Arhiva oznaka: Neven Lukačević

Neven Lukačević: Čita li itko danas Georgea Trakla?

povodom 100. godišnjice smrti austrijskog ekspresionističkog pjesnika G. Trakla (1887.–1914.)

O, pjesniče psalma i snova zla,
jesi li našao smiraj svoj
ili još bludiš po polju čekanja
neshvaćen,
neprilagođen,
neuhvatljiv?

Tražiš li još razumijevanje ljudi
ti, koji si razumio patnje njihove,
koje si tješio,
kojima si rane vidao
rukom svojom,
utjehom riječi?

Ti, koji si kriknuo kao luda,
ti, koji si ostao kao stranac,
ti, koji si umro kao tuđinac,
neshvaćen,
neprilagođen,
neuhvatljiv.

Predstavljanje autora: Neven Lukačević

Neven Lukačević u posljednjih je godinu dana značajno sudjelovao na domaćoj književnoj sceni s nimalo nevažnim grananjima (čitaj: nagradama) u inozemstvu. On je riječki autor s poljskom adresom koji piše prozu, poeziju i drame, a očekuje se i prijevode njegovih djela na poljski. Ove je zime naša draga kolegica Tea Marković s njim vodila razgovor za naš časopis.

Možete li nam se sami ukratko predstaviti? Kako je izgledao vaš put ka ljubavi prema književnosti?

Pa moj put prema književnosti u biti se ne razlikuje mnogo od drugih koji su postali i ostali zaljubljenici književne prozno-poetske riječi. Mislim, ništa specijalno nije odigralo ulogu da se i sam okušam u pisanju. Nešto črčkate i piskarate još u srednjoj školi ili čak i ranije pa onda krenete na faks, tamo dobijete neke informacije ako ste na studiju književnosti, ali u svakom slučaju sigurno da je presudno onaj početni impuls,ljubav prema književnosti koji vam se probudi još u početku školovanja.

Odakle uzimate inspiraciju? Jesu li to knjige, ljudi, neka osobita povijesna razdoblja ili nešto drugo?

Što se tiče inspiracije ona je posvuda oko nas. Mene osobno uvijek zainteresira nekakav događaj. On može biti označen ili označavati kakvo razdoblje o kojem želim pisati. Tako isto je i s ličnostima, ali i s impresijama o onome što sam vidio, čuo ili sam doživio. Nema dakle planske inspiracije tipa: danas bih pisao ili ću pisati o tome ili tome.

Iza vas je i objavljena zbirka proze, znači li to da proza ima osobiti presedan u vašem životu, a u odnosu na poeziju?

Da, objavio sam zbirku proze, posvećenu stogodišnjici prvog svjetskog rata. Na taj sam način želio to obilježiti jer se u nas malo tko osim Krleže time bavio, a i od njegovih zapisa o tom događaju je prošlo podosta vremena. S obzirom da je to bilo davno, nitko se više i ne sjeća tih događanja jer su svi akteri danas mrtvi pa je i kolektivno sjećanje o tome u najmanju ruku vrlo mršavo. Znao sam da nitko o tome neće pisati pa sam odlučio pozabaviti se time. Šteta bi bilo da se jedan takav društveno-povijesni događaj 20. st. koji je za Hrvatsku isto kao i za Europu najbitniji, najsudbonosniji, jer je odredio sudbinu ne samo država, nego i čitavih naroda za generacije unaprijed, ostane nemarkiran i na proznom polju. Poezija mi je isto tako važna, no u ovom trenutku dajem prednost prozi.

Koji su vaši omiljeni autori i možete li izdvojiti neke kolege iz časopisa „Književnost uživo“ čiji rad osobito cijenite?

Nemam nekog omiljenog autora, ali uvijek volim pročitati pored već spomenutog Krleže i Šoljana, Slobodana Novaka, Marinkovića, Valenta, Nikolu Šopa. Od srednje generacije recimo Radakovića. Volim isto tako Stanka Lasića ili Stanka Andrića. Od pjesnika Krešimira Bagića, Rešickog ili Tomu Bajsića. Recimo, izuzetno mi se dopadaju neki romani i stvari Josipa Mlakića. Ma, ima toga puno tako da bi se o tome dalo pričati!

S obzirom na super-relativizam umjetnosti digitalne ere u kojoj živimo, kakvom u njoj vidite ulogu suvremenog pjesnika/umjetnika?

Danas pozicija pisca, nevažno je li on pjesnik ili prozaist, ovisi između ostalog i o ukusu, trendovima i zahtjevu tržišta. S obzirom da je sve danas materijalno i sve sklono prodaji tako su i književno djelo i pisac postali roba. Sve ima svoju cijenu. Hoće li nešto biti dobro uvelike ovisi o tome je li to onomu tko izdaje financijski isplativo. Ako jest, izdavač će vam omogućiti i drugu najbitniju stvar da vas se prepozna na tržištu ili u tzv. književnom svijetu, a to je marketing, PR itd., dakle sve što je potrebno da se dotični pisac promovira.

Kada bi vas slučajni prolaznik ili suputnik u vlaku upitao za savjet pri odabiru svoje iduće lektire, dakle preporuku jedne knjige, koje bi vam djelo prvo palo na um preporučiti?

Curzio Malaparte i njegov roman Koža.

Kao čitatelj „Književnosti uživo“, kakve su vaše misli vezane za ovaj projekt? Imate li prijedloge, savjete ili možda kritiku?

Hm, ne volim kritizirati, ali u svakom slučaju što se tiče poduhvata poput časopisa „Književnost uživo“ u elektorničkom izdanju, apsolutno podržavam, između ostalog što je to, čini mi se, jedini tip takva časopisa u nas. Dakle tek kad se pojavi više njih možemo donositi kritike ili nekakav konkretniji sud.

intervju vodila: Tea Marković

Foto: Neven Lukačević

Neven Lukačević: Tako je govorio Marko Tulije Ciceron

Jer što je država, Uvaženi Senatori, i kakva nam država treba? Je li ona samo prostor ambicije jednog čovjeka, zadovoljenje onoga što on misli da je dobro za nekakvo opće dobro koje je u stvari njegovo dobro ili je ona opće dobro svih nas građana Repbublike i Rima? Ovdje slušamo Plemenitog i Uzvišenog Cezara kako nam deklamira o dobru za državu, ali pitam Vas, Senatori, o kakvom dobru on priča kad to dobro donosi na vrhovima mačeva svojih legija. Kad one kampiraju na našoj sjevernoj granici blizu naše nam voljene domovine i velikog Rima. Kako da Mi ovdje shvatimo taj postupak i te legije? Nikako drugačije nego opće dobro i boljitak i slava vječnog nam Rima u Cezarovoj režiji. Ne, Uzvišeni Senatori, država nije ambicija, nije privatno leno u kojem jedan čovjek za sebe zadržava sve pritom se praveći da je dobar tako da ostavlja ili daje samo sićušne mrvice sa svog stola nezasitne ambicije, prikrivajući to maskom općeg boljitka za sve. Sve je to iluzija i popločena cesta tiranije. Cezar priča o slobodi, o sreći i napretku, a potom se obraća svojim legionarima i govori da ga je Senat uvrijedio ili još bolje izdao. Od osnutka našeg Vječnog Grada postojalo je jedno najsvjetlije pravilo. Senator ne može ući s vojskom u grad, osim kad slavi trijumf. Danas smo svjedoci kako se to pravilo krši. Tko uopće može pomisliti da će ikomu biti dobro kada tiranija presvučena u ambiciju ljubavi maršira skupa, rame uz rame s aparatom koji se zakleo da će štititi Rim i braniti ga. Jedno mora ne samo Vama ovdje danas prisutnima, ali i svakomu gdje god se nalazio u našoj ili u bilo kojoj drugoj državi biti jasno. Vojska i država se moraju stalno nadzirati i držati jedno drugog na oku. Zašto? Zato što vojska, aparat sile i moći ne smije nadrasti državu. Ako bi se to kojim slučajem dogodilo, kažem Vam, Plemeniti Senatori, to je kraj i smrt i za Državu i za vojsku. Obje propadaju. Ovdje i danas imate pred jednim takvim općim dobrom braniti čast i slavu Republike. Ali ako se odlučite za opće dobro svih nas, onda ćete ponovo postaviti temelje za zdravu i snažnu zemlju kojoj ne trebaju tirani ili ambiciozni i častohlepni skorojevići. Ona će trajati vječno i širiti i privlačiti ostale zemlje u naše krilo, a da ne bude osvajana ili primorana silom oružja. Idealna zemlja je ona koja svojom brigom, voljom i ljubavi za svoje ljude osvaja druge, a ne ona koja primorava da se nešto uradi po diktatu osobe. Dakle, Senatori, birajte između ambicije posjedovanja ili skrbi da svakom bude dobro.
Ciceron sjede. Tišina ovlada senatom. Cezar je usmjerio visoko pogled negdje u centar apside. Zatim se diže glasnogovornik Senata. Prekine filozofsku šutnju i reče.
– To su bile riječi Plemenitog Marka Tulija Cicerona. Svi ste ih čuli i neka se one zapišu u anale. A sad dajem njegov prijedlog na glasanje.

Ilustracija: Ciceron govori protiv Katiline, freska Cesarea Maccarija, 1882.–88.

Dulce et decorum est… Zbirka pripovjedaka o Prvom svjetskom ratu kroz pet intimnih sudbina

Uskoro, povodom 100. godišnjice početka Prvog svjetskog rata riječki autor Neven Lukačević objavit će zbirku pripovjedaka Dulce et decorum est…
Zbirka od točno pet pripovjedaka Nevena Lukačevića (Kako je Leopold Lojka srušio Monarhiju, U povlačenju, Over the TopMamma son tanto felice i Zastave) tematski okupljenih oko Prvog svjetskog rata već samim naslovom priziva ironiju, i to ne bilo kakvu, već upravo onu koju je na istu temu započeo Miroslav Krleža još u svojem pripovjednom ciklusu posvećenom bogu Marsu. Riječ je o ironijskom odmaku od fraze o “ljepoti umiranja za domovinu” koja se na kraju od vojno-političke avanture (aneksija Bosne, balkanski ratovi kao uvertira i vježba, Sarajevski atentat, srpanjski napad Austro-Ugarske na Srbiju, ostalo znamo) pretvorila u stroj za masovno ubijanje i konačno završila ne svršetkom rata (tek predah), nego svršetkom onog drugog, većeg, koji je bio logična posljedica nesvedenih računa iz prvog, u još monstruoznijem obliku, svođenjem čovjeka na ništa više no obično meso koje služi za hranjenje (ratnog) moloha. Stoga je naslov upravo to: opomena. Naslov znači sve suprotno od onoga što originalni Horacijevi stihovi govore: nije ni časno ni slatko umrijeti za domovinu jer domovina nije više nešto blisko, a to potvrđuju stihovi Wilfrieda Owena na početku ove knjige.
Danas, stotinu godina po početku toga rata imamo odmak i ne osjećamo pretjerani emocionalni angažman i znamo da je taj rat bio, na ovoj ili onoj strani, užas koji je otvorio vrata pakla i svakako možemo jasnije vidjeti cjelinu.
Pet pripovjedaka Nevena Lukačevića predstavljaju upravo to: kroz pet običnih, svakodnevnih sudbina glavnih junaka zaglavljenih u okolnostima, zrcali se sva slika, zrcali se sva složenost osobnih sudbina koje su požderane od neke velike “povijesti” gonjene nuždom takozvanog višeg smisla. Ostaje samo jedno pitanje. Koji je to smisao?
Neven Lukačević (1969.) rođen u Rijeci.Ondje završio Filozofski fakultet. Objavljivao priče i putopise po časopisima. Radio na nekoliko Sveučilišta po Europi i Aziji kao profesor i predavač hrvatskog jezika. Trenutno radi na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Torunju u Poljskoj.

Milan Zagorac