Arhiva oznaka: Nada Vukašinović

Nada Vukašinović: Mučnina

Jako sam sretan i ne treba mi ništa. Ne treba mi čestitati rođendan. Sretan sam jer imam Kikija. Svako jutro iz jutarnje vreve, iz svjetla ulice, sa svojim Kikijem polako ulazim u mrak prolaza. Privikavam se na igru svjetla i sjena na visokom stropu. Crvene se još svjetla tramvaja. Buka postaje prigušena. Sad već bolje razlikujem tonove koje stvara gitarist ispod prljavog izloga. Sjedi na hladnom betonu, pored nogu prazna kutija. Na drugom kraju, na stepenicama starija žena nerazgovjetno mrmlja i klati se prednjim dijelom tijela u ritmu koji stvara gitarist. Prorijeđenu sijedu kosu zavezala je gumicom u rep.
Kiki je stalno pored mene. I danas se muči s pitanjem koje mu je sinoć zaplesalo pred očima. Treba li još i sutra istim putem? Ima li to uopće ikakvog smisla? Sve teže prolazi taj put. Muče ga izgažene marte i zglobovi. Tako kaže. Od prolaza do pakla, zatvoreni krug. Već su mu upali obrazi i pojavile se ljubičaste mrlje na nosu. Tijelo po malo otkazuje. U uglovima usana tamna sjena od jutarnje žgaravice. Na hlačama i danas ljepljivi ostaci jučerašnjeg sendviča. Polovicu sam ja dobio. Putem mi diktira svoje zapetljane misli i slutnje koje mu se roje pred očima. Čudne, neumivene i nepočešljane misli. Teško je pronaći početak tom zapetljanom klupku njegova života.
Glavnu ulogu u svom životu dobio je slučajno. Ne zna treba li biti zahvalan ili nesretan zbog toga. Kome biti zahvalan? Zahvalan za jutarnju žgaravicu i mučninu, za osjećaj gađenja i ravnodušnosti kad vidi svoj odraz u prljavom izlogu. Zahvalan što još ima snove. On je nevidljivi stanovnik mračnoga i hladnoga stana. Svakoga jutra izlazi iz mračnog haustora. Iz kratke, suncem okupane ulice ulazi u mračni prolaz u centru grada. Pod rukom mu je knjiga. Usprkos svemu on čita i sanja. Još uvijek ne zna odakle dolaze ti snovi i taj osjećaj laganog dodira i mirisa. Dodir je lagan poput prozirnog ženskog šala koji ga dotakne i on se probudi. Isti osjećaj pojavi se i u trenutku kad pogleda u lice žene na fotografiji. Neki davni i zaboravljeni osjećaj. Često mi govori o tome.
Svakodnevno raspetljava čvorove svog života. Dolazi do niti koje su na samom početku i koje ja baš i ne razumijem. Više puta kaže :”Kada bih znao, kada bih mogao znati o čemu je razmišljala, kada me je ostavila?” U tom trenutku zastane. Sunce mu osvijetli bore na čelu i one postaju oštrije, a pogled mračniji.
U uskom, mračnom i hladnom prolazu društvo zbija redove. Toplije je kad smo zajedno. Borimo se protiv uznemirenosti, protiv straha, protiv samoće. Ispod praznih izloga pijemo crno vino iz plastičnih boca. U mraku svijetle naši snovi i žar cigarete.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Kako sam došla u tvoj grad

Povećavaju se plave pukotine iznad nas. Nebo se rasvjetljava i polako ulazimo u stanicu Vinkovci. Vlak kasni u dolasku. Pruga se popravlja i dio puta nas voze autobusima, a onda opet u vlak. Zapamtila sam san, kako silazim s vlaka baš na ovom kolodvoru. Prepoznajem dijelove, osvijetljenu čekaonicu, bijele klupe, nekoliko ljudi pred blagajnom, široki izlazi na perone.
Vraća mi se iz sna osjećaj izgubljenosti u velikom, nepoznatom prostoru.
Kolodvor je ogroman, osvijetljen blještavim svjetlima.
S lijeve i desne strane stepenice vode do perona, a sa svakog perona brojni kolosjeci.
Blještavilo guta boje, proždire stvari, kao da sam upala u more mlijeka, u bijeli mrak. Svjetlost se pretvara u buku koja dolazi s kolosjeka. Okrećem se. Gdje koji putnik žuri prema peronu. Nitko poznat.
U širokoj, mramorom opločenoj čekaonici, jedan kiosk, nekoliko klupa, blagajna za vozne karte. Starac u zelenoj jakni vuče nogu ukočenu u koljenu. Pomaže si štapom. Odzvanja kuckanje štapa po mramornom podu. Vadi iz džepa svežanj ključeva, premješta ih u drugi džep.
Krupniji čovjek u sivoj jakni, guste kose kupuje cigarete na kiosku. Zaustavlja se, naginje glavu prema ruci, pali cigaretu i promatra me ispod oka, a onda kao da se u trenutku riješio nekakve neobične misli, odmahne rukom i izađe iz čekaonice. Nekoliko još pospanih srednjoškolaca s ruksacima na leđima. Radnici željeznice ulaze i izlaze iz čekaonice.
U tvom sam gradu. Znam da si tu, iako te još ne vidim. Osluškujem tvoje rečenice, zvukove grada koji se budi, tražim te.
Izađem iz zgrade na plato, a preda mnom se ispružio grad. Kupa se u rumenom svjetlu zore. Nekoliko metara dalje svjetluca rijeka. Noge me same vode do rijeke. Imam i ja svoju rijeku iz djetinjstva. Obraze mi hladi vjetar s Bosuta, a preplavio me miris riblje ikre iz moje velike rijeke.
Zaklonjen krošnjom oraha, jedan je muškarac leđima okrenut u prignutom položaju nešto petlja oko ribičkog štapa.
Miruje staklasta površina. Iz daljine šum nevidljivog vesla, miris mulja.
Uzduž rijeke, samo na jednoj obali poredane prizemnice crvenih krovova. Vinkovačko sunce ih otkriva, crijep, po crijep. Tišina se odjednom raspukla metalnim zvukovima. Crkveno zvono i škripanje nepodmazanih dvorišnih vrata. To je Krnjaš, tu si se rodio i odrastao. Krnja ulica jer su kuće bile poredane samo s jedne strane.
Pozdravlja me žena na biciklu krezubim osmijehom. Miriše topli kruh i jutarnja kava.
Grad se polako priprema za još jedan uobičajeni dan.
– Tu si ! – zastajem zatvorena u tvom krugu tišine.Tvoj mir me zaustavlja na polovici pokreta, u prvom samoglasniku pozdrava. Sretna sam zbog susreta.
Zaogrnut kaputom, u Bosut zagledan, sjediš, osluškuješ i nešto zapisuješ. Čuvaš svoju rijeku.
– Oduvijek je tu. Neće on nikuda. – pogađaš mi misli.
– Zbog tebe sam došla u Vinkovce.
Ne okrećeš se, ne gledaš me, ništa ne pitaš.
– Znam da si dobro, inače ne bi bila tu.
Govoriš o svojim ljudima i gradu. Razbacane riječi pokušavam povezati i shvatiti. Izgubljeni smo jedno pored drugoga. Ti u svojoj priči, ja u osluškivanju neizrečenoga. Zašto se ne okreneš, zašto ne razgovaramo?
– Puno je riječi proteklo blatnim i plitkim Bosutom. Šapatom se govorilo o zatvorima, porezima, ratovima, gladi. Tu su živjeli moji ljudi. Didaci su tiho divanili ispijajući rakiju. Didak Vinca je kukavac, jer je dobar i mekan, a ni Đuka nije kriv što je takav ispao. Živi mrtvac na živog mrtvaca reži. To ti je Đuka.
Govoriš o promjenama, o zbunjenim i izgubljenim ljudima, tvojim Šokcima.
Pogledom tražim promjene u izgledu kuća, nadstrešnica, dvorišta, ograda. Promatram šutljive ljude uz Bosut. Zamišljeno pretražuju rijeku pa onda obalu. Procenjuju moj izgled od glave do pete, bez osmijeha. Odlaze bez riječi.
Zamišljam kako je nekad bilo. Bijelo okrečene kuće i drvene klupa pod orahom, miris žita i pjesme djevojačka na sokaku. Puna kuća djece, žene zasukanih rukava užurbano posluju po kući. Topli kruh na stolu. Vriska i cika svatova, tamburice pred crkvom, topot konja i kloparanje drvenih kola na drumu.
Samo je još u tvom dvorištu ostao bunar ograđen s drvenim letvicama i dugački trijem opločen ciglom. Na zidovima tvoji rukopisi pjesama i fotografije.
– Poplava, tuča ili opet suša uništavaju nam kuće, usjeve, porezi rastu. Stranci kupuju naše kuće, šume, šljivike, zemlju. Pivaju se tuđe pjesme. Šokci su i danas goli i gladni na svojoj zemlji. Otvaraju se pučke kuhinje, a muškarci se odali piću i kocki… – glas ti je sve tiši, a riječi su kliznule u rijeku. Nisam spasila kraj rečenice.
– Priče su ti i danas žive.
Baš kad sam pomislila da smo se upoznali, zatvaraš knjigu:
– Bolestan sam, nemamo više o čemu razgovarati.
Sjena ti prekrila lice. Zamračilo se i nebo. Sunce je otklizilo s Bosuta prema centru grada.
– Mislila sam da se poznamo, jer sam čitala tvoje priče, gledala nabolje izvedbe Đuke Begovića, a u ruci držim staro, 4. izdanje tvoje knjige.
Zakašljao si se suho, dugo i još više približio Bosutu.
Više nisam vidjela granicu gdje završava rijeka, a gdje počinješ ti.
Rijeka je zadrhtala od naglog kočenja kamiona trgovačkog lanca, a ti si se još više uvukao u svoj kaput i mutni Bosut.
Zastanem i osluškujem, nad Bosutom treperi muški baršunasti glas:„Milovo sam garave i plave…”
Odlazim, a ostajem zapetljana u sjećanja : al, ko tebe curo moja… al onda, ipak tiho usklađujem korak s usporenim ritmom grada.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Kako sam ti otvorio vrata

Ne znam kada sam ti prvi puta otvorio vrata. Stajao sam na pragu, ukopan i tražio riječ koja bi me zaustavila. Ne znam što si govorila, ne sjećam se. Šutio sam. Svjetlost me zapljusnula. Nešto je trebalo napraviti. Pružala si mi obje ruke. Mirisale su kao rijeka na mjestu gdje sam proplivao. Imale su težinu vremena. Mogla si tada tražiti da iščupam stablo s korijenjem, da preplivam more, da se odreknem odlaska. Kako sam i kada zatvorio vrata, ne sjećam se. Jesam li ih uopće zatvorio?

Ne sjećam se dana kada sam ti drugi put otvorio vrata. Možda su vrata godinama bila otvorena? Oko mene su bili oceani, visoki zidovi, armirani beton, bodljikava žica, psi čuvari, a vrata otvorena. Otvorena još od onih dana kada sam zbog tebe mogao ostati.
S vremenom sam pristao na sve, na hladnoću, na vrtoglavicu, na šutnju. Vrtoglavicu očekujem kao najbolje društvo. Znam da dolazi s prvim jutarnjim svjetlom. Stojim između tvog i mog svijeta. Lelujam bez oslonca i okvira. Iščupan iz žute zemlje, bez korijenja i sokova.
Prihvaćam prazninu, sjene prošlosti. U ogledalu vidim stranca.
Presječen sam napola. Ispred mene divljaju moje sjene. Prigušeni zvukovi. Oslanjanjam se vlažnim rukama o zidove. Uronjen sam u ljepljivi oblak. Tresem se. Prikupljam se na hrpu, u čvrsto stanje.
Uspravljam se. Opet imam siguran korak. Moja sjena mirno hoda za mnom.

Koracima mjerim ulice. Obilježavam točke koje su mi važne. Brojim stabla s dubokim korijenjem, dodirujem debele zidove kuće.
Nekoliko puta zaključavam vrata. Za svaki slučaj. Krećem se noću. Čuvam leđa i razmišljam kao lovac. Živim kao rak samac.
Treći put ti otvaram vrata i znam da ćeš ostati. Donijela si priče s rijeke. Sada si moja sestra i moja majka, a ja sam uplašeni putnik bez puta. Kasna je jesen, miris vjetra s obale, a noć je već tu.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Pismo Penelope Odiseju

Gospodaru, što bih drugo, nego da te čekam?
Robinja sam tvoja,
odana i smjerna,
godine ne brojim,
pola mene stalno, s tobom je na putu,
bdim i strepim, u daljinu gledam
Na brodu sam s tobom, u svakoj oluji,
noću, za ruku ja te držim te snažnu.
Brojim samo metre,
crne koprene tvoje,
svaku noć ih porim,
ujutro snove, prstima od pjene
u nov pokrov pletem,
Šaljem ti ptice i zore rumene
dodirujem bradu, prepoznajem bore.
Strpljivo čuvam temelj našeg doma,
poslujem i smiješim se svima,
preživjeti mogu,
jer ja znam, ti živ si,
U našem domu i sjene su glasne,
zavodljivo plešu, smiju se i viču,
darove donose, natječu se, plješću,
molim morske nimfe, da te vrate živa
Izgovore nudim, osmijeh žene slabe
pogled zemlji spuštam, tihu radost skrivam
da, vidim te još živa,
Itaku slavnu traže tvoje oči,
okrećeš pramac, put tvoj domu hodi.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Kraljica drame

Službena priča, običan život,
bijela, prozračna,
poput soli,
niti suviše, niti premalo,
Umivena, počešljana
nasmijana,
prazne riječi,
tuđa lica,
dijelovi posuđenih lica,
posuđeno vrijeme,
Malo pozlate i sjaja,
slagalica bez rješenja,
šifrirane poruke,
odlasci, dolasci,
kašnjenje bijelog zeca,
Sve pobacati, možda i svakoga
ubrzati korak, ne vraćati se na bis,
jer zastor se spustio,
i pozornica je u mraku.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Pepeo

Cesta je bila vlažna. Brisači su se bučno pokretali s jedne strane na
drugu. Marko je pogledom je pratio rijetka događanja na cesti. Pojačao je radio. Nepoznata radijska stanica s nekim instrumentalom.
Dan je počeo s kišom, a sada lagano prelazi u susnježicu.
– Oprostite, možete li mi reći gdje je Ivanićgradska ulica? – pita policajca kroz otvoreni prozor kamiona, dok čeka na semafor.
U tamu se umotalo usko parkiralište ispred knjižnice u istočnom dijelu grada.
Uokolo krhke breze s crnim zarezima na sivkastoj kori. Izdaleka ih je primijetio. Mogao ih je prepoznati u mrklom mraku, znao bi da su breze i prelaženjem dlana po kori stabla.
Gledao je kako zemlja na travnjaku guta male potočiće vode.
Rijetkim prolaznicima to je bio nestvaran prizor.
Pod neonskim svjetlom, na uskom parkiralištu, pored naslaganih kartonskih kutija vidjela se prljavoplava karoserija kamiona s prebačenom vojničkom ceradom.
Mrzovoljni smetlari i sivi ljudi koji su izlazili iz malih trgovina s laganim plastičnim vrećicama u ruci, prilazili su i bez riječi odlazili dalje.
Nitko se nije zaustavio iako se dobro vidjelo ispod snopa blijedog uličnoga svjetla da iz gomile loše zatvorenih kartonskih kutija vire još dobro očuvane knjige.
Kafka u žutom platnu, Camus, Matoš, Krležine Zastave, Balzac, Musil …
Kome je danas još do knjiga ! Ostavljene u kartonskim kutijama na milost i nemilost snijegu i vjetru. Nezainteresirano su obilazili tu hrpu u velikom luku jer im se našla na putu. Zasmetala im kao kao što smeta globalni otpad. Teško da bilo što može privući njihovu pozornost. Ratno je vrijeme. Čiste se podrumi, pripremaju skloništa, prikuplja se sve i svašta, dolaze tužni ljudi s vrećicama. Puni autobusi, vlakovi, kamioni.
Smjer Zapad. Rijeke šutljivih ljudi.
– Treba prevoziti potrebnije stvari, takvo je vrijeme. Knjige će doći na red kasnije, kad prođe rat. – tako mu govore.
Pri samom vrhu najveće kutije poznati uvez, crno bijela naslovnica, veliki format, njegova zadnja knjiga. Velika monografija o šahu na kojoj je radio sedam godina. Glasno se nasmijao. Odjednom je sve izgledalo drugačije, postalo je svjetlije i toplije.
Je li to sreća na kraju dana ? Bilo je čudno, bilo je dobro.
Sjeća se vremena kad mu je šah postao strast. Bili su to dobre godine.
Marku je to bila zadnja knjižnica toga dana. Cijeli dan obilazi parkirališta ispred knjižnica i unosio loše upakirane kutije u kamion.
Otkopčava smeđu kožnatu jaknu, pogledava na naslaganu hrpu kutija pa na sat. Da je bilo bolje organizirano mogao je već biti kod kuće.
Ovako, čeka ga noćna vožnja, zimski uvjeti, snijeg sve gušći, a cesta nesigurna.
– Ne radimo više, završilo nam je radno vrijeme, nemamo vam koga dati da vam pomogne! – još mu zvoni u ušima.
Baca još jednu nepopušenu cigaretu u ugaženi snijeg.
Mrak u prozorima knjižnice, još jedno završeno radno vrijeme.
– I što sad! I njihovo radno vrijeme je završilo ! – kao da rat ima radno vrijeme!
Bljesnulo je svjetlo plastičnoga upaljača. Papir cigarete je bila vlažan i nikako da se zažari. Skupljala mu se gorčina oko usana. Konačno je povukao dim cigarete.
Postoje različiti trikovi i tehnike za potpalu vatre. Postoji i rutina.
Iz iskustva zna da papir dobro gori, ali isto tako da papir i sprječava
dotok kisika i guši vatru. Vraćaju mu se slike kao u usporenom filmu.
Gledao je knjige kako gore, kako postaju sjajne lomače, a onda ništa,
prah, pepeo. Vatra proždire sve što joj se nađe na putu. Sve što je bilo
bijelo i zeleno postaje crno. Gori knjižnica. Miris paljevine je drugačiji. Tu sliku je teško zaboraviti. Boje nestaju, tvrde korice se u trenutku urušavaju, tope i pretvaraju u hrpice pepela. Gasili su, vikali, polijevali vodom i slomljeni gledali što je ostalo od knjižnice.
Bio je to veliki požar. Udarna vijest te večeri u svim medijima.
Ne može se riješiti tog mirisa, pucketanja, dima i pepela u očima. Sve mu je to pred očima.
Odrastao je uz tu knjižnicu, živio je pored nje. Ona ga je stvarala. U dvorištu je bio šahovski klub.
A ovi ovdje su ostavili kutije s knjigama na mokrom parkiralištu i
zaključili donaciju jer im je završilo radno vrijeme.
Pokupiti knjige poput krupnog otpada, raščistiti parkiralište za novi radni dan, osloboditi mjesto za uglancane automobile, to je danas bionjegov posao.
Mogao bi i prespavati u Zagrebu, ionako ga nitko ne čeka, ali to bi bilo opasno za knjige.
Zrak je proparao reski zvuk sirene za zračnu uzbunu. Samo je stajao i čekao. Ono što se treba dogoditi dogodit će se.
Iz tamnog okvira ulaznih vrata u knjižnicu pojavilo se slabo svjetlo.
Izašla sitna spodoba umotana u šal i kapu. Nije mogao vidjeti je li muškarac ili žena. Otvor vrata su ispunile još tri osobe. Čekao je da se približe uličnom svjetlu. Bile su niže od njega i sitne građe.
– Žene su, knjižničarke!
– Uhvatio vas je mrak! Čekamo od pet sati. Mi ćemo dodavati kutije, a vi ih slažite!
Još jednom se oglasila sirena za zračnu uzbunu i zrak je postao gušći.
Preplavio ga je poznati miris paljevine i pepela.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: O čemu si zapravo govorila

Slike su već izblijedile, a tvoje utišane riječi još uvijek izviruju iz praznih soba hladne kuće, dodiruju me i griju kožu.
Sjećam se da si se samo stvorila na vratima.Tvoja izdužena i zamračena sjena na pragu. Sve je bilo otvoreno, nezaključano, kao da sam te cijeli život očekivao.
Ipak, ne znam kako si me tada pronašla.
– Tu si?- šapat se prosuo.
– U prolazu sam!
Kažeš, upravo si stigla brzim vlakom.
Ležao sam na trbuhu, zatvorenih očiju. Leđa su me boljela i bio sam umoran. U glavi crna praznina, koja se opasno širila i proždirala mi misli. Sve više sam zaboravljao i nisam znao ni tko si ti meni ni što sam ja tebi. Šutio sam.
Pomogla si da se okrenem na leđa. Na plastičnom stolcu pored kreveta tvoja kava, moj čaj. Sjela si pored mene na krevet. U sobi miriše menta, mrak i tišina.
Na radiju neki instrumental, dan i noć ista glazba na istoj stanici. Razbija tišinu, unosi toplinu i čini ove zidove prijateljskim osloncem.
Znaš li uopće o čemu si tada pričala? Cvrkutala si veselo i stalno se kretala, ustajala i donosila, sad tanjurić, sad šećer, sad žličicu. Kuća ti se sama otvarala, pokazivala, usmjeravala te.
Skakutala si od kuhinje do sobe, nasmijana, puna života.
Što ću ti ja? Od mene nemaš što naučiti. Ne znam što ću sa sobom. Nemam ti što dati. Život mi je puno toga odnio, a bogme i donio.
– Što sam ja tebi? – pitala si.
Režiraš naše živote, dijeliš uloge, razvrstavaš, slažeš, pakiraš u nekakve pretince. Našla si i zgodno mjesto pored rijeke za šetnju, knjigu koju treba pročitati, dobar recept s listićima mente.
Dok pričaš o sebi, vidim svoj odraz u svakoj riječi. Ne sviđa mi se to što vidim. Neću ti to dozvoliti. Moja blizina bi te uništila.
Pitaš me kako živim? Zbunjen sam, čini mi se da crvenim. Stid me je preplavio.
Osjetio sam kako se povećavaju crnine u mom mozgu i povezuju se u ponor. Urlaju otkucaji srca, juriša krv u mojim žilama, ostajem bez zraka. Tvoje bezazlene riječi lijepe se po mojoj koži, po mojim živcima. Hvatam ih poput loptica i punim njima džepove. Odašilješ dvostruke, višestruke poruke. Govoriš da sam ti dragocjen, da ti treba moja logika, da trebaš samo sugovornika, da te polijem hladnom vodom, da te vratima nazad, da te prizemljim.
O čemu si zapravo govorila i što si tada htjela? Nakon tvojih riječi tonuo sam i nestajao u praznoj kući i bio još više sam.
Ne mogu više pronaći niti jednu misao o sebi. Razbacane riječi vise poput rublja na vjetru. Zanima te kako razmišljam, želiš zaviriti u moj mozak. Otvorila si me i ostavila na vjetru i kiši, moje nezaštićene živce, krvotok, moje razbacane misli.
Ne znam tko sam, ni gdje sam.
Tvoje dileme, tvoje misli se uvlače poput svrdla u moj mozak. Žališ se na svoje prazne baterije, na noćne more, na strahove. Što ću s tobom?
Gušim se, srce mi odzvanja u sljepoočnicama. Bolestan sam i umoran čovjek.
Pitao sam te što je unutra, a rekla si uvijek ono žto želimo.
O čemu si zapravo pričala?
Čas si govorila o odlasku, čas o povratku.
Svašta sam u životu radio, brinuo o živima i mrtvima, ali nisam psiholog i ne znam što zapravo želiš. Moj se život kreće poznatim stazama. Ne mogu otpetljati tvoje konce, klupko bez početka, a završetak ne znam.
Nemam snage, nemam više želja, a i moji putevi su sve kraći.
Samo trajem. Putnik sam pri kraju puta, a onda ću k Zorki u zemlju i tišinu. Imam još toliko vremena da sve za sobom pospremim. Treba mi mir. rutina od tih nekoliko usporenih koraka, od jeseni do jeseni, od šanka do šanka.
Pokušao sam ti objasniti, ali nisi slušala. Nisi shvatila gdje sam ti pronašao mjesto. Čuvao sam te na dlanu za kraj. Rekao sam, budi bar ti dobro.
O čemu si zapravo pričala? Rekao sam ti da zaboravljam. Zaboravio sam važne riječi. Zapamtio nevažne.

Foto: www.pexels.com