Arhiva oznaka: Nikola Šimić Tonin

Nikola Šimić Tonin: Strila

Preko drvenog mostića ulazimo na naš brod. Na našu Strilu. Svaki veslač uzima svoje veslo koje može imati dužinu samo koliko je brod širok. Dovoljan i jedan veslač jer je veslo neznatno teže od običnog vesla neretvanske lađe.
Proguravaju vesla kroz okrugle otvore dva lakta iznad razine mora, a okviri otvora od tvrdog drva i zbog trošenja i trenja izmjenjivi. Vesla su toliko približena moru jer je razma broda dosta viša i podebljana da se po njoj može trčati za naskok, a usput štiti veslače od bočnih napada strilama.
U trenucima takvog napada ostatak posade zaštiti se iza visokih bokova Strile koji ujedno, svojom visinom, olakšavaju skok na nekakvu galiju. Napad skoro uvijek izvodimo veslajući, a ponekad su i jedra pripomoći; posebno kad imamo posla sa mahnitim gonjenjem neprijateljskom veslaricom. Na tim galijama obvezno je naše roblje koje vesla na ritmičke udare bubnja, prikovani za svoje klupe i gonjeni bičevima do smrti. Kada ih oslobodimo darujemo im dotadašnje gospodare neka im se osvećuju do mile volje. Oni pametniji ih samo dobro istuku i predaju Turcima kao – veslače. Pri tome još i zarade.
– Živjela pravda!
Dakle otisnuli smo se niz struju i lagano veslali dok nismo digli oba jedra. Strila je ubrzala i momci su uvukli vesla koja su se točno uklopila po širini broda. Neobično je važno da nam vesla ne strše jer bi ih mogli polomiti u napadu na drugi brod. Na oba kormila su malo jači momci, treba imati snage za kontrolu tolikog velikog broda. Ti su momci znali svaku mušicu naše Strile i na svako njezino zanošenje rutirano ispravljali kurs plovidbe tako da nam je brazda bila ponosito ravna. Većina posude sjela je na desnu bandu broda. Iz tog pravca puše maestral. Tako smo mogli još jače zategnuti jedra i naša Strila potvrdila je svoje ime. Nitko, nikad nije imao brži brod. Malo vremena trebalo nam je dok smo se oslobodili Pelješca i sada smo već u zoni lova na brodove. Čak smo i mi mogli postati lovinom i tu je svatko svakoga na smrt ganjao. Nije to bilo ni malo šaljivo mjesto. Prije mraka moramo naći pogodnu uvalu i u njoj provesti noć. Uvala mora biti udaljenija od pomorskih ruta da nam po noći ne naleti neki drugi brod u potrazi za sidrištem. Lako bi nam blokirao izlaz i možda, brojnijom posadom, odredio našu sudbinu.
Na sve moramo misliti. Vatre se ne pale noću već se jede sušena slanina, pršut, slane srdele, sir, luk i pogača… ovaj put pijemo tanku bevandu od crnog vina koja nema snagu opijanja, a izvrsno gasi žeđ i osigurava zdravu vodu. Jedrima smo natkrili brod misleći i na mogućnost ponovnog brzog dizanja jedara i brzog uzmaka, ako zatreba. Nije nam loše. Potpuno smo sigurni u naše izviđače koji su se tako razmjestili da im ništa ne može promaknuti. Imamo ugovorene, prigušene zvižduke, a takvim zvižducima dozivamo i djecu kada smo kod kuće. Preko gornjih zubi potjeraj zrak i dobit ćeš taj zvižduk, koji možeš modelirati za osobnu upotrebu. Zanimljivo, svako dijete prepoznaje zvižduk svog oca gusara. Tako se ta komunikacija, poput posebnog govora, prenosi pokoljenjima i svaki gusar vješto dojavljuje događanja u blizini.
Pokriveni jedrima, poput platnenog krova, razmještamo se po klupama i prolazimo između njih. Lako je zaspati dok nas mati Strila lagano ljulja. Umorni smo od navigacije i trebamo skupiti snagu za sutrašnji mogući boj. Da bi bili još spremniji prepričavamo načine prošlih borbi, analiziramo, uočavamo pogreške i tako učimo kako sa što manje krvi pobijediti. Ne mogu više pratiti priče i tonem u san. Tko zna, možda i u snu čujem priču i nesvjesno i korisno reagiram kad zatreba. Začudno je kako se može slatko spavati, a nad glavom visi sudbina. Možda slavna, možda kobna. Uopće ne razmišljam više o tome jer sam se, duboko u duši, pomirio sa mogućim ishodom, a u svemu mi pomaže spoznaja da sam u naponu snage, prepun borbenog iskustva i ne srljam bezglavo već sam uvijek svjestan svog okruženja i uvijek znam tko mi je za leđima. Bitno je predviđanje situacije i prilagođavanje istoj. To mi je i donijelo nadimak Brzi. Momci pomnjivo slušaju moje povike i munjevito se raspoređuju po palubama brodova u borbi.
Uglavnom smo pobjeđivali sa nikakvim ili minimalnim gubicima. Da smo imali veće gubitke ostavili bi se gusarenja i pošli bi stočariti dalje od mora.

Probudilo nas je svitanje. Kogo Faca skuhao čaj od hercegovskih trava. Kakav on to zeleniš gura u lonac, nitko ne može pogoditi, ali svi smo kao novi. Samo znam, nije štedio na medu jer smo spoznali, med daje trenutnu snagu koja će nam sigurno trebati. Svaki je sredio i po šaku suhih smokava i malo kozjeg sira.
Momci na koševima zvižde, nema nikog na vidiku. Izvlačimo vesla i polako milimo prema izlazu iz uvale. Baš kad smo digli oba jedra i lijepo ubrzali iza lijevog rta se pojavio brod. Nisu pazili kuda idu i naletjeli su na nas kao naručeni. Odgovarao nam je i vjetar i pravac za napad i sve je bilo baš kako treba. Odlučili smo ne izvlačiti vesla jer smo sa samim jedrima bili puno brži od zdepaste galije bez veslača.
Stizali smo ih vrlo brzo i oni su počeli manevre izbjegavanja koji su im, u ovoj situaciji, bili beskorisni. Nakon nekoliko krivudanja prestali su i mi smo im prišli po desnom boku zaklanjajući im vjetar našim jedrima tako su izgubili i ono malo brzine. Moji momci nabacili su kuke drakmare i privezali galiju za naš brod kao da se radi o prijateljima. Kapetan je taman zaustio da će nešto protestirati, ali mu je pred noge doletjela kamenčina sa jarbola. Znao je, namjerno je promašen i da je to samo opomena pred bezuvjetnu predaju. Kamen, taj obični kamen ga je ponizio. Njega, plemića gorde Republike gađao je kamenom neki tamo drpac, sin njihovih galijota. Zauvijek osramoćen i još je i ropstva dopao. Bljeđeg čovjeka nisam u životu vidio i odlučim se na veliku predstavu. Da ga do kraja sredim. Zazviždao sam povlačenje na Strilu i momci su se spremno vratili na naš brod. Posložili su se i u liniju na srednjem mostu i lijevoj razmi i mirno gledali one jadnike očekujući predstavu.
Namjerno uzgajamo divlji izgled sa ogromnim brkovima namrgođenog i opakog pogleda. Vježbamo i stravične urlike pa i to pomaže. Predamnom je tip u finoj odjeći, a ja sam preskočio na njegov brod u svom najstrašnijem izdanju. Stao sam pred njega i onako, stabilno raširenih nogu gledao tog jadnika. Naplaćivao sam mu svu latinsku bahatost postavivši se nadmoćno, a on je očekivao najgore. Za njega sam bio skoro pa ljudožder. Prezreni zlavo. Dok sam ga mirno gledao zviždao sam momcima da natjeraju posadu galije na prenošenje plijena na naš brod. Zašto da se moji momci umaraju!? Nema smisla i neka to rade pobijeđeni. Uzeli smo im čak i jedra, osim jednog, da mogu dopuzati do prve luke. Sav naš kameni balast bačen je u more, a Strila je dobila plemeniti balast razne trgovačke robe. Posada je znala zašto sam pustio galiju i njihove mornare. Nisu imali galijote. A puštajući ih ostavio sam mogućnost ponovnog susreta i ponovne korisne i poučne predstave. Moji ljudi su znali da ne volim prodavati roblje ni potapati brodove. Potapanje brodova bilo je samo na štetu, a sa robovima nikad nismo znali. Plijen sa galije je sasvim dovoljan, pa smo čak bili i malo preopterećeni. Dakle, idemo kući.
Čuo sam priču jednog galijota da ga je jedan plemić otkupio i oslobodio u znak zahvalnosti što je u jednom našem pohodu prošao bez ropstva. To je shvatio kao znak sa Neba i sam sebe natjerao na čin milosrđa. Uglavnom su bahati Latini i dalje ostajali bahati i ja mislim da je to kod njih trajno stanje. Zauvijek. Uvijek i svugdje pate od samopotvrđivanja i u tolikoj mjeri da su već svima smiješni. Slični kokotima.
Momci zadovoljno veslaju jer smo ostali bez vjetra i lagano se približavamo Pelješcu. Prolazimo Lovište i ulazimo u naš kanal. Tada nas je stigao maestral. Dižemo jedra i idemo prema Ušću. Na vrhu Osinja diže se dim. To naši javljaju da se vraćamo kući. Nije prošlo dugo i ulazimo u Veliku Riku. Približavamo se domu svome, sretni i neranjeni. Bogati i mirni gledamo ljude koji nas željno čekaju na obali. Opet smo stekli poštovanje i ugled. Ponos u pogledu moje žene. Mir u očima mojih sinova puno mi znači. Ja sam njihov voljeni uzor i oni će biti sigurno moja slika.
Ljudi priskaču privezati Strilu, puni ljubavi prema Brodu i prema nama. Mirnim korakom silazim sa broda i zaokružujem pogledom. Običaj je u kojem onaj koji vodi družinu ima pravo i obvezu tihim glasom predati izvješće.
Nepomična gomila mirno stoji i čeka. Čuje se samo šum trske uz obalu.
Evo smo vratili puni brod i prošli čak i bez borbe.
Tada je nastala neopisiva radost!!! Nestale su sve strepnje o mogućim pogibijama i ranjavanjima. Strila je neokrznuta a Brzi je opet izveo predstavu. Posada odlazi svojim kolibama, a ljudi počinju istovar broda i utovar novog kamenja za balast.
Večeras je naša fešta! Večeras se vino pije!
Svanuo je i drugi dan.
Sve organizira glavar sela i vidi se već uhodana rutina.
Bale tkanine idu u kolibu švelje, oružje u veliku kolibu baš za to izgrađenu. Barilci usoljene ribe se dijele po obiteljima. Paklina se sprema za našu dragu Strilu. Amfore sa uljem se dijele obiteljima. Dio zlatnika ostaje za troškove Zajednice i Broda, a ostatak se dijeli obiteljima. Oružje u arsenalu biti će izloženo na biranje svim ratnicima, a ostatak će se prodati na sajmovima zajedno sa preostalim stvarima. Strila će dobiti i nova jedra.
Baš sam sretan!
D R I I I I I N n n ! ! ! k vragu i budilica…
Opet sam sanjao jedan od mojih bivših života.
Kod toliko vjerodostojnih detalja nemoguće je i zamisliti da je sve to bio samo san?

Foto: sa stranice Adriatic Wine and Culinary Delights Tour

Nikola Šimić Tonin: Gusari s Neretve

Protegnuo sam se i zahvatio vodu iz bunara. Nagnut prema naprijed polio sam se po glavi i odmah mi se razbistrilo.
Jutro baš za pustolovinu. Moja Strila je vezana pramcem u struju. Dva jarbola. Onaj prednji nakošen prema naprijed, a stražnji nešto blaže prema nazad. Svaki ima jedno latinsko, trokutasto jedro. Bilo ih je moguće dizati i spuštati jednim jedinim konopom, a cijela snast broda je tako napravljena da se i jarbole moglo u trenutku oboriti. Tako je brod u trenu mogao postati nevidljiv i sakriven u nekom kanalu Neretve ili Cetine. Po bokovima broda smo imali ležišta za vesla, a cijelom dužinom broda klupe za veslače. Svaka klupa je imala i uporište za noge. Ukupno dvadeset ubojito brzih vesala. Brod je bio dug dvadeset a širok nepunih četiri koraka i izgledao je opasno brz i – nestabilan. Tako mala širina broda je omogućavala bijeg pred ratnim galijama u neki od uskih prolaza, gdje bi brod pod hitno zamaskirali obaranjem jarbola i pokrivanjem odrezanim, okolnim, granjem. U kamenitom okolišu pokrivali smo naš brod jedrima koja su zapravo imala istu sivu boju kamene obale.
Po cijeloj dužini broda je most koji dijeli brod na uzdužne polovice, a služi za brzo pretrčavanje u frontalnoj borbi a nakon udara u neprijateljski brod.
Razma broda dva pedlja široka i pruža dovoljno za naskok na drugi brod. U čestim borbama tukli smo neprijatelje i iz koševa na našim jarbolima. Kamenjem veličine šake ili kopljem. To bi izazvalo urnebesnu pometnju na onom drugom brodu. Na taj napad iz zraka još nisu našli odgovarajući odgovor, osim obrane strijelama, ali su se moji momci zaštitili oblogom od volovske kože i skoro nesmetano radili što su htjeli.
Od volovske kože je bio i lagani oklop mojih momaka pa i moj vlastit. Mokru kožu smo natezali preko drvenih formi u obliku ljudskog tijela i tako je sušili da zadrži formu. Prednji i stražnji dio smo vezivali da ih je bilo moguće brzo odvezati i osloboditi se oklopa prilikom pada u more. Nije baš bio najljepši oklop, ali je bio idealno lagan i otporan na njihove sablje.
Pažljivo sam pregledao oba bočna vesla-kormila i učvrstio ih da izdrže iduću plovidbu.
Isto tako pregledao sam i vreće sa balastom koje su bile pažljivo složene i učvršćene po sredini broda. Bez tog balasta bi nas i najmanji povjetarac prevrnuo. Ovako, sa iskusno odmjerenim balastom smo mogli dobro nategnuti jedra i biti brži od bilo koga. Nakon bitaka smo sva ta kamenja iz balastnih vreća bacali i punili plijenom. Tako smo se, opet stabilno, vraćali našim kolibama na Neretvi.
Ovo je sjajan brod, prelijepog pramca sa istaknutim polumjesecom, a krma mu je bila antički zaobljena i oblo natkriljivala samu sebe. Baš lijepo! Dugačak. Uzak, brz i opasan. Tako sam zadovoljan!
Do popodnevnog maestrala sva će posada biti na okupu i tada će vjetar biti najpogodniji za brzu plovidbu. Mojih četrdeset momaka donijeti će sve što im treba za plovidbu od nekoliko dana, a i ribu možemo uloviti ako ne bude hitnije akcije. Najvažnije su mješine sa vodom jer nje tamo nema. Vodu miješamo sa kvasinom i tako joj osiguravamo trajnost od kvarenja. Isti učinak ima i crno vino i nije nam jasno zašto tako ne djeluje i bijelo vino.
Vino smo pili tek nakon akcije jer nas iskustvo uči da su pijani borci – pijani borci. Mi smo trebali trijeznu odlučnost i svjesnu hrabrost, a ne pijano razmetanje. Čista snaga, odlučnost i brzina uz napadačke krike lomile su svaki otpor.
Omiljeno oružje mojih momaka – koplje. Puno jeftinije od mača, a većeg dometa u bliskoj borbi. Momci su jednostavno nedohvatljivi onim glupanima sa mačevima. Skoro da su se poigravali i kad bi se dočepali nečijeg mača jako su se radovali jer su ga mogli vrlo dobro prodati nekoj bogatoj budali. Taj bi glupi mač opasali samo da se svide nekoj djevojci ili od čiste obijesti. Njima je više vrijedio dobro naciljani kamen od svog mačevanja ovog svijeta. Ne mogu i ne smijem tvrditi da su naši pohodi bili samo obični izleti kroz prirodne ljepote našeg mora. Uvijek je bilo krvavo i mi smo duboko svjesni moguće vlastite smrti. Udovice su dobivale koliko i mi.
Uvijek je čekalo u pripravi dovoljni broj ljudi da zamjeni ranjene ili poginule. Svi smo bili kao braća. Ako bi se naša neko koji nije dovoljno brat, našli bi mu zamjenu.
Čak je i brod bio zajednička svojina i da bi ostao upotrebljiv svi su ga mazili i mazali. Vanjsku otplatu broda smo mazali debelom masti, a to je bila topljena paklina sa Paklinskih otoka kraj Korčule ili iz Albanije. Unutrašnju stranu broda smo mazali raznim uljima i ostalim dostupnim topljenim masnoćama i to smo zvali tankom masti. Mene su ocijenili kao najsposobnijeg organizatora i zato sam dobio taj brod na brigu. Poštovali su me i slušali bez pregovora i taj ugled mi je jedina plaća jer smo sav plijen dijelili na jednake dijelove. Nakon što bi brod dobio sve što mu treba.
Nisam imao nikakvu titulu već su me zvali nadimkom koji sam dobio u borbi. Zbog brzine u odlučivanju u svakakvim situacijama dobio sam nadimak Brzi. Na brodu Strila zapovjednik Brzi!
I momci su imali nadimke: Studeni, Medo, Ludonja, Prase, Kamen, Mačak, Žvelti, Kokot, Pivac, Revalo, Klin, Oko, Čaća, Galijot, Sidro, Janjac, Osinjanin…
Budite sigurni da je svaki od tih nadimaka imao i zanimljivu, zasluženu povijest, pa je čak i lik osobe vjerno ocrtavao.
U našoj družini je puno prešutnih pravila. Strogo je zabranjeno svako provociranje, izrugivanje i omalovažavanje bilo koga. I neprijatelja također. Ovo drugo bi moglo biti posebno opasno jer svako neozbiljno i omalovažavajuće stajalište o nama i onim drugima obavezno urodilo gubitkom i mogućom smrti.
Dok sam razmišljao družina se skupljala. Šutljivi pozdravi klimanjem i pogledom. Nisu od puno riči. Možda je ovo nekome od nas zadnji dan života. A ići se mora. Iz puno razloga.
Od ove močvare se ne može dobro živjeti, a oni tamo i zaslužuju da ih mi napadnemo jer nema obitelji da im netko nije u ropstvu na galijama pa se i osvetit treba. Dosta nam je njihove latinske bahatosti. Treba njima utjerati strah u kosti. Nametnuti im strepnju od napada kada se približe našim obalama, a usput im i naplatiti naše strepnje da opet ne provale u naša sela i odvedu roblje. Koliko smo puta na njihovim brodovima našli okovane rođake. Usrane, umorne, gladne i ponižene veslače – galijote. Neizrecive su njihove patnje i poniženja i treba trajno mrziti zvijeri koje to rade ljudima. Mogli smo i mi zarobljene pokvarenjake okovati i natjerati da nam fino, elegantno, veslaju. Nikada nismo imali galijote i nikada ih nećemo imati.
Mi smo gusari. Ponosno gusari. Gusari sa Neretve.

Foto: www.adrenalin.hr, Denis Jerković/Cropix

Nikola Šimić Tonin: Castello di Moniga del Garda

U mirisu lipinoga cvata
Moniga del Garde
Tuče ura u ulici Don Nalini
Via Don Carlo Nalini
Comune di Moniga del Garda
Jezerom odzvanja
Jezerom Lago di Garda
Odzvanja:
Tordele
Tempesta,
Limone,
Malcesine,
Gargnone,
Brenzone,
Maderno,
Torri del Benaco,
Gardone,
Salo,
Garda,
S. Vigllio,
Bardolino,
Lazise,
Manerba,
Lazise,
Manerba,
Desenzano,
Sirmione,
Pesciera…
Castello di Moniga del Garde
Zauzeli cvrčci

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Pletem ti priču

Viktorija Rogić, Moderna tradijica, Lika club Zagreb 2017.

Moderna tradicija – Pletem ti priču, s lica knjige, naslovom poručuje mlada autorica prvom svojom ukoričenom knjigom: Moderna tradicija – Pletem ti priču. Od niti riječi plete osvrte, kolumnama kazivanja, iz dana u dan u svojevrsnim dnevničkim zapisima: Pletem ti priču; Znamo li se šalit kao nekad?; Prvi dan škole muka ili veselje?; Preko konja i kočija do limenih ljubimaca; Nekad rijeka, danas perilica; Ojkanje i glazba; Sv. Luca na Božićna vrata kuca; Danas face nekad face to face; Nova ljetna ponuda – miris polja; Ki,Ča,Mi – naša čakavština; Pismo ili E – mail; Dane gubi ili dangubi; Ima li izbora – Nekad motika danas tacna…
Publicističkim stilom, najsloženijim stilom hrvatskoga standardnoga jezika, stilom javne komunikacije, stilom u kom se najvjerodostojnije pokazuje aktualnost. Mnoge jezične karakteristike ovoga stila uvjetovane su njegovom usmjerenošću na mnogobrojne primatelje različitog porijekla, obrazovanja, socijalnog statusa, kao i činjenicom da tekstovi nastaju u veoma kratkom roku. (Katni-Bakarši, 2001: 162).
Plete priče s rubova djetinjstva, rubovima zapitanosti, zaljubljenosti u svoj kraj, ljude, običaje, idiom… plete priču tragovima koje za sobom ostavlja narod njenog kraja… govor, riječi, običaje, materijalnu i nematerijalnu baštinu baštini idilikom doma i obitelji gradi svoj prepoznatljivi jezik. Svojim osvrtima daje riječ ženama koje su u tišinama i zakutcima doma tkale ljepote svojih sjećanja. Pjevale tuge samoća. Tegobe teškoga rada u polju, oko blaga, u kući oko ukućana. Govorile šutnjama. Ovim osvrtima dobivaju prešućene riječi. Govore njima o običajima minulih vremena. Čuvaju ostavštinu prošlih generacija, čuvaju u sadašnjosti kako bi bilo ostavljeno u naslijeđe za dobrobit budućim generacijama. Dostignuća što su nam preci ostavili u jeziku i književnosti, graditeljstvu i likovnim umjetnostima, uključujući narodnu umjetnost, u glazbi i… Što je jedna od odlika ove knjige.
Širina njezinih interesa, znatiželja i stalna upitanost o polazištima istraživačkog i primijenjenog rada očituju se u ovoj knjizi. Tematskom raznolikosti priloga – osvrta, osobnih crtica, članka… – zrcali se izazov tradicijske kulture kao predmeta istraživanja kojima – Plete priču.
Naša nas pletilja priča, iznenadi poetom u sebi, nasmije rijetkim smislom za humor, uputi na manje poznato, pouči, donese nam svoj kraj u njegovoj trenutosti u ovom sadašnjem aktualnome trenutku, iznenadi manje poznatim, natjera na sjećanja, na propitivanja i poredbe sa svojim krajem. Izuzetno vrijedna i dugo čekana knjiga. Čekao ju je prostor kom je nedostajala kao prijeko potrebna kockica u mozaiku tradicijske kulture. Knjiga Viktorije Rogić Moderna tradicija, nezaobilazni je izvor svima koji se u svojim istraživanjima budu bavili Likom, tradicijskom kulturom općenito.
Uistinu nam manjka knjiga ove i ovakve tematike.
Pletilji priča:
– I dalje nam pleti, otimaj zaboravu priče, do novih ukoričenja.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Kenjac

Svit
sviće.
Zora
zori.
A nas tri.
Tovar jutro uneredi.
– Oli ne moš stat?
Čim si progleda,
mora si,
porat zasrat,
kenjac.
S tovarom se kara ćaća.
Mati se doma,
iz spize,
s kraja vraća.
Vragolamo nas dva…
Đavolja ćaća.
Gleda nas s prove,
mašući nam mati…
Ugledavši je,
tovar se iskobeči … izvrati:
– Muči tovaru,
da bi l’ tovaru…!
U kobase ću te dati,
tvrdoglava li si soja…
Čija gre vaporom žena,
moja?
Oli tvoja?

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: O knjizi priča u rukopisu “I Supermen je bio novinar” Dražena Stjepandića

Knjiga priča “I Supermen je bio novinar” sadrži 22 priče iz novinarskog života. Neke su i malo duže, a neke su bile objavljene na portalima Tjedno, Dnevno i Portalu oko. Priča “Come an, Jura” je objavljena u u knjizi “Zvučni zid” (V.B.Z., Zagreb, 2009.), a priča “Posljednji dan” je objavljena kao poglavlje u knjizi Puki nacionale (V.B.Z., Zagreb, 2010.).
Priče donose mnogo nepoznatih događaja, detalja i podataka iz života poznatih ljudi. Mogu se čitati kao neka čitanka iza kulisa povijesti. U njima se miješaju novinarski, reporterski stil sa područjem suvremene proze prepune opisa. Reporterski stil prestaje biti novinarstvo i postaje proza o novinarstvu, literarni žurnalizam koji sa žurnalizmom ima veze jer ga ponajviše tretira i opisuje.
Priče iz zbirke “I Supermen je bio novinar” su podijeljene u pet neobilježenih tematskih dijelova. Prvi društveno-politički, drugi književnički, treći rokersko-estradni, četvrti sportski i u petom dijelu autor piše o nekim svojim djevojkama. Sve priče su naravno vezane uz novinarstvo jer za autora novinarstvo nije posao nego način života i on ga opisuje kroz različite situacije bez namjere da o tom poslu daje lekcije ili osude. Zaključke prepušta čitateljima.
U prvom tematskom dijelu miješaju se kasnije jasnije uočljiva područja jednako kao što u prvom dijelu mutiraju postojeće političke vrste najavljujući misli 21. stoljeća. U priči “Gospođa Gizela” priča o susretima s gospođom Gizelom Đureković. U priči “Četnički grob na Bleiburgu” ironično relativizira posljedice Drugog svjetskog rata. U prvom dijelu je i priča “Jegulje iz San Sebastijana” koja je posvećena putovanjima proslavljenog violinista maestra Tonka Ninića.
U drugom dijelu, ako izuzmemo Dragutina Tadijanovića i Borivoja Radakovića kojima su posvećene priče “Kad u Kolašinu umuknu utihnu ovce” i “Amaterijalizam”, autor piše o svojim poznanicima, mahom nepoznatim piscima. Naizmjenično duhovito i tužno, naizmjenično i istodobno, jednako kao što je to stilski reporterski i literarno.
U trećem sportskom dijelu autor u priči “Vrijeme kad Medveščak nije gledao nitko” opisuje neke hokejaške utakmice kad nije bilo publike. “U priči Maksimir Gorki” prisjeća se alkoholiziranog trenera Branka Zebeca koji je znao zaspati uz aut liniju, a pijan znao je skočiti kad njegova momčad dobije gol misleći da se dogodilo suprotno.
Priče nisu samo autorove priče, nego su u njima ispričane i priče koje je autor čuo. Često su priče kombinacije priča kao u priči “Večer uz grupu Jutro” gdje menadžer koji je otkrio Bijelo dugme priča kako im je pomogao i kad je želio suprotno kao u slučaju za Novu 1976. godinu koju je Tito dočekivao u Zagrebu. Da im napakosti, preporučio je Dugme protokolu zbog čega su morali otkazati dva rasprodana beogradska Pionira. U HNK u Zagrebu su Dugmetu isključili struju i naprasno su ih skinuli s pozornice, ali sam podatak da su nastupali za Tita, u ono vrijeme bio je dovoljan da ih bjesomučno počnu vrtjeti na radiju i televiziji, daleko više od drugih rokera, što je bilo raketno punjenje za karijeru Dugmeta. U toj priči autor ima i svoju priču o Dugmetu.
Tri priče posvećene su iskustvima drugih novinara. “Pošteni polkovnik Gomeljski” u kojoj se priča kako je Cibona s Aleksandrom Gomeljskim namještala utakmice. Priča “Gospon Amigo” je posvećana velikom nogometnom novinaru Zvonimiru Magdiću koji je izvještavao iz aviona koji je s nogometašima Dinama pao na aerodromu u Rimu, ali zbog spleta okolnosti taj tekst mu u “Sportskim novostima” nisu objavili u prvom izdanju, jednako kao ni tekst o mladom Maradoni. Priča “Posljednji dan” priča o posljednjem danu života pokojnog Ive Pukanića.
Zapravo mnoge od ovih priča su još neispričane nepoznate priče o poznatim ljudima i događajima.
Po riječima onih koji su pročitali ovaj rukopis radi se o knjizi iz novinarskog života kakve kod nas još nije bilo. Rukopis stavljaju uz bok knjigama priča “Sarajevski marlboro” Miljenka Jergovića i “Anđeo u ofsajdu” Zorana Ferića.

Foto: www.pexels.com