Arhiva oznaka: Nada Vukašinović

Nada Vukašinović: Pristojne priče

Između “dobro jutro” i “laku noć” naše su pristojne priče u zoni sigurnosti.
Unutar zone uredno razvrstavamo svoj životni inventar, svakodnevnu rutinu i trajemo.
Popisujemo svoje tišine i snove, svjetla i sjene. Polako privodimo kraju inventuru života, ali s djelomičnom revizijom i bezbolnim otpisom uspomena.
Sve manje upisujemo, a sve više otpisujemo. Još ne razmišljamo da smo na gubitku.
Na rubovima naše pristojne zone visoki zidovi.
Ne približavamo se zidu jer se bojimo da bi to mogla biti samo još jedna zabluda o sigurnoj zoni.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Ljudi s plaže

Otok ima most, izvijeni bijeli luk koji ti odapinje strelicu ravno u srce i zarobi te u čvrsti zagrljaj, barem za jedno ljeto.
Kad stigneš do mosta, već si i na otoku. Dva mjeseca si u osvijetljenom gradu koji ne miruje i ne spava.
U srpnju sve pulsira kao otvoreni mravinjak. Podignuta je temperatura u hladnjaku, zujanje klima, vatromet mirisa, okusa i boja, ali i prave bučne rakete koje se noću prelijevaju na modrom platnu. Sredovječne žene u tijesnom kostimu Minnie Mouse, crvenih obraza, s naporom se prigibaju u struku i pružaju trogodišnjacima kokice s preljevom od malina.
Vrisak fritula, kuhanog kukuruza i langošica na plaži, široki osmijeh sa štandova, dugi redovi na blagajni, u pošti, na bankomatu, repovi za sladoled. Sladoled curi niz ruke. Babilonski žamor.
Trebam hladno more, hladne podove, mekani oblak, bijeli žal i mali vjetar, sjenovito mjesto i malo razgovora. Najozbiljnije obavljam svoje jutarnje plivanje i svako jutro sam sve bliže srednjovjekovnoj kaštelini. Hodam bosa, pijem puno vode, gledam daleku kulu, približavam se, ali još nije vrijeme i plivam nazad. Pijesak na nogama unosim u sobu. Trebam i malo tišine, zelenu travu i stablo na plaži.
Tek što je nevidljiva ruka podigla sunce iz mora, iz kreveta skaču, izmučeni nesanicom u pregrijanim sobama i bacaju se u more prvi plivači. Još za jutarnje svježine na plažu dolaze oni sa šarenim šatorima za najmanju djecu. Zauzimaju prostor manjeg apartmana, poredaju još i ležaljke tik uz more, ograde se krupnim kamenjem, kao da će sutra zatražiti legalizaciju za svoju plastičnu građevinu.
Malo kasnije stižu biciklisti i raspoređuju svoje ležaljke i ručnike što bliže drvenim suncobranima. Ljudi poput mene ne žure jer za svoj stolac trebaju najmanje mjesta i uvijek se mogu stisnuti uz nečiji suncobran. Na kraju dolaze dečki koje je zaposlio koncesionar, ispod svakog suncobrana slože dvije bijele plastične ležaljke koje su svima preskupe. Tu je najbolja hladovina, ali tko to može platiti, pa tako ležaljke ostaju prazne.
Suncobrani svih boja, ležaljke, niske, visoke, ručnici, veseli zoološki vrt s plastičnim egzotičnim gmazovima, pticama, ribama i drugim životinjama, čamcima svih veličina.
Na plaži je sve izloženo pogledima i procjeni od ispucanih vrhova kose do ispucanog laka na noktima. Vide se novi i stari ožiljci nakon operacija, sitne kapilare, natečeni zglobovi, podočnjaci, lepezaste bore oko očiju i one okomite oko usana, karijes ili crne plombe na zubima, ali nitko ne mari. Vide se i njegovana, oblikovana tijela, ali nitko nikoga ne gleda.
Uskom stazicom do plaže dolazi žena, zelena marama, zeleni kupaći kostim, zelena torba, pod rukom zelena ležaljka. Pisac bi joj mogao staviti u ruku i zelenu knjigu, možda bi tada netko s ležaljke podigao glavu. Ljudi na plaži ne primjećuju modne detalje niti usklađenost boja, jer im je pred očima sve blještavo, jer su na usijanom šljunku svi nekako slični, goli i mokri. Radije odmaraju oči na morskim prizorima. Mali val, namreškano plavetnilo, jata ribica, školjkica u pijesku, bijelo pero galeba.
Pogled odluta na pučinu, prate se vratolomije skijaša iza brzih glisera, bijele jahte, padobran koji se spušta u brodić, koćarice pune ribe i jato debelih galebova.
Sunce nad glavom, sunce u glavi, sladoled koji se otapa, ledena kava u plastičnim čašama, pregrijana tijela koja cure preko rubova kupaćih kostima. Sve kuha i kipi i kao u poklopljenom loncu. Najbolje je samo ušetati u more i zaplivati. Ulaze polako u more, bosi s kamenčićima utisnutim u tabane.
Slana voda je ljekovita i milostiva. Preuzima sve naše boli i terete.
Neznanci s tamnim naočalama i slamnatim šeširima širokih oboda dodiruju se ručnicima, ležaljkama, papučama, koji puta i tijelima bez isprike.
Plaža je mjesto gdje se ostvaruje bliskost s neznancima.
Ne znaju si imena, često se i ne razumiju, ali leže jedni pored drugih i ispod šešira čuvaju osmijeh za svaki slučaj. Promijene položaj tek da bi bolje izložili suncu trbuh ili noge.
Ženske noge, muške noge, trbusi veliki, mali, bijela put, čokoladna put, tetovaže na leđima, na nozi, na ruci, nekoliko slojeva mlijeka za sunčanje, ulja za brončanu put. Ljudi na plaži zaklanjaju oči i lice, tamnim naočalama i šeširima, tijela izlažu suncu. povremeno se razmjeste i poslože za neku veselu morsku fotografiju koju će poslati prijateljima ili objaviti na društvenim mrežama. Stalno se nešto donosi, hladno voće, keksi, voda, kava ili hladno pivo iz kafića na plaži, a djeci sladoled, Glazba iz kafića zauzima plažu i dan se popunjava, život dobiva smisao.
Ljudi s plaže ne trebaju satove imaju sunce u očima.
Na plaži se dijele savjeti, informacije, stvaraju savezi. Mi susjedi, mi iznajmljivači apartmana, mi zemljaci, mi s malom djecom, mi s bolesnim zglobovima, mi operirani, mi plivači, mi koji hodamo po plićaku, mi bake, mi vegetarijanci, mi s knjigom, mi s križaljkama… Smijemo se svojim starim i već rastegnutim kupaćim kostimima, bez nelagode pokazujemo suvišne kilograme koje smo prikupili od prošlog tjedna. Govorimo o svim propalim dijetama, o dobroj hrani, razmjenjujemo recepte, povjeravamo se, žalimo, slušamo. Nadoknađujemo sve nedovršene razgovore, sve usputne pozdrave, šutnje, neizgovorena pitanja.
Ona samo gleda i šuti. Ukopala se nogama u šljunak već blizu ceste, na pristojnoj udaljenosti od mora i hekla bijeli stolnjak. Koji puta se zagleda u plićak i prati pogledom igru djece. Visoka, krupna žena u crvenom, jednodijelnom kupaćem kostimu. Teško je reći koliko ima godina. Stalno se namješta, povlači kupaći kostim, stavlja ručnik na ramena.
– Snajkin je, nemam ti ja to! – smiješi se dok povlači na prsa crveni elastin.
Kaže iz Babine Grede je stigla još prošli tjedan sa svojima, sinom, snahom i unukom i ne voli baš more. Došla je da redovito imaju kuhanu hranu, a ne onu brzu ispod šatora. Svako jutro već u šest ona peče uštipke, krafne i štrudle od jabuka jer se tu ne može spavati od vrućine, a na plaži hekla već drugi stolnjak.
Kad se vrati u Babinu Gredu opet će obući svoju široku suknju i šlingani oplećak, podići bijele rukave, poslovati po kuhinji, a kad malo zahladi sjest će na klupicu ispod oraha i pričati djeci, kako je kod kuće najbolje i kako se tek sad pošteno naspavala.

Nada Vukašinović: Lijeva i Desna

Bile jednom dvije djevojčice, dvije prijateljice. Jedna je bila lijeva, a druga desna.
Lijeva djevojčica je bila s desne strane desnoj djevojčici i držala se za njezinu desnu ruku. Desna je pak, bila s lijeve strane i držala se za lijevu ruku lijeve djevojčice. Pridržavala se jedna za drugu i podržavala je jedna drugu. Kad je jedna bila slaba, objesila bi se svom težinom o ruku druge. Voljele su iste ulice, iste parkove, išle u iste škole, izlazile na ista mjesta, čitale iste knjige. Neko vrijeme su voljele iste boje. Znale su se samo pogledati i smijeh bi poletio s usana. Lijeva je znala započeti rečenicu, a desna završiti. Nekada je desna znala usnuti san, a lijeva ga je mogla prepričati. Ako je Desna pročitala knjigu, Lijeva je znala reći: “Nisam to čitala, ali o tome mogu razgovarati.” Kad bi netko od prijatelja vidio Desnu na ulici zabrinuto bi upitao: A gdje je Lijeva? Već su im svi zaboravili prava imena. Za prijatelje su bile jedino Lijeva i Desna. Mogle su razgovarati, a mogle su i šutjeti o svemu. Mogle su biti blizu, a mogle su i otputovati na duže vrijeme. Desna je znala pisati: Lijeva, ti sve znaš. Znale su puno o sebi, a znale su i o drugim ljudima. A onda su došla ozbiljna vremena, kao u pjesmi “Majstore, ugasi svijeću!” Premještale su događaje i ljude u neke nove prostore, u neko drugo vrijeme.
Čvrsto su stajale na svojim pozicijama. Lijeva nije željela odustati od lijeve, Desna se ukopala u desnoj. Desna se stalno vraćala nazad, Lijeva je išla naprijed. Preslagivale su neke nove događaje i neke stare ljude, spremale su susrete i razgovore u ladice s novim etiketama. Najveći problem je bio u njihovim ranijim stranama prilikom dugih šetnji, lijeva i desna? Lijeva je postala suviše lijeva, Desna suviše desna. Lijeva je tvrdoglavo ostala na lijevim pozicijama, Desna na desnim. Nije moglo doći do kompromisa. Najprije su izgubile drage ljude, a onda je izgubila jedna drugu. Sve ono neizgovoreno vrištalo je: – Nikad više!
Nema tog ljepila, nema te snage koja bi prikupila krhotine. Dvije prozračne zrake sunca, dvije iste misli više nisu imale snagu umiriti dan i osvijetliti noć. Nikada više Lijeva i Desna. Šute o svemu kao nekada, ali ta šutnja je hladan, prazan prostor, neizgovorena i nedovršena misao. Lijeva i Desna su i danas tu negdje, blizu iste ulice, blizu istog parka. Hodaju sunčanom stranom praznih ruku i praznih očiju, kao bivše prijateljice.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: O, profesore, moj profesore!

Bilo je to vrijeme kad su Lijeva i Desna još bile dobre prijateljice. Nosile su dokoljenke i crne lakirane balerinke i imale često razbijena koljena. Mislile su da su za sve krive bijele dokoljenke. Neprestano su brbljale u školi i sve im je bilo smiješno. Pjevušile su refrene popularnih šlagera i prštavo se smijale dok su hodale na prstima u maminim cipelama s visokim potpeticama.
Ipak, bilo je loših i opasnih likova, kojih su se bojale. “Dida”, koji zapravo nikome nije bio djed, a nogostup mu je bio tijesan i snažno bi odgurnuo svakoga tko mu je bio na putu.
Vrludao je s lijeva na desno, istovremeno pjevao i galamio, smijao se i plakao..
Ili pak bučna, šarena skupina ljudi, koji su čudno govorili i povlačili mršavog medvjeda na kratkoj uzici. Vikali su na njega i udarali malo po bubnju, malo po njegovim leđima, kao bi on što duže stajao na dvije noge i plesao ispod balkona stambene zgrade. S balkona je padala kiša svjetlucavih kovanica, a bosonoga bi djeca trčkarala i skupljala sitniš u crni šešir okićen crvenom ružom.
– Ako ne budeš slušala… odvesti će te na kolima – podizali su prijeteći kažiprst odrasli.
Tramvajska pruga je dijelila naselje na seoski i gradski dio. U seoskom dijelu su bile niske kućice s prvim trešnjama, jabukama i ružama penjačicama.
U drugom, gradskom dijelu bile su poredane stambene zgrade s plavim, zelenim i žutim balkonima i zajedničkim ulazima.
Prvi jutarnji tramvaj bi uz bučno zaustavljanje, izbacio svoj zgužvani i umorni teret na zadnjoj stanici, Najveće gužve su bile kada bi završavale radničke smjene u Tvornici ulja, Mljekari ili Hladnjači.
Lijeva i Desna su u vrijeme završavanja druge radničke smjene sjedile besposleno na tramvajskoj stanici i pretvarale se kao da nekoga očekuju.
Ulice su još uvijek bile prazne i sigurne čak i noću ispod upaljenih uličnih lampi, gdje bi se još dugo opraštale nakon zadnjeg školskog sata popodnevne smjene.
Danju su se mogle bezbrižno rolati ili igrati graničara, a kada bi izdaleka vidjele automobil, stale bi uz rub ceste.
Idu pješice u školu i glasno prepričavaju sinoćnji film. Često se zaustavljaju i čekaju prijateljicu koja trči za njima.
Ipak, bilo je malo izgovora za zakašnjavanje na prvi sat.
– Zaspala sam! – često je Lijeva znala reći.
– A mama, je li i ona zaspala? – bilo je normalno pitati, jer mame su tada bile domaćice. Nitko nije govorio da je mama nezaposlena, jer je imala uvijek pune ruke posla.
Svako jutro u isto vrijeme njihovom ulicom prolazi profesor. Nije baš razgovorljiv. Visok, mršav i malo pogrbljen i nakrivljen. Polako korača ispred njih dugim koracima i pažljivo promotri svako dijete. Razgovor utihne. Svakom djetetu zna ime. Pozdrav uzvrati dugim pogledom i osmijehom.
Ispod desne ruke nosi ispravljene zadaćnice nekog razreda, u lijevoj smeđa kožna torba.
Zastajkuje. Zagleda se u rascvjetalu jabuku u dvorištu ili u zelenu krošnju.
Zaustavi se pored gradilišta, gdje sve bruji od strojeva. Podigne glavu i promatra kretanje građevinske dizalice. Ispred trgovine pozdravlja prodavača, kojemu je upravo stiglo mlijeko u staklenim bocama. Na kiosku kupuje dnevne novine. Pred vratima škole čeka ga školski majstor.
Lijeva i Desna ga radoznalo promatraju i slijede svako jutro. I drugi profesori dolaze pješice u školu, ali on je drugačiji.
Ljudi s druge strane ulice, iz dvorišta, iz vrtova, iz trgovina glasno ga pozdravljaju.
Razred ga dočeka u svečanoj tišini.
Ulazi šutljiv i zamišljen i zagleda se kroz prozor. Razred je strpljiv, miran, svi čekaju da se okrene i primijeti ih.
“- Obukoh se,
prozoru priđoh,
a vani jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
sjedne, zanesen izusti jesen…“
Izgovorio je poznate Cesarićeve stihove, još uvijek leđima okrenut. Školski sat je počeo.
– Pišite djeco, gledajte te boje kroz prozor, naslov je “ Dotaknula me jesen”
I dotaknula ih je jesen, osjetili su mirise, boje i okus jeseni, kapi kiše u kosi i na koži, vjetar, miris mokrog kaputa i dunje na ormaru. Gledali su svog zamišljenog profesora okrenutog prozoru.
Drugi dan na gradilištu novog stambenog naselja, između dasaka i betonskih blokova, na podignutim temeljima zgrade, razred sjedi s bilježnicom u krilu.
“Onoga dana dogradismo krov,
Visok i pristao
Pala je kiša i polila krov:
On je blistao.“
Profesor ushićeno govori Cesarićeve „Zidare“.
– Pišite i onda kada vam je najteže! Svaki dan nešto napišite!
Lijevu i Desnu je zanimalo u kojoj zgradi živi profesor. Širile su svoje krugove, istraživale ulice, parkove, dječja igrališta. Rukom su prelazile preko drvenih naslona klupa, ostavljale tragove stopala u pijesku ispod ljuljačke, mirisale ruže uz nogostup.
Sunce je već bilo na zalasku. Miješali su se mirisi bagrema i ruža iz dvorišta uz cestu prema zapuštenoj vojarni. I onda se zlato prosulo po udaljenoj slici. Profesor je nakrivljen na lijevu stranu, kao da pod desnom rukom nosi nevidljive zadaćnice, tiho i pažljivo ispred sebe gurao invalidska kolica. U kolicima je već zaspao dječak njihovih godina. Crno-crvena deka pokrivala mu je noge. Potrčale su i sustigle profesora i dječaka.
Nasmiješio im se i pozdravio dugim pogledom.

Foto: Muzej grada Zagreba

Nada Vukašinović: Kad bih ti pisao pismo

Kad bih još imao koju dobru riječ,
pisao bih ti pismo,
rekao bih ti da sam još na istom mjestu,
u trave zapetljan,
s nogama u mulju,
pognut nad razlomljenom slikom,
presječen napola,
da osluškujem krugove tišine,
one koja je bila i ove koja je sada,
između dva svijeta,
i niti jedan nije moj

Rekao bih ti da vrijeme,
nije to što smo mislili,
i ima ga i nema,
ili se prelije preko ruba,
ili klizne kroz prste,
ili nas zapljusne i preplavi,
jer nikada nismo uskladili satove,
i ništa nismo naučili

pisao bih ti, ali
ostale su mi samo oštre riječi,
tjesnaci,
stari ožiljci,
i prazne oči,
zaboravio sam završetke priča,
i ne sanjam više,
probudim se prerano i bdijem,
nad vremenom koje stoji,
nad slikama koje plešu,

spuštam glavu u zaklon,
u sjenu ispod lipe,
i lipa bi trebala mirisati,
jer lipanj je,
i ja bih trebao putovati,
u onaj tvoj svijet,
kažem trebao, al umoran sam,
u ruci još gužvam,
papirić s adresom,
a možda su i ulica i grad,
zauvijek izgubljeni.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Treće mjesto

– Opet ti, ti stvarno ne znaš odustati, a ništa ne znaš o meni. Zašto to radiš? I samo da znaš, jasno mi je što radiš!
Smijeh se zveckavo rasuo poput bisera na keramičkim pločicama. Jedna je metalna žličica iznenada, poput riblje krljušti bljesnula na suncu, utihnuo je ženski razgovor za susjednim stolom, a novine su prestale šuškati.
– Ne znaš, jer ti nisam dozvolio, jer sam te uvijek držao daleko od sebe. Nikada nisi znala gdje sam. Podigao sam zid i ne puštam te blizu. A ti si samo i dalje umišljaj da nekome nešto značiš. Već sam ti rekao, nismo prijatelji, ništa zapravo nismo.
Sve si izmislila. Ti si nešto vidjela, ti si nešto čula… Nemamo ništa zajedničko, mi smo dva svijeta. Čak se niti rubovima ne dodirujemo. Eto, ne volim tvoju poeziju, ne zanimaju me tvoje priče, ne zanima me tvoj život! Nitko ne razumije tvoje priče! Imaš kritičare, urednike, promocije, novinare, ali ništa ti to ne vrijedi, tvoje će priče skupljati prašinu na polici neke seoske knjižnice. Ne znam što ti oni govore, a baš me i ne zanima. Nikada ja neću biti dio tvog svijeta, nikada neću biti tvoj čitatelj. Ti si za mene sitna riba. Ja sam radio s najvećima, pisao sam o onome što ti ne možeš niti zamisliti.
Možda smo se koji puta susreli na ulici, ili ušli na istoj stanici u tramvaj, ali sigurno je bila gužva i ja se toga ne sjećam. Nemamo čak niti dvije zajedničke ulaznice za kazalište. Ne znam kako si došla do mene, kako si me pronašla? Kako si saznala za adrese na kojima sam stanovao? Nikada te nisam tražio. Čitala si nešto što sam pisao? Ili si možda ispitivala moje prijatelje? Tko zna što si sve izbrbljala? Uhodila si moje prijatelje i onda pisala o njima. Da, to si ti, nespretna uhoda.
Trebala bi i sada malo pripaziti na svoje ponašanje.
I još govoriš, kako sam ja tebi nešto ostao dužan! Nekakav tehnički crtež! Crtala si nekakvu kućicu, što li? Tražila si mi kuću u oglasima, a onda je uređivala i namještala. Odakle ti hrabrost da uređuješ moju kuću? Nisam to tražio. Ne možeš na mene staviti daljinski upravljač ! Ne dozvoljavam ti da se miješaš u moj život!
I dugove ne priznajem, niti jednu kavu, ništa, a neću ti dozvoliti niti da izmišljaš događaje. Nisi me trebala čekati onoga dana na kiši.
Zašto se nisi udala? Imala bi na kraju bar nekakvo utočište. Sad kad si bolesna imala nekoga tko bi ti skuhao čaj i donio papuče.
Dosađuješ mi glupostima. Imam ja svoga posla, razumiješ?
A da odeš liječniku? Možda trebaš druge tablete? Ili da si kupiš psa? Da, to bi bilo dobro, pas bi ti trenutno bio najbolje društvo.

Jato brbljavih vrabaca spustilo se u sjenoviti hlad ispod stola. Iza raširenih je novina izronilo i bljesnulo tjeme starca. Uredno je složio novine pored sebe i znatiželjno pogledao ženu koja mu je prilazila.
– Gospodine Tomas, vrijeme je za ručak. Danas je riba na orli, to najviše volite! Što vas je toliko uznemirilo u novinama?
Žena u plavoj kuti pažljivo okrene invalidska kolica prema otvorenim vratima restorana Doma za starije osobe.
Putem je ponavljao o dugovima, o daljinskom upravljaču, papučama, hladnoj kavi i zelenoj tabletici koju još nije popio.
– Poslije ručka ćemo tražiti daljinski upravljač i vaše tabletice.

Foto: ww.pexels.com

Nada Vukašinović: Festival

Ženama ljeti teško možeš pogoditi godine. Preplanule, utegnute u kratke haljinice pastelnih boja, cupkaju u ritmu glazbe s pozornice. Ne žuljaju ih cipele i spretno plešu sve što je u ponudi linđo, macarenu, rock. Pjevaju “…baš je glupo biti zaljubljen u damu…” i poskakuju u ritmu pjesme.
Seoski festival nudi mlade pjevačke nade i obilje kiča na šarenom klupku koje pulsira u ritmu.
Zveckaju metalne ogrlice i narukvice, miješaju se mirisi parfema i dezodoransa s mirisima brze hrane s ulice, palačinki, fritula i langošica, skakuću bijele kokice od slavonskog kukuruza, pjeni se hladno pivo. Sve je na prodaju i sve ima cijenu, ali šta košta da košta, treba si čovjek priuštiti malo veselja, treba se malo opustiti na godišnjem odmoru.
Skakuću dvogodišnje djevojčice, a nasmiješene žene ih podižu na ruke, ili im se priginju, nude im bočice s vodom, ali ples ne prekidaju.
Tražim znakove, ali ne mogu otkriti tko je tu mama, tko kćer, a tko baka.
Na klupama sjede ozbiljni sjedokosi promatrači.
Prate zbivanja i povremeno ustanu, istegnu se i naslone na šank. Još jedno pivo, ne broje više.
Večeras su svi zdravi, nasmijani, nikoga čak niti zub ne boli. Razmišljam je li ipak netko poput mene popio tabletu protiv bolova.
Ove su Barbike odavno odustale od dijete, komadić svile po preplanuloj koži, ali koga briga za višak kilograma dok trešti glazba njihove mladosti.

Na pristojnoj udaljenosti od pozornice, smrknuta lica u tamnim majicama i visokim tenisicama stoje djevojke koje će za koju godinu postati punoljetne. Njima je to sve glupo, loša glazba, starci i klinci u šarenim krpicama, festival kiča, pa jel oni sebe vide. Njihovo društvo je na zidiću uz more i one će uskoro okrenuti leđa šarenom skupu i uputiti se u mrak i tišinu gradske plaže.
Dvije žene u pedesetima, imaju gotovo dječje haljinice, puno volana, cvjetića i džepića, visoko iznad koljena, frizure s češljićima i bijelim, plastičnim cvijećem, Odakle su te stigle i jesu li se pogledale u zrcalo?
Uspoređujem oči, crte lica, građu tijela i pomislim možda su sestre, u pratnji sinova, al opet, ne možeš biti siguran. Nikada nije onako kako vidiš.
Namještaju se ispred mene, glasno se smiju, pokazuju zdrave zube, stalno se fotografiraju i zaklanjaju mi pogled na pozornicu.
Svjetlucaju njihove zlatne i srebrne sandalice, podižu noge i vidim njegovana stopala i grimizni lak na noktima.
Vesele su i smiju se kao mlade djevojke. Možda i jesu mlade.
Jedna skupina je bučnija od drugih. Djevojčice privlače pozornost. Tek su prohodale. Pored njih žene u kratkim hlačicama i troja dječja kolica složena poput utvrde. U jednim kolicima spava beba.
Svi se njišu u ritmu. Smiju se, dovikuju, jer glazba je bučna, a oni su uz pozornicu pored zvučnika. Beba se ne buni, spava.Tu su još i očevi djevojčica, drže ih povremeno na ramenima i plešu s njima.
U skupini je i par srednjih godina. Prate događaje na pozornici i plešu u ritmu.
Žena se stalno se kreće, pocupkuje, pleše, nasmijana i glasna. Dobro joj pristaju tajice i uska bijela majica bez rukava. Kosu je podigla nemarno, a crveni su joj se uvojci rasuli po čelu. Obilazi dječja kolica, onda pleše s djevojčicama. Povremeno se obrati ženama. Prilazi im jedan stariji par, ona ih grli. Dolazi djevojka koja je maločas pjevala na pozornici, žena širi ruke, ljubi je i čestita joj. Ponaša se bezazleno poput djeteta. Shvatila sam da su obitelj i da su svoju radost dijele.
Festival završava proglašenjem pobjednika. Pored moje klupe se iznenada stvori žena koja je plesala cijelu večer, širi ruke, smije se i grli me. Zbunjena sam, ali radost se prelila po meni, Gotovo sam sigurna da je zabuna, zamijenila me, to će biti.
-To sam ja, Conccetta, Talijanka! Jesi li me zaboravila ? Ovo su sve moji, muž, sinovi, kćer, snahe, unuke!
Priče se najprije dogode, a onda napišu. Mojoj se veseloj Talijanki dogodila neobična priča i ne samo za kratku priču.
Upoznale smo se prije nekoliko godina na plaži, obje u crnim kupaćim kostimima. Njezina životna avantura je započela preko plesa. Bila je mlada kad su u rodnom Palermu gostovali članovi Kulturno-umjetničkog društva iz malog sela pored Đakova. Nije znala niti jednu hrvatsku riječ kada ju je Šokac zaprosio i odveo u Slavoniju. Oženili se, imaju troje djece i četiri unuke.
Conccetta još i danas pleše, ali sada šokačko kolo uz tamburicu.
Pričala mi je o svemu, ali nisam vidjela kako pleše. Možda je zbog toga večeras nisam prepoznala.
Žena ozarena lica, opuštena i zaigrana nije bila ona Conccetta koju sam upoznala na plaži u crnom kupaćem kostimu.

Foto: www.pexels.com