Arhiva oznaka: Musagetes

Karlo Kajba Šimanić: Povratak u 2030.

Prošlo je puno vremena od 2016., čak 14 godina. Te davne 2016. automobili su vozili na kotače, a danas… danas voze malo drugačije. Automobili lebde! Prosječna brzina je 430 km/h, a koridori su označeni 3D svjetlosnim animacijama.

Dok je 2016. prosječna brzina bila 50 u gradu, na autoputu 130,  po običnim cestama između gradova bila je tek 90.

Ima i motocikala i skutera. Prosječna brzina skutera je 200 km/h, a motocikla 350 km/h.

Tada su se koristile kune, a danas je fin. 1 fin 10 kuna.

Tada je Lionel Messi bio najbolji nogometaš na svijetu, a danas je Leonardo da Vinci II.

Danas u školama školski sat traje 30 minuta dok je 2016. trajao 45 minuta.

Danas imamo samo tablete za učenje dok smo prije imali samo knjige i olovke.

Mislim su ljudi bolje živjeli prije jer je bila manja opasnost na cestama nego danas na koridorima.

Škole nisu imale tablete, pa djeca nisu mogla igrati igrice pod nastavom kao danas. Ipak, danas učitelji ne mogu na facebook pod nastavom dok učenici rade.

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: Back to the Future Part II, https://andrewrcameron.com/2015/10/21/utopia-and-dystopia-in-the-back-to-the-future-trilogy/

Victoria Botički: Djeca Instagrama

Danas je cyber nasilje vrlo često, no ljudi i dalje nisu svjesni da riječi bole više od udaraca. Ja sam također bila žrtva cyber nasilja i odlučila sam podijeliti svoju priču.

Ime mi je Lena, imam 16 godina i idem u drugi razred srednje škole. U mojoj školi društvene mreže nikada nisu bile popularne, no tijekom ljeta gotovo je svatko napravio svoj profil na društvenim mrežama poput Instagrama, Facebooka i ostalih. Jučer sam i ja odlučila napraviti Instagram i vidjeti zašto je tako popularan. Istog sam dana odlučila postaviti nekoliko svojih slika. Nakon što sam se vratila iz škole otvorila sam svoji profil i primijetila da imam 16 komentara, bila sam jako sretna i odlučila sam ih otvoriti.

Odmah sam požalila svoj odluku. Neki od komentara su bili bezobrazni i uvredljivi. Priznajem, rastužili su me kada sam ih pročitala, ali pokušala sam ne razmišljati o tome i zaboraviti ih. U sljedećih nekoliko dana objavila sam još dva selfija i tri slike na kojima se moglo vidjeti moje cijelo tijelo. Komentari su postajali sve gori i gori, te su polako dopirali do mene. Od toga je prošlo oko tjedan dana i moja najbolja prijateljica Lea odlučila me je posjetiti nakon škole. Pretpostavljam da je to odlučila jer je primijetila da se drugačije ponašam. Priznajem da u zadnje vrijeme nisam previše jela, ali osim toga i nekoliko izgubljenih kilograma potpuno je savršeno.

Kada je došla, sjedile smo na mome krevetu i pričale o školi i našim prijateljima. Tada nam je postalo dosadno pa je Lea predložila da napravimo “fotoshoot”, na što sam se ja složila. Nakon otprilike četiri sata postale smo umorne i odlučile smo odabrati najbolje slike koje bismo zadržale. Dugi proces “manekenstva” završile smo vrlo kasno kada je Lea otišla kući.

Već sam ležala u svome krevetu kada sam odlučila opet proći kroz slike i postaviti ih nekoliko na svoji Instagram profil. Sljedeći dan škola je prošla dosta dobro – zbog čega sam bila zadovoljna – do kada sam došla kući i otvorila svoj profil kako bih provjerila svoju najnoviju sliku (onu od jučer). Isprva sam bila sretna jer sam konačno dobila nekoliko lajkova, nakon toga sam otvorila komentare kojih je bilo mnogo više i moj je osmijeh odmah nestao. Komentari su bili puno gori od zadnjih koje sam pročitala i nisam sigurna da bih željela ponavljati te riječi. Nekoliko dana nakon toga prošlo mi je pomalo mutno, ali sigurna sam da nisu bili gori od onoga što slijedi. Probudila sam se i osjećala pomalo čudno pa sam jednostavno odlučila ponovno preskočiti doručak i krenuti u školu.

Toga sam dana odlučila ići dužim putem. Kada sam stigla u školu primijetila sam da su hodnici bili potpuno pusti, kao da hodam kroz grad duhova. Nakon nekoliko minuta lutanja pustim hodnicima u potrazi za životom odlučila sam pogledati na sat, te sam se iznenadila kada sam ugledala da je već prošlo osam sati. Počela sam trčati na svoj prvi sat najbrže što sam mogla, no nažalost nisam jela par dana pa sve to skupa ni nije bilo ne znam koliko brzo.

Pokucala sam i ušla u razred uz ispriku što kasnim, profesorica me pustila bez opomene pa sam krenula prema svojoj klupi (sjedim sama). Polako sam hodala i uspjela sam čuti da neki iz razreda komentiraju kako sam mršava. Ostatak dana prošao je prilično prihvatljivo, no onda sam odjednom dobila poruku od svoje mame. Pisalo je: “Ja sam te ispričala, samo požuri kući.”

Zato sam samo uzela svoju torbu i otišla iz razreda. Na putu prema vratima sam rekla profesorici da moram ići, što ona začuđujuće nije preispitivla (pretpostavljam da me mama stvarno ispričala). Izašla sam iz škole i ugledala mamin auto. Ušla sam i upitala je gdje idemo, ali jedini odgovor mi je bio da idemo kući. Kada smo stigle posjela me na jednu od kuhinjskih stolica i pokrenula razgovor o mojoj navodnoj depresiji, iako sam ja tvrdila da nemam depresiju. Razgovor je trajao oko dva sata, a kada smo konačno završile shvatila sam da je moja mama možda bila u pravu. Nakon svega toga bila sam jako umorna pa sam otišla u svoji meki krevet.

Sljedeći dan vodila sam isti razgovor sa svojom najboljom – a trenutno i jedinom prijateljicom. Govorila je o tome kako je vrlo zabrinuta za mene i da mi želi pomoći na čemu sam joj bila jako zahvalna, ali voljela bih kada bi svi konačno prestali ulaziti u tu temu.

Sutra me mama odvela doktoru, pa nakon toga još jednom, pa još jednom, od kojih su svi potvrdili maminu teoriju. Otprilike četiri ili pet mjeseci nakon toga stanje mi se izuzetno poboljšalo, no i dalje nisam bila u najboljoj formi, s obzirom na to da sam bila puno dublje u problemima nego što smo mislile. U tom sam se trenutku samo nadala da ću ubrzo ozdraviti. Na kraju sam se potpuno  oporavila i više se ne obazirem na lajkove, a još manje na komentare.

Danas imam već 37 godina, a od tih događaja prošlo je više od dvadeset, dvadeset i jedna točnije. Zapravo prošle su dvadeset i dvije godine – danas mi je rođendan!

Nadam se da je moja priča nekome pomogla.

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Elvedina Japić: Naučit ću te voziti bicikl…

“Joj, kako je zgodan!” čuli su se ženski glasovi dok je Leon, novi učenik u mome razredu, prolazio hodnikom.

Neke su djevojke namještale frizuru, neke popravljale šminku, a neke su se pak samo smiješile. On bi kao i svaki put prošao zadovoljno se smiješeći, znajući da se se sve upravo zbog njega uređivale.

Iako je u našoj školi tek dva tjedna, izazvao je pomutnju u ženskom društvu. Među tim curama bila sam i ja.

“Pored Korine i Lare mene ne bi ni pogledao… a ova ruka mi još više otežava stvar”, razočarano sam njurgala prijateljici.

Magda je samo okrenula očima. Ona je bila jedina cura kojoj je Leon bio samo umišljeni mamin sin.

Zvonilo je zvono i mi smo krenule prema učionici. Imali smo prirodu, što me osobito veselilo, jer, prema rasporedu sjedenja, na satu prirode sjedim s Leonom. Sjeli smo u predzadnju klupu, odmah ispred Magde. Bila sam uzbuđena, ruke su mi se znojile. Imala sam osjećaj da ću se svakog trenutka onesvijestiti. Kad sam shvatila da me Leon uopće ne primjećuje, okrenula sam se prema Magdi i počela čavrljati s njom.

Odjednom me netko povukao za rukav. Okretala sam se oko sebe, no nitko nije gledao u mom smjeru. Već sam pomislila da mi se pričinilo kad sam na dnu svoje bilježnice primijetila nešto načrčkano. Jedva sam uspjela pročitati: “Što ti je s rukom?” Leon?! O, moj Bože! Pa to je on meni napisao?! Ruke su mi se počele tresti, a srce mije tako jako udaralo da sam pomislila kako će mi iskočiti iz grudi. “Smiri se, Ajša! Samo te pitao normalno pitanje. Nije te pozvao van ili slično!” tješila sam se. Uspjela sam se pribrati te pokraj poruke dopisati: “Slomila sam je prošlog tjedna. Pala sam s bicikla.” Pružila sam mu bilježnicu i nakon nekoliko trenutaka dobila sam je natrag.

“Kad budeš skinula gips, javi mi pa ću te ja naučiti voziti!!!” pisalo je na sljedećoj stranici. Baš kad sam mu htjela odgovoriti, zvonilo je. Spremila sam knjige u torbu i krenula prema van. Izlazeći iz škole, netko me povukao za ruku. Okrenula sam se. “Onda?!” nasmiješeno me gledao Leon. Pravila sam se da ne znam o čemu govori pa sam ga samo upitno pogledala.

“Nisi mi odgovorila na pitanje koje sam ti postavio u razredu”, pojasnio je zbunjeno.

“Aha, može”, rekla sam glumeći da mi je svejedno.

“Mislim…možemo se mi i ranije vidjeti…” rekao je sramežljivo.

Pružio mi je papirić . Smiješio mi se njegov broj mobitela i naziv facebook profila. Srce mi je počelo još jače kucati, no sad više nije bilo u grudima, već u grlu.

“Jako mi se sviđa, ali ne znam kako da mu to kažem”, jadala sam se tjedan dana kasnije Magdi.

“Mislim da se i ti njemu sviđaš”, znakovito odvrati Magda.

Imala je pravo. U mislima su mi bile samo njegove plave velike oči kojima me zaneseno gledao sinoć kad smo se rastajali.

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Tatjana Kopić: Postaje li i on jedan od njih?

„Malo je danas djece” govorio sam svom prijatelju Marku dok mi je hladan vjetar prolazio kosom. Nije se obazirao na moje pomalo usamljene riječi. Bio je previše zauzet skakanjem u suho lišće sa stare klupe u parku.

Mene nije zanimalo skakanje. Malo toga me zanima u posljednje vrijeme. Sjedio sam na komadu trulog drveta i šutke promatrao. Sve je bilo tako pusto. Smeđa boja mi se nikada nije sviđala, a sada sam se našao u njenom vlažnom zagrljaju. Tamne boje jeseni još su više istakle tu pustoš. „Kako on može biti tako sretan?” zapitao sam se.

Iz tih sumornih misli prekinuo me bebin plač. Barem sam mislio da je to bila beba, ali na moju žalost bio je to Marko. Pokliznuo se s klupe te pao na stražnjicu. Bilo je teško suzdržati smijeh. Tko se ne bi smijao tom prizoru!? No Marku nije bilo smiješno. Prišao mi je dok mu je para izlazila iz ušiju od ljutnje. Tada sam osjetio najjaču bol do sada. Bio je to snažan udarac Markove šake. Nisam znao boli li me više udarac ili zato što je to učinio Marko. On je inače osoba kojoj ne izlazi para iz ušiju već jednorozi i duga. On je taj koji me obično brani od drugih nasilnika. „Postaje li i on jedan od njih?”. Bol i dalje nije prestajala.

Nisam razumio što mi se događa. Sada sam se osjećao još usamljenijim jer je Marko samo odjurio kući. Ostao mi je samo hladan vjetar i onaj isti truli komad drveta na koji sam ponovno sjeo u nadi da će bol popustiti. Osjećao sam se tako povrijeđenim. Boljela me duša i tijelo. No više me brinulo osjeća li se Marko gore od mene zbog toga što sam ja učinio. To je polako budilo razna pitanja u meni. Boli li njega više? Rade li to nasilnici kako bi utopili svoju bol? Trebam li i ja postati nasilnik kako bih se riješio boli od udarca? Jesam li to već postao nanoseći Marku bol? Nisam razumio potpuno značenje riječi „nasilnik”, no odgovor se dao naslutiti. Poželio sam nekim svojim junaštvom spasiti Marka od toga da postane nasilnik. Stigao sam pred njegova vrata, skupio snage, stisnuo zube te pozvonio.

Odjednom sam se našao u blatu iza trnovitog grma. Izgubio sam junaštvo. To me još više boljelo! Sjedio sam neko vrijeme u blatu poput malog praseta i zaključio da moram pokušati ponovno. „To je to! Nema više nazad”, mislio sam dok su mi se noge tresle od straha pred Markovim vratima. Vrata su se počela otvarati. Stisnuo sam oči spremajući se na još jedan udarac, ali sam samo čuo glasan smijeh. Sada se Marko smijao meni nazivajući me musavcem. Nisam se uvrijedio, bio sam sretan vidjevši osmijeh najboljeg prijatelja. Junački sam mu rekao da sam ga došao spasiti od grozne budućnosti da postane nasilnik. Marko sada stvarno nije mogao doći do daha od smijeha te mi je rekao da sam pravi tupan, da on nije nikakav nasilnik. To je bio samo nalet bijesa za koji sam dobio i ispriku. Moja bol polako je nestala znajući da je Marko ipak onaj stari. „No što je s ostalim nasilnicima?” zapitao sam se.

Nisam znao odgovor, ali sam odlučio da ću uvijek prvo razmisliti kako bi se netko osjećao nakon moga ruganja ili nepromišljenog udarca. Taj jednostavan čin promišljanja podario bi svijetu jednog nasilnika manje.

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Dorotea Topić: Nikad izrečeno pitanje

Bio je to tmuran dan, utorak mislim. Kiša samo što nije počela padati. Jutros, kada je tata gledao vijesti, načuo sam da neće kišiti, no ja mislim da hoće. I moj prijatelj Leo misli tako. Inače zovem se Marko, ali svi me zovu Maki.

Leo i ja smo učenici osmog razreda “Luđačke škole” kako ja kažem. Leo je prosječan učenik baš kao i ja i zajedno uživamo u svojoj prosječnosti.

Kiša je počela padati, prema mojim očekivanjima. Padala je tako sitno, da kada bi kap pala na nos, osjetili biste kao da vas je polizalo mače. Naravno Leu bi to bila propast svijeta, no ne danas. Bio je zamišljen. Prvo sam pomislio da je zaljubljen, no to nije bio zaljubljen pogled. Pogled je bio zamišljen i zbunjen, zgrožen i pun gađenja. Upitao sam ga je li dobro, ali nije odgovorio. Zaderao sam se i tek se onda trznuo. Odgovorio je običnim, ali ujedno i uplašenim “Ne znam”. To “ne znam” meni je zvučalo kao ne. Jedno veliko ne.

Pustio sam ga na miru. Vidio sam da je bio tužan. Tog trenutka je zvonilo. Nisam ni primijetio da smo se nalazili ispred škole. Potrčali smo i ušli u učionicu, a za nama je ušla i profesorica Matić. Kada sam se sjetio da imamo fiziku, zgrozio sam se kao i svi u razredu. Kada je škola završila, nakon sedam zatvorskih sati, otišao sam kući.

Sljedeći dan Leo nije došao u školu. Pretpostavio sam da je bolestan. Nije se pojavio ni sljedeći dan. Nakon dva tjedna odlučio sam ga posjetiti. Znao sam da nešto nije u redu. Pozvonio sam i Leo je otvorio. Izgledao je normalno. “Donio sam ti zadaću” rekao sam. No rekao mi je da ne treba. Sada sam bio siguran da nije dobro. Tada sam primijetio dvije modrice na njegovu vratu. Nisam ništa rekao, nego samo klimnuo i otišao. Tjedan dana kasnije (Leo niti ovaj tjedan nije išao u školu) rekli su nam da je Leo u bolnici. Nisu rekli kako ni zašto, kao grom iz vedra neba. Poslije škole otrčao sam do Kraša po čokoladu i u bolnicu. Doktori su rekli da je Leo u komi. Kada su ga doveli imao je unutarnje krvarenje i teži potres mozga. Ispalo je da je njegov pijani otac tukao njega i njegovu majku.

Tada sam požalio neispitivanje onog tmurnog utorka. Trebao sam zahtijevati da dobijem taj odgovor. No umjesto toga ja sam ga odlučio pustiti na miru. Možda se baš tog utorka kanio izjadati prijatelju, no ja sam ga odbio i pustio na miru.

Tada me je počelo nešto peći u srcu. To je bila savjest, sigurno. Nakon dva mjeseca Leo je umro, a mene je to slomilo. Nisam mu stigao reći ni oprosti, oprosti za sve što nisam napravio, oprosti što sam šutio, što te nisam ispitivao, što ti nisam pomogao. Oprosti što te tog tmurnog utorka nisam upitao “što ti je”.

Otišao sam do najbliže autobusne stanice, ušao u prvi bus koji sam vidio i odvezao se daleko. Daleko od tvog mrtvog, tromog tijela.

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Lino Ružić: Agent u tvornici čokolade

Ja bih volio biti agent. I to ne bilo kakav! Volio bih biti agent koji istražuje nestanak i zloupotrebu bombona, slatkiša, čokolade, tiramisua, pa čak i čokolade za kuhanje.

Evo, na primjer, jučer sam hodao ulicom i vidio da se dvoje ljudi svađa zbog novca. Pomislio sam da bi bilo bolje kad bi se ljudi svađali zbog čokolade. Jer kad bih ja bio agent, a oni ljudi tuku oko čokolade, mogao bih ih uhititi. Niti jedan od te dvojce ne bi priznao krivicu -znači neriješeno. Onda čokolada ne ide ni jednom ni drugom, nego meni u Čokomarhiv.

Čokomarhiv je mjesto gdje bih čuvao svu čokoladu koju dobijem. Sve bi, naravno, bilo potpuno “legalno”. U stvari, tek sad mi se upalila lampica. Ja te ljude, nažalost, ne bih mogao uhititi. Jer krađa čokolade nije ništa bitno. Zato bi čokolada trebala biti zaštićena UNESCO-om i svim mogućim zakonima. Čak bi trebali osmisliti i muzej, samo za čokoladu.

Očito je da shvaćamo samo gospodin koji je napisao knjigu “Charlie i tvornica čokolade”, vlasnik Kraša, i ja. Čudim se kako se još nismo upoznali!

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.morguefile.com

Samanta Šimunović: Jako mi se sviđaš

Ćao, ja sam Veronika i ispričat ću vam nešto.

Znate kad vam kažu “glava ti je u oblacima”. Da, svi znate za to, većina, a pogotovo ja sam govorila: “Prvo škola, a onda dečki”. Dok je tati to odgovaralo, mami baš i nije.

Tako je bilo sve do danas. U moju školu došao je neki glupi dečko. Zvao se Peter… Peter McSendi. Da pitate bilo koga drugoga rekao bi vam da lažem. Ne, ne lažem. Dok je sve puštao na miru, mene je stalno gnjavio. Točnije, vukao me za kosu. Sigurno se već pitate zašto je glup? Zapravo, nije bio glup sve dok me nije polio sokom od naranče po novoj skupoj haljini.

“Sad je dosta” viknula sam. Ošamarila sam ga i otišla kući, presvukla se i otišla čitati.

Sutra sam izbjegavala Petera. Bio je to sat hrvatskog jezika. Taman sam htjela odahnuti, ali tamo su bili Peter i moja “prijateljica“ Maša . Otišla sam, dozivao me, ali bezuspješno…

Nakon nekog vremena odselio je u Dansku. Izgubila sam svaki kontakt s njim.

Ja sad imam 35 godina. Imam tri kćeri i muža . Dobro znam i to sa sigurnošću mogu reći da nikad nikoga neću toliko voljeti.

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.mrguefile.com