Arhiva oznaka: Nada Vukašinović

Nada Vukašinović: Jednom sam bila ti

Vidiš da sam poput tebe,
prazne mi ruke, a glava u mraku
jednom sam bila ti pod plavim nebom,
a ti ćeš uskoro biti ja,
već su počele promjene,
oči ti mutne, nad tobom mjesečev srp,
kuća hladna, a sjene sve kraće,

trčim bosa do bunara, skidam zavoje,
noge mi ranjave,
pijem iz šake hladnu vodu,
oči mi pune dima,

ne boj se,
vidiš da sam poput tebe,
uspravna sam i koračam,
pripremam se za još jednu zimu na putu,
a želim urediti kuću,
i grijati noge na peći,
pjevati djetetu,
držati i dijete i zemlju u rukama,
i misliti o biljkama koje ću posaditi
kad odu snjegovi

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Selektivno opažanje

Danas su meni mlade djevojke sve slične, sve podjednako bučne, istim pokretima zabacuju kosu, imaju iste glasne razgovore u javnom prostoru. Istim riječima se javljaju na pozive, a sve poruke brzo tipkaju palčevima. Vitke su na visokim potpeticama, bezbrižne i ležerne, nikamo ne žure. Možda i ne mogu potrčati zbog visokih potpetica, a i traperice bi mogle popucati po šavovima, tko zna…
Teško je procijeniti imaju li petnaest dvadeset i pet, ili trideset godina. Kao da sve idu u iste salone, frizerske i one druge, jer imaju iste nijanse boje na kosi, na japanski način oblikovane obrve i teške trepavice, isto oblikovane duge nokte. Od čega tako bujaju te trepavice, nemam koga pitati. Više ne vidim one karakterne noseve, koje smo mi nekada zvali, grčki, sve sada imaju isti, pravilni profil lica, kao da su sve iz iste obitelji.
Možda je i to kakav propis i europski standard za koji ja ne znam.
Gledam njihove lijepo oblikovane, lakirane, duge nokte i zamišljam ih kako peru posuđe, čiste kupaonicu, ili još gore kako mijese tijesto.

Starim, slabije vidim, sporije reagiram, sporije hodam, ne pratim modu, selektivno pratim događaje i ljude pa mi po svoj prilici razlike promaknu.
A sigurna sam da one postoje i da djevojke uopće nisu tako slične.
Pogled mi je sve češće usmjeren na žene moje dobi koje susrećem u gradu.
Primjećujem detalje na otkrivenim dijelovima tijela, finu modru mrežu kapilara, izbočene vene na listovima, spuštena stopala, natečeni gležnjevi. Promatram ruke i potpis poslova koje su u životu radile. Procjenjujem godine po okomitim borama oko usana, spuštenim kapcima, tamnim podočnjacima, stisnutim usnicama,
Uspoređujem korak i način na koji se kreću sa svojim mogućnostima, brzinom hodanja i uspravnim držanjem.
Gledam kako se smiju i kako im se slažu bore smijalice na zreloj koži.
Zapažam modne detalje, nakit, fino usklađene boje, njegovane ruke. Nagađam što nose s tržnice, tko ih kod kuće čeka, brinu li o nekomu, ili o njima netko brine. Što čitaju, imaju li možda poput mene knjigu u torbi? I što uopće vuku u tim velikim torbama?
Jesu li jutros popile terapiju i koje lijekove piju?
Što su radile žene koje izgledaju ovako ili onako u ovim godinama? Što ih je sačuvalo da ovako dobro izgledaju, a ovima drugima uništilo izgled i zdravlje? Ono što su voljele, ili ono što nisu voljele? Ljudi oko njih ili samoća, ili ipak trebaju biti zahvalne dobrim genima predaka?

Još se sjećam dana, kada su mi sve starije žene jednako izgledale. Tihe u tramvaju, ukočene i ozbiljne s uvijek istom frizurom i vječnom hladnom trajnom poput kacige na glavi. Koji puta bi uzdahnule, otvorile torbicu, izvadile platnenu maramicu i prebrisale najprije naočale, a onda čelo pa bi se zagledale kroz zamagljen prozor u nepoznato.
Bezlični sivi ili crni kostimić, ispod kojeg se vidjela bijela kragnica, na nogama crne cipele bez potpetica, torbica i ceker za tržnicu. U povratku je iz cekera virio poriluk, ili pak salata, ali i buket rezanog cvijeća za vazu.
Nisam tada baš razmišljala o njima. Nisam još znala koliko boli zglob kada ga napadne artritis, koliko bole pognuta ramena i kako je teško održavati ravnotežu s punim cekerom u tramvaju. Moju pozornost je privlačilo šareno klupko na Ilici.
Dugo bih gledala kroz prozor tramvaja ne bih li koga prepoznala na špici. Pogled mi se zadržavao na najnovijim modelima kaputa u izlogu. Znala sam dobro tada sve promjene u izlozima i s lijeve i s desne strane Ilice.

Ipak svaki puta sam skočila i ustupila svoje mjesto, ako bih na vratima tramvaja ugledala stariju gospođu. S punim ili praznim cekerom, svejedno, ustala bih i stajala pored nje do svoje stanice.
Danas ne skačem, opušteno sjedim i razmišljam, možda je žena zrele dobi koja stoji pored mene ipak malo mlađa i možda sam sada ja ta osoba kojoj treba ustupiti mjesto.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Pristojne priče

Između “dobro jutro” i “laku noć” naše su pristojne priče u zoni sigurnosti.
Unutar zone uredno razvrstavamo svoj životni inventar, svakodnevnu rutinu i trajemo.
Popisujemo svoje tišine i snove, svjetla i sjene. Polako privodimo kraju inventuru života, ali s djelomičnom revizijom i bezbolnim otpisom uspomena.
Sve manje upisujemo, a sve više otpisujemo. Još ne razmišljamo da smo na gubitku.
Na rubovima naše pristojne zone visoki zidovi.
Ne približavamo se zidu jer se bojimo da bi to mogla biti samo još jedna zabluda o sigurnoj zoni.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Ljudi s plaže

Otok ima most, izvijeni bijeli luk koji ti odapinje strelicu ravno u srce i zarobi te u čvrsti zagrljaj, barem za jedno ljeto.
Kad stigneš do mosta, već si i na otoku. Dva mjeseca si u osvijetljenom gradu koji ne miruje i ne spava.
U srpnju sve pulsira kao otvoreni mravinjak. Podignuta je temperatura u hladnjaku, zujanje klima, vatromet mirisa, okusa i boja, ali i prave bučne rakete koje se noću prelijevaju na modrom platnu. Sredovječne žene u tijesnom kostimu Minnie Mouse, crvenih obraza, s naporom se prigibaju u struku i pružaju trogodišnjacima kokice s preljevom od malina.
Vrisak fritula, kuhanog kukuruza i langošica na plaži, široki osmijeh sa štandova, dugi redovi na blagajni, u pošti, na bankomatu, repovi za sladoled. Sladoled curi niz ruke. Babilonski žamor.
Trebam hladno more, hladne podove, mekani oblak, bijeli žal i mali vjetar, sjenovito mjesto i malo razgovora. Najozbiljnije obavljam svoje jutarnje plivanje i svako jutro sam sve bliže srednjovjekovnoj kaštelini. Hodam bosa, pijem puno vode, gledam daleku kulu, približavam se, ali još nije vrijeme i plivam nazad. Pijesak na nogama unosim u sobu. Trebam i malo tišine, zelenu travu i stablo na plaži.
Tek što je nevidljiva ruka podigla sunce iz mora, iz kreveta skaču, izmučeni nesanicom u pregrijanim sobama i bacaju se u more prvi plivači. Još za jutarnje svježine na plažu dolaze oni sa šarenim šatorima za najmanju djecu. Zauzimaju prostor manjeg apartmana, poredaju još i ležaljke tik uz more, ograde se krupnim kamenjem, kao da će sutra zatražiti legalizaciju za svoju plastičnu građevinu.
Malo kasnije stižu biciklisti i raspoređuju svoje ležaljke i ručnike što bliže drvenim suncobranima. Ljudi poput mene ne žure jer za svoj stolac trebaju najmanje mjesta i uvijek se mogu stisnuti uz nečiji suncobran. Na kraju dolaze dečki koje je zaposlio koncesionar, ispod svakog suncobrana slože dvije bijele plastične ležaljke koje su svima preskupe. Tu je najbolja hladovina, ali tko to može platiti, pa tako ležaljke ostaju prazne.
Suncobrani svih boja, ležaljke, niske, visoke, ručnici, veseli zoološki vrt s plastičnim egzotičnim gmazovima, pticama, ribama i drugim životinjama, čamcima svih veličina.
Na plaži je sve izloženo pogledima i procjeni od ispucanih vrhova kose do ispucanog laka na noktima. Vide se novi i stari ožiljci nakon operacija, sitne kapilare, natečeni zglobovi, podočnjaci, lepezaste bore oko očiju i one okomite oko usana, karijes ili crne plombe na zubima, ali nitko ne mari. Vide se i njegovana, oblikovana tijela, ali nitko nikoga ne gleda.
Uskom stazicom do plaže dolazi žena, zelena marama, zeleni kupaći kostim, zelena torba, pod rukom zelena ležaljka. Pisac bi joj mogao staviti u ruku i zelenu knjigu, možda bi tada netko s ležaljke podigao glavu. Ljudi na plaži ne primjećuju modne detalje niti usklađenost boja, jer im je pred očima sve blještavo, jer su na usijanom šljunku svi nekako slični, goli i mokri. Radije odmaraju oči na morskim prizorima. Mali val, namreškano plavetnilo, jata ribica, školjkica u pijesku, bijelo pero galeba.
Pogled odluta na pučinu, prate se vratolomije skijaša iza brzih glisera, bijele jahte, padobran koji se spušta u brodić, koćarice pune ribe i jato debelih galebova.
Sunce nad glavom, sunce u glavi, sladoled koji se otapa, ledena kava u plastičnim čašama, pregrijana tijela koja cure preko rubova kupaćih kostima. Sve kuha i kipi i kao u poklopljenom loncu. Najbolje je samo ušetati u more i zaplivati. Ulaze polako u more, bosi s kamenčićima utisnutim u tabane.
Slana voda je ljekovita i milostiva. Preuzima sve naše boli i terete.
Neznanci s tamnim naočalama i slamnatim šeširima širokih oboda dodiruju se ručnicima, ležaljkama, papučama, koji puta i tijelima bez isprike.
Plaža je mjesto gdje se ostvaruje bliskost s neznancima.
Ne znaju si imena, često se i ne razumiju, ali leže jedni pored drugih i ispod šešira čuvaju osmijeh za svaki slučaj. Promijene položaj tek da bi bolje izložili suncu trbuh ili noge.
Ženske noge, muške noge, trbusi veliki, mali, bijela put, čokoladna put, tetovaže na leđima, na nozi, na ruci, nekoliko slojeva mlijeka za sunčanje, ulja za brončanu put. Ljudi na plaži zaklanjaju oči i lice, tamnim naočalama i šeširima, tijela izlažu suncu. povremeno se razmjeste i poslože za neku veselu morsku fotografiju koju će poslati prijateljima ili objaviti na društvenim mrežama. Stalno se nešto donosi, hladno voće, keksi, voda, kava ili hladno pivo iz kafića na plaži, a djeci sladoled, Glazba iz kafića zauzima plažu i dan se popunjava, život dobiva smisao.
Ljudi s plaže ne trebaju satove imaju sunce u očima.
Na plaži se dijele savjeti, informacije, stvaraju savezi. Mi susjedi, mi iznajmljivači apartmana, mi zemljaci, mi s malom djecom, mi s bolesnim zglobovima, mi operirani, mi plivači, mi koji hodamo po plićaku, mi bake, mi vegetarijanci, mi s knjigom, mi s križaljkama… Smijemo se svojim starim i već rastegnutim kupaćim kostimima, bez nelagode pokazujemo suvišne kilograme koje smo prikupili od prošlog tjedna. Govorimo o svim propalim dijetama, o dobroj hrani, razmjenjujemo recepte, povjeravamo se, žalimo, slušamo. Nadoknađujemo sve nedovršene razgovore, sve usputne pozdrave, šutnje, neizgovorena pitanja.
Ona samo gleda i šuti. Ukopala se nogama u šljunak već blizu ceste, na pristojnoj udaljenosti od mora i hekla bijeli stolnjak. Koji puta se zagleda u plićak i prati pogledom igru djece. Visoka, krupna žena u crvenom, jednodijelnom kupaćem kostimu. Teško je reći koliko ima godina. Stalno se namješta, povlači kupaći kostim, stavlja ručnik na ramena.
– Snajkin je, nemam ti ja to! – smiješi se dok povlači na prsa crveni elastin.
Kaže iz Babine Grede je stigla još prošli tjedan sa svojima, sinom, snahom i unukom i ne voli baš more. Došla je da redovito imaju kuhanu hranu, a ne onu brzu ispod šatora. Svako jutro već u šest ona peče uštipke, krafne i štrudle od jabuka jer se tu ne može spavati od vrućine, a na plaži hekla već drugi stolnjak.
Kad se vrati u Babinu Gredu opet će obući svoju široku suknju i šlingani oplećak, podići bijele rukave, poslovati po kuhinji, a kad malo zahladi sjest će na klupicu ispod oraha i pričati djeci, kako je kod kuće najbolje i kako se tek sad pošteno naspavala.

Nada Vukašinović: Lijeva i Desna

Bile jednom dvije djevojčice, dvije prijateljice. Jedna je bila lijeva, a druga desna.
Lijeva djevojčica je bila s desne strane desnoj djevojčici i držala se za njezinu desnu ruku. Desna je pak, bila s lijeve strane i držala se za lijevu ruku lijeve djevojčice. Pridržavala se jedna za drugu i podržavala je jedna drugu. Kad je jedna bila slaba, objesila bi se svom težinom o ruku druge. Voljele su iste ulice, iste parkove, išle u iste škole, izlazile na ista mjesta, čitale iste knjige. Neko vrijeme su voljele iste boje. Znale su se samo pogledati i smijeh bi poletio s usana. Lijeva je znala započeti rečenicu, a desna završiti. Nekada je desna znala usnuti san, a lijeva ga je mogla prepričati. Ako je Desna pročitala knjigu, Lijeva je znala reći: “Nisam to čitala, ali o tome mogu razgovarati.” Kad bi netko od prijatelja vidio Desnu na ulici zabrinuto bi upitao: A gdje je Lijeva? Već su im svi zaboravili prava imena. Za prijatelje su bile jedino Lijeva i Desna. Mogle su razgovarati, a mogle su i šutjeti o svemu. Mogle su biti blizu, a mogle su i otputovati na duže vrijeme. Desna je znala pisati: Lijeva, ti sve znaš. Znale su puno o sebi, a znale su i o drugim ljudima. A onda su došla ozbiljna vremena, kao u pjesmi “Majstore, ugasi svijeću!” Premještale su događaje i ljude u neke nove prostore, u neko drugo vrijeme.
Čvrsto su stajale na svojim pozicijama. Lijeva nije željela odustati od lijeve, Desna se ukopala u desnoj. Desna se stalno vraćala nazad, Lijeva je išla naprijed. Preslagivale su neke nove događaje i neke stare ljude, spremale su susrete i razgovore u ladice s novim etiketama. Najveći problem je bio u njihovim ranijim stranama prilikom dugih šetnji, lijeva i desna? Lijeva je postala suviše lijeva, Desna suviše desna. Lijeva je tvrdoglavo ostala na lijevim pozicijama, Desna na desnim. Nije moglo doći do kompromisa. Najprije su izgubile drage ljude, a onda je izgubila jedna drugu. Sve ono neizgovoreno vrištalo je: – Nikad više!
Nema tog ljepila, nema te snage koja bi prikupila krhotine. Dvije prozračne zrake sunca, dvije iste misli više nisu imale snagu umiriti dan i osvijetliti noć. Nikada više Lijeva i Desna. Šute o svemu kao nekada, ali ta šutnja je hladan, prazan prostor, neizgovorena i nedovršena misao. Lijeva i Desna su i danas tu negdje, blizu iste ulice, blizu istog parka. Hodaju sunčanom stranom praznih ruku i praznih očiju, kao bivše prijateljice.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: O, profesore, moj profesore!

Bilo je to vrijeme kad su Lijeva i Desna još bile dobre prijateljice. Nosile su dokoljenke i crne lakirane balerinke i imale često razbijena koljena. Mislile su da su za sve krive bijele dokoljenke. Neprestano su brbljale u školi i sve im je bilo smiješno. Pjevušile su refrene popularnih šlagera i prštavo se smijale dok su hodale na prstima u maminim cipelama s visokim potpeticama.
Ipak, bilo je loših i opasnih likova, kojih su se bojale. “Dida”, koji zapravo nikome nije bio djed, a nogostup mu je bio tijesan i snažno bi odgurnuo svakoga tko mu je bio na putu.
Vrludao je s lijeva na desno, istovremeno pjevao i galamio, smijao se i plakao..
Ili pak bučna, šarena skupina ljudi, koji su čudno govorili i povlačili mršavog medvjeda na kratkoj uzici. Vikali su na njega i udarali malo po bubnju, malo po njegovim leđima, kao bi on što duže stajao na dvije noge i plesao ispod balkona stambene zgrade. S balkona je padala kiša svjetlucavih kovanica, a bosonoga bi djeca trčkarala i skupljala sitniš u crni šešir okićen crvenom ružom.
– Ako ne budeš slušala… odvesti će te na kolima – podizali su prijeteći kažiprst odrasli.
Tramvajska pruga je dijelila naselje na seoski i gradski dio. U seoskom dijelu su bile niske kućice s prvim trešnjama, jabukama i ružama penjačicama.
U drugom, gradskom dijelu bile su poredane stambene zgrade s plavim, zelenim i žutim balkonima i zajedničkim ulazima.
Prvi jutarnji tramvaj bi uz bučno zaustavljanje, izbacio svoj zgužvani i umorni teret na zadnjoj stanici, Najveće gužve su bile kada bi završavale radničke smjene u Tvornici ulja, Mljekari ili Hladnjači.
Lijeva i Desna su u vrijeme završavanja druge radničke smjene sjedile besposleno na tramvajskoj stanici i pretvarale se kao da nekoga očekuju.
Ulice su još uvijek bile prazne i sigurne čak i noću ispod upaljenih uličnih lampi, gdje bi se još dugo opraštale nakon zadnjeg školskog sata popodnevne smjene.
Danju su se mogle bezbrižno rolati ili igrati graničara, a kada bi izdaleka vidjele automobil, stale bi uz rub ceste.
Idu pješice u školu i glasno prepričavaju sinoćnji film. Često se zaustavljaju i čekaju prijateljicu koja trči za njima.
Ipak, bilo je malo izgovora za zakašnjavanje na prvi sat.
– Zaspala sam! – često je Lijeva znala reći.
– A mama, je li i ona zaspala? – bilo je normalno pitati, jer mame su tada bile domaćice. Nitko nije govorio da je mama nezaposlena, jer je imala uvijek pune ruke posla.
Svako jutro u isto vrijeme njihovom ulicom prolazi profesor. Nije baš razgovorljiv. Visok, mršav i malo pogrbljen i nakrivljen. Polako korača ispred njih dugim koracima i pažljivo promotri svako dijete. Razgovor utihne. Svakom djetetu zna ime. Pozdrav uzvrati dugim pogledom i osmijehom.
Ispod desne ruke nosi ispravljene zadaćnice nekog razreda, u lijevoj smeđa kožna torba.
Zastajkuje. Zagleda se u rascvjetalu jabuku u dvorištu ili u zelenu krošnju.
Zaustavi se pored gradilišta, gdje sve bruji od strojeva. Podigne glavu i promatra kretanje građevinske dizalice. Ispred trgovine pozdravlja prodavača, kojemu je upravo stiglo mlijeko u staklenim bocama. Na kiosku kupuje dnevne novine. Pred vratima škole čeka ga školski majstor.
Lijeva i Desna ga radoznalo promatraju i slijede svako jutro. I drugi profesori dolaze pješice u školu, ali on je drugačiji.
Ljudi s druge strane ulice, iz dvorišta, iz vrtova, iz trgovina glasno ga pozdravljaju.
Razred ga dočeka u svečanoj tišini.
Ulazi šutljiv i zamišljen i zagleda se kroz prozor. Razred je strpljiv, miran, svi čekaju da se okrene i primijeti ih.
“- Obukoh se,
prozoru priđoh,
a vani jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
sjedne, zanesen izusti jesen…“
Izgovorio je poznate Cesarićeve stihove, još uvijek leđima okrenut. Školski sat je počeo.
– Pišite djeco, gledajte te boje kroz prozor, naslov je “ Dotaknula me jesen”
I dotaknula ih je jesen, osjetili su mirise, boje i okus jeseni, kapi kiše u kosi i na koži, vjetar, miris mokrog kaputa i dunje na ormaru. Gledali su svog zamišljenog profesora okrenutog prozoru.
Drugi dan na gradilištu novog stambenog naselja, između dasaka i betonskih blokova, na podignutim temeljima zgrade, razred sjedi s bilježnicom u krilu.
“Onoga dana dogradismo krov,
Visok i pristao
Pala je kiša i polila krov:
On je blistao.“
Profesor ushićeno govori Cesarićeve „Zidare“.
– Pišite i onda kada vam je najteže! Svaki dan nešto napišite!
Lijevu i Desnu je zanimalo u kojoj zgradi živi profesor. Širile su svoje krugove, istraživale ulice, parkove, dječja igrališta. Rukom su prelazile preko drvenih naslona klupa, ostavljale tragove stopala u pijesku ispod ljuljačke, mirisale ruže uz nogostup.
Sunce je već bilo na zalasku. Miješali su se mirisi bagrema i ruža iz dvorišta uz cestu prema zapuštenoj vojarni. I onda se zlato prosulo po udaljenoj slici. Profesor je nakrivljen na lijevu stranu, kao da pod desnom rukom nosi nevidljive zadaćnice, tiho i pažljivo ispred sebe gurao invalidska kolica. U kolicima je već zaspao dječak njihovih godina. Crno-crvena deka pokrivala mu je noge. Potrčale su i sustigle profesora i dječaka.
Nasmiješio im se i pozdravio dugim pogledom.

Foto: Muzej grada Zagreba

Nada Vukašinović: Kad bih ti pisao pismo

Kad bih još imao koju dobru riječ,
pisao bih ti pismo,
rekao bih ti da sam još na istom mjestu,
u trave zapetljan,
s nogama u mulju,
pognut nad razlomljenom slikom,
presječen napola,
da osluškujem krugove tišine,
one koja je bila i ove koja je sada,
između dva svijeta,
i niti jedan nije moj

Rekao bih ti da vrijeme,
nije to što smo mislili,
i ima ga i nema,
ili se prelije preko ruba,
ili klizne kroz prste,
ili nas zapljusne i preplavi,
jer nikada nismo uskladili satove,
i ništa nismo naučili

pisao bih ti, ali
ostale su mi samo oštre riječi,
tjesnaci,
stari ožiljci,
i prazne oči,
zaboravio sam završetke priča,
i ne sanjam više,
probudim se prerano i bdijem,
nad vremenom koje stoji,
nad slikama koje plešu,

spuštam glavu u zaklon,
u sjenu ispod lipe,
i lipa bi trebala mirisati,
jer lipanj je,
i ja bih trebao putovati,
u onaj tvoj svijet,
kažem trebao, al umoran sam,
u ruci još gužvam,
papirić s adresom,
a možda su i ulica i grad,
zauvijek izgubljeni.

Foto: www.pexels.com