Arhiva oznaka: Nada Vukašinović

Nada Vukašinović: Račun

ne znam hoću li ti stići reći
koliko je u životu sve rizično
i da nema sigurnih dobitaka,
da se ne izvlače samo dobre karte,
a ipak moraš imati najveća očekivanja

da nećeš moći mjeriti i vagati,
jer nema pouzdanog instrumenta,
i nećeš ti postavljati uvjete,
i da je malo nagrada i sjajnih medalja,
ali nema odlaganja niti nagodbe,
samo prisutnost je važna
i vrijeme koje poklanjaš,
bez obzira na dobit

ništa ne znaš o meni jer stalno
žuriš, okrećeš glavu,
a u mraku ostavljaš oštre riječi,
poput oružja za svaki slučaj
vidiš zidove i ograde, kao bijele slonove,
hladne i prazne sobe,
zapetljano klupko za koje nemaš vremena,
i misliš ne trebam to,

na kraju ti ipak ostavljam svoj svijet,
ispražnjen od sebe,
ali jedini od svih mogućih
i bez računa,
jer račun se ne ispostavlja danas,
račun dolazi puno, puno kasnije

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Putovanje drugo

Dine su me susrele na pola puta. Šapuću, smiju se i pokazuju rupicu na licu. Žive su, rastu i stvaraju lice, koje nalikuje tvome licu.
Pomiču se, putuju polako i nestaju u daljini. Tražim usku crtu koja razdvaja nebo i pustinju. Treperi ugrijani zrak. Plešu, uvijaju se i izvijaju dine u ritmu, koji osjetim pod bosim nogama.
Pijesak teče niz moj dlan i ostavlja topli trag.
Vodopad pijeska svjetluca na obzorju.
Još dalje, iza vodopada dobro znam plave se vrhovi starih planina.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Uspavanka za 2018.

Ništa nije bilo,
ništa nije bilo,
mirno spavaj,
samo se sat satu pribrojio,
a vrijeme nas pregazilo,
u kalendaru nam slova pomiješalo,
u zrcalu nam lice zarobilo,
samo sanjaj, ništa nije bilo,

svjedok si nijemi u mojoj slici,
kao što su stabla i ribe i ptice,
gledaš u tamni svod,
i ptica ti u uhu pjeva,
ja te vodim putem starim,
mirno spavaj, ništa nije bilo,

da sam te odmah na isto mjesto vratila,
da sam ti onu toplu kišu ostavila,
opasna mjesta zaobišla,
da sam ti zvijezdu dala,
malo svjetlo, znak, da tu si bila
samo sanjaj, ništa nije bilo

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Jednom sam bila ti

Vidiš da sam poput tebe,
prazne mi ruke, a glava u mraku
jednom sam bila ti pod plavim nebom,
a ti ćeš uskoro biti ja,
već su počele promjene,
oči ti mutne, nad tobom mjesečev srp,
kuća hladna, a sjene sve kraće,

trčim bosa do bunara, skidam zavoje,
noge mi ranjave,
pijem iz šake hladnu vodu,
oči mi pune dima,

ne boj se,
vidiš da sam poput tebe,
uspravna sam i koračam,
pripremam se za još jednu zimu na putu,
a želim urediti kuću,
i grijati noge na peći,
pjevati djetetu,
držati i dijete i zemlju u rukama,
i misliti o biljkama koje ću posaditi
kad odu snjegovi

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Selektivno opažanje

Danas su meni mlade djevojke sve slične, sve podjednako bučne, istim pokretima zabacuju kosu, imaju iste glasne razgovore u javnom prostoru. Istim riječima se javljaju na pozive, a sve poruke brzo tipkaju palčevima. Vitke su na visokim potpeticama, bezbrižne i ležerne, nikamo ne žure. Možda i ne mogu potrčati zbog visokih potpetica, a i traperice bi mogle popucati po šavovima, tko zna…
Teško je procijeniti imaju li petnaest dvadeset i pet, ili trideset godina. Kao da sve idu u iste salone, frizerske i one druge, jer imaju iste nijanse boje na kosi, na japanski način oblikovane obrve i teške trepavice, isto oblikovane duge nokte. Od čega tako bujaju te trepavice, nemam koga pitati. Više ne vidim one karakterne noseve, koje smo mi nekada zvali, grčki, sve sada imaju isti, pravilni profil lica, kao da su sve iz iste obitelji.
Možda je i to kakav propis i europski standard za koji ja ne znam.
Gledam njihove lijepo oblikovane, lakirane, duge nokte i zamišljam ih kako peru posuđe, čiste kupaonicu, ili još gore kako mijese tijesto.

Starim, slabije vidim, sporije reagiram, sporije hodam, ne pratim modu, selektivno pratim događaje i ljude pa mi po svoj prilici razlike promaknu.
A sigurna sam da one postoje i da djevojke uopće nisu tako slične.
Pogled mi je sve češće usmjeren na žene moje dobi koje susrećem u gradu.
Primjećujem detalje na otkrivenim dijelovima tijela, finu modru mrežu kapilara, izbočene vene na listovima, spuštena stopala, natečeni gležnjevi. Promatram ruke i potpis poslova koje su u životu radile. Procjenjujem godine po okomitim borama oko usana, spuštenim kapcima, tamnim podočnjacima, stisnutim usnicama,
Uspoređujem korak i način na koji se kreću sa svojim mogućnostima, brzinom hodanja i uspravnim držanjem.
Gledam kako se smiju i kako im se slažu bore smijalice na zreloj koži.
Zapažam modne detalje, nakit, fino usklađene boje, njegovane ruke. Nagađam što nose s tržnice, tko ih kod kuće čeka, brinu li o nekomu, ili o njima netko brine. Što čitaju, imaju li možda poput mene knjigu u torbi? I što uopće vuku u tim velikim torbama?
Jesu li jutros popile terapiju i koje lijekove piju?
Što su radile žene koje izgledaju ovako ili onako u ovim godinama? Što ih je sačuvalo da ovako dobro izgledaju, a ovima drugima uništilo izgled i zdravlje? Ono što su voljele, ili ono što nisu voljele? Ljudi oko njih ili samoća, ili ipak trebaju biti zahvalne dobrim genima predaka?

Još se sjećam dana, kada su mi sve starije žene jednako izgledale. Tihe u tramvaju, ukočene i ozbiljne s uvijek istom frizurom i vječnom hladnom trajnom poput kacige na glavi. Koji puta bi uzdahnule, otvorile torbicu, izvadile platnenu maramicu i prebrisale najprije naočale, a onda čelo pa bi se zagledale kroz zamagljen prozor u nepoznato.
Bezlični sivi ili crni kostimić, ispod kojeg se vidjela bijela kragnica, na nogama crne cipele bez potpetica, torbica i ceker za tržnicu. U povratku je iz cekera virio poriluk, ili pak salata, ali i buket rezanog cvijeća za vazu.
Nisam tada baš razmišljala o njima. Nisam još znala koliko boli zglob kada ga napadne artritis, koliko bole pognuta ramena i kako je teško održavati ravnotežu s punim cekerom u tramvaju. Moju pozornost je privlačilo šareno klupko na Ilici.
Dugo bih gledala kroz prozor tramvaja ne bih li koga prepoznala na špici. Pogled mi se zadržavao na najnovijim modelima kaputa u izlogu. Znala sam dobro tada sve promjene u izlozima i s lijeve i s desne strane Ilice.

Ipak svaki puta sam skočila i ustupila svoje mjesto, ako bih na vratima tramvaja ugledala stariju gospođu. S punim ili praznim cekerom, svejedno, ustala bih i stajala pored nje do svoje stanice.
Danas ne skačem, opušteno sjedim i razmišljam, možda je žena zrele dobi koja stoji pored mene ipak malo mlađa i možda sam sada ja ta osoba kojoj treba ustupiti mjesto.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Pristojne priče

Između “dobro jutro” i “laku noć” naše su pristojne priče u zoni sigurnosti.
Unutar zone uredno razvrstavamo svoj životni inventar, svakodnevnu rutinu i trajemo.
Popisujemo svoje tišine i snove, svjetla i sjene. Polako privodimo kraju inventuru života, ali s djelomičnom revizijom i bezbolnim otpisom uspomena.
Sve manje upisujemo, a sve više otpisujemo. Još ne razmišljamo da smo na gubitku.
Na rubovima naše pristojne zone visoki zidovi.
Ne približavamo se zidu jer se bojimo da bi to mogla biti samo još jedna zabluda o sigurnoj zoni.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Ljudi s plaže

Otok ima most, izvijeni bijeli luk koji ti odapinje strelicu ravno u srce i zarobi te u čvrsti zagrljaj, barem za jedno ljeto.
Kad stigneš do mosta, već si i na otoku. Dva mjeseca si u osvijetljenom gradu koji ne miruje i ne spava.
U srpnju sve pulsira kao otvoreni mravinjak. Podignuta je temperatura u hladnjaku, zujanje klima, vatromet mirisa, okusa i boja, ali i prave bučne rakete koje se noću prelijevaju na modrom platnu. Sredovječne žene u tijesnom kostimu Minnie Mouse, crvenih obraza, s naporom se prigibaju u struku i pružaju trogodišnjacima kokice s preljevom od malina.
Vrisak fritula, kuhanog kukuruza i langošica na plaži, široki osmijeh sa štandova, dugi redovi na blagajni, u pošti, na bankomatu, repovi za sladoled. Sladoled curi niz ruke. Babilonski žamor.
Trebam hladno more, hladne podove, mekani oblak, bijeli žal i mali vjetar, sjenovito mjesto i malo razgovora. Najozbiljnije obavljam svoje jutarnje plivanje i svako jutro sam sve bliže srednjovjekovnoj kaštelini. Hodam bosa, pijem puno vode, gledam daleku kulu, približavam se, ali još nije vrijeme i plivam nazad. Pijesak na nogama unosim u sobu. Trebam i malo tišine, zelenu travu i stablo na plaži.
Tek što je nevidljiva ruka podigla sunce iz mora, iz kreveta skaču, izmučeni nesanicom u pregrijanim sobama i bacaju se u more prvi plivači. Još za jutarnje svježine na plažu dolaze oni sa šarenim šatorima za najmanju djecu. Zauzimaju prostor manjeg apartmana, poredaju još i ležaljke tik uz more, ograde se krupnim kamenjem, kao da će sutra zatražiti legalizaciju za svoju plastičnu građevinu.
Malo kasnije stižu biciklisti i raspoređuju svoje ležaljke i ručnike što bliže drvenim suncobranima. Ljudi poput mene ne žure jer za svoj stolac trebaju najmanje mjesta i uvijek se mogu stisnuti uz nečiji suncobran. Na kraju dolaze dečki koje je zaposlio koncesionar, ispod svakog suncobrana slože dvije bijele plastične ležaljke koje su svima preskupe. Tu je najbolja hladovina, ali tko to može platiti, pa tako ležaljke ostaju prazne.
Suncobrani svih boja, ležaljke, niske, visoke, ručnici, veseli zoološki vrt s plastičnim egzotičnim gmazovima, pticama, ribama i drugim životinjama, čamcima svih veličina.
Na plaži je sve izloženo pogledima i procjeni od ispucanih vrhova kose do ispucanog laka na noktima. Vide se novi i stari ožiljci nakon operacija, sitne kapilare, natečeni zglobovi, podočnjaci, lepezaste bore oko očiju i one okomite oko usana, karijes ili crne plombe na zubima, ali nitko ne mari. Vide se i njegovana, oblikovana tijela, ali nitko nikoga ne gleda.
Uskom stazicom do plaže dolazi žena, zelena marama, zeleni kupaći kostim, zelena torba, pod rukom zelena ležaljka. Pisac bi joj mogao staviti u ruku i zelenu knjigu, možda bi tada netko s ležaljke podigao glavu. Ljudi na plaži ne primjećuju modne detalje niti usklađenost boja, jer im je pred očima sve blještavo, jer su na usijanom šljunku svi nekako slični, goli i mokri. Radije odmaraju oči na morskim prizorima. Mali val, namreškano plavetnilo, jata ribica, školjkica u pijesku, bijelo pero galeba.
Pogled odluta na pučinu, prate se vratolomije skijaša iza brzih glisera, bijele jahte, padobran koji se spušta u brodić, koćarice pune ribe i jato debelih galebova.
Sunce nad glavom, sunce u glavi, sladoled koji se otapa, ledena kava u plastičnim čašama, pregrijana tijela koja cure preko rubova kupaćih kostima. Sve kuha i kipi i kao u poklopljenom loncu. Najbolje je samo ušetati u more i zaplivati. Ulaze polako u more, bosi s kamenčićima utisnutim u tabane.
Slana voda je ljekovita i milostiva. Preuzima sve naše boli i terete.
Neznanci s tamnim naočalama i slamnatim šeširima širokih oboda dodiruju se ručnicima, ležaljkama, papučama, koji puta i tijelima bez isprike.
Plaža je mjesto gdje se ostvaruje bliskost s neznancima.
Ne znaju si imena, često se i ne razumiju, ali leže jedni pored drugih i ispod šešira čuvaju osmijeh za svaki slučaj. Promijene položaj tek da bi bolje izložili suncu trbuh ili noge.
Ženske noge, muške noge, trbusi veliki, mali, bijela put, čokoladna put, tetovaže na leđima, na nozi, na ruci, nekoliko slojeva mlijeka za sunčanje, ulja za brončanu put. Ljudi na plaži zaklanjaju oči i lice, tamnim naočalama i šeširima, tijela izlažu suncu. povremeno se razmjeste i poslože za neku veselu morsku fotografiju koju će poslati prijateljima ili objaviti na društvenim mrežama. Stalno se nešto donosi, hladno voće, keksi, voda, kava ili hladno pivo iz kafića na plaži, a djeci sladoled, Glazba iz kafića zauzima plažu i dan se popunjava, život dobiva smisao.
Ljudi s plaže ne trebaju satove imaju sunce u očima.
Na plaži se dijele savjeti, informacije, stvaraju savezi. Mi susjedi, mi iznajmljivači apartmana, mi zemljaci, mi s malom djecom, mi s bolesnim zglobovima, mi operirani, mi plivači, mi koji hodamo po plićaku, mi bake, mi vegetarijanci, mi s knjigom, mi s križaljkama… Smijemo se svojim starim i već rastegnutim kupaćim kostimima, bez nelagode pokazujemo suvišne kilograme koje smo prikupili od prošlog tjedna. Govorimo o svim propalim dijetama, o dobroj hrani, razmjenjujemo recepte, povjeravamo se, žalimo, slušamo. Nadoknađujemo sve nedovršene razgovore, sve usputne pozdrave, šutnje, neizgovorena pitanja.
Ona samo gleda i šuti. Ukopala se nogama u šljunak već blizu ceste, na pristojnoj udaljenosti od mora i hekla bijeli stolnjak. Koji puta se zagleda u plićak i prati pogledom igru djece. Visoka, krupna žena u crvenom, jednodijelnom kupaćem kostimu. Teško je reći koliko ima godina. Stalno se namješta, povlači kupaći kostim, stavlja ručnik na ramena.
– Snajkin je, nemam ti ja to! – smiješi se dok povlači na prsa crveni elastin.
Kaže iz Babine Grede je stigla još prošli tjedan sa svojima, sinom, snahom i unukom i ne voli baš more. Došla je da redovito imaju kuhanu hranu, a ne onu brzu ispod šatora. Svako jutro već u šest ona peče uštipke, krafne i štrudle od jabuka jer se tu ne može spavati od vrućine, a na plaži hekla već drugi stolnjak.
Kad se vrati u Babinu Gredu opet će obući svoju široku suknju i šlingani oplećak, podići bijele rukave, poslovati po kuhinji, a kad malo zahladi sjest će na klupicu ispod oraha i pričati djeci, kako je kod kuće najbolje i kako se tek sad pošteno naspavala.