Arhiva oznaka: Nada Vukašinović

Nada Vukašinović: Neobični i obični ljudi

Neobični ljudi trče u zoru po nasipu,
čiste morske vale od smeća,
a ne moraju,
po snijegu hodaju planinom,
a ne moraju,
obraduju ti se kad te vide,
i žele čuti kako si,
a ne moraju,
srdačni su,
ustupe ti mjesto u tramvaju,
a ne moraju,
vole plavu boju,
uzgajaju cvijeće,
sade stabla noću,
a ne moraju

Spašavaju tuđu djecu,
dijele zimske jakne,
i tenisice broj četrdeset i pet,
nose hranu i deke izbjeglicama,
pruže ti ruku u nevolji,
spašavaju brodolomce,
a ne moraju

Neobični ljudi biraju obične ljude,
a ne moraju,
daju im moć,
domovinu,
povjerenje,
a ne moraju

Obični ljudi imaju državu,
ograđena dvorišta,
pse čuvare,
crne automobile,
brojače novca,
sustave,
resurse

Smišljaju zakone,
za neobične ljude,
i govore,
mi sve možemo,
nama je sve dozvoljeno,
jer bez nas se ne može,
mi stvaramo poredak,
mi krvarimo za vaše dobro

Majstore, ne gasi svijeću,
samo promiješaj karte
i zamijeni profile prije nego dođu
ozbiljna vremena

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Po savskom nasipu i uspomenama

Hodam po savskome nasipu od Istoka prema Zapadu, od Savice prema starom Mostu slobode i Starom Trnju.
Sunce mi grije leđa, žuri za mnom, korak mi je lak, sretna sam, baš kako je rekla Ivana.
Koračam i kroz sjećanja i kroz riječi. Nitko mi ništa ne može uzeti.
Još uvijek imam Savicu, prvo plivanje u rukavcu u plavom kupaćem kostimu. Sestra i ja imamo prvi puta dvodijelne kupaće kostime.
Hodamo stazicom kroz kukuruze i pored bugarskih vrtova. Bugari na Sveticama imaju prve trešnje, prve marelice i uopće sve prvo, mirisno i slatko. Svako jutro svježe povrće i voće stiže na našu okruglu tržnicu.
Nosimo u ruksacima ručnike i plavu nivea kremu, sokove i sendviče, a oko nas se sve zeleni, crveni i miriše.
I zemlja je zamirisala, a osjetimo i svježinu rijeke. Udišemo opori miris zelenog lista rajčice i loze prvih krastavaca.
Rukavac je brbljav i čujemo ga iako se još skriva iza vrba.
U hladovinu vrbe stavljamo ručnike i vješamo odjeću po granama. Sokove hladimo u vodi.
Bose noge propadaju u savski pijesak, a kad smo ušle do koljena, prikupljamo hrabrost za novi korak.
Ribe su hrabrije i razigrano nam se motaju oko nogu i svjetlucaju kao mala sunca.
Sačuvala sam i svoju obalu Save s visokim nasipom i stepenicama do Veslačkog kluba, Most slobode, Trnjanske livade s crvenim krovovima prizemnica. S visokog nasipa pogled mi klizi preko krovova i dvorišta do televizijskog tornja…
Nitko mi ne može uzeti trnje šipkove ruže zapleteno u trošne drvene ograde, bršljanom obrasle jednooke kuće, uska dvorišta s prvim visibabama i jaglacima, zeleno dvorište, koje skokovima mjeri Lola i i svaki puta veselo zalaje.
Staro Trnje se polako budi, bila je mirna noć. Bdjeli su i čuvali mu san Most slobode, stakleni neboderi, Palača pravde i Hrvatska televizija.
Kad sunce krene prema Zapadu na ulici se dovikuju i smiju djeca dok igraju graničara. Crveni automobil se zaustavi i čeka da djeca uhvate loptu, kao nekada.
Trebala bih ovu sliku zamotati u svilenu maramicu i kao biser sačuvati za Evu i Tonku.

Foto: digitalna.nsk.hr

Nada Vukašinović: Račun

ne znam hoću li ti stići reći
koliko je u životu sve rizično
i da nema sigurnih dobitaka,
da se ne izvlače samo dobre karte,
a ipak moraš imati najveća očekivanja

da nećeš moći mjeriti i vagati,
jer nema pouzdanog instrumenta,
i nećeš ti postavljati uvjete,
i da je malo nagrada i sjajnih medalja,
ali nema odlaganja niti nagodbe,
samo prisutnost je važna
i vrijeme koje poklanjaš,
bez obzira na dobit

ništa ne znaš o meni jer stalno
žuriš, okrećeš glavu,
a u mraku ostavljaš oštre riječi,
poput oružja za svaki slučaj
vidiš zidove i ograde, kao bijele slonove,
hladne i prazne sobe,
zapetljano klupko za koje nemaš vremena,
i misliš ne trebam to,

na kraju ti ipak ostavljam svoj svijet,
ispražnjen od sebe,
ali jedini od svih mogućih
i bez računa,
jer račun se ne ispostavlja danas,
račun dolazi puno, puno kasnije

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Putovanje drugo

Dine su me susrele na pola puta. Šapuću, smiju se i pokazuju rupicu na licu. Žive su, rastu i stvaraju lice, koje nalikuje tvome licu.
Pomiču se, putuju polako i nestaju u daljini. Tražim usku crtu koja razdvaja nebo i pustinju. Treperi ugrijani zrak. Plešu, uvijaju se i izvijaju dine u ritmu, koji osjetim pod bosim nogama.
Pijesak teče niz moj dlan i ostavlja topli trag.
Vodopad pijeska svjetluca na obzorju.
Još dalje, iza vodopada dobro znam plave se vrhovi starih planina.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Uspavanka za 2018.

Ništa nije bilo,
ništa nije bilo,
mirno spavaj,
samo se sat satu pribrojio,
a vrijeme nas pregazilo,
u kalendaru nam slova pomiješalo,
u zrcalu nam lice zarobilo,
samo sanjaj, ništa nije bilo,

svjedok si nijemi u mojoj slici,
kao što su stabla i ribe i ptice,
gledaš u tamni svod,
i ptica ti u uhu pjeva,
ja te vodim putem starim,
mirno spavaj, ništa nije bilo,

da sam te odmah na isto mjesto vratila,
da sam ti onu toplu kišu ostavila,
opasna mjesta zaobišla,
da sam ti zvijezdu dala,
malo svjetlo, znak, da tu si bila
samo sanjaj, ništa nije bilo

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Jednom sam bila ti

Vidiš da sam poput tebe,
prazne mi ruke, a glava u mraku
jednom sam bila ti pod plavim nebom,
a ti ćeš uskoro biti ja,
već su počele promjene,
oči ti mutne, nad tobom mjesečev srp,
kuća hladna, a sjene sve kraće,

trčim bosa do bunara, skidam zavoje,
noge mi ranjave,
pijem iz šake hladnu vodu,
oči mi pune dima,

ne boj se,
vidiš da sam poput tebe,
uspravna sam i koračam,
pripremam se za još jednu zimu na putu,
a želim urediti kuću,
i grijati noge na peći,
pjevati djetetu,
držati i dijete i zemlju u rukama,
i misliti o biljkama koje ću posaditi
kad odu snjegovi

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Selektivno opažanje

Danas su meni mlade djevojke sve slične, sve podjednako bučne, istim pokretima zabacuju kosu, imaju iste glasne razgovore u javnom prostoru. Istim riječima se javljaju na pozive, a sve poruke brzo tipkaju palčevima. Vitke su na visokim potpeticama, bezbrižne i ležerne, nikamo ne žure. Možda i ne mogu potrčati zbog visokih potpetica, a i traperice bi mogle popucati po šavovima, tko zna…
Teško je procijeniti imaju li petnaest dvadeset i pet, ili trideset godina. Kao da sve idu u iste salone, frizerske i one druge, jer imaju iste nijanse boje na kosi, na japanski način oblikovane obrve i teške trepavice, isto oblikovane duge nokte. Od čega tako bujaju te trepavice, nemam koga pitati. Više ne vidim one karakterne noseve, koje smo mi nekada zvali, grčki, sve sada imaju isti, pravilni profil lica, kao da su sve iz iste obitelji.
Možda je i to kakav propis i europski standard za koji ja ne znam.
Gledam njihove lijepo oblikovane, lakirane, duge nokte i zamišljam ih kako peru posuđe, čiste kupaonicu, ili još gore kako mijese tijesto.

Starim, slabije vidim, sporije reagiram, sporije hodam, ne pratim modu, selektivno pratim događaje i ljude pa mi po svoj prilici razlike promaknu.
A sigurna sam da one postoje i da djevojke uopće nisu tako slične.
Pogled mi je sve češće usmjeren na žene moje dobi koje susrećem u gradu.
Primjećujem detalje na otkrivenim dijelovima tijela, finu modru mrežu kapilara, izbočene vene na listovima, spuštena stopala, natečeni gležnjevi. Promatram ruke i potpis poslova koje su u životu radile. Procjenjujem godine po okomitim borama oko usana, spuštenim kapcima, tamnim podočnjacima, stisnutim usnicama,
Uspoređujem korak i način na koji se kreću sa svojim mogućnostima, brzinom hodanja i uspravnim držanjem.
Gledam kako se smiju i kako im se slažu bore smijalice na zreloj koži.
Zapažam modne detalje, nakit, fino usklađene boje, njegovane ruke. Nagađam što nose s tržnice, tko ih kod kuće čeka, brinu li o nekomu, ili o njima netko brine. Što čitaju, imaju li možda poput mene knjigu u torbi? I što uopće vuku u tim velikim torbama?
Jesu li jutros popile terapiju i koje lijekove piju?
Što su radile žene koje izgledaju ovako ili onako u ovim godinama? Što ih je sačuvalo da ovako dobro izgledaju, a ovima drugima uništilo izgled i zdravlje? Ono što su voljele, ili ono što nisu voljele? Ljudi oko njih ili samoća, ili ipak trebaju biti zahvalne dobrim genima predaka?

Još se sjećam dana, kada su mi sve starije žene jednako izgledale. Tihe u tramvaju, ukočene i ozbiljne s uvijek istom frizurom i vječnom hladnom trajnom poput kacige na glavi. Koji puta bi uzdahnule, otvorile torbicu, izvadile platnenu maramicu i prebrisale najprije naočale, a onda čelo pa bi se zagledale kroz zamagljen prozor u nepoznato.
Bezlični sivi ili crni kostimić, ispod kojeg se vidjela bijela kragnica, na nogama crne cipele bez potpetica, torbica i ceker za tržnicu. U povratku je iz cekera virio poriluk, ili pak salata, ali i buket rezanog cvijeća za vazu.
Nisam tada baš razmišljala o njima. Nisam još znala koliko boli zglob kada ga napadne artritis, koliko bole pognuta ramena i kako je teško održavati ravnotežu s punim cekerom u tramvaju. Moju pozornost je privlačilo šareno klupko na Ilici.
Dugo bih gledala kroz prozor tramvaja ne bih li koga prepoznala na špici. Pogled mi se zadržavao na najnovijim modelima kaputa u izlogu. Znala sam dobro tada sve promjene u izlozima i s lijeve i s desne strane Ilice.

Ipak svaki puta sam skočila i ustupila svoje mjesto, ako bih na vratima tramvaja ugledala stariju gospođu. S punim ili praznim cekerom, svejedno, ustala bih i stajala pored nje do svoje stanice.
Danas ne skačem, opušteno sjedim i razmišljam, možda je žena zrele dobi koja stoji pored mene ipak malo mlađa i možda sam sada ja ta osoba kojoj treba ustupiti mjesto.

Foto: www.pexels.com