Arhiva oznaka: Nada Vukašinović

Nada Vukašinović: O, profesore, moj profesore!

Bilo je to vrijeme kad su Lijeva i Desna još bile dobre prijateljice. Nosile su dokoljenke i crne lakirane balerinke i imale često razbijena koljena. Mislile su da su za sve krive bijele dokoljenke. Neprestano su brbljale u školi i sve im je bilo smiješno. Pjevušile su refrene popularnih šlagera i prštavo se smijale dok su hodale na prstima u maminim cipelama s visokim potpeticama.
Ipak, bilo je loših i opasnih likova, kojih su se bojale. “Dida”, koji zapravo nikome nije bio djed, a nogostup mu je bio tijesan i snažno bi odgurnuo svakoga tko mu je bio na putu.
Vrludao je s lijeva na desno, istovremeno pjevao i galamio, smijao se i plakao..
Ili pak bučna, šarena skupina ljudi, koji su čudno govorili i povlačili mršavog medvjeda na kratkoj uzici. Vikali su na njega i udarali malo po bubnju, malo po njegovim leđima, kao bi on što duže stajao na dvije noge i plesao ispod balkona stambene zgrade. S balkona je padala kiša svjetlucavih kovanica, a bosonoga bi djeca trčkarala i skupljala sitniš u crni šešir okićen crvenom ružom.
– Ako ne budeš slušala… odvesti će te na kolima – podizali su prijeteći kažiprst odrasli.
Tramvajska pruga je dijelila naselje na seoski i gradski dio. U seoskom dijelu su bile niske kućice s prvim trešnjama, jabukama i ružama penjačicama.
U drugom, gradskom dijelu bile su poredane stambene zgrade s plavim, zelenim i žutim balkonima i zajedničkim ulazima.
Prvi jutarnji tramvaj bi uz bučno zaustavljanje, izbacio svoj zgužvani i umorni teret na zadnjoj stanici, Najveće gužve su bile kada bi završavale radničke smjene u Tvornici ulja, Mljekari ili Hladnjači.
Lijeva i Desna su u vrijeme završavanja druge radničke smjene sjedile besposleno na tramvajskoj stanici i pretvarale se kao da nekoga očekuju.
Ulice su još uvijek bile prazne i sigurne čak i noću ispod upaljenih uličnih lampi, gdje bi se još dugo opraštale nakon zadnjeg školskog sata popodnevne smjene.
Danju su se mogle bezbrižno rolati ili igrati graničara, a kada bi izdaleka vidjele automobil, stale bi uz rub ceste.
Idu pješice u školu i glasno prepričavaju sinoćnji film. Često se zaustavljaju i čekaju prijateljicu koja trči za njima.
Ipak, bilo je malo izgovora za zakašnjavanje na prvi sat.
– Zaspala sam! – često je Lijeva znala reći.
– A mama, je li i ona zaspala? – bilo je normalno pitati, jer mame su tada bile domaćice. Nitko nije govorio da je mama nezaposlena, jer je imala uvijek pune ruke posla.
Svako jutro u isto vrijeme njihovom ulicom prolazi profesor. Nije baš razgovorljiv. Visok, mršav i malo pogrbljen i nakrivljen. Polako korača ispred njih dugim koracima i pažljivo promotri svako dijete. Razgovor utihne. Svakom djetetu zna ime. Pozdrav uzvrati dugim pogledom i osmijehom.
Ispod desne ruke nosi ispravljene zadaćnice nekog razreda, u lijevoj smeđa kožna torba.
Zastajkuje. Zagleda se u rascvjetalu jabuku u dvorištu ili u zelenu krošnju.
Zaustavi se pored gradilišta, gdje sve bruji od strojeva. Podigne glavu i promatra kretanje građevinske dizalice. Ispred trgovine pozdravlja prodavača, kojemu je upravo stiglo mlijeko u staklenim bocama. Na kiosku kupuje dnevne novine. Pred vratima škole čeka ga školski majstor.
Lijeva i Desna ga radoznalo promatraju i slijede svako jutro. I drugi profesori dolaze pješice u školu, ali on je drugačiji.
Ljudi s druge strane ulice, iz dvorišta, iz vrtova, iz trgovina glasno ga pozdravljaju.
Razred ga dočeka u svečanoj tišini.
Ulazi šutljiv i zamišljen i zagleda se kroz prozor. Razred je strpljiv, miran, svi čekaju da se okrene i primijeti ih.
“- Obukoh se,
prozoru priđoh,
a vani jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
sjedne, zanesen izusti jesen…“
Izgovorio je poznate Cesarićeve stihove, još uvijek leđima okrenut. Školski sat je počeo.
– Pišite djeco, gledajte te boje kroz prozor, naslov je “ Dotaknula me jesen”
I dotaknula ih je jesen, osjetili su mirise, boje i okus jeseni, kapi kiše u kosi i na koži, vjetar, miris mokrog kaputa i dunje na ormaru. Gledali su svog zamišljenog profesora okrenutog prozoru.
Drugi dan na gradilištu novog stambenog naselja, između dasaka i betonskih blokova, na podignutim temeljima zgrade, razred sjedi s bilježnicom u krilu.
“Onoga dana dogradismo krov,
Visok i pristao
Pala je kiša i polila krov:
On je blistao.“
Profesor ushićeno govori Cesarićeve „Zidare“.
– Pišite i onda kada vam je najteže! Svaki dan nešto napišite!
Lijevu i Desnu je zanimalo u kojoj zgradi živi profesor. Širile su svoje krugove, istraživale ulice, parkove, dječja igrališta. Rukom su prelazile preko drvenih naslona klupa, ostavljale tragove stopala u pijesku ispod ljuljačke, mirisale ruže uz nogostup.
Sunce je već bilo na zalasku. Miješali su se mirisi bagrema i ruža iz dvorišta uz cestu prema zapuštenoj vojarni. I onda se zlato prosulo po udaljenoj slici. Profesor je nakrivljen na lijevu stranu, kao da pod desnom rukom nosi nevidljive zadaćnice, tiho i pažljivo ispred sebe gurao invalidska kolica. U kolicima je već zaspao dječak njihovih godina. Crno-crvena deka pokrivala mu je noge. Potrčale su i sustigle profesora i dječaka.
Nasmiješio im se i pozdravio dugim pogledom.

Foto: Muzej grada Zagreba

Nada Vukašinović: Kad bih ti pisao pismo

Kad bih još imao koju dobru riječ,
pisao bih ti pismo,
rekao bih ti da sam još na istom mjestu,
u trave zapetljan,
s nogama u mulju,
pognut nad razlomljenom slikom,
presječen napola,
da osluškujem krugove tišine,
one koja je bila i ove koja je sada,
između dva svijeta,
i niti jedan nije moj

Rekao bih ti da vrijeme,
nije to što smo mislili,
i ima ga i nema,
ili se prelije preko ruba,
ili klizne kroz prste,
ili nas zapljusne i preplavi,
jer nikada nismo uskladili satove,
i ništa nismo naučili

pisao bih ti, ali
ostale su mi samo oštre riječi,
tjesnaci,
stari ožiljci,
i prazne oči,
zaboravio sam završetke priča,
i ne sanjam više,
probudim se prerano i bdijem,
nad vremenom koje stoji,
nad slikama koje plešu,

spuštam glavu u zaklon,
u sjenu ispod lipe,
i lipa bi trebala mirisati,
jer lipanj je,
i ja bih trebao putovati,
u onaj tvoj svijet,
kažem trebao, al umoran sam,
u ruci još gužvam,
papirić s adresom,
a možda su i ulica i grad,
zauvijek izgubljeni.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Treće mjesto

– Opet ti, ti stvarno ne znaš odustati, a ništa ne znaš o meni. Zašto to radiš? I samo da znaš, jasno mi je što radiš!
Smijeh se zveckavo rasuo poput bisera na keramičkim pločicama. Jedna je metalna žličica iznenada, poput riblje krljušti bljesnula na suncu, utihnuo je ženski razgovor za susjednim stolom, a novine su prestale šuškati.
– Ne znaš, jer ti nisam dozvolio, jer sam te uvijek držao daleko od sebe. Nikada nisi znala gdje sam. Podigao sam zid i ne puštam te blizu. A ti si samo i dalje umišljaj da nekome nešto značiš. Već sam ti rekao, nismo prijatelji, ništa zapravo nismo.
Sve si izmislila. Ti si nešto vidjela, ti si nešto čula… Nemamo ništa zajedničko, mi smo dva svijeta. Čak se niti rubovima ne dodirujemo. Eto, ne volim tvoju poeziju, ne zanimaju me tvoje priče, ne zanima me tvoj život! Nitko ne razumije tvoje priče! Imaš kritičare, urednike, promocije, novinare, ali ništa ti to ne vrijedi, tvoje će priče skupljati prašinu na polici neke seoske knjižnice. Ne znam što ti oni govore, a baš me i ne zanima. Nikada ja neću biti dio tvog svijeta, nikada neću biti tvoj čitatelj. Ti si za mene sitna riba. Ja sam radio s najvećima, pisao sam o onome što ti ne možeš niti zamisliti.
Možda smo se koji puta susreli na ulici, ili ušli na istoj stanici u tramvaj, ali sigurno je bila gužva i ja se toga ne sjećam. Nemamo čak niti dvije zajedničke ulaznice za kazalište. Ne znam kako si došla do mene, kako si me pronašla? Kako si saznala za adrese na kojima sam stanovao? Nikada te nisam tražio. Čitala si nešto što sam pisao? Ili si možda ispitivala moje prijatelje? Tko zna što si sve izbrbljala? Uhodila si moje prijatelje i onda pisala o njima. Da, to si ti, nespretna uhoda.
Trebala bi i sada malo pripaziti na svoje ponašanje.
I još govoriš, kako sam ja tebi nešto ostao dužan! Nekakav tehnički crtež! Crtala si nekakvu kućicu, što li? Tražila si mi kuću u oglasima, a onda je uređivala i namještala. Odakle ti hrabrost da uređuješ moju kuću? Nisam to tražio. Ne možeš na mene staviti daljinski upravljač ! Ne dozvoljavam ti da se miješaš u moj život!
I dugove ne priznajem, niti jednu kavu, ništa, a neću ti dozvoliti niti da izmišljaš događaje. Nisi me trebala čekati onoga dana na kiši.
Zašto se nisi udala? Imala bi na kraju bar nekakvo utočište. Sad kad si bolesna imala nekoga tko bi ti skuhao čaj i donio papuče.
Dosađuješ mi glupostima. Imam ja svoga posla, razumiješ?
A da odeš liječniku? Možda trebaš druge tablete? Ili da si kupiš psa? Da, to bi bilo dobro, pas bi ti trenutno bio najbolje društvo.

Jato brbljavih vrabaca spustilo se u sjenoviti hlad ispod stola. Iza raširenih je novina izronilo i bljesnulo tjeme starca. Uredno je složio novine pored sebe i znatiželjno pogledao ženu koja mu je prilazila.
– Gospodine Tomas, vrijeme je za ručak. Danas je riba na orli, to najviše volite! Što vas je toliko uznemirilo u novinama?
Žena u plavoj kuti pažljivo okrene invalidska kolica prema otvorenim vratima restorana Doma za starije osobe.
Putem je ponavljao o dugovima, o daljinskom upravljaču, papučama, hladnoj kavi i zelenoj tabletici koju još nije popio.
– Poslije ručka ćemo tražiti daljinski upravljač i vaše tabletice.

Foto: ww.pexels.com

Nada Vukašinović: Festival

Ženama ljeti teško možeš pogoditi godine. Preplanule, utegnute u kratke haljinice pastelnih boja, cupkaju u ritmu glazbe s pozornice. Ne žuljaju ih cipele i spretno plešu sve što je u ponudi linđo, macarenu, rock. Pjevaju “…baš je glupo biti zaljubljen u damu…” i poskakuju u ritmu pjesme.
Seoski festival nudi mlade pjevačke nade i obilje kiča na šarenom klupku koje pulsira u ritmu.
Zveckaju metalne ogrlice i narukvice, miješaju se mirisi parfema i dezodoransa s mirisima brze hrane s ulice, palačinki, fritula i langošica, skakuću bijele kokice od slavonskog kukuruza, pjeni se hladno pivo. Sve je na prodaju i sve ima cijenu, ali šta košta da košta, treba si čovjek priuštiti malo veselja, treba se malo opustiti na godišnjem odmoru.
Skakuću dvogodišnje djevojčice, a nasmiješene žene ih podižu na ruke, ili im se priginju, nude im bočice s vodom, ali ples ne prekidaju.
Tražim znakove, ali ne mogu otkriti tko je tu mama, tko kćer, a tko baka.
Na klupama sjede ozbiljni sjedokosi promatrači.
Prate zbivanja i povremeno ustanu, istegnu se i naslone na šank. Još jedno pivo, ne broje više.
Večeras su svi zdravi, nasmijani, nikoga čak niti zub ne boli. Razmišljam je li ipak netko poput mene popio tabletu protiv bolova.
Ove su Barbike odavno odustale od dijete, komadić svile po preplanuloj koži, ali koga briga za višak kilograma dok trešti glazba njihove mladosti.

Na pristojnoj udaljenosti od pozornice, smrknuta lica u tamnim majicama i visokim tenisicama stoje djevojke koje će za koju godinu postati punoljetne. Njima je to sve glupo, loša glazba, starci i klinci u šarenim krpicama, festival kiča, pa jel oni sebe vide. Njihovo društvo je na zidiću uz more i one će uskoro okrenuti leđa šarenom skupu i uputiti se u mrak i tišinu gradske plaže.
Dvije žene u pedesetima, imaju gotovo dječje haljinice, puno volana, cvjetića i džepića, visoko iznad koljena, frizure s češljićima i bijelim, plastičnim cvijećem, Odakle su te stigle i jesu li se pogledale u zrcalo?
Uspoređujem oči, crte lica, građu tijela i pomislim možda su sestre, u pratnji sinova, al opet, ne možeš biti siguran. Nikada nije onako kako vidiš.
Namještaju se ispred mene, glasno se smiju, pokazuju zdrave zube, stalno se fotografiraju i zaklanjaju mi pogled na pozornicu.
Svjetlucaju njihove zlatne i srebrne sandalice, podižu noge i vidim njegovana stopala i grimizni lak na noktima.
Vesele su i smiju se kao mlade djevojke. Možda i jesu mlade.
Jedna skupina je bučnija od drugih. Djevojčice privlače pozornost. Tek su prohodale. Pored njih žene u kratkim hlačicama i troja dječja kolica složena poput utvrde. U jednim kolicima spava beba.
Svi se njišu u ritmu. Smiju se, dovikuju, jer glazba je bučna, a oni su uz pozornicu pored zvučnika. Beba se ne buni, spava.Tu su još i očevi djevojčica, drže ih povremeno na ramenima i plešu s njima.
U skupini je i par srednjih godina. Prate događaje na pozornici i plešu u ritmu.
Žena se stalno se kreće, pocupkuje, pleše, nasmijana i glasna. Dobro joj pristaju tajice i uska bijela majica bez rukava. Kosu je podigla nemarno, a crveni su joj se uvojci rasuli po čelu. Obilazi dječja kolica, onda pleše s djevojčicama. Povremeno se obrati ženama. Prilazi im jedan stariji par, ona ih grli. Dolazi djevojka koja je maločas pjevala na pozornici, žena širi ruke, ljubi je i čestita joj. Ponaša se bezazleno poput djeteta. Shvatila sam da su obitelj i da su svoju radost dijele.
Festival završava proglašenjem pobjednika. Pored moje klupe se iznenada stvori žena koja je plesala cijelu večer, širi ruke, smije se i grli me. Zbunjena sam, ali radost se prelila po meni, Gotovo sam sigurna da je zabuna, zamijenila me, to će biti.
-To sam ja, Conccetta, Talijanka! Jesi li me zaboravila ? Ovo su sve moji, muž, sinovi, kćer, snahe, unuke!
Priče se najprije dogode, a onda napišu. Mojoj se veseloj Talijanki dogodila neobična priča i ne samo za kratku priču.
Upoznale smo se prije nekoliko godina na plaži, obje u crnim kupaćim kostimima. Njezina životna avantura je započela preko plesa. Bila je mlada kad su u rodnom Palermu gostovali članovi Kulturno-umjetničkog društva iz malog sela pored Đakova. Nije znala niti jednu hrvatsku riječ kada ju je Šokac zaprosio i odveo u Slavoniju. Oženili se, imaju troje djece i četiri unuke.
Conccetta još i danas pleše, ali sada šokačko kolo uz tamburicu.
Pričala mi je o svemu, ali nisam vidjela kako pleše. Možda je zbog toga večeras nisam prepoznala.
Žena ozarena lica, opuštena i zaigrana nije bila ona Conccetta koju sam upoznala na plaži u crnom kupaćem kostimu.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Naše niti

Hoće li mama završiti svoju priču? Hoće li nam stići sve reći? Sve pamti, svega se sjeća, ali malo govori. Ovih dana sve duže spava, sve manje jede. Tiha je. Kaže opet sam izgubila nekoliko kilograma. Zbunjena je, svega se boji. Raste joj tlak od malo mesa, od kolača zub zaboli, smeta joj mlijeko, juha, varivo. Kaže više ne može vidjeti meso. Ne smije piti puno vode jer joj je mjehur slab. Slabije čuje i sve češće je odsutna. Alergična je na procvale trave, ona koja je bosa trčala u školu kroz nepokošene livade. Daleko joj je kiša i ne čuje kišne kapi na prozoru, ne osjeti vjetar na koži, ne vidi kišobrane, niti crvenkaste krošnje u parku.
Ne zna kako ljudi žive dolje, ali zna da njoj nije dobro.
Gasi se sjaj koji je uvijek imala u očima, samo joj je još kosa čvrsta i sjajna. Traži škare, odrezat će kosu, sama. Nekako ne volim sada vidjeti škare u njezinim rukama.
Umirim se i grizem nokte, što sada? Je li to kraj? Čekam, nisam još spremna za njezin odlazak.
– Hoćeš li mi danas ispričati završetak priče?
Ne podiže pogled, ravnodušno gleda u svoje ruke u krilu.

Mama je nekada voljela sve čuti, sve znati, sve ju je zanimalo. Najviše je voljela slušati o Svemiru, o zvijezdama. Još uvijek voli gledati zvijezde i kad ode, kaže, bit će na jednoj. Znala je promijeniti žarulju, popraviti vodokotlić, uokviriti sliku i zabiti čavlić u zid. Često je imala škare i odvijač u rukama i govorila da bez njih ne bi nikako mogla.
Poslije jutarnje kave obilazi svoje cvijeće u teglama. Zalije ga, razgovara s njim, gleda kako raste. Cvijeće ima jako korijenje, čvrste zelene listove, cvijeće je voli.
– Svijet je došao kraju! Živimo u sivom betonu, niti na nebu niti na zemlji! – govori mama i uzima jaknu s vješalice, dvije zrele višnje i bocu s vodom. Silazi liftom s desetoga kata i sadi dvije koštice višnje ispred zgrade.
Uvijek pita kamo idemo nas dvije i kada ćemo se vratiti, jer kaže ne želi dugo biti sama. Meni se to nikada nije sviđalo, mislila sam kako nas kontrolira kao i onda kad smo bile djevojčice.
– Uzmite kišobran i vestu, za svaki slučaj i brzo se vratite!

Svako jutro prvo se budimo nas dvije, a onda budimo mamu i sve tri bauljamo po mraku do kuhinje. Povezane smo nevidljivim nitima. Palimo svjetlo samo iznad sudopera, jer mami smeta svjetlo. Snalazimo se nekako jer su nam oči navikle na mrak. Najprije tražimo tablete za tlak. Različitih su boja i oblika. Pomažu nam da se pokrenemo i otkotrljamo u još jedan dan. Mama najviše vjeruje tabletama, u njima vidi spas.
Otvaramo prozore na desetom katu u jednom od zagrebačkih nebodera. Iz ptičje perspektive vidimo samo nebo, sivo s plavim pukotinama. Ne znamo ima li više sivih ili bijelih oblaka. Prema kalendaru trebala bi biti rana jesen. Samo po načinu kihanja, ili kašljanja, naslućujemo promjene u prirodi. Sestra misli da još uvijek cvate ambrozija i da je zato jutros guši.
Prva misao mi je jutros da je možda upravo danas taj dan, možda ću i ja danas početi pisati svoj roman.
Istina, još uvijek nemam ništa, ali palo mi je to napamet prije nekoliko mjeseci kada sam počela zapisivati maminu priču. Pitam se imam li ja što reći? U glavi pravim bilješke za fabulu koju stalno vrtim u glavi. Stavljam protagoniste u različite odnose, a postavljam i problem kojim se želim baviti. Ukorijenjenost i pripadnost nekomu ili nečemu, o tome želim pisati. Živim u neboderu između zemlje i oblaka koji može biti u bilo kojem gradu. Crtam likove i njihov plan kretanja.
Junakinja prolazi zelenom stazom prekrivenom mahovinom i bršljanom od ulaza ravno, a onda skrene lijevo po žutoj ilovači prema jablanu na nekom nepoznatom groblju.
Čita natpise s jedne i druge strane. Raskvašena zemlja hvata se za cipele. Iz džepa vadi papirić s upisanom godinom i imenom sela.
Još uvijek ne zna što traži. Vidi u kamenu kišom isprana slova. Ne vidi se što piše.

Dok razmišljam o mogućem zapletu svoga romana, zaboravim koliko sam žličica šećera stavila u vodu. Mama voli slatku kavu. Sve izlijem u sudoper.
Drugi pokušaj kuhanja kave. Brojim glasno, dvije žličice šećera, pet žličica kave.
Uobičajena jutarnja rutina s prvom kavom. Zveckamo šalicama i žličicama. Pijemo kavu polako, žalimo se na ukočene zglobove, reumu, to nam je genetski govorimo, a onda prepričavamo snove, važemo i biramo najbolju simboliku.
Okrećemo šalicu s crnim talogom na tanjurić. Mama je već umorna i plitko diše, smeta joj čisti zrak, tlak joj i nakon tablete raste. Možda će ipak pogledati u šalicu, možda kakva dobra figurica donese neko čudo.
Mama je uvijek voljela lijepe haljine i znala je uskladiti boje. Odjeća joj je puno značila, iako je nikada nije imala dovoljno i sve je bilo skromno.
Otvara ormar i pokazuje vješalicu, najčešće ujutro kad pijemo kavu. Sad nam govori što je sve na njoj, a mi znamo što nakon vješalice slijedi. Na redu je platnena, bijela vrećicu s novim, crnim cipelama. Tu su i nove čarape. Vješalica svaki dan mijenja mjesto. Čas je nevidljiva u najudaljenijem kutku ormara, a čas nas zapljusne crnilom, čim otvorim vrata.
Jučer sam bila ljuta na nju, zašto se stalno pakira, zašto želi otići? I kamo, kamo bi išla, zašto nas želi ostaviti? Nesiguran je taj put kojim ide, uski zid, ispod provalija. Neće imati oslonac, niti bilo kakvo rasvjetno tijelo. Nema tamo zvijezda, samo mrak.
Koju cestu ona vidi, a ja ne vidim?

Hoćemo li ikada saznati kako je njezina obitelj završila u ratu? Ona je u velikom svjetskom ratu bila djevojčica od desetak godina. U snove joj dolaze ljudi licem okrenuti zemlji, proganjaju je neznanci.
Skrivala se od aviona i bježala noću sama, gladna i promrzla. U visokom snijegu, bez kaputa, u slabim cipelama.
Prolazile su vojske, svi su pucali. Nije znala koji su i čiji su naoružani ljudi. Nitko se nije bavio djecom i nisu primijetili kada su odrasla. Djeca su ubijala djecu.
Gorjele su kuće, škole, crkve.
Školu su joj zapalili, a jedva da je slova savladala. Ipak naučila je čitati i pisati i voljela je čitati. Nije tada bilo knjiga po kućama, nije bilo knjižnica. Kopala bi cijeli dan vinograd kod bogate gospođe da bi dobila knjige za čitanje.
Njezini roditelji su mijenjali kuće, gradove, vojske, strane, bježali s malom djecom preko nekoliko granica, ginuli i pokapani, bez imena i oznaka. Kako ćemo s tom pričom dalje, ne znam. Teško izlazi iz mraka.
Ako ona ne završi svoju priču, neću niti ja moći početi svoju roman.

Njih dvije će reći nije tako bilo, ne tim redom, zaboravila si.
Mama u noćima kad san ne dolazi razmišlja o svojim progoniteljima i o crnoj rupi u kojoj se krije završetak njezine priče, a ja svako jutro pomislim možda ću danas pisati o ukorijenjenosti.
Svejedno, nas tri još uvijek gledamo kako dvije višnje ukorijenjene rastu ispred naše zgrade.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Utočište

Nema se tu bogzna što reći, nije to za priču. Gledati samo naprijed i ne zavirivati više u zrcalo. Ne moram vama ja ništa govoriti, nikome ništa dokazivati. Ne priznajem nikakve dugove!
Starost ne vrijedi baš puno, samo se otpisuje i odustaje.
Gubim zvukove i bliskost, a očekivanja su sve rizičnija. Mijenjam smjer i odlučujem se za sporost, podešavam ton i rasvjetu. Pažljivo biram zadnju rolu, jer skener nema milosti, očitava ograničenja i dotrajalost tijela.
U odbrojavanje ulazi i čišćenje prostora od svoje prisutnosti i težine. Ne želim nikome ostaviti razvrstavanje, odvajanje i preslagivanje fragmenata svoga životopisa. Završit ću to sama, sve ću za sobom počistiti.
Gledam vijesti iz sata u sat, iz programa u program. Odlazim u krevet sa zadnjim vijestima i prognozom vremena. Gledam starije ljude koji se ne žele vratiti, jer nemaju kamo. Po cijenu vlastitoga života, ne vraćaju se svojoj kući. Traže novo utočište, a u očima im pustoš. Suzama ionako više nitko ne vjeruje.
Vijesti ne propuštam, ali zato propustim dan. Klizne mi kroz prste poput pustinjskog pijeska. Odustajem i od današnjeg dana, odustajem od današnje priče.
Uzaludno pogledavam niz ulicu. Nigdje ništa, nema novih zabilješki. Hodam kroz prazne sobe i poželim nekome otvoriti ulazna vrata. Tamno je, iako sat pokazuje podne. Ne vjerujem više satovima.
Poštar na motociklu pred vratima s računima, smetlari odvoze plastiku u velikoj žutoj vreći, nekoliko reklamnih kataloga. To bi bilo sve za danas.
Rastežem žućkasti, beskrvni dan poput žvakaće do večeri.
Kad zatvorim oči, vidim svoj grad iz sjećanja, iako je sjećanje nepouzdano i sve je to možda obmana. Nekoliko nepotrebnih predmeta kupljenih na staroj tržnici još uvijek tvrdoglavo čuva svoj prostor u glavi. Sve je obavijeno maglom i sad mislim da su to ipak one slike koje vidim na televiziji.
Trebala bih ipak, otići tamo i uvjeriti se da taj grad još postoji. Vidjeti opet raskrižje širokih ulica, prazan kiosk na kraju Ivanićgradske, ispranu zelenu fasadu zgrade, iščitati poruke grafita, otvoriti vrata i stati na plavi balkon.
Između zgrada je sužen vidokrug i vide se samo u pukotine zavučeni svijetli komadići neba. Lako bih se tu mogla izgubiti.
Što bi mi se moglo dogoditi ako se i izgubim na križanju Vukovarske i Ivanićgradske ulice? Najčešće se ne dogodi ništa, vratiš se istom stranom nogostupa do tramvajske stanice.
Ako se nekada, na tom malom prostoru i dogodilo nešto, danas mi to malo znači.
Nekoliko dobrih riječi izrečenih prije dvije godine danas ne znači isto. Nekoliko dobrih riječi nije pronašlo pravi put i danas ne vrijede.
Popunjavam praznine nepouzdanim uspomenama. Prazni noćni tramvaji, zidovi ispunjeni odsutnošću, nekoliko taktova pjesme i ogroman mjesec na zelenom nebu. Prazan stolac i sjene na vratima doma. Na stolu hladna šalica kave. Koraci, čekanje, kašnjenje, tramvaji, telefoniranje, mokre cipele.
Hodam polako ukočenih zglobova, gubim ravnotežu, nedostaje mi oslonac. Sve su to meni sada tuđi, nepoznati ljudi. Nema travnjaka, samo nogostup i pretrpana parkirališta, nove oznake na cesti i nervozna svjetla semafora koja me požuruju.
Živjela sam nekada tu, a sada su me samo okrznula kratka pitanja, poput onih koje upućuju zbunjeni turisti. Obična pitanja stranca, koji ne zna koji tramvaj vozi na kolodvor i kako poništiti tramvajsku kartu.
Zabavlja me pomisao da iskočim iz predvidljivih završetaka, preselim se u zeleni „Dom za starije“ i da tu bude moje treće mjesto. Zidovi duge, uske sobe su još uvijek hladni, ali soba ima pogled. Mogla bih oličiti zidove u boju graška, kupiti novi televizor i razmjestiti namještaj u dvadeset kvadrata s kupaonicom. Zelena zgrada svojim brojnim prozorima gleda plave balkone, plave zgrade. Miješaju se mirisi jednog drugog vremena, okus cimeta u nedjeljnim kolačima i malinovca, šarenilo i žamor pod balkonom.
Mogla bih svako jutro s prozora zelene zgrade gledati svoj stari, plavi balkon okupan suncem.
Ispod njega je uvijek bila mekana prašina poput pudera. U prašini i suncu kupaju se vrapci i djeca.
Još samo trebam ruku djevojčice da me polako prevede preko opasnog raskrižja.
U širokoj sam crvenoj suknji i bijelim dokoljenkama, imam osam godina i stalno nešto brojim, korake, telegrafske stupove, kante za smeće, zgrade, stepenice, vrata. Na suknji su makovi pa onda i njih brojim.
Grizem nokte, skakućem na jednoj nozi, provlačim se ispod rukohvata, vrtim se raširenih ruku. S plavog balkona mi dovikuju: ne grizi nokte, pazi kako hodaš, drži se za rukohvat!
Da sam tamo, sigurno bih prepoznala djecu ispod balkona. Možda bi opet došao pripovjedač-lutalica, u crnom prsluku s niskim stolcem u ruci i okupio oko sebe djecu i vrapce.
Prekinuli bi igru, umirili se i pažljivo slušali priču o četiri šarene ptice.
I ja bih na prozoru zelene zgrade čula samo početak bajke. Završetke ne volim. Na kraju bih čula mali grleni smijeh i povike, još, još nam pričaj…
Možda bi baš u tom trenutku na visokim potpeticama prošla crvenokosa balerina i sva bi djeca potrčala na pločnik da je pogledom isprate do tramvaja. Kao nekada.
Za život u zelenoj zgradi treba mi nekoliko popunjenih obrazaca, nekoliko potpisa i nekoliko godina čekanja.Što bih mogla raditi dok čekam to utočište? Popunjavati sekunde sporošću i ne propuštati vijesti. Možda ljudi u međuvremenu pronađu neko bolje utočište.
Prije spavanja uzimam novu tabletu, zatvaram plin, gasim svjetla, oslobađam utičnice. Za svaki slučaj.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Sjene prošlosti

Bio sam zaokupljen mislima o poslu, koji me je čekao u novoj školi, kad se vlak zaustavio na kolodvoru malog gradića na istoku. Nikada nisam bio u tom gradu, a kolodvor mi se učinio poznatim. Širok, otvoren prema ravnici, s puno razvedenih kolosijeka i skretnica i poprilično udaljen od grada. Iako su ljudi hodali amo-tamo osjetio sam da u njihovim koracima nema žurbe. Razgovor u školi zakazan je tek za dva sata i ja sam bez žurbe glavinjao nepoznatim ulicama i pokušao shvatiti logiku ravničarske arhitekture. Ljeto je posustajalo. Gubilo je vrelinu i blještavilo. Sve je bilo puno mekše i svjetlost i sjene, a sunce je još bilo toplo i mekano obavijalo ulice. Kožu je ugodno hladio vjetrić koji je donosio miris i svježinu rijeke.
Noge su me same vodile do rijeke. Imao sam i ja svoju rijeku iz djetinjstva pohranjenu u pamćenju.
Zaklonjen krošnjom oraha, jedan je muškarac leđima okrenut u prignutom položaju nešto petljao oko ribičkog štapa.
Kad sam prišao na nekoliko koraka prepoznah Božu.
Božu sam upoznao prije dvadesetak godina u srednjoj školi u gradiću u unutrašnjosti. Radio je kao profesor, predavao stručnu grupu predmeta i bio dečko koji obećaje. Živio je sam kao podstanar. Slobodno vrijeme je provodio u gradskoj knjižnici. Pročitao je sve u otvorenom i zatvorenom fondu knjižnice što se odnosilo na Matoša. Igrao je intenzivno šah. Išao je na natjecanja. Zvali smo ga majstor, Božo- majstor. Posao u školi nije volio. Govorio je da to nije posao za muškarca. Nenadano je dao otkaz i otišao iz gradića. Pričalo se u Australiju, gdje je imao rodbinu.
I sada, evo ga, Božo, dvadesetak kila teži, tamne kose sa sjedinama oko lica, malo zadihan, zaokupljen poslom. Ne obraća pozornost na mene.
– Jel ima ribe majstore? Božo, majstore tu si! Tu živiš!
– Tu sam već godinama, kod kuće. A riba sitna i puna kosti, sirotinjska hrana.
– Kako si, kako živiš!
– Solidno, prijatelju, solidno, iako pamtim i bolje dane. One za šankom. Tamo ti je pravi život!- nije se nasmijao pritom.
Božo je obišao pola svijeta. Putovao je i družio se s bogatima i poznatima u šahovskom svijetu. Crveni tepih, skupe limuzine, dugonoge ljepotice. Uokolo fotografi i blještavilo mondenog svijeta.Sudjelovao je na velikim šahovskim turnirima.
Kasnije je provodio dane i noći u mračnim arhivima knjižnica gotovo svih većih gradova, istraživao, pisao. Živio je u knjižnici. Sam je financirao tiskanje svojih knjiga o šahu.
Živi sam i opet radi posao koji ne voli, s ljudima koje ne voli.
Razočaran je i rezigniran.
– Nikome ti ja moj prijatelju više ne vjerujem, ni doktorima, ni grobarima.
Kaže da je bolestan, sve slabije vidi, slabije se koncentrira i tlak mu skače.
– Nemam puno vremena prijatelju, a nemam više ni puno želja.
To je valjda povezano. Zadnju monografiju dovršavam. Tu sam u prolazu. Vratio sam se svojima da umrem u tišini. U zemlju i u tišinu.
– A žene, Božo, što je s ženama?
-Čekaju me, sve one dugonoge ljepotice, čekaju u staračkom domu. Tako smo se dogovorili. Mogu i tebi koju dogovoriti.
– A sad bi mogli za šank, što kažeš, da popijemo koju i da se prisjetimo boljih dana.

Foto: www.pexels.com