Arhiva oznaka: Nikola Šimić Tonin

Ante Gregov Jurin: “Nisam htio preskakivati život”

Razgovor s s Antom Gregovim Jurinim, razgovarao Nikola Šimić Tonin

Povod razgovoru s Antom Gregovim Jurinim, je novi roman: Pilot s Jadrana, koji je potvrdio uspješnost, uspješnice (Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama), jednako tako i nagrađen Romanom godine. Svi koji se bavimo pisanjem znamo kako je teško potvrditi se drugim uratkom na uspjeh prvog. Pobornik sam toga da književnik ne treba tumačiti i objašnjavati svoje djelo, tu su drugi, čitaoci prije sveg. Veseli li Vas neupitna potvrda kod čitalačke publike Vašega romana?

A. G. Jurin: Ne samo književnik, nego i svatko od nas, bilo koje profesije, upućenosti i obaviještenosti bi se trebao kaniti pričanja o sebi, još manje objašnjavati svoja djela, jer svako djelo govori o sebi i onome koji ga je stvorio. Ako je tako kako Vi kažete, a smatram Vas velikim znalcem posla kojim se bavite, onda sam počašćen, ali samo u onolikoj mjeri koliko smatram  da bilo tko, ma koliko on bio stručan i dobronamjeran može preuzeti na sebe ono što je rezervirano sudu publike, odnosno čitatelja. Samo su oni mjerodavni donositi odluke o tome što je dobro i vrijedno a što nije.

Nikada vremena nisu bila na ruku književnicima, pa ni ovo danas jednako tako, nije, što mislite o položaju književnika u RH?

A. G. Jurin: Tu Vašu tvrdnju ne bih komentirao. Znate, književna djela i književnost općenito, su slika jednog društva. Ako govorimo o nekom pojedinačnom djelu nekog autora onda to djelo govori o njemu samome. Da li je umjetnik ili nije zavisi od toga je li sposoban jedno djelo tematski složeno i slojevito dignuti u ozračje zrele umjetnine. Naravno, djela su različita po tematici i vremenu nastajanja, ali ona uvijek moraju biti ljepota, pa i u ružnoći života. Čupati književnost iz ostalih vrijednosti življenja, nije dobro ni dopustivo bilo kome, trebamo je gajiti i u njoj uživati, ona je svačija. Stoga, nisam sklon kritizirati društvo po tome koliko daje književnicima, ugodnije i bolje se osjećam kad književnike pitam, koliko su dali društvu, to jest, koliko njihova djela imaju ne samo vrijednost nego i upotrebnu vrijednost, odnosno čitanost.

Grad Zadar uistinu je grad umjetnika, nadasve književnika, koji bilježe ovaj grad, koji književnici unutar ovoga grada su obilježili Vas?

A. G. Jurin: Da li je Zadar „Grad umjetnika“ nadasve književnika, veći ili manji od ostalih gradova, ne znam. Do sada to nisam još nigdje pročitao, a mislim da i neću. Književnost kao i ostale grane umjetnosti ne mjere se vagama ni metrima, a ni ne rastu na stablu. Umjetnost je sposobnost pojedinca, ne grupe, da svoje misli i osjećaje prenesu na neku tvorevinu koja će na čitatelja, slušatelja ili gledatelja ostaviti određeni dojam. Kakav? To oni moraju reći. Ona, mislim na umjetnost nije određena prostorom ni vremenom, ona je globalna, bezvremenska i svačija, nastaje tiho i ne nestaje nikad, ona je vječna. Što se tiče obilježavanja književnika unutar ovoga grada, mislim da je nepotrebno govoriti. Zna se koga se obilježava i zašto. Ja nikoga ne obilježavam, a isto tako ne dozvoljavam nikome da mene obilježavaju, po prirodi sam kozmopolit. Pišem, prvenstveno radi toga što me to veseli, zadovoljava i oplemenjuje, tek onda radi čitatelja. Sve ostalo mi nije bitno.

Gdje sebe vidite unutar novije književne scene?

A. G. Jurin: U pisanju i čitanju, u tome mi najbrže prolazi vrijeme, šalim se. U stvari, nazire se na vidiku „Kostur novog romana“, okušati ću se ovaj put u novoj tehnici pisanja, što me veseli. Prethodni dana sam završio novu zbirku pjesama, petu po redu. A neke su i uglazbljene. Trenutačno sam preokupiran „stavljanjem na noge“ romana „Pilot s Jadrana“. Naime, dana 12. 12. 2017 u 19.30 sati predstavljam zagrebačkoj publici u prostorijama knjižnice „Bogdan Ogrizović“, na Cvjetnom trgu u Zagrebu spomenuti roman. Prije par dana sam potpisao ugovor sa HTV-om – Zagreb za radio emisiju, poslije koje će, nadam se, biti i ekranizacija serijala na HTV-u.

Dojma sam kako je Vaš spisateljski talent čekao trenutak, ili više jednostavno nije mogao čekati već se pokrenuo kao vulkan iz nutrine duše?

A. G. Jurin: Često mi i čitatelji postavljaju slična pitanja, zašto sam do sada čekao objavljivati književna djela? Ja im na to pitanje odgovaram da nisam htio preskakivati život. Tako sam uvijek razmišljao i radio. Mišljenja sam da sam dobro postupio. Isto tako sam i uvjeren, kako Vi ono kažete: „Vulkan se pokrenuo….“

Veseli me što se u proznim uradcima nije izgubio pjesnik Gregov, što daje posebnu draž čitanja Vaše proze.

A. G. Jurin: Slažem se s Vama, i meni je to drago. Pitkost štiva se postiže poetičnim izražajem, ono mora teći kao potok, istovremeno vezujući sve svoje kapi u rijeku sudbina snagom umjetničke riječi.

Neki dijelovi romana neupitno su pjesnički, cijelo cjelovite pjesme u proznom tkivu.

A. G. Jurin: Kako odgovoriti na to Vaše pitanje, a ne uloviti se u mrežu hvalospjeva? Kao što je poznato većina književnika pišu poeziju ili prozu. Rjeđi su oni koji pišu jedno i drugo. Teško je tematski složenu i slojevitu priču oplemeniti lirskim i metaforičkim izričajem. Zbog toga mnogi izbjegavaju takav način pisanja, kao što primjećujete, ja u tome uživam. (Ipak nisam izbjegao mrežu.).

Od pisanja se ne živi, ali istinski umjetnici žive za pisanje, koji je Vaš stav o tome pitanju?

A. G. Jurin: Jednostavan. Oni koji vole novac više od drugih ljepota življenja, neka se kane pisanja. Ozračja rijetke ljepote nisu dostupna svakome. Samo rijetki pronalaze ljepotu u ružnoći življenja.

Treba li po Vama Zadru jedna izdavačka kuća, jer književnika od formata neupitno ima?

A. G. Jurin: Za postojanje izdavačke kuće nisu presudni, kako Vi kažete „Književnici od formata“, niti njihov broj nego sasvim nešto drugo. Na prvom mjestu to odlučuju ekonomske zakonitosti, a one ne dozvoljavaju prolaženje mimo svojih „dvora“, odnosno pravila. Drugo, trebalo bi izraditi jednu „suptilniju“ analizu stanja izdavača.  U postojećem stanju, gdje se i u većim gradovima zatvaraju izdavačke kuće, teško je steći neki konstruktivni dojam o tome, naravno realističan.

Nikola Šimić Tonin: „Kafkino oko i druge pjesme“ Karstena Bjarnholta

Kafkino oko i druge pjesme“ Karstena Bjarnholta,  Književni klub Brčko distrikt BiH 2017.

 U okviru off programa XXXIV Pozorišnih – kazališnih susreta BiH u Brčkom predstavljena je zbirka „Kafkino oko i druge pjesme“ Karstena Bjarnholta, pjesnika iz Danske koju je prevela Milena Rudež. Karsten Bjarnholt neobičan je pjesnik čak i za prilike u Danskoj, jer je kroz svoj izričaj samosvojan, poetski putnik namjernik prostranstvima poezije. Svaka od ovih pjesama svojevrsna je poetska postaja na životnoj cesti. Vrcavog i ironičnog jezika, pomalo skrajnuti a pamtljivi su slikopisi, likovnost autora. Poetske slike.

Emocije su jezgro oko kojeg se formira pjesma. Sve je izvrnuto ka unutra, nutrini pjesnikove duše, koja je na momente krenuti vulkan kaosa: zapitanosti, bola, straha… spram pervertiranom svijetu.

Ova konstatacija još je utemeljenija kada se ima u vidu da Bjarnholt nije predstavnik niti jedne generacije pjesnika u svojoj zemlji jer ima sasvim neobičan pristup poeziji. Originalno je zbirka prije dva mjeseca izdana u Danskoj i u njoj je dodano još desetak pjesama iz Bjarnholtovih ranijih zbirki.

„Specifičnost stvaraoca jest da njegove pjesme polaze od svakodnevnih stvari i pretvaraju se u nešto drugačije i neobično. Mislim da će ova knjiga biti jako dobro prihvaćena i kod nas jer i naši ljudi ovdje vole, odnosno traže otklon od stvarnosti, a ne opisivanje sadašnjosti golog života. To vidim i kroz prizmu odnosno želju svih nas da bar na trenutak spoznamo ono što nam se makar u djeliću sekunde, ukaže kao nešto drugačije, a to može i čini upravo Bjarnholtova poezija», naglasila je prevoditeljica Milena Rudeš.

Sam autor nije krio zadovoljstvo što je «Kafkino oko», svoje predstavljanje doživjelo u okviru prestižne manifestacije kakvi su brčanski Pozorišni susreti, uputivši posebnu zahvalnost organizatorima i Žarku Mileniću, uredniku zbirke koja je izašla u izdanju Književnog kluba Brčko distrikt BiH. Govoreći o onome što je kroz stihove bilježio Karsten Bjanholst ističe  da je njegov lajtmotiv stvarnost u kojoj živi.

„U konkretnom slučaju riječ je o onome što se u Zapadnoj Europi sve više i više dešava a to je činjenica da sve veći broj mladih ljudi psihički obolijeva. Upravo s tim ljudima  sam ja radio. Prema mom shvatanju poezija nije za «mekušce». Ja poeziju vidim kao odraz stvarnosti u kojoj živimo. Upravo ta stvarnost, često i jeste kao takva bolna. Dodatno umijeće je kroz tu bolnu stvarnost provući i nit ljubavi, što nadam se, kroz  moj pjesnički izričaj, će čitaoci i prepoznati“, rekao je autor.

Inače, zbirka poezije  «Kafkino oko i druge pjesme», pored navedenog ključnog aspekta  koji je precizirao sam autor, oslikava viziju svijeta ljudi kada ulaze u jako zrele godine, odnosno ostare, i sve to prikazujući na jedan ironičan i komičan način.

U Starom zavjetu tijelo se nasuprot predstavlja u svojoj krhkosti i prolaznosti; ljudski rod je tijelo, a božansko je duh (pneuma).“ Gerbebran Alen, Ševalije, Žan. Rečnik simbola. IK: Kiša: Stylos art, Novi Sad, 2013, str. 959.

Ova misao kao osnovna tkalačka nit pjesme skoro se pa provlači kroz svaku pjesmu.

Osobnost i duhovnost Karstena Bjarnholta bogati nas poezijom sjajnih ironijskih perspektiva koje zbirci pjesama: «Kafkino oko i druge pjesme», daje poseban poetski sjaj i suptilni štih razinama ranjivosti ljudskoga bića i njegove duše.

Foto: zahvalnošću Nikole Šimića Tonina, Karsten Bjarnholt

Nikola Šimić Tonin: Hipnoza jedne ljubavi

Riječ pisca i redatelja Dušana Kovačevića:

„Svake godine u Srbiji nestane jedan manji grad od četrdeset do pedeset hiljada stanovnika. Toliko nas je manje jer odlazimo – napuštamo zemlju, selimo se u neke druge krajeve ili put neba. A godine brzo prolaze i za deset godina nestaće grad od petsto hiljada stanovnika i ako se tako nastavi, Srbi će u Srbiji biti nacionalna manjina za sto godina. Jedina nada je ljubav prema bližnjima i zemlji kojoj dugujemo sve što imamo.“

Igraju: Ljubomir Bandović, Anica Dobra, Nina Janković, Dragan Petrović Pele, Uroš Jakovljević, Ivan Mihailović.

Iz predstave:

„Kako da spavam kad je ovako lijepa noć? Nigde na celom svetu nema ovoliko zvezda kao iznad naše kuće. Bog nas je pogledao kad nas je ovde naselio i ovolikom lepotom darovao. Kad je Dostojevski video nebo sa ovoliko zvezda, rekao je: Samo će lepota spasiti svet.“

Kada je kazališna predstava prekidana dugotrajnim aplauzima i kada  predstava zadrži pozornost dva puna sata i kada nakon aplauza izađete iz kazališne sale sa osmijehom obogaćene duše, suzom u zakutku oka i pitanjima koje sebi postavljate, ne dolazeći dugo sebi, a riječi nestanu, ostanete bez riječi, znate,  upravo ste nazočili uspješnici, umjetničkome djelu same gornje razine povrh koje je samo Bog.

Pred vama se stvarala magija, dramsko čudo, vjerovali u čuda ili ne. Dovoljno je reći: Dušan Kovačević.

Kazališna predstava je ovo o kojoj se pisalo i mnogo prije već što je komad postavljen na Daske koje život znače. Kovačević je uspio jednu ozbiljnu i potresnu priču uviti – upakirati u veo humora i mašte. Bez da je oštro odredio temu, ostavio je otvoren prostor nama, bez nametanja svojih stavova i tumačenja čime mnogi manje vješti unište dramski tekst, pa će različiti ljudi različite motive istaći kao najbitnije ili najdominantije.

U medijima se prije same premijere pisalo kako je tema komada odlazak mladih iz Srbije i odumiranje naših sela i gradova, što je na žalost jednako zahvatila cijeli region, seoba, seobe, odlasci. I prije se odlazilo. Ali sada odlaze cijele familije, školovane mlade snage bez želje da se vrate. Ako ne izađu van iz ovih okvira koji ih stežu, guše, izaći će na ulice.

Za romantičare, romantične duše središte kazališnoga komada ipak je sama ljubav koja se pojavljuje u naslovu, slovi cijeli kazališni komad.

Kazališni komad govori o ljudima koji nisu spremni razumjeti išta van svojih svakodnevnih uskih okvira, ali su i te kako spremni da nekoga obilježe „ludim“, okrenu na podsmijeh i šprdnju, dok svoju racionalnost stalno dovode do ruba, pa i do ruba zdrave pameti, nesigurni i zapitani s manjkom samopouzdanja. Kao i svaki drugi veliki – mali ljudi, nesretni su i usamljeni, ne shvaćaju koliko im malo nedostaje da budu sretni, sve dok to malo ne izgube. Na primjeru jedne uobičajenije porodice, pisac je ilustrirao priču između realnosti i snova, upravo onoj granici koju je ponekad teško odrediti.

Spisateljskim manirom svojstvenim samo čarobnjacima pisane riječi, a Dušan Kovačević  je još jedini živi među nama, vješto koristi motiv Malog Princa u slikanju ljubavne priče, smješta istu u šire socijalne koordinate. Bajkovita je to priča o ljubavi koja nailazi kao i sve velike ljubavi na nerazumijevanje uslijed  neobičnih okolnosti izvan rama realnosti. Upravo to nerazumijevanje i generacijski jaz, koji se javlja među likovima drame, predstavlja svakodnevni problem današnjice. Racionalnost ponekad postaje prepreka razumijevanju stvari i ljudi koji su nam vrlo bliski. A što ostaje kada prestanemo da se međusobno razumijemo, ostaju praznine koje nas udaljuju jedne od drugih i sve drugo zlo koje dolazi iz njih?

Izvanrednim darom Kovačević slika veliki broj društvenih problema kako naše zemlje i mentaliteta, tako i jednog ,,globalnog sela“, „avlije“ apostrofirajući probleme u širem kontekstu. Istančanim, gotovo novinarskim okom za detalj, pisac i redatelj  povezuje mnoštvo teških pitanja, motiva i problema, koje ostavlja bez odgovora da ih publika može misliti, osjetiti i suosjećati sa njima.

Kada na jednoj planini imamo samo dvije obitelji iz kojih je po jedan mlađi član otišao na drugi kraj planete, a drugi se tek sprema, jasno je kakva je sudbina te planine. Pa i sam pojam planine, zar za nas nisu planine mjesta vila, čarobnjaštva, ljepote netaknute prirode, zdravost zdravog zraka, iskon, mjesta s koji se najbolje vidi nebo i najljepše zvijezde, zvjezdano nebo koje su nam u gradovima ukrali javnom rasvjetom, a ujedno je i planina nerješiv il’ teško rješiv problem.

Odlasci mladih iz zemlje koji su kao epidemija zahvatili cijelu regiju nisu inovativan motiv, ali način na koji Bandović svojim replikama ukazuje na činjenicu da baš ti mladi ljudi ne odlaze iz rugla, već iz jedne prirodne i neopisive ljepote, daje drugačiji pristup, mnogo puta pokušavanom, rješavanju problema.

Trajno pamtljiv detalj predstave je kad vanzemaljac dolazi zadivljen ljepotom u kojoj živimo ukazujući nam na nju.

Scenografija (Nenad Brkić i Nikola Nikolić) toliko realno predstavljena, a opet nestvarno hipnotizira gledatelje utičući na njihov doživljaj planinskog ambijenta pod zvjezdanim nebeskim svodom. Što uz ovo uz sve drugo rečeno misli sam kako je ovu predstavu trebalo dati na kraju Brčanskih pozorišno – kazališnih susreta jer je previsoko podigla vrijednosnu ljestvicu za druge predstave koje dolaze iza nje.

Dobra Anica Dobra i Ljubomir Bandović u ulozi roditelja oslikavaju stalno prisutnu podjelu na ,,dobrog i lošeg policajca“. Iako se na sceni Teatra nije našla četvrt vijeka, njena gluma briljira, dok Bandović, kao i uvijek, uspijeva uvjeriti publiku u iskrenost svoje uloge oca ženskog djeteta, zaštitnika i sanjara. Sama ta dosegnuta prirodnost vrh vrhova je glumačkoga umijeća

Pele (Dragan Petrović), svojom već izgrađenom reputacijom humorističnog glumca, gogoljevskom manirom, govorom tijela, tikovima, grimasama, zapitanostima… izmamljuje najveće aplauze, ostaje samo upitati se da li se genijalnost njegovih replika krije u samom tekstu ili njegovoj izvedbi istog. Neupitno jest, tekst je čista klasika, buduće lektirno kazališno štivo, a i same glumačke izvedbe treba predočavati studentima ukazivati na njih jer iz njih se toliko toga ima i da naučiti.

Druga generacija glumačke postave koju čine Ivan Mihailović i Uroš Jakovljević na čelu sa Ninom Janković, nimalo ne kaska za starijim kolegama. Iako pomalo (prema scenariju) stavljeni u drugi plan, ipak, njihov značaj je ključan za čitav dramski komad koji je tako koncipiran da tjera suze na oči, bilo suze sreće ili suosjećanja i tuge. Vidi se sretnost odabira njih za ove uloge.

Dugo se čekao ovaj kazališni komad, a još duže će se pamtiti. Pitanja koja drama nameće ostaju dugo u mislima. Rešenja koja su ponuđena nose isti naziv, iskon-priroda, prirodnost u odnosima i nadasve i prije sveg – LJUBAV.

Foto: Zvezdara teatar/Nikola Vukelić / Promo

Nikola Šimić Tonin: Hommage Sarajevu

Pod motom “Grad u teatru, teatar u gradu”, od 16. do 24. studenog u Brčkom će se održati 34. susreti kazališta na kojim će, u natjecateljskome dijelu, biti izvedeno osam predstava iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Festival je 16. studenog otvorila predstava “Sve se nekako preživi, osim smrti”, redatelja Dine Mustafića, u izvedbi Narodnog pozorišta Sarajevo. Selektor ovogodišnjih susreta Almir Bašović u Izvještaju selektora, između ostalog, naveo je: “’Sve se nekako preživi, osim smrti’ jeste jedna vrsta hommagea gradu Sarajevu. Porodica kao egzistencijalni osnov u ovoj se predstavi tretira upravo preko različitih vremenskih perspektiva likova koje se upisuju u sliku grada, a dramska napetost se suptilno gradi na odnosu među generacijama, ali i na odnosu ‘Sarajevo nekada – Sarajevo sada’”.

Rasute krhotine života kupe se u jednu sliku – Sarajevo, i pamti se jedan jedini lik predstave, pamti se Sarajevo – glavni lik predstave – Sarajevo. Glumci ne glume, glumci daju govor, dušu glavnom liku – Sarajevu. Govore njegovu tugu, stradanja, radosti, bezizlaze, patnje, zapitanosti, tragedije… ekavica daje potpunost donesene slike. Upotpunjuje je.

Suvremena predstava, vrvi vizualnim i glazbenim efektima, aktualna i dnevna, sarkastična i bolna, tragikomična… a neupitno bosanska, sa onim neupitnim bosanskim humorom, crnim humorom da crniji biti ne može, na momente se doima poemom, angažiranom poezijom, poezija se pretvara u dramski tekst i obratno.

Behar izgorjelog papira izgorjele Vječnice.

Bijes unutarnjeg gorenja. Akumulirani bijes. Bezizlaz. U djelu se kroji djelo, sublimira se priča, glumačkom uvjerljivošću na momente se doima kako glumci glume sami sebe unose u tu priču svoje životne priče.

Isključen u svijet knjiga. Život na dozama sapunica. Zahvaćena valom iseljavanja. Razočarani branitelj. Pravednica… samo su neki od likova s kojima se i sami možemo poistovjetiti.

U kovitlacu života likovi su lišće zahvaćeno tim kovitlacem, nadopunjuje crnilo slike kaplje vode, od suza satkano Sarajevo, kao odnekuda da čujemo Crnjanskog: „Kada bi suze imale moć koju novac ima!“

Kava – nadsimbol Bosne. Flinđan kafe. Melem na životnu ranu. Liječenje riječima. Seanse proricanja sudbine gledanjem u flinđan.

Crni se oblaci nadnijeli nad sve flinđane – Rat. Nestalo komšija. Kafenisanja. Nestalo Bosne kakvu znamo.

Avlije prijeteći gledaju jedna na drugu. Ne bliže ih ni mirisi kava. Zašutjelo se. U Bosni više ni golubovi ne znaju letjeti. Prostori bez doma – prostori bez domovine. Konac koji kida život. Gubljenjem komšiluka pogubila se Bosna. U kući u kojoj i zidovi smrde. Snijeg TV ekrana. Izgubila se slika.

Sjebano Sarajevo – Sjebana Bosna! Upališ Dnevnik, da umreš od tuge… Grad razvaljenih biografija…

Pitanje tko je ovdje živ, kako izaći iz tog nečega, a i da izađeš gdje bi? TV kamere su otišle na druga ratišta. S klasom u zubima leševi zijevaju u oblake. Zrakoplovni zvuk odlaska, realnost ovih prostora. Da ne izađu van, izašli bi na ulice.

Negdje iz prikrajka prikradaju se Šantićevi stihovi: Ostajte ovdje…

“Sve se nekako preživi, osim smrti”

Foto: Wikipedija

Nikola Šimić Tonin: Zaklopatica

Žerave žarkih zraka zvjezdana, žare zgarište dana žarom klonuća. Zaklopatica biser u školjci škoja skrita onkraj ogrnuta razrijeđenim granjem nebitka. Glazbalima obzorja gude gladi galeba.

Na probranome smaragdu Jadrana, rep laste Lastova, palacaji gmaza svjetlucave ognjen-zmije pješčana spruda, uranja u beskraj vodene plaveti, za sobom u naletu valova ne poravnava trag u vali razvaline.

Neboderinama se ćute neutažene sreće. Potamnuće čempresa s one strane ruba dana. Povratak noći.

Zaklopatica, otok Lastovo.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Dva

U splitskoj luci:
“DVA”…!?
I,
Moj prika i ja…!?
Svaki od tih:
“DVA”,
Dva metra i dva…!?
Gleda ih moj prika…!?
Gledam ih i ja…!?
Jednoga, od tih:
“DVA”
S’ Visa sam znao ja…!?
Ni jednoga od tih:
“DVA”,
Nije znao prika…!?
Za učinit komediju,
– Kinezi!
(Kažem priki ja.)
– Ma koja,
DVA?
Pruži ruku prika…!?
Za dva u tri dva…!?
Pružim ruku i ja…!?
Ko iz daljeg priđoh…!?
Ko iz daljeg priđe prika…!?
– Koji ste?
(Rekoh ja.)
– Koji ste, rekoh,vas:
“DVA”?
– Ko, co, jer,
“JO”…!?
(Reče jedan od njih:)
“DVA”.
– Ko, co, jer,
“JON”…!?
(Reče drugi od tih:)
“DVA”.
– Kinezi,
Gospe draga!
(Reče prika.)
Uzdva u tri dva, gemišta,
Dok plaća,
S’ ona viška:
“DVA,
Ne skida oči prika…!?”

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Sirenac

Naš brod gazi pospanim Atlantikom. Stroj tuče svoj ritam i gura sivog kolosa prema obali Brazila. Nazire se obala kroz tropsku izmaglicu oni iznimni oblici koji podsjećaju na glave šećera.Ispod Glave šećera ulazimo u prelijepi Zaljev sirena kako su ga nazvali Portugalci, osvajači novih svjetova. Bahia de guanabara – Zaljev sirena.

Sigurno su u svom osjećaju ljepote zamislili i u mašti dodali prelijepe morske sirene pa tako zaokružili svoje osjećaje i čežnje. Ma da, još jedna zgodna legenda. Tko je još vidio sirene?!

Ovo što sad vidim je ulaz i luka Rio de Janeira. Čežnja svih mornara, pustolova i putnika.

Pilot dovozi lučkog peljara i brod se približava svome vezu.

Moram u strojarnicu. Nema zabušavanja. Svi imaju svoje mjesto i zaduženje na brodu. Od mornara do kapetana.

Svaka zapovijed izvršava se odmah i bez komentara. Ako imaš koju primjedbu, prigovor, izvrši zapovijed pa se žali.

Konačno, sve je završilo. Lučke vlasti nam daju dopusnice za izlaz na kopno.

Vezani smo na mjestu najbližem centru grada. Izlazim na obalu. Prilazim prvome turističkome uredu u kom dobivam plan Ria s podcrtanim događanjima i zanimljivim mjestima za potpuni doživljaj Ria.

Plaza Maua je predamnom. Užurbani autobusi krcaju Karioke prema svim mogućim lokalnim odredištima.

Danas im je državni praznik, Praznik rada, kao i nama. Lučki radnici najavili su štrajk, što nama mornarima teško i ne pada u ovakvom gradu. Biti će vremena za skitnje i bolje upoznavanje grada. Pravi odmor od zahtjevne navigacije. Lovim taxi sa pogonom na alkohol i odlazim na Copacabanu, da konačno vidim i to čudo. Imaju oni još puno takvih plaža ali ova je najpoznatija. Četiri i pol kilometra prelijepog naroda na oceanskom pijesku u ritualnom nogometavanju. Ostale plaže specijalizirane su i za druge sportove.

Usput sam vidio i plaže Botafuogo, Ipanema, Leblon… i… već sam umoran.

Cijelo vrijeme po meni kopa isto pitanje; iz kojeg razloga se taj zaljev zove zaljevom sirena? Zbog ljepote ili su ih stvarno ugledali!?

Ako postoje ta bića, mora da ih je predivno sresti…

Ako se to čudo i dogodi, kako komunicirati sa njima a možda se uplašeno svi razbježimo, svatko u svoju sigurnost…

Umoran, zaspao sam.

Bezbroj pitanja ne dozvoljavaju mi promjenu teme. Ni u snu me ne ostavlja misao na morske sirene.

U jutro sljedećega dana uputi se na jednu udaljenu i pustu plažu. Pusta plaža relativan je pojam kada uz obalu stalno jure gliseri i skijaši na vodi, po onim teškim oceanskim valovima.

Meni se i dalje ne daju iz misli sirene…

Ako ih ugledam, što ću zapravo prvo ugledati? Vjerojatno njihove ćelave glave jer im kosa može samo smetati u kretanju kroz vodu. Da li su im lica slična našima, imaju li plave oči i dupinske kapke na njima? Kojim jezikom govore i da li uopće govore? Dali stvarno imaju riblji rep?

Emocije, kakve su im emocije i znaju li ih izraziti? Žive li u jatima ili su obiteljska bića? …

Plivajući uz obalu prilazio mi je jedan ćelavi gospodin.

Ne, ne želim ničije društvo da me ometa u mom razmišljanju i sanjarenju. Toliko sam se trudio naći ovaj prazni komad plaže.

– Sretan budi!- obrati mi se gospodin Smetalo i odjednom, uspaničen shvatih da nisam čuo nikakav zvuk, glas, govor…

Jednostavna, pozitivna vibracija njegove misli uletjela mi je u mozak sa vrlo jasnim, dobroćudnim i iskrenim; „Sretan budi“!

Sledio sam se od straha. Da li ja to možda ludim? Nemoguće je to što mi se događa. Pokušavam se praviti kako se baš ništa i nije dogodilo jer se zaista ništa nije ni dogodilo. Ali, k vragu, ja sam zaista čuo „Sretan budi!“ tako jasno, u mom mozgu, u mojoj svijesti… Pa još ta pozitivna vibracija kao velika želja dobrote. A sve u tišini. Nemoguće.

Gospodin Smetalo sasvim me uneredio do razine zbunjene budaletine. Ignorirati ću ga i nastaviti gdje sam ono stao prije njegove pojave.

– Nisam ja Gospodin Smetalo, ja sam Kio.

Bježati treba, ovo nije moguće, u tuđem svijetu ovako prolupati i umišljati da ovaj ćelavi komunicira sa mnom a u stvari nije izgovorio niti jednu jedinu riječ, to je nemoguće, to je pomutnja u mojoj glavi i mora da sam stvarno previše kava jutros popio, ili su mi nešto u kavu stavili.

Bježati mi treba od te spodobe…

– Ne boj se Izabrani, primili smo tvoje dobronamjerne misli i odlučili pokloniti ti povjerenje. Zato ti dajemo titulu Izabrani a zvati ćeš se Lai. Tvoje ime znači povjerenje jer smo, čitajući tvoje misli shvatili da si dostojan našeg povjerenja. Mi nemamo poseban jezik, jednostavno čitamo misli.

Pokušao sam reagirati ali su mi misli bile toliko zbrkane da se Kio počeo tresti od smijeha pokušavajući me umiriti i savjetujući me da misli odvojim na dva kanala … Jedan kanal mojih internih razmišljanja a drugi kanal za komunikaciju sa Zajednicom. I sve to u tišine bez i jedne jedine izgovorene riječi.

Normalno da sam mu prestrašen odgovorio:

– Gospooodine Smetalo… ovaj Kio… od šoka ne dolazim sebi…

– Eto, vidiš da nije teško. Lako si mi uzvratio suvislu rečenicu iako s ružnim početkom.

– Pa tko si ti uopće, nije valjda da sam nabasao na mušku sirenu!?

– Točno.

– Eto ti moje sreće. U našim pričama i legendama spominju se isključivo i samo ženske sirene, a ja sam nabasao na S i r e n c a.

Odbijam se pomiriti sa tom činjenicom ali činjenica se baš zbog toga i zove činjenica… Eto, konačno sam sreo nekoga iz nepoznatoga svijeta i odmah se tisuće pitanja sruše na moj svijet. Znatiželja me zgrabi. Ludim od brzog razmišljanja…

– Sva ta tvoja razmišljanja puna su ljudskih zabluda. Gledaš me u nekom svom a ne mom svijetu. Moj zadatak je uvesti te u našu Zajednicu kao Izabranoga. Titula Izabrani plemićka je titula Svijeta mora i ne nosi nikakve povlastice a obveze su ti obavezne u skladu s tvojim sposobnostima i sklonostima. Jesi li spreman?

– Tu sam!

Otplivam u dublje, daleko od obale da na taj način pokažem da to zaista i želim. Odjednom su oko mene izronile brojne ćelave glave. Muškarci i žene, starci i djeca… svi su zračili dobrotom. Gledao sam ta zanimljiva lica i konačno sam i zaronio. Našao sam se pred cijelom grupom uspravnih dupinskih repova koji su se u pojasu pretvarali u ljudska tijela. Baš kao u pričama i na crtežima. Na leđima su imali onu dupinsku peraju i mogao sam zamisliti kako se poput dupina igraju i dupinski izgledaju dok elegantno hvataju zrak…

Osjećao sam iskrenu dobrodošlicu i istovremeno sam čuo ponavljanje moga novog imena:

–  Lai, Lai, Lai…

Foto: www.pexels.com