Arhiva oznaka: Mogućnost života

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 10. dio

VIKEND: Subota
“Nothing ever becomes real till it is experienced”
/John Keats/

Jutarnje zrake sunca prodrle su kroz prozor. Bruno se, još u polusnu, okrenuo na stranu kreveta na kojoj je trebala ležati Antonija. Njeno toplo tijelo bilo mu je okrenuto leđima. Disala je ravnomjerno. Pitao se, dok ju je tako promatrao, na trenutak: ima li među nama ljubavi? Ali, istinske ljubavi? Ona je mlada, ljupka; privlačna; poželjna. Volim li ja nju, zapravo? Ljudima ponekad takva pitanja padaju na pamet. Ljudi, a naročito mlađi, lako pobrkaju privlačnost, simpatiju, požudu, s ljubavlju. I privlačnost, i simpatija, i požuda su privremena, vrlo privremena stanja, koja lako i dođu i odu; vrlo su trenutna. A ljubav, ljubav prema određenoj osobi, prema određenom biću, ipak je trajniji stav; ljubav je odlučnost da se ustraje u naklonosti, dobru i odanosti prema određenom biću. Valjda.
Romantična ljubav, između osoba različitog ili istog spola, najčešće i mora uključivati elemente kao što su: privlačnost, simpatija, požuda. No, često je među njima izgubljena i zametnuta ljubav, ona prava ljubav koja se u nekim slučajevima razvije, a često se (čak i među ljudima koji su dulje vrijeme zajedno ili u braku) i ne razvije.
Prava ljubav, pomislio je Bruno, podrazumijeva one elemente Kristove ljubavi: odvajanje od sebe kako bi se dalo i živjelo za drugoga. Takva ljubav ne može se forsirati ni stvoriti pukom željom u glavi; ona ili dođe s vremenom ili ne dođe; ili ju otkrijemo, tu duboku ljubav prema određenoj osobi, ili ju ne otkrijemo. Za istinsku ljubav sigurno je ključna određena razina prihvaćanja, što nužno znači, i razumijevanja. Uz to nužno je razviti i suosjećanje. Da, razumijevanje i suosjećanje su ključni za istinsku ljubav. Bruno je zaokružio svoje razmišljanje, koje mu je u tom trenu palo na pamet i prekinulo njegove prvotno započete radnje.

Privinuo se uz Antoniju, dok je njegov nabrekli kurac, privremeno ometen razmišljanjem o istinskoj prirodi ljubavi, sada opet ozbiljno stršao u erekciji, i čak preko pidžame, ona ga je morala osjetiti. Zadovoljno se promeškoljio, i namjestio se tako da njegov pulsirajući ud bude što bliže njenoj maloj. Muškarci imaju tu neobičnu, ali prirodnu potrebu za seksom u ranim jutarnjim satima; potrebu koja se često manifestira spontanim i snažnim jutarnjim erekcijama.

Ona se lagano prenula iz sna. Živnuo je, i sada već poprilično budan, stavio je dlan lijeve ruke na njezinu guzu, lagano je milujući. Sve strastvenije i senzualnije prelazio je po oblinama njezinog dupeta. Čini se da je sada već i ona bila sasvim budna, ali je samo ležala i držala, dopuštajući mu da joj rukom masira stražnjicu. Činilo se da uživa. Bruno je krenuo odvažnije u akciju. Zavukao je ruku ispod njezine pidžame i gaćica. U tom trenutku iznenada se podigla Antonijina lijeva ruka (dok je ona još ležala na boku, okrenuta mu leđima) i spustila se odlučno na njegovu ruku u akciji i čvrsto ju zgrabila.
– Zloćko – prozborila je Antonija. Samo na to misliš …
Bruno, zaustavljen u akciji, osjećao se zbunjeno.
Izvukao je ruku ispod njezinih gaćica. Ona se potom okrenula prema njemu, prstićima ga poškakljala po bradi, i rekla umiljatim, ali odlučnim glasom:
– Mišiću, rekli smo da danas idemo na Sljeme.
– Ajoj, da …- promrmljao je Bruno. Pa imamo još vremena – rekao je pokušavajući spasiti situaciju.
– Kol’ko je sati? – upitala je. Bruno se okrenuo prema noćnom ormariću gdje je stajao sat: – Sedam i petnaest.
Antonija je već bila na nogama, nataknula natikače i zaputila se u hodnik. On je ostao još malo ležati u krevetu. Kroz otvorena vrata sobe čuo je kako je pustila vodu u wc-u. Definitivno, bilo je vrijeme za ustajanje.

U kuhinji Antonija je već pripremala jutarnju instant kavu Nescafe Classic, stavljajući po dvije male žličice u svaku od dvije velike šalice. Električno kuhalo za vodu lagano je šištalo. Nakon nekoliko trenutaka sjedili su tako, uz kuhinjski stol i ispijali prve gutljaje vrućeg napitka. Antonija je zapalila svoju prvu jutarnju cigaretu.

Bilo je prošlo osam, vjerojatno negdje bliže oko pola devet, kad su izašli iz zgrade. Na leđima su im bili ruksaci natrpani s po dvije boce: jedna od 1,5 litara vode te nekakav izotonični žuti napitak za sportaše i za brz povrat energije; sendviči zamotani u alu-foliju što ih je Antonija složila još sinoć; nekakve energetske štangice od žitarica, čokolade i tko zna čega; po banana i jedna jabuka u svakom ruksaku, rezervne majice za presvlačenje, papirnati ručnici, maramice, pravi ručnik. Još je samo nedostajao pribor za prvu pomoć.

Polupustim ulicama grada uputili su se u subotnje jutro prema najbližem tramvajskom stajalištu gdje su trebali sačekati broj četrnaest koji će ih odvesti iz centra grada sasvim na sjever, do posljednje regularne gradske tramvajske postaje. Magla, uobičajena u ovo doba godine u Donjem gradu, već se razišla i ukazalo se suncem obasjano plavetnilo neba. Plavi niskopodni tramvaj gotovo bešumno je klizio subotnjim ulicama. Premda je listopad ušao u svoj drugi tjedan, neobično toplo vrijeme bilo je primjerenije rujnu.

Bruno i nije bio baš nešto pretjerano entuzijastičan glede penjanja na Zagrebačku goru u subotnje jutro; ali to je bio Antonijin plan pa ju nije htio razočarati. Odlučio je zadatak odraditi smireno i rutinski, kao stari planinar. Na glavi mu je bila crna šilterica s velikim bijelim natpisom Malta i malteškim bijelo-crvenim križićem pored natpisa; uspomena s putovanja. Malteške otoke zapamtio je kao precijenjeno turističko odredište s visokim cijenama, sveprisutnom prašinom, oskudnom vegetacijom i lošim hotelskim smještajem s redukcijama vode, pokvarenim klima uređajem, itd.

Po dolasku na Mihaljevac trebalo se prebaciti na drugu, posebnu tramvajsku liniju koja će ih dovesti do Tunela.
Čim uđeš u mračan Tunel, planinarska pustolovina počinje. Priroda Medvednice zove. U ruksake su uzeli i velike, čvrste plastične vrećice, jer bi sada gore negdje, na putu prema Sljemenu, trebalo biti kestena.
Putem su susretali planinare: mlađe i starije, sijede parove, samce, skupine od po nekoliko ljudi. Ništa neobično; uobičajeni prizori. Mada i nevoljko, Bruno je morao priznati sebi da priroda ima opuštajući utjecaj na njega; utječe tako da zaboravlja neke od svojih tekućih preokupacija i premješta ga u ovu šumsku sadašnjost, među drveće, u sadašnji trenutak; trenutak opuštanja i smirenja, bez briga.

Iscrpljeni, pristigli su i do samog vidikovca na vrhu, odakle je pucao pogled na zagorsku stranu Medvednice, gdje su dolje, u daljinama, iza pojasa šume, ležala polja i livade. Umorni, zavalili su se na drvene klupe na terasi ugostiteljskog objekta, dok ih je sunčeva toplina ugodno grijala. Naručili su dvije duge kave i pojeli sendviče. Gužva je bila očekivana, ali srećom, ne pretjerana. Antonija je popušila tri cigarete, dok je Bruno polako i staloženo uživao u ovećem cigarillosu. Nisu mnogo govorili; bili su iscrpljeni pa su samo uživali u trenutcima ugode, odmarajući noge i leđa. Nakon 40 minuta bilo je vrijeme za pokret. Čekao ih je silazak. Mada naizgled lakši, ali zato često dosadniji i potencijalno opasniji dio planinarenja. Bilo je potrebno silaziti strmim šumskim stazama odmjereno i dostojanstveno, a ne dopustiti nizbrdici da diktira tempo. Planinarenje je ipak umijeće.

Na određenoj dionici silaznog puta prostirala se šuma jestivih kestena. Antonija i Bruno izvukli su velike plastične vrećice iz svojih ruksaka. Tumarali su pognuti, pogleda upiljenog u tlo, u potrazi za ljuskama i smeđim plodovima. U prebiranju i razgrtanju lišća nisu bili sami; naokolo se motalo još nekoliko parova ustrajnih berača i sakupljača. Dok je ustrajno i pažljivo, tako sagnut, sa štapom u ruci razgrtao lišće i prebirao po tlu, u glavi Bruno se bavio određenom mišlju. Naime, zanimalo ga je kakav bi, statistički gledano, bio bračni ili partnerski status subotnjih planinara. Jesu li to pretežno novi parovi, ili parovi čija je ljubav još uvijek u nastajanju, ili možda, potajni ljubavnici?
Planinarenje je čin prepun simbolizma: u sebi kao da sadrži određenu tajanstvenu inicijaciju: dvoje ili više ljudi dijeli zajednički napor do vrha i nazad. Osim toga, planinarenje je odlična prilika za promatranje partnera, naročito kod svježe ustrojenih parova. Može se vidjeti kako osoba funkcionira izložena višesatnom naporu i iscrpljivanju. Jako je lijepo vidjeti planinarski par koji je vedar i veseo prilikom silaska. Znak je to dobre kondicije, snažne izdržljivosti, i općenito vrlo obećavajuće.

Bruno je bio umoran i iscrpljen, ali to nije pokazivao niti verbalno izražavao. Antonija je mogla biti ponosna na svog osamnaest godina starijeg momka. Put ih je doveo do tramvajskog okretišta. Ukrcali su se u četrnaesticu. Nije bilo gužve. Tek dva crnomanjasta mladića, udaljeni nekoliko sjedala od Brune i Antonije. Jedan je bio naočit momak u ranim dvadesetima, očigledno pristojno nabildan. Snažne mišice ruku i prsa nazirale su se ispod crne majice dugih rukava. Bruno je nosio crne sunčane naočale što mu je omogućavalo da bezbrižno promotri Antonijine reakcije na primjerak mlađeg nabildanog muškarca. Reakcija je bilo: vjerojatno i protiv svoje volje, znajući da je Bruno ovdje, Antonija ipak nije mogla, a da ne baci nekoliko očitih pogleda na nabildanog mladića. Hormoni su u ljudima stalno prisutni, a naročito su snažni u toj mladenačkoj dobi – pomislio je Bruno. Jebi ga; tako je to. Teško je zamisliti da se mlada žena poput Antonije, u svojoj mladoj dobi, u sljedećih nekoliko godina ne bi prasnula ni s kim više, osim sa mnom – razmišljao je Bruno.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 9. dio

Tajni nauk Brune Cindrića

Postojale su stvari o kojima Bruno nije mogao ni s kim, pa gotovo ni s kim, razgovarati. Tu su spadali i određeni zaključci i spoznaje o svijetu, točnije, o prirodi svijeta i ljudi do kojih je Bruno došao. Naime, tijekom cijelog svog života Bruno se, da tako kažemo, potajno bavio trajnim istraživanjem i potragom za koje je u sebi osjećao duboku i neobjašnjivu potrebu da bi se upravo time trebao baviti. Drugim riječima, osjećao je i znao je da je pozvan, kao i to da je način na koji bi se trebao baviti svojom potragom upravo ovaj kako to sada čini i radi.

Nije tu bila riječ ni o kakvoj tajni, u smislu da bi trebala biti skrivena od drugih; to nipošto. Naprosto, riječ je o nečem što je bilo neuobičajeno za uobičajen svijet; za ljude koji svakodnevno odlaze na posao, u znoju lica svojega zarađuju i jedu svoj sendvič, gulaš, grah … Za ljude koji rano ujutro moraju ustati i razmišljati o tome kako će namiriti sve dnevne i svakodnevne potrebe svojih obitelji i kućanstava. Nije tu riječ čak ni o pukom neimanju vremena. Radi se naprosto o tome da prosječan čovjek ne osjeća potrebu niti poziv za takvo istraživanje niti za takvom vrsti znanja. I upravo u ovome, nepostojanju poziva, sadržani su svi razlozi i sva objašnjenja. Jer ukoliko čovjek ne osjeća potrebu za nečim, tada to za njega niti ne postoji. Čovjek je definiran svojim potrebama, kako vanjskim, tjelesnim, tako i unutarnjim.
Također, valja napomenuti kako ovdje nije riječ tek o površnoj, informativnoj znatiželji. Jaka i ozbiljna potreba znači nešto mnogo dublje od obične znatiželje. To je nešto s čim se čovjek hrve tijekom cijelog svog života, i na kraju ono pobijedi, zakonom sudbine pretvarajući dotičnog čovjeka u svoj dio.

Dakle, već samim time ako nešto nekoga ne zanima, on ili ona, je cijepljen protiv toga. Budući da je čovjek jedno sa svojom sudbinom, tu nema nikakve tajne. Ono što se treba događati, to se i događa. Naime, ukoliko se uzme u obzir biološko uvjetovanje, kao i ono uvjetovanje pojedinca smještanjem u prostor i vrijeme, slučajnosti nema. Ona ne postoji. Čovjek je duboko uvjetovana pojava. Ne imati potrebu za nečim, najbolji je lijek i prevencija. (Stoga i predlažu neki da se na ponovljene silovatelje i pedofile primjeni kemijska kastracija, mada niti klasična mehanička nije za otpis.)
Naprosto, nedostatak duhovnih ili intelektualnih kapaciteta određene vrste, nije kazna, nego sudbina; određenje.
Onaj tko nečega nema u sebi, ne osjeća prazninu; za njega ili nju je takvo stanje uobičajeno.

Priča otkrivanja prelazi na sasvim drugu razinu, i dobiva sasvim drugačije konture, kada i ako subjekt počinje osjećati ili osjeća da mu nešto nedostaje. Tada počinje borba za otkrivanjem znanja koje je određenom, pojedinačnom biću (uvijek je sve pojedinačno, individualno) već svojstveno i pridržano, ali tek treba biti otkriveno u našem linearnom poimanju vremena. Pošto je čovjekov karakter određenje, sudbina je tek manifestacija tog određenja. A kako smo već kazali, sve je jedno veliko određenje, i slučajnost ne postoji. Na putu do savršenstva postoje određena odlaganja, vremenska odlaganja, koja su opet uvjetovana samom prirodom subjekta (tj. putnika). Pošto sve proistječe samo iz sebe, kao refleksija onog Najvišeg u trenutnom vremenskom postojanju; sve je razlomljena promjena koja se vraća u konačnici svojem središtu koje je ujedno izvorište, ali i cilj. Ali zato manifestacije mogu biti bolne.
I stoga upravo Bruno, kao uostalom i mnogi njemu slični pojedinci, nije mogao razgovarati s ljudima oko sebe koji su toliko udubljeni u nabore vlastite stvarnosti da su u njima, bez mogućnosti odmaka, zarobljeni. I velika je zabluda o preobrazbi svijeta, naročito o nekakvoj kolektivnoj preobrazbi (to je velika iluzija i obmana) jer nitko ne može znati, biti i ići, ako nije Pozvan.

Situacija je prilično jednostavna, za onog tko zna. Tako i neke knjige u današnje vrijeme kriju određena znanja i nude put do spoznaja. Međutim, u ovom našem vremenu njihova zaštita od Nepozvanih je prilično jednostavna, i zapravo banalna. Naime, toliko su te određene knjige volumenozne i bogate brojem stranica da su zaštićene samim svojim obimom od Nepozvanih koji nikako ne mogu svoje vrijeme, što ga sada imaju na raspolaganju, kao niti svoju sadašnju Bit, spojiti s tim da čitaju te knjige /ili knjigu/ i da ih razumiju. Obrana, toliko banalna, a tako savršena.

Potreba i korist

Među ljudima vlada i postoji duboko nerazumijevanje. Ljudi su međusobno čak različitiji iznutra, nego izvana. Međutim, ljude se, smatrao je Bruno može svrstavati prema mentalnim razinama na kojima se nalaze. Tako je npr. većina ljudi zaokupljena svojom egzistencijalnom i materijalnom sigurnošću na ovom svijetu, mada smo svjedoci da ljudi umiru svakodnevno. Vrijeme boravka na ovom svijetu ne može se kontrolirati niti određivati. Sve što čovjek-pojedinac zapravo ima na raspolaganju je vrijeme. I jedino što on ili ona može je birati i određivati za sebe kako će provoditi to dodijeljeno vrijeme.

Ono što većinu ljudi pokreće i što motivira njihove postupke uglavnom se može svesti na dvije temeljne stvari: potreba i korist. Pojedinci nastoje zadovoljiti svoje potrebe za hranom, krovom nad glavom, za seksom, za onim što se naziva autorealizacija i društvena prihvaćenost. S druge strane, tu su i stvari i postupci za koje ljudi smatraju da će im donijeti nekakvu korist. Dakle, djelovanja pojedinaca, ali i skupina u osnovi usmjerena su i motivirana kroz to dvoje. I ukoliko se pitamo zašto je netko nešto napravio, odgovor je najbolje potražiti u sferi tih dvaju pojmova.

Naravno, potrebe i koristi nisu uvijek isključivo materijalne prirode: često su potaknute unutarnjom potrebom za potvrđivanjem vlastite vrijednosti, za dokazivanjem; potreba za pažnjom i prihvaćanjem. Ljudima je često potrebna pažnja drugih kako bi se osjećali dovoljno važnima i bitnima u svojim vlastitim očima. To su potrebe emocionalne prirode, inače često prilično opasne upravo za onoga tko ih ima, ali i za sve njegove bližnje koji ga okružuju. Svaki luđak ima svoje nekakve potrebe. Čovjek posjeduje svu pohotu i požudu životinja, koja je zločinački uvećana analitičkim i spekulativnim sposobnostima njegovog uma, uma koji ga uglavnom sadašnjim načinom funkcioniranja ne vodi i ne može dovesti do prosvjetljenja, već jedino do krivih ciljeva i zabluda.

Stvarnost

Živimo u različitim stvarnostima. Velika je zabluda, plod velikog nerazumijevanja, da svi živimo u jednoj i istoj stvarnosti. Prvo se treba pitati je li stvarnost ovo izvana, vanjski predmeti, tijela, događaji, koji se ukupno negdje i svuda događaju, ili je stvarnost za svakog pojedinog čovjeka svedena na skup njegovih individualnih događaja, doživljaja, iskustava? I što zapravo jedan čovjek, pojedinac, može znati o skupu i slijedu događaja koji se događaju ili su se dogodili nekom drugom? I kakve utiske i otiske je taj skup nekakvih činjeničnih događaja ostavio u toj drugoj osobi? Živimo li mi svi doista u istoj stvarnosti? I što je stvarnost?

Iz iskustva znamo da ljudi identične događaje i situacije što im se događaju doživljavaju na različite načine, i da na njih različito reagiraju. Tako će se npr. netko neiskusan, novajlija u određenoj “nezgodnoj” situaciji drugačije osjećati, ponašati i reagirati nego onaj/ona koji je tu “opasnu” situaciju već mnogo puta oprobao i preživio. Dakle, temeljna razlika među pojedincima je njihovo ukupno i specifično životno iskustvo. Ljudi, naime, svoju sliku svijeta i vrijednosti, važnosti i prioriteta u životu, temelje i grade na svojem osobnom iskustvu. Kako se to obično kaže: nitko ne može pobliže opisati boju koju nikada nije vidio. Međutim, osim na svom vlastitom iskustvu, ljudi svoju sliku svijeta grade i na opće uvriježenim i kolektivno prihvaćenim predrasudama i vrijednostima. Put sazrijevanja pojedinca je zapravo put odvajanja pojedinca od kolektiva, od kolektivnih vrijednosti i zabluda, te stvaranje svojih vlastitih vrijednosti i kriterija prosuđivanja. (Prosvijećen pojedinac npr. zna da je opasno stvarati konačne zaključke o stvarima o kojima ne zna dovoljno.)

Što, na primjer, neki intelektualac koji je završio fakultet, te potom uskoro našao zaposlenje u okviru nekakvog instituta ili sveučilišta, što on može znati o viđenju svijeta i o iskustvu života nekog čovjeka, svojeg vršnjaka, od oko 33 godine, koji je po završetku nekakve trogodišnje strukovne škole, odmah, sa 17 godina, počeo raditi kod nekog obrtnika u građevini? Što taj intelektualac može znati o istinskom iskustvu rada na nekom gradilištu gdje je spomenuti radnik kopao, lopatao, bušio beton pneumatskom bušilicom, prebacivao svaki dan od 8 ujutro pa do 18 poslijepodne, satima i neprestance, zemlju, beton, cement, šljunak? Doduše, intelektualac može vidjeti fizičkog radnika kako kopa i radi, na nekih 5 do 10 minuta, u prolazu. I može mu se učiniti kao težak i naporan posao. No, može li on zaista znati kakav je to posao i pravu prirodu posla, ako ga sam nije probao? Barem nekih, tjedan do dva …? Engleski pjesnik Keats je zapisao da ništa nije stvarno, dok nije oprobano vlastitim iskustvom. Pravu prirodu stvari teško možemo poznavati, ako ih nismo i sami iskusili. Jer svaka aktivnost, svaki posao (naročito ako traje kroz dulje vrijeme), sa sobom nosi i stvara određenu sliku, viđenje svijeta, koja se zaokružuje u svojim vlastitim horizontima.

Mi se zapravo, sa svojim različitim stvarnostima, tek susrećemo u zajedničkim točkama prostora i vremena; u prostoru izvanjske objektivizacije. Stvarnost postoji i može postojati jedino kao osobno, individualno iskustvo. Stvarnost je slika koju um pojedinog bića za njega stvara.

Naravno, uvijek postoje pokušaji društva i države u kojem čovjek živi da kroz sredstva društvene kohezije i homogenizacije, a u današnje vrijeme to su mediji, da se pokaže i potvrdi kako postoji jedna jedinstvena Stvarnost u kojoj svi živimo i koja vrijedi za sve. To bi zapravo mogla čak biti i istina, pod uvjetom kada bi svi ljudi željeli iste stvari, i kada bi sve postojeće stvari za ljude imale istu vrijednost. Mediji, i oni koji ih financiraju, naravno, u prvom redu računaju na tu našu neosviještenost i na benevolentno primanje i povezivanje s viđenim sadržajima. Na taj način, ciljajući na emocije ljudi, izgrađen je financijski moćan svijet proizvoda namijenjenih mladolikom izgledu i ljepoti tijela; industrije fitnesa i rekreacijske opreme. Tu je i kult godišnjeg odmora i putovanja. Naravno, ne smijemo zaboraviti niti lepezu proizvoda široke potrošnje.

U sjevernoj Americi je kult ljepote i mladolikog uspješno prebačen, već davnih dana, na kuće, interijere i namještaj, u vidu “novog i lijepog”. Starog se treba riješiti pod svaku cijenu, čak i ako je još uvijek funkcionalno i u uporabnom stanju. Van sa starim, unutra s novim! Stvari, nove i veće, raduju ljude i daju životu smisao. Ne treba zaboraviti da su stvari, naročito nekretnine, automobili, ali i odjeća, izgled, način dokazivanja i pokazivanja naše društvene uspješnosti i uspjeha. Na taj način svjedočimo ljudima o tome tko smo mi. Daje se odgovor na pitanje koje ponekad možemo čuti: “Znaš li ti, tko sam ja?”

Ukupno, kolektivističkim pristupom, imputiranjem zajedničke Stvarnosti, želi se neka pojedinačna zbivanja, zajedno s vladajućim općim izvanjskim okolnostima (ekonomija, zaposlenost, tržište, zakoni države) na određenom prostoru, pretvoriti u opću i sveprisutnu kolektivnu stvarnost, u kojoj, tobože, svi živimo. U današnje vrijeme to je velika i opasna zabluda i iluzija kolektivizma. Stvarnost se za svakog čovjeka izgrađuje i konstituira na individualnoj razini; tj. na razini individualnog dnevnog i ukupnog individualnog iskustva. Dakle, ne može postojati kolektivna stvarnost, već samo zasebne individualne stvarnosti bazirane na individualnom iskustvu.

Razlike među našim osobnim iskustvima idu tako daleko da ono što jedan čovjek doživljava kao nekakav velik i značajan problem koji utječe na njegovu psihu, na emocije i raspoloženja, za nekog drugog, npr. za spomenutog fizičkog radnika, taj i takav problem za spomenutog radnika, uopće ne postoji. Čak, ako će fizički radnik u građevini koji 10 sati na dan radi i obavlja teške fizičke, i svladava potencijalno po život opasne poslove i situacije, čak ako će on i znati za spomenute probleme koji muče intelektualce, on će ih vjerojatno smatrati sasvim nevažnim, pa čak možda i smiješnima. To je stoga, što ljudi koji obavljaju dugo vremena tijekom svojeg života nekakve konkretne i praktične poslove, u kojima moraju trajno biti na oprezu, razmišljati i paziti ne samo na izvedbu svog posla nego i na vlastitu sigurnost( kao i na sigurnost svojih kolega), njihov pogled na svijet je uglavnom praktičan i primjenjiv; razmišljaju o onom što vide, i s tim barataju. Dok, intelektualci, s druge strane, često se zamaraju i opterećuju stvarima koje nisu trenutačno praktično iskoristive i upotrebljive, već su uglavnom više apstraktne i često hipotetske prirode. U svakom slučaju, intelektualci, i to oni pravi intelektualci, često su skloni razmišljati i opterećivati se stvarima na koje oni osobno uopće ne mogu utjecati niti bilo što poduzeti …

* * *

Iznenada se probudio. Izvana kroz prozor je dopirala blijeda svjetlost dana u nastajanju. Shvatio je da se nalazi u kući svojih bake i djeda, a sada već i pokojnog oca. Bio je sam, potpuno sam. Prisjetio se da je sinoć ostao dugo vremena budan, upirući svoje izmoždene intelektualne snage, pokušavajući na laptopu napisati nekakav tekst pod naslovom “Tajni nauk Brune Cindrića”. Tekst je trebao sadržavati filozofska razmišljanja i biti sukus njegovog dotad prikupljenog životnog iskustva. Tko zna zašto je počeo pisati taj tekst? Što ga je potaklo i dalo mu motivaciju? Možda je činjenica nedavne očeve smrti (mada s ocem i nije bio posebno emocionalno blizak), utjecala na njega i prouzročila taj poriv za pisanjem? Pisanje je način kako se čovjek suočava s činjenicom prolaznosti i besmisla života. Pisanje je na neki način krađa vremena od prolaznosti za vječnost; za ono u što vjerujemo ili smatramo da je istina. Pisanje je pokušaj svjesnog čovjeka da sačuva sebe; od smrti, od prolaznosti, od zaborava. Za pisca, što Bruno definitivno do ovog trenutka nije bio, pisanje, naročito trenutci uspješnog pisanja (kada pisac osjeća duboko zadovoljstvo i užitak u samom činu pisanja), predstavlja manifestaciju najveće sreće s osjećajem ispunjenja i oslobođenja. Treba napomenuti da pravom piscu (prema svjedočanstvu nekih od njih) trenutci uspješnog pisanja donose snažniji osjećaj zadovoljstva, sreće i ispunjenja negoli seksualni čin. Jedino dok piše, piščev život dobiva istinski i puni smisao; pisanje je opravdanje i iskupljenje.

Oteturao je, nataknuvši papuče, ogrnut kućnim haljetkom, do kuhinje. Upalio je svjetlo iznad sudopera, uzeo električno kuhalo, natočio vodu i uključio ga. Premda ova kuća nije bila njegov stan, na koji je bio navikao, ipak se ovdje osjećao dovoljno udomaćeno da je mogao rutinski pripremiti jutarnju instant kavu. Otvorio je hladnjak, i ulio malo mlijeka u šalicu crne instant kave. Sav još nekako pospan i snen, imao je neobičan osjećaj … Nije se točno ni sjećao kada je sinoć prestao pisati niti kako se dovukao do kreveta. Uglavnom, spavao je u trenirci koju je nosio po kući. Nekako se čudno jutros osjećao; kao da je tijekom noći ili pred jutro sanjao nešto, nešto jako važno, odgovor na pitanje što ga je već dulje vremena mučilo. A sada se nije mogao sjetiti … Kakav je to bio odgovor, i tko ga je dao? Kao da ga je izgovorio nekakav ženski glas, bez slike, samo audio, u njegovom snu … Odgovor na pitanje, bolje rečeno, uputstvo koje objašnjava … Ali kako je glasilo? Bruno se nije mogao sjetiti.
– Ah, da … sada se sjetio… To objašnjenje mu je došlo u trenutcima oko samog buđenja. Odnosilo se na ono o čemu je pisao. A u svom pisanju, mnogo se pitao o smislu i prirodi stvarnosti. Treba li uopće mnogo pisati o tome, i pokušavati, truditi se davati objašnjenja… ? – zapitao se već tijekom pisanja teksta. Kakav i koji bi bio smisao izreći osobno iskustvo tajnog nauka, onako doslovno, izravno? Takvim činom se zapravo automatski, takvim izravnim izricanjem, pretvaranjem u riječi i govorenjem, banalizira, vrijeđa, omalovažava i svodi na stvar samu Tajnu nauka. Da budemo precizniji, nije riječ o nauku nego prije o iskustvenoj, životnoj spoznaji. Ako ju se pretvori u riječi, u pokušaju stvaranja definicije, i ako ju se zapiše, ona se jako profanizira, banalizira do razine stvari; time ju se unižava i pretvara u nešto što ona nikada nije ni bila. Zapravo, što god pokušali zapisati kao definiciju tajne života, uvijek ćemo pogriješiti. Tajnu života nije moguće točno i precizno, jednoznačno definirati riječima; moguće ju je tek donekle približno izraziti metaforom. Jer za svakog ona ima drugačiji oblik. I zato valjda ljudi pišu priče i romane, kako bi kod čitatelja stvorili osjećaj iskustva dok čitatelj prolazi kroz priču što ju čita. Osjećaj i poruka tajne života najuvjerljivije se može izreći ne jednom riječju, ne jednom rečenicom, ne jednom definicijom punom apstraktnih pojmova koji objašnjavaju, nego pričom koja u čovjeku pobuđuje i ostavlja osjećaj iskustva.
Tako je i sa stvarnošću. Što god o njoj rekli, za nekoga drugog, ona to nije.

Ah, da … taj glas ženski u snu upozoravao je Brunu upravo na to: ne pokušavaj definirati stvarnost, jer što god kažeš ona to nije. Pogriješit ćeš.
– A u koju bi se uopće svrhu čovjek upuštao u definiranje stvarnosti, biti života, i uputstava za postupanje oko načina života? Treba li za život uopće priručnik? Ukoliko je priručnik za život potreban, ne postoji li on već? Pa, čini se da ljudi pisanju priručnika za život pristupaju u okrilju različitih sljedbi, religija, skupina i sekta … Ljudi se upuštaju u takve metafizičke stvari kako bi stekli određenu kontrolu nad sobom i svojim životom.
– I, jesu li uspjeli? Jesu li u pravu? I, tko je od njih u pravu?
Ženski glas iz njegovog sna kao da ga je bio upozorio da je kontrola iluzorna; kontrola je nemoguća.
I još je nešto rekao ženski glas, činilo mu se, ali kao da nije mogao sasvim vjerovati u to niti prihvatiti u potpunosti, pa stoga za taj dio nije bio ni siguran, je li ga tako doista čuo, ili je to tek plod njegovog umišljaja …

Glas u snu kao da je upozoravao na to da je kontrola nemoguća jer je sve već zadano i određeno. Postavljeni su jasni parametri unutar kojih se svaki čovjek kreće; čovjek stvarnost ne može mijenjati, nego je samo može ispunjavati i ostvarivati. Postoje tek dvije vrste ljudi: oni koji znaju, koji su svjesni prirode igre, i koji svjesno prihvaćaju svoju ulogu. I postoje oni drugi, neupućeni, koji ne prihvaćaju igru, tj. stvarnost, nego uporno hitaju nekim svojim putem i načinima koji su plod zabluda njihovog uma. To su oni koji se nisu smirili i primirili da otkriju poziv u sebi, već trče i idu za onim prvim što vide i što im se čini kao dobro i vrijedno; zasljepljeni bljeskanjem zlata; svim onim užitcima trenutka koji privlače primitivnog čovjeka na prvu. Takvi cijeli život ganjaju zemaljske himere u uvjerenju da će im one donijeti sreću; pa iz svojih izopačenih vrijednosti i iz zabluda čine različita zlodjela drugim ljudima, svijetu, planetu.
Opiru se, ne vide i ne razumiju da je Put koji donosi sreću, život i ispunjenje u njima, a ne izvan njih. Ako čovjek ne spozna u sebi, i ne krene iz sebe, teško da će biti zadovoljan svojom stvarnošću.

Ali, nametalo se pitanje, pred kojim je Bruno zastao kao pred zidom:
– Što bih trebao ljudima poručiti? O čemu bih trebao pisati? Potreba za pisanjem je tu, ali koji bi oblik ona u napisanom tekstu, ta potreba, trebala poprimiti? Kako znati da je to, što je napisao, upravo ono što bi i trebao sada pisati i napisati? Takva su pitanja koja s vremena na vrijeme progone pisce. Međutim, odgovor na to pitanje i nije toliko pretjerano kompliciran: ukoliko potreba za pisanjem dolazi iz unutrašnjosti, iz onoga što se naziva mističnim nazivima čovjekov duh ili možda duša, tada i odgovor na to o čemu pisati i kako pisati, također dolazi iz unutrašnjosti. Čovjek ispravnost svoje odluke prepoznaje u sebi i intuitivno je osjeća. To je ono, kada u sebi, ne u glavi, nego u svojoj unutrašnjosti jednostavno znate da je nešto tako.
(Naravno, čovjek se može pouzdati u svoju intuiciju pod uvjetom posjedovanja dovoljnog iskustva da može prepoznati i odvojiti isprazne želje spekulativnog uma, razne zablude, lažna očekivanja i težnju za različitim emocionalnim senzacijama od istinske potrebe i želje u unutrašnjosti.)

Pisanje je mukotrpan psihološki posao, i nema nikakve veze s vanjskom slavom. Većina pisaca nikada ne doživi, ne dočeka niti dobije bilo kakvo priznanje. Nego, možda tu i tamo, piščevo djelo naleti na nekog paćenika koji u toj tuđoj tvorevini nađe potvrdu vlastitih muka, dvojbi i posrtanja. Književnost je jedna vrsta “Pobratimstva lica u svemiru” gdje oni koji traže pronalaze stope u snijegu onih koji su tim poljem već prošli; osvještenje da nismo sami u svemiru. Osvještenje da postoji određena mentalna paradigma unutar koje se krećemo i robujemo svi mi. No, poneki među nama osjećaju da ta kolektivistička paradigma koju se uzima zdravo za gotovo, da nije prava, da nije istinska; da je tek obmana što je poput mrene navučena na oči ljudi. Snažno oružje kojim se ta kolektivistička paradigma koristi, i ono što održava stanje takvim kakvim jest, je kao što smo već naveli ranije, egzistencijalni strah; strah za materijalnu egzistenciju poduprt još strahom od bolesti, starosti i smrti, samoće, napuštenosti, zaborava, nestajanja; strah od neuvažavanja, neuspjeha, od nevoljenosti. Rijetko tko je zadovoljan samo time da jest, da postoji; većina traži nešto: potvrdu i opravdanje valjanosti vlastitog postojanja; autorealizaciju.

I opet se javlja to pitanje: – Što poručiti ljudima? O čemu pisati? Koje im tajne treba otkriti?
Trebam li im pisati i objašnjavati kako se čovjek u osnovi sastoji od tri dijela: od logičkog uma sa spekulativnim sposobnostima; od osjećaja i emocija koje nisu drugo nego tek indikator čovjekovog trenutnog stanja (poput lakmus papira); od intuicije, osjeta koji nas povezuje s Jedinstvenim Središtem (ili Bogom, Vrhovnom Sviješću) i koji nam govori što je ispravno, a što nije, i što treba činiti, a što ne; čak i onda kada ne postoje nikakvi vanjski logički protumačivi znakovi i naznake za određeno postupanje. Intuicija nas upozorava; ona nam govori. Ona je znanje prije znanja; ona je pravo znanje. Intuicija je ovdje da nas izbavi od lažnih slika i zabluda uma. Jer naš um često zaključuje na prvu i nije u stanju prepoznati sve znakove i simbole.
Osjet intuicije nalazi svoje fizičko očitovanje u torakalnom predjelu oko tzv. pleksusa. Ona je kao kormilar koji nas vodi prema našem odredištu i cilju, koji nam govori je li neki naš izbor i put ispravan ili nije. Često bi um bez suradnje s intuicijom mogao navesti čovjeka na krivi put; za lažnim vrijednostima i pogrešnim ciljevima. To ne znači da su te vrijednosti i ciljevi pogrešni za nekog drugog, ali bi mogli biti pogrešni za nas.

U naše današnje vrijeme, pored sveukupnog razvoja tehnologija i znanosti koje ispituju i istražuju većinom materiju i ponešto od energije, čovjek nije istražio i ne poznaje sam sebe. Kada kažemo čovjek, to ne znači da nitko nije upoznao, spoznao i istražio sebe, nego govorimo o glavnim, prevladavajućim, oficijelnim tokovima u našoj civilizaciji i u našim društvima. Je li potreban materijalni boljitak, pa i određen tehnološki razvoj u našim društvima? Sigurno da je potreban. No, je li taj razvoj dovoljan? Na to pitanje odgovor mora ponuditi svatko sam. Naprosto, tehnologije i metode današnjih znanosti nisu odgovarajuće i primjerene istraživanju sposobnosti ljudskog duha. (Pod duhom ovdje podrazumijevamo sve mentalne, dakle: intelektualno-kognitivne, potom emocionalne, i one elemente povezane s ljudskom voljom i željama, jer volja i želje imaju više veze s intuitivnim aspektom nego npr. sa samim logičkim umom). Naravno, nužno je razlikovati izvanjske, tj. “želje uma”, od pravih i stvarnih želja koje dolaze iz unutrašnjosti, tzv. “želje duše”.

U našim školama djecu ne uče (a možda bi trebalo) da se ljudsko biće u svojim mentalnim sposobnostima sastoji od ova tri dijela: logičkog uma, od emocija i raspoloženja, i od intuicije u nama koja nam govori što je dobro i ispravno, a što zlo i pogrešno. I da nezadovoljstvo koje osjećamo emocijama je tek pokazatelj našeg nezadovoljstva određenim stanjem ili situacijom, i da emocije nipošto nisu uzrok našeg stanja nego tek posljedica; pokazatelj, poput lakmus papira. Da su emocije poput vatre i vode: dobri sluge, ali loši gospodari.
Danas ne učimo djecu da je logički um i logičko razmišljanje, promišljanje i načini sustavne analize, taj način što ga trebamo prvo razviti. Kada imamo problem, razmisliti, a ne emocionalno reagirati. Koliko se samo bračnih i drugih obiteljskih svađa, razmirica, tučnjava, pa čak i ubojstava dogodi na krilima začinjenih emocija? Emocije postoje, čovjek ih ne može ukloniti, ali se za njima ne treba povoditi.
Učimo li djecu tome da prvo treba uvijek razmisliti? Da je osamljenje, kontemplacija, smirenje disanja, koncentracija i fokusiranost logičkog uma na problem važna i bitna u ljudskom životu? Čini mi se da ne učimo djecu tome, nego ih puštamo da rastu i odrastu kao divljaci, ne poznavajući sami sebe i svoje biće. Hranimo ih, šopamo bolje reći, crtićima i filmovima punim akcije, tučnjave, bljeskova eksplozije, itd. Posvećujemo li dovoljno vremena fizičkom treningu svoje djece, kako bi upoznali sposobnosti i mogućnosti vlastitog tijela? Ne; čak ni to u dovoljnoj mjeri. I taj je segment razvoja ljudskog bića danas zapostavljen.

Bruno se prisjetio kako ga je jednom prilikom nešto bilo mučilo; jedan problem za koji nije znao kako ga riješiti niti kako mu pristupiti. Bio je zabrinut, i htio je naći primjereno i ispravno rješenje. Bilo je to usred dana; dobro se osjećao, bio je odmoran i pribran. Pa ipak, za problem što ga je mučio, činilo se da nema rješenja. Barem Bruno nije znao odakle bi moglo doći. Odlučio je malo odmoriti i odahnuti od grozničavog razmišljanja; a želja i htijenje za rješenjem bila je u njemu prilično jaka i snažna. Pa ipak, odlučio je na trenutak u svojoj radnoj sobi koja je imala i jedan omanji ležaj, malo prileći kako bi odmorio misli i glavu. No, želja i htijenje u njemu da riješi problem što ga je mučio i dalje je bila snažna. Legao je na krevet, opustio glavu i tako ležao neko vrijeme, opušten. Tada, iznenada, u glavi mu se javi sasvim jasna i određena misao koja mu je jasno govorila: trebao bi ići za kompjutor i na internetu potražiti to i to. Misao koja mu se javila u glavi jasno mu je govorila i upućivala ga na sasvim određen naslov i na subjekt od kojeg bi trebao zatražiti pomoć za gore spomenuti problem.

U prvi čas i njemu samom je ideja i naslov (ime) subjekta koje mu se pojavilo u umu bilo neobično, i pitao se odakle sad ovo? Pa je pomislio da mu je tako, slučajno, i sasvim bezveze palo na um. Međutim, misao u njemu ga je jasno i snažno poticala da bi trebao ići provjeriti ideju na internetu. Pokrenuo je računalo, i zaista! Našao je upravo ono na što ga je misao upućivala. Situacija je bila nevjerojatna, i za Brunu pomalo bizarna. A sve što je učinio bilo je da je imao jaku i snažnu volju i želju kojom je postavio otvoreno pitanje svemiru, bio se sasvim opustio, i otvorio um. To je bilo sve.
Još je u njegovom životu bilo takvih situacija kada je predosjetio susret s osobom (jer su mu se pojavile misli na tu osobu) prije nego što je tu osobu uopće mogao vidjeti ili znati da će se pojaviti. Naime, pojava određene misli bila je prilično snažna, jasna i određena, pa je slučajnost mogao odbaciti. Tada je shvatio da je to određena telepatija koja međutim nije morala ići direktno od same osobe nego vjerojatno preko polja koje spaja sva živa bića na određenoj razini i stavlja ih u zajednički kontekst na njihovoj razini postojanja; takvo polje se ponekad naziva informacijsko polje.

Mada je Bruno i prije slušao i čitao dosta o praksama budističke i hinduističke joge i meditacije, i bio je teoretski upoznat s tim sustavima, i činilo mu se da ih razumije, međutim u praksi, osim treniranja karatea i tae kwon doa i vježbi disanja u sklopu nanbudoa, nije upisivao tečajeve istočnjačkih tehnika meditacije. Također, znao je da su i kršćanski redovnici i pustinjaci također u svojim izolacijama postizali kroz kontemplaciju i molitvu određen stupanj meditativnog smirenja i usredotočenja.

Imao je u životu faza kada je u sebi izričito i snažno osjećao potrebu da se izolira, da sjedne na pod, ili da naprosto stoji na mjestu, i da se koncentrira u sebi, u glavi i duhu, i da traži svoje središte s kojim je povezan. Također, nadvladavanje htijenjem za koncentracijom, u umu i duhu, fiziološke i uobičajene navike da čovjek sjedne kada ne mora stajati, shvatio je kao primjer i princip joge, tj. juguma (jaram) što ga sila i snaga duha nameće poziciji tijela. Samo čovjek koji je u stanju iskontrolirati namjerno, snagom i voljom duha svoje tijelo na smirenje, i određenu opuštenost, s ciljem postizanja unutarnje duhovne koncentracije (i otvaranja uma i smirenja duha), može tražiti i naći.

U određenim periodima svojeg života, u dugim zimskim danima i noćima u vrijeme kada je bio nezaposlen, a time i bez nekakvih znatnijih obveza i opterećenja, meditirao je i kontemplirao tražeći svoje središte. U izolaciji svojeg stana i sobe, do kojih nije dopirala nikakva značajnija buka, mogao se posvetiti samo sebi i Bogu, onom biću koje jest, i koje je iznad njega i svega, ali je istodobno povezano sa svime. I ništa nije odvojeno od njega.
Bruno je čvrsto vjerovao da je Bog za sve ljude i da zapravo nema veze s religijama, nego sa živim bićima; s onim što je živo. (Religije su, prema Bruninom viđenju, zapravo rezultat ljudskih traženja i htijenja na različitim geografskim lokacijama i u različitim vremenima.)

Također, uviđao je, da bi čovjeku život bio ispunjen, i lišen zamki kao što su: strah, rutina, iščekivanje i očekivanje nečega, važno je da čovjek kao biće koje jest u svojoj sveukupnosti (ne samo u fizikaliji) pozicionira sebe u sadašnjosti, u sadašnjem trenutku kao činu vječnosti. Svaki trenutak je sada; uvijek je sada; i sutra u neko vrijeme bit će sada. Pa prema tome, treba živjeti i uživati sada u sadašnjem trenutku.

Ljudski život sazdan je od vremena, i vrijeme je jedino što doista posjedujemo. Kada vrijeme prođe, igri je kraj. I stoga, trebamo živjeti i poštovati svoje sada, a ne ga zanemariti ili žrtvovati u ime nekakve imaginarne budućnosti za koju niti ne možemo pouzdano znati hoće li stići (barem, hoće li stići za nas). Stvarno i realno je jedino sada, dok su prošlost i budućnost, onako kako ih mi vidimo i zamišljamo, samo naše mentalne projekcije i koncepti. Naravno, to ne znači da ne treba razmišljati i planirati za budućnost, ali uvijek s dozom opreza, prednost dajući sadašnjosti. Jer, zašto bi bilo koji naš budući trenutak bio važniji od sadašnjeg?
Prošlost, sadašnjost i budućnost je ljudsko linearno poimanje vremena.
Naravno, za Biće ili Svijest, koje je istovremeno i u vremenu (u svakom trenutku) i iznad vremena, sva zbivanja to Biće (ili Svijest) vidi istovremeno.

Nadalje, čovjek nema neku apsolutnu odgovornost nad svojom sudbinom jer bi to podrazumijevalo da ima i apsolutnu kontrolu. Čovjek možda može, ukoliko se uvježbao i shvatio, imati kontrolu nad sobom: svojim mislima, osjećajima, radnjama, ali ne i nad svojom sudbinom. Budući da je svatko od nas rođen i živi na sasvim određenoj geografskoj lokaciji i zemlji, u određenom vremenu, u određenoj obitelji, od određenih roditelja; dakle, svime time čovjek je određen; i svojom biologijom i okolinom u koju je stavljen. Pa prema tome, postavlja se pitanje slobode. Postoji li uopće mogućnost slobodnog izbora i odluke ili je odluka već unaprijed uvjetovana time kakvi smo i gdje smo (u kakvim okolnostima)?
Čini se da neke odluke ipak možemo donositi, ali ukupno čini se da je sve već zacrtano postavljenim elementima i faktorima i njihovim odnosima.

Svijest o svojim vlastitim osobnim mogućnostima i granicama; odricanje od potpune kontrole; i prihvaćanje; to su stvari koje ljudima uglavnom nedostaju.
Definicija (određenje) je ujedno i ograničenje. Čovjek ne može istodobno biti na dva mjesta. Jedini način da čovjek nadiđe svoje određenje i svoja ograničenja (svoje strahove, itd.) je da se svjesno preda u ruke volje koja je viša od njegove, tj. u ruke Boga; Više Svijesti; Jedinstvenog Središta, bez obzira kako ga nazivali. Čovjek mora prihvatiti i osvijestiti svoju prolaznost i smrtnost. Suočavanje s posljednjim stvarima, s vlastitom Smrću, osobi daje mogućnost da se bolje i konkretnije odredi prema vlastitom životu, prema svojim vrijednostima i ciljevima.

– Dakle, o čemu bih trebao govoriti ljudima i pisati? – pomislio je Bruno. Mogu li napisane riječi išta promijeniti u svijetu? Nije li sve to već rečeno, i svatko tko ima potrebu, vremena i želju može se malo detaljnije i studioznije udubiti u proučavanje starih duhovnih nauka i sustava. Buddha, Sokrat, Isus … tri velika učitelja. Ni jedan od njih nije (koliko je poznato) vlastoručno zapisao ništa od svojeg nauka. Pa ipak, njihovo naučavanje bilo je dovoljno uvjerljivo da ga zapišu njihovi učenici. Sve postoji, sve je otvoreno, samo treba razmišljati i promišljati; propitivati stari nauk i uspoređivati ga s primjerima iz vlastitog iskustva, iz vlastitog života. Univerzalno je ono što vrijedi posvuda. Kao što je npr. temeljni nauk o umjerenosti. Budha je propovijedao srednji put: ne pretjerati ni u čemu. Natpis što je stajao nad ulazom u Apolonov hram u Delfima: Gnothi seauton. “Spoznaj sebe.” I drž’ mjeru.
Umjereno jedi, umjereno pij, umjereno se bavi seksualnim aktivnostima. S osjećajem za mjeru. Ne prekrši taj osjećaj u sebi! (Bolje rečeno intuitivni osjet.) Taj intuitivni osjećaj za mjeru, spojen s logičkim umom, s analizom, s promatranjem i promišljanjem, čini savršenog čovjeka.

Ponekad se dobro odreći nečega; ne može škoditi, nego samo koristiti. Odricanje je, kažu psiholozi u suvremenim školama psihološke samopomoći, način stjecanja kontrole. Ukoliko si se sposoban odreći nečega, znači da ti kontroliraš to, a ne ono tebe. No, kako smo rekli: apsolutna kontrola je nemoguća, pa je tu ipak riječ o maloj manipulaciji koja je u našoj moći. Uglavnom ne možemo kontrolirati svijet i druge ljude, nego samo svoj stav i odnos prema njima. Stara je mudrost: mijenjaj ono što možeš, a ono što ne možeš – prihvati.

Voltaire je isticao jednu maksimu koju je moguće parafrazirati kao: “Neka svatko obrađuje svoj vrt.” To u stvari znači pozivanje na razlikovanje između onoga što je važno u čovjekovom životu i onoga što je nevažno. S praktičnog i primijenjenog gledišta, za čovjeka je zapravo važno i bitno samo ono na što on/a osobno može utjecati. Ima li mnogo koristi razgovarati, zamarati se i razmišljati o stvarima koje su izvan našeg dosega? Na koje ne možemo utjecati? Baveći se stvarima na koje ne možemo utjecati, često propuštamo one na koje možemo utjecati. Vidjeti na što možemo utjecati, pronaći svoj vrt, i obrađivati ga. Velika misao, jednostavno izrečena.

Sva moja naklapanja, neće promijeniti ništa u svijetu – pomislio je Bruno. Pa ipak, imao je potrebu ovo napisati.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 8. dio

Otac

Bijeli Renault Megane, lagano, gotovo sasvim nečujno klizio je vijugavom cestom između strmih brda obraslih gustom šumom. Promatraču iz zraka činilo bi se kao da malena bijela buba plazi savršeno slijedeći krivine vijugave staze, i to popriličnom brzinom. Prizor što ga u prirodi često možemo vidjeti kada promatramo zelene biljke i razne bubamare i ostale malene insekte dok se ubrzano kreću stabljikama i listićima. Tako bi se nekom, iz zraka, mogao učiniti i ovaj Renault. Bruno ga je kupio prije otprilike godinu i šest mjeseci. Volio je francuske aute; još od djetinjstva. Njegova majka 80-ih godina vozila je Citroena. Francuski automobili imaju izvrsne amortizere i osjećaj udobnosti u unutrašnjosti.
Mjestimice, automobil bi utonuo u duboku sjenu šume koja se s jedne i druge strane nadvila nad cestu, dok bi mjestimice opet začas izbio na dionicu obasjanu suncem. Cesta ga je vodila iz šireg zagrebačkog područja na sjever, u brda, gdje se dodiruju i razgraničuju geografsko i administrativno područje Prigorja i Zagorja. Cesta se sve više uspinjala. Tabla je upozoravala da ovdje završava administrativno područje Zagrebačke županije. Bruno je bio na putu k svome ocu. Sinoć oko 20.30 sati nazvala ga je očeva susjeda Katica i s izrazom sućuti i pažnje u glasu priopćila mu da je njegov otac preminuo. Bruno se iznenadio. Nije ovo očekivao. Stari je bio još vitalan i pokretan. Nije da je bio baš nešto previše povezan s ocem. S njim nije proveo mnogo vremena. Više su mu u sjećanju bili očevi roditelji, djed, a naročito baka, kod kojih je provodio još od ranog djetinjstva gotovo svake ljetne praznike. Brunin otac bio je po zanimanju veterinar: dr. vet. med. Mnogo vremena provodio je uvijek po terenu. Kod kuće bi uglavnom samo spavao. Bruno se sjećao da je njegov otac ponekad i tijekom noći ili ranog jutra dobivao telefonske pozive seljaka kojima se upravo tad krava počela teliti ili kobila ždrijebiti. Posao i život veterinara je naporan i težak. Veterinar je vjerojatno jedini od svih vrsta doktora koji je od jutra do večeri okružen blatom, smradom i životinjskim izmetom. Ili s rukom do lakta u kravljoj vagini vrši postupak osjemenjivanja. Gradski veterinari, za razliku od seoskih, su druga priča: oni se ne bave s kravama i sa svinjama, nego sa psima, mačkama, kornjačama, itd. Njegov stari bio je seoski veterinar starog kova. Rijetko kod kuće, većinom na terenu. Nije ni čudo da njegov i majčin brak nije uspio. Za finu gradsku gospođu, kao što je bila Brunina majka, brak s tamnoputim, temperamentnim zagorsko-prigorskim veterinarom nije bio najsretnije rješenje. Ne, uopće. Nakon razlaza, kuća i imanje Bruninih bake i djeda, postala je očeva polazna baza. A i posao po okolnim selima mu je odatle bio bliži.

Prateći poznatu liniju ceste, u tišini, Bruno se zamislio. S razmišljanja i prisjećanja na oca i na djetinjstvo, misli su mu krivudale i bježale na sadašnje njegovo stanje. Da; kakvo je moje sadašnje stanje? Što ja to zapravo u životu imam? Kakav je moj život? Bruno je bio svjestan poprilične i velike razlike u godinama, od dobrih 17 godina, između sebe i Antonije, njegove sadašnje djevojke. Znao je da su takve veze često izložene specifičnim kušnjama. Znao je da u takvim vezama stariji muškarci su ti koji u pravilu ostaju kraćih rukava. Pogotovo u današnje vrijeme. Mlađa žena, nakon nekog vremena, zadovolji se dosadnog, a možda njoj i pomalo sputanog, nedovoljno uzbudljivog života sa starijim muškarcem. Muškarci s oko četrdeset godina nisu za otpis; to nikako. Ali oni već imaju neke svoje rutine, i navike od kojih nisu spremni izostajati. A mlada djevojka željna je života, i svakojakih podražaja i iskustava. Pa još je mlada, i neiživljena. Pored starijeg muškarca, koji gotovo da bi joj i otac mogao biti, mogla bi se početi osjećati uskraćeno. Uskraćeno za izlaske; za nova iskustva; za neke nove drhtaje i treptaje. Svakom s vremena na vrijeme treba promjena, a mlada žena sa starijim muškarcem ima itekako dobru izliku, razlog i opravdanje za nužnost promjene. Svega je toga u svojoj glavi bio svjestan Bruno. Da, i Antonija bi nakon nekog vremena mogla odlepršati, razmišljao je Bruno. No, to su rizici života. Dok traje, traje; bitno da je lijepo dok traje. To je jedino što možemo ugrabiti: trenutci privremene sreće i zadovoljstva. Što preostaje? Duga jesen života, i utonuće u starost, u umor, onemoćalost, nezainteresiranost; povlačenje u kutak stana, u izolaciju … Razmišljajući tako, Bruno se opet u glavi vratio na činjenicu očeve smrti. Otac je bio veseljak; uvijek optimistično i vedro raspoložen. Nikada nije pokazivao težu ili mračnu stranu; sve je okretao na smijeh i na šalu. Optimizam kao strategija i taktika. No, sigurno je mnogo toga držao u sebi: strepnje, nedostatke, svoju životnu sudbinu i spoznaju o istoj.
Brunin otac volio je popiti. Mnogi seoski veterinari se propiju na svom poslu; postanu alkoholičari. Gotovo svaki seljak, gazda, ponudi doktora veterinara vinom; najčešće nekom bijelom, kiselom, jakom sortom. Od toga se, u kombinaciji s gaziranom mineralnom vodom, slažu dobri, ali i podmukli zagorski i prigorski gemišti. Rokneš tri takva i u svom si elementu. Pa u auto, i na put do drugog gospodarstva gdje su svinje upravo dobile dizenteriju. Veterinar uvijek sa sobom nosi crnu torbu s priborom, injekcijama, špricama, lijekovima. Na znak i najmanje bolesti uzgajivači svinja dižu uzbunu. Zovu veterinara kojem ne preostaje drugo, nego, uočivši začetke epidemije, našopa svinje antibioticima. Za svaki slučaj. Sve meso iz uzgoja prepuno je antibiotika i drugih tvari. Uzgajivači ne žele i ne mogu riskirati kolektivni pomor. To bi ih upropastilo financijski.

Skrenuvši na sporednu cestu, nakon dodatnih 10-ak minuta vožnje, zaustavio se na jednom pošljunčanom dvorišnom prilazu. Bila je to očeva kuća i dvorište. Tako poznati Bruni, s crvenim i lila cvijećem u teglama na balkonu prizemlja, ova kuća koja ga je povezivala s danima djetinjstva, odjednom mu se učini strašno praznom i pustom. Kao da je na trenutak, na sekundu, osjetio nekakvu duboku žalost i tugu u sebi. No, nije bilo vremena za takve osjećaje. Na tratini pored kuće uskoro se pojavila susjeda Katica, starija gospođa, udovica koja je, činilo mu se, simpatizirala Bruninog oca.

– Dobar dan – rekla je pristupivši mu. Vidjelo joj se oko očiju, i po podočnjacima, kao da je plakala nedavno. – Primi moju sućut – rekla je i zagrlila ga. Bruno se nije osjećao nelagodno. Čak mu je i prijao takav kontakt. Naime, kako je bivao stariji, sve su mu se više i više činile sve te ljudske geste i običaji prirodnima, normalnima, pa čak i potrebnima. Sa starenjem i sazrijevanjem kao da je sve više imao razumijevanja za ljudsku nesreću i tugu, a istodobno sve manje strpljenja za bavljenje ljudskom glupošću i zabludama. Život je prekratak za gluposti. Autentičan život i stvarnost, koji čovjeka čine čovjekom, i jačaju ga, izviru iz nevolja, poteškoća i prepreka. Čovjek se kali i stvara u teškoćama.

Susjeda Katica je istaknula da je Bruninog oca Zdravka poznavala još od kada se, kao mlada žena, udala u susjedstvo. Otključala je kuću, od koje je očito imala ključ, jednako kao i Bruno. Otac je imao, očito, puno povjerenje u tu ženu. Ušavši u kuću, odvela ga je do sobe, i pokazala mu krevet. Otac je ležao mirno na leđima na drugoj strani velikog starinskog bračnog kreveta. Bio je odjeven u crno odijelo i bijelu košulju. Ruke su mu bile položene na trbuh, jedna na drugu, kao za vrijeme molitve. Djelovao je sasvim mirno i spokojno. I Bruni su lagano zasuzile oči. Smrt ljudskog bića, a naročito onog s kojim smo podijelili nekakve, pa makar i rijetke trenutke bliskosti, sada, kada ga vidimo ovdje tako mirnog i ukočenog, sjeća nas i naše smrtnosti i konačnog odredišta svakog ljudskog života: nestajanje, i zaborav. Bruno je znao kako to već ide. Doživio je već prije smrt prvo djeda, a onda i voljene bake. A sada, eto, i otac.

– Evo, tu sam ga našla, jadnika … – rekla je gospođa Katica, i rukom pokazala na bližu stranu kreveta, suprotnu od one na kojoj je sada ležao. Oči su joj zasuzile. Onda odjednom kao da se smirila i pribrala, pa je rekla:
– Nisam znala dal ‘ je dobre i pametne da vam ove govorim, ali mislim si da bi vam ipak trebala reči.
– Kaj je bilo, gospođo? – upita Bruno.
– Ma joj, male je nezgodne… našla sem ga tu na krevetu, jadnik, bil je spuštenih gač … – rekla je gotovo pa nevoljko …
– i ove je imel krej sebe – rekla je pokazujući na nekakav časopis što ga je izvukla ispod deke na fotelji. Bruno je uzeo časopis u ruke. Bio je to časopis pornografskog sadržaja. Dakle, sve je bilo jasno …
– Recite mi gospođo, što je doktor rekel kad ga je došel pogledati; od čega je umro?
– Veli doktor, da je po svemu sudeći, bil infarkt ….
– Znate, skrila sem te časopis da ne bu doktor videl, da ne bu sramota … – dovršila je.
Sramota, da. Za koga? – pomislio je Bruno. Valjda za nas žive koji ostajemo. Za staroga nema više briga. On se svojih briga riješio zauvijek. Napokon može biti slobodan i bezbrižan. Sramota je ionako sasvim društveni pojam.

– Da. Hvala vam, gospođo Katica. Bilo bi to nezgodno za sve. – odgovorio je Bruno, i nastavio: – Ipak, i on je bio samo čovjek s ljudskim potrebama.
– Je. To je istina; tu ste u pravu. Ali znate kakvi su ljudi … če bi se neke takvoga čule, mogle bi se po selu raširiti i zmišljati kojekakve priče … A gospon Zdravko je bil zbilja dobar čovek. Uvijek pozitivan, veseli, za šalu … – nadovezala se gospođa Katica.
– Hvala vam još jednom gospođo Katica na svemu što ste napravili za tatu. I presvukli ste ga, i sve … Ne mogu vam dovoljno zahvaliti na tome.
– Napravila sem kaj sem mogla. Bil mi je prvi sused. Zadnjih leta znali sme se tak liepe podružiti i pospominati. Prejti na kavu, on k meni, ja k njemu … Tak sme bili manje usamljeni. Rekla je, a oči su joj ponovno zasuzile.

Zdravko Cindrić je sada, 2018. godine, u trenutku svoje iznenadne smrti, bio u 71. godini života. Rođendan je trebao proslaviti krajem studenog. Bruni nije preostalo drugo nego da kontaktira lokalno poduzeće za pogrebne usluge. Vjerojatno će morati skoknuti do njih da sve dogovori, plati i da odabere lijes.

Bio je konac rujna. Dani su bili sve kraći, a s prvim sumrakom, postalo je i hladnije. Bruno je bio ispratio vozilo pogrebnog poduzeća koje je odvezlo očevo tijelo u mrtvačnicu lokalnog groblja.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 7. dio

Prva žena (2)

“The Winner Takes It All” … ABBA

Nakon Nikolininog odlaska Brunina situacija je bila nezavidna. Situacija je u emocionalnom i ukupno u mentalnom smislu bila opsukurna i konfuzna.
S jedne strane, nedostajala mu je; s druge strane ju je mrzio; s treće strane, ova cjelokupna situacija otvorila je neke nove portale u Bruninu biću: u njegovoj psihi, emocijama i mašti. Situacija je do te mjere bila uvrnuta, neobična i opskurna, zatvorena vlastitim parametrima važnosti, barem se Bruni tako činilo, da ga je podsjećala na radnju i atmosferu Bunuelovog filma “Taj mračni predmet želje”.

Zaželio ju je još jednom. Zaželio je staviti joj ga, pa makar samo još jednom. Sinula mu je ideja; i plan.

Imao je određenih problema s kompjutorom i s otvaranjem pojedinih dokumenata. Bilo je potrebno skinuti i instalirati nekakve aplikacije; pokušao je, ali nije išlo. Bio je previše umoran i nervozan da bi se mogao koncentrirati na to. Odlučio ju je nazvati, i zamoliti za uslugu: da dođe kod njega i da ona pokuša to srediti. Bilo je to prvi puta da ju je zvao dva tjedna nakon njihovog konačnog prekida; dva tjedna nakon što je zaplovila nekim svojim vlastitim vodama. Smatrao je da nakon što oproba travu na drugim livadama, da će mu se htjeti vratiti.
Telefonski razgovor bio je uspješan. Pristala je doći, i pokušati mu pomoći. Bolje se razumjela u informatiku i kompjutore od njega. Na kraju krajeva, bila je diplomirana informatičarka, i profesorica informatike u jednoj srednjoj školi.

Začulo se zvono na donjim, ulaznim vratima zgrade. Podigao je slušalicu portafona. Bila je to ona. Ušla je u stan. – Bok. – Bok. – pozdravili su se.
– Kako si? – pitao je. – Dobro. Vidjela sam i boljih dana – odvratila je uz lagan smješak.
– Što ćeš popiti? Imam kavu, ako želiš; još je vruća.
– Može.
Stavio je mlijeko na stol, i čašu vode. Neko vrijeme pijuckali su kavu u tišini.
– Pa, u čemu je problem? – pitala je nakon nekog vremena.
– Imam problem s otvaranjem nekakvih dokumenata.
Ustao je i krenuo u radnu sobu. Ona je krenula za njim. Došavši do kompjutora, kliknuo je mišem, i probudio ga iz hibernacije.
– Poručuje mi da trebam skinuti aplikaciju za otvaranje dokumenta. Kliknem, pokrenem instaliranje aplikacije, pričekam do kraja, i opet ništa.

Sjela je na stolicu s kotačićima i privukla ju stolu. Njeni brzi prstići zaplesali su po tipkovnici. Želja je u njemu bila sve jača, dok ju je tako promatrao za svojim radnim stolom i kompjutorom.
Primaknuo joj se sasvim blizu, praveći se kao da zainteresirano promatra što se događa na monitoru. Stavio je ruke na njezina ramena, i započeo ju lagano masirati. Kao u stara vremena.
U početku se nije bunila; činilo se da joj masaža ramena godi.
– Prestani … Što to radiš? – upitala ga je nakon nekog vremena. Sagnuo se i polušapatom progovorio na njeno uho, dok su mu ruke još uvijek bile na njenim ramenima:
– Hoćeš da ti ga stavim? Hoćeš mi ga popušiti? – pitao je.
– Nismo se tako dogovorili – odvratila je. – Ne, ne želim da mi ga staviš, niti ti ga želim popušiti!
Iznenada, digao je ruke s njenih ramena, odmaknuo se, i stao sa strane.
– Zašto si onda zapravo došla? – pitao je. – Znala si da ću te probati pojebati.
– Ne, nisam znala! Znam da si povremeno napaljenko, ali ovamo sam došla jedino i isključivo iz razloga jer si me molio i tražio da ti pomognem oko kompjutora.
– Dobro, u redu … – odvratio je. – Pa jel se viđaš s kim? … Jel te dobro jebe?
– Da, dobro me jebe … – odgovorila je gotovo smireno. I dalje je gledala u ekran, i prčkala po tipkovnici.
– Jel si se pojebala s jednim, ili s više njih? – pitao je znatiželjno.
– S trojicom, ako te baš zanima – odgovorila je mirno, s laganim prizvukom prkosa u glasu. Nije znao što da misli.
– S trojicom …? – ponovio je. – Odjedanputa?
– Da. I bilo je božanstveno … – odgovorila je. – A takve stvari tebe napaljuju, jel da? – rekla je sa zadovoljstvom u glasu.
– Da – odgovorio je. – Volim zamišljati kako te jebu trojica, ili čak više njih. Uvijek se uzbudim i napalim, i svršim, jako …
– Pa dobro, samo ti zamišljaj i dalje … – Evo, ovo ti je sređeno, pa možeš nastaviti dalje sa svojim aktivnostima …
– Hoćeš da ti poližem malu? – pitao ju je, mada je unaprijed znao da neće biti nikakve koristi od pitanja.
– Ne, hvala …
Uzela je svoju torbicu, i užurbano krenula u smjeru vrata.
– Hvala na kavi – rekla je.
– Hvala tebi – odvratio je.
Otprativši ju do vrata, pozdravio je, i zaključao za njom.

Premda se sve to činilo kao beskoristan razgovor, znao je da je mamac bačen. Dao joj je do znanja da ga još uvijek zanima, unatoč tome što se viđa najvjerojatnije s drugima, i unatoč tome što s nekim drugim održava seksualne odnose; bio joj ga je spreman staviti, i polizati joj picu. Doduše, to je tako barem njoj dao do znanja. Nije bio siguran za ovo vezano uz lizanje njene male. Tko zna, tko ju, kako, i gdje, praši? S kakvim organelama i spravama? Nije bio baš siguran da bi joj rado lizao picu u ovim njihovim okolnostima. Ali stavio bi joj ga, s kondomom, bez problema, i izjebo ju pošteno, i do kraja. Pomisao da se ona sada negdje s nekim seksa, uzbuđivala ga je.

Već gotovo dva tjedna lišen seksualnih odnosa, uslijed novonastale situacije, jedini odušak i predah njegovoj nervnoj, ali i seksualnoj napetosti pružali su trenutci masturbacijskih opuštanja. Još uvijek nije mogao prestati misliti na nju. Međutim, sada su se u njegovim masturbacijskim maštarijama uz Nikolinu pojavljivala još dvojica, a ponekad i još trojica muškaraca. Svi su bili goli i ševili su se. Ševili su njegovu Nikolinu; ševili su je žestoko, i bez milosti. A on je to sve promatrao kroz pritvorena vrata spavaće sobe. Ni sam nije znao odakle su dolazile te maštarije, no, što je najgore, ili najbolje, jako bi se uzbudio tijekom takvih maštanja. Svršavao je obilno i često, uz obilje ejakulata. Kao da je otkrio jedan novi dio sebe, svoje psihe, koji mu je prije bio nepoznat. Pokazalo se da je njegovo zamišljanje vlastite supruge u raznim pozama, s dva ili tri muškarca istodobno, bio vrhunac i vatromet njegovih seksualnih odnosa s njom, i to sada kada ona fizički više nije bila s njim. Svojevrsna kruna bračne karijere. Barem u njegovoj glavi.

Za vrijeme zajedničkog života nikada se nije na taj način i u toj mjeri napaljivao, vezano uz nju. Sada, nakon prekida, i u stanju razdvojenosti, razmišljanje o vlastitoj ženi kao o bivšoj, i o mogućem općenju s njom, postalo je još slobodnije i još naglašenije, u čisto seksualnom smislu i smjeru. Nije znao je li to baš sasvim normalno. Očito, oslobođenost od emocija i od samonametnutih obzirnosti, može dati jednu sasvim novu kvalitetu seksualnom životu.

* * *

Prošla su još tri tjedna, kada je jednog ponedjeljka zazvonio Brunin mobitel.
– Bok, Nikolina je … – čulo se s druge strane. Željela se naći s njim. Rekla je kako je sve ovo prije bila greška, i kako ona voli samo njega.
– Ti si moja jedina prava ljubav…. – rekla je uvjerljivo.
Očito ševac nije ispunio očekivanja, ili je zakazao u nekom ključnom segmentu, npr. planiranja budućnosti – pomislio je Bruno; ili ju je jednostavno pojebo i odjebo, kao što to obično i biva.
– Ne znam baš … da bismo se trebali nalaziti. Rekli smo da ćemo neko vrijeme biti razdvojeni … – izigravao je Bruno i dalje nezainteresiranost, i prolongirao situaciju stavljajući određene naglaske na aspekte njihovog međusobnog odnosa.
– Ma ljubavi, daj …. – čulo se s druge strane.
– Da, sad bi da se vidimo i nađemo, a prije tri tjedna kad si bila kod mene nisi htjela ništa. Jel se sjećaš?
– Bila je onda druga situacija … – promrmljala je u vlastitu obranu.
– Osim toga – dodao je Bruno – ne znam hoću li moći preko svega što se dogodilo tek tako prijeći.
– Ljubavi, ti znaš da si ti meni sve na svijetu … Ono nije bilo ništa; to mi nije ništa značilo … Bio je to samo seks … – nastavljala je.
– Trenutno sam zaokupljen s nečim, daj me nazovi ili mi pošalji poruku kroz sat vremena … pa ćemo se dogovoriti oko nalaženja.
– Može. Volim te. Pusa! – začulo se s druge strane…
– … Kujo pokvarena … – promrmljao je Bruno sebi u bradu, nakon što je ugasio mobitel. Nasmiješio se sam sebi, i u sebi … Osjetio je navalu radosti i zadovoljstva; onog zadovoljstva kada znate da sve ide po planu.

Nakon pola sata stigla mu je SMS poruka: Tebe jedinog na svijetu volim. Ti si mi sve … (i nekoliko emotikona ružičastih srca … )
Sljedeća poruka glasila je: Ono s onim likom bila je greška. Znam, pogriješila sam. Bio je to samo seks. Ništa mi nije značilo.

Bruni je bilo drago da je dobio njezinu poruku s priznanjem nevjere.
Uskoro ga je nazvala. Pristao je da se susretnu. Bilo je to u nekom kafiću s opskurnom i romantičnom rasvjetom. Njezina taktika bila je očekivana. Bila je dobro našminkana: usne, trepavice, minica. Dovoljno da privuče pažnju i da zavede muškarca, ukoliko bi to poželjela. Pri susretu ga je zagrlila. Bacila se na njega. Odjeća joj je mirisala na parfem i nikotin. Bila je vitka i vižljasta. Činilo mu se da je smršavila još više. Dinamičnost i energiju je zadržala. Kada su sjeli u separe, privinula se uz njega. Objesila mu se oko vrata, i nastavila s uvjeravanjem i zavođenjem. Zagrlila ga je i ljubila … Bilo je teško odoljeti njezinim izljevima ljubavi i nježnosti, no Bruno je znao zašto je ovdje … I dalje se pravio pomalo nezainteresiranim, uvrijeđenim i blago nedostupnim, dok je ona gotovo pa plazila po njemu.

– Dobro, ok, vidjet ćemo …- rekao je u jednom trenutku. – Samo polako … – nadodao je.

– Gle, ja bih sad morao ići; sutra me čeka naporan dan, a moram još pripremiti neke papire – rekao je prilično smireno.

Pogledala ga je. Rekla je: – Dobro, ljubavi; idemo … i ja imam za sutra dosta obaveza.

* * *

Sljedeći dan između podneva i dva sata, Bruno je svom snagom jedne ruke pritisnuo rukohvat velikih masivnih drveno-željeznih ornamentiranih ulaznih vrata zgrade u centru grada. Bio je to glavni ulaz s ulice u hodnik koji je dalje vodio stubama na prvi kat u prostorije odvjetničkog ureda.
Pozvonio je i sačekao. Žena u dobi od oko možda 30 godina  mu je otvorila. Predstavio se i rekao koga treba. Uskoro je u zasebnoj prostoriji razgovarao s muškarcem u dobi od oko 50 godina. Bruni je ponuđeno da sjedne.

– Želio bih kod Vas podnijeti zahtjev za rastavu braka. I volio bih da me Vi, ako je moguće, zastupate – izjavio je Bruno.
Između ostalog, prezentirajući odvjetniku svoj slučaj, istaknuo je da je razlog za pokretanje rastave bračna nevjera supruge, te da ima na mobitelu njezine sms poruke u kojima ona priznaje prijevaru.

– Ako će to pomoći, naravno.

Bruno čak nije niti očekivao da bi se SMS poruke mogle tretirati kao dokaz, ali odvjetnik je napomenuo da bi one mogle dobro doći da se pred sucem ili sutkinjom potkrijepi zahtjev za rastavom.
Odvjetnik je obećao da će još danas pripremiti sve potrebne papire i da će oni odmah sutra biti proslijeđeni dalje u postupak.

Kocka je bila bačena.

Na putu od odvjetnika odlučio je sjesti u jedan kafić na Zrinjevcu. Bio je kišan jesenji dan. Cijeli perivoj bio je prepun otpalog lišća, a kiša je jednolično rominjala. Dok su vani, na ulici, ljudi užurbano prolazili, nisu se vidjela njihova lica, nego samo smotra raznobojnih kišobrana: plavi, crveni, narančasti, žuti. I, naravno, noge; cipele. U lijepo uređenom kafiću bilo je ugodno, toplo i svirala je opuštajuća glazba. Dašku salonskog glamura pridonosila su tamnocrvena kožna sjedala drvenih stolica i klupa, uz prigušujuće smeđe tonove lakiranog drveta, posvuda naokolo. Bruno je naručio produženu kavu i čašu vode; konobar odjeven u košulju, prsluk i leptir mašnu te neizbježne crne hlače, pohitao je da izvrši narudžbu.
Bruno je izvadio mobitel i uključio ga. Na njemu je bilo već nekoliko poruka od Nikoline. Od one, u kojoj mu želi dobro jutro i lijep i ugodan dan, pa do onih kasnijih, u kojima ga pita bi li se mogli danas vidjeti, i predlaže mu lokacije.
Odlučio je sve staviti malo na čekanje, i razmisliti. Nakon što je popio kavu, i iskapio čitavu čašu vode, otipkao je poruku:

Trenutno imam neke obaveze. Što kažeš na večeru, kod mene, u 19.30?
Uskoro se pojavila poruka. Pristala je.

* * *

Smatrao se dobrim kuharom. Kuhanje ga je zaokupljalo i smirivalo.
Putem kući kupio je svježe janjeće kotlete. Sudeći po veličini kostiju, činilo se da je janje bilo još gotovo beba kad su ga krknuli. To je jamčilo mekano i ukusno meso. Kod kuće je imao konzervu slanutka i crveni luk. To će dostajati za salatu s bučinim uljem uz aceto balsamico. Bila su samo četiri mala janjeća kotleta, pa je odlučio pripremiti još jedno jelo: rižoto s lignjama. Uz to servirat će masline punjene paprikom iz Konzuma. Imao je na zalihi i butelju Frankovke iz Erduta. Tempirao je pripremu tako da jela budu gotova do 19.30, kako se ne bi ohladila. Nije želio da janjeći kotletići dinstani u saftu od luka budu hladni kada ona dođe. Čak i nešto ranije od dogovorenog vremena, oko 19.25, začuo je zvono na ulaznim vratima zgrade. Ušla je u stan; pomogao joj je da skine crveni kaput za jesen i zimu. Objesio ga je na vješalicu u predvorju.
Bila je dotjerana u neku vrlo elegantnu kombinaciju: crna uska suknja, otprilike do koljena, crne najlonke, nekakva fina bluza, ogrlica …
Večera je protekla u ugodnom tonu. Nije bilo optuživanja; ničeg negativnog. Sve je bilo prilično svečano. Nakon toga odlučili su se opustiti uz vino u njihovom dnevnom boravku s foteljama i stolićem. Bio je tu i jedan kauč za sjedenje i pozamašni suvremeni tv, police s knjigama, stalak s DVD-ima, CD-ima …
Ona nije gubila vrijeme. Odlučila mu je još jednom, jednom za svagda, dokazati i potvrditi svoju privrženost … Kratko su se doticali usnama. Nije mu baš bilo do ljubljenja. Krenuli su na konkretnije stvari. Dok je sjedio zavaljen na kauču, ona se spustila dolje, i otkopčala njegove hlače. Vješto ga je izvadila van. Bio je nabrekao i poprilično tvrd. Uzela ga je u usta, pa ga izvadila van, vješto palucajući jezikom po glaviću. Oblizala ga je cijelog od korijena prema vrhu. U stankama između žustrog, ali vještog pušenja, tu i tamo, liznula bi jaja, potom cuclajući ih jedno po jedno. Malo nezgodan osjećaj, ali sve je to dio procesa. Zaustavio ju je. Nije želio da ga nadraži previše pa da svrši prije vremena. Počeo joj je raskopčavati košulju; pomogla mu je. Uskoro joj je ljubio grudi, jezikom joj draškajući bradavice. Otkopčala je suknju koja je odmah skliznula na pod. Dohvatio je njezine gaćice, i skinuo ih.
Vjerojatno je mislila da će joj lizati malu, ali preskočio je taj dio. Navukao je kondom, još jedan iz zalihe. Mirisao je na jagode. Ili mu se tako barem činilo. Stao je iza nje, rukom joj prelazeći po guzovima, kao da isprobava njihovu tvrdoću. Namjestio ga je, i ušao u njezinu malu. Činila mu se nekako široka; šira nego inače. Nastavio je započeti postupak; prvo polako, a onda sve jače i sve brže. Znao je da ima posla s iskusnom ženom; sigurno iskusnijom nego prije pola godine. Uz sva moguća ubrzavanja i usporavanja, trajalo je prilično dugo. I sam je sebe iznenadio. Imao je volju ševiti ju još i još i još; tvrdoća mu nije popuštala. Svakim prodorom, i zabijanjem, kao da ju je kažnjavao. Osjećaj je bio dobar. Potrudio se maksimalno: uhvatio ju je čvrsto, i ubrzao do krajnjih mogućnosti. Ona je očito svršavala, a tada je, napokon, i on.

Na odlasku ga je poljubila i zaljubljeno pogledala. Nije joj rekao ništa o zahtjevu za rastavu. Naime, to je trebalo biti iznenađenje.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 6. dio

Sve u svemu, sa stajališta donekle iskusnog i donekle samoostvarenog ljudskog bića, koje je isprobalo raznovrsne aktivnosti dostupne donekle normalnom i donekle prosječnom ljudskom biću; seks je precijenjen. Seks je animalna potreba; potreba tijela. Spolni čin je način da se dođe u doticaj s drugim ljudskim bićem, način koji je našem umu do određene mjere neprihvatljiv i dugoročno nepodnošljiv.
Čovjekov život je ništa drugo nego sukob triju faktora: uma, hormonalnog nagona i emocija. Sve u svemu, um, okružen s ova dva manijaka, još se dobro i nosi. Moglo bi biti i gore; puno gore. Nekima i jest gore.

Kada čovjek ima mogućnost seksa, recimo s jednom određenom osobom, gotovo stalno na raspolaganju, ta mogućnost, opetovanje i opetovanje seksualnog čina, i mogućnost njegovog ponovnog opetovanja, čini čovjeka još gladnijim i još željnim seksa, dok s druge strane istodobno, upravo dostupnost općenja s tom jednom te istom osobom, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, čini seks pomalo zamornim, neinteresantnim i napornim.
Seks je, priznajmo, najzanimljiviji dok o njemu razmišljamo i maštamo; dok se pripremamo za njega. Dakle, da rezimiramo: s jedne strane: što se osoba više seksa, ima potrebu za još više seksa. A s druge strane: što se osoba više seksa s jednom te istom osobom, rutina se sve više povećava, umanjujući užitak i zadovoljstvo u seksu.
Izglednima se čine dva scenarija: ili, odustati od seksa, te prijeći na održavanje hladnog pogona tvornice, što će reći: zadovoljiti se autoerotskim radnjama kao neizbježnom nužnošću. Ili, ukoliko se ne želimo odreći veselih, sretnih i ispunjenih spolnih odnosa s drugim ljudskim bićem, moramo biti svjesni da je sve prolazno i da je sve lijepo samo u početku. Nakon nekog vremena, rutina je neizbježna. Postoje ljudi koji su dobri u odrađivanju rutine. No, seks nikako nije stvar koju želimo tek odraditi; zar ne?

Seks je doista precijenjen; i što je najgore, s vremenom pokazuje sve simptome ovisnosti. Proces hranjenja, postupak jedenja, uživanja u jelu, mnogo je osobnije i individualnije iskustvo od te čiste mehanike parova tjeranih hormonima.

Za muškarca potencijalno najpogubnije su dugotrajne veze. One opasno djeluju na njegove emocije, i mogu ozbiljno povrijediti njegov ego. Za muškarca, spolni odnosi s jednom te istom ženom kroz dulji period, nisu samo lijepo provedeni trenutci, užitak, zadovoljstvo, prisnost; na kraju krajeva: stanje tjelesne i psihičke ugode i opuštanja. O, ne! Za muškarca dulji period života posvećen i usmjeren na jednu određenu žensku osobu, taj angažman, dokaz je njegove vrijednosti, sposobnosti, muškosti, moći, snage; u krajnjoj liniji: veza je posjedovanje. Mužjak ima snažne nagone i mehanizme koji govore u prilog tome.

Muškarac, čak i kada pronađe i susretne novu, uzbudljivu, zavodljiviju ljubavnicu, neće htjeti napustiti svoju ženu; reći će da je voli. No, ono što on zapravo voli je osjećaj posjedovanja, “imanja” žene. Ne znamo u kolikoj mjeri žene to doista razumiju. Kod muškarca ljubav je često povezana s posjedovanjem: moja kuća, moja žena, moj auto. Čovjek se jako loše i slomljeno osjeća kada ga želi napustiti netko ili nešto što ili tko je dio njegovog posjedovanja. Eto, možda je to u konačnici razlika u razumijevanju romantičnih odnosa kod muškaraca i žena: za žene, tzv. ljubav i veza, možda je mogućnost davanja i primanja, razmjene, u tom određenom razdoblju i vremenu. Za muškarce, to je odnos i vrijeme posjedovanja, i kakvog-takvog vladanja nad nekim. Ali, drage žene, nisu muškarci krivi za to; oni su jednostavno takvi.

Primjer postojanja ženskog harema u određenim kulturama i zemljama, govori u prilog tezi o muškom doživljaju žene i ženskoga. Sličnosti između postojanja institucije harema u ljudskim društvima, i sličnosti takvog tipa odnosa s onim odnosima što ih viđamo u prirodi kod određenih sisavaca, gdje mužjak okuplja svoje krdo ženki, tako da tjera, ranjava ili čak ubija druge mužjake koji se približe njegovom krdu, govori u prilog biološkom utemeljenju takvih odnosa. Muškarac je krvožedni mužjak uvijek željan novih pobjeda i dokazivanja, a one dvije lagano dlakave loptice ispod njegove kite, nisu tamo slučajno. Čovjek je kreacija prirode koja je u sukobu sa samim, unutarnjim, sobom. I to je fascinantno.

Žena je muškarčev najdragocjeniji posjed; premda ne uvijek i financijski najisplativiji. Nekada, i na ovim našim prostorima, u tradicionalnijim vremenima, brak su većinom ugovarali roditelji: siromašni su se ženili sa siromašnima, bogati s bogatima. Uz ženu, dobivao se i miraz. Danas se dobije ženu, i ništa više. Rijetki sretnici se bogato prižene, pa preuzmu tastov posao; ima i takvih primjera.

***

Žene nisu ovdje, sada, s nama, da bismo mi znali svu istinu o njima; one su ovdje da bi nam bilo lijepo u onim trenutcima koje provodimo s njima. Velika je greška što je čine muškarci koji ispituju svoje djevojke, supruge, o njihovim bivšim, o njihovim vezama, o načinima i stupnju užitka prilikom općenja s bivšim partnerima. Ili to: koliko ih je bilo prije? Želja muškaraca da znaju, ili posjeduju istinu, o prošlim iskustvima svojih sadašnjih partnerica, je opasna. Žena kada bi rekla svoju potpunu istinu o tome, kada bi priznala sve svoje intimne tajne sadašnjem partneru, time kao da bi se zaista razodjenula, i više joj nikakvo žensko oružje ne bi preostalo. Muškarci svoju slavu i reputaciju stječu hvaleći se svojim podvizima, a žene, šuteći o njima.

Jedine koje mogu otvoreno reći da nisu imale nikoga prije tebe, a da pritom ne lažu, su naravno, djevice; kojih je danas sve manje. Donekle se još može naići na djevice prije braka, u određenim strožim kršćanskim sljedbama. Uglavnom, što god žena rekla muškarcu, on nikada ne može niti neće moći znati što je od toga zapravo istina. Jedino što muškarcu preostaje je prihvatiti ženu ovakvu, kakva mu se nudi sada, i uživati s njom, ili: je ne prihvatiti. Bilo kakva ispitivanja, i pokušaji da se dozna nešto o njezinim seksualnim aktivnostima u prošlosti izravnim ispitivanjem, je pogreška. Žena će uvijek, ionako, reći samo ono što ona želi.

***

Kako je vrijeme prolazilo, Brunin odnos s mladom Antonijom, sve je više ulazio u nekakve obrasce rutine. I seks je postajao sve više rutina. Pa ipak, Bruno je sam sebi, a i drugima, mogao reći i priznati kako ima lijepu i mladu djevojku; prekrasno ljudsko biće koje živi s njim u njegovom stanu. Odnos, ljubavno-romantični i seksualni, s drugim ljudskim bićem, čini nas ovisnim o njemu: postajemo ovisni o seksualnom užitku što proistječe iz spolnog općenja, ali i ovisni o navici zajedničkog provođenja vremena. Nije se nimalo lako niti ugodno zateći u poziciji u kojoj otkrijemo da smo ovisni o nekome. Lakše je čak biti ovisan o npr. duhanu ili alkoholu, i priznati to, nego ovisnost o drugoj osobi. Taj trenutak, kada otkrivamo da smo se navikli na nekoga, i da ne možemo život zamisliti bez te osobe, trenutak je valjda kada počinjemo u sebi ujedno razvijati i dvostruke osjećaje prema toj osobi. Od svakog, tko nas na neki način zarobljava (pa čak i u naizgled pozitivnom smislu riječi), osjećamo instinktivnu potrebu za bijegom. Od trenutka kada shvatimo da nam je netko možda i vjerojatno suđen, počinjemo mu, čak i nesvjesno, tražiti mane.

Istovremeno, nemoguće se oteti procesu instrumentalizacije druge osobe, posebno ukoliko nam ta osoba svakodnevno služi kao objekt za postizanje seksualnog zadovoljenja. Koliko god druga osoba bila u našoj razumskoj svijesti osoba, sa svim svojim ljudskim manama i vrlinama, ipak tijekom seksualnog odnosa uloge i ciljevi su jasno postavljeni: jedno drugom postajemo sredstvo za postizanje sasvim određenog užitka.

Prva žena

Bruno je bio poučen iskustvom svoje prve žene; brak je trajao niti dvije godine. Njegova prva bivša bila je oštrokondža i rospija. Kratak brak bio im je obilježen njezinim ispadima histerične i manijakalne ljubomore; optuživala je Brunu da se potajno nalazi i ševi sa studenticama. Pod ozbiljnom sumnjom bile su čak i Brunine kolegice i asistentice. Bruno je smatrao kako je takvo stanje privremeno i da će se ona umiriti kada joj dokaže suprotno i uvjeri ju u svoju ljubav i odanost. Nakon deset mjeseci veze, vjenčali su se. Njezini ispadi i navale ljubomore, optužbe i optuživanja, sada su istina, postali mnogi rjeđi. Nastupio je čak i period od nekoliko mjeseci apsolutnog mira i sklada. Bruni se činilo da su stvari napokon normalne, kakve bi i trebale biti. Sve je ušlo u svoju rutinu. No, nekako te jeseni, stvari su se počele drastično mijenjati. Osjetio je kao da je između njega i nje nestalo onog starog žara. Više se nisu niti svađali. Ona nije više optuživala. Seks je postao prilično rutinski. Bruno je osjetio kao da se udaljuju. Mislio je da je to samo faza. Nikolina, tako se zvala Brunina prva žena, radila je u školi. Događalo se da je sve kasnije dolazila s posla kući. Kada bi je Bruno pitao kako to da se tako dugo zadržala, obično bi odgovarala da je otišla s prijateljicama na kavu. Međutim, ta njezina zadržavanja na kavama s prijateljicama postajala su sve češća: dva-tri puta tjedno. Ponekad bi vikendom popodne, subotom ili nedjeljom, izjavila da ide kod svoje mame. Bruno se zabrinuo. Tko zna što se događa s njom? Jednom prilikom, nedjeljom navečer, kako je nije bilo cijelo poslijepodne, a noć je već pala, prošlo je već i 20.00 sati, pa je Bruno odlučio nazvati njezinu majku i pitao da li je Nikolina još uvijek tamo, jer je bila otišla iz stana još prije 16.00 sati. Zvao ju je na mobitel, i nije se javljala. Njezina majka je odgovorila da je bila, i da se zadržala vrlo kratko; niti sat vremena. Sada je Brunu počela hvatati panika: da joj se nije možda nešto dogodilo? Da ga možda ne vara? Da, prvi puta mu se ozbiljno javila ta misao. Već je bilo prošlo i 21.00 kada je Nikolina ušla u stan.
– Pa gdje si tako dugo? Već sam se zabrinuo da ti se nije nešto dogodilo. Zvao sam čak i tvoju mamu.
– Nisi je trebao zvati. Dogovorila sam se s prijateljicom, s Petrom R., znaš ju, za kavu i kolače. Bile smo u slastičarnici.
– Nisi se javljala na mobitel, pa mi je već svašta palo na pamet.
– Previše brineš, ljubavi – rekla je, i poljubila ga u obraz.
No, sve to, kao i njezine reakcije, činile su mu se čudnima i sumnjivima. Kao da mu je nešto u njemu govorilo da nešto nije u redu.

Nije spavao dobro. U noći bi se iznenada budio, i izbezumljeno gledao oko sebe. Tada bi vidio Nikolinu kako mirno spava na boku, na svojoj polovici kreveta, okrenuta mu leđima, lagano savijenog trupa. Između njihovih pokrivača postojao je određen prostor praznine, bez dodira. Nekoliko puta mu se dogodilo da je sanjao kako u njegovom krevetu, pored njega, pužu i gmižu zmije; odvratne zmijetine: sive, bijelo-crne. Kako gmižu i izvijaju se. San je bio toliko stvaran da se probudio, i činilo mu se da ih vidi među dekama. Rukom je opipavao pokrivače, i postalo je jasno da na krevetu, u stvarnosti, nema zmija. Sve je bio samo san.

Jedini način da provjeri njezine iskaze i verziju priče bio je da provjeri njezin mobitel. Primijetio je da ona ponekad nosi mobitel sa sobom na wc. Tog dana ujutro, iskoristio je priliku: izašla je iz wc-a, i očito, ostavila mobitel unutra. Ubrzo je kliznuo u wc, zaključao vrata, i počeo s pregledom njezinog uređaja. Stavka: sms poruke. I … imao je što vidjeti! U dolaznoj poruci je pisalo: “Vidimo se večeras. Na starom mjestu.”I emotikon poljupca. Skrolao je dalje: druge poruke bile su još eksplicitnije.
Njegovo istraživanje prekinulo je drmanje kvake s druge strane, i kucanje na vrata.
– Zaboravila sam mobitel … Možeš mi ga dodati?
Bruno je otključao vrata, i izašao van s mobitelom u ruci.
– Možeš mi objasniti ovo? – pitao ju je, pokazujući joj poruke na mobitelu.
– Pa ja ne mogu vjerovati! Nevjerojatno – vrištala je – kopaš mi po mobitelu, i čitaš poruke! Pokušavala mu je oteti mobitel iz ruke. Nije joj ga dao.
– Vrati mi mobitel!
– Ti mene varaš, i jebeš se naokolo, tko zna s kim, a sad hoćeš da ti vratim mobitel!? Jel!?
– Što si vidio?! Sigurno Perine poruke … Pa on je samo prijatelj … ništa više! Nastavljala je dalje …
– I još se usuđuješ lagati! Ti mene smatraš da sam budala! – povikao je.
– Kurvo! – kriknuo je, i ruka je sama poletjela. Ošamario ju je. Nije to bio udarac, nego pljuska; ona koja više peče, nego boli.
Odmah se osjetio loše.
– Vidiš na što si me navela!? Do čega si me dovela?! Nikada u životu nisam udario ženu!

Bruno je bio zgrožen vlastitim postupkom.
– Oprosti! – rekao je. Oprosti! Ona je stajala pomalo zatečena. Čini se da to nije očekivala od njega. Otrčala je u kupaonicu pred ogledalo. Stajao je na vratima kupaonice, i promatrao ju kako provjerava vidi li se što; ima li kakvih tragova pljuske na licu. Izašla je šuteći iz kupaonice. Istina, lice joj je bilo samo blago crveno na toj strani; zapravo neprimjetno. Ništa se nije vidjelo. Odahnuo je. Krenula je po svoju torbicu, i uzela ju u ruke. Uputila se prema vratima. Šutjela je.
– Oprosti mi, stvarno mi je žao – rekao je. Pružio joj je mobitel. Prihvatila ga je šutke. Djelovala je uvrijeđeno.
Potom je dodao: – Mislim da bi bilo najbolje da si večeras dođeš po stvari koje ti trebaju i da odeš kod mame … ili kod koga već … Trebali bismo neko vrijeme biti razdvojeni. Očito nismo jedno za drugo.

Bilo mu je jasno da je to neka vrsta kraja; završetka … Koliko god je na trenutak osjetio određenu tugu zbog toga, ipak, kada je izašla kroz vrata, onako bez riječi, osjetio je i određeno olakšanje. Očito nisu bili jedno za drugo. Muškarcu ne treba žena koja će ga isprovocirati i izbezumiti do te mjere, i na taj način, da izgubi kontrolu nad sobom. Žena koja će ga poštovati toliko malo.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 5. dio

Popunjavajući tamna mjesta i udubine naših površnih života; pokušavajući pridati smisao danima u nizu. S osjećajem nekakve duboke praznine, tko će priznati svoju vlastitu tugu?
Kao što svi već dugo vremena znaju, internet je mnogo bolje mjesto od realnosti. Imaš prostor vlastite privatnosti, sa svima si, ako to želiš, dobar (s nikim preblizak); prostora za uzmak ima napretek. Dobro jutro želiš, ponekad se veseliš; virtualne poljupce šalješ. Dakle, družiš se dobrano, a još nisi izašao iz kućnog ogrtača. Ponekad si na poslu, pa surfaš; ali koga briga, sjest će plaća.

Mir je čovjeku neprocjenjiv. I zato prosvijetljen pojedinac izbjegava ljude; zbog vlastita dobra. Previše ljudskog društva može škoditi; može ozbiljno ugroziti tok misli i narušiti stabilnost mentalne matrice, zaokupljajući je i opterećujući nevažnim stvarima. Uglavnom je riječ o glupostima na koje običan čovjek ne može utjecati: poput dnevne politike, lošeg stanja ekonomije u zemlji; potom tračevi, životi slavnih, itd. Pogotovo zamorni mogu biti površni i usputni poznanici na koje čovjek tu i tamo naleti; pa te ispituju o privatnom životu, planovima. Najgore je što ljudi dosta često očekuju od tebe da budeš normalan. To zapravo znači da očekuju da budeš u skladu s njihovom vizijom i definicijom normalnog. Osjećaju se ugroženo i neugodno, možda čak na određen način i uvrijeđeno, ukoliko shvate da ti baš i nisi u skladu s predodžbama koje su imali o tebi. Naročito se takvi dobrohotni poznanici, koji su zastali, eto, na čašicu razgovora s tobom, mogu trenutno uzrujati kada shvate da ne dijeliš nekakve osnovne postavke životnih vrijednosti s njima; ukoliko su tvoji stavovi i uvjerenja suprotni njihovima, i ukoliko si toliko drzak da izneseš ukratko i jasno ta svoja oprečna uvjerenja. Sve što su oni zapravo očekivali od tebe, bilo je da potvrdiš njihova mišljenja, stavove, vrijednosti. A ti si ih u ovom kratkom razgovoru razočarao i doveo ispravnost njihovih mišljenja i vrijednosti u pitanje. Ukratko: uzrujao si ih i naljutio. Čovjek se osjeti ugroženo kada shvati da svijet i ljudi nisu onakvi kakvima ih je zamišljao; kada shvati da su njegove procjene i očekivanja bili pogrešni. Osjeti se nekako glupo pred samim sobom. U najekstremnijim slučajevima, osjeti se prevarenim i izdanim. Svatko voli biti u pravu. Grozno je kada shvatiš da si se iz temelja prevario.

Samoća. Dok je prolazio ispod otvorenog prozora gradskog kafića, unutar sveprisutne i prevladavajuće buke, jedan je ženski glas sasvim jasno izgovorio riječ … usamljenost. Samo neprosvijećen um može se groziti samoće. Samoća nije kazna, nego privilegija. Njome se treba pričestiti. Zašto se svi toliko boje samoće? Ne priželjkuju li svi u sebi bijeg? Bijeg … Od koga? Od drugih? … Ili od sebe? … Od sebe je nemoguće pobjeći. Jedini način bijega od sebe je da se mijenjaš, i da budeš nešto što jučer nisi bio.

Kako su naivni i plitki ljudi koji očekuju od drugih dobiti potvrdu vlastite ispravnosti i vrijednosti! Kako je dugoročno porazno zapravo, za ego velikog uma, usvojiti model izgrađivanja samopouzdanja i vrijednosti, temeljen na tuđem mišljenju. I tu, u tome samopouzdanju, samosvijesti i u neovisnosti uma i duha, u tome se razlikuju veliki umovi i osobe od onih manjih, kojima su potrebni drugi. Očekivati dobiti na poklon radost i smisao života od drugih ljudi, u njihovom društvu, a nisi ih uspio naći dok si bio sam? Koliko je to zapravo realno? Ono što razara mnoge ljudske odnose, koji su se u početku činili puni potencijala, jesu iznevjerena očekivanja.

Osjećaj dosade između dvoje ljudi je najčešće zapravo obostran. Zato, kada će Vam sljedeći puta sugovornik sa svojim temama djelovati dosadno, najvjerojatnije ste i Vi njemu/njoj dosadni. Ili biste bili, dugoročno gledano. Druženje ljudi je u osnovi opravdano i dobro jedino kada oni zajedno ostvaruju nekakav zajednički cilj koji ispunjava nasušne potrebe jednog i drugog. Sve ostalo je gubljenje vremena. Uostalom, tko treba druge ljude? Dovoljno je da ih s vremena na vrijeme vidiš iz daljine, ili na televiziji. Koja riječ izmijenjena s blagajnicom prilikom plaćanja, sasvim je dovoljna količina dnevne komunikacije s ljudskim bićima. Približiti se nekome isuviše, znači rizik gnjavaže i razočaranja. Eto, takvi su ljudi, i to je ono što oni najčešće donose drugom pojedincu na poklon: gnajvažu i razočaranje. Teško da će netko biti baš onakvim kakvim smo ga zamišljali.

* * *
Još jedan radni dan na Fakultetu. Čekao ga je natrpan radni raspored. Prvo jedno predavanje od 8 do 9.30; potom pauza do 10, pa konzultacije do 11.30; tada seminar-radionica na kojoj će sa studentima čitati ulomke i proučavati djela suvremenih svjetskih romanopisaca koji su požnjeli slavu. U 13 sati slijedi sjednica Odsjeka za komparativnu književnost, kojoj je Bruno kao dio nastavničkog kadra Odsjeka morao prisustvovati. Bilo je za očekivati da će sjednica završiti do 14.30. I tek nakon svega toga, Bruno je slobodan. Naravno, nekom tko krampa negdje na gradilištu, kopa negdje po 8 do 10 sati dnevno, takav raspored i takve obveze jednog profesora na Fakultetu, mogu se činiti iluzornima. Istina, oni ne rade bogznašto, niti fizički, pa čak niti od posebne važnosti i značaja za zajednicu; ali ipak ih se mora respektirati. Naravno, govorimo o humanističkim studijima, koji nisu ni medicina ni veterina, pa stoga niti nisu neophodni za život i preživljavanje društva.

Profesori na fakultetima su kategorija za sebe. Ne može svatko postati profesor; to zahtijeva mnogo strpljenja. Potrebno je izdržati sva ta predavanja, koja i uz izuzimanje tzv. “akademske četvrti”, traju preko jednog sata. Više od sat vremena pričati, govoriti u učionici ili dvorani gdje je zrak obično suh, a prašina sveprisutna; iscrpljuje čovjekove glasnice. Ne zaboravimo napomenuti da predavač mora stalno misliti i biti koncentriran na svoju temu. Predavanje bi trebalo biti raznovrsno, dinamično i zanimljivo studentima. Naime, šuškalo se po Faksu da će se uvesti ocjenjivanje svakog pojedinog profesora-predavača od strane svakog studenta koji pohađa predavanja dotičnog. Bruno se nije prevario. Upravo to je bila glavna tema sjednice Odsjeka. U pitanju je bio složen obrazac na minimalno dvije tiskane stranice u kojem će studenti izražavati svoje mišljenje i ocjenu o raznim aspektima rada pojedinog nastavnika na kraju svakog semestra. Navodno, po novom, konačni rezultati tih “ocjenjivanja” trebali bi utjecati na napredovanja profesora, ali i na primanja: nastavnici koji se u tim anketama nađu tri godine za redom u gornjih 20% najbolje vrednovanih, trebali bi dobiti nagradu u obliku povećane plaće, s tim posebnim “dodatkom za izvrsnost”. Navodno, iznos dodatka neće biti zanemariv. S druge strane, izneseno je također da nastavnici koji će se na koncu jednog trogodišnjeg ciklusa naći u 20% najslabije vrednovanih, morali bi se zamisliti jer bi, po ovom prijedlogu zakona, koji je sada u eksperimentalnoj fazi prije punog usvajanja u Parlamentu, njihove plaće, tj. onih najlošije ocjenjenih bile umanjene za jedan značajan iznos, i takve bi ostale tijekom sljedećih tri godine do rezultata novog vrednovanja.

No, ipak, budimo iskreni, mislio je Bruno; neki njegovi kolege rade zaista minimalno, i niti se ne trude posebno oko pripremanja svakog pojedinačnog predavanja. Neki se ponašaju kao da je njihova pozicija predavača na Fakultetu nedodirljiva i sasvim autonomna, kao pred nekih 40 godina. Neki čitaju predavanja iz bilježnice, cijelo vrijeme gotovo ne ustajući iz svoje stolice. I Bruno je mrzio to. Koja je poanta predavanja, ako nastavnik predavanje studentima “čita” iz svojih bilješki? Ne objašnjavajući ništa; ne ističući i ne upozoravajući na zanimljiva i intrigantna ili zamršena i kompleksna mjesta? Onda im je isto tako, mirne duše, mogao predati kopirane primjerke predavanja da ih sami čitaju kod kuće. Predavanje treba biti dinamično, rad nastavnika aktivan, i treba uključivati studente što je više moguće u obradu materijala tijekom sata. Zastarjele metode nastavnog rada nisu više dobrodošle niti na studiju humanistike.

A pojedini Brunini kolege jednostavno, smatrao je Bruno, nisu bili stvoreni za nastavnike. Neki od njih vjerojatno su i imali određena znanja iz svojih područja, no kad bi stali za katedru, djelovali su kao da su tamo odnekuda iznenada bačeni: mucali su, i zastajkivali u govoru, te bi se slušateljima pričinjali kao da nisu u stanju složiti niti jednu cijelu rečenicu. Takva predavanja bila su krajnje dosadna i pravi horror-trip. Zapravo, mislio je Bruno, svi bi nastavnici na fakultetima, prije nego što počnu tamo predavati nužno trebali, barem po dvije godine, odraditi na osnovnim ili srednjim školama. Čisto iz razloga da steknu rutinu i disciplinu rada s velikim grupama i skupinama. U školama današnjice nema cici- mici; postoji plan i program što ga treba obraditi i proći; svaki pojedini školski sat u trajanju 45 minuta zacrtan je, određen i opisan gotovo do u detalje u godišnjem planu što ga svaki nastavnik mora predati na početku školske godine stručnom pedagoškom osoblju za arhivu, u svrhu dokumentiranja i praćenja rada nastavnika. Ali, što je tu je. Po dinamici, brzini i preglednosti predavanja nastavnici, barem ono što je B. imao prilike čuti i vidjeti na humanističkim studijima, često nisu ni blizu kvalitetama što ih pokazuju u svojem radu nastavnici u npr. srednjim školama. Razlozi za to su jasni: vremensko ograničenje nastavnog sata na 45 minuta, stroga zadanost teme/nastavne jedinice koju je predviđeno obraditi na tom satu, i stalna mogućnost kontrole, tj. nadzora i praćenja rada nastavnika u školama, što je zadatak ravnatelja, a po potrebi i stručnog pedagoškog osoblja. Malo drila, discipline i pritiska, nikada nikome nije škodilo.

* * *
Sjednica Odsjeka na kojoj su bile predstavljene metode i principi vrednovanja rada profesora, te moguće neizvjestan ishod takvih mjera na njihove plaće, izazvao je, očekivano, žamor i uznemirenost prisutnih. Kad god se nešto što je dugo vremena bilo fiksno i nepromijenjeno, počne iznenada dirati i mijenjati, izaziva nelagodu i uznemirenost onih koji su neposredno uključeni i koji bi mogli snositi posljedice promjena. Pročelnik Odsjeka lijepo i jasno im je objasnio da se ovakve metode praćenja, nagrađivanja i kažnjavanja uvode s ciljem poboljšanja i u konačnici, podizanja kvalitete rada na fakultetima. Istaknuo je, kako je vjerojatno svima prisutnima poznato da naši, naročito fakulteti humanističkog i društvenog smjera, izrazito loše kotiraju na međunarodnoj ljestvici najkonkurentnijih i najpoželjnijih fakulteta za studiranje u svijetu. Zapravo na popisima koji obuhvaćaju, npr. 100 najpoželjnijih i najprestižnijih na svijetu, naši se uopće niti ne nalaze. Vjerojatno situacija ne bila bolja niti kada bi lista imala i stotinu mjesta više.
Neki kolege su komentirali:

– Je, baš kao da će maltretiranje nas, ovdje zaposlenih, i zastrašivanje potencijalnim otkidanjima od plaće, promijeniti situaciju i uvesti naš Fakultet na svjetsku listu top 100 najpoželjnijih fakulteta! Samo će studenti dobiti neki prividan osjećaj moći, kontrole i utjecaja, a možda i priliku da se osvećuju i iživljavaju nad pojedinim nastavnicima koji im nisu po volji …

– Kolega, replicirao je pročelnik, vi dobro znate da na međunarodno rangiranje fakulteta ne utječe samo ocjena studenata, već i drugi, mogli bismo kazati, meritorniji kriteriji, kao što je npr. broj objavljenih znanstvenih radova u vodećim svjetskim znanstvenim časopisima … Tako da možda bismo mogli poduzeti pojačane napore i na tom području. Ali na kraju krajeva, ne treba se previše niti zamarati jer mi kao mala zemlja, malo Sveučilište, s fakultetima koji jedva preživljavaju sa skromnim dodijeljenim sredstvima, niti ne trebamo očekivati znatno drukčije rezultate … Mi uglavnom radimo, što i kako možemo, u datim okolnostima. A sada, ukoliko nema daljnjih komentara i primjedbi, predlažem da sjednicu Odsjeka privedemo kraju i zaključimo.
Svi su se složili. Lista s potpisima nazočnih bila je predana zapisničaru.

* * * *

Nakon sjednice Brunin kolega Vedran predložio je njemu i starijem kolegi Miroslavu da možda ne bi bilo loše da njih trojica odu na piće u obližnji kafić. Svoj trojici to je odgovaralo, naročito nakon stresnih novosti sa sjednice.
Vedran je bio kojih četiri godine mlađi od Brune i imao je 35 godina, dok je Miroslav već bio napunio 46. Vedran i Bruno bili su odijeveni u sako i traperice, dok je stariji i ozbiljniji Miroslav nosio tamnosivo odijelo s crvenom kravatom sa sivim prugicama.
– Pivo, svijetlo, točeno – naručio je Vedran.
– I meni isto, molim, svijetlo – potvrdio je B.
– Kavu i konjak … – Ma ne, dajte i meni isto k’o i kolegama… pivo – zaključio je Miroslav.

Razgovor je krenuo, očekivano, na temu najnovijih promjena iznesenih na sjednici Odsjeka. Svatko je rekao nekoliko rečenica o tome. Vedran je iznio svoj stav i naglasio kako njemu ne smeta činjenica da će studenti ocjenjivati njegov rad. Bruno se složio kako to ipak na kraju krajeva ima smisla, jer tako je i vani. Miroslav je bio pomalo skeptičan oko toga, istaknuvši da je pomalo smiješno što će plaća fakultetskog nastavnika ovisiti o ocjeni studenata, koja je ipak u konačnici izraz nečijeg subjektivnog dojma. Vedran je istaknuo da se upitnik ne sastoji samo od jednog pitanja i jednog odgovora, nego se u upitniku pita i vrednuje niz elemenata, poput: kašnjenja nastavnika i redovitog održavanja nastave; pripremljenost nastavnika, raznovrsnost upotrijebljenih sredstava i pomagala, dinamika predavanja, ukupna zanimljivost predavanja, susretljivost, redovitost održavanja konzultacija, itd. Za svaku stavku profesori su mogli biti ocijenjeni ocjenom od 1 do 5.
No, ubrzo, ta je tema bila iscrpljena, i razgovor se poveo u smjeru njihove zajedničke struke: na tapeti se našla sudbina i budućnost suvremenog romana.
Miroslav, vitak i visok muškarac tamne kose, išarane tu i tamo kojom sjedinom, uskog, koščatog lica s finim naočalama, ovako u odijelu, zračio je decentnom akademskom staloženošću i elegancijom intelektualca, kakva je i pristajala sveučilišnom nastavniku njegovih godina. Lice mu je najčešće bilo ozbiljno, i teško se nešto moglo pročitati ispod te fasade. Istaknuo je kako mu nije zapravo jasno u kojem pravcu će se dalje razvijati suvremeni roman.

– Za sada, ono što je jasno jest da je na cijeni egzibicionizam. Kako drukčije objasniti i opisati uspjeh što su ga u Europi, a i šire, postigli Houellebecqovi romani? Riječ je naprosto o pokušaju privlačenja pažnje pretjerivanjima, pornografijom, piščevim ego-tripom, prozirno liječenje vlastitih psiholoških kompleksa kroz pisanje, a sve to pod prozirnom maskom jeftinog cinizma, sarkazma i ironije. Jedino nije jasno kako su toliki intelektualci u Francuskoj i drugdje nasjeli na to; da nisu mogli prozrijeti što se u biti krije ispod tog pisanja? – pitao se Miroslav, inače oženjen muškarac i otac dvoje djece.

– Da, mnogi Houellebecqu spočitavaju sve to što si upravo spomenuo; pa ipak, ne možemo se oteti dojmu da je njegov talenat i značaj u tome što je drukčiji od većine ostalih sadašnjih pisaca. A ono što njega, po mom mišljenju, razlikuje od drugih je ta njegova sposobnost, taj talenat izravne i nekamuflirane iskrenosti. Kada on govori, tj. piše, iznosi nešto, nekakvu tvrdnju, to kao da iz sebe zrači nepatvorenom iskrenošću. Mislio on to tako osobno zaista, ili tek stavlja u usta svojem junaku rečenice, u svakom slučaju njegovo pisanje djeluje psihološki uvjerljivo, realno i iskreno. Njegovi likovi nisu tek neke budale; oni promišljaju svoj život, stvarnost oko sebe … Način i razina njihovih unutarnjih monologa, komentara i zapažanja, djeluje sasvim životno i uvjerljivo. I upravo ta svježina, iskrenost, izravnost, izostanak autocenzure i tzv. političke korektnosti; spremnost da se o aktualnim “škakljivim” temama progovori ono što većina misli, ali nitko se ne usuđuje to na taj način javno izgovoriti, smatram da je upravo u tome bila novost i razlog uspjeha Houellebecqa na francuskoj i europskoj književnoj sceni. Bio je drukčiji od drugih – zaključio je Bruno.

– A uz to – nadovezao se treći tenor, Vedran – osim psihološkog pristupa baziranog na iskrenosti i izravnosti, treba uzeti u obzir da je izabrao baš one aktualne teme koje zaokupljaju u sklopu “duha vremena” i njegove sugrađane. Dakle, ujedinio je dvije važne komponente ključne za uspjeh, a to su: psihološki pristup i aktualnost tema što ih obrađuje. Međutim, smatram, da je u svemu tome prisutna i treća važna komponenta, a to je izbor stila i kompozicija romana. Mada je on u svojim pisanim izjavama unutar svojih eseja znao isticati da je sadržaj važniji od stila, i s prezirom se osvrtao na tzv. stiliste, ipak ne smije se zanemariti niti ta komponenta. Njegov stil je baziran na jednostavnim i kratkim, efektnim rečenicama, zasnovanima na promišljanju. Upravo unutarnji monolozi i komentari njegovih junaka su ključna mjesta, što je Bruno točno primijetio, njegovog pisanja. Stil je važan element Houellebecqovog pisanja, ma koliko on možda nas navodio na drugi put .. Ne treba zaboraviti da je on započeo svoju spisateljsku karijeru kao pjesnik. A obično se kaže da pjesnici, ukoliko kasnije postanu prozaici, često sa sobom donose u to prozno pisanje osjećaj i smisao za jezične detalje izraza, i određenu disciplinu: osjećaj za mjeru, metriku, stvorenu kroz pisanje stihova.

– Kad smo već kod njegovog stila, ja sam također uočio da pored nekih sasvim korektnih, promišljenih, kako kažeš, discipliniranih rečenica i dijelova, postoje i mjesta u pripovijedanju koja odišu banalnošću; i to ne samo sadržajno, nego i stilski; sasvim neorganizirano, banalno, nevješto … – Miroslav je bio dosljedan u svojoj kritici.

– Ali, zar upravo tako nije i u životu? – upitao je Bruno. Smjenjuju se trenutci koncentracije, usredotočenosti, s trenutcima gotovo bezvoljnog odrađivanja … Meni osobno on je vrlo autentičan autor, i pravo osvježenje.

Vedran se očito, i bez riječi, tek blagim klimanjem glave, složio s Brunom. Međutim, Miroslav nije mirovao:

– Bez obzira na neke možda dobre strane njegovog pisanja na koje ukazujete, i to što je marketinški vješto pročitao “duh vremena” i pronašao odgovarajući psihološki pristup, kako kažete, previše je ipak za moj ukus u svemu tome providne i banalne pornografije, kojoj svrha nije ništa drugo nego privlačenje pažnje preko javne sablazni. Jednako, rekao bih, vrijedi i za ispade rasizma prema crncima. Na jednom mjestu, čini mi se u Širenju borbe kaže da mu je crnac izgledao kao zvijer, kao majmun, tako nešto, ako me sjećanje ne vara. Ili tamo gdje otvoreno njegov lik iskazuje da ono što mu zapravo smeta nisu sami Arapi, nego ta njihova vjera … Sada, vjerojatno, vi ćete reći da su to elementi koji ukazuju na aktualnost; na aktualne probleme prisutne u današnjem francuskom i europskom društvu. Ali ja vas pitam: – Ukoliko su ti i takvi problemi rasizma, pritajene mržnje i ksenofobije i prisutni u današnjem, ne samo francuskom, nego i šire, u europskim društvima, i ako svi znamo za takve probleme i svjesni smo njihovog postojanja, kakvog onda smisla ima još dodatno ih isticati i potcrtavati? Smatram da to nema baš nikakvog smisla, i da je jedini cilj i svrha takvog Houellebecqovog postupanja, izazivanje skandala i sablazni, dakle provokacija, s ciljem privlačenja pažnje na sebe i na svoje djelo. Dakle, jednostavna i jeftina, prozirna samopromidžba i agitacija koja udara na najniža i najslabija mjesta francuskog društva i europske sadašnjosti. Isto je i sa seksom. Po mom mišljenju Houellebecq je običan i beznačajan provokator koji je uspio privremeno zavesti i obmanuti intelektualnu elitu. Koliko vidim, poštovani kolege, niste ni vi ostali imuni na njegove čari…
Izgovorivši sve ovo, Miroslavovo inače kao kamen ozbiljno i postojano lice, kao da se razvuklo u opušten smješak.

– Njegovo je legitimno pravo kao umjetnika i kao građanina – napomenuo je Vedran – da ukazuje na postojanje takvih problema. Problemi se u svijesti pojedinaca i šire javnosti ne rješavaju na taj način da ih se prešućuje i ignorira, nego valjda tako da se o njima javno govori i progovara. Houellebecq je privukao pažnju na sebe jer je prekršio svojevrsni javni tabu, i što se tiče problema crnaca i muslimana u Francuskoj, kojih, istini za volju ima mnogo, a mnogi su tamo čak i ilegalno; rade i žive bez dokumenata, itd. E sad, je li H. provokator? Vjerojatno jest. Da li je svojim javnim progovaranjem pomogao društvu u kojem živi? Ne znam, teško je reći. Ali zasigurno je dodao još jednu dodatnu notu u javnoj percepciji problema drugačijih i drugih. Je li se okoristio time financijski? Jest.
Sam je navodno izjavio tijekom pisanja Elementarnih čestica novinaru da radi na romanu koji će ga ili uništiti ili proslaviti. Dakle, on je svjestan društvene kontroverznosti svojeg rada i djelovanja. Je li H. proračunat i promišljen? Jest. Po mom mišljenju sve navedeno ga čini značajnim autorom i piscem u društvenom kontekstu, ali, kako sam već ranije rekao, niti njegov sasvim literarni aspekt djela, onaj vezan uz stil i kompoziciju nije zanemariv.

Dok je jedan pričao, drugi su pijuckali svoje pive, i budno slušali izlaganje. I tako ukrug, i pive su već bile pri kraju, grla umorna, a glave, unatoč naporu, ipak nekako slobodnije; kako to već bude nakon brbljanja s prijateljima o temama koje nas osobito zanimaju.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 4. dio

Useljenje

Veza je išla svojim tijekom, i Antonija se uselila kod Brune, u njegov stan na trećem katu u centru grada. Stan je naslijedio/dobio kao poklon/ od još uvijek žive majke koja je potjecala iz imućne obitelji arhitekata i graditelja. Taj stan u centru bio je među rijetkim nekretninama (od više njih) što su ih uspjeli zadržati nakon nacionalizacije i prisilnog oduzimanja nekretnina imućnim posjednicima, počev od 1945. pa nadalje.
Te stare zgrade u centru, sagrađene početkom 20. stoljeća, bile su čvrste, debelih zidova, visokih stropova, i u sebi kao da su zadržavale mnogo više topline od onih suvremenih novogradnji u kvartovima na periferiji. Majka je stan još tijekom 1980-ih i 1990-ih iznajmljivala podstanarima. Posljednji od podstanara, koji su tu stanovali tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih, bili su obitelj s djecom. Plaćali su redovito, ali nisu bili baš nešto obazrivi u održavanju i skrbi oko interijera, pa je stan nakon njihovog odlaska bilo nužno temeljito renovirati.

Nakon završenog studija, Bruno, naravno, nije odmah uspio dobiti zaposlenje, što je sasvim normalno u hrvatskim prilikama. Obiteljsko blago, s majčine strane obitelji, otopilo se već davnih dana (naročito po završetku 2. svjetskog rata), pošto je ionako bilo sadržano u nekretninama raspršenim širom grada. Buržoazija svedena gotovo na prosjački štap, u bivšoj socijalističkoj tvorevini, morala se u novonastalim prilikama snalaziti kako je znala i umjela. Kćeri, iz nekoć imućnih građanskih obitelji, najbolje su prosperirale u novim okolnostima ukoliko bi se udale za kakvog mladića, sina sudionika NOB-a i aktivnog člana vladajuće partije.

Brunina majka, srećom, bila je talentirana za jezike, a u njezinoj građanskoj obitelji, koja je bila miješanog talijansko-njemačkog podrijetla, s primjesama slovenske i hrvatske krvi (a vjerojatno i židovske), njemačke, francuske i talijanske knjige uvijek su bile prisutne na policama. Tako je Brunina majka, gospođa Alma, rođena DiTraversi, cijeli svoj radni vijek, a moglo bi se reći, i život, provela kao prevoditeljica za različite jugoslavenske firme, mahom tekstilne, među ostalima i čuvene “Standard konfekcije”. Vezano uz posao, kao prevoditeljica poduzeća, ali kada si je i sama to mogla priuštiti, privatno, rado je odlazila u Italiju, zemlju svojih predaka. Obožavala je mnoge stvari vezane uz Italiju: od hrane, mode, načina života, pa sve do toplica; smatrala je Italiju višim oblikom kulture i civilizacije u odnosu na zemlju svog rođenja, što nije bilo teško niti argumentirati, naročito tijekom 1970-ih i 1980 -ih godina 20. stoljeća, kada su zapadni proizvodi i najnovija moda uglavnom i stizali u Hrvatsku preko Ponte Rossa.

Roditelji i djeca

Djeca za svoje roditelje uvijek ostaju djeca. I to ne samo u čisto biološko-činjeničnom smislu izrečene tvrdnje. Emocionalni odnosi među članovima obitelji: između roditelja i djece, između braće i sestara, pokazuju zanimljive obrasce funkcioniranja. Roditelji i djeca, braća i sestre, dok žive zajedno, pod istim krovom, često se čini kako su njihovi odnosi prožeti elementarnim nerazumijevanjem jednih za druge. Odnosi su ponekad gotovo na rubu incidenta: povišeni tonovi, nestrpljenje, povlačenje u vlastitu sobu, zvuk nesvjesno jače zalupljenih vrata, dobronamjerni roditeljski savjeti, guranje nosa u “tuđa posla” i u “osobne stvari”, itd… Ponekad se čini da među članovima obitelji vlada duboka netrpeljivost i neslaganje.
No, sve se to mijenja s vremenom, a naročito uočljivo i dramatično od onog trenutka kada, i ako se uopće, djeca odsele od svojih roditelja u drugi grad ili mjesto, ili barem u stan na drugom kraju grada, u potrazi za poslom i vlastitim životom. Tek tada, kada su razdvojeni po nekoliko tjedana ili čak duže, u njihovim srcima javi se i zatreperi onaj osjećaj istinske ljubavi i čežnje, brige. Nedostaju jedni drugima. Čuju se telefonski. I tek tada često u sebi oćute i spoznaju što im doista znače u psihološkom i u emocionalnom smislu članovi njihove obitelji. Članovi obitelji najčišće i najplemenitije vole se na daljinu.

Tek u vrijeme velikih, tradicionalnih blagdana, kao što su Uskrs, Božić, obiteljski rođendani, obljetnice, itd., obitelj ponovno ima priliku, makar na nekoliko sati, ili na dan-dva, ponovno obnoviti svoje zajedništvo i bliskost. Obiteljska okupljanja predstavljaju posebno dirljive i dragocjene trenutke. Međutim, obiteljski odnosi nikada nisu tako laki i jednostavni, jednoobrazni i jasni kako se to može činiti iz daljine. Kada smo bliže jedni drugima, u neposrednoj blizini, kada nam se pogledi sreću, ukrštavaju, dok gledamo jedni druge u oči, neki stari antagonizmi i razlike, nesuglasice i nerazumijevanja, prikrivene zamjerke, bivaju ponovno probuđeni: između braće i sestara, između djece i roditelja. U takvim situacijama, uslijed međusobne fizičke blizine u relativno malom prostoru kuće ili stana, ispod pokrova sentimentalne ljubavi i brižnosti, ponovno se budi i proviruje stari, autentični, osobni ego.

Za mnoge ljude takva su obiteljska okupljanja situacije koje izazivaju stanje povišenog stresa. Naročito nas bole kritike naših bližnjih koje upućuju na to da u nečem nismo, prema njihovom mišljenju, dovoljno dobri ili da smo, čak, podbacili, u odnosu na neka njihova očekivanja. Iza svake logike i analitike, mišljenje nekoga, čije mišljenje podsvjesno smatramo bitnim, uvijek nađe način da nas dirne u žicu. Makar tek da ju malčice okrzne. Radi se često o vrlo banalnim stvarima. Blagdani su prilike u kojima ženski članovi obitelji demonstriraju i dokazuju svoje kulinarske vještine. Pa tada ponekad sestra kaže sestri: Ne, ja to radim na drugačiji način … A zašto nisi ovo podlijala vodom ranije? Povrće nije dobro predugo kuhati jer izgubi sve prirodne sastojke. Ili su to sve ipak nevina čavrljanja … Ili: Ne, seko, sad si kod mene i sad ćemo raditi na moj način …

Bruno nije imao mnogo takvih obiteljskih situacija, barem što se tiče braće, pošto je bio sin jedinac. Sin jedinac – majčin mezimac …

Majka

Gospođa Alma bila je visoka plavuša smeđih očiju i izvrsne građe tijela. Bruno je dosta toga vjerojatno naslijedio od nje. Pošto joj je bio sin, nije bio najidealnija osoba za takve prosudbe, ali moglo bi se kazati da je njegova majka bila po prirodi zgodna žena. Imala je onaj neki stav, i gotovo mušku odlučnost, otvoren i jasan, logičan i praktičan nastup. Nije bilo kod nje previše cici-mici. A krasio ju je i ponešto dublji glas. Voljela je stvari rješavati brzo i učinkovito; sadržavala je u sebi, u svojoj osobnosti gotovo mušku kratkoću u izlaženju na kraj s problemima. Ili je ovo, ili ono. Nije kod nje bilo previše mjesta za cmoljavosti. Imala je u sebi autoritativnosti, voljela je jasno, kako rekosmo, postaviti stvari. Valjda se u sebi plašila kaosa, neodređenosti, nedefiniranosti; teško je to reći. Ali ipak, bila je brižna i nadasve razumna majka. Tijekom života zadržala je svoj vlastiti osobni dignitet odgajajući i podižući sina praktički sama. (Brunina majka i otac rastali su se još dok je Bruno pohađao osnovnu školu.) Osoba poput Brunine majke nikada ne bi dopustila da joj muškarci šefuju. Vlastita neovisnost bila joj je vrlo važna.

Tijekom odrastanja nije primjetio da bi se majka nešto posebno bavila muškarcima; barem njemu to nije davala do znanja. U tom pogledu bio je prilično zaštićen. Nije se morao bojati da bi mu, kao sinu, dječaku i tinejdžeru, u kuću došao neki drugi muškarac popovati, koji mu nije bio otac. Ponekad je razmišljao o tome, u ranim godinama svog puberteta, i bilo bi mu, morao je priznati, jako teško da je tada u njihov dom došao neki muškarac, s kojim bi se njegova majka natezala po tom stanu, i koji bi pridobio svu majčinu pažnju. No srećom, njegova majka tako nešto nije željela priuštiti ni sebi ni svom sinu jedincu.
Ponekad bi u svađi, u onim trenutcima do kojih neizbježno dolazi, ponekad, između djeteta i roditelja, već u svojoj kasnijoj tinejdžerskoj dobi, Bruno dobacio majci:
– Daj si bolje nađi nekoga, tko se bu bavio s tobom, da ne budeš tak nervozna i živčana, i da ne maltretiraš mene!
– Ja njega maltretiram! Bezobraznik jedan, bezobrazni! A ja sam sve dala za tebe, i cijeli život se trudim i borim da ti ništa ne fali, a ti meni ovako vraćaš! Ne bumo se tak razgovarali, dragi moj! Ako ti ne pašu moja pravila, sad skoro da si punoljetan, pa se odseli od mene. Kad budeš imao vlastiti stan, onda budeš određivao svoja pravila! Tu je onak kak’ ja kažem!

Ponekad je, među majčinim donjim rubljem koje se sušilo, znao uočiti crne čipkaste gaćice i samostojeće crne najlonke. No, ona je rijetko nosila takve kombinacije. Odijevala se većinom casual i više sportski, ali sa stilom. No, znao ju je vidjeti i u prilično uređenom i elegantnom izdanju. Nevjerojatno koliko odjeća može promijeniti dojam žene! Obično bi se tako “zrihtala” prije odlaska na službeni put u inozemstvo, na kakve je odlazila više puta godišnje po nalogu firme za koju je radila, u svojstvu prevoditeljice.
Bruno je, dakle, malo znao o intimnom, ljubavnom životu svoje majke; a možda je i bolje tako.

Tek nakon što se Bruno po zaposlenju odselio iz zajedničkog stana, majka mu je jednom prilikom priopćila da postoji netko poseban u njezinom životu. Dotad su postojali samo prijatelji i prijateljice, a sad odjednom, netko poseban! Ali dobro. Bilo dobro i u redu da majka ima nekoga, sada kada se Bruno odselio, i da ne bude sama. Bruni je bilo drago zbog majke. Valjda. Nekoliko mjeseci nakon Bruninog odseljenja iz majčinog brloga, neki tip se uselio tamo. Visok, prosvijed, reklo bi se: naočit muškarac u kasnim pedesetim godinama života. Sve što je znao o njemu, bilo je da je jedno vrijeme radio zajedno s njegovom majkom u istoj firmi, da je rastavljen, i da ima dvoje djece. Očito je bio solidno “potkožen” jer je nakon rastave braka prepustio obiteljski stan svojoj bivšoj ženi i djeci koja su ostala živjeti s njom, a sam se preselio u manji, dvosobni stan što ga je sada, nakon preseljenja kod gospođe Alme, stavio na raspolaganje svojoj djeci. Pored toga, imao je Darko (tako se zvao) i nekakvu kućicu na moru. Vozio je, sada već, stari Audi. Možda je on bio jedan od šefova, rukovoditelja s kojim je njegova majka odlazila na službena putovanja? – razmišljao je Bruno.

Antonija i Bruno u akciji: Rituali i finale

Zajednički život krenuo je dobro. Lizanje pice ga je opuštalo. Bio je to ritual koji mu je mnogo značio. Uvečer, kada bi njih oboje već bili u krevetu, u pidžamama, on bi je upitao: – Oćemo? Ona je već znala što slijedi. Legla bi na krevet tako da joj je on mogao bez ikakvih poteškoća skinuti donji dio pidžame i gaćice. Tada bi se ona, na njihovom povišenom krevetu, sjela kao što je već običavala, na rub kreveta. On bi kleknuo, stavljajući svoj uobičajeni mekani, čupavi podmetač ispod koljena. Lagano bi joj rukama rastvorio međunožje, i stavio svoju glavu između njezinih bedara. Počeo joj je lizati dugačkim, snažnim potezima jezika. Prvo joj je lizao polakše, a potom bi ubrzavao tempo, ulazeći pritom jezikom u njezinu unutrašnjost. Obožavao joj je gurnuti jezik do kraja unutra, do krajnjih granica svojih mogućnosti (tko nije probao i zaista se potrudio, ne bi vjerovao koliko duboko može ući), i onda ga vrtjeti, vrtjeti unutra. Nakon toga uslijedilo je lizanje klitorisa. Prvo laganijim potezima draškao joj je taj dio anatomije, a potom ga je masirao sve jačim i bržim pritiscima jezikom: uhvatio bi ritam, kako kaže pjesma. Cijeli, njemu omiljeni postupak, trajao je oko 20 minuta.
S vremenom bi ubrzao; a niti njoj nije bilo baš svejedno. Bio je vješt u svom poslu, i kazalo bi se, prirodno nadaren. Lizanje pice ga je podsjećalo na veliko finale, crescendo pojedinih Beethovenovih djela. Zapravo sva Beethovenova djela su kao predivne sile prirode: imaju orgazmičke finale.
Uslijed brzine i razine nadraživanja koja je uslijedila, ona nije mogla suspregnuti svoj vrhunac. Svršavala bi, a on bi obično, kada bi to primjetio, nastavio lizati i dalje, ubrzavajući tempo, do svojih krajnjih granica.

Sljedeći ritual što ga je izvodio gotovo svakodnevno, bila je masaža njezine guze. Taj ritual uslijedio bi nakon lizanja pice. Ona bi legla na leđa, a on je uzeo rukom nešto kreme, posebno hranjive, hidratizirajuće, ali istodobno i dovoljno masne (marka Eveline, a ponekad bi uskočila i Balea) te bi joj počeo utrljavati kremu na obje polutke njezine guze. U neku ruku, guza sa svoje dvije polutke, podsjeća na mozak. Utrljavao joj je kremu širokim, snažnim potezima dlanova. Guza joj je bila lijepa, bez prištića, čvrsta, što je u skladu s njezinom dobi, te ne odveć mala, ali niti prevelika, što je on posebno volio. Jer je volio da ima za nešto pošteno uhvatiti, da ima nešto u svojim dlanovima što može osjetiti; nekakvu puninu, nečega. Nije dobro kada je guza žene premala.

Tek tada, nakon tih uobičajenih rituala, Bruno je običavao pristupiti seksu koji je uključivao penetracije. Njegova batina dotad bi postigla svoju maksimalnu tvrdoću, i bila je spremna za djelovanje. Možda za nekoga 19 cm u erekciji, i nije baš nešto, ali Bože moj, što je tu je: darovi prirode i sudbina.

Ili bi ona ležala na leđima, pa bi joj on pristupio dižući njezine noge na svoja ramena, i malo je privukao da je bolje namjesti za ulaz, ili bi započeo ulazak dok je ona ležala na boku. Nakon početne faze zagrijavanja, uslijedila bi obično kaubojka: ona bi se popela na njega, i nasadila se. Jahala ga je, miješajući pritom povremeno. Ona je išla do svojih krajnjih granica: rasturila bi, što bi se reklo, i postigla neka svoja zadovoljstva. On uglavnom ne bi svršio tijekom njezinog nasađivanja i jahanja. No, kada bi ona sišla s njega, njegova batina djelovala bi kao da je još veća, napaljenija, i kao da traži osvetu. Njegova osveta bila je blizu.

Prišao bi joj straga, uhvatio je za struk, dok bi se ona postavila u popularnu dogy-poziciju, ili bi stajala, sagnuta, rukama se čvrsto pridržavajući za rukohvate fotelje, guze isprćene prema njemu.
Uhvatio ju je rukama čvrsto za struk, potom jednom rukom nanišanio, i umetnuo ga na ulaz njezine male. Njegova batina bila je spremna za veliko finale.
Počeo je. Prvo lagano, a potom sve brže, i jače. Rukama ju je čvrsto držao za struk, i zabijao joj ga, nemilosrdno: još, i još, i još! U zraku kao da su se čuli odjeci Beethovenove Pete; s vremena na vrijeme kao da je prebacivalo mjestimično na Pastoralnu. Osjećao je kako se mišići njezine male stežu, stišću ga i pružaju mu otpor, što ga je razjarivalo još više i jače, navodeći ga na još žešću akciju. Osjetio bi da se njezin trenutak bliži, i jao!, da, već je tu! Tada bi i on ispustio svoju toplu sjemenu tekućinu.

Naravno, seksali su se koristeći kondome jer još uvijek nisu imali nikakvih ozbiljnih planova što se tiče djece. Ima još vremena za to. Jednog dana, kada i ako se odluče na to, moći će je zalijevati slobodno, ispunjavajući njezinu unutrašnjost toplom tekućinom.

Foto: www.pexels.com