Arhiva oznaka: Nikola Šimić Tonin

Nikola Šimić Tonin: Pletem ti priču

Viktorija Rogić, Moderna tradijica, Lika club Zagreb 2017.

Moderna tradicija – Pletem ti priču, s lica knjige, naslovom poručuje mlada autorica prvom svojom ukoričenom knjigom: Moderna tradicija – Pletem ti priču. Od niti riječi plete osvrte, kolumnama kazivanja, iz dana u dan u svojevrsnim dnevničkim zapisima: Pletem ti priču; Znamo li se šalit kao nekad?; Prvi dan škole muka ili veselje?; Preko konja i kočija do limenih ljubimaca; Nekad rijeka, danas perilica; Ojkanje i glazba; Sv. Luca na Božićna vrata kuca; Danas face nekad face to face; Nova ljetna ponuda – miris polja; Ki,Ča,Mi – naša čakavština; Pismo ili E – mail; Dane gubi ili dangubi; Ima li izbora – Nekad motika danas tacna…
Publicističkim stilom, najsloženijim stilom hrvatskoga standardnoga jezika, stilom javne komunikacije, stilom u kom se najvjerodostojnije pokazuje aktualnost. Mnoge jezične karakteristike ovoga stila uvjetovane su njegovom usmjerenošću na mnogobrojne primatelje različitog porijekla, obrazovanja, socijalnog statusa, kao i činjenicom da tekstovi nastaju u veoma kratkom roku. (Katni-Bakarši, 2001: 162).
Plete priče s rubova djetinjstva, rubovima zapitanosti, zaljubljenosti u svoj kraj, ljude, običaje, idiom… plete priču tragovima koje za sobom ostavlja narod njenog kraja… govor, riječi, običaje, materijalnu i nematerijalnu baštinu baštini idilikom doma i obitelji gradi svoj prepoznatljivi jezik. Svojim osvrtima daje riječ ženama koje su u tišinama i zakutcima doma tkale ljepote svojih sjećanja. Pjevale tuge samoća. Tegobe teškoga rada u polju, oko blaga, u kući oko ukućana. Govorile šutnjama. Ovim osvrtima dobivaju prešućene riječi. Govore njima o običajima minulih vremena. Čuvaju ostavštinu prošlih generacija, čuvaju u sadašnjosti kako bi bilo ostavljeno u naslijeđe za dobrobit budućim generacijama. Dostignuća što su nam preci ostavili u jeziku i književnosti, graditeljstvu i likovnim umjetnostima, uključujući narodnu umjetnost, u glazbi i… Što je jedna od odlika ove knjige.
Širina njezinih interesa, znatiželja i stalna upitanost o polazištima istraživačkog i primijenjenog rada očituju se u ovoj knjizi. Tematskom raznolikosti priloga – osvrta, osobnih crtica, članka… – zrcali se izazov tradicijske kulture kao predmeta istraživanja kojima – Plete priču.
Naša nas pletilja priča, iznenadi poetom u sebi, nasmije rijetkim smislom za humor, uputi na manje poznato, pouči, donese nam svoj kraj u njegovoj trenutosti u ovom sadašnjem aktualnome trenutku, iznenadi manje poznatim, natjera na sjećanja, na propitivanja i poredbe sa svojim krajem. Izuzetno vrijedna i dugo čekana knjiga. Čekao ju je prostor kom je nedostajala kao prijeko potrebna kockica u mozaiku tradicijske kulture. Knjiga Viktorije Rogić Moderna tradicija, nezaobilazni je izvor svima koji se u svojim istraživanjima budu bavili Likom, tradicijskom kulturom općenito.
Uistinu nam manjka knjiga ove i ovakve tematike.
Pletilji priča:
– I dalje nam pleti, otimaj zaboravu priče, do novih ukoričenja.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Kenjac

Svit
sviće.
Zora
zori.
A nas tri.
Tovar jutro uneredi.
– Oli ne moš stat?
Čim si progleda,
mora si,
porat zasrat,
kenjac.
S tovarom se kara ćaća.
Mati se doma,
iz spize,
s kraja vraća.
Vragolamo nas dva…
Đavolja ćaća.
Gleda nas s prove,
mašući nam mati…
Ugledavši je,
tovar se iskobeči … izvrati:
– Muči tovaru,
da bi l’ tovaru…!
U kobase ću te dati,
tvrdoglava li si soja…
Čija gre vaporom žena,
moja?
Oli tvoja?

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: O knjizi priča u rukopisu “I Supermen je bio novinar” Dražena Stjepandića

Knjiga priča “I Supermen je bio novinar” sadrži 22 priče iz novinarskog života. Neke su i malo duže, a neke su bile objavljene na portalima Tjedno, Dnevno i Portalu oko. Priča “Come an, Jura” je objavljena u u knjizi “Zvučni zid” (V.B.Z., Zagreb, 2009.), a priča “Posljednji dan” je objavljena kao poglavlje u knjizi Puki nacionale (V.B.Z., Zagreb, 2010.).
Priče donose mnogo nepoznatih događaja, detalja i podataka iz života poznatih ljudi. Mogu se čitati kao neka čitanka iza kulisa povijesti. U njima se miješaju novinarski, reporterski stil sa područjem suvremene proze prepune opisa. Reporterski stil prestaje biti novinarstvo i postaje proza o novinarstvu, literarni žurnalizam koji sa žurnalizmom ima veze jer ga ponajviše tretira i opisuje.
Priče iz zbirke “I Supermen je bio novinar” su podijeljene u pet neobilježenih tematskih dijelova. Prvi društveno-politički, drugi književnički, treći rokersko-estradni, četvrti sportski i u petom dijelu autor piše o nekim svojim djevojkama. Sve priče su naravno vezane uz novinarstvo jer za autora novinarstvo nije posao nego način života i on ga opisuje kroz različite situacije bez namjere da o tom poslu daje lekcije ili osude. Zaključke prepušta čitateljima.
U prvom tematskom dijelu miješaju se kasnije jasnije uočljiva područja jednako kao što u prvom dijelu mutiraju postojeće političke vrste najavljujući misli 21. stoljeća. U priči “Gospođa Gizela” priča o susretima s gospođom Gizelom Đureković. U priči “Četnički grob na Bleiburgu” ironično relativizira posljedice Drugog svjetskog rata. U prvom dijelu je i priča “Jegulje iz San Sebastijana” koja je posvećena putovanjima proslavljenog violinista maestra Tonka Ninića.
U drugom dijelu, ako izuzmemo Dragutina Tadijanovića i Borivoja Radakovića kojima su posvećene priče “Kad u Kolašinu umuknu utihnu ovce” i “Amaterijalizam”, autor piše o svojim poznanicima, mahom nepoznatim piscima. Naizmjenično duhovito i tužno, naizmjenično i istodobno, jednako kao što je to stilski reporterski i literarno.
U trećem sportskom dijelu autor u priči “Vrijeme kad Medveščak nije gledao nitko” opisuje neke hokejaške utakmice kad nije bilo publike. “U priči Maksimir Gorki” prisjeća se alkoholiziranog trenera Branka Zebeca koji je znao zaspati uz aut liniju, a pijan znao je skočiti kad njegova momčad dobije gol misleći da se dogodilo suprotno.
Priče nisu samo autorove priče, nego su u njima ispričane i priče koje je autor čuo. Često su priče kombinacije priča kao u priči “Večer uz grupu Jutro” gdje menadžer koji je otkrio Bijelo dugme priča kako im je pomogao i kad je želio suprotno kao u slučaju za Novu 1976. godinu koju je Tito dočekivao u Zagrebu. Da im napakosti, preporučio je Dugme protokolu zbog čega su morali otkazati dva rasprodana beogradska Pionira. U HNK u Zagrebu su Dugmetu isključili struju i naprasno su ih skinuli s pozornice, ali sam podatak da su nastupali za Tita, u ono vrijeme bio je dovoljan da ih bjesomučno počnu vrtjeti na radiju i televiziji, daleko više od drugih rokera, što je bilo raketno punjenje za karijeru Dugmeta. U toj priči autor ima i svoju priču o Dugmetu.
Tri priče posvećene su iskustvima drugih novinara. “Pošteni polkovnik Gomeljski” u kojoj se priča kako je Cibona s Aleksandrom Gomeljskim namještala utakmice. Priča “Gospon Amigo” je posvećana velikom nogometnom novinaru Zvonimiru Magdiću koji je izvještavao iz aviona koji je s nogometašima Dinama pao na aerodromu u Rimu, ali zbog spleta okolnosti taj tekst mu u “Sportskim novostima” nisu objavili u prvom izdanju, jednako kao ni tekst o mladom Maradoni. Priča “Posljednji dan” priča o posljednjem danu života pokojnog Ive Pukanića.
Zapravo mnoge od ovih priča su još neispričane nepoznate priče o poznatim ljudima i događajima.
Po riječima onih koji su pročitali ovaj rukopis radi se o knjizi iz novinarskog života kakve kod nas još nije bilo. Rukopis stavljaju uz bok knjigama priča “Sarajevski marlboro” Miljenka Jergovića i “Anđeo u ofsajdu” Zorana Ferića.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Poštanska marka s likom Joje Ricova

U suradnji s Hrvatskim filatelističkim društvom Zadar, a na prijedlog Nikole Šimića Tonina, uz podršku HKD Ogranak Zadar, izaći će se s prigodnom poštanskom markom posvećenom, izuzetnome čovjeku, pjesniku Joji Ricovu.
Joso Ricov (Joja) rodio se u Kalima (Zadar), 25. ožujka 1929. kao prvorođenac u otočkoj obitelji ribara Ive i Jakice rođene Rakvin (izvorno Raquin, francuskog podrijetla) kućanice i težakinje. Osnovnu školu završio je u Kalima (1940.), započeo soboličilački zanat, pohađao klasičnu gimnaziju pri Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru (1941.-1943.), odakle je zbog otpora talijanizaciji hrvatskog obalnog područja (pa čak i vlastitog prezimena Ricov u Rizzo!) te jasno izražena rodoljubnog, slobodoumna i antitotalitarističkoga stava isključen pod optužbom „ateist“ i komunist“, početkom srpnja 1943. Sudionik hrvatskog otpora, zatočenik u njemačkom konclogoru Musapstan kod Zadra (1944.), po završetku nastavlja i završava realnu gimnaziju u Zadru (1945.-1950.), upisuje se i diplomira na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao profesor slavistike (1959.). U srednjoškolskom razdoblju bavi se kiparstvom i glumom (Hrvatsko narodno kazalište u Zadru, s gostovanjima u Šibeniku, Splitu, Dubrovniku, i po otocima), u studentskom razdoblju i po dokočanju studija posvećuje se nadasve književnosti i prevoditeljskom radu, povremeno intenzivnije i likovnoj kritici („Čovjek i prostor“ 1954.-1955., „D’ ArsAgency“ 1963.-1967., itd.).
17. srpnja 1959., neposredno po povratku s III. festivala jugoslavenske poezije na autoputu „Bratstvo i jedinstvo“ (relacija Beograd – Ohrid) uhićen i zasužnjen (Savska cesta 60) u Zagrebu, odakle je 26. studenoga 1959., bez procesa i presude izgnan u dvogodišnje zatočeništvo na Grgur (otok sv. Grgura, do Golog otoka u Kvarneru). Na peticijsku intervenciju prijatelja Salvatorea Quasimoda, talijanskog nobelovca, kod Predsjednika SFRJ, osobnim nalogom Josipa Broza Tita 19. travnja 1961. pušten iz zatvora.
Od rujna 1962. do lipnja 1963. umjetnički konzulent kazališne institucije „Il Trebbo – centro di lavoro teatrale“ Tonija Comella u Milanu.
2966. i 1968. stipendist Pier Emmanuelova „Comitéa d’ Écrivains et d’ Éditeurs pour une Entr’ aide Européenne“ u Parizu.
Od 1. prosinca 1963. do 16. travnja 1967. dopisni urednik „D’ Ars Agencya“, milanskoga, periodika za suvremenu umjetnost s rubrikom „Lettera dalla Jugoslavia“.
Od 1. travnja 1968. do 12. studenoga 1970. član uredništva „Hrvatskog književnog lista“ kao jedan od utemeljitelja Zajednice samostalnih pisaca TIN.
Od mjeseca siječnja 1973. do studenoga 1975. predaje hrvatski i srpski jezik i književnost na slavističkim katedrama Državnog (Universitá degli Studi) i Katoličkog (Universitá Cattolica del Sacro Cuore) sveuličišta u Milanu. U to vrijeme svojim predavanjima, demonstracijama te znanstveno teorijskim i praktičnim radom audiorehabilitatora i pedagoga diljem Apeninskog poluotoka uvodi u Italiju Verbotonalnu metodu za rehabilitiranje slušnooštećenih (na istoimenim talijanskim kongresima formira stručne kadrove za spomenutu djelatnost) i instalira AVGS metodu prof. dr. Petra Guberine na obje slavističke katedre milanskih sveučilišta. Kroz isto razdoblje, od 1974. do 1975. surađuje u talijanskoj leksikografskoj ediciji „Grande Enciclopedia“ Geografskog zavoda De Agostini di Novara, a od studenoga 1975. do 31. lipnja 1984. nastavlja sa svojim radom audiorehabilitatora u Centru SUVAG u Zagrebu.
U bilješci post sciptuma neka budu spomenuti i sljedeći biografski podatci vezani za inozemstvo.
10. ožujka 1967. na sveslavenskom smpoziju „Aspetti e momenti dell’ arte sacra nei Paesi slavi“ održanom u milanskom kazalištu „Angelicum“ od 7. – 14. ožujka 1967. sudjelovao kao pozvani predstavnik Jugoslavije sa cjelovečernjim predavanjem pod naslovom „L’arte sacra in Jugoslavia – affreschi e miniatura“.
Kao predstavnik Zajednice samostalnih pisaca TIN, na poziv Belgijske kraljevske akademije, pribiva VIII. (1968.) i IX. (1970.) Međunarodnom biennalu poezije u Knokke – Le Zouteu (Belgija) gdje nastupa (1970.) iznimno zapaženim govorom na temu „Nouvelles Voies de la Critique“ i „Poésie 70 – Évolution ou Révolution.“ U istom razdoblju, kao izaslanik Zajednice samostalnih pisaca TIN, početkom svibnja 1969. ide u pohode naseljima Moliških Hrvata u Italiji gdje oživljuje i uspostavlja njihove tješnje sveze s Pradomovinom te održava niz predavanja na temu naše nacionalne umjetnosti i kulture.
Poetskim sijelima i predavanjima iz naše političke i umjetničke baštine (Zvonimir – dobri kralj Hrvata, Velike Hrvatice, Pape i Hrvati) te iz sfere mudroslovlja, književnosti i vjere (Hrvanje s Bogom), poglavito od 1989. do 1994. obletio Njemačku, Australiju, Švedsku, SAD i Kanadu.
Na Kolumbovskom skupu književnika u Genovi, travnja 1992., koji se odvijao u raspravljanju na temu „Il futuro dell’ Europa e gli scrittori“ (Budućnost Europe i pisci) sudjelovao s iznimno aplaudiranim izlaganjem naslovljenim „Fare tardi e meno di non fare! (Kasno učiniti – manje je od ne učiniti!).
Joja Ricov nositelj je Međunarodne nagrade „Europa Arte“ (Pariz, Cirih, Milano) – „per ampia e meritoria attivita artistica“, za rubriku ogleda „Lettera dalla Jugoslavia“ (Milano, 1964.); „Povelje hvalezaslužja“ Talijanskog instituta za kulturu, Zagreb 1966.; Međunarodne nagrade „Parthenope Aurea“ (Zlatna Partenopa) s pergamenskom nominacijom „Cavaliere dell’ Arte 1997.“ (Vitez Umjetnosti 1997.) Univerzalne akademije „NEAPOLIS“ za lijepe umjetnosti, znanosti i književnost u Napulju 1997.
Član Društva književnih prevodilaca Hrvatske (od 4. siječnja 1956. do 31. siječnja 1969.); član Hrvatskog pagvaškog društva (od 1968.); član radnik Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda (od 1966.); član utemeljitelj Zajednice samostalnih pisaca TIN, urednik za poeziju i likovnu umjetnost (od 1. travnja 1968. do 12. studneoga 1970.); član Društva književnika Hrvatske, sada hrvatskih književnika (od 28. veljače 1974.); Hrvatskog centra PEN-a od ’88., talijanske književne institucije „Sindacato Libero Scrittori Italiani“ (Rim), od 1988., član Predsjedništva Hrvatske paneuropske unije od 1991.
Poveznica: http://dhk.hr/clanovi-drustva/detaljnije/joja-ricov

Nikola Šimić Tonin: Šljiva

ja zasadih šljive drvo
nije ovo meni prvo
što zasadih šljive drvo
a i neću moći
stalno jesti
kruh, slaninu i luk bijeli

stegla zima da i kamen drhti
stegla zima da lede se prsti
u vrtu sam izniklu
šljivu da pokrijem
šljivu da pokrijem
vrag sami da je (ne)odnese
a kada rodi
nešto ću odvojiti na stranu:
za sušiti
za činiti slatko
za činiti rakiju

za činiti radost

Foto: www.pexels.com