Arhiva oznaka: Nada Vukašinović

Nada Vukašinović: Par

Dobro je – misli mačka – izležavam se na toplom limenom krovu, miševi su daleko od mojih očiju,dobila sam novu ogrlicu i košaru za spavanje, a on više ne laje na mene. Zdjelica mi je stalno puna i dozivaju me u kuću. Drže me u krilu, glade i ja zadrijemam. Još jučer sam trčala po kiši, trubili su mi kad sam htjela preko ceste, za šapama su mi stalno bili zubi ljutitih pasa.
Sinoć sam bila i gladna i promrzla.
Dosta mi je – misli pas – uho me danima boli, a sad mi još i ona maše repom ispred njuške.
Tek je došla, a već je dobila bolji krevet od moga.
Prvi dan sam je uspio potjerati, ali drugi dan se vratila plačući. Pretvarala se da se jako uplašila i mijaukala je s vrha trešnje.
Ako iznenada zalajem i skočim prema njoj, izvije leđa i šapama krene prema mojim očima.
Ništa ne radi, a sva su joj vrata otvorena. Može birati što će jesti i gdje će zaspati.

Smiješni su – misli Eva – smije se i lupa ručicama po staklu.
Pas i mačka, leže jedno pored drugog, šute i ne gledaju se.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Otok

Mladen je zavukao ruke dublje u džepove zelene jakne, koja je bila za broj manja i opasno prijetila da bi mogla popucati na skrivenim mjestima ispod pazuha.
Desnu ruku mu grije zelena staklena bočica gorkog pelinkovca.
– Za svaki slučaj! – mrmlja kroz stisnute usnice i povlači slobodnom rukom kapu dublje na oči…
Cesta je imala lagani uspon i disanje mu je postajalo sve pliće, iako se polako kretao.
Na otkriveni dio koščatog lica nahvatao se snijeg. Puhao je ledeni sjeverac i više nije osjećao uha. Uvukao je glavu u jaknu.
Caklile su se smrznute grančice drvoreda pored kojeg je prolazio. Tamni obrisi blagih brežuljaka i velika sjena planine daleko ispred.
Iza malobrojnih još osvijetljenih prozora kretanje. Pomiču se duge usporene sjene prije spavanja.
– Ne smijem stati! – tiho je ponavljao.
Približavao se zadnjim kućama i ispred njega je bila mračna cesta. Put ga je vodio u šumu.
Bjelina snijega na trenutak ga zaslijepila. Ostavljao je krivudavi trag.
Ispred njega nitko, iza njega nitko.
– Ako stanem, gotovo je – pomisli.
Mislio je na Trefa. Žao mu je što nije uspio nagovoriti da večeras zajedno krenu na Sljeme. Hodati na Sljeme i nazad puno je sigurnije nego zaspati na kartonskoj kutiji na betonu hladne sobe.
Teško će preživjeti ovu noć, ako se ne kreće.
Ništa mu nije rekao, samo je donio još dvije kutije u mračnu sobicu napuštene kuće.
Mladen je osluškivao zvukove noći. Mekane šape životinje i par reflektora uplašenih očiju.
– Boji se.
Pucketale su grančice od hladnoće, škripalo mu je pod nogama.
Misli su mu se ledile i nije ih mogao nikako povezati. Razrijedila se boja tinte iznad njega. Razvedrilo se i osvijetlilo nebo, a mjesec je polako putovao prema svitanju.
Sjetio se jedne druge modrine. Zapljuskivala ga je sa svih strana i odozgo ga je preplavila. Mogao bi opet zaroniti.
Oči su mu se napunile plavetnilom. Osjetio je toplinu.
– Eh, tamo je sunce! Vratit ću se na otok…
Izvukao je plosnatu bočicu i otpio najprije jedan gutljaj, a onda pohlepno iskapio do kraja. Prazna je staklenka ciknula i ostala u ugaženom snijegu.
– Nazad će biti lakše! Baš je mogao i on, mogli smo skupa.
Mladen je stigao do Tomislavca. Netaknuti snijeg, pustoš. Tišina osvaja proplanak. Između vrhova četinara blijeda naznaka jutra.
Otkako s Trefom provodi zime u negrijanoj, mračnoj sobici sanja o svom otoku. Vratio bi se on. Više se ne može sjetiti zašto je otišao u veliki grad. Bio je mlad, ceste su ga vukle.
Ljeti je dobro u gradu. Spavanje na otvorenom je bolje od bilo kakve vlažne sobice.
Grije ga sunce. Uvijek je nekakvo kretanje, gužva, susreti, događaji. Skupi se nešto i za cigarete i za vino. Ručak u Kuhinjici. Zna biti i smijeha dok se čeka na red. Svi se znaju.
Ali kad padne snijeg, e onda je teško. A zima i snijeg ih uvijek zateknu nespremne.
– Okolnosti – znao bi reći, okolnosti su krive što nikada nema dovoljno novaca za autobusnu kartu i trajekt do svog otoka.
Sjeo je na betonski zidić, tek da predahne. Kapci su mu postali teški i pokrili ga poput teške deke. Postalo mu je toplo, grijalo ga nešto iznad želuca i puzeći se širilo se prema očima. Zapljusnulo ga i preplavilo plavetnilo, dodirivalo ga more, mirisala sočna smokva, smola i katran s brodice, na usnama slane kapljice, prigušeni krik galeba.
Iz mora izranja ogromno toplo sunce, a onda se preko svega spušta tišina.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Mučnina

Jako sam sretan i ne treba mi ništa. Ne treba mi čestitati rođendan. Sretan sam jer imam Kikija. Svako jutro iz jutarnje vreve, iz svjetla ulice, sa svojim Kikijem polako ulazim u mrak prolaza. Privikavam se na igru svjetla i sjena na visokom stropu. Crvene se još svjetla tramvaja. Buka postaje prigušena. Sad već bolje razlikujem tonove koje stvara gitarist ispod prljavog izloga. Sjedi na hladnom betonu, pored nogu prazna kutija. Na drugom kraju, na stepenicama starija žena nerazgovjetno mrmlja i klati se prednjim dijelom tijela u ritmu koji stvara gitarist. Prorijeđenu sijedu kosu zavezala je gumicom u rep.
Kiki je stalno pored mene. I danas se muči s pitanjem koje mu je sinoć zaplesalo pred očima. Treba li još i sutra istim putem? Ima li to uopće ikakvog smisla? Sve teže prolazi taj put. Muče ga izgažene marte i zglobovi. Tako kaže. Od prolaza do pakla, zatvoreni krug. Već su mu upali obrazi i pojavile se ljubičaste mrlje na nosu. Tijelo po malo otkazuje. U uglovima usana tamna sjena od jutarnje žgaravice. Na hlačama i danas ljepljivi ostaci jučerašnjeg sendviča. Polovicu sam ja dobio. Putem mi diktira svoje zapetljane misli i slutnje koje mu se roje pred očima. Čudne, neumivene i nepočešljane misli. Teško je pronaći početak tom zapetljanom klupku njegova života.
Glavnu ulogu u svom životu dobio je slučajno. Ne zna treba li biti zahvalan ili nesretan zbog toga. Kome biti zahvalan? Zahvalan za jutarnju žgaravicu i mučninu, za osjećaj gađenja i ravnodušnosti kad vidi svoj odraz u prljavom izlogu. Zahvalan što još ima snove. On je nevidljivi stanovnik mračnoga i hladnoga stana. Svakoga jutra izlazi iz mračnog haustora. Iz kratke, suncem okupane ulice ulazi u mračni prolaz u centru grada. Pod rukom mu je knjiga. Usprkos svemu on čita i sanja. Još uvijek ne zna odakle dolaze ti snovi i taj osjećaj laganog dodira i mirisa. Dodir je lagan poput prozirnog ženskog šala koji ga dotakne i on se probudi. Isti osjećaj pojavi se i u trenutku kad pogleda u lice žene na fotografiji. Neki davni i zaboravljeni osjećaj. Često mi govori o tome.
Svakodnevno raspetljava čvorove svog života. Dolazi do niti koje su na samom početku i koje ja baš i ne razumijem. Više puta kaže :”Kada bih znao, kada bih mogao znati o čemu je razmišljala, kada me je ostavila?” U tom trenutku zastane. Sunce mu osvijetli bore na čelu i one postaju oštrije, a pogled mračniji.
U uskom, mračnom i hladnom prolazu društvo zbija redove. Toplije je kad smo zajedno. Borimo se protiv uznemirenosti, protiv straha, protiv samoće. Ispod praznih izloga pijemo crno vino iz plastičnih boca. U mraku svijetle naši snovi i žar cigarete.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Kako sam došla u tvoj grad

Povećavaju se plave pukotine iznad nas. Nebo se rasvjetljava i polako ulazimo u stanicu Vinkovci. Vlak kasni u dolasku. Pruga se popravlja i dio puta nas voze autobusima, a onda opet u vlak. Zapamtila sam san, kako silazim s vlaka baš na ovom kolodvoru. Prepoznajem dijelove, osvijetljenu čekaonicu, bijele klupe, nekoliko ljudi pred blagajnom, široki izlazi na perone.
Vraća mi se iz sna osjećaj izgubljenosti u velikom, nepoznatom prostoru.
Kolodvor je ogroman, osvijetljen blještavim svjetlima.
S lijeve i desne strane stepenice vode do perona, a sa svakog perona brojni kolosjeci.
Blještavilo guta boje, proždire stvari, kao da sam upala u more mlijeka, u bijeli mrak. Svjetlost se pretvara u buku koja dolazi s kolosjeka. Okrećem se. Gdje koji putnik žuri prema peronu. Nitko poznat.
U širokoj, mramorom opločenoj čekaonici, jedan kiosk, nekoliko klupa, blagajna za vozne karte. Starac u zelenoj jakni vuče nogu ukočenu u koljenu. Pomaže si štapom. Odzvanja kuckanje štapa po mramornom podu. Vadi iz džepa svežanj ključeva, premješta ih u drugi džep.
Krupniji čovjek u sivoj jakni, guste kose kupuje cigarete na kiosku. Zaustavlja se, naginje glavu prema ruci, pali cigaretu i promatra me ispod oka, a onda kao da se u trenutku riješio nekakve neobične misli, odmahne rukom i izađe iz čekaonice. Nekoliko još pospanih srednjoškolaca s ruksacima na leđima. Radnici željeznice ulaze i izlaze iz čekaonice.
U tvom sam gradu. Znam da si tu, iako te još ne vidim. Osluškujem tvoje rečenice, zvukove grada koji se budi, tražim te.
Izađem iz zgrade na plato, a preda mnom se ispružio grad. Kupa se u rumenom svjetlu zore. Nekoliko metara dalje svjetluca rijeka. Noge me same vode do rijeke. Imam i ja svoju rijeku iz djetinjstva. Obraze mi hladi vjetar s Bosuta, a preplavio me miris riblje ikre iz moje velike rijeke.
Zaklonjen krošnjom oraha, jedan je muškarac leđima okrenut u prignutom položaju nešto petlja oko ribičkog štapa.
Miruje staklasta površina. Iz daljine šum nevidljivog vesla, miris mulja.
Uzduž rijeke, samo na jednoj obali poredane prizemnice crvenih krovova. Vinkovačko sunce ih otkriva, crijep, po crijep. Tišina se odjednom raspukla metalnim zvukovima. Crkveno zvono i škripanje nepodmazanih dvorišnih vrata. To je Krnjaš, tu si se rodio i odrastao. Krnja ulica jer su kuće bile poredane samo s jedne strane.
Pozdravlja me žena na biciklu krezubim osmijehom. Miriše topli kruh i jutarnja kava.
Grad se polako priprema za još jedan uobičajeni dan.
– Tu si ! – zastajem zatvorena u tvom krugu tišine.Tvoj mir me zaustavlja na polovici pokreta, u prvom samoglasniku pozdrava. Sretna sam zbog susreta.
Zaogrnut kaputom, u Bosut zagledan, sjediš, osluškuješ i nešto zapisuješ. Čuvaš svoju rijeku.
– Oduvijek je tu. Neće on nikuda. – pogađaš mi misli.
– Zbog tebe sam došla u Vinkovce.
Ne okrećeš se, ne gledaš me, ništa ne pitaš.
– Znam da si dobro, inače ne bi bila tu.
Govoriš o svojim ljudima i gradu. Razbacane riječi pokušavam povezati i shvatiti. Izgubljeni smo jedno pored drugoga. Ti u svojoj priči, ja u osluškivanju neizrečenoga. Zašto se ne okreneš, zašto ne razgovaramo?
– Puno je riječi proteklo blatnim i plitkim Bosutom. Šapatom se govorilo o zatvorima, porezima, ratovima, gladi. Tu su živjeli moji ljudi. Didaci su tiho divanili ispijajući rakiju. Didak Vinca je kukavac, jer je dobar i mekan, a ni Đuka nije kriv što je takav ispao. Živi mrtvac na živog mrtvaca reži. To ti je Đuka.
Govoriš o promjenama, o zbunjenim i izgubljenim ljudima, tvojim Šokcima.
Pogledom tražim promjene u izgledu kuća, nadstrešnica, dvorišta, ograda. Promatram šutljive ljude uz Bosut. Zamišljeno pretražuju rijeku pa onda obalu. Procenjuju moj izgled od glave do pete, bez osmijeha. Odlaze bez riječi.
Zamišljam kako je nekad bilo. Bijelo okrečene kuće i drvene klupa pod orahom, miris žita i pjesme djevojačka na sokaku. Puna kuća djece, žene zasukanih rukava užurbano posluju po kući. Topli kruh na stolu. Vriska i cika svatova, tamburice pred crkvom, topot konja i kloparanje drvenih kola na drumu.
Samo je još u tvom dvorištu ostao bunar ograđen s drvenim letvicama i dugački trijem opločen ciglom. Na zidovima tvoji rukopisi pjesama i fotografije.
– Poplava, tuča ili opet suša uništavaju nam kuće, usjeve, porezi rastu. Stranci kupuju naše kuće, šume, šljivike, zemlju. Pivaju se tuđe pjesme. Šokci su i danas goli i gladni na svojoj zemlji. Otvaraju se pučke kuhinje, a muškarci se odali piću i kocki… – glas ti je sve tiši, a riječi su kliznule u rijeku. Nisam spasila kraj rečenice.
– Priče su ti i danas žive.
Baš kad sam pomislila da smo se upoznali, zatvaraš knjigu:
– Bolestan sam, nemamo više o čemu razgovarati.
Sjena ti prekrila lice. Zamračilo se i nebo. Sunce je otklizilo s Bosuta prema centru grada.
– Mislila sam da se poznamo, jer sam čitala tvoje priče, gledala nabolje izvedbe Đuke Begovića, a u ruci držim staro, 4. izdanje tvoje knjige.
Zakašljao si se suho, dugo i još više približio Bosutu.
Više nisam vidjela granicu gdje završava rijeka, a gdje počinješ ti.
Rijeka je zadrhtala od naglog kočenja kamiona trgovačkog lanca, a ti si se još više uvukao u svoj kaput i mutni Bosut.
Zastanem i osluškujem, nad Bosutom treperi muški baršunasti glas:„Milovo sam garave i plave…”
Odlazim, a ostajem zapetljana u sjećanja : al, ko tebe curo moja… al onda, ipak tiho usklađujem korak s usporenim ritmom grada.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Kako sam ti otvorio vrata

Ne znam kada sam ti prvi puta otvorio vrata. Stajao sam na pragu, ukopan i tražio riječ koja bi me zaustavila. Ne znam što si govorila, ne sjećam se. Šutio sam. Svjetlost me zapljusnula. Nešto je trebalo napraviti. Pružala si mi obje ruke. Mirisale su kao rijeka na mjestu gdje sam proplivao. Imale su težinu vremena. Mogla si tada tražiti da iščupam stablo s korijenjem, da preplivam more, da se odreknem odlaska. Kako sam i kada zatvorio vrata, ne sjećam se. Jesam li ih uopće zatvorio?

Ne sjećam se dana kada sam ti drugi put otvorio vrata. Možda su vrata godinama bila otvorena? Oko mene su bili oceani, visoki zidovi, armirani beton, bodljikava žica, psi čuvari, a vrata otvorena. Otvorena još od onih dana kada sam zbog tebe mogao ostati.
S vremenom sam pristao na sve, na hladnoću, na vrtoglavicu, na šutnju. Vrtoglavicu očekujem kao najbolje društvo. Znam da dolazi s prvim jutarnjim svjetlom. Stojim između tvog i mog svijeta. Lelujam bez oslonca i okvira. Iščupan iz žute zemlje, bez korijenja i sokova.
Prihvaćam prazninu, sjene prošlosti. U ogledalu vidim stranca.
Presječen sam napola. Ispred mene divljaju moje sjene. Prigušeni zvukovi. Oslanjanjam se vlažnim rukama o zidove. Uronjen sam u ljepljivi oblak. Tresem se. Prikupljam se na hrpu, u čvrsto stanje.
Uspravljam se. Opet imam siguran korak. Moja sjena mirno hoda za mnom.

Koracima mjerim ulice. Obilježavam točke koje su mi važne. Brojim stabla s dubokim korijenjem, dodirujem debele zidove kuće.
Nekoliko puta zaključavam vrata. Za svaki slučaj. Krećem se noću. Čuvam leđa i razmišljam kao lovac. Živim kao rak samac.
Treći put ti otvaram vrata i znam da ćeš ostati. Donijela si priče s rijeke. Sada si moja sestra i moja majka, a ja sam uplašeni putnik bez puta. Kasna je jesen, miris vjetra s obale, a noć je već tu.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Pismo Penelope Odiseju

Gospodaru, što bih drugo, nego da te čekam?
Robinja sam tvoja,
odana i smjerna,
godine ne brojim,
pola mene stalno, s tobom je na putu,
bdim i strepim, u daljinu gledam
Na brodu sam s tobom, u svakoj oluji,
noću, za ruku ja te držim te snažnu.
Brojim samo metre,
crne koprene tvoje,
svaku noć ih porim,
ujutro snove, prstima od pjene
u nov pokrov pletem,
Šaljem ti ptice i zore rumene
dodirujem bradu, prepoznajem bore.
Strpljivo čuvam temelj našeg doma,
poslujem i smiješim se svima,
preživjeti mogu,
jer ja znam, ti živ si,
U našem domu i sjene su glasne,
zavodljivo plešu, smiju se i viču,
darove donose, natječu se, plješću,
molim morske nimfe, da te vrate živa
Izgovore nudim, osmijeh žene slabe
pogled zemlji spuštam, tihu radost skrivam
da, vidim te još živa,
Itaku slavnu traže tvoje oči,
okrećeš pramac, put tvoj domu hodi.

Foto: www.pexels.com