Arhiva oznaka: Nada Vukašinović

Nada Vukašinović: Crvena

Vidjela sam oblak crvene kose i svileni šal koraljne boje u klupku, koje se brzo kotrljalo prema meni. Izdaleka sam prepoznala Anu i pomislila kako nije najbolji trenutak za susret. Ali tko bi mogao izbjeći Anu! Sporo sam se kretala, jer sam se još oporavljala nakon operacije kralježnice. Bila sam u sivoj košulji i crnim hlačama, stopljena s umornim ljudima koji se vraćaju s posla.

U to vrijeme mi nije odjeća puno značila. Kupovala sam uglavnom crne cipele bez pete, a hlače sam nosila iz praktičnih razloga. Sjetila sam se kako sam jednom kupila crvene štikle, upravo zbog Ane.

Dakle, uzmak nije bio moguć jer mi se Ana približavala, dajući mi znakove da me je vidjela. Tijelom je energično micala sve što joj se našlo na putu i evo je, pokušava me zagrliti ruku punih šarenih vrećica.

– Tko bi rekao ! U ovakvoj gužvi! Da smo se dogovorile ne bismo se našle? A koliko se dugo nismo vidjele! Ha! Desetka?

Kao da mi je netko pljusnuo u lice crvenu boju, sve je na njoj vrištalo, moraš me vidjeti. Ana nikako nije mogla ostati nezamijećena. Glasno se smijala, širila ruke, grlila me s tim vrećicama pa nas je nekoliko ljudi strogo odmjerilo od glave do pete. Malo sam se odmaknula, spustila glavu i stavila sunčane naočale, iako smo bile na umjetnom svjetlu.

Sjetila sam se kako smo se upoznale. Bila je gužva u uskom hodniku pred vratima sobe u kojoj je profesor pedagogije ispitivao na kraju prvoga semestra. Bila sam jedna od neispavanih brucošica s nosom u bilješkama i čekala svoj prvi ispit.

Došla je bučno i s olakšanjem se bacila na prazan stolac. Zapravo, ugurala se na mjesto koje je bilo najbliže vratima! Više puta je ustala i hodala gore-dolje, šuštala i zveckala narukvicama i svilenim šalom.

Lice joj se ozarilo i bila je pomalo teatralna s crvenim šeširom i jarko crvenim usnicama, u trenutku kada je rekla: „Ja sam Ana, Dubrovkinja, a vi meni ne morate reći kako se zovete, jer ja ću to ionako zaboraviti, a i nemam vremena za upoznavanje!“

Pogledale smo se i zakolutale značajno očima. Njoj je trebala pozornica i kada je znala reći da je upravo stigla iz Grada, svima je bilo jasno da ne govori o našem gradu. S vremenom su nam njezine priče postale zanimljive. Ana nas je privlačila svojim samopouzdanjem poput magneta, čak i kada je s južnjačkim temperamentom govorila o svojoj novoj dijeti. Nije njoj smetalo što je imala desetak kilograma previše, a mi nismo niti pomišljale da joj to kažemo.

Ubrzo je ušla u elitni krug najboljih studenata na fakultetu i već u drugom semestru postala asistentica profesoru od čijeg smo ispita strepili. I kada bi se koja od nas usudila pitati o ispitu i o tome što profesor voli čuti, a što ne, znala je odrezati:

– Kolegice, ako ne znate nešto pametno pitati, ja vam na gluposti ne znam odgovoriti.

Prva je u našoj generaciji diplomirala i dobila posao u osnovnoj školi u centru grada.

I sad je njoj drago što me vidi, grli me, šali se, brblja. Očekivala sam da će me ispitivati uobičajene stvari, da će s visoka proučavati moj izgled i procjenjivati trenutni status.

– Jesi li čula, nedavno sam se udala, a vidi me, samo mi na leđima ruksak fali! Ostali smo u Zagrebu, tu imamo puno više mogućnosti za napredovanje. Znaš, sad žurim, nemam vremena! Dogovorit ćemo se za kavu. Stalno imam pune ruke, posao, stan, kuće, a sve moram sama. Razumiješ što ti želim reći? Umorna sam i trebala bih malo misliti i o sebi. Ne mogu ja to sve održavati, tolike kuće, majstori, a sve to košta. Ti ćeš još pomisliti kako je meni lijepo, kako se razbacujem novcima, ali težak je moj život, draga moja! Slabo spavam, noću zbrajam i oduzimam, procjenjujem, mijenjam. Smislila sam kako ću urediti vikendicu. Ništa morsko, sve će biti u boji zrelih trešanja. Moraš to vidjeti! Doći ćeš jednom k meni! Žurim, žurim, a kava drugi put!

Htjela sam još pitati Anu gdje joj je vikendica, ali odustala sam, jer je ona već podigla pogled prema prvom katu. Još jednom je mahnula rukom i odjurila, zapravo odvezla se pokretnim stepenicama na prvi kat. Još sam vidjela kako iz crvene torbe vadi kroasan i trpa ga u usta. Nije me pitala gdje radim i radim li uopće, nismo razmijenile brojeve mobitela, a nisam baš niti sigurna da je znala moje ime. Naime, nikada joj nisam stigla reći kako se zovem, jer nikada nije imala vremena, baš kao i danas.

Jučer sam nakon puno godina ponovo vidjela Anu na Cvjetnom trgu. Valentinovo je i prodavačici nude crvene ruže. U plavičastom, treperavom zraku širi se slatkasti miris cvijeća i nagovještava proljeće.

U podne sam u knjižnici imala promociju nove zbirke poezije i bila sam zadovoljna kako je sve prošlo. Razgledavala sam izloge putem, ogledala se u izlogu jednog frizerskog salona i prstima popravila crveni pramen kose. Vidjela sam i svoj novi crveni kaput. Polako sam hodala prema tramvaju, a prema meni je dolazila Ana.

Gledala je oko sebe, kao netko tko je sišao na pogrešnoj tramvajskoj stanici. Bila je u trapericama i sivoj jakni, a na nogama je imala smeđe čizme. Ruke je strpala u džepove.

Ana u trapericama, pomislila sam, a onda vidim kako se istopila i smanjila, da joj se kosa opasno prorijedila na tjemenu, lice kao od kamena, a oči prazne. Nije joj se pomaknuo niti jedan mišić kad mi se približila, nije me vidjela. Nasmiješila sam joj se, a ona je i dalje zurila negdje preko moje glave i produžila nesigurnim korakom.

Zastala sam i gledala za njom, sve dok nije skrenula iza ugla u Teslinu ulicu.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Dobri ishodi

Uvečer prebaci zeleni šal preko ramena
i pregledaj svoju kućicu,
obiđi sobu po sobu,
namjesti krevete,
raširi modro platno,
pribodi zvijezde i mjesec,
i razvuci biserne mreže,
od kuta do kuta

Skuhaj čaj od mente,
s malo limuna i žličicom cimeta,
a onda nasloni svoje svijetlo lice
na mekane jastuke,
i odvoji se od svega,
sanjaj otvorene glavice tulipana,
dva pera goluba pred vratima
i vjeruj u dobre ishode

Ujutro, dočekaj svjetlost i
prebroji pernate oblake,
sakrij zlatnu točkicu u oku,
i traži ljepotu u svemu
U tišini ispravi ramena,
i podigni čelo
napravi šareno gnijezdo
za šarenu pticu,

Nacrtaj ptice koje pjevaju,
bijelog mačka na krovu,
usnulog ježa ispod lista,
još krug tišine kredom,
zelene krošnje i anđele na putu,
i vjeruj u dobre ishode

Sačuvaj na nepcu kaplju meda
sol oceana,
ušećerene jabuke
i obriši suze,
jer, nitko ti ništa ne može

Zaboravi magle i daljine,
vremenske zone,
hladne čekaonice,
prazne kolodvore,
vrisak lokomotive,
ne trebaju tebi ljepljive riječi,
razbacane rečenice,
svilene vrpce,
niti šareni baloni

Potpiši se samo na malim stvarima,
ostavi svoje ime na mekanim ručnicima,
na rublju,
na starim fotografijama,
upali malo svjetlo
i vjeruj u dobre ishode

Foto: pexels.com

Nada Vukašinović: Buđenje

U tuđem gradu hvatam stari san,
nepoznati čovjek pruža mi dlan,
govorim tiho, zar samo to,
zar prazan dlan?
na čelo navlačim plavi pokrivač,
i tromo tijelo pada u san,
pomaknem ruku,
okrenem lice, osluškujem glas,
na visokom tornju još leži mrak,
to mora da je tuđi san

Duboko udahnem sutrašnji zrak,
ocean šalje svoj slani dah,
na kriške režem još jedan dan,
klizi vrijeme, otkucava sat,
crvena zemlja, crni kaftan,
pune se oči,
svjetlom i pijeskom,
crvena jagoda na goloj stijeni,
istežem kralježnicu za uspravan hod,
iza plavih vrata
ruku mi pruža bijeli dan,
namigne i šapne,
– ne boj se mene, zaboravi san

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Šećerna vila

Nisu te naučili gledati u nebo,
a nebo je danas moćno,
teško,
al ne boj se,
ne može ti ništa
to malo kiše,
opasnija je ona kiša u tebi,
plavi i prelijeva se,
a ti šutiš, grcaš
i potpisuješ se na stvarima,
dok mrak ti obuzima tijelo

Nisi ti šećerna vila
i nije to tvoj ples,
ne možeš se svima svidjeti
i nećeš se vratiti na bis,
nisu to prave suze,
ne boj se, nećeš se rastopiti

Željela bi ti da je drugačije,
ali nije,
htjela bi ti da je više,
ali nije,
mislila si da je više stepenica,
al bile su samo tri,
mislila si da je odredište nepoznato,
al nije,
neće biti reprize

Ipak ne žuri tamo,
u sjenu, u mrak
budi još s nama,
budi vidljiva,
pruži priliku tijelu,
podigni glavu,
ispravi ramena,
uspori kretanje,
nauči šetati

Ne tražiš izgovore za oblake,
pruži priliku suncu,
da ti obgrli ramena,
da popuni mračna mjesta i
napukline,
odluči danas,
pretraži puste plaže
i kreni na put,
i mali korak je odredište
i neonska reklama je svjetlo

Nisi ti šećerna vila
i nisi u Klarinom snu,
nije to prava kiša
i nećeš se rastopiti,
ne još,
završi što si započela,
zadrži sjaj u očima,
popravi ruž na usnama,
previj rane
i pleši svoj ples
makar i na vulkanu

/21. 11. 2019./

Foto: pixabay.com

Nada Vukašinović: Ravnica

Pod kapcima ti,
još uvijek ravnica,
crna, teška,
masna blista

Miriše zemlja,
preorana,
nedostižna je,
jer ti si daleko,
a noć je već tu
i ne znaš se vratiti

Pod kapcima ti i čitavo nebo,
široko, plavo
i niski oblaci, k’o
bijeli jastuci od perja,
i tvoje bose noge
na strnjaku,
na drumovima blatnim

Pod kapcima ti i
tople ljetne kiše, i
krupne kapi
klize po obrazu

Što ti znači ravnica danas,
s tuđim ljudima
u tuđem kraju,
kad cikne pjesma iz grudi,
pucaju i žice i tvoj glas,
okrećeš glavu,
da lice ti ne vide,
tuđinci
jer opet umireš

Foto: pixabay.com

Nada Vukašinović: Oprezna pjesma

Ne brini, nitko ne zna koja si vrata zatvorila,
nitko ne vidi da sada cupkaš u mraku,
da ne oduzimaš, već zbrajaš,
jer malo se lagati mora,
nitko nije primijetio da si otišla,
i da nema obrata u biografiji,
polako guli taj luk, sloj po sloj,
oslobodi suze, oslobodi krik,
a onda budi umjerena i odmjerena,
i ne gužvaj svoj odraz u zrcalu,
drugi nemaš, on te drži na okupu,
hladan je prosinac, i nitko neće doći,
nastavi igru sama, ulovi događaj,
napuni džepove slatkim mrvicama,
o svemu pomalo, o ničemu dovoljno,
budi lakomislena,
ne žuri se, ćaskaj,
pogladi bijelog mačka,
vjeruj u igru, ti imaš čaroliju,
koga dotakneš, bit će prijatelj,
i uvijek si na dobitku,
jer samo napisano ostaje,
a kad padne mrak, u
krugovima su istim,
razmrvljeni i nevidljivi
i cvijeće i drač i buka i bijes,
i java i san

Foto: pixabay.com

Nada Vukašinović: Protagonistica

Još jedan pogled preko ramena,
i ne vidim te više,
al slutim da si u toj bjelini,
da ti treba praznina i mir,
rastavljen,
i ponovo sastavljen od raznih dijelova,
prekriven zarezima i malim slovima

Ne možeš mi više ništa,
jer ja sam tvoja fikcija,
protagonistica kojoj je tijesno,
koja se buni i želi van,
grebe noktima po praznoj stranici,
jer treba joj svjetla i treba joj zraka

Ne možeš mi više zabraniti
da pokupim tvoj odraz u staklu,
da stisnem sličicu u šaku,
da ti otmem miris,
sakrijem upitnike,
i uhvatim pogled ispred ponora

Odavno si pristao na sve,
na vrelu kožu i ledeni znoj,
na iskakanje duhova,
na tvrde puteve, izgubljene kofere,
na puste kolodvore

Znam da se sada vrtložiš
i u tišini prevrćeš neke riječi,
guraš ih pod hladne plahte,
prikupljaš mrvice od jučer,
uzimaš žličicom lijek,
i brišeš kaplju meda s usnice

Odbacuješ sve mekane i tople riječi,
jer ne poznaš ženske likove,
i ne voliš melodramu,
i opet se pakiraš,
kupuješ jednu kartu u jednom smjeru
ne trebaš sugovornika,
ne želiš suputnika
Tebi su samo prve rečenice važne,
i vrijede jedino obrati u priči

Foto: www.pexels,com