Arhiva oznaka: Moris Mateljan

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.

Moris Mateljan: Likovni

Mali Ratko ima jedanaest godina i požudu u očima.

Mali Ratko sjedi u prvoj klupi, i triput mu je pala olovka na pod. Svaki put mi je ispod katedre dodirnuo noge; prvi puta stidljivo, drugi puta hrabrije, treći put usnama.

Drugi dan smo imali likovni. „Pažljivo pokupite sve komadiće kolaž-papira ispod stola“, rekla sam dobrih petnaest minuta prije kraja sata,  „ništa ne smije ostati.“

Nisam se micala.

 

Fotografija: FidlerJan @ morgueFile free photos

Moris Mateljan: Kamen

Gradski golubovi su sve drskiji i sve se više usuđuju; nisu ni izbliza plahi kao prije dvadeset godina, primjetio je. Oni golubovi koji slijeću na ispuste prozora bolničkih soba gradskog KBC-a još su i gori. Znaju čak i ući u sobu. (Jedan se baš jučer starom šinjor Načinoviću posrao na cijev infuzije.)

Nije ni čudo. U bolničkim sobama su većinom starci koji otplaćuju danak dosadi hraneći golubove mrvicama bolničkih obroka, i tako godinama. Golub zna gdje može.

Ponekad dođu vrapci. Ponekad i koji galeb, ali to je rijetkost.

Galebov zov kad se pari  podsjeća na ljudski smijeh. Ali tog jutra, galeb je stajao na bolničkom prozoru i smijao se, sam. Smijao se Sanelu u njegovoj gluposti koja ga je i dovela  ovdje, na odjel traume, s omotanim batrljkom stopala zdrobljenih kostiju.  Galeb na prozoru je imao jednu nožicu ozlijeđenu, i smijao se, balansirajući poput flaminga Sanelu, u istoj nevolji.

U Sanelu je od rođenja bio neki tik; neki nemir. Vele da je majka svaki puta klanjala namaz sa djetetom u naručju dok nije prohodao.

A kad je stao na svoje noge, mali je Sanel počeo gaziti kamenje. I nije mogao prestati.

Isprva je bjesomučno gazio i utiskivao oštre kamenice na rasutim gradilištima gornjeg Zameta; do odlaska u osnovnu školu prebacio se na oblutke razbacane po asfaltu. Morao je ugaziti kamen u kolnik; svaki ispupčeni kamen ga je zvao, djevičanski; morao ga je taknuti tri puta đonom tenisice i usaditi u površinu ceste.

Znao je uzrok; sjetio ga se godinama kasnije. Kad je tek prohodao, asfaltirali su cestovni prilaz ispred njegove kuće; ostao mu je u sjećanju čudovišni stroj i miris vrelog asfalta. Sjećao  se netom zaglađene površine, poput mirnog jezera, i kamena s ruba kaldrme koji je pao na netom zaglađeni asfalt. I amidže Ibre koji je rekao “auh, šteta, bogati”. Uto se mali Sanel probio do ruba ceste, usprkos povika majke na onoj ljetnoj jari i ugazio kamen u meki asfalt kao u puding. Papuča mu je ostala zamrljana crnim.

Vremenom se njegovo gaženje kamenja po cesti istančalo. Znao je, isprva s klinačkom mudrošću a potom i sasvim izvjesno, da je njegov ritual glupost i da ne utiskuje kamen u cestu gumenim potplatima; govorio je sebi da ga ipak pritisne makar na mikroskopskoj razini. I njegov proces da ga tri puta tapne je ostao samo u njegovoj glavi; naprosto bi ga barem dodirnuo cipelom.

I svuda tako i uvijek tako. Naučio je to raditi diskretno, bez da ga opaze. Pokatkad bi izgledao kao da šepesa i malo čudno hoda; ali mogao je to činiti i istovremeno pozdraviti susjeda bez da ga proglase čudakom.

Osim kada bi bio u situaciji da se ne smije micati a zgrabila bi ga opsesija; to bi bile paklene muke. Kao onomad na školskoj priredbi, na igralištu; trebali su stajati mirno i recitirati pjesmice o maršalu. Poslije se pravdao razrednici i ocu da je taman ispred njega prolazio žohar.

Ili u vojsci; stajao je u stavu pozor, na straži, pred rampom, nasred ceste ga doziva veličanstveni oblutak a on ne smije ni prstom mrdnuti. Kad je želja postala neodoljiva, istrčao je i zgazio kamen. Na nesreću, baš u tom trenutku se okrenuo zapovjednik i ugledao ga; Sanel je brže-bolje skinuo pušku s ramena i uperio je prema grmlju. “Učinilo mi se da se netko miče u šipražju, gospodine poručniče.”

Znao je, njegova kompulzija bi ga jednoga dana mogla stajati glave. Ili barem teže ozlijede.

Prekjučer je Sanel otišao korak predaleko, korak koji je skrenuo s njegove putanje odlaska na posao, skrenuo s pločnika na cestu kojom su bauljali auti u gradskoj gužvi.

Najbolje ugažen kamen njegova života; noga gazi oblutak a kotač folksvagenova kombija drobi i stopalo i kamen u prah. Nije ni osjetio bol od količine zadovoljstva što se kamen pod njime mrvi i pegla do savršenstva; nikad nitko u prometnoj nesreći nije zgrčio lice u tako jeziv kez, samozadovoljan. Potom je s lica nestala svijest.

Dan nakon operacije, ležao je u sobi. Smrvljeno stopalo ga je luđački svrbjelo. Sanelova je opsesija prestala. Ne zato jer mu je smrvila nogu i dovela ga u životnu opasnost, već zbog galeba koji se na prozoru smijao  – znao je – Sanelovom budalastom običaju.

Poželio je da pored sebe ima kamen i pogodi prokletu pticu.

Odsada će kamenje koristiti drugačije.

Fotografija: Penywise @ morgueFile free photos

Riječka književnica Tea Tulić objavila glazbeni album

Tea Tulić, autorica nagrađenog i hvaljenog romana Kosa posvuda (Algoritam, 2011.) , ponudila je književnoj javnosti iznenađenje  – objavila je album!

Tekstovi sa EP-ja Albumče su prozno-poetski narativ nastao u listopadu 2012. tijekom autoričinog boravka u Beogradu povodom manifestacije Krokodil.

Glazbenu produkciju potpisuje riječki autor i naš dragi prijatelj Enver Krivac, svestrani autor – glazbenik, strip-crtač i književnik (objavio nagrađivane romane Ulica Helen KellerNišta za pisati kući o).

Krivčev glazbeni kolektiv Japanski Premijeri, (čiji je član i naše uređivačke gore list i književnik Moris Mateljan) gostovao je u kompoziciji Bijeli Bicikl. Video-uradak vam poklanjamo u prilogu.

Ni prvi ni zadnji puta, riječki književnici kroče stazama rocka, dokazujući kako su im i pop-glazba i književnost podjednako važna artistička tekovina.

Teino Albumče možete poslušati ili besplatno skinuti s njezine bandcamp stranice.

Moris Mateljan: Mario

Te ljetne večeri Mario i ja zajedno smo dahtali, znojili se i stenjali u staroj stražarskoj kućici, zaklonjeni od pogleda drugih vojnika, u tjelesnom klinču koji je – pod okolnostima kakve su već bile – bio apsolutno tajan, pod zakletvama u ime rođenih majki, očeva i koječega. Uostalom, te zakletve su bile samo ona posljednja, gotovo formalna verbalna potvrda da ostaje sve među nama dvojicom – previše smo dobro poznavali jedan drugoga i bili bliski u našem čudnom prijateljstvu.
“Ne mogu ja ovo, stari moj”, procijedio je kroz zube, “nemam  snage i strah me je.”
Ni meni nije bilo lako – nikad nisam radio ništa slično, ali uvjeravao sam ga da je to upravo ono što želi, da mora ići do kraja i da se ne mora bojati. Uostalom, sam je dao inicijativu. Iako su, vjerojatno, generacije vojnika prolazile kroz isti unutarnji sukob, možda baš u ovoj istoj kućici. Prostruji mi slika austrougarskih vojnika u šinjelima, dvojice brkatih koji jedva natucaju zajednički jezik; talijanskih soldata s perjanicama, mršavih jugoslavenskih novaka naivnih lica.
Znoj se cijedio kroz neudobnu vojnu odoru, smrdjeli smo podjednako.
“Moramo požuriti, ubrzo će prozivka”, rekao sam skrivajući nervozu.
“Imamo cijelih sat vremena. Ne moramo žuriti.”
“Za sat vremena možda nećemo biti gotovi.”
“Ne spominji mi to. Bit ćemo.”
Izmjenjivali smo poteze agonije; na meni je bio red. Prišao sam mu s leđa, obgrlio ga i tijesno se pribio uz njega. Uzeo sam mu šaku vlastitim rukama, gotovo prekomjerno nježno, kao da nadoknađujem zbog grubosti koja će uslijediti. Znojili smo se u potocima. Imaju li kiseli znojevi nervoze, straha i vrućine različitu pH vrijednost?
Digao sam mu ruku visoko. Šutio je, ali disanje mu je nadglasalo zrikavce u noći.
U meni ponovo bukne kočnica, negacija, gađenje, i razlije se iz utrobe po udovima. Lomio sam zvijer u sebi istom količinom boli koju sam se spremao zadati, kao da sam bicikl kojemu je u vožnji pao lanac, dok bijesan bici-klist na silu i dalje vrti pedale lomeći zupce lančanika, ali tjerajući bicikl naprijed.
Moja je ruka obrušila njegovu i ispustila je u trenutku kad je dosegnula vodoravan položaj. Šaka muklo lupne po betonskom oknu puškarnice. P. Zvuk koji se čuo bio je gotovo uvreda za svu tu frustraciju i pripreme. p.
Mario prokune, padne na koljena držeći ruku i počne stenjati. Cupkao sam oko njega u nervozi osjećajući dotad neotkriveno ljudsko osjetilo. Vrlo oštro osjetilo koje govori do koje mjere si drugome tijelu nanio bol i koliko je teška povreda. Bez ikakve dijagnoze.
Lančanik u meni se trzao u osmicama. Zgrabio sam ga u trenutku dok se nije nadao i svom snagom opalio njegovom šakom po ispustu. Trgnuo se i umjesto rubom šake opalio nadlanicom, dobrano je izgrebavši usput. U boli, iznenađenju i prijekoru dobio sam šut čizmom u bedro. Nisam se bunio. Očekivao sam to i upisao pod puni aranžman prijateljske usluge koju pružam. Ležali smo tako na zapišanom podu, u polumraku, idiotski se cerekajući i trljali izubijane mišiće.
Drugo jutro ga nije bilo na smotri. “Fraktura metakarpalne kosti”, rekao mi je po povratku iz stacionara. “Idem na kućnu njegu.” Jučer mu je nervoza kvarila mir u glasu, ali sad je ponos nadvladavao nervozu.
Uspjeli smo.

Foto: Carmela Žmirić