaka, tada ne ulažite svoj novac i vrijeme na film koji nudi više buke, akcije i superjunaka od svih ranijih zajedno. Ukoliko pak ne želite ništa više od standardne kino zabave, a niste upoznati s Marvelovom mitologijom, ovaj će vas film višerazinski zbuniti i dobrano iscrpiti. Niste li, primjerice, upoznati s Doctorom Strangeom i njegovim čarobnjačkim moćima, izgubit ćete se odmah nakon što on stupi na scenu. Isto vrijedi i za svih ostalih tridesetak likova. Pa ipak, ni u kome slučaju ovdje nije riječ o još jednoj popcorn budalaštini za filmski neobrazovanu mladež koja filmovima svjedoči tek u pauzama između igranja skupim mobitelima. Riječ je dakle o izrazito kompleksnome filmu koji je dobar otprilike onoliko koliko su Bayovi Transformersi loši.
Marvel se ni dosada nije osramotio lošim filmom, iako ih barem polovica nije vrijedna ponovnoga gledanja prosječno istreniranoga filmofila. Ovaj pak zadnji nudi dramu i mitologiju razgranatu poput Homerove i nisku iznimnih scena dostojnih prvoklasnih art filmova. Radnja je neočekivano nepredvidiva i na trenutke odista šokantna, likovi izvrsno zamišljeni i besprijekorno odglumljeni; u prilog im ide što su svi odreda postavljeni u ranijim filmovima, što uvelike olakšava složenu narativnu strukturu. Tek nekoliko scena narušava dojam razbijajući koncept njurgavim prenemaganjima kanda preuzetima iz tv sapunica iz nečasne vladavine Sante Barbare. No i takve scene spašava staromodno simfonijski soundtrack maestra Silvestrija, proslavljenoga po glazbi za Forresta Gumpa i trilogiju Povratak u budućnost. Humor je, i to valja spomenuti, pametniji i pogođeni nego u prošlim Marvelovim filmovima, a odnos između likova vrijedan je ponovnih gledanja.
Prema tome i unatoč rupama u scenariju, riječ je o filmu za pamćenje, s junacima osuđenima na besmrtnost po pitanju popularnosti među milijunima djece i velike djece svih nacija; među njima očekivano prednjače vazda mladi starci: Spider Man, Iron Man, Thor, Hulk i Captain America. Ovakvi su filmovi nužno potrebni za spas kino industrije koja se iz godine u godinu suočava sa sve jačom konkurencijom u internetskim tv servisima poput Netflixa i Amazona. Bez blockbustera koji u globalnoj distribuciji namaknu preko milijarde dolara kino industrija bila bi osuđena na propast. Stoga voljeli mi superjunake ili ne, podržimo ih barem na frontu za budućnost kina.
Dojam kakav je na mene film ostavio sažet ću u rečenici koju sam svojedobno pripojio sagi o divovima i bunarima: “Ništa me u svijetu stradanja ne raduje kao naša prolaznost.”

Foto: Marvel, Avengers: Infinity War