Arhiva oznaka: Nada Vukašinović

Nada Vukašinović: Nas dvije, nas tri

Svako jutro se najprije se budimo nas dvije, a onda sve tri bauljamo po mraku do kuhinje. Palimo svjetlo samo iznad sudopera, jer mami smeta svjetlo. Snalazimo se nekako, jer su nam oči navikle na mrak. Zveckamo šalicama i žličicama. Otvaramo prozore.
Zapravo uobičajena jutarnja rutina. Pijemo kavu polako. Mama teško diše jer kaže da joj smeta čisti zrak, tlak joj raste.
Ne vidimo dobro što se događa vani. Iz ove ptičje perspektive vidimo samo nebo, sivo s plavim pukotinama. Ne znamo ima li više sivih ili bijelih oblaka. Trebala bi biti rana jesen, bablje ljeto. Samo po načinu kihanja ili kašljanja, naslućujemo promjene u prirodi.
Izgleda da još cvate ambrozija.
Mama sve zna o Svemiru, o zvijezdama. Kaže kad ode, bit će na jednoj. Ona zna promijeniti žarulju popraviti vodokotlić, uokviriti sliku i zabiti čavlić u zid. Često joj je igla u rukama, govori da bez igle, škara i odvijača ne može živjeti. Razgovara sa cvijećem, cvijeće je voli.
Ovih dana sve duže spava, sve manje jede. Ponekad zaboravi jesti, ponekad zaboravi tabletu za tlak. Hrana za nju ima neprijateljske oči. Raste joj tlak od malo mesa, od kolača zub zaboli, smeta joj mlijeko, juha, varivo. Ne smije piti puno vode jer joj je mjehur slab. Slabije čuje i sve češće je odsutna. Alergična je na procvale trave, ona koja je bosa trčala u školu kroz nepokošene livade. Daleko joj je kiša, ne čuje vjetar, ne vidi kišobrane, niti crvenkaste krošnje u parka. Ne zna što se događa dolje, ne zna kako ljudi žive dolje.
Gasi se sjaj koji je uvijek imala u očima, samo joj je još kosa čvrsta i sjajna.
Suviše često otvara taj ormar i pokazuje vješalice, najčešće ujutro kad pijemo kavu. Zatim nam objašnjava što je sve na njima, a mi znamo što nakon vješalica slijedi. Na redu je platnena, bijela vrećicu s novim, crnim cipelama. Tu su i nove čarape. Vješalica svaki dan mijenja svoje mjesto. Čas je nevidljiva u najudaljenijem kutku ormara, a čas nas zapljusne svojim crnilom, čim otvorim vrata.
Jučer sam bila ljuta na nju, zašto se stalno pakira, zašto želi otići? Kao da nas želi ostaviti. Nesiguran je taj put kojim ide, uski zid, a ispod provalija. Neće imati ključeve, niti bilo kakvo rasvjetno tijelo. Samo mrak.
Kamo će ona, koju cestu ona vidi, a ja ne vidim?
Tražim njezin glas od ranije, smijeh, galamu, prijekor.
– Svijet je došao svome kraju, govori moja mama i uzima jaknu s vješalice i bocu s vodom.
Umirim se i grizem nokte. Čekam.
Mama silazi s desetoga kata i sadi dvije koštice višnje ispred zgrade.
Netko će reći nije tako bilo, ne tim redom, zaboravila si. Svejedno, dvije višnje još uvijek rastu ispred zgrade.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Muzej

Ne možeš žaliti za nekim koga nikada nisi vidio. Nisam mu čula glas, ne znam kako se smije, kako hoda. Tako sam mislila do jučer. A jučer sam se uplašila dužeg čekanja na odgovor. Stanke su postale sve duže, razgovori sve kraći. Popunjavala sam praznine glazbom, fotografijama, zanimljivim člancima s ruba znanosti i iz područja teorija svjetskih zavjera. Pronalazila sam izgovore, spasonosne rečenice, opća mjesta.
Izbjegavala sam suočavanje da netko daleko ipak teško hoda i da razmišlja o s laserskom liječenju kostiju, živaca i mišića.
Dobro je on, a da nije, ne bi bio tu. I njegov virtualni kafić „Kafić“ je tu. Evo i gosti dolaze na zadnju kavu i pivo. Traže barmena, a on kasni. Smiju se, pričaju anegdote, zbijaju šale. Pitaju se tko je zadnji i tko će ugasiti svjetlo.
Zeleno je, još je budan, svjetlo mi to govori, a i virtualni ljudi ne umiru. Mogu se samo ugasiti. A kod njega je još svjetlo i on svira, eto kao da ga čujem.
Odgađala sam pitanje o dijagnozi. Ima li već dijagnozu? Kad imaš dijagnozu, znaš na čemu si.
On još uvijek govori o bolovima i nesanici.
Svaki dan smo širili krugove, podsjećali se zaboravljenog, pili čaj s medom i limunom, ali svatko na svojoj strani…
Priče su bile šarene, nedovršene, kako bismo ih mogli stalno počinjati i nastavljati. Znao je sve o japanskoj tehnici disanja, o svjetskim zavjerama, o zdravoj prehrani, o alternativnom liječenju, o krvnim grupama, o povijesti, o glazbi, poeziji, cvijeću, autima, motorima…
Sigurna sam da su sve te priče bile uvod u priču o muzeju. Moram priznati, odmah mi se svidjela ta ideju o muzeju.
Sad mislim da sam trebala bolje iskoristiti to vrijeme. Trebala sam ga pitati prave stvari, na primjer kako se postaje otok i kako je živjeti u školjci?
Koliko dugo čovjek može disati i ostati tih i miran u zatvorenoj školjci? Ili, koliko ti treba vremena da otvoriš svoj muzej odbačenih predmeta?
Moram zapamtiti dan baš onakav kakav je bio i mjesto na kojemu sam se nalazila. Ne znam je li bolje pogledati oko sebe ili zaviriti u sebe? Koliko dugo treba čekati riječ, misao, krik, suzu? Možda je bolje ukrasti tuđi jecaj, strgnuti nekome s lica prvu suzu?

A bilo je trenutaka kada sam mu čak i zavidjela na takvom životu. Lako je njemu, mislila sam tada, može kako hoće, prespavati jutro, dan, vikend. On baš ništa ne mora. Ne brine o računima, minusima, majstorima, ne piše prigovore, upite, molbe. Ne mora čekati u redovima kako bi dobio kojekakve potvrde. Nikome ništa ne duguje. Slobodan je i neovisan.
Popije kavu u neko doba dana i onda obilazi kuću, zalijeva cvijeće, a kada mu je jako dosadno premješta namještaj. Zavuče se u hladovinu, proba koji grozd, a onda odšeta do garaže s namjerom da malo organizira nabacane stvari. Ubrzo odustaje jer ga privuče nešto na drugom kraju garaže i on kreće u novo istraživanje poput zaigranog dječaka i s čuđenjem otkriva predmete. Smiješi se dok se probija do dijelova starih neispravnih radio- aparata, strojeva, motora, automobila, vaga, tranzistora. Odavno je izgubio kontrolu i više ne zna što sve ima i što bi s tim, ali eto svaki puta ga obraduje susret s tim odbačenim predmetima. Ponekad napravi koju fotografiju i pošalje mi, a ja se čudim šarenoj hrpi i zamišljam što bi se tu još moglo pronaći.
Podsjeća me na moj tavan i otvaranje prašnjavih ladica i kartonskih kutija. Svaki put bih se s tog pohoda vraćala s nekoliko prašnjavih knjiga i ilustriranih časopisa.
– Možda sam malo retardiran, kada me sve toliko veseli – govori kroz smijeh.
Izvlači iz hrpe, sad stari zidni sat, sad radio sa zelenim okom, premješta iz ruke u ruku, smije se i opet prekapa ovoga puta po sjećanjima.
Iz bijeloga fićeka izvlači na sredinu garaže, plavi iskrivljeni sic, otrese rukom i sjedne, a onda na starom motoru slaže pedale.
Od kako su počele velike vrućine ne izlazi iz kuće. Smeta mu jako sunce, od morske vode dobije osip, otvoren mu je samo jedan prozor, onaj virtualni. Sve duže spava, kasno se budi, ne zna koliko je sati, ne zna koji je dan, već dugo ne gleda na sat, nikamo ne žuri. Kaže ne izgledam dobro, nisam dobro. A onda kaže, izgledam kao trudnica, možda uskoro i rodim. Smije se, ali ne vidi moje zabrinute oči. Zamišljam kako on zapravo izgleda kada to govori.
Svakodnevno ima vrtoglavice, znoji se, teško diše, kašlje, pije antibiotike, Ali ja ništa ne čujem, ništa ne vidim.
– Sve je to od antibiotika, sve mi se poremetilo od kako njih uzimam svakih šest sati! Ništa liječnici ne znaju. – tiho se buni.
Hodanje mu je postalo teško, prođe stotinjak metara, i sjedne. Nema zraka. Žali se na krevete, tvrdi su mu stolci i fotelje, žuljaju ga.
Već ih je nekoliko zamijenio.
Njegovi su prozori cijelu noć osvijetljeni, još sklada pjesme, svira, ima planove, našao je pjevača.
Predugo već to traje, mjeseci prolaze, nije mu dobro, a nema dijagnoze, ili on ne želi o tome govoriti.
Nitko ništa ne zna, govori, specijalisti ovi, oni, bolničko liječenje. Uzimaju mi krv, urin, slikaju mjere, lupaju, traže na krivim mjestima i naravno… ništa ne vide, a bolovi ne popuštaju.
Sada i noći već predugo traju i dan postaje noć.
Svi prozori se zatvaraju i gase se pa i onaj virtualni. Ugasilo se i zeleno svjetlo na prozoru moga prijatelja.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Sretan Božić!

Emigrantska
Jučer sam čula da si stigao jutarnjim vlakom. Znam da sada stojiš pod našim prozorom. Oči su ti velike, navikle na mrak. Trljaš dlanove, pušeš u promrzle prste, ne bi li bar malo zagrijao ruke. Premještaš se s noge na nogu i nastojiš biti što tiši. Uvi jek si volio snijeg, a ja sam govorila da te bjeline treba prekriti nečim, zagrijati starim razglednicama, suvenirima, snovima, tihom pjesmom.
Hajde završi tu priču! Volio si završiti svaki započeti posao. Lagano lupi po staklu ili pokucaj na vrata! Vrata su ionako stalno otvorena, još od onog vrelog srpanjskoga jutra.
Možeš i gumicom i prebrisati naše živote! Prebriši sve godine i možda svakoga od nas!
Padaju pernati jastuci i čuju se mekane mačje šape po snijegu. Spokojna je bjelina pod prozorom, bez zvukova svijeta budnih.
Sve još spava ispod bijelog pokrivača i samo se čuje naš crni mačak koji frkće. Često je stajao ispred tebe leđa izvijenih u luk i nakostriješene dlake. Njega nikada nisi mogao prevariti.
Još nema jutarnjeg svjetla, samo iz kuhinje dolazi blijeda svjetlost, pucketanje vatre i pomiješani mirisi mente i cimeta.. Topla kava širi nosnice i otvara vrata novom danu, još jednom Božiću.
Možda bismo uz jutarnju kavu mogli razmijeniti nekoliko dobrih riječi. Možda bi razgovor krenuo bez stanki, upitnika i gutanja neizgovorenog.
U kući je već toplo. Na stolu je bijeli stolnjak, onaj heklani, koji smo od tvoje bake dobili, a na njemu četiri crvene svijeće dogorijevaju na adventskom vijencu.
U zdjeli zlatni orasi i jabuke božićnice.
Miriše jelka i diše pahuljama snijega koji se još nije otopio.
Pokrivam djecu, namještam usnule glave na jastuk. Polako im mičem kosu s čela.
Tako su sitni i bespomoćni. Bdijem!
Sonosim kolače na stol. Gusti i slatkasti miris božićnih kolača i borovine širi mi nosnice, a kožu dodiruje daleka, otegnuta pjesma u najtišoj noći.
Bila su teška vremena. Ništa tada nismo imali, ali naučila sam ja držati glavu iznad vode i znala sam od ničega napraviti dom.
Sjećam se kako si toga jutra iznenada bio potpuno spreman za put. Preko ramena si prebacio crni ruksak, polako otvorio vrata i tiho, pognutih leđa i spuštena pogleda izašao iz kuće. Bacio si na tepih samo: – Brzo ću se vratiti!
Riječi su ostale tamo poput kamenja. Kao da ostavljaš, tepih ili ormar.
Što ćeš brzo? Što?
Sve je urlalo u meni, ali šutjela sam. Što sam ti mogla reći?
Mislila sam boljet će, mislila sam bit će to mala smrt, ali bilo je bezbolno to odvajanje, samo sam dugo sanjala tvoje cipele. Tražila sam tvoje smeđe cipele posvuda. Mislila sam naviknut ću se već na prazninu, na nenastanjenost soba. Naviknut ću se na jednoličnost i rutinu, na tišine. Sve praznine mogu popuniti prašnjavim suvenirima, blijedim fotografijama i razglednicama s nečitkim rukopisom.
Oči su mi bile pune tame i pekle me, a noge sam jedva podizala. Ne znam koje je doba dana bilo. Zastori su bili navučeni, ali dobro vidjelo se da je soba u neredu. Gazila sam bosa po svojoj odjeći i razbacanim papirima kroz uski hodnik do kupaonice.
Police i ormari prazni, a na podu i po krevetu ležali su šareni dijelovi odjeće poput leševa nakon bitke.
Otvarala sam ormariće i ladice u kupaonici i nisam znala točno što tražim. Jedva sam čekala da zatvorim vrata kupaonice i vratim se u krevet. Povraćala sam.
Neko nepoznato, tuđe lice, izbrazdano mrežom isušenih rijeka, mrežom, lepezom sitnih bora, dubokim borama okomito na usnice gledalo me u zrcalu. Jesam li to još uvijek ja, ona jučerašnja?
Skidam staru kožu i odlažem je pored kreveta i sanjam kako trčim po mekanom snijegu. Ostavljam komadiće sebe u neizrečenom.
Suze klize, dlanom ih neprimjetno brišem. Samo da nitko ne vidi.
Neke slike su ostale urezane. Sjediš za računalom, razgovaraš, smiješ se.
Ne znam jesam li sačuvala prave slike za prepoznavanje. Možda te neću moći prepoznati. Neću jednoga dana znati tko si. Ne znam hoću li ti znati sve reći. Neću znati odgovoriti na jednostavna pitanja. Bit će mi najteže odgovoriti ako me budeš pitao :“ Kako si?“ Ne znam kako sam.
Još uvijek ne znam zašto sam te tražila na mjestima gdje više nema ničega?
Tvoj mobitel je bio mrtav još od poruke noć prije putovanja: „Ne mogu više!.“
Od tada sam se osam mjeseci sam se sastavljala i rastavljala. Oslobađala sam se nevažnih stvari postajala jača. Nitko me nije pitao mogu li, znam li?
Dugo sam tražila izlaz i razlog da ujutro ustanem i pogledam kroz prozor. Tražila sam neka vrata koja se daju otvoriti.
Svi koje sam pustila blizu, povrijedili su me. Navikla sam na obmane.
Sad više nikome ništa ne moram dokazivati. Ne moram ja više ništa. Nikome ništa ne dugujem. Niti tebi.
Trebalo je popunjavati prazne dijelove slike u mraku, sama, bez pomoći drugih, jer drugih nije bilo.
Slagalica se još uvijek sastavlja, ali samo moj dio.
Malo sam znala o tebi i nisam razumjela puno. Nisam shvatila kada si rekao da smo u ratu i u kakvom smo mi to ratu?
Kako je sve počelo, više ne znam. Od traženja posla, ulice, države. Nisam naučila kako se čitaju lica ljudi na karti svijeta.
I onda nove zgrade, kilometri, autobusi, vlakovi, obilaznice, kašnjenja.
Sada si tu, šutiš ispod našeg prozora. A godinama niti glasa o tebi. Kao da ne dišeš, ne hraniš se, samo vegetiraš. Spavaš li ti uopće? Bez imena i prezimena, s nečitko ispisanom adresom, s razlivenim i umrljanim žigovima gradova iz kojih si slao razglednice. Gdje si bio, gdje si živio sve te godine?

Čovjek je rukom lagano otresao snijeg s kaputa, na otiraču su ostali tragovi cipela, a vrata su bila lagana, lagana.
– Sretan ti Božić!
– Znala sam da ćeš doći. Na stolu su dvije šalice tople kave.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Večera s tri slijeda

Felini, tu smo sjedili sinoć za ovim stolom. Ti najbolje znaš kako je meni teško pronaći termin za večeru u sredini tjedna. Sve sam učinio, otkazao kongres u Opatiji, odgodio poslovnu večeru, pomaknuo sastanke, samo da tu večeru organiziram kako treba. Jučer nam je bila okrugla godišnjica. Jako mi je bilo važno da sve uskladim i da sve funkcionira. Evo, danas me još uvijek zovu partneri s kojima sam se jučer trebao naći. Znaš da nitko ne voli pomicanja i rošadu u kalendaru.
Rekao sam joj da ne kasni, zbog večere, jelovnik sa tri slijeda pripremljena samo za nas. Najnormalnije, kao da ja nju već godinama ne znam, ona meni kaže: – Pa kad sam ja kasnila?
Eh, Jasna i to sam trebao probaviti tu večer.
Tu, ispred Rosinijia sam čekao pola sata, već je i kišica počela, ruže su mi uvenule, cipele se smočile i tek kad sam vidio da me ljudi čudno gledaju s gotovo razmotanim cvijećem, ušao sam i sjeo, eto baš tu gdje ti sada sjediš.
– Felini, zar ona misli da sam ja nekakav klipan, bez obveza? Moje vrijeme je neprocjenjivo. Najprije me je ostavila da čekam ko idiot pola sata pred restoranom. Onda je poslala poruku, samo poruku Felini, da stiže prvim taksijem.
Konobar me stalno požurivao, nudio aperitivom, donosio Jelovnik, gledao na sat. Nikako mu nisam mogao objasniti da je već sve dogovoreno. Prije nego se ona pojavila na vratima ja sam se već preznojio i bio sam na rubu, samo korak do napada panike.
Ušetala je u restoran polako, klateći se s noge na nogu kao da ima sve vrijeme svijeta pred sobom i kao da ja ne šizim. Mogao sam puknuti i u trenutku kad je sjela na rub stolca i počela se ljuljati kao nekakva balavica. Izgledala je kao da će svaki tren odskočitii sa stolca i potrčati prema vratima. On joj je poslužio samo da predahne i da strese s kose kišne kapi. Torbu je držala na krilu, a svileni šal nije odložila na vješalicu. Duboko sam disao i govorio sam sebi :- Proći će, proći će, mora proći i … suzdržao sam se. Uzela je ruže od mene kao da se opekla i brzo ih spustila na stol. Kupio sam joj znaš, one bordo crvene s tamnim rubom koje najviše voli, a nije ih niti pogledala.
Zvao me partner, a ja nisam mogao reći, oprosti nezgodan trenutak, na večeri sam s Jasnom. Vidio sam kako prevrće očima i dosađuje se. Njoj se takvi razgovori gade. Ipak, radilo se o važnom poslu, o novcima se radilo Felini, o novcima. Ona nema pojma odakle dolazi novac. Ona o novcu zna samo toliko da on sjeda na račun i da se uzima na bankomatu. Pa nije novac kokoš da će samo tako sjesti na moj račum!
Oprosti, evo moram se javiti.
Tako ti je moj prijatelju ona nešto stalno petljala po narukvici dok sam ja razgovarao. Znaš ona s crvenim rubinima što sam joj prošle godine kupio. Mislio sam da je nešto potrgala, kao i obično. Zaustila je kao da će nešto reći, ali odmah je i odustala jer se pojavio konobar s juhom.
Ispričavao se: – Malo kasnite vi malo kasnimo mi i večeru smo morali podgrijavati. Znao sam da ću na kraju jesti i podgrijanu večeru s tri slijeda. Uzalud sam se od ponedjeljka trudio.
Smiješila se i odsutno gledala po restoranu. Nije dozvolila da ispričam što sam sve morao odgoditi. Prekidala me u pola rečenice. Aperitiv,a jela su se izmjenjivala, tri slijeda, vino ohlađeno, vino sobne temperature. Predložio sam joj da napravimo plan za doček Nove godine i skijanje u Francuskoj.
Nekoliko puta je odlazila u toalet, nešto uporno tražila u svojoj torbici, vadila novčanik, mobitel, ruž. Cijelo vrijeme se nestrpljivo ogledavala po restoranu. Pogledom je pratila ljude koji ulaze i izlaze. U jednom trenutku joj je kliznuo svileni šal s vrata. Tek sam tada primijetio da za stolom pored nas sjedi nekakav čudan tip, punker, tako nešto, znaš oni s nakitom i upadljivom tetovažom. Ustao je i podigao svileni šal s poda i stavio mojoj Jasni na vrat. Ona mu se uz osmijeh zahvalila. Još jednom sam pogledao čudnog gosta za susjednim stolom. Bio je sav u crnom, majica s kapuljačom i marte. Ruke pune ogromnog prstenja i kožnih narukvica, s tetovažom na vratu, s nekakvim lancima i zakovicama, a u ustima cigareta. Svijet je otišao k vragu moj prijatelju! Zgrozio sam se. Što radi takav tip u ovom restoranu i još s cigaretom?
Nastavio sam s izlaganjem svog plana, u početku je pratila nezainteresirano, a onda me počela prekidati s upadicama :
– Doček u Dubrovniku, gnjavaža, skijanje u Francuskoj, predaleko, ruže su se opustile, večera je podgrijana, konobar spor, vino nerashlađeno.
Iznenada je ustala i rekla kako mi više nemamo sadržaja za razgovor, da smo iscrpili sve teme i jel ja sebe čujem, a nju takvi razgovori više ne inspiriraju. Nije završila rečenicu i krenula je prema vratima. U istom trenutku je ustao i onaj punker. Naš razgovor je bio dovoljno glasan i čuo je svaku riječ.
S nogu je ispio pelinkovac do kraja, navukao kapuljaču na glavu i zagrlio moju Jasnu. Konobar je još potrčao da im otvori vrata.
Izašla je Jasna a da se nije ni okrenula.
Ostao sam zaleđen od šoka. Prestao sam disati i zijevao otvorenih usta. Pogledom sam mrvio ruže na stolu i govorio si: – Diši! Diši!
I onda još dođe konobari pita me što želim za desert.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Par

Dobro je – misli mačka – izležavam se na toplom limenom krovu, miševi su daleko od mojih očiju,dobila sam novu ogrlicu i košaru za spavanje, a on više ne laje na mene. Zdjelica mi je stalno puna i dozivaju me u kuću. Drže me u krilu, glade i ja zadrijemam. Još jučer sam trčala po kiši, trubili su mi kad sam htjela preko ceste, za šapama su mi stalno bili zubi ljutitih pasa.
Sinoć sam bila i gladna i promrzla.
Dosta mi je – misli pas – uho me danima boli, a sad mi još i ona maše repom ispred njuške.
Tek je došla, a već je dobila bolji krevet od moga.
Prvi dan sam je uspio potjerati, ali drugi dan se vratila plačući. Pretvarala se da se jako uplašila i mijaukala je s vrha trešnje.
Ako iznenada zalajem i skočim prema njoj, izvije leđa i šapama krene prema mojim očima.
Ništa ne radi, a sva su joj vrata otvorena. Može birati što će jesti i gdje će zaspati.

Smiješni su – misli Eva – smije se i lupa ručicama po staklu.
Pas i mačka, leže jedno pored drugog, šute i ne gledaju se.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Otok

Mladen je zavukao ruke dublje u džepove zelene jakne, koja je bila za broj manja i opasno prijetila da bi mogla popucati na skrivenim mjestima ispod pazuha.
Desnu ruku mu grije zelena staklena bočica gorkog pelinkovca.
– Za svaki slučaj! – mrmlja kroz stisnute usnice i povlači slobodnom rukom kapu dublje na oči…
Cesta je imala lagani uspon i disanje mu je postajalo sve pliće, iako se polako kretao.
Na otkriveni dio koščatog lica nahvatao se snijeg. Puhao je ledeni sjeverac i više nije osjećao uha. Uvukao je glavu u jaknu.
Caklile su se smrznute grančice drvoreda pored kojeg je prolazio. Tamni obrisi blagih brežuljaka i velika sjena planine daleko ispred.
Iza malobrojnih još osvijetljenih prozora kretanje. Pomiču se duge usporene sjene prije spavanja.
– Ne smijem stati! – tiho je ponavljao.
Približavao se zadnjim kućama i ispred njega je bila mračna cesta. Put ga je vodio u šumu.
Bjelina snijega na trenutak ga zaslijepila. Ostavljao je krivudavi trag.
Ispred njega nitko, iza njega nitko.
– Ako stanem, gotovo je – pomisli.
Mislio je na Trefa. Žao mu je što nije uspio nagovoriti da večeras zajedno krenu na Sljeme. Hodati na Sljeme i nazad puno je sigurnije nego zaspati na kartonskoj kutiji na betonu hladne sobe.
Teško će preživjeti ovu noć, ako se ne kreće.
Ništa mu nije rekao, samo je donio još dvije kutije u mračnu sobicu napuštene kuće.
Mladen je osluškivao zvukove noći. Mekane šape životinje i par reflektora uplašenih očiju.
– Boji se.
Pucketale su grančice od hladnoće, škripalo mu je pod nogama.
Misli su mu se ledile i nije ih mogao nikako povezati. Razrijedila se boja tinte iznad njega. Razvedrilo se i osvijetlilo nebo, a mjesec je polako putovao prema svitanju.
Sjetio se jedne druge modrine. Zapljuskivala ga je sa svih strana i odozgo ga je preplavila. Mogao bi opet zaroniti.
Oči su mu se napunile plavetnilom. Osjetio je toplinu.
– Eh, tamo je sunce! Vratit ću se na otok…
Izvukao je plosnatu bočicu i otpio najprije jedan gutljaj, a onda pohlepno iskapio do kraja. Prazna je staklenka ciknula i ostala u ugaženom snijegu.
– Nazad će biti lakše! Baš je mogao i on, mogli smo skupa.
Mladen je stigao do Tomislavca. Netaknuti snijeg, pustoš. Tišina osvaja proplanak. Između vrhova četinara blijeda naznaka jutra.
Otkako s Trefom provodi zime u negrijanoj, mračnoj sobici sanja o svom otoku. Vratio bi se on. Više se ne može sjetiti zašto je otišao u veliki grad. Bio je mlad, ceste su ga vukle.
Ljeti je dobro u gradu. Spavanje na otvorenom je bolje od bilo kakve vlažne sobice.
Grije ga sunce. Uvijek je nekakvo kretanje, gužva, susreti, događaji. Skupi se nešto i za cigarete i za vino. Ručak u Kuhinjici. Zna biti i smijeha dok se čeka na red. Svi se znaju.
Ali kad padne snijeg, e onda je teško. A zima i snijeg ih uvijek zateknu nespremne.
– Okolnosti – znao bi reći, okolnosti su krive što nikada nema dovoljno novaca za autobusnu kartu i trajekt do svog otoka.
Sjeo je na betonski zidić, tek da predahne. Kapci su mu postali teški i pokrili ga poput teške deke. Postalo mu je toplo, grijalo ga nešto iznad želuca i puzeći se širilo se prema očima. Zapljusnulo ga i preplavilo plavetnilo, dodirivalo ga more, mirisala sočna smokva, smola i katran s brodice, na usnama slane kapljice, prigušeni krik galeba.
Iz mora izranja ogromno toplo sunce, a onda se preko svega spušta tišina.

Foto: www.pexels.com