Pisci,
poete riječi,
mažu svoja slova
i uzdišu zločestim epigramom:
– Sa svakim uspjehom moga prijatelja umire dio mene!
Foto: www.pexels.com
Arhiva oznaka: Neven Lukačević
Neven Lukačević: Kad je Kain digao ruku
Kad je Kain digao ruku
šuma je ostala tišina
voda je i dalje tekla u plavoj boji
polja žita ljuljao je vjetar
oblaci plovili
sunce se svađalo s kišom
Zemlja je bila crna
Zemlja je bila siva
Zemlja je bila crvena
Zemlja je mirisala i bila dobra
Zemlja je vikala i bila nasilna
Zemlja je šutjela
I na kraju umrla
Kad je Kain digao ruku,
pozdravio
tebe
moj
brate: – Ti si Zemlja –
Foto: www.pexels.com
Neven Lukačević: Ljudi ne postoje
Ljudi u stvari ne postoje
zadubljeni u svoje račune, računice
mjere posuđeno vrijeme
tuđim etalonima
i tako sve u krug
Razbijaju kvadraturu života
od prvog do prvog
Napuštaju svoja tijela
i ostavljaju energiju prirodi
koja umije rađati se
Foto: www.pexels.com
Neven Lukačević: Čovjek na Mjesecu
Pun kratera
Izrovan
Kanaliziran
Presušenih korita
Oplakan mrtvim morem
Moj si brat
Čovječe na mjesecu
Slika mog planeta
Kakav si nekad bio
Kakav ću ja jednom biti
Kad preuzmem tvoju sliku
Neven Lukačević: Pjesma o zlu
Zlo je zrno, skriveno u kutiji
nju se trese dok ne proklija
uđe u staklenku i pokaže svoje noge
pusti se, zatruje i vlada
od početka do kraja pjesme
skače,
pa nađe
drugi planet
itd
itd
i
itd
Foto: www.pexels.com
Neven Lukačević: Poezija stoji!
Poezija stoji! Onako, skrivena u mraku. Ima fenjer, ali gdje je luč i gdje je ta šibica da je kresne i osvijetli??? Petroleja ima podosta, podosta…?
Foto: www.pexels.com
Neven Lukačević: Otkud
… potreba, da se plače, da se nariče za nekim, tamo nekim koga ne znaš nije ti blizak? Koga gledaš u visokoj rezoluciji u plazma tehnici u pikselima. Otkud potreba za rasprodajom bola kad plačeš za njim, a plačeš za sobom?
Foto: www.pexels.com