Arhiva oznaka: Nikola Šimić Tonin

Nikola Šimić Tonin: Umiven mislima

Boris Marić: Uvod u san, Književni klub Brčko distrikt BiH, Za izdavača / Urednik – Žarko Milenić, Brčko 2016., Knjiga pjesama.

Kada će i u kojem trenutku zaiskriti pjesma u duši  pjesnika graniči s magijom?

U noć umotane, iscrpljene greške / Beskorisne leže u nivou glave… (Oneirologija)

Uvod u san, poetski san Borisa Marića. Tako je dojmljiv osjećaj kada nam se dogodio ovaj ukoričeni stihovlja san koji nas zaokupi snažnije nego živa stvarnost.

Dječja igra rukama / U zraku, na svjetlu / Snažno kao kukama / Privlači pažnju / Vrh jezika / Ostaje nijem / Na ražnju / Iznad sljepila / Raste dosada u muhama / I troše se zalihe ljepila. (Emocionalna glupost).

Kompleksnost sna svojevrsna je enigma, snivačev (čitaj pjesnikov) izraz – pjesma za pjesmom iz zbirke pjesama Uvod u san, poete – sanjara – „Mjesec mu noćna rasvjeta“, ko „Astronom uvijek na putu“, „Nad vremenskim grobljem“, „U samostanu za ljubavnike“, „Plače od smijeha“, „Bez da i bez ne“… poetski plovoput prostranstvima sna, budi ga bjelina papira, stranica knjige novom pjesmom ukoričene zbirke pjesama – „Snovidica“.

Pjesničke imaginacije Borisa Marića, nude kroz stihove, reducirano i jasno, liječe riječima raznovrsna stanja njegovih misli i strahova. Zapitanosti nad samim sobom. Nad životom. Nad križištima sebe. Križa kojeg nosi. Pjesnika u sebi. Psihologija snivača – pjesnika Marića ponudila je ključ njegovoga stvarnog stanja, uobličila u nadrealnom stanju sna u kojem je, uobličila pjesme. I to ne bilo kakve pjesme.

Ja sam tvoj najbolji prijatelj / Moj prst je uperen u zemlju / I moja istina nije pravilnik / Iz usta pogubljenih svetaca / Zašto patiš u svom spasitelju … (Hipnoteza)

U prostoru pjesnikova uma događa se sve. Um povezuje već življeno vrijeme i neku individualno zapamćenu sliku. Sa strašću muke pojavio se stih. Sve nije umrlo ostala je poezija. Ritam emocije i misli se nadopunjuju. Bolima i strahom stvorene atome uzburkanih emocija povezuje u svoj poetski doživljaj i tu nit doživljaja s emotivnim sadržajem – komprimiranim prostorom individualnog, ritma sastavnica tempa asocijacija i spoznaja, osobne spoznane s poveznicom univerzalne ljudskom rodu ugrađene i u arhetipskom obliku prepoznate urođene matrice neupitnoga izuzetno nadarenoga pjesnika.

Ako već jednom ostarimo sa svemirom… (Suočavanje). Tišina dubokog trenutka… (Globalizacija). Polako se mislima umivam… (Obarač). Mirišeš na ljubav… (Uvod u san). Tišina ostavlja prostor za misli… (Mir). Moje otvoreno srce na policama… (Anahata). Krvavih očiju i suženih zjenica / U koje više nije mogao stati čovjek… (Tradicija). Gasim svjetlo i odlazim / U svoj podrum / U grudima. (Normalan). Tvoje lice je nebo… (Pet dana bez tebe). Mi ližemo slike / Ljudi sa ranama… (Neosporno). Nebo nije bez razloga iznad nas… (Omaž).

Ukoričena glazba stihova Uvod u san izuzetnoga mladoga pjesnika Borisa Marića dugo nas drži budnim…

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Ravna ploča

Uz 35. susrete kazališta / pozorišta Bosne i Hercegovine u Brčkom

Izvedbom predstave “Ravna ploča” Bosanskog narodnog pozorišta Zenica u Brčkom su otvoreni 35. susreti kazališta / pozorišta Bosne i Hercegovine koji se odvijaju od 15. do 23. studenog 2018. u Brčkom.
Predstava govori o sudbini žene u tradicionalnoj, konzervativnoj sredini koja se ne uklapa u norme što ju je obilježilo i udaljilo od ljudi. Također, govori i o prevelikoj majčinskoj brizi i ljubavi čiji učinci nisu uvijek dobri za dijete.
U predstavi autora Dragana Komadine i u režiji Lajle Kaikčije, glavnu ulogu tumači prvakinja Kamernog teatra 55 Sarajevo Gordana Boban uz zeničke glumce Nusmira Muharemovića, Roberta Krajinovića, Muhameda Bahonjića, Predraga Jokanovića i Zlatana Školjića, priopćeno je iz Službe za odnose s javnošću BNP Zenica.
Zalud sva kazališna naobrazba ako se u glumi ne vidi duša, ako nije data, donesena kroz lik, ako nema duše, nema oduhovljena lika. A koliko je u ovoj predstavi doneseno duše, doneseno do boli. Ova se predstava ne pamti, ova se predstava boluje. Toliko emocija. Zgusnutih, teških, dovedenih u naboju oživotvorenih riječi do puknuća, savršenstvom teksta. Od Komadine do dramske komadine – gromade dramskog štiva.
Raznih trava ima, koje vidaju – liječe ovo / ono… s pravom se pita glavna junakinja ima li trava za ljubav. A što ako ljubav nema mjere. Što ako je ljubav slijepa pa oslijepi najmilije, ako se izgubi granica, ako se pređe, tragom one Miljkovićeve, ubi, unakazi prevelika ljubav.
Ne žive ove i ovakve tragedije u kamenitim pustopoljanama Duvna – TomislavGrada. Bogu iza nogu. Na žalost žive i to nama pred očima, nama pored očiju slijepim. Žive u susjedstvu. U neboderima. U zgradama. Saznamo za njih kad se objelodane u Crnim kronikama.
Predstava je ovo neupitno za malu scenu, svako i najmanje udaljavanje od publike šteti je.
Toliko je slojeva u ovoj predstavi. Slojevita predstava. Modernost glazbe. Znalost tradicijske kulture. Govor gluhog kola. Glazbeni efekti. Govor. Jezik. Idiom. Ikavica – Pun pogodak. Malo je znano kako se ikavica govori ne samo na jugu BiH, već su je govorili i govore i Hrvati i Bošnjaci u Srednjoj Bosni.
Neke od najljepši svojih stihova Musa Ćazim Ćatić napisao je na ikavici.
Utvare daju štih predstavi. Likovi naših strahova. Donesena atmosfera. U tom kraljestvu bez sunca. Prozor u svijet prekriven. Onako kako se u tim krajevima prekrivaju prozori kada netko umre.
Ima li uopće svijeta izvan njegovoga svijeta mraka – pita se glavni lik.
Toliko je humorističnog u ovom štivu, a nikome nije do smijeha.
Monolog majke, na tragu antičkih tragedija. Poentiranje predstave otkrivanjem teške i bolne tajne koja je razdire. Često otkrivena tajna olakša dušu. Duša majke još je čemernija. Teža. Ništa je olakšalo nije. Gorda Gordana u ulozi majke. Na ponos joj ova uloga. Pamtit će je i po njoj.
Predstava nema slabog mjesta. Na otvaranju „Susreta“ visoko je podignula vrijednosnu ljestvicu.
Što tek reći za lik doktora. Trebala bi čitava jedna psihoanaliza. I za kraj, na kraju, tragom spomenutoga u predstavi, glazbenoga i ljudskoga osobenjaka Tome Bebića:
Časmo na ovome svitu čovik se upita!?

Foto: s web stranice https://susreti.co.ba/2018/11/16/iz-ugla-mladena-bicanica-demoni-vistice-ljubav-i-mnogo-tuge-na-ravnoj-ploci/

Nikola Šimić Tonin: Poznati laureati – Književna nagrada Goran Bujić, Književnici – novinari

Hrvatsko književno društvo, Zadarski ogranak, pokrenulo je projekt dodjele nagrade koja nosi ime Gorana Bujića, novinara, pisca, urednika, koji nas je prerano napustio nakon teške bolesti. Dodjeljuje se i nagrada Donat za književni doprinos te Nagrada za životno djelo.
Više o ovom događaju rekao nam je Nikola Šimić Tonin, predsjednik Hrvatskog književnog društva Ogranak Zadar, koji je uz dnevni list “Zadarski list”, organizator dodjele nagrada.
“Potaknut izvornom idejom profesorice i književnice, Žakline Kutija, zajedno s njom dakako i uz nesebičnu pomoć i podršku Zadarskoga lista, Hrvatskoga književnoga društva, Hrvatskoga književnoga društva Ogranak Zadar kojem sam na čelu, odlučili smo pokrenuti književnu nagradu u sjećanje na Gorana Bujića: Goran Bujić – Književna nagrada – Književnici novinari”, i nagrade „Donat“ za književni doprinos uvidjevši potrebu za istom, te „Nagrade za životno djelo“ ispravljajući i nanesenu nepravdu prema nekim od autora koji su nepravedno zaobilaženi a svojim su radom ostavili neizbrisiv i značajan trag u kulturi, kulturnome životu RH i izvan njenih granica”, kaže Šimić Tonin te dodaje:
“Nagrade će se dodjeljivati godišnje, 28. studenog na Goranov rođendan, a o nagradama će odlučivati žiri koji će se sastavljati za svaku tekuću godinu.”
Za ovu godinu žiri su činili: Žaklina Kutija, Nikola Šimić Tonin, Erni Gigante Dešković, Valerio Orlić, dr. sc. Dragan Gligora, Davor Jašek. Nagrada se sastoji od diplome i umjetničke slike/fotografije, eminentnih zadarskih umjetnika.
Prilikom dodjele nagrade upriličit će se književna večer na kojoj će biti riječi o stvaralaštvu Gorana Bujića te nagrađenih autora, uz bogat kulturno-umjetnički program.
O Goranu Bujiću
28. studenoga 1955. u Zadru rođen je Goran Bujić, pjesnik, kritičar, esejist i novinar. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Zadru, a studij komparativne književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te je na istom Sveučilištu magistrirao iz područja filoloških znanosti.
Kao srednjoškolac radio je u Zadarkomercu te kao student u izdavačkoj kući Naprijed u Zagrebu. Još kao apsolvent počeo je objavljivati članke, dobivši kolumnu TV fokus u Večernjem listu 1979. godine. Književnu kritiku objavljuje u svim relevantnijim časopisima i novinama (Republika, Delo, Pitanja, Forum, Dometi, Dubrovnik, Quorum, Revija, Književna reč, Polja, Dubrovnik, Zadarska revija, Zadarski tjednik, itd., više od 360 recenzija).
Uvršten je 1981. u Panoramu mlade hrvatske kritike. Priče objavljuje u više časopisa za književnost: Republika, Pitanja, Dubrovnik, Istra, Revija.
Od prvih ratnih dana surađuje u Zadarskome listu, od pokretanja ove novine, gdje do posljednjeg trenutka biva urednikom kulture i priloga Donat.
Od objavljenih knjiga značajno mu je djelo magistarski rad Život i djelo Josipa Juga Šuljića, a posebnu pozornost na svoj rad privukao je romanom Zlatni šut (Zagreb, 1983.). Izbor iz poezije objavljen mu je u časopisima Dometi (1980.), Zadarska revija (1982.), Rival (1995.), Sokolar (1998.) itd. Svojim prikazima i osvrtima uvršten je u panoramu Mlada hrvatska kritika, a također je uvršten u Guju u njedrima – panoramu novije hrvatske fantastične proze (Rijeka, 1980.) te u desetak drugih knjiga raznih autora.
Goran Bujić preminuo je 5. srpnja 2011. godine.
Laureati:
Književna nagrada – Goran Bujić – Književnici novinari pripala je pjesniku i novinaru Prim. dr. Mirku Jamnicki Dojmiju.
U kategoriji Književnici Novinari – Kategorija mladi nagradu je dobila pjesnikinja i novinarka iz Makedonije, Suzana Miceva.
U kategoriji Književnici novinari izvan RH nagrada je pripala pjesniku i novinaru iz Crne Gore Borisu Kastelu.
Nagradu za životno djelo dobio je zadarski književnik Ante Gregov Jurin.
Donat za književni doprinos dobio je slikar, književnik i novinar Zvonko Čulina.
Donat za kulturni i književni doprinos dobila je Mirjana Majić.
Posebno priznanje dobila je Udruga Makedonaca Zadar, MKD „Biljana“ – Zadar koja slavi vrijedan jubilej iduće godine, 20 godina djelovanja.
Nagrade će se dodijeliti 30. 11. u 18. 00 u MMD Gradske knjižnice Zadar.

Foto: Zadarski list

Nikola Šimić Tonin: Svjetionik

Jere Bilan: Svjetionik, Zbirka priča, Vlastita naklada, Zadar 2018.

Jere Bilan, pripovjedač – svjetionik nad morem priča iznad kog se kao valovi izdižu priče osvijetljene Jerinim pripovjedačkim umjećem: Konop, Svjetionik, Sat, Dva ribara, Ribarnica u Taormini, Razlomak, Banka, Slikar, Ljubav, Kromosomi, Božji prst, Ljubav dva kapetana, Lička mećava, Rigel, Gospodin Soo.

Da su ostale u mraku, u dubinama mraka, gluho i daleko bi bilo, da do njih nikad nije došlo, potopljene zaboravom, nekazane, neispričane, nenapisane… da ih nije izvukao iz dubine mraka oštrinom svoga pripovjedačkoga pera, osvijetlio im put bjelinama stranica knjige, hvala Jeri što bio im je svjetionik, bogateći nas. Vrijedilo je oknjižiti ove priče.

Bio sam na otočiću-svjetioniku Blitvenica, nedaleko otoka Žirja, lovio sam lignje i bila je noć. Počeo sam pozornije promatrati tu snažnu zraku svijetla koja sa svjetionika kruži morem i pomislio sam da izgleda kao ruka pružena pomorcima. Božja ruka koja spašava živote, jer treba znati da je to jedan od 48 austrijskih svjetionika na Jadranu. Lako je danas kad postoje sateliti, no pomorci su nekad bili dezorijentirani na moru, a ova zraka sa svjetionika je bila ruka spasa koju su prihvaćali i bivali spašeni. Ta je noć bila svojevrsni okidač da ću svoje priče ozbiljno napraviti. Pa moja prva knjiga se i zove „Svjetionik“, a od svih priča najdraža mi je upravo ona koja nosi to isto ime. Glavni likovi te priče su Sefardi, jedna obitelj koju pratim kroz četiri generacije. Ta priča šalje dobru poruku, kako navodi Jere Bilan.

Svojim pripovijedanjem Jere ostavlja pečat vjere u ljude i ljudsko. Zatvara se u svoje intimno carstvo, blistavo carstvo Mediterana, mora, škoja, težaka… ljudi i obala… i iz njih izvlači najljepše niti svoga pripovjedačkoga pleta.

Sve nastaje iz konkretne asocijacije, ali u mojoj mašti pretvara se u nešto drugo. Lani sam na tankeru došao skroz do ruskog Novorosijska, prošao sam pet mora, Jadransko, Jonsko, Egejsko, Mramorno i Crno, duh Mediterana osjetio sam u njegovoj punini. Posljedica toga je da su i neki lokaliteti i likovi mojih priča razasuti Mediteranom.

Simbolika priča u „Svjetioniku“ je višeznačna, no ono što je moja intencija u svakoj priči je da svojom edukativnošću i zanimljivošću čitatelja odvede negdje drugdje, gdje nikada nije bio. Da čitatelj u priču bude uvučen, da ga ponese i da osjeti emociju. Kada se to posloži, to ima smisla, priča ima svrhu, nema ispraznosti i otišli smo ‘iznad radara’ piše Jere Bilan.

U moru riječi Jere uspješno navigava – plovi do svoga cilja – priče. I priča zasvijetli. Zazvijezdi se na književnome nebu, skupljena s drugim pričama – Svjetionik. Njegova priča nije opis jednog jedinog trenutka koji probudi inspiracija. Prva zapisana misao oboji taj trenutak inspiracije različitim bojama koje slaže po nijansama i njihovoj srodnosti ispreplićući  ih u priči. Više nijansi plave: beskraj mora, nebeskog svoda, zvijezda, zvjezdanoga neba. Te nijanse imaju inspirativni karakter i vode kroz taj trenutak. Inspiracija nije jednostrana i nije ista kod pisanja svih priča Svjetionika. Te nijanse su uvijek različite i uvijek iznova pokreću svijet u njemu, svijet mediteranskog čovjeka. Njihove karaktere. Životne filozofije. Osobitosti.  Osobnosti. Žilavost, dosjetljivost i opstojnost, na tom škoju, moru, ubirući plodove škoja, plodove mora i bivajući stoljećima uspravan i gord. Svoj na svome. I u bijelom svijetu on je svoj, isti takav. Otišao sa škoja, ali škoj nije niti će ikada otići iz njega. Na zalasku života, kao na zalasku dana sunce moru, vrati se tom istome škoju da se ugasi na njemu.

Jerin dar pisanja je urođen. Čitajući njegove priče uviđamo kako uživa svakom porom svoga bića da svoja iskustva i doživljaje pretvori u priču unoseći svu strast pisanja i da to iskustvo nesebično podjeli. „Otvori nam oči“.

U Jerinoj individualističkoj filozofiji svakodnevnice “koja sve opravdava”, i u “kojoj se sve može”. Iz perspektive običnog, malog, čovjeka u ime “ljudske duše” zasvijetliše Jerine priče. Ukoričen svijetli Svjetionik.

Jere Bilan zaljubljenik u sve što je uz more povezano. Rođenjem bodul, a opredjeljenjem učitelj u Pomorskoj školi, Bilan se i nije mogao svojim prvijencem pojaviti s nekom drugom tematikom.

Njegovo poznavanje mora je fascinantno. On i more se druže, vole, i u potpunosti razumiju, pa je i psihologija likova koji žive na moru, uz more i od mora izvrsno razrađena. Njegovi likovi su fino iznijansirani, gradi ih kroz opise njihovih stanja i susreta, ali i u ovisnosti od sredine u kojoj žive i krajeva koje upoznaju. U svakoj je priči poruka i ona je krešendo priče. Stoga je ova knjiga edukativna i poučna, duboko moralna i humana , zaključjuje Drago Marić.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Petra

Petra, suvremeni makedonski roman, autor: Petko Šipinkarovski

Filmičnost pripovjedačkoga pleta priče, (dolazak na željeznički kolodvor glavnoga lika, Petre – Pogleda oko sebe kroz svoje tamne naočale svijetlih srebrenih ručki…) Petra, glavni lik romana Petka Šipinkarovskog, donesena slika, slika povratnica, vraćena iz sjećanja, kao da se pisac – pripovjedač nalazi na samoj crti buđenja, s one strane ruba noći, otimajući je zaboravu, ulazi s njom i toliko drugih slika u budno stanje, oživljavanjima riječima, neupitnoga umjetnika riječi – pjesnika, sav život oko sebe, iz sebe, iz sjećanja, nakupina duše… ocrtava, oštrinom svoga spisateljskog pera sjedinjuje sve sa stvarnim životom i život živi pred nama, stvarnim, punim plućima, sigurni da ćemo koji od tih likova ugledati na ulici pomaknemo li zastor na prozoru.

Tog su jutra, sa visina iznad istočnih planina sunčeve zrake zapljusnule grad.

Blješte pjesničke niti u pripovjedačkome tkivu Petkova romana. U mozaičnosti toga tkanja, znalačkog tkanja priče, upliće se život Makedonije, Makedonaca, sve te veličine malenih, ljudi iz puka, sa svim njihovim strahovima, običajima, tradicijom i ponosom onim što jesu, poštenjem, ljudskom crtom, dignutom glavom koja ih drži iznad vode. Odnos muškarca i žene. Muškarca – domaćina, a opet – Muško je glava kuće, a žena vrat. Glava ide gdje je vrat okrene.

Iz višeslojnosti romana saznajemo o svakodnevnici makedonskoga seljaka koji okrenut licem gradu, mašta o životu. Životu u gradu.

Ostvaruje svoj san Petrin otac…

Onda sve te živote svojom životnom pričom i pričama oko nje ponese, ponesena „zlom“ sudbinom Petra. Mladalačka ljubav – Stojan. Bijeg u veliki grad – Zagreb.

Zagreb je žmirkao okićen snijegom koji je pokrio drveće oko Starog Grada i autobusnog kolodvora, Šalatu i ostale dijelove grada. Oštri je vjetar zavijao dok su širokim bulevarima vozili tramvaji i auti, kamioni, bicikli… po pločnicima je bila masa ljudi, svi nekamo žureći.

Roditelji uhvaćeni u gvožđa običaja. Modrice na dušama. Boli. Iščekivanja. Osude zbog bijega s mladićem koji je tu služio vojsku. Oprosti – bez oprosta. Jezičarenja. Osude sredine, koje više govore o toj i takvoj sredini. Doneseno tako upečatljivo, znalački i uvjerljivo od strane Petka Šipinkarovskog, da te na momente zaboli duša. Mnogima će se vjerujem oteti i suza i to ne samo jedna.

Tuga je uselila u dom Trajkovskih… slomljenih srca i s bolom u duši, očekivali su bilo kakvu vijest o njihovoj Petri…

Individualna zasebnost pripovjedačkoga dara Petka Šipinkarovskog karakteriziranje je likova, koje pažljivo i vješto, upečatljivog efekta, iz situacije u situaciju, skoro pa sostificiranim pripovijedanjem u okruženju naglašene senzualnosti donosi.

Nesreća i stradanje Stojana.

(…)

Smrskani auto izrezan strojem koji je pištao. Dijelovi putnika su izvučeni  i umotani u plahte. Policajac se približi i pogleda brzinomjer čija je kazaljka stajala na sto trideset i osmom kilometru.

 – Prebrza vožnja! Vozač nije prilagodio brzinu uvjetima na cesti…

Život u crnini boli. Hrabar zakorak u novi život. Bojan.

 – Jadan čovjek! – kako su nam slične sudbine! – pomisli i nastavi razmišljati o njemu, ponukana lijepim riječima koje je o njemu čula od direktora. Razmišljajući tako, osjetila je kao da neki oklop oko nade puca, kida se, i da iz nje opet zrači neka ženstvenost, neka nada.

Igra sudbine ili prijepis stvarnoga života – ili jedno i drugo – sukreacija pisca života. Stvarne stvarnosti. Nevjerojatan – trilerski obrat, romana lika, zavičajnoga romana, romana sudbine… sve je to i još toliko toga Petra – roman Petka Šipinkarovskog. Mogao bih jednako tako reći da je ovo i ispovjedna proza, ali čini mi se da svakom kvalifikacijom u jednoj mjeri pogađam i promašujem bit, svrhu ili pripovjedni oblik ove knjige.

– Eto mog sna! Selo, crkva, Bojanova sjena… – okrene se ka policajcu i odgovori:

–  Da! ja sam!

– Danas je, po naredbi Interpola, vaš suprug lišen slobode. Uhićen je na radnom mjestu pod sumnjom da je skrivio smrt nevjenčane supruge u Njemačkoj, sustavno trovanje toksinima, a sve to iz koristoljublja…

Uistinu bi bili uskraćeni, siromašni i prazni života oživljenih u ovoj knjizi koju je neupitno trebalo oknjižiti.

Po sklapanju korica romana Petra Petka Šipinkarovskog ostanemo dugo u gospodstvu tišine sami sa sobom.

Čovjek postoji na taj način što se stalno otkida od onog što je. – Jean – Paul Sartre.

Foto: www.pexels.com

Osmi povjerenik

S Renatom Baretićem razgovarao je Nikola Šimić Tonin

Renato Baretić (Zagreb, 12. travnja 1963.), hrvatski novinar i književnik, studirao fonetiku i komparativnu književnost. Godine 1983., zapošljava se kao novinar i piše za brojne hrvatske novine i magazine. Surađivao je u TV projektima. Bio koscenarist TV serije Novo doba, te sastavljač pitanja za TV kvizove. Za roman Osmi povjerenik dobio mnogobrojne književne nagrade. Posljednjih desetak godina živi i radi u Splitu. Otac je dvoje djece. Zajedno s Ivicom Ivaniševićem, Antom Tomićem, Juricom Pavičićem i Alemom Ćurinom pokreće kulturni časopis Torpedo, klicu iz koje je kasnije izrastao FAK. Od pisanja živi već 33 godine, objavio je tri romana, dvije zbirke poezije, jednu slikovnicu i nekoliko tisuća autorskih kolumni u vodećim hrvatskim glasilima. Od 2007. do 2016. urednik programa splitskog festivala pričanja “Pričigin”, radi još i kao kvizovođa te učitelj kreativnog pisanja.

Ima li Reno nešto da nisam rekao u uvodu ovom razgovoru a trebao bih reći?
Ima, ali onda ne bi bilo prostora za razgovor.

Uvriježilo se kad kažemo Renato Baretić – kažemo i da nismo rekli – Osmi povjerenik, izuzetno književno djelo – a i film snimljen po njemu. Kao što neke glumce bilježe i određuju neke uloge, tako je Vas obilježio ovaj roman?
Jest, i to mi je sve manje drago. Napisao sam poslije Osmog povjerenika još dva romana, nimalo slabija, bili su i finalisti za neke ozbiljne nagrade, prevedeni su na nekoliko jezika, nisu im ni prodane naklade bile baš za bacit’, ali o njima me nitko ništa ne pita. Sve mi teže pada to što su pojmovi Osmi povjerenik i Renato Baretić postali skoro pa sinonimi.

Toliko je toga neobičnoga vezano za ovaj roman, što mu je prethodilo i dovelo do njega.
Duga je to i dosadna priča, a usto i banalna. Nema iza tog romana nikakvog višegodišnjeg mukotrpnog istraživanja, ni poetičkog promišljanja, niti programatske nakane. Jednostavno, pala mi je na pamet potencijalno dobra priča za TV-seriju, ali onda su neki moji prijatelji, također novinari krenuli pisati i objavljivati romane, pa sam pomislio – zašto da ne probam i ja. Nisam, srećom, imao previše tog scenarija u rukopisu, pa ga je bilo relativno lako “prevesti” u prozu, u prvih dvadesetak stranica romana.

Milijuni se novih knjiga objavljuju diljem svijeta svake godine, ali možda tek desetak tisuća njih doživi uspjeh kroz prijevode, ekranizaciju, ili visoku prodaju. Zakon velikih brojeva govori vam da tu ne može biti riječ samo o kvaliteti knjiga, da valja imati i podosta sreće. Nisam nezadovoljan svojom količinom književničke sreće, ali kad god spoznam koliko je ona imala udjela, pomislim – pa zar je nije moglo biti malčice više?

U jednome neformalnome razgovoru rekli ste mi kako ste kroz ovaj roman u njegovom nastajanju skoro pa u nasluti dali događaje koji su se poslije dogodili.
Da, jedan se lik sklon laganju i pretjerivanju, građanin BiH, u knjizi hvali kako je spavao sa Severinom, par mjeseci nakon izlaska knjige iziđe i onaj Severinin privatni video s jednim građaninom BiH. Sredozemne medvjedice vratile su se u Jadran također tek nakon izlaska tog romana, Ratzinger je ubrzo postao papa… Ima toga još i, sve u svemu, bio sam se malo uplašio samog sebe.

Istaknuli ste koliko je značajan faktor sreće za autora.
Da, postoji cijeli niz primjera kojima bih vam to mogao ilustrirati. Milijuni se novih knjiga objavljuju diljem svijeta svake godine, ali možda tek desetak tisuća njih doživi uspjeh kroz prijevode, ekranizaciju, ili visoku prodaju. Zakon velikih brojeva govori vam da tu ne može biti riječ samo o kvaliteti knjiga, da valja imati i podosta sreće. Nisam nezadovoljan svojom količinom književničke sreće, ali kad god spoznam koliko je ona imala udjela, pomislim – pa zar je nije moglo biti malčice više?

Naglasili ste ulogu urednika, u Vašem slučaju Krune Lokotara, ako se ne varam.
Angažirani urednik za finalni je rezultat važan gotovo jednako kao i sam autor. U Kruni Lokotaru našao sam (što je također uklopivo u priču o nužnosti sreće, ali nemamo mjesta) savršenog urednika i suradnika, čovjeka koji živi u nastajućem rukopisu istovremeno sa mnom. Svaki njegov savjet ili sugestija zlata mi vrijedi, a kad se oduprem i ne poslušam ga – pokaže se da sam bio u krivu. Nenametljiv ali uvjerljiv, Kruno će zauvijek biti moj urednik, a i doživotni prijatelj.

Značajni naši književnici su novinari i obrnuto – egzistencijalno vezani za novine.
Pisanje je zanat, i novinarsko i književno. Jedanput su prijatelju Borisu Dežuloviću postavili slično pitanje, a on je odgovorio, citiram po sjećanju: “Pa što je tu čudno? Zašto se nikad ne pitate kako to da među vaterpolistima ima toliko ljudi koji znaju plivati?” Tome mogu pridodati samo još jedan detalj: novinari koji su i pisci u pravilu su dobri u obje uloge, neki i odlični. Kažem vam, gradnja teksta, struktura rukopisa, sve ono što nazivamo autorskim pisanjem, i u novinama i u knjigama, to je samo zanat. Zanat kojeg se najbolje uči čitanjem boljih od sebe.

Povezuje nas ljubav prema Makedoniji i makedonskome puku.
Da, pa i upoznali smo se nas dvojica zahvaljujući Makedoncima, odnosno udruzi Hrvatsko-makedonska tangenta koju vode sjajni Milena i Sašo Georgievski. Moje veze s Makedonijom nisu duge, traju tek desetak godina, ali su izuzetno čvrste. Sva su mi tri romana objavljena na makedonskom jeziku, bio sam i sudionik Struških večeri poezije, lani sam proveo mjesec dana u Skopju, na književnoj rezidenciji. Stekao sam moćnu gomilicu prijatelja koji me stalno zovu da opet dođem, a meni je teško svaki put kad se ne mogu odazvati.

Najdublji korijen svake umjetnosti, čak i apstraktne likovne ili suvremeno-plesne, zapravo crpi snagu iz nečijih napisanih riječi. A pisci su i dalje na dnu hranidbenog lanca, najmanje ih se cijeni. Nemojmo dalje o tome, znate da ne volim baš previše kukati.

Znano je da živite za pisanu riječ, kako se živi od pisane riječi, vi tako živite 33 i … godine?
Za koji mjesec bit će točno 35 godina otkako živim od pisanja. Bilo je i sjajnih godina, ali mnogo je više onih napornih, provedenih u grčevitoj borbi za (u financijskom smislu) elementarno građansko preživljavanje iznad granice siromaštva.

Položaj književnika u RH?
Ponižavajući. Najdublji korijen svake umjetnosti, čak i apstraktne likovne ili suvremeno-plesne, zapravo crpi snagu iz nečijih napisanih riječi. A pisci su i dalje na dnu hranidbenog lanca, najmanje ih se cijeni. Nemojmo dalje o tome, znate da ne volim baš previše kukati.

Obično se govori i piše o „Dalmošima“ u Zagrebu, kako se osjeća „Zagrebčanac“ u Splitu?
Nakon skoro 25 godina ovdje – sasvim domaće. Više se ne osjećam kao Zagrepčanin u Splitu, nego kao Splićanin iz Zagreba.

Izuzetno me se dojmila anegdota koju ste podijelili sa mnom o sudjelovanju Roma na Pričiginu.
Niste jedini, kutinski su nas Romi počastili nizom bizarnih dogodovština, ali nemamo ovdje mjesta za prepričavanje cijele te komedije, iz koje su se rodile ne samo nezaboravne uspomene, nego i neraskidiva prijateljstva.

Ima li nešto da Vas nisam pitao a rado biste odgovorili na to?
Hvala na ponudi, ali zaustavimo se na vrijeme. Znate i sami da mogu mljeti do sutra, nisam slučajno suosnivač festivala pričanja “Pričigin”.

Foto: http://www.journal.hr/lifestyle/kultura/film-kazaliste/pogledali-smo-novi-hrvatski-hit-film-osmi-povjerenik/

Nikola Šimić Tonin: Kraljevski piton

Imam kraljevskog pitona koji sada ima 2 godine. Prvih godinu dana normalno je (svakih 7-10 dana) jeo odmrznute štakore i odjednom stao. Kroz zimu 2012/13 nije izlazio iz kućice 5 mjeseci, a isto toliko nije ni jeo. Izvukao sam ga van i privremeno uklonio kućicu kako bih ga nahranio. Bacio sam nekoliko štakora prije nego je jednu noć ipak prihvatio i pojeo štakora. Od tada je prošlo više od mjesec dana kako opet ne izlazi iz kućice i ne jede. U međuvremenu sam bacio 5 ili 6 štakora jer nije htio uzeti. Vjerojatno je tako nešto i normalno, a ako nije, molim savjet. Napominjem da nema znakova bolesti poput mlohave kože ili nekih drugih vanjskih znakova, a prije mjesec dana se i presvukao. Očekujući Vaš odgovor, srdačno Vas pozdravljam,

I. iz I.

O: Kraljevski pitoni, kao i sve druge zmije, dok su mladi jedu češće, dakle svakih 7-10 dana kao što je i jela Vaša zmija. Kada narastu hranjenje se reducira, tj. hrani ih se jednom u tri tjedna nekim većim glodavcem, ovisno o veličini same zmije.

Kraljevski pitoni u prirodi se hrane gušterima, manjim zmijama, pticama i malim sisavcima. U prirodi se ne hrane miševima pa se vrlo često događa da miša – koji je često ponuđen kao hrana u zatočeništvu – ne prepoznaju kao hranu. Pogotovo mi je veoma čudno što je Vaša zmija prihvatila mrtve (odleđene) štakore jer one prihvaćaju isključivo živi plijen kojeg same ubiju i tek onda pojedu. Dakle, za u buduće bih preporučila da Vašem ljubimcu nabavljate živi plijen. Također su vrlo nervozni kada ih se ometa za vrijeme pokušaja lova ili u toku jela. Kraljevski pitoni u prirodi mogu duže vremena preživjeti bez hrane pa se čak nalaze podaci koji navode da taj period može biti godinu dana pa čak i dulje.

Što se tiče Vaše zmije, normalno je da nije prihvaćala hranu taj duži period jer kraljevski pitoni poste od listopada do travnja kada dnevna temperatura nebi smjela prelaziti 32°C. Kako su zmije uglavnom vrlo otporne životinje i rijetko obolijevaju najvažnije je održavati higijenu terarija na način da se iz terarija redovito uklanja izmet i presvučena koža te redovito mijenja podloga i osigura dnevno svježa voda. Veoma je dobar znak što se zmija presvukla, to znači da raste i da joj ne manjka hranjivih tvari.

Bez obzira na to što najvjerojatnije znate vrijednosti vlage i temperature potrebne za držanje kraljevskog pitona, ovdje ih navodim: minimalna dimenzija terarija za kraljevske pitone je 120x60x60 cm. Najbolja podloga za terarij je mješavina treseta, cocobricka i chip barka. Idealna visina podloge je 10 cm. U terarij je potrebno postaviti nekoliko grana po kojima se zmija može penjati. Terarij mora imati vlažni i suhi dio. U vlažnom dijelu potrebno je osigurati posudu (bazen) s dnevno svježom vodom koji se prilagođava veličini zmije.

Temperatura suhog dijela, odnosno mjesta za sunčanje treba biti u rasponu od 27°C do 35°C po danu, dok je po noći potrebno osigurati 20°C do 25°C. Temperatura vlažnog dijela mora biti oko 25°C. Temperaturu osiguravamo terarijskim grijačima (kabelski ili pločasti grijač) te lampama s usmjerenim svijetlom koje se postavljaju iznad mjesta predviđenog za sunčanje.

Osim temperature bitan parametar je i vlaga zraka koja se mora održavati u rasponu od 75% do 85%. Vlaga zraka se regulira evaporacijom vode iz bazena kao i prskanjem terarija. Terarij je potrebno prskati (ovlaživati) najmanje svaki drugi dan, odnosno po potrebi u ovisnosti o trenutnoj vlazi zraka u terariju.  Osim reflektorske lampe s usmjerenim svijetlom iznad mjesta za sunčanje terarij treba osvijetliti specijaliziranim fluo cijevima koje emitiraju UVA/UVB dio spektra.

U zatočeništvu, kroz prve tri godine života kraljevski pitoni rastu u prosjeku oko 30 cm godišnje. Spolnu zrelost dosežu između treće i pete godine života. Ženke legu jaja, kojih bude između 4 i 10. U periodu kada ima jaja (oko 3 mj), ženka ih nikada ne ostavlja te za to vrijeme niti ne jede.

Životni vijek im je oko 30 godina

I. iz. I., zaljubljenik u zmije, živio je starinski. Oko njega su bujali blokovi novogradnje. Njegovo biće vedrio je isključivo on: kraljevski piton. Život je okrenuo prema njemu. Doslovno je gutao sve što se odnosilo na tu vrstu zmija. Postavljao pitanja specijaliziranim časopisima, ustanovama… vodio dnevnik. Osjećao se često napadnutim zbog takvog načina života. Branio ga je svom silinom sebe. S vremenom i tu je borbu zavolio, vidio je u njoj neku samo njemu važnu, važnost. Smisao svog života. Često bi započinjao razgovor s kraljevskim pitonom. Pogledom u kraljevskog pitona, nešto bi zasjalo u njemu.

Godina će dana kako spavaju zajedno. Kraljevski se piton često noću, i pred zoru pruža dužinom sebe uz I., mjereći se sa I. iz I. Sve više i više nadrasta ga. Duži se. Već par mjeseci duži je od njega.

I dalje se mjeri.

Mjesec je dana kako se I., nigdje ne pojavljuje. Nema ga u obližnji dućan po zadarski polubijeli kruh. U kiosk po Zadarski list.

Nakon bezuspješnih pokušaja uručenja, u poštanski sandučić poštar mu je ostavio obavijest o mirovini…

Otkad već nije popio makijato i podučio konobara, izazvan njegovim upitom:

– S’ toplim, ili s hladnim mlijekom.

– Makijato je kava s’ hladnim mlijekom.

S policajcem iz kvarta provališe mu u stan, znanci. Nekih prijatelja nije niti imao:

– Po mnogo težak čovjek, govorio je konobar kafića. Sve je moralo biti po njegovom. Ispravljao je svakoga. Planuo na glupost. Kad bi netko rekao da ide na WC. On bi poskakivao od bijesa ničim izazvan:

– Trebaju li ti ljestve?

Sve više stanara okupljalo se ispred Pet nebodera i I., stana u prizemlju.

Kada se napokon s policajcem iz kvarta osmjeliše ući, u spavaćoj sobi, na bračnom krevetu zatekoše golemu, smotanu u klupko zmiju, kraljevskog pitona, koji tako nastalim klupkom zauzeo cijelu površinu kreveta.

Foto: www.pexels.com