Arhiva oznaka: Momir M. Marković

Boris Jovanović Kastel: Beskompromisni poetski put

Momir M. Marković, Zavežljaj časti (poezija), NB Radosav Ljumović, Podgorica, 2016.

Knjiga Momira M. Markovića Zavežljaj časti strukturirana od četiri poeme i jednog ciklusa kratkih poetizovanih saga, u jedinstvenoj matici nanosi prepoznatljivu melanoličnost autorovih misli u  širokoj delti asocijativnih karakteristika.
Interferentnim, kompatibilnim i destilovanim izražajnim postupkom obuhvata niz, naoko lokalnih ali zapravo univerzalnih, tema koje crpi iz svog emocionalnog doživljaja ljudske sudbine i raskošnog prokletstva crnogorskog čovjeka, njegove istorije, sadašnjosti i neizvjesne sjutrašnjice u eri globalizovanog svijeta. Preplitanjem metafizičkih komponenata i vektora ambijentalnih kolaža, gradi sopstveni krst istine pred sobom i svojim posrnulim plemenom. Upravo iz takvog ambijenta nastaju slikarski žive slike doživljene stvarnosti u čijoj mrklini, poput baklji, bljeskaju testamentarnost, prkos, pobuna i vješto navođeni cinizam.
Ne razlučujući prozne cjeline od poetskog, rukopis čini niz prekrasnih parabola u funkciji oživljavanja i uspravljanja ljudskog dostojanstva i stoga pjesnik, tako odano i upečatljivo, slijedi svoj usud – svjesnog rapsoda sanjara i hodočasnika naše zaboravljene časti. Humana i etikom profilisana prošlost u njemu vri i danas. Jako građanski i otmjeno! Zato kroz njen filantropski smisao traži opstanak svoje domovine i njenih ljudi koji žive košmar prepun sukoba, nepovjerenja i bigotizma. Marković je više nego svjestan neizvjesnosti pjesničkih lamenata i njihove nemoći pred agresivnim preobražajima čovječanstva kojeg, izgleda, niti jedna humana doktrina, vjera ili zavjet ne može vratiti na put prosvijetljenosti i ozdravljenja. Sem, naravno, poezije…
I životni put je apsurdan i vodi kroz ništavilo do čovjeka deformisane svijesti i savjesti, lišenog morala i tolerancije. Kao zategnute strune mandoline, autorove metonimije iznose na sunce čast i sram kao dvije integrisane suze naše zlokobne sudbine. A nju opet, s druge strane, karakterišu prolaznost i agonija.
Markovićev književni opus, a samim tim i ovaj rukopis, antipod je romantičarskoj viziji svijeta. Strog prema sebi, često spartanski disciplinovan, dječački iskren i antejski ukorijenjen u naše crnogorsko tle, rasprostire nam, kao na nekoj staroj katunskoj mapi, svu Istinu (sa velikim slovom I) o slavi, patnji, snovima, (kvazi)patriotizmu, honorarnim vitezovima, časti, vjeri, opštoj bezljudici (kako divna kovanica!), prolaznosti, ljubavi, pohlepi… Legitimno je pravo čitaoca da mu se to i ne dopadne ili ga uvrijedi ali tek kada sjedne u hladovinu pjesnikove lipe, đe miriše život i pupolja nada, shvatiće kako se upoznao sa svojom sjenkom zvanom – otrežnjenje!
Kao mnogim crnogorskim pjesnicima, majka je ovdje simbol postanja i blagostanja pa se u njenim zavjetnim porukama, otrgnutim iz katunskih mećava, traži plamen za izlazak iz lavirinata bez izlaza. Kao što rekoh, čast je fundament sveukupnog Markovićevog poetskog obeliska i posljednja kota odbrane od nečovještva i uzaludne potrage za svojom sudbinom. Nekako na raskršću ironije i vapaja, ovdje je krvava crnogorska istorija – pomoću filozofskih odjeka – pretočena u bajku i ispisana limunovim sokom na poleđini nekih davnih računa koje ni magična moć poezije više ne može promijeniti. Gubi li to Marković vjeru u poeziju? Samo prividno… On to samo od naših magli kroji svoj dom na rubu vremena sakrivši se od mraka, laži, neizvjesnosti i mrtvila. Otud i često ukazivanje na naše besudbinstvo, traćenje nada i želja i proricanje da ćemo, kao Diogen iz Sinope, sa upaljenim svijećama po bespućima i obalama tražiti čovjeka.
Marković je odista katunski bard. Ali ne epske već isključivo lirske pobune. Svaki stih treperi dušom postojbine i evocira njen folklor, često i, nimalo patetično,  isijava bojazan za njen nestanak i nepomen, te koristi rukavce pjesnikovog krvotoka kao jedinstevni put do nje. Medalja slave uvijek je imala drugu stranu – sram ali prema sebi! Junaštvo, čast i slavu crnogorskog trajanja danas su zamijenili njihove suprotnosti što pokazuje beskompromisnost autorovog poetskog puta po cijenu smrti jer će ga tamo, kako kaže, oplakati divne oči i ožaliti divna usta.

Balada o Bijelom vuku pripada jednoj od najekspresivnijih, najslikovitijih i najdirljivijih poema u crnogorskom pjesništvu jer ukazuje na besmrtnu žilu života. To legitimiše Markovića i kao pjesnika dihotomije – ništavila i nadanja. Nedostižna ljubav, smisao trajanja i vjere u čovjeka izraženi su u segmentima kompaktnih priča poetizovanih struktura a filozofski traktat o izmišljenom svijetu govori o bezvremenoj konstanti odiseje zvane – Život! Tu su i čedesa kao njegova neodvojiva karika istinitija od svake istine čime je, na momente, vidan uticaj latinoameričke Bum generacije magičnog realizma.
Britki, uzvišeni i dostojanstveni stihovi ostavljaju svjedočanstvo o našim usponima i padovima, veličini i tragici, bolu i veselju, vječnost i nestanku poezije, ali i nepraštanju onima koji se pamte što je tipično za crnogorsku svijest. Kamen je takođe međaš ovog pjevanja. Sizifovski vezan za njegovu dušu koja se jedino ne može pojesti, autor se predstavlja i kao vješt kamenopisac naših života iz prošlosti.
Pri kraju rukopisa, čućemo i gromovit anarhistički pucanj pjesnika u strašila koja lažu prelijepo pomognuta kanonima i vjerom da uljepšaju čovjekov udes. Ni sa tim se ne miri… I tako u nedogled dok slušamo groteskno odjekivanje naših života kroz porterete velikana pisane riječi. Prever je kriknuo – poezija, to je stvarnije i korisnije ime života! Tako je Zavežljaj časti otmjena afirmacija toga i njegov svojevrsni nastavak.
Ovaj rukopis primio sam kao neku vrstu prijateljskog čitanja iskrenog prijatelja i kolege u nekoj plastificiranoj košuljici punoj prepariranih listova drijena. To više nego simbolično govori da će i ova knjiga Momira M. Markovića, prepuna gorčine, britkosti i prkosa, ali i nade u opstanak u svijetu prolaznosti, vrlo ponosno i svojom ljekovitošću stajati na Drvetu života savremenog crnogorskog pjesništva.

Foto: naslovnica knjige

Momir M. Marković: So mediteranskog pjesništva

Boris Jovanović Kastel, Pozivno pismo suncu, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica, 2016.

Osvajati riječima, to je blagorodno i bogougodno. Pjesnik se pobratimio sa čitavim Mediteranom. Njegovoj poeziji se može vjerovati jer pruža nadu u bolje, u zajedničko, u ono što nam halapljiva i surova stvarnost uzima i otima. Dovoljno je pročitati knjigu “Pozivno pismo sucu”, pa sebi priznati koliku moć ima pjesma. Da li je već blijeda svaka priča, da pjesnici spašavaju svijet? Ne, to nije istina. Svijet se spašava pjesnicima. U ovoj tvrdnji je okućnica, i to solarno plamteća, Kastelova.
Ako ima nečeg lošeg u “slučaju Kastel”, to je da ovaj pjesnik, ipak, potiče sa balkanskog tla koje je nemilosrdno i sve vuče dnu. Njegova riječ nije zrno soli u mediteranskom pjesništvu. Ona je solana! Tuga je što je od tog Mediterana svako kopno koje pripada katastarski nama tako daleko. A na tom i takvom kopnu, i riječi kopne. Valjda je to kultura naša nasušna ili isušuje samo.
Boris Jovanović Kastel je sve učinio da nas Mediteranom ozavičaji. Već odavno, od početaka prije dvadesetak godina, vidio sam i nijesam se prevario da će upravo Kastel unijet jedan sasvim novi glas u savremenu crnogorsku i južnoevropsku poeziju poznat kao Kastelov svijet Mediterana! Njegovo prisustvo u antologijama savremene crnogorske, slovenske i evropske poezije toliko me je obradovalo da sam njegovu poeziju prigrlio i kao borbu, onu neprikosnovenu, za spas Mediterana a samim tim i crnogorske kulture u raznim tegobnim vremenima… Druga je stvar to što naši zavičaji tonu.
Odgovori ne trpe odgađanje i ne zadovoljavaju se izgovorima a knjiga crnogorskog i mediteranskog pjesnika Borisa Jovanovića Kastela “Pozivno pismo suncu”, nadasve poetski ali i interdisciplinarno, nudi odgovore i nadu, uvjeravajući nas da su i mitski, istorijski i zaboravljeni, kao i realni Mediteran realnost.
Stoga je Kastelova poezija, što potvrđuje i ovaj rukopis nazvan sugestivno i provokativno “Pozivno pismo suncu”, zaista nama za ponos jer se radi o svečanom događaju u crnogorskoj i probranoj poeziji Mediterana.