Arhiva oznaka: Nada Vukašinović

Nada Vukašinović: Kraljica drame

Službena priča, običan život,
bijela, prozračna,
poput soli,
niti suviše, niti premalo,
Umivena, počešljana
nasmijana,
prazne riječi,
tuđa lica,
dijelovi posuđenih lica,
posuđeno vrijeme,
Malo pozlate i sjaja,
slagalica bez rješenja,
šifrirane poruke,
odlasci, dolasci,
kašnjenje bijelog zeca,
Sve pobacati, možda i svakoga
ubrzati korak, ne vraćati se na bis,
jer zastor se spustio,
i pozornica je u mraku.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Pepeo

Cesta je bila vlažna. Brisači su se bučno pokretali s jedne strane na
drugu. Marko je pogledom je pratio rijetka događanja na cesti. Pojačao je radio. Nepoznata radijska stanica s nekim instrumentalom.
Dan je počeo s kišom, a sada lagano prelazi u susnježicu.
– Oprostite, možete li mi reći gdje je Ivanićgradska ulica? – pita policajca kroz otvoreni prozor kamiona, dok čeka na semafor.
U tamu se umotalo usko parkiralište ispred knjižnice u istočnom dijelu grada.
Uokolo krhke breze s crnim zarezima na sivkastoj kori. Izdaleka ih je primijetio. Mogao ih je prepoznati u mrklom mraku, znao bi da su breze i prelaženjem dlana po kori stabla.
Gledao je kako zemlja na travnjaku guta male potočiće vode.
Rijetkim prolaznicima to je bio nestvaran prizor.
Pod neonskim svjetlom, na uskom parkiralištu, pored naslaganih kartonskih kutija vidjela se prljavoplava karoserija kamiona s prebačenom vojničkom ceradom.
Mrzovoljni smetlari i sivi ljudi koji su izlazili iz malih trgovina s laganim plastičnim vrećicama u ruci, prilazili su i bez riječi odlazili dalje.
Nitko se nije zaustavio iako se dobro vidjelo ispod snopa blijedog uličnoga svjetla da iz gomile loše zatvorenih kartonskih kutija vire još dobro očuvane knjige.
Kafka u žutom platnu, Camus, Matoš, Krležine Zastave, Balzac, Musil …
Kome je danas još do knjiga ! Ostavljene u kartonskim kutijama na milost i nemilost snijegu i vjetru. Nezainteresirano su obilazili tu hrpu u velikom luku jer im se našla na putu. Zasmetala im kao kao što smeta globalni otpad. Teško da bilo što može privući njihovu pozornost. Ratno je vrijeme. Čiste se podrumi, pripremaju skloništa, prikuplja se sve i svašta, dolaze tužni ljudi s vrećicama. Puni autobusi, vlakovi, kamioni.
Smjer Zapad. Rijeke šutljivih ljudi.
– Treba prevoziti potrebnije stvari, takvo je vrijeme. Knjige će doći na red kasnije, kad prođe rat. – tako mu govore.
Pri samom vrhu najveće kutije poznati uvez, crno bijela naslovnica, veliki format, njegova zadnja knjiga. Velika monografija o šahu na kojoj je radio sedam godina. Glasno se nasmijao. Odjednom je sve izgledalo drugačije, postalo je svjetlije i toplije.
Je li to sreća na kraju dana ? Bilo je čudno, bilo je dobro.
Sjeća se vremena kad mu je šah postao strast. Bili su to dobre godine.
Marku je to bila zadnja knjižnica toga dana. Cijeli dan obilazi parkirališta ispred knjižnica i unosio loše upakirane kutije u kamion.
Otkopčava smeđu kožnatu jaknu, pogledava na naslaganu hrpu kutija pa na sat. Da je bilo bolje organizirano mogao je već biti kod kuće.
Ovako, čeka ga noćna vožnja, zimski uvjeti, snijeg sve gušći, a cesta nesigurna.
– Ne radimo više, završilo nam je radno vrijeme, nemamo vam koga dati da vam pomogne! – još mu zvoni u ušima.
Baca još jednu nepopušenu cigaretu u ugaženi snijeg.
Mrak u prozorima knjižnice, još jedno završeno radno vrijeme.
– I što sad! I njihovo radno vrijeme je završilo ! – kao da rat ima radno vrijeme!
Bljesnulo je svjetlo plastičnoga upaljača. Papir cigarete je bila vlažan i nikako da se zažari. Skupljala mu se gorčina oko usana. Konačno je povukao dim cigarete.
Postoje različiti trikovi i tehnike za potpalu vatre. Postoji i rutina.
Iz iskustva zna da papir dobro gori, ali isto tako da papir i sprječava
dotok kisika i guši vatru. Vraćaju mu se slike kao u usporenom filmu.
Gledao je knjige kako gore, kako postaju sjajne lomače, a onda ništa,
prah, pepeo. Vatra proždire sve što joj se nađe na putu. Sve što je bilo
bijelo i zeleno postaje crno. Gori knjižnica. Miris paljevine je drugačiji. Tu sliku je teško zaboraviti. Boje nestaju, tvrde korice se u trenutku urušavaju, tope i pretvaraju u hrpice pepela. Gasili su, vikali, polijevali vodom i slomljeni gledali što je ostalo od knjižnice.
Bio je to veliki požar. Udarna vijest te večeri u svim medijima.
Ne može se riješiti tog mirisa, pucketanja, dima i pepela u očima. Sve mu je to pred očima.
Odrastao je uz tu knjižnicu, živio je pored nje. Ona ga je stvarala. U dvorištu je bio šahovski klub.
A ovi ovdje su ostavili kutije s knjigama na mokrom parkiralištu i
zaključili donaciju jer im je završilo radno vrijeme.
Pokupiti knjige poput krupnog otpada, raščistiti parkiralište za novi radni dan, osloboditi mjesto za uglancane automobile, to je danas bionjegov posao.
Mogao bi i prespavati u Zagrebu, ionako ga nitko ne čeka, ali to bi bilo opasno za knjige.
Zrak je proparao reski zvuk sirene za zračnu uzbunu. Samo je stajao i čekao. Ono što se treba dogoditi dogodit će se.
Iz tamnog okvira ulaznih vrata u knjižnicu pojavilo se slabo svjetlo.
Izašla sitna spodoba umotana u šal i kapu. Nije mogao vidjeti je li muškarac ili žena. Otvor vrata su ispunile još tri osobe. Čekao je da se približe uličnom svjetlu. Bile su niže od njega i sitne građe.
– Žene su, knjižničarke!
– Uhvatio vas je mrak! Čekamo od pet sati. Mi ćemo dodavati kutije, a vi ih slažite!
Još jednom se oglasila sirena za zračnu uzbunu i zrak je postao gušći.
Preplavio ga je poznati miris paljevine i pepela.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: O čemu si zapravo govorila

Slike su već izblijedile, a tvoje utišane riječi još uvijek izviruju iz praznih soba hladne kuće, dodiruju me i griju kožu.
Sjećam se da si se samo stvorila na vratima.Tvoja izdužena i zamračena sjena na pragu. Sve je bilo otvoreno, nezaključano, kao da sam te cijeli život očekivao.
Ipak, ne znam kako si me tada pronašla.
– Tu si?- šapat se prosuo.
– U prolazu sam!
Kažeš, upravo si stigla brzim vlakom.
Ležao sam na trbuhu, zatvorenih očiju. Leđa su me boljela i bio sam umoran. U glavi crna praznina, koja se opasno širila i proždirala mi misli. Sve više sam zaboravljao i nisam znao ni tko si ti meni ni što sam ja tebi. Šutio sam.
Pomogla si da se okrenem na leđa. Na plastičnom stolcu pored kreveta tvoja kava, moj čaj. Sjela si pored mene na krevet. U sobi miriše menta, mrak i tišina.
Na radiju neki instrumental, dan i noć ista glazba na istoj stanici. Razbija tišinu, unosi toplinu i čini ove zidove prijateljskim osloncem.
Znaš li uopće o čemu si tada pričala? Cvrkutala si veselo i stalno se kretala, ustajala i donosila, sad tanjurić, sad šećer, sad žličicu. Kuća ti se sama otvarala, pokazivala, usmjeravala te.
Skakutala si od kuhinje do sobe, nasmijana, puna života.
Što ću ti ja? Od mene nemaš što naučiti. Ne znam što ću sa sobom. Nemam ti što dati. Život mi je puno toga odnio, a bogme i donio.
– Što sam ja tebi? – pitala si.
Režiraš naše živote, dijeliš uloge, razvrstavaš, slažeš, pakiraš u nekakve pretince. Našla si i zgodno mjesto pored rijeke za šetnju, knjigu koju treba pročitati, dobar recept s listićima mente.
Dok pričaš o sebi, vidim svoj odraz u svakoj riječi. Ne sviđa mi se to što vidim. Neću ti to dozvoliti. Moja blizina bi te uništila.
Pitaš me kako živim? Zbunjen sam, čini mi se da crvenim. Stid me je preplavio.
Osjetio sam kako se povećavaju crnine u mom mozgu i povezuju se u ponor. Urlaju otkucaji srca, juriša krv u mojim žilama, ostajem bez zraka. Tvoje bezazlene riječi lijepe se po mojoj koži, po mojim živcima. Hvatam ih poput loptica i punim njima džepove. Odašilješ dvostruke, višestruke poruke. Govoriš da sam ti dragocjen, da ti treba moja logika, da trebaš samo sugovornika, da te polijem hladnom vodom, da te vratima nazad, da te prizemljim.
O čemu si zapravo govorila i što si tada htjela? Nakon tvojih riječi tonuo sam i nestajao u praznoj kući i bio još više sam.
Ne mogu više pronaći niti jednu misao o sebi. Razbacane riječi vise poput rublja na vjetru. Zanima te kako razmišljam, želiš zaviriti u moj mozak. Otvorila si me i ostavila na vjetru i kiši, moje nezaštićene živce, krvotok, moje razbacane misli.
Ne znam tko sam, ni gdje sam.
Tvoje dileme, tvoje misli se uvlače poput svrdla u moj mozak. Žališ se na svoje prazne baterije, na noćne more, na strahove. Što ću s tobom?
Gušim se, srce mi odzvanja u sljepoočnicama. Bolestan sam i umoran čovjek.
Pitao sam te što je unutra, a rekla si uvijek ono žto želimo.
O čemu si zapravo pričala?
Čas si govorila o odlasku, čas o povratku.
Svašta sam u životu radio, brinuo o živima i mrtvima, ali nisam psiholog i ne znam što zapravo želiš. Moj se život kreće poznatim stazama. Ne mogu otpetljati tvoje konce, klupko bez početka, a završetak ne znam.
Nemam snage, nemam više želja, a i moji putevi su sve kraći.
Samo trajem. Putnik sam pri kraju puta, a onda ću k Zorki u zemlju i tišinu. Imam još toliko vremena da sve za sobom pospremim. Treba mi mir. rutina od tih nekoliko usporenih koraka, od jeseni do jeseni, od šanka do šanka.
Pokušao sam ti objasniti, ali nisi slušala. Nisi shvatila gdje sam ti pronašao mjesto. Čuvao sam te na dlanu za kraj. Rekao sam, budi bar ti dobro.
O čemu si zapravo pričala? Rekao sam ti da zaboravljam. Zaboravio sam važne riječi. Zapamtio nevažne.

Foto: www.pexels.com