Arhiva oznaka: Nada Vukašinović

Nada Vukašinović: Naše niti

Hoće li mama završiti svoju priču? Hoće li nam stići sve reći? Sve pamti, svega se sjeća, ali malo govori. Ovih dana sve duže spava, sve manje jede. Tiha je. Kaže opet sam izgubila nekoliko kilograma. Zbunjena je, svega se boji. Raste joj tlak od malo mesa, od kolača zub zaboli, smeta joj mlijeko, juha, varivo. Kaže više ne može vidjeti meso. Ne smije piti puno vode jer joj je mjehur slab. Slabije čuje i sve češće je odsutna. Alergična je na procvale trave, ona koja je bosa trčala u školu kroz nepokošene livade. Daleko joj je kiša i ne čuje kišne kapi na prozoru, ne osjeti vjetar na koži, ne vidi kišobrane, niti crvenkaste krošnje u parku.
Ne zna kako ljudi žive dolje, ali zna da njoj nije dobro.
Gasi se sjaj koji je uvijek imala u očima, samo joj je još kosa čvrsta i sjajna. Traži škare, odrezat će kosu, sama. Nekako ne volim sada vidjeti škare u njezinim rukama.
Umirim se i grizem nokte, što sada? Je li to kraj? Čekam, nisam još spremna za njezin odlazak.
– Hoćeš li mi danas ispričati završetak priče?
Ne podiže pogled, ravnodušno gleda u svoje ruke u krilu.

Mama je nekada voljela sve čuti, sve znati, sve ju je zanimalo. Najviše je voljela slušati o Svemiru, o zvijezdama. Još uvijek voli gledati zvijezde i kad ode, kaže, bit će na jednoj. Znala je promijeniti žarulju, popraviti vodokotlić, uokviriti sliku i zabiti čavlić u zid. Često je imala škare i odvijač u rukama i govorila da bez njih ne bi nikako mogla.
Poslije jutarnje kave obilazi svoje cvijeće u teglama. Zalije ga, razgovara s njim, gleda kako raste. Cvijeće ima jako korijenje, čvrste zelene listove, cvijeće je voli.
– Svijet je došao kraju! Živimo u sivom betonu, niti na nebu niti na zemlji! – govori mama i uzima jaknu s vješalice, dvije zrele višnje i bocu s vodom. Silazi liftom s desetoga kata i sadi dvije koštice višnje ispred zgrade.
Uvijek pita kamo idemo nas dvije i kada ćemo se vratiti, jer kaže ne želi dugo biti sama. Meni se to nikada nije sviđalo, mislila sam kako nas kontrolira kao i onda kad smo bile djevojčice.
– Uzmite kišobran i vestu, za svaki slučaj i brzo se vratite!

Svako jutro prvo se budimo nas dvije, a onda budimo mamu i sve tri bauljamo po mraku do kuhinje. Povezane smo nevidljivim nitima. Palimo svjetlo samo iznad sudopera, jer mami smeta svjetlo. Snalazimo se nekako jer su nam oči navikle na mrak. Najprije tražimo tablete za tlak. Različitih su boja i oblika. Pomažu nam da se pokrenemo i otkotrljamo u još jedan dan. Mama najviše vjeruje tabletama, u njima vidi spas.
Otvaramo prozore na desetom katu u jednom od zagrebačkih nebodera. Iz ptičje perspektive vidimo samo nebo, sivo s plavim pukotinama. Ne znamo ima li više sivih ili bijelih oblaka. Prema kalendaru trebala bi biti rana jesen. Samo po načinu kihanja, ili kašljanja, naslućujemo promjene u prirodi. Sestra misli da još uvijek cvate ambrozija i da je zato jutros guši.
Prva misao mi je jutros da je možda upravo danas taj dan, možda ću i ja danas početi pisati svoj roman.
Istina, još uvijek nemam ništa, ali palo mi je to napamet prije nekoliko mjeseci kada sam počela zapisivati maminu priču. Pitam se imam li ja što reći? U glavi pravim bilješke za fabulu koju stalno vrtim u glavi. Stavljam protagoniste u različite odnose, a postavljam i problem kojim se želim baviti. Ukorijenjenost i pripadnost nekomu ili nečemu, o tome želim pisati. Živim u neboderu između zemlje i oblaka koji može biti u bilo kojem gradu. Crtam likove i njihov plan kretanja.
Junakinja prolazi zelenom stazom prekrivenom mahovinom i bršljanom od ulaza ravno, a onda skrene lijevo po žutoj ilovači prema jablanu na nekom nepoznatom groblju.
Čita natpise s jedne i druge strane. Raskvašena zemlja hvata se za cipele. Iz džepa vadi papirić s upisanom godinom i imenom sela.
Još uvijek ne zna što traži. Vidi u kamenu kišom isprana slova. Ne vidi se što piše.

Dok razmišljam o mogućem zapletu svoga romana, zaboravim koliko sam žličica šećera stavila u vodu. Mama voli slatku kavu. Sve izlijem u sudoper.
Drugi pokušaj kuhanja kave. Brojim glasno, dvije žličice šećera, pet žličica kave.
Uobičajena jutarnja rutina s prvom kavom. Zveckamo šalicama i žličicama. Pijemo kavu polako, žalimo se na ukočene zglobove, reumu, to nam je genetski govorimo, a onda prepričavamo snove, važemo i biramo najbolju simboliku.
Okrećemo šalicu s crnim talogom na tanjurić. Mama je već umorna i plitko diše, smeta joj čisti zrak, tlak joj i nakon tablete raste. Možda će ipak pogledati u šalicu, možda kakva dobra figurica donese neko čudo.
Mama je uvijek voljela lijepe haljine i znala je uskladiti boje. Odjeća joj je puno značila, iako je nikada nije imala dovoljno i sve je bilo skromno.
Otvara ormar i pokazuje vješalicu, najčešće ujutro kad pijemo kavu. Sad nam govori što je sve na njoj, a mi znamo što nakon vješalice slijedi. Na redu je platnena, bijela vrećicu s novim, crnim cipelama. Tu su i nove čarape. Vješalica svaki dan mijenja mjesto. Čas je nevidljiva u najudaljenijem kutku ormara, a čas nas zapljusne crnilom, čim otvorim vrata.
Jučer sam bila ljuta na nju, zašto se stalno pakira, zašto želi otići? I kamo, kamo bi išla, zašto nas želi ostaviti? Nesiguran je taj put kojim ide, uski zid, ispod provalija. Neće imati oslonac, niti bilo kakvo rasvjetno tijelo. Nema tamo zvijezda, samo mrak.
Koju cestu ona vidi, a ja ne vidim?

Hoćemo li ikada saznati kako je njezina obitelj završila u ratu? Ona je u velikom svjetskom ratu bila djevojčica od desetak godina. U snove joj dolaze ljudi licem okrenuti zemlji, proganjaju je neznanci.
Skrivala se od aviona i bježala noću sama, gladna i promrzla. U visokom snijegu, bez kaputa, u slabim cipelama.
Prolazile su vojske, svi su pucali. Nije znala koji su i čiji su naoružani ljudi. Nitko se nije bavio djecom i nisu primijetili kada su odrasla. Djeca su ubijala djecu.
Gorjele su kuće, škole, crkve.
Školu su joj zapalili, a jedva da je slova savladala. Ipak naučila je čitati i pisati i voljela je čitati. Nije tada bilo knjiga po kućama, nije bilo knjižnica. Kopala bi cijeli dan vinograd kod bogate gospođe da bi dobila knjige za čitanje.
Njezini roditelji su mijenjali kuće, gradove, vojske, strane, bježali s malom djecom preko nekoliko granica, ginuli i pokapani, bez imena i oznaka. Kako ćemo s tom pričom dalje, ne znam. Teško izlazi iz mraka.
Ako ona ne završi svoju priču, neću niti ja moći početi svoju roman.

Njih dvije će reći nije tako bilo, ne tim redom, zaboravila si.
Mama u noćima kad san ne dolazi razmišlja o svojim progoniteljima i o crnoj rupi u kojoj se krije završetak njezine priče, a ja svako jutro pomislim možda ću danas pisati o ukorijenjenosti.
Svejedno, nas tri još uvijek gledamo kako dvije višnje ukorijenjene rastu ispred naše zgrade.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Utočište

Nema se tu bogzna što reći, nije to za priču. Gledati samo naprijed i ne zavirivati više u zrcalo. Ne moram vama ja ništa govoriti, nikome ništa dokazivati. Ne priznajem nikakve dugove!
Starost ne vrijedi baš puno, samo se otpisuje i odustaje.
Gubim zvukove i bliskost, a očekivanja su sve rizičnija. Mijenjam smjer i odlučujem se za sporost, podešavam ton i rasvjetu. Pažljivo biram zadnju rolu, jer skener nema milosti, očitava ograničenja i dotrajalost tijela.
U odbrojavanje ulazi i čišćenje prostora od svoje prisutnosti i težine. Ne želim nikome ostaviti razvrstavanje, odvajanje i preslagivanje fragmenata svoga životopisa. Završit ću to sama, sve ću za sobom počistiti.
Gledam vijesti iz sata u sat, iz programa u program. Odlazim u krevet sa zadnjim vijestima i prognozom vremena. Gledam starije ljude koji se ne žele vratiti, jer nemaju kamo. Po cijenu vlastitoga života, ne vraćaju se svojoj kući. Traže novo utočište, a u očima im pustoš. Suzama ionako više nitko ne vjeruje.
Vijesti ne propuštam, ali zato propustim dan. Klizne mi kroz prste poput pustinjskog pijeska. Odustajem i od današnjeg dana, odustajem od današnje priče.
Uzaludno pogledavam niz ulicu. Nigdje ništa, nema novih zabilješki. Hodam kroz prazne sobe i poželim nekome otvoriti ulazna vrata. Tamno je, iako sat pokazuje podne. Ne vjerujem više satovima.
Poštar na motociklu pred vratima s računima, smetlari odvoze plastiku u velikoj žutoj vreći, nekoliko reklamnih kataloga. To bi bilo sve za danas.
Rastežem žućkasti, beskrvni dan poput žvakaće do večeri.
Kad zatvorim oči, vidim svoj grad iz sjećanja, iako je sjećanje nepouzdano i sve je to možda obmana. Nekoliko nepotrebnih predmeta kupljenih na staroj tržnici još uvijek tvrdoglavo čuva svoj prostor u glavi. Sve je obavijeno maglom i sad mislim da su to ipak one slike koje vidim na televiziji.
Trebala bih ipak, otići tamo i uvjeriti se da taj grad još postoji. Vidjeti opet raskrižje širokih ulica, prazan kiosk na kraju Ivanićgradske, ispranu zelenu fasadu zgrade, iščitati poruke grafita, otvoriti vrata i stati na plavi balkon.
Između zgrada je sužen vidokrug i vide se samo u pukotine zavučeni svijetli komadići neba. Lako bih se tu mogla izgubiti.
Što bi mi se moglo dogoditi ako se i izgubim na križanju Vukovarske i Ivanićgradske ulice? Najčešće se ne dogodi ništa, vratiš se istom stranom nogostupa do tramvajske stanice.
Ako se nekada, na tom malom prostoru i dogodilo nešto, danas mi to malo znači.
Nekoliko dobrih riječi izrečenih prije dvije godine danas ne znači isto. Nekoliko dobrih riječi nije pronašlo pravi put i danas ne vrijede.
Popunjavam praznine nepouzdanim uspomenama. Prazni noćni tramvaji, zidovi ispunjeni odsutnošću, nekoliko taktova pjesme i ogroman mjesec na zelenom nebu. Prazan stolac i sjene na vratima doma. Na stolu hladna šalica kave. Koraci, čekanje, kašnjenje, tramvaji, telefoniranje, mokre cipele.
Hodam polako ukočenih zglobova, gubim ravnotežu, nedostaje mi oslonac. Sve su to meni sada tuđi, nepoznati ljudi. Nema travnjaka, samo nogostup i pretrpana parkirališta, nove oznake na cesti i nervozna svjetla semafora koja me požuruju.
Živjela sam nekada tu, a sada su me samo okrznula kratka pitanja, poput onih koje upućuju zbunjeni turisti. Obična pitanja stranca, koji ne zna koji tramvaj vozi na kolodvor i kako poništiti tramvajsku kartu.
Zabavlja me pomisao da iskočim iz predvidljivih završetaka, preselim se u zeleni „Dom za starije“ i da tu bude moje treće mjesto. Zidovi duge, uske sobe su još uvijek hladni, ali soba ima pogled. Mogla bih oličiti zidove u boju graška, kupiti novi televizor i razmjestiti namještaj u dvadeset kvadrata s kupaonicom. Zelena zgrada svojim brojnim prozorima gleda plave balkone, plave zgrade. Miješaju se mirisi jednog drugog vremena, okus cimeta u nedjeljnim kolačima i malinovca, šarenilo i žamor pod balkonom.
Mogla bih svako jutro s prozora zelene zgrade gledati svoj stari, plavi balkon okupan suncem.
Ispod njega je uvijek bila mekana prašina poput pudera. U prašini i suncu kupaju se vrapci i djeca.
Još samo trebam ruku djevojčice da me polako prevede preko opasnog raskrižja.
U širokoj sam crvenoj suknji i bijelim dokoljenkama, imam osam godina i stalno nešto brojim, korake, telegrafske stupove, kante za smeće, zgrade, stepenice, vrata. Na suknji su makovi pa onda i njih brojim.
Grizem nokte, skakućem na jednoj nozi, provlačim se ispod rukohvata, vrtim se raširenih ruku. S plavog balkona mi dovikuju: ne grizi nokte, pazi kako hodaš, drži se za rukohvat!
Da sam tamo, sigurno bih prepoznala djecu ispod balkona. Možda bi opet došao pripovjedač-lutalica, u crnom prsluku s niskim stolcem u ruci i okupio oko sebe djecu i vrapce.
Prekinuli bi igru, umirili se i pažljivo slušali priču o četiri šarene ptice.
I ja bih na prozoru zelene zgrade čula samo početak bajke. Završetke ne volim. Na kraju bih čula mali grleni smijeh i povike, još, još nam pričaj…
Možda bi baš u tom trenutku na visokim potpeticama prošla crvenokosa balerina i sva bi djeca potrčala na pločnik da je pogledom isprate do tramvaja. Kao nekada.
Za život u zelenoj zgradi treba mi nekoliko popunjenih obrazaca, nekoliko potpisa i nekoliko godina čekanja.Što bih mogla raditi dok čekam to utočište? Popunjavati sekunde sporošću i ne propuštati vijesti. Možda ljudi u međuvremenu pronađu neko bolje utočište.
Prije spavanja uzimam novu tabletu, zatvaram plin, gasim svjetla, oslobađam utičnice. Za svaki slučaj.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Sjene prošlosti

Bio sam zaokupljen mislima o poslu, koji me je čekao u novoj školi, kad se vlak zaustavio na kolodvoru malog gradića na istoku. Nikada nisam bio u tom gradu, a kolodvor mi se učinio poznatim. Širok, otvoren prema ravnici, s puno razvedenih kolosijeka i skretnica i poprilično udaljen od grada. Iako su ljudi hodali amo-tamo osjetio sam da u njihovim koracima nema žurbe. Razgovor u školi zakazan je tek za dva sata i ja sam bez žurbe glavinjao nepoznatim ulicama i pokušao shvatiti logiku ravničarske arhitekture. Ljeto je posustajalo. Gubilo je vrelinu i blještavilo. Sve je bilo puno mekše i svjetlost i sjene, a sunce je još bilo toplo i mekano obavijalo ulice. Kožu je ugodno hladio vjetrić koji je donosio miris i svježinu rijeke.
Noge su me same vodile do rijeke. Imao sam i ja svoju rijeku iz djetinjstva pohranjenu u pamćenju.
Zaklonjen krošnjom oraha, jedan je muškarac leđima okrenut u prignutom položaju nešto petljao oko ribičkog štapa.
Kad sam prišao na nekoliko koraka prepoznah Božu.
Božu sam upoznao prije dvadesetak godina u srednjoj školi u gradiću u unutrašnjosti. Radio je kao profesor, predavao stručnu grupu predmeta i bio dečko koji obećaje. Živio je sam kao podstanar. Slobodno vrijeme je provodio u gradskoj knjižnici. Pročitao je sve u otvorenom i zatvorenom fondu knjižnice što se odnosilo na Matoša. Igrao je intenzivno šah. Išao je na natjecanja. Zvali smo ga majstor, Božo- majstor. Posao u školi nije volio. Govorio je da to nije posao za muškarca. Nenadano je dao otkaz i otišao iz gradića. Pričalo se u Australiju, gdje je imao rodbinu.
I sada, evo ga, Božo, dvadesetak kila teži, tamne kose sa sjedinama oko lica, malo zadihan, zaokupljen poslom. Ne obraća pozornost na mene.
– Jel ima ribe majstore? Božo, majstore tu si! Tu živiš!
– Tu sam već godinama, kod kuće. A riba sitna i puna kosti, sirotinjska hrana.
– Kako si, kako živiš!
– Solidno, prijatelju, solidno, iako pamtim i bolje dane. One za šankom. Tamo ti je pravi život!- nije se nasmijao pritom.
Božo je obišao pola svijeta. Putovao je i družio se s bogatima i poznatima u šahovskom svijetu. Crveni tepih, skupe limuzine, dugonoge ljepotice. Uokolo fotografi i blještavilo mondenog svijeta.Sudjelovao je na velikim šahovskim turnirima.
Kasnije je provodio dane i noći u mračnim arhivima knjižnica gotovo svih većih gradova, istraživao, pisao. Živio je u knjižnici. Sam je financirao tiskanje svojih knjiga o šahu.
Živi sam i opet radi posao koji ne voli, s ljudima koje ne voli.
Razočaran je i rezigniran.
– Nikome ti ja moj prijatelju više ne vjerujem, ni doktorima, ni grobarima.
Kaže da je bolestan, sve slabije vidi, slabije se koncentrira i tlak mu skače.
– Nemam puno vremena prijatelju, a nemam više ni puno želja.
To je valjda povezano. Zadnju monografiju dovršavam. Tu sam u prolazu. Vratio sam se svojima da umrem u tišini. U zemlju i u tišinu.
– A žene, Božo, što je s ženama?
-Čekaju me, sve one dugonoge ljepotice, čekaju u staračkom domu. Tako smo se dogovorili. Mogu i tebi koju dogovoriti.
– A sad bi mogli za šank, što kažeš, da popijemo koju i da se prisjetimo boljih dana.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Dječak s trešnjama

Sredina je lipnja. Već su krenule jutarnje vrućine pa u školi zatvaraju prozore već u devet ujutro. Razred je već od jutra veselo i bučno počeo slaviti kraj školske godine. Još koji dan i rasut će se po gradskim ulicama u potrazi za najboljom srednjom školom.

Tanja se odvaja od bučnog klupka vršnjaka i ulazi u knjižnicu. Treba joj mir. U knjižnici nitko ne postavlja pitanja. Tiha je i zamišljena. Sjedne bez riječi za stol i zagleda se u ruke. Mirno istražuje postoji li kakav nedostatak na crveno lakiranima noktima. Stavlja desnu ruku u džep trenirke i čvrsto do boli stisne oštri rub folije s tabletama.

Prstima ih broji, dobro je sve su tu. Kradom ih je jutros kupila po sobi.

Sigurna je u knjižnici, može listati knjigu, može se pretvarati da je sve uobičajeno. Tanja voli ovo mjesto i voli svoju školu. Cijeli dan je dobro isplaniran i sve ima nekakvu svrhu.

Sjedi u prvoj klupi do prozora, nasloni se leđima na zid i ima najbolji pogled  i na vrata i na zadnje klupe. Ništa joj ne promakne.

Od prvog razreda vodi školske priredbe, piše za školske novine, ide na sva natjecanja. Nekako joj sve u školi ide lagano. Sigurna je u nastupu, rječita, otvorena i uživa na pozornici. Na nju se uvijek računalo.

Ipak, ima i onih koji okreću očima kada se javi i iza leđa joj govore da je štreberica.

Željela se svima dopasti i zato je znala malo uljepšati svoj život. Znala je iskoristiti svoj osmijeh, koji puta je malo dodala priči, a koji puta je nešto izmislila ili slagala. Mislila je malo laži nikome neće štetiti.

Lakirala je i stavljala pozlatu najviše na svoje priče o mamici.

Mamica je doputovala prošli tjedan i stalno je umorna, a baš je dugo nije bilo. Stalno leži u zamračenoj sobi. Ne završi niti jednu rečenicu do kraja. Nije primijetila da pušta kosu, niti nove tenisice koje joj je baka kupila. Ne smije se i ne pita kako je u školi.

Tanja ujutro vidi, oko kreveta razbacane tablete i prazne bočice od vinjaka. Ne skriva više boce. Pepeljare ne prazni. Nije joj dobro, mamici nikako nije dobro, oči su joj stalno crvene i natečene, na čelu povez.

Jučer nije otišla na roditeljski sastanak. Baka joj kroz suze govori da mamici treba odmor.  Danas je Tanja baš jako zabrinuta.

A sad još i te novine. Baš se sve skupilo! Iva i Sanja su ih već ujutro prelistale i dugo nešto tiho razgovarale. Stalno su joj se smješkale.

Zna Tanja dobro čemu su se smijale. Mamica je na duplerici s premalo odjeće i puno šminke u crvenim štiklama. Kupila je i ona jutros na kiosku novine i odmah ih ugurala na dno torbe.

Pita knjižničarka kako je mamica, pita je li vesela što je kraj, pa onda u koju će gimnaziju? Knjižničarka pita reda radi, ništa ona ne zna i dobro je da ne zna. A možda je i ona vidjela tu duplericu? Možda su već svi profesori vidjeli?

Tanja se samo tiho osmjehne i jače stisne tablete u džepu. Oštar rub folije joj se već usjekao u dlan. Zaboljelo ju je.

Govori knjižničarki kako putuje u subotu s mamom na more, a nije se još spakirala.

U školi joj sve ide kao od šale, ali kad se vraća kući,  noge su joj sve teže, kao da joj se na tenisice nahvata kamenje.

Pred kućom hitna, mamica na balkonu, izdaleka izgleda poput lutke koja se može svaki čas prebaciti preko ruba. Naslanja se na baku, nešto nejasno viče, ruši se, baka ju podiže, a ona uporno želi nekamo. Naslanja se na baku jer je suviše slaba. Dolazi bolničar, obuhvati je oko ramena s obje ruke, a žena u bijelom ju smiruje i nešto polako gura u ruku. Mamica je klonula i stavljaju je na nosila.

Tanja dotrči, hoda uz nju zadihana i hvata ugasli pogled. Mamica ne vidi nikoga, samo gleda kroz mokri zid.

Uokolo razbacane, mokre, ugažene novine, oko kreveta tablete. Pod je ljepljiv i krvav. Na parketu komadići stakla i zgažene trešnje.

Sjela je na pod i počela skupljati trešnje. Profesorica iz povijesti je baš danas pričala o nekoj svojoj slici, na kojoj je dječak s trešnjama.

Kad otključa vrata stana, najprije ugleda njega s punim ustima trešanja i bude joj toplo oko srca. Najviše voli tu sliku.

I kada nema nikoga kod kuće, on je tu, čeka nasmijan, na bijelom zidu, s rukama punim trešanja. Dječak ima velike oči i puna su mu usta trešanja, a  sok mu kapa po bradi.

Tanja zatvara oči i zamišlja  sliku dječaka koji jede trešnje.

Kad bi barem imala na zidu svoje sobe imala tu sliku.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Bilježnica

Stajao je na vratima naše kuće i onako ogroman, nagnut prema meni s podignutom rukom, nabreklih žila na vratu sakrio blijedo proljetno sunce. Nisam čula ništa, samo sam se još više povukla u najmračniji kut kuhinje.
Išla sam tada u šesti razred, a brat u peti. Bili smo tiha djeca.
Prihvaćala sam sve jer nisam znala da može biti drugačije. Nisam se bunila, nisam ništa tražila, nisam kasnila u školu.
– Diži se, požuri, gledaj pred sebe! – išlo je u nedogled. Batine smo brat i ja dobijali bez puno priče. Najprije batine, a onda večera i spavanje u suzama.
Ustajala sam prije sunca, vodila kravu na livadu, brat hranio zečeve, a onda u školu. Vraćala sam se s kruhom u školskoj torbi, nosila mlijeko, pozdravljala susjede.
Skrivala sam se na tavanu među starim knjigama i sanjarila o velikom gradu i jela napolitanku. Sastavljala sam se i rastavljala po ko zna koji put.
A onda se pojavila ona. Tek je počela školska godina. Prvi puta sam je vidjela jedno popodne na utobusnoj stanici ispred škole.
Trčala je za nasmijanim četvorogodišnjakom, a on za tigrastom mačkom.
Vikao je – mama, mama, gladna je!
Nikada nisam vidjela ljepšu sliku, tako lijepu ženu i dijete. Imala je dugu kosu, traperice i plavu jaknu. Glasno se smijala dok ga je hvatala za ruku. Podigla ga je i nosila kao vreću. On je i dalje pružao ruke prema mački.
Kada je u rano proljeće iste školske godine ušla u naš razred sjetila sam se prizora s autobusne stanice. Ispod stabala je bilo ostataka snijega
Učionica je još bila ispunjena mirisima ugljena, dima, prašnjavog poda i naših kuhinja koje smo donijeli na kaputima.
Kad se pojavila na vratima u kosi joj je blistalo svjetlo, a učionicu su napunili mirisi cvijeća.
– Predavat ću vam hrvatski jezik!
Bila sam sretna. Unijela je radost u naš život.

Radoznalo smo pratili sve što se odnosilo na nju. Često je putovala i dolazila u razred s žutom putnom torbom. Oslovljavala nas je imenom i kad bi mene prozvala činilo mi se da sam joj najvažnija osoba una svijetu. Bili smo jako siromašni i zabrinuto očekivali ono nakon škole, međutim s njom su dani postali svjetliji i naša lica sve vedrija.
Nešto je omekšalo i oko mog srca i opet sam bila dijete.
Počela sam se smiješiti. U školi mi je bilo lijepo i ostajala sam sve duže. Nalazila sam izgovore svaki dan. Probe dramske grupe, novinari, zbor, priredba, čitanje poezije.
Na pomisao da moram kući, želudac mi se podizao do grla, a sjena navlačila na lice
Sjećaš se Snježana, onih žutih bilježnica na kojima je pisalo Lipa Mil ili tako nekako, one koje su imale sto listova?
Jedna bilježnica cijelo polugodište! Prošlo je od tada puno godina. Nije ona bila kriva. Nikada nisam to pomislila.
Puno smo pisali, uzimala je i ispravljala naše bilježnice.
Kao da smo joj bili najvažniji na svijetu, sve ju je zanimalo. Koga imamo kod kuće, koliko znamo, što mislimo, volimo, osjećamo, želimo? Trgali smo listove i odgovarali na njezina zanimljiva pitanja. Činilo mi se da razgovaramo samo nas dvije.
Čuli smo da često putuje jer još nije završila studij.
Jedno jutro se pojavila s žutom putnom torbom. Svi smo čekali da otvori vrata škole, učenici i profesori i svi smo zapljeskali. Nekako se proširila vijest da je dan prije moja profesorica diplomirala.
Moja žuta bilježnica je bila brzo ispisana i opasno se stanjila. Trebala sam drugu, ai brat je svoju ispisao.
Otac se smračio za večerom. Ogromnim šakama je mahao ispred sebe, upirao prstom čas u mene čas u brata.
– Radim samo za vas dvoje, za vaše knjige i bilježnice! Ne može više tako! Pokazat ću ja vama! Donesite torbe!
Mračna kuhinjica se zatresla. Smanjivala sam se u stolcu, podvlačila sam se pod stol toliko dugo dok mi brada nije dodirivala stol.
Mama je jurila po maloj kuhinji, iako je sve bilo na stolu. Pognute glave krenula je po naše torbe.
– Ne ti! Oni! – uperio je ogroman kažiprst u mene kao da će me probosti.
Bratu je brada zadrhtala. Pognuo je leđa i provukao se ispod njegove ruke.
Te večeri smo uz blijedo svjetlo male žarulje u svim bilježnicama, kemijskom olovkom ispisivali brojeve stranica.
Pisali smo u tišini, bez podizanja pogleda, prigušenog, plitkog disanja.
Sutradan je trebalo nekako reći profesorici da ne smijemo trgati listove iz bilježnice.
Nisam mogla zaspati te noći. Kako to reći? Kako će me ona pogledati? Promatrala sam njezine nasmiješene oči i potpuno sam se izgubila. Ruke su joj bile bez težine, dotaknula me poput leptirova krila. Za mene je postojao samo taj trenutak.
S lakoćom je zauzimala sve prostore u učionici, zaustavljala se kraj svakog učenika.
Imala je nove sandale, tamno plave. Nikada nisam vidjela ljepše. Gledala sam u njezine noge. Prvi puta sam primijetila kako joj dobro stoje sandale, kako je zgodna moja profesorica. Bila sam mršavica, dugih nogu s koščatim koljenima. Molila sam Boga da jednoga dana i ja imam takve noge i iste takve plave sandale. Sanjarila sam otvorenih očiju.
– Otrgnite list papira i potpišite se. Pisat ćemo diktat za ocjenu!- kao da me netko zalio ledenom vodom
Ništa nisam rekla, kako bih! Otrgnula sam list i razmišljala o onome što me kod kuće čeka.
Strpljivo smo čekali šake i ja i brat. Šamari su pljuštali.
Nemoj misliti da sam ikada pomislila da je ona kriva. Sporo su nam prolazili dani. Gledala sam naša ulazna vrata i čekala da ih netko otvori.
Nikada neću zaboraviti koliko je kiša padala te nedjelje kad se na vratima pojavila moja profesorica. Pronašla mi je posao u velikom gradu. U početku sam čuvala dvoje djece njezine profesorice s fakulteta i školovala se. Još i danas me neka nevidljiva ogromna šaka zaustavi u trenutku kad samo pomislim da bi moji učenici trebali otrgnuti list papira iz bilježnice.
Brat je ostao. Izrastao, a nekako sav proziran. Leđa su mu bila pognuta i svako ljeto je bio sve bljeđi i sve šutljiviji. Nije mogao otići, ali nije mogao ni ostati. Slomio se.

Otac ga je našao jednog jutra, zapetljanog u granama i bijelim cvjetovima trešnje. Zatvorio mu je oči i spustio na žute maslačke.

Nema više niti mame, Snježana tamo nema više ničega.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Kako sam te izgubio

S fotografijom žene u ruci, zaustavi se pored prozora, a onda krene od vrata do vrata dugog bolničkog hodnika. Razgledava brojeve soba. Ne žuri mu se. Odgađa trenutak zbog kojega je došao. Iz mraka dugog hodnika, na neonsko svjetlo izranjaju nejasne sličice.
Uplakani dječačić od pet godina kleči u mračnom kutu sobe iza velike fotelje. Mlada žena u šarenoj ljetnoj haljini s putnom torbom otvara vrata. Otac u pidžami i kućnim papučama s dvije ruke drži njezinu nadlakticu i vuče prema sobi. Žena je oslobodila ruku, silazi niz stepenice. Otac trči za njom. Nekoliko sitnih koraka, zvuk potpetica i tišina pred vratima. Otac se polako vraća u sobu, sjeda na fotelju, glavu podupire dlanovima. Ne vidi mu lice, ali vidi ramena koja se miču i savijaju prema koljenima.
Zastao je na nekoliko metara od sobe broj 8. Stresao se od hladnoće. Tomo i danas zamuckuje kad se emocije namotaju u klupko. Osjetio je u grlu grč, koji se počeo širiti prema donjoj vilici. Hoće li moći uopće otvoriti usta?
Pred vratima sobe, na klupi sjedi otac. Iz te udaljenosti mu nalikuje sklupčanom djetetu.
– Opet ga je ostavila samog. Sitan je. Od zadnjeg susreta se prepolovio.
Otac i sin su se pozdravili bez riječi i isprepleli prste i kao nekada gotovo šapatom razgovarali.
– Svi griješimo, Tomo.
– Zašto nije bila pored mene kad sam ja nju trebao?
– Danima pita za tebe.
– Ostavila me je.
– Sad te treba.
– Nije nju zanimalo kako sam ja.

Živjeli su tiho. Kuća je bila prazna. Uspavljivao se s fotografijom lijepe žene. Koliko pisama joj je napisao? Svako je počinjalo i završavalo isto – dođi, kada ćeš doći, trebam te!
Prijateljima je počeo govoriti da je umrla. Otac se nije bunio.
– Mislio sam da sam ja kriv što je otišla. I danas još liječim ožiljke.
Prihvatio je svoje djetinjstvo onako kakvo je bilo. Pronašao je u njemu i lijepe stvari i sam sebi govorio: – Tomo nisi izgubio što si mislio da si izgubio. Idemo mi dalje!
– Ući ću u tu sobu samo zbog tebe, tata.
Otac i sin kao nekada, tiho otvore vrata i na prstima uđu u bolničku sobu. Na krevetu je ležala lijepa žena sijede kose. Približili su se uzglavlju. Tomo se zagledao u njezine plave oči i zaboravio riječi.
Muškarci pognutih ramena, nijemo isprepletu prste s njezinima. Stajali su tako sve dok i sunce nije odustalo u svojoj namjeri da pozlati uzglavlje umorne žene.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Rođendan u Cementari

– Vidi, Druga, ovaj prolaz! Možemo se provući kroz ogradu. Vidjet ćemo što se tu skriva. Mami niti riječi, ljutila bi se da zna da smo tu. Daj mi ruku!
– Prva, pomozi mi! Zapela sam. Žica mi je uhvatila jaknu. Čekaj me! Nismo trebale ulaziti u to dvorište. Sve je prašnjavo, bijelo, prašina mi ulazi u oči! Idemo doma!
– Tu ćemo malo ostati. Sakrit ćemo se, neka nas mama malo traži. Kad se navečer vrati, nas neće biti. Neće znati gdje smo i nek malo brine.

Usred ničega u praznom dvorištu napuštene Cementare, dvije sestre Prva i Druga preskaču hrpe šljunka najrazličitijih veličina i boja, odbačene daske, rasparene čizme, radničke kute, žute rukavice.
Na velikoj hrpi pored tračnica tvorničke željeznice, nabacane papirnate vreće od cementa, daske, palete crne i krezube. Na mjestima izbijaju slabašni čuperci sive trave.
U visini očiju nasmrt bolesni ostaci zelenila s blijedim slabašnim travčicama i krhkim grančicama. Slutnja drvoreda u daljini. Malo dalje obrisi grma ruže penjačice, neodređene boje.
Vani grije toplo sunce, život vri, čuju se glasovi djece, kolaju sokovi prirode i zdravlja.
U ograđenom dvorištu nema mirisa ni okusa. U praznom dvorištu napuštene Cementare krhka tišina i dosadne nijanse crne i bijele boje. Djevojčice razgledavaju i istražuju.
Poremetile su višegodišnji mir odbačenih stvari. Trčeći amo – tamo, skidaju paučinu između odbačenih strojeva. Čuje se njihov govor, nepravilan ritam ubrzanog disanja, buka koju stvaraju trčanjem.Teško izvlače noge iz naslaga stvrdnutog cementa. Tenisice se pune kamenčićima. Teško hodaju.
– Vidi stepenice!
– Idemo dolje Druga, to je nekakav podrum. Sigurno ima nešto zanimljivo.
– Prva, možda će doći tata, a nas nema. Tebi je rođendan.
– Neće doći, nije bio ni prošle godine, poslao mi je samo poruku, nije ga briga. Gledaj, tu su razbacali nekakve kutije! Koliko smeća!
– Noćas sam opet ružno sanjala. Bio je mrak, a mama je odlazila i nije se okrenula. Jako sam plakala, htjela sam vikati, a nisam mogla. Odlazila je i postajala sve manja. Nisam mogla upaliti svjetlo, Kad sam se probudila bio mi je mokar jastuk.
– Mama će se i danas kasno vratiti. Znaš da ima novog dečka. A kad se vrati nas neće biti.
– Mama će se brinuti. Tražit će nas. Idemo!
– Zapamti, neće nas tražiti mama, tata neće doći, nije ih briga. Dođi! Vidi ispod ove kutije se nešto miče. Crni mačić! Kako je mršav. Kako je samo tu dospio?
– Gladan je! Čiji je? Nitko ga ne traži. Što ćemo s njim? Imam pola kifle. Samo treba polako da ga ne uplašimo. Prva, idemo sad doma. Uzet ćemo mačića i idemo. Tražit će nas. Tata će nas čekati!
Prva pogleda oko sebe i iz hrpe kartonskih kutija izvuče nekoliko suhih i čitavih, složi ih uza zid i sjedne na jednu. Razvezuje tenisice i istresa sitni šljunak.
– Neće doći. Ima svoje brige, svoj posao, svoju kuću, svoju ženu, svoju djecu… Nema on vremena za nas i pojma on nema da je meni danas rođendan. Sjedni tu na kutiju. Gledat ćemo mačića kako jede. Moramo pričekati dok se malo pripitomi. Vidiš da nas se boji. Eto. imamo društvo. Možemo i tu proslaviti moj rođendan.
– Kako bi ti željela proslaviti rođendan? U igraonici ili kod kuće?
– Ovdje želim proslaviti svoj rođendan, nas dvije i mačić. Kako ćemo ga zvati? Može Treći? Mic, mic Treći, dođi, dođi, ne boj se!
– Vidi, malo me ona žica ogrebla, krv mi curi iz prsta. Idemo doma, moram oprati ruku. Ti uzmi Trećega. Dat ćemo mu mlijeka, vidi kako je mršav, a možda je i tata došao.
– Daj da vidim prst! Nema vode. Ovdje nema ničega. Krenut ćemo kući, više mi nije zanimljivo, a i tebe boli prst. Treći će u ovu manju kutiju. Dat ćemo mu mlijeka. Čekat ćemo mamu.

Prva i Druga se s usnulim Trećim vraćaju kući. Šute i polako, dugim i umornim koracima obilaze hrpe šljunka i dijelove zaboravljenih strojeva.
Čuje se samo škripanje šljunka pod nogama, kao kad netko u snu škrguće zubima.

Foto: www.pexels.com