Arhiva oznaka: mother-conflict

Danijela Bačić Karković: Rekvijem za oca – oltar za majku

Tekst je objavljen u knjizi Roba s potpisom 2013. godine
Priroda me obdari neobičnom trpljivošću i u toj se vježbah u kući moje sestre. Ona me držaše dosta robski, a ja joj se ne otimah, jer me u sriedi moje braće ruglo očekivaše… Neljubljah matere, jer neokusih nikad njezine njege, nikada poljubca materina, ali čistom savješću mogu reči: da ju nijedno diete neštovaše poput mene, niti neimaše tolike brige do njene smrti kao ja… Dragojla Jarnević1
Zašto me je smrt moje majke tako žestoko potresla? Simone de Beauvoir Može li se pobjeći od mrtvog oca? Kad je mrtav otac mrtav? Vedrana Rudan

Posuđujem i spajam naslove dvàju književnih djela2 kako bih naslovila tekst kojim se podjednako fokusiram na tanatosferu i obiteljsku mikrosferu iz perspektive sinova i kćeri. Što je zajedničko djelima koje priručno nazivam smrtopisom? Evo tih djela: Mjesto Annie Ernaux, Roppongi. Rekvijem za oca Josefa Winklera, Oltar za majku Ferdinanda Camona, Dabogda te majka rodila Vedrane Rudan i Otac Miljenka Jergovića. Uz objekcije na navedena djela zakratko zastajem na još ponekom tekstu komplementarnoga pristupa (Vrlo blaga smrt Simone de Beauvoir, Stranac Alberta Camusa, Krležin Povratak Filipa Latinovicza3).
Nanizani su naslovi ispovijesti s manje ili više estetske intendiranosti. Beletrizirane ispovijesti. Radi se o tzv. istinama srca, subjektivnim optikama zainteresirane strane koja i da hoće, ne može biti indiferentna na pripovjedni ishod. Za točnost podatka. Za poziciju, impostaciju, za pravi ton, kolorit i najvažnije od svega: za problem (ne)priopćivosti osobne/obiteljske istine/istinā. Svatko od njih u nekom dijelu ispovjedna opisa zastane nad evokacijskim sekvencama i nadvito nad svoje pisanje retorički priupita nije li što propušteno, što iskrivljeno, događa li se kičerska izdaja istine? Ne pretjerujem li? Također: Da li je sve baš tako jednostavno? (Rudan: 212). Najmanje estetizacijskih nadogradnji ima u Annie Ernoux:
(…) da bih prikazala život koji je bio podvrgnut nužnosti, nemam prava zauzeti ponajprije umjetničko stajalište ni nastojati da napišem nešto «oduševljavajuće» i «dirljivo».(…) nikakve poezije sjećanja ni vedre poruge (Ernaux: 16).
Ako se pretpostavi da stilsko-jezična mikro- i makrostrukturna gradba, da događajno-ugođajni spektar i pròtok likova uobičajeno tendiraju prema rizomskoj raskoši, bilo u pravcu (novo)povijesnoga, (pseudo)dokumentarnoga, filozofskoga, Familienfuge (genealoškog), romana-rijeke, cestopisna romana, queer proze ili koje druge žanrovske realizacije, onda je demfanje ekspresivnih pripovjednih alatki i difuzne prozne rešetke u Mjestu krajnje dosljedno te po tome odudara od drugih navedenih, također kratkih djela. Ispovjedni vremeplov kontrolira jezgrovitim iskazima, kao s velike emocionalne distance, kratkim, iskrzanim rečenicama, monolitima, primjerice:
(…) Uljudnost između roditelja i djece dugo mi je bila misterij.(51)
(…) Unutar obitelji znali smo razgovarati samo svadljivo. (isto)
(…) Jeli smo u tišini. Kod kuće se nikad nisam smijala. (56)
(…) Otac je ušao u kategoriju priprostih ili skromnih ili jednostavnih ljudi. (istaknula E., str. 57)
(…) Majka: „ Što ćete, on je čovjek sa sela“ (za supruga, autoričina oca, op. D. B. K., str.47)
(…) Možda pišem zbog toga što jedno drugom više nismo imali što reći. (str. 60)
(…) U kući se nikad ništa nije popravljalo; ravnodušnost prema stvarima. (74)
Mjestom (La place, 1983) autorica portretira oca petnaest godina nakon što je umro. Po vlastitom je priznanju pokušala s romanom o ocu, no nije išlo: Zatim sam počela pisati roman u kojem je on bio glavni lik. Osjećaj gađenja uslijed pripovijedanja. Odnedavna znam da roman nije moguć (Ernaux: 16). Krenula je u plosnato pisanje (autoričina sintagma) kojim nastoji umanjiti dis/eu/femističko patvorenje. U novim prozama naglašenije tematizira majku, također posmrtno4. Valjalo bi drugom prilikom usporediti intonativne rastere u njenom hommageu ocu spram onoga posvećenoga majci. Koliko je pritom ustrajala u nadilaženju nostalgije, patetike5, poruge? (Mjesto: 32)
Camusov Stranac (L’Étranger, 1942.), primjerice, omalena je knjižica minimalističke eksplikativnosti, škrte osnovne faktografije, linearnoga sižea, a maksimalne (s)misaone redundancije. Osnovano međašni. U tom pravcu nastavlja Annie Ernaux. Ogoljeni narativ rezultat je odmaka od metaforičke ornamentike i dubinskoga geštalta ne samo u Mjestu, nego je i stilsko-ekspresivna dominanta u Camonovu Oltaru. Uz to, Oltar lavira između pseudoinfantilnog diskursa – dječjeg oka – i filozofsko-meditacijskih fragmenata, a sve krajnje pregnantno. Camon je, kao usput, na polovici ispričanog zapisao:
Ovo će biti kratka knjiga, jer zapravo nije nego epitaf (str. 57).
Svako od navedenih djela prorađuje smrt roditelja kao inicijalnu točku oko koje organizira zrcaljenje obiteljske i intimne prošlosti te svoga emocionalnoga mjesta u njoj. Premda iz različitih nacionalnih književnosti, u nekim su tehnološkim i gledišnim elementima dodirni, čak istovrsni. Slijednici su velikih književnih epoha. Talijanskoga verizma i neorealizma u Camona, francuskoga novovalnog romana nakon Duras, Yourcenar, Sarraute u Annie Ernaux, odjeka Musila i Schnitzlera te Th. Mannove, Horváthove i Bernhardove ironijske imposture u Winklera.
Ista je u njih nakana: pisanje kao katarza. Povodi mogu biti mnogi; ovdje je u fokusu umiranje i smrt roditelja. Ako je tako da je pisanje terapijski i profilaktički projekt – što poneki pisci otvoreno priznaju – onda je tiskanje, ekranizacija, inscenacija, performans, javno čitanje i sl. testiranje katarze. Javnost/čitatelj i gledatelj kao svjedok optužbe/praštanja moćni je katalizator traumatskog utjelovljenja. Pisanje kao traženje osobne istine, razgrtanje nakalemljenih ideologema, introjiciranih dogmi, povrede-na-povredu, samoprijekora. Povrede koja prethodi roditeljskim smrtima, ali se s tim smrtima aktualizira. Sahrana umrloga jest ekshumacija zaglavljenog ožiljka. Umrli bližnji zapravo je neumrli, nesahranjiv. Intrapsihička kripta:
(…) nije li nevjerojatno da ja u šezdesetoj (…) stalno gledam mrtvog oca kako urla, mlati, psuje, prijeti, reži, davi, pljuje, udara… Ja sam u šezdesetoj djevojčica koja se boji zlog oca? (Rudan: 212)
Narativ u romanu Dabogda te majka rodila Vedrane Rudan gradi se od podjednake zastupljenosti ispovjednih i imaginacijskih rukavaca. Autofikcionalnih, hiperbolizacijskih6 jezičnom i doživljajnom ekscesnošću zbog dugo potiskivane prepasti na očeve incestuozne i druge eskapade i majčin skotom, njenu apatiju, alkoholizam, nečinjenje. Roman je poslužio kao reinscenacija dugotrajnih povreda produženih do u pripovjednu sadašnjost junakinje koja u prvome licu, prepletom dvaju kronotopa – onda/ondje i sada/ovdje preispituje svoje otpore na zaglavljena sjećanja. Važnije: nerealizirane – potiskivane – otpore na roditeljsko nasilje. Osjećajni cirkulus viciȏsus iscrpljujućeg spektra u kojem krivi su (mi) – kriva sam (im)/ lošim roditeljima – loša kći dopunjuju interpolirane priče u priči, polemičko-kritičke natuknice o bračnom nasilju, pretučenim ženama, stradaloj djeci vozača-siledžija, hrabrom telefonu, zlostavljanoj djeci i drugome.
Jergovićev je Otac poduži tekst od skoro 160 stranica i pedesetak dužinom nejednakih cjelina. Ima komprimiranih zabilješki, kraćih od stranice, poput one kojom obnavlja trenutke nedavnoga Sarajeva pod četničkom opsadom, očev strah o tome je li mu sin (autor eseja) preživio granatiranje te je stoga naglo, nakratko ostavio pacijente
(…) premda je za deset minuta trebala biti vizita, pa je onako u bijelome mantilu (…) istrčao van, na ulice po kojima su, poput ljetne kiše, sve jače pljuštale granate, pa je trčao, onako vremešan i debeo, sve do Mejtaša i Sepetarevca, izbezumljen mišlju da sam poginuo (glava XXXIV, str. 97).
Autor ga naziva popodnevnim, nedjeljnim esejem (str. 95). Dodaje i pridjev: oproštajni. Premda mu nije primarnim ciljem, tekst naginje k beletriziranom višku (dobra književnost) pri nekim orisima, npr. bake Štefanije, sarajevskog melting pota, bolničkih olfaktivno-vizualnih veduta, genealoškog krokija uz očevo portretiranje. Ima jaku raspravnu razinu: kratki osobno intoniran presjek balkanske prošlosti, bosanskoga lonca, s naglasnim osvrtom na velikohrvatsku, pavelićevsku praksu i posljedicu te prakse u bosanskih Hrvata, konkretnije, u jergovićevoj obiteljskoj kronici. Posljedično u očevu habitusu – kako autor češće naglašava – habitusu slaboga oca. Toj obiteljskoj anamnezi pridodaje kritički komentar/dojmovnik na račun Hrvata u Hrvatskoj, nakon svoga bosanskoga iseljenja – zagrebačkog doseljenja (autor domeće: kako se to sarajevski suptilno kaže – pobjegao u Zagreb, str. 65), kao apatrid koji bolje i oštrije vidi to hrvatsko hrvatstvo u Hrvatskoj nego što bi ga pojmio iz bosanske perspektive. Gorke, poučne stranice, zalog i današnje autorove kontestacije, poslovične svadljivosti, nepotkupljivoga pravdoljublja.
Otac je oproštajni esej kao òprost7 ocu (otpustiti oca krivnje) i kao opròstiti (se) od sahranjenog oca čijem sprovodu sin jedinac nije nazočio. Ni Josef Winkler sahrani svoga oca. Ni autoreferencijalna kazivačica Rudaničina romana – svome ocu. Ni otac svojoj majci u Rudaničinu romanu. Protestne geste. Navedena su djela kritičko-analitički in memoriam, napor da se opiše odgođeno, pa i suspendirano žalovanje, (bez)bolni oproštaj8. Da se oslobodi kriptomnèzija uz umrloga roditelja:
(…) Treba mi mnogo vremena zato što mi je obnavljanje sjećanja na zaboravljene činjenice teže od izmišljanja. Pamćenje se odupire (Ernaux:72).
Winklerova knjižica džepnoga formata – Rekvijem, proze Camona i Ernauxove, tanahna djelca od niti stotinjak stranica, nagrađena su prestižnim nacionalnim nagradama9. Ciljnim dosegom – vrhovi. U njih su velikom sličnošću usporediva djetinjstva ratno-poratne oskudice, transgeneracijski depriviranog, sirotinjskog kućanstva, zemljoradničkih – prinudno neukih očeva – nalik robovsko-kmetskoj besperspektivnosti, sustavno tlačena okolnostima tzv. proizvodnih snaga i odnosa koji ondašnjemu osiromašenom seoskom staležu, šegrtu i nadničaru, kočijašu, tvorničkome radniku, vrtlaru, sitnome trgovcu prve polovice 20 stoljeća, s dva svjetska rata unutar pedesetak proživljenih godina nisu jamčili opstanak, a kamoli prosperitet. Djedova oporih, mizantropskih, nalik tribalnim patrijarsima (red, rad, stega, grubost) u kojih je memorija gladi – Neprekidna oskudica, bez dna (Ernaux: 41); također: otac je u zarobljeništvu bio tako gladan, da bi i samom vragu najradije bio odgrizao uši (Winkler: 20) – ratova, zarobljeništva, dezertiranja, režimskih restauracija, onemogućenih osobnih snova i permanentne borbe za preživljavanje opustošila svaki impuls za obiteljsku skercoznost, povremenu zaigranost, poslovičnu djedovsku, očinsku, supružničku toplinu, tzv. toplinu doma:
Unutar obitelji znali smo razgovarati samo svadljivo. On (tj. otac, prim. D. B. K.) i majka stalno su se jedno drugom obraćali tonom predbacivanja, čak i kad bi rekli nešto brižno (Ernaux: 51. i dalje).
(…) Kako čudno. Nisu razgovarali, dnevno bi razmijenili dvije, tri rečenice, pa ipak joj je on godinama svako jutro kupovao francuza. Zapanjilo me kako je moja majka od moga oca koga je mrzila ipak tražila uslugu. Zapanjilo me kako je moj otac koji o mojoj majci preda mnom nikada nije rekao jednu lijepu riječ svako jutro odlazio u market i kupovao joj francuza (Rudan: 160).
Naslovi djela izravni su tematski uvodnici u mnogih pisaca. Tako u Winklera, Ernaux, Jergovića, Rudan, Beauvoir. Naslov pripovijesti Mjesto poopćena je signatura doma. Mjesto je sinegdoha za nemjesto, prazninu doma. Za dom u kojem je izostala bliskost. Za distancu koja se ispriječila između obrazovane i kultivirane kćeri te oca svjesnoga svoje neukosti:
Bila je to klasna distanca, ali osobita, za koju nema naziva. Poput razdvojene
ljubavi (Ernaux:16).
Naslov knjige Simone de Beauvoir Vrlo blaga smrt sugerira terminalnu analgeziju. Bezbolni majčin kraj. Naslov je citat njegovateljičinih riječi upućenih kćerima: (…) kad vam kažem, bila je to vrlo blaga smrt (str. 244). Suprotno: umiranje je bilo patničko mrcvarenje uza svu dobrohotnu palijativu. Naslov je, dakle, krivi navod, ironijska dosjetka.
Naslov Dabogda te majka rodila10 dopunjen je ilustrativom na naslovnici – prednjoj i stražnjoj korici knjige – autora Mirka Ilića. Kričavonarančasto-ružičasti torzo pandan je izazovnu naslovu djela. Za neke odbojan, drugima štosan. Performativ. Iz te instalacije bezizražajno gledaju oči utisnute u predio grudi. Tako je dojka okvir za oko, trbuh okvir za usne, pubescentno nijansiran Mons veneris samim sobom rječit. Ilustracija, pretpostavljam, treba djelovati kao jaka frojdovska poruka u koju se ovdje nije nužno zaplesti. Majčino je nevoljko dojenje vlastitih kćeri karakterološki iterativ romana. Pozljeđivanje govorom na što kći uzvraća pomišljenim, ali neizgovaranim kletvama:
(…) često mi je znala reći: „ Da te nisam rodila, da te nisam dojila11, da me majka nije prisilila na udaju (…) sve ste mi životne sokove isisali, ti, tvoja sestra, tvoj otac, moja majka i moj brat. Pojeli ste me (Rudan: 89).

Naslov se knjige – mimo ilustriranih korica – doima paradoksnom kletvom. Nonsensnom. Ima bijesa, očaja. Kletva kao govorni čin negativno je intonirana želja. Iz kojeg lošeg iskustva? Zašto? Kome je upućena? Onome tko (ni)je rođen? Dàbōgda te rodi – koja te rodila? Zasad je tako da (po)rođenje ishodišno vezujemo uz rodilju, onu koja nas porađa. Rodilja, dojilja i majka nisu jedno te isto, premda u većine jesu. Znanost se bavi pokušajima alternativnog prijelaza iz intra(uterinoga) u eksterni život. Surogat-rodiljama u raznim varijetetima. Posveta s početka proze: Za kćeri i njihove mame izmiruje suprotstavljene strane. „Rođena od majke“ ispovijeda svoj „grijeh“:
(…) ne mogu je zagrliti, to me ubija, ni poljubiti, ni milovati joj kosu, da li je zaista leđa toliko bole (…) da li bi moja majka bila depresivna da nije kći posesivne majke, sestra zločestog brata, žena zlog muža, majka hladne kćeri… (Rudan: 162).
Uz uprizorenje romana, autorica komentira:
Napisala sam roman da bih pomogla sebi, ali sam tek gledajući predstavu doživjela pravu katarzu. Jer, iako su poruke predstave iste kao one u romanu, predstava je nešto drugo. Ova me predstava oslobodila bremena krivice12 i dovela istinski do oprosta. Hvala glumačkom ansamblu i redateljici na tome13.
Majka je ȏsna tema. Njezin bolesnički martirij i napokon smrt kao kraj nepodnošljivim bolovima za koje se smatralo da nisu neizdržljivi nego fantomski, histerični, da majka manipulira okolinom radi dodatno iznuđene pažnje bližnjih i personala. Utoliko je kćerina krivnja veća – završetak romana jest fabulacijski obrat: ispostavilo se da je majka doista trpjela nepodnošljive boli: (…) „Nevjerojatno“ , rekla je (glavna sestra), „njeni su nalazi prava koma, snimili su joj pluća i otkrili metastaze na kostima, mora da je sve ovo vrijeme strašno patila…“ (str. 227). Majčina fizička bol provodni je vapaj gotovo na svakoj drugoj stranici romana. Otac je kolateralna nit priče o malomjesnome odrastanju i naglom kćerinu napuštanju roditeljskog doma za titoističke paradigme. Postsocijalistička tranzicija uokviruje narativ kasnijih, punoljetnih dana junakinje, kad se osovila i odlučila uzeti život u svoje ruke (str. 212).
Camonova pripovijest organizira se oko sjećanja na majku, njeno pobolijevanje, gasnuće14 i smrt naturalističkim detaljizmom u kojem izostaje problem podvojenih osjećaja ilustriranih citatima Rudanove i Beauvoirove15. Bez ambivalentnih osjećaja, posve predan spomeničkom udivljenju majčine žrtvodajne naravi. Paralelnu nit tvori opisom očeve gradnje oltara za majku, njegova patničkog životopisa. Camon je (re)konstruirao (literarni) oltar za majku od sjećanja na očev mukotrpno građen i krajnjim naporom jedva dovršen oltar za svoju suprugu. Knjižica Oltar jest verbalni pijedestal za piščevu majku. Upis očeve stvarne geste u književnu zbilju kao ritualna metempsihoza – održanje majčine duše neumrlom. Camonov je oltar/knjižica Oltar – glas, most, blizina (Camon:75).
Po izabranome pripovjednom diskurzu, impostaciji i izboru emocija – bez toplo-hladnog laviranja16, po izostanku frojdovskoga žalca, pa makar i vrlo udaljene naznake kritičke note na obiteljsku prošlost, familijarno okruženje i odrastanje u vrijeme ratno-poratne gladi, iznimno teškoga života suseljana i pripovjedačeve obitelji – Camonova je ispovijest poput iznimke koja potvrđuje pravilo. Pravilo da književnost (i dramska) ne može bez časa anatomije, disfunkcionalnih, degenerativnih obiteljskih paradigmi koje autor raz-obličuje. Ako Camon ipak nešto razobličuje, onda je to klasna segregacija, društvena scena temeljena na nepravdi spram koje njegova obitelj iradira mitopoetskim posvećenjem kao iracionalni otok u međuljudskoj pustoši. Camon (kao da) pita kako je (bilo) moguće toliko neimaštine, ispod razine ljudskoga dostojanstva? Za neke, ne za sve. Sigurno i nasljedno vlasništvo. Također za neke, ne za sve. Ekonomska nepravda koja se reproducira izvana prema unutra, prema članovima malog fragilnog (seoskog) zajedništva disciplinarno organiziranog: pritisak na oca reproducirao se u pritisku na djecu.
Oltar se na prvu doima staromodno. Upravo radi himnoidna posvećenja roditelja, posebice majke. Vrijednosnim purizmom, moralnim koordinatama Camon je iscrtao svetokrug oko svojih roditelja.17
Nema ništa staromodno u vrijednosnome probiranju koji na vrh osjećajnih i ćudorednih preferencija stavlja neupitnu ljubav. Bezrezervnu. Onu koja odgovorno, po cijenu života i permanentne žrtve, samoprijegorno održava, štiti, roditeljski hrabri.
Jergovićev esej započinje suhim iskazom: Umro mi je otac (str. 7). Camusov Stranac slično: Danas je umrla mama (str. 7). Nakon posmrtnoga bdijenja, pogrebnoga ceremonijala, usputno zamijećenih staračkih bezubih lica majčinih domskih prijatelja, Camusova se priča sve do pred kraj odvija u drugom pravcu, gdje nema tematiziranja majke i njezine smrti. Raspredaju se jedna za drugom incidentne peripetije koje su glavni lik dovele do utamničenja i smrtne kazne. U drugome dijelu priče Mersault se opet vraća majci nakon što ga je branitelj upozorio kako se istražitelji raspituju o njegovom privatnom životu te su doznali da se je navodno pokazao bešćutnim na dan majčina sprovoda. Stoga ga je branitelj priupitao je li na dan majčine sahrane mnogo patio. Odgovorio je:
(…) Svakako sam mnogo volio majku, ali to ništa ne znači. Sva su zdrava bića manje-više koji put poželjela da umru oni koje vole. (…) Onoga dana kad smo pokopali mamu, bio sam vrlo umoran i pospan, pa nisam vodio računa o onome što se događalo. Jedino mogu pouzdano reći da bih radije da mama nije umrla (Camus: 52).
Na zadnjoj stranici, gotovo na kraju pripovijesti, mísli je usmjerio k majci, povodom njezina zemaljskoga kraja taknuo se predsmrtno/posmrtnih preoblika te početnu i završnu tanatomorfičku sliku simbolično zatvorio.18
Jergović svoju ispovijed zatvara očevim ukopom, svojim izostankom, nedolaskom. (…) Otac je umro i s time smo gotovi (str. 157)19. Oba su pisca tako koronom opisala ontičko/ontološki krug oko života i smrti oca/majke. Sve je, inače, u ova dva nakratko povezana djela udaljeno. Poetološki, fabulom, tehnološki, jezično-stilski, žanrovski – Stranac je fikcija, Otac najvećim dijelom „fakcija“. U Jergovića nema programatske distance – onog što Ernaux naziva plosnatim pisanjem. Jergović je poslovično redundantan; u ovome eseju čestih metatekstnih objekcija koncentrirano je nadvit nad svoj komprimiran životopis.
Camusov Mersault gotovo godinu dana nije posjetio majku u „ubožnici“, između ostaloga i zato da ona ne bi plakala pri njegovu odlasku i da on ne bi, zbog napora uz putovanje autobusom, izgubio cijelu nedjelju. Sutradan po majčinu ukopu odlazi na kupanje, potom u kino s Marie. Sablažnjivo? Ravnodušnost? Apatija? Zamrznuto (frozen) žalovanje? Jergović spominje uobičajenu dnevnu kolotečinu uz vijest o očevoj smrti i sahrani:
(…) U nedjelju smo, nakon što sam na zaslonu mobilnog telefona pročitao vijest, otišli na tržnicu, kupili meso i povrće za ručak, a onda, kao i svakog dana, sve hrvatske dnevne novine (Jergović: 158).
Otići na kupanje, u kino, na tržnicu, u gostionu, prelistavati novine i sl. po sahrani ili na vijest o smrti bližnjega praktične su egzistencijalne realije, svakodnevni su ritusi koji se ne kose s osjećajima kakve pokreće smrt bliske osobe. Mersault se doima stranim/čudnim/hladnim jer ne manifestira očekivanu žalost niti o njoj previše govori. Znači li da nije emoviran (?), da nije (pod)svjesno okupiran majčinim odlaskom? Pažljivijim čitanjem dade se deducirati skrivena osjećajna sprega sina i majke: Stranac (Mersault) veli kako ga je majka, dok su još živjeli zajedno, neprestano nijemo pratila pogledom (str. 8). Nekoliko stranica dalje opet usputna poruka:
(…) Stan je bio ugodan dok je mama bila u njemu. Sad je prevelik za mene, pa sam prenio stol iz blagovaonice u svoju sobu. Boravim samo u toj sobi (…) Sve je ostalo zapušteno (Camus: 18).
U citiranome fragmentu nema eksplicitne topline, ali ni otuđenja sina spram majke.
Jergović nije izgovorio tata barem trideset godina. Nisu bili bliski, premda ga odmalena prati komentar da je isti otac. Autorefleksijom: (…) katkad skoro njegovo zrcalo (str. 93).
U Rudanove: (…) Ni mrtva, ni mrtva mu ne bih rekla „tata“, ni mrtva (Rudan: 81).
(…) ne sjećam se da li sam tri puta u životu izustila „mama“, možda dva puta u bolnici dok su u mene gledali doktori i medicinske sestre, neka čuju da smo bliske. (…) Ali da bih joj u normalnoj situaciji rekla „mama“…nikad. Ma, baš nikad (isto: 73).
Da je očeva paslika, Jergović ponavlja više puta tijekom ispovjednog štiva i to autoanalitičkim prigovorom na svoju narav.20 Sina – istog oca – nije prihvaćala očeva majka, baba Štefanija koja se unuku predstavljala tetom (!), odbijajući prihvatiti istinu o svome sinu kao o dječakovu (piščevu) ocu te o sebi kao unukovoj baki. Htjela je svoga sina samo za sebe21 – komentira Jergović ponašanje svoje bake po ocu. S ocem nikada nije razgovarao o očevu životu, o životu bez oca, obilježenom posesivnom majkom, što nije rijetkost u dijadama mati-sin, ali je bizarna pojedinost da je krajem ljeta 1945. godine kao sedamnaestogodišnji gimnazijalac-partizan toj posesivnoj majci Štefaniji (…)
stigao poluživ, bolestan od pjegavog tifusa, a ona ga je jedva pustila u kuću, jer je otišao s partizanima da ubija Hrvate (Jergović: 21). Pa je ležao u postelji i buncao, a ona mu je govorila neka crkne. (…) detalj posve neupotrebljiv u literaturi i nevjerojatan u životu – nije mu htjela pružiti čašu vode, a on je bio neprestano žedan (isto: 21).

Trafikantkinja Regina – Kazimiera – potpuno hladna spram svoga djeteta – nije otvorila vrata svome jedincu, sedmogimnazijalcu Filipu Latinoviczu otjeravši ga jer joj je ukrao stotinjarku pa tri dana i tri noći pio i lumpao sa javnim ženama i kelnericama22. Ostala je i drugi put neumoljiva, kad apatrid Filip nakon mnogo godina izbivanja opet staje pred njezina vrata. U Regine je kazneni progon sina potaknut deficitom ljubavi. Filip za odrastanja nije smio saznati tko mu je otac. Punitur, ne peccetur unatoč tome što je opskurna scenerija grijeha u srži Reginina životopisa. Baba Štefanija karika je koja (ne)dostaje u poročnoj i nesretnoj sarajevskoj grani jergovićevštine – ona je uteg u odnošajnim naporima oca i sina da uspostave trajnu bliskost. Ona je uzrok očeve defenzivne crte, zaposjela je očevu slobodu volje, postala autoritetnim surogat-ocem, onemogućavala mu autonomiju izbora, zauvijek se interpolirala između sina i unuka: (…) majci je oprostio.(…) Tada i uvijek, ona je bila u pravu.(…) nema epskog deseterca, koji bi mogao podnijeti ovakav oblik majčinskog zlostavljanja i familijarizacije revolucionarne ideologije (Jergović: 25).
Autor učestalo propitkuje je li ga – nije li ga – otac volio, je li ga ipak jako volio, nije li obiteljsko-ideološko-političkim backgroundom – ruletom gena (autorova sintagma) otac bio unaprijed onemogućen da zavoli sebe, a onda i svoga sina. Hipotetičkim silogizmima analizira i svoju privrženost ocu: je li pak on oca (dovoljno) volio? Žali li za ocem? Ako im je osjećajna privrženost „nasljedno“ polovična i promašena, onda je to zato što očev otac nije ni znao za svoga sina, a kamo li ga zavolio, što je nevoljen i nepriznat sin – autorov otac – bio nejak da iskorači iz simbiotskoga klinča s autoritarnom majkom Štefanijom i prekine kauzalni hodogram Father/Motherconflicta.
Više puta pripovjedač ponavlja istu ili variranu formulaciju: nije me se ova epizoda osobno ticala, odnosno: nije me se njegov tifus osobno ticao. Ponavljanje je ciljano. Epizoda s tifusom jest punctum saliens ukoričene ispovijesti dopunjene autorovim variranjem predodžbe polumrtvog dječaka u ognjici kojega mati optužuje za nacionalnu izdaju i komunizam, i njega koji joj to nije u stanju ni zamjeriti (isto: 26). Podcrtavanjem se očituje osjetljivost kazivača: zapravo ga se jako tiče „epizoda s tifusom“ jer je sinegdohična. Zaključuje da je ta epizoda na njega formativno djelovala kao važna porodično-ustaška memorabilija (isto: 27). Ilustrira očevu nevinu krivnju spram svoga sina, autora ove ispovijesti, koji u transgeneracijskome nizu kreće od pȏročnog pradjeda, neznanoga djeda, babe Štefanije, do svoje neugasive zagledanosti u obiteljsku prošlost, posebice u oca kojega u poluizmišljenim pričama optužuje da je slabić i nikogović, koji sinu (pripovjedaču) nije dao priliku da bude nekome sin (isto: 27)23. Ponovimo: ni očev otac nije dao priliku svome sinu, pripovjedačevu ocu da bude nekome sin. Sin (autorov otac) nije se usudio saznati tko mu je otac ni upoznati ga, premda je neznani očev otac – bonvivan – cijelo vrijeme dugovječnog života proboravio u istome gradu, Sarajevu. Epicentar ispovijedi, stvarni krivac bolnih svjetonazorskih rezova u mladoga autobiografa Jergovića nije otac, dubinska je tema njegove ispovijedi očeva majka, autorova baka Šefanija – Mantis religiosa, gora od Regine Kazimiere jer je bila zbiljska. Bila je izvanknjiževnom biografskom činjenicom kao samohrana majka, indoktrinirana gigantski uvećanim, kolektiviziranim idealom nacionalnoga jastva sotonske epifenomenologije (Horkheimer/ Adorno).
Osjećajna protuteža toj baki i neznanu djedu jesu nona i nono po majčinoj strani, razgranati multietnički, plurikulturalni identiteti koje autor živo pamti i u svojim tekstovima reinkarnira. Pijetetno, s izrazitim poštovanjem taknuo se tete Pauline, časne sestre, najneobičnije od svih očevih tetki – jer je bila dobra i moralna osoba. Ona je uvelike formirala autorov katolički, ateistički i osobni identitet (isto: 146-7).
Otac u Rudaničinu romanu nije posjetio svoju majku nijednom u dvadeset godina. Rezidualni Abel i Kain, Schillerovi Razbojnici, Franz i Karl Moor, kompetitivni zazor od voljenijeg sina i mrskoga brata. Ni kći (pripovjedačica) nije odavno, otkako je u devetnaestoj godini nenadano napustila dom, kontaktirala s ocem. Osim dva puta telefonom za volju maminih egzistencijalija. Osim u snu u kojem prolazi pored oca kao da ga nema, onako kako je inače prolazila pored njega. Kao da ga nema (Rudan: 28).
U Rudanove i Winklera leitmotivi su iznimno važan gradbeni element. Semantostilski indikator i dinamizator narativa. I više: kompozicijska dominanta. Ima ih nekoliko, različito strukturiranih. Tehnološka posebnost Rudaničina romana jesu dijalozi majke i kćeri, za kratkih, ali gotovo svakodnevnih obilazaka/posjeta bolesne i onemoćale majke u domu za starije i nemoćne. Sinkopirana pitanja/odgovori, intonativno i sadržajno iterativni gotovo za svakog kćerinog dolaska, do u majčin smrtni ishod. Ponavljanje u ponavljanju kao signal robotiziranih radnji iza kojih zjapi odnošajna distanca, fitilj odnošajne iritabilnosti24. Dijalozi su počesto „odrađivani“ telefonski, ogoljeni komunikacijski torzo, sveden na upit, na bolno ječanje, na glasanje fizičkoga bola u majke, jauk zasićenja i vrisak bezizlazja u kćeri. Konverzacijska razmjena teče po matrici pretpostavljene, ali često potisnute ili suspendirane empatije s majkom koja se doima glumećom patnicom, zahtjevnom unutar svoga bolesničkoga univerzuma iz kojega jedva da ima sućutnoga interesa za kćeri, za teško bolesnu drugu kćer25. Uzrok – učinak/ akcija – reakcija: majčin dugogodišnji manjak roditeljske empatije ogleda se u posljedičnom neuspješnom naporu kćerke da mobilizira (Morinovu) dužnu ljubav spram umiruće majke. Majčine su replike ili upiti najčešće prigovorni, žalopojke, s otvoreno iskazivanom željom za skončanjem: Zašto ne mogu umrijeti, imaš li neki odgovor (str. 201)? Pripovjedačica više puta rabi glagol režati za majčine telefonske replike kao signal prigušene agresivnosti zbog bolova koje trpi, a okolina ih omalovažava:
(…) Nazvala sam je.
„Gdje si do sada? Kada ćeš doći?, da li će danas netko doći, koji je dan, koliko je sati? Boli, boli, boli, da znaš kako boli. Strašno boli, umirem u najstrašnijim mukama…“
Glas joj je bio slab, ipak je režala.
„Doći ću“
„Kad!“
„Popodne.“
Tresnula je slušalicu ili joj je pala iz ruke, a ja bih bila popila nešto oštro da ne pijem
praxiten (str. 197-8).

U Rekvijemu se ponavljaju imenske apozicije, atributi, tituliranja uz neka imena, slike iz djetinjstva i mladosti, fragmentirane očeve i majčine replike, evokacijske sekvence uz ponašanja mještana rodnoga Kameringa (Koruška) i zavičajne regule26. Ponavljanje je u funkciji preuveličavanja. Winkler nesumnjivo pretjeruje, namjerno i osvetoljubivo. Egzotizira naslijeđene mjesne anegdote, lokalne predaje (kon)fabuliranjem bizarnih pojedinosti, atributnim ili predikatnim proširenjima – karikirajućima – koja većinom zauzimaju gotovo čitavu stranicu (usp. str. 25 – 6). Winklerova je rečenica općenito „dugotračna“, rizomska i amplifikatorska, asocijacijama nepresušna. Fantastičarska i uza sav naturalistički detaljizam magijsko-nadrealna zbog hiperboliziranja27 disfemističnoga tipa. Slikarski pandan ruralnom kamerinškom univerzumu Rekvijema dijelom nalazim u renesansnima Pieteru Brueghelu (Borba mesopusta, Nizozemske poslovice), Hieronymusu Boschu (Nošenje križa), njihovim vjersko-alegorijskim fantazmima, žanr-slikama, humorno-satiričnim parabolama. U nekoliko diskontinuiranih portretnih poteza predočena je pripovjedačeva razgranata obitelj, pretci i živući bližnji. Majka i otac, braća i sestra, tete, stričevi, bake i djedovi utisnuti su u nezacjeljivo tjeskobno sjećanje. Uz očevu sestru redovito je dometnuto dobra teta Trezica, čak dva puta unutar jedne rečenice (usp. str. 17; 73; 104). Time ju je kazivač očigledno izdvojio kao svijetao lik među nizom kontaminiranih karaktera koji pričom prevladavaju. Majku i sestru također izuzima i sućutno štiti od difamacijskih kvalifikativa kojima priča obiluje do karikaturalnih razmjera28 (usp., primjerice, str. 60 – 61). U taj mali nîz pozitivki ide i (…) šogorica moga oca, debela teta Mitze, majstorica slastičarka i vlasnica slastičarnice. Doima se kompulzivnim piščevo opetovano vraćanje jednim te istim iskaznim dijelovima te je čitatelj isprva sumnjičav spram takve mikro/makrostrukturne strategije kojom se mehanički troši dragocjeni pripovjedni prostor ionako tanahnoga opsega štiva. Čitatelju je dovoljno jedno ponavljanje neke sekvence pa da oslobodi dodatnu pažnju na rečeni tekst. No, kad se ponavljanje višestruko ponavlja, to biva čitateljski intrigantno kao autorova nad-poruka kod koje valja zastati. Groteskno nakošenje gradi višekratnim ponavljanjem u ponavljanju: riječ je, primjerice, o stricu Franzu, očevu bratu, višem školskom savjetniku iz Oberdrauburga, koji je za Drugog svjetskog rata bio u SS postrojbama u Nürnbergu i koji pri obiteljskim okupljanjima redovito ponavlja,
(…) a da ga njegova braća ili šurjak za to nikad nisu pitali, (…) da je u Nürnbergu samo sjedio za pisaćim stolom i da ništa nije kriv. „U Nürnbergu sam samo sjedio za pisaćim stolom i ništa nisam kriv!“, bila je njegova stalna izreka koju smo slušali više od dva desetljeća iz godine u godinu…(Winkler: 26).
Inačica: (…) koji je u Drugom svjetskom ratu bio u SS postrojbama u Nürnbergu – „Samo
sam sjedio za pisaćim stolom i ništa nisam kriv, nema mi se što predbaciti!“ (str. 48,
varirano i na str. 25, 63).
Rekvijem je polidiskurzan, slojevit razinama autobiografske fikcije, putopisne esejistike, etnografskih i historiografskih impresija o istočnjačkim, posebice indijskim tanatopraksama kao kontrastna paradigma zapadnjačkom pogrebnom licemjerju29. Podijeljen je na 11 naslovljenih cjelina. Svaka cjelina započinje fragmentom japanske balade o Narayami koju je književno obradio Shichiro Fukazawa. Knjiga je uokvirena početnim i završnim epigrafom kojim se podupire tema smrtnoga časa.30 Rečena japanska balada trebala bi – kao poučni intertekst – podcrtati zapadnjačku nespremnost na činjenicu ljudske prolaznosti. U knjizi se nekrofilno (Winklerova autorefleksija, usp. str. 67, 104) i živahnim detaljizmom31 (!) opisuju hinduistički rituali spaljivanja na obali svete rijeke, plamteće lomače na kojima mrtvi gore i gasnu do dugo u noć. Kako o zavičajnim (rodno selo Kamering, Koruška), tako o indijskim (Harishchandra Ghat na Gangi u Varanasiju) posmrtnim praksama. Winkler filigranski opisuje zavičajnu i istočnjačku ukopnu galanteriju, žalobnu odjeću umrloga, garnituru uz katàfalk, dekoriranje i boju lijesa za odrasloga, za mladež, za dijete, cvjetnu i draperijsku simboliku, pompfinebralnu inscenaciju, mrmljajuću (kršćansku) molitvu, napjeve, ukopnu „tehnologiju“, i redoslijed hinduističkih/ katoličkih obredno-sprovodnih sekvenci.
Rekvijem je kompozicijski poliptih sačinjen od:
simboličkog rekvijema ocu (De profundis…) – djelomičnog òprosta ocu i persiflažnoga portretiranja zavičajnika;
anatomije nacionalfašizma kroz obiteljski okular, očeva sjećanja i osobnu vizuru prepričanih arhivarija;
anatomije najamničkog nomadizma, kolonijalnoga izrabljivanja, zlostavljačke prakse nad domicilnim, pauperiziranim indijskim življem, a na primjeru koloniziranih njemačkih gastarbajtera.32
opisa indijskih posmrtnih postupanja;
Dva su leitmotiva ključna jer su neposred(ova)ni tùmač Rekvijema:
Zapamti si zauvijek! Kad ja umrem, ne želim da dođeš na moj pogreb! (str. 39, 47, 58 i dalje)
Bilo mi je drago što sam ostao u Roppongiju …
Roppongi je dio Tokija u kojem je pripovjedač boravio s obitelji kao gostujući pisac. Dok je čitao svoje priče, za simpozija i književne večeri zatiče ga telefonski poziv s viješću o smrti oca. Godina je 2004. Otac, Jakob Winkler vulgo Enz, umire u devedeset i devetoj godini. Sinu je pred smrt u više navrata naglasio neka ne dolazi na očev pogreb. Jer je držao da je sin-književnik u svojim tekstovima pretjerao u karikiranju i neistinitom pisanju o sumještanima. I jer je strahovao da bi zbog klevetničkog pisanja sina mogli prebiti na mrtvo ime, pošteno (ga) propustiti kroz šake. Sin je s olakšanjem primio vijest o očevoj smrti: laknulo mu je, pao mu je kamen sa srca, napominje. Nije se više morao baviti razmišljanjem ostaje li u Tokiju ili se vraća kući. Winkler se u više navrata preispituje: je li ispravno učinio što je poslušao očevu kletvu. Spominje svoju katoličku savjest, sukob u svojoj savjesti. Indikativno i usputno: Rudanova je obuzeta starom socijalističkom krivicom. Winkler imaginira kamerinšku sprovodnu ceremoniju istovremeno pijuckajući talijansku mineralnu vodu Pellegrino u dalekom japanskom baru pogledavajući u ekran TV-a, u sekvence filma Lost in Translation, pri čemu glumičino Kad putuješ? upućeno filmskom Billu i njegov odgovor: Sutra! ima anagogijski odjek u smislu sinovljeva pretpostavljenog, ali otklonjenog putovanja na oproštaj s ocem, kao očevu metempsihozu, kao otkrovenje nekog dubljeg smisla osujećenog putovanja kući. Prisjeća se neugodnih očevih eskapada, neumjesnih primjedbi:
(…) Govori ili seri slova!, rekao si jednom dok sam bio dijete, kad si mi nestrpljivo postavio neko pitanje. (…) kad je majka već odavno bila bolesna od svoje sve pomračenije duše i kad se bojala da će uskoro umrijeti, rekao si joj: Uskoro ćeš izgledati kao ovaj ovdje!. Pritom si prstom pokazao na mene, najslabije od sve tvoje djece. (…) jednom drugom prilikom (…) rekao si: Ti si za mene zrak! (…) Gubi se! Slušao sam često – jer sam znao da sam ja jedini zrakoprazni prostor u tom selu, komad vakuuma koji je u obliku djeteta uskovitlao stajski zrak. (str. 77)
Između 58-e i 70-e stranice Rekvijema šest se puta anaforično ponavlja iskaz: Bilo mi je drago što sam ostao u Roppongiju i potom se povećim odlomcima obrazlaže kazano. Drago mu je bilo ostati da ne mora gledati kamerinške licemjere i kondolente od kojih bi mnogi radije u jamu zatrpali njega, pisca nepoćudnih tekstova, nego li piščeva oca; da se ne mora sresti s rođacima i braćom, njihovim ženama, naročito da ne bi morao slušati posmrtna zvona od kojih je davno njegovo malo nasmrt prestrašeno dječje srce bezumno lupalo. U dalekom Varanasiju za pripovjedne sadašnjosti čuje – uvijek i svugdje – ta rodna posmrtna zvona: napominje da je sedam sati navečer za njega na cijelom svijetu opasno doba, jer zapadne u melankoliju i zebnju. Rekvijem je makabralna panorama: u par naturalističkih poteza dotiče se bake po ocu, nesimpatične, autoritarne starice i praktičnih tehnikalija uz njezine posljednje dane, hirovitu narav. Krezube bake koja je tjednima prije svoje smrti neprestano dozivala sina jer se bojala smrti i često vikala da ne želi umrijeti! Piščev je djed, stari patrijarh Jozef Winkler, seljački sin, dopustio svome sinu – pripovjedačevu ocu – da mu se obrati s „ti“ tek nakon tridesete godine života. Otac se u djedovoj nazočnosti nije nikad usudio pokazati naklonost svome sinu. Stari djed Jozef nije volio svoga unuka, imenjaka, nije mu se, napominje pripovjedač, dopadala unukova svojeglavost. Pripovjedačev se otac čitav život podčinjavao svome ocu.
(…) Od mrtvog djeda koji je ležao u donjem dijelu lijesa jezovitiji je bio samo još crni poklopac s prikovanim križem naslonjen na zid… (28)
Iz nanizanih predložaka razabire se da je mala obiteljska (i krnja) zajednica kao društveno posredovana nemilosrdna prema sebi, da su djedovi i bake, očevi i majke tragom naslijeđena obrasca ponašanja agenture društveno-ekonomske (tržišne) arene, da su matrice podčinjavanja starijemu i obiteljskom ulogom nadmoćnijemu (ocu i majci) djeca pred-ložena na milost i nemilost (ne)kontroliranih nagona, discipliniranja kategoričkim imperativom dužnosti (Adorno), građanskom stavu prema autoritarnosti. Dom i obitelj nisu se realizirali kao zaštitničko i zaštitno mjesto jer ni očevi i majke nisu dobili zaštitu u svojim odrastanjima: djedovi u navedenim predlošcima zarana su, s tri-četiri godine već pomagali na njivi, osjetili surovost teškoga rada, siromaštvo, grubost i autoritarnost roditelja. Jozef Winkler ne može se sjetiti je li ikad sjedio u očevu krilu. Kad je imao petnaest godina otac ga je, kaže, mrzio. Pamti blatne očeve gojzerice, plave radničke hlače zaprljane stajskim izmetom.
Majka u Rudaničinu romanu pamti i često sanja kako je mlate majka, brat, i moj otac (str. 162). Baka je majku natjerala na udaju. Ispisala ju je iz škole nakon petog razreda, premda je osnovna škola bila besplatna. Bitna je životna škola, kazuje otac s pet razreda talijanske osnovne škole, zastavnik pa ribar, vrtlar koji je, po vlastitoj predodžbi, za života mnogo radio.
Oca su u pripovijesti Mjesto ispisali iz škole jer ga nisu mogli više hraniti, a da ništa ne radi.
Njegov je otac, djed pripovjedačice, radio na farmi kao kočijaš, ljeti kosio i prikupljao žito. Čitav život od osme godine radio je samo to. Nije imao vremena naučiti čitati i pisati (Mjesto: 17). Za najmanju sitnicu djecu bi mlatio kapom, bio je strog, postajao bi nasilan ako bi neki član obitelji čitao, udubio se u knjige ili novine. Očev ambijent, prisjeća se pripovjedačica, srednji je vijek u analogiji s Proustom.
Prisjetimo se opet Jarnevićeve, paralele odgojnoga miljea u kojem je odrastala i kojega rezidualni obrasci traju u nanizanim djelima (Ernaux, Winkler, Rudan):
(…) Često vikaše mati na mene radi tobož dangube, kada nad knjigom visih, a dogodi se da se i porekosmo. Ovaki prizori neuplivaše ugodno na moju dušu, i mlaze suzah prolievahu moje i onako slabe oči.(…) nastojaše mati da me nagovori na udaju. (Jarnević: 11)
Uz fizički gubitak (smrt roditelja) svi oni prorađuju kolateralne gubitke, pospremaju kuću bitka, dom kao obiteljski àrhe. Izuzetak je Camonov Oltar jer sin nema problema s krivnjom, svojom ili roditeljskom, pa onda ni s òprostom.
Riječ je o kronikama pretežno ambivalentnog odnosa spram jednog ili oba roditelja, anatomiji obiteljskih sveza. Radikalna, beskompromisna „ostavinska rasprava“. S pijetetom tek po završnom računu spram bližih i daljih srodnika, palanačke uskogrudnosti, privatne – književnom proradom – javne povijesti.

Bilješke: 1 Dragojla Jarnević (1812. – 1875.), Dnevnik, priredila Irena Lukšić, MH Karlovac, 2000., str. 10; Citat preuzet bez ortagrafskih intervencija, s izvornim gramatičkim i pravopisnim pogreškama, komentar I. Lukšić, str. 779. Dnevnik je pisan od 1833. do 1874., najprije na njemačkome pa hrvatskome jeziku.
2 Posuđeni naslovi djela: Roppongi. Rekvijem za oca (Leykam international, Zagreb, 2009.) Josefa Winklera, dalje u ovom tekstu ekonomičnosti radi Rekvijem; Oltar za majku (Durieux, Zagreb, 1996.) Ferdinanda Camona, dalje u ovom tekstu Oltar, kao dio za cjelinu.
3 M. Jergović, Otac, Edicija Ledolomac, Rende, Beograd 2010.; V. Rudan, Dabogda te majka rodila, VBZ, Zagreb 2010.; S. de Beauvoir, Vrlo blaga smrt, Naprijed, Zagreb 1969.; A. Camus, Stranac, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb 2004.
4 Jedna žena/ Une femme, 1989., Nisam izašla iz svoje noći/ Je ne suis pas sortie de ma nuit, 1997. Cit. prema Bilješci o autorici Damjana Lalovića – ujedno i prevoditelja djela, Ernaux: 88. – 89. Natuknica o autorici u Leksikonu stranih pisaca neznatno odudara i navodi godinu 1983. kao godinu tiskanja Mjesta te 1987. kao godinu tiskanja proze Jedna žena. Usp. Leksikon stranih pisaca, ur. D. Detoni-Dujmić, ŠK, Zagreb 2001., str. 322. Ela Agotić navodi 1984. kao godinu prvog izdanja Mjesta te godinu 1988. za prvo tiskanje Jedne žene. Usp. njezin pogovor knjizi Samo strast (Passion simple, 1992), Vuković-Runjić, Zagreb 2002. Natuknica u Leksikonu navodi doslovni prijevod: Jednostavna strast, uz godinu 1991.
5 Jergović: (…) Da li ja to upravo kažem da me otac nije volio? (…) Ništa me u toj pomisli ne uznemirava, osim strepnje pred mogućom patetikom, nakon što je sad napisana (Otac: 96).
6 Primjerice, katarzičnim iskazom: (…) Kćeri sam rekla: “Gledaj i uči i ubij me na vrijeme.“ Da nisam kukavica, davno bih svoju majku ubila (str. 142).
7 Rudan: (…) što osjećam prema svojoj majci, da li sam joj oprostila, može li se ikad išta oprostiti, što je oprost? (…) morala bih i zaboraviti i oprostiti jer je meni moja majka bila dobra? (Rudan: 195 – 6)
8 Trauerarbeit; work of mourning; travail du deuil; naročiti osjećaj krivnje i „patnje koje subjekt nanosi samom sebi“. Usp. J. Laplanche – J. Pontalis, Rječnik psihoanalize, A. Cesarec, Zagreb 1992., str. 303. i dalje; Ivan Buzov, Psihoanaliza žalovanja, Jumena, Zagreb 1989.; Tatjana Jukić, Revolucija i melankolija: granice pamćenja hrvatske književnosti, Naklada Ljevak, Zagreb 2011.
9 Navedena proza Josefa Winklera (rođenog 1953.) nagrađena je nagradom Georg Büchner za 2008. godinu. Knjiga Mjesto francuske književnice Annie Ernaux (rođene 1940.) nagrađena je 1984. godine nagradom Renaudot. Pisac Ferdinando Camon (rođen 1935.) nagrađen je najvećim talijanskim nagradama, među kojima za navedeno djelo nagradom Premio Strega. Valja dometnuti da je na nedavnom 20. međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci (02.05. – 11.05.2013.) dramatizirana i inscenirana inačica Rudaničina romana u izvođenju HKD Teatra i HNK Ivana pl. Zajca (dramatizacija, režija i izbor glazbe Tatjana Mandić Rigonat) polučila vrlo visoku ocjenu gledatelja, Nagradu publike te Nagradu za glavnu žensku ulogu koja je pripala dramskoj prvakinji Editi Karađole.
10 Iz autoričine zahvale s kraja romana saznaje se da je naslov knjizi smislio Predrag Lucić.
11 Sjećanje je Dragojle Jarnević također ilustrativno: majka joj je otvoreno govorila kako je ne voli kao ostalu svoju djecu jer je nije dojila. Nedojena – nevoljena! Usp. (…) Moja nevolja počela sa životom mojim. – Na ime: Majka dojila svoju djecu prije i poslije mene, a meni bje dosudjeno ne sisati majkina mlieka. Razboleše majku sise i za mene uzeta dojka.(…) mati mi kazivala, netom da poimati stadoh, djetešcu sitnu i nejačku, da me ne ljubi, jerbo nesisah njena mlijeka. Oj, da bi se sve majke na ovo obzirale, više bi bilo ljubavi medju majkama i djecom…! (Jarnević: 9) Vratimo se književnosti: kad Rudanova u citiranom romanu (optužno i krajnje zaoštreno, za što, dosad, u hrvatskoj beletristici nismo imali primjera, nismo prije nje naišli na tako decidiran, jasan, direktan „napad“ na majke, klišeizirane patnice ili klišeizirane „gutačice“ muškaraca) pita što su radile/što rade, gdje su majke pretučenih, silovanih, zlostavljanih kćeri, onda se prisjetimo realističkih pisaca, građanskih dramskih tekstova, davnih antičkih tragedija u kojima obligatno, premda epizodno figuriraju tzv. dadilje, dojkinje, služavke i sl. kao zamjenska majka živućim, statusno privilegiranim ženama. Natalija Ivanovna (Nataša) ne uspavljuje i ne doji svoga sinčića Bobika – ima dadilju i dojilju. Sobaricu i kuharicu. Pitajmo u duhu Rudanove: Što ona za to vrijeme (ne) radi (usp. A. Čehov, Tri sestre)?
12 Rudanova spominje krivicu, Ernaux izdaju: moto s početka Mjesta posuđene su riječi Jeana Geneta koje znakovito signaliziraju problem kćerinih subverzija spram tabu tema, tabu stavova i obiteljskih tajni: pisanje je posljednje utočište nakon što počinimo izdaju. Zašto krivnja, izdaja ako biva da su na djelu krivnje i izdaje roditelja spram kćeri i sinova? Rezultat očeva/majčina odgoja jest da djeca od samog početka traže pogrešku u sebi (Horkheimer/Adorno).
13 http://www.novilist.hr/Kultura/Kazaliste/Dabogda-te-majka-rodila-obiteljske-traume-i-sjene-proslosti Festival malih scena, posjet 20.05.2013.
14 (…) moja majka je imala izbočene velike plave žile na nogama i raspucane pete, s dubokim pukotinama.(…) brzo je ostarila. Posijedila. Nije živjela niti jedan dan, nije se htjela pomiriti s tim da bude stara prije nego što je uopće bila mlada.(…) natekle su joj žile nogu, kvrgave poput korijenja. Tada steče naviku da nosi visoke vunene čarape koje su sve pokrivale i sakrivale. Otad je zanemarila i taj dio svojega tijela. Iskrivila se, pa je počela zanemarivati i čitavo svoje tijelo, kao da ga više nema. (…) Htio sam je moliti da prestane umirati (str. 50; 56; 28).
15 (…) Ugledati spol moje majke, bio je to šok za mene. Nijedno tijelo nije za mene manje postojalo ili bolje reći nije odavno više postojalo. Djetetom ja sam ga dragala, djevojkom izazivalo mi je nemirnu odvratnost. Klasična osjećanja. Zato mi je i sad bio normalan taj dvojaki karakter mog osjećanja, mješavina otužnog i svetog: tabu (Bauvoir: 181).
16 Beauvoiraova, primjerice, ispovijeda: (…) u kući su morala biti sva vrata otvorena, a ja sam morala raditi uvijek pod njenim okom, u njenoj sobi i u njenom prisustvu. Kad bismo noću moja sestra i ja brbljale svaka u svom krevetu, ona je prislanjala uho na zid, žderala se od radoznalosti i dovikivala nam: Šutite! Nije dopuštala da naučimo plivati niti je ocu dala da nam kupi bicikl, jer bismo joj tim radostima, koje ona u životu nikad nije osjetila, mogle umaknuti.(…) Nije prezala da nam se nametne čak i onda kad je znala da je njeno prisustvo nepoželjno.(…) U odnosu na nas bila je često više nepromišljeno nego sadistički zla. Nije nam željela zlo, već samo to da sebi dokaže kako ima moć (Beauvoir: 199; 201). Ovdje nije moguće provjeravati vjerodostojnost književno-ispovjednih primjera, ni to koliko su izraz projekcije, nadogradnje, karikiranja, fantaziranja, uopće autoričine osjećajne i prosudbene ambivalencije spram majke te posljedično pripisane si krivnje zbog pomiješanih osjećaja i sudova uz njenu smrt. Zanimljiv je autoričin postupak prijekora-praštanja-pravdanja majke koji ide u nedogled, cijelom dužinom djela.
17 Usp. sličnu vrijednosnu gestu prožetu pijetetom (aureolom očinske figure) u kratkomu romanu Vrijeme koza (1993.) Luana Starove (rođenog 1941. u Pogradecu u Albaniji), makedonskog pisca albanskoga podrijetla (podatak preuzet s korica knjige). Proza je nagrađena nagradom Jean Monnet u selekciji za najbolji europski roman godine 1997. U nas je roman objavljen u Znanju, Zagreb, 2000. S tim u vezi citiram dio komentara Edgara Morina uz svečanu dodjelu rečene nagrade Starovu: (…) Luan Starova je nasljednik svog oca prema kojemu iskazuje dužnu ljubav i opravdano divljenje. I ja sam s njim dijelio iste osjećaje. Moj otac nije bio erudit ni mudrac kao Luanov otac, ali je bio otvoren prema drugima, bez predrasuda… (Starova: 163). Usp. također memoarsko-autobiografske tekstove braće Črnja u kojima na visokom obiteljskom „oltaru“ auratično sjaji njihov (nerazjašnjenih okolnosti stradanja) puntarski otac. Mati – figura neupitne postojanosti. Usp. Zvane Črnja, Život u žrvnju; Politička autobiografija, Zavičajna naklada Žakan Juri, Pula, 1997.; Berto Črnja, Zbogom, drugovi, MH, Zagreb, 1992. Usp. također eliptičnu, poetsku prozu, nagrađeno djelo mlade Riječanke, Teje Tulić (Tea Tulić, 1978.) Kosa posvuda (Algoritam, Zagreb, 2011.) pijetetnoga nagnuća, empatijskoga abreagiranja na gubitak voljene majke. Itinerarij nepovratnog odlaska, bolna katabaza u trogeneracijskome postavu. S odmjerenim humornim fugiranjem, galgenhumorom odlazeće nad samom sobom. Također, usp. Ivandićevu kratku prozu (Sanjin Ivandić, Riječanin, 1962.) Ni u grobu mi ne daš mira, Nikola! u knjizi naslovljenoj Zyprexa i…ostale nuspojave (ICR, Rijeka, 2011.). Jauk, isto pijetetan, spomenički bez ostatka, bez ambivalentnoga – toplo-hladno – protokola nad umrlim ocem. Melankolija produljena žalovanja, doslovna, prostodušna, dirljiva ispovjednom apostrófom.
18 (…) Prvi put nakon dugo vremena pomislih na majku.(…) nadomak smrti, bit će da se mama osjećala oslobođena i spremna da ponovo sve proživi (str. 94).
19 (…) Pravi razlog je taj što nisam želio da me itko u Sarajevu vidi pri tom posljednjem, simboličkom, susretu s ocem. Mene u Sarajevu više nema, i važno mi je da tako i bude (str. 157).
20 (…) Naslijedio sam sve njegove nezdrave sklonosti, karakterne mane i slabosti (…) samo u toj stvari i nije bilo njegove krivnje. U svemu drugom bio mi je kriv. A kako sam isti on, kriveći njega, krivio sam sebe (str. 8). Nešto od te njihove jergovićevske ogorčenosti sam, čini mi se, naslijedio, pa je često uzalud pokušavam gušiti (str. 14).
21 (…) Iako sam bio isti otac, isti njezin Dobro, bila je sigurna, i govorila je to okolo, da nisam njegov sin. Htjela je da mama i nona (baka po majčinoj liniji, op. D. B. K.) to čuju, pa je rekla dođi teti (str. 31, istaknuo M. J.).
22 M. Krleža, Povratak Filipa Latinovicza, Oslobođenje – Sarajevo, Mladost – Zagreb, 1980, str. 9.
23 (…) mrtav je, pa o njemu ništa drugo više i ne mogu znati, osim onog što nastaje iz literarne mašte. (…) Ali, i dok je bio živ,toliko sam malo o njemu znao da je za mene otac bio biće iz mašte. (str. 101)
24 „Pokrij me.“ /Pokrila sam je./ „Pokrij mi stopala.“/ Pokrila sam joj stopala./ „Pokrij me.“/ Ponovno sam je pokrila. „Pokrij mi stopala.“ Pokrila sam joj stopala. „Pokrij me.“ (str. 176)
25 (…) „Vidjela sam ti kćer“, rekla sam zlobno/(tj. sestru pripovjedačice, op. D. B. K.). Skupila se u krevetu i pokušala povući blijedoljubičasti pokrivač do vrata./“Kako je ona?“/“Umire.“/“Baš umire?“/“Baš umire.“/“Samo se ti nemoj previše uznemiravati, ako se tebi nešto dogodi…“ Čekala sam./ „Pojela sam zeleno i šetala oko institucije.“/ „Nije“, šapnula je Nepokretna Gospođa kojoj su noge kao dva balvana, „laže, cijeli dan u krevetu ječi, ʽboli, boli, boliʼ…“ (str. 122).
26 Ponavljani nizovi: debeli brat; gorljiva katolkinja; zadrti katolik; primjerna katolkinja; nasljednik obiteljskog imanja; jer me, kao i uvijek, grizla moja katolička savjest; selo izgrađeno u obliku križa; (…) čovjek koji je preživio dva svjetska rata; otac, sjedeći pod raspelom, te inačica koja se odnosi na pripovjedačeva oca: sjedeći kao i uvijek pod raspelom u kuhinji svoje seljačke kuće, itd.
27 Primjerice: sladunjava (…) Heidemarie Frommel (…) više (se) nije šepurila po selu u svojim štiklama, sada skromnija, ali koja još uvijek ni na jednoj nedjeljnoj misi nije propuštala posvećenu hostiju, nego bi tijelo Kristovo progutala cijelo cjelcato, i koja na glavi više nije nosila ilustrirani časopis kao izgužvani obojeni ukras u svojoj hidrogenom poblajhanoj kosi, ni Stern ni Quick (…) dok su Adam Frommel i njegov sin kružnom pilom komadali kosti i lubanju pokojnika, nabrajali sramotna djela živog i sramotna djela mrtvog, urlali riječi blaženstva uz zavijanje kružne pile, da bi naposljetku raščetvorili lijes i uz lijes posipali jedan drugoga finom, još toplom piljevinom. (str. 38 – 39)
28 Primjerice, uz sarkastičan komentar na životnu epizodu suseljana Frida Lemmerhofera s prišivenom donjom usnom (atribuira se unutar pola stranice teksta dva puta), koji na svakom pogrebu posebno glasno, tragično i usrdno pjeva i njegovu ženu Sonju – također dva puta unutar kratkog tekstnog odsječka pridijevano da je gorljiva katolkinja, ilustrativ je kojega – zbog njegove duljine – ovdje kratim: (…) dok je po tko zna koji put do rane zore u zadimljenoj seoskoj krčmi na obali Drave kartao (…) zaronivši glavu preduboko u kriglu s pivom, izvukla (ga je žena Sonja, op. D. B. K.) iz zadimljene krčme tako što ga je (…) zgrabila za kosu, nagurala u auto i odvezla na njegovo roditeljsko imanje, gdje su težaci desetljećima morali sjediti za stolom za služinčad, a ne za obiteljskim stolom, i bacila u svinjsku kaljužu, gdje su mu u preostalim jutarnjim satima njegove nesvjestice svinje rokćući i mljackajući odgrizle mošnje i napola ga kastrirale (str. 60). Istaknutim dijelom citata (boldirano) signaliziram Winklerovo socijaldemokratsko nagnuće, humanističku i pravdoljubivu crtu, svojstvenu i ostalim četirìma autorima – Camonu, Ernaux, Jergoviću, Rudanovoj.
29 Annie Ernaux zapaža: (…) Gore je počivao moj mrtvi otac, a dolje je ona posluživala pelinkovac i crno vino. Suze, tišina i dostojanstvo – tako se prema uglađenu svjetonazoru moramo ponašati kad nam umre netko blizak. Majka je kao i svi u susjedstvu, poštivala pravila lijepa ponašanja u kojima briga o dostojanstvu nije imala nikakvu ulogu (Mjesto: 11 – 12).
30 S početka knjige epigrafski je citat iz navedene japanske balade i tematski je uvod u prosede Rekvijema: Dođi oče, i pogledaj:/ Sve je više golog drveća./ Samo izađi i uzmi dasku./ Došlo je vrijeme za polazak (str. 7). Moto na kraju pripovijesti preuzet je citat od Georgesa Bataillea, a tiče se mističnog eha smrti: Onaj neuhvatljivi sjaj na nebu/pripada smrti…(str. 119).
31 Tako se kazivač-promatrač dotiče trga za spaljivanje na kojem je istovremeno gorjelo više lomača uz koje su se igrala djeca i (…) ponekad pomagala kod spaljivanja, tražila nakit (…) i gdje su se u toplom pepelu odmarali psi (…) čekajući poneki zalogaj, možda napola pougljenjeni dio ljudskog leša (…) ili su, oprezno, kako ne bi opekli jezik i nepce, valjali još vruće, sive ostatke ljudskih kostiju (…) i gdje su krave, telad a i bikovi žvakali narančaste girlande od nevena omotane oko mrtvih kao ukras…(str. 104). Često sam promatrao kako djeca doma (…) sami spaljuju truplo za koje su dobili samo par rupija bakšiša, čačkali bi bambusovim štapovima po lomači i posmrtne ostatke gurali dublje u žar kako bi što prije izgorjeli (…) Ili kako su domi, da bi izvršili „ritual lubanje“, smijući se agresivno, s nakupljenim bijesom popraćenim nedvosmislenim riječima na hindiju, šiljatim nagorjelim bambusovim štapom udarali po lubanji mrtvaca dok se ne bi rasprsnula na više komada (str. 104; 105).
32 Odnosi se na šezdesete godine prošloga stoljeća kada je veliki broj multikorporacijskih magnata za volju eksploatacije željezne rudače u Rourkeli (Indija) izvlastilo, raselilo, dijelom potpuno uništilo 32 sela, 13 tisuća Adivasija prisilno preselilo. (…) Bez korijena i bez izgleda za posao živjeli su brojni Adivasi kao obespravljeni seoski nadničari, kao sluge ili kao kuliji u gradskim slamovima. (…) Najmanje su dvije njemačke tvrtke u Njemačku redovito slale fotografije golih indijskih djevojčica koje se kupaju u rijeci Brahmani kako bi njemačke radnike nagovorile na sklapanje ugovora o radu u Indiji (str. 13; 15).