Arhiva oznaka: Mogućnost života

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 6. dio

Sve u svemu, sa stajališta donekle iskusnog i donekle samoostvarenog ljudskog bića, koje je isprobalo raznovrsne aktivnosti dostupne donekle normalnom i donekle prosječnom ljudskom biću; seks je precijenjen. Seks je animalna potreba; potreba tijela. Spolni čin je način da se dođe u doticaj s drugim ljudskim bićem, način koji je našem umu do određene mjere neprihvatljiv i dugoročno nepodnošljiv.
Čovjekov život je ništa drugo nego sukob triju faktora: uma, hormonalnog nagona i emocija. Sve u svemu, um, okružen s ova dva manijaka, još se dobro i nosi. Moglo bi biti i gore; puno gore. Nekima i jest gore.

Kada čovjek ima mogućnost seksa, recimo s jednom određenom osobom, gotovo stalno na raspolaganju, ta mogućnost, opetovanje i opetovanje seksualnog čina, i mogućnost njegovog ponovnog opetovanja, čini čovjeka još gladnijim i još željnim seksa, dok s druge strane istodobno, upravo dostupnost općenja s tom jednom te istom osobom, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, čini seks pomalo zamornim, neinteresantnim i napornim.
Seks je, priznajmo, najzanimljiviji dok o njemu razmišljamo i maštamo; dok se pripremamo za njega. Dakle, da rezimiramo: s jedne strane: što se osoba više seksa, ima potrebu za još više seksa. A s druge strane: što se osoba više seksa s jednom te istom osobom, rutina se sve više povećava, umanjujući užitak i zadovoljstvo u seksu.
Izglednima se čine dva scenarija: ili, odustati od seksa, te prijeći na održavanje hladnog pogona tvornice, što će reći: zadovoljiti se autoerotskim radnjama kao neizbježnom nužnošću. Ili, ukoliko se ne želimo odreći veselih, sretnih i ispunjenih spolnih odnosa s drugim ljudskim bićem, moramo biti svjesni da je sve prolazno i da je sve lijepo samo u početku. Nakon nekog vremena, rutina je neizbježna. Postoje ljudi koji su dobri u odrađivanju rutine. No, seks nikako nije stvar koju želimo tek odraditi; zar ne?

Seks je doista precijenjen; i što je najgore, s vremenom pokazuje sve simptome ovisnosti. Proces hranjenja, postupak jedenja, uživanja u jelu, mnogo je osobnije i individualnije iskustvo od te čiste mehanike parova tjeranih hormonima.

Za muškarca potencijalno najpogubnije su dugotrajne veze. One opasno djeluju na njegove emocije, i mogu ozbiljno povrijediti njegov ego. Za muškarca, spolni odnosi s jednom te istom ženom kroz dulji period, nisu samo lijepo provedeni trenutci, užitak, zadovoljstvo, prisnost; na kraju krajeva: stanje tjelesne i psihičke ugode i opuštanja. O, ne! Za muškarca dulji period života posvećen i usmjeren na jednu određenu žensku osobu, taj angažman, dokaz je njegove vrijednosti, sposobnosti, muškosti, moći, snage; u krajnjoj liniji: veza je posjedovanje. Mužjak ima snažne nagone i mehanizme koji govore u prilog tome.

Muškarac, čak i kada pronađe i susretne novu, uzbudljivu, zavodljiviju ljubavnicu, neće htjeti napustiti svoju ženu; reći će da je voli. No, ono što on zapravo voli je osjećaj posjedovanja, “imanja” žene. Ne znamo u kolikoj mjeri žene to doista razumiju. Kod muškarca ljubav je često povezana s posjedovanjem: moja kuća, moja žena, moj auto. Čovjek se jako loše i slomljeno osjeća kada ga želi napustiti netko ili nešto što ili tko je dio njegovog posjedovanja. Eto, možda je to u konačnici razlika u razumijevanju romantičnih odnosa kod muškaraca i žena: za žene, tzv. ljubav i veza, možda je mogućnost davanja i primanja, razmjene, u tom određenom razdoblju i vremenu. Za muškarce, to je odnos i vrijeme posjedovanja, i kakvog-takvog vladanja nad nekim. Ali, drage žene, nisu muškarci krivi za to; oni su jednostavno takvi.

Primjer postojanja ženskog harema u određenim kulturama i zemljama, govori u prilog tezi o muškom doživljaju žene i ženskoga. Sličnosti između postojanja institucije harema u ljudskim društvima, i sličnosti takvog tipa odnosa s onim odnosima što ih viđamo u prirodi kod određenih sisavaca, gdje mužjak okuplja svoje krdo ženki, tako da tjera, ranjava ili čak ubija druge mužjake koji se približe njegovom krdu, govori u prilog biološkom utemeljenju takvih odnosa. Muškarac je krvožedni mužjak uvijek željan novih pobjeda i dokazivanja, a one dvije lagano dlakave loptice ispod njegove kite, nisu tamo slučajno. Čovjek je kreacija prirode koja je u sukobu sa samim, unutarnjim, sobom. I to je fascinantno.

Žena je muškarčev najdragocjeniji posjed; premda ne uvijek i financijski najisplativiji. Nekada, i na ovim našim prostorima, u tradicionalnijim vremenima, brak su većinom ugovarali roditelji: siromašni su se ženili sa siromašnima, bogati s bogatima. Uz ženu, dobivao se i miraz. Danas se dobije ženu, i ništa više. Rijetki sretnici se bogato prižene, pa preuzmu tastov posao; ima i takvih primjera.

***

Žene nisu ovdje, sada, s nama, da bismo mi znali svu istinu o njima; one su ovdje da bi nam bilo lijepo u onim trenutcima koje provodimo s njima. Velika je greška što je čine muškarci koji ispituju svoje djevojke, supruge, o njihovim bivšim, o njihovim vezama, o načinima i stupnju užitka prilikom općenja s bivšim partnerima. Ili to: koliko ih je bilo prije? Želja muškaraca da znaju, ili posjeduju istinu, o prošlim iskustvima svojih sadašnjih partnerica, je opasna. Žena kada bi rekla svoju potpunu istinu o tome, kada bi priznala sve svoje intimne tajne sadašnjem partneru, time kao da bi se zaista razodjenula, i više joj nikakvo žensko oružje ne bi preostalo. Muškarci svoju slavu i reputaciju stječu hvaleći se svojim podvizima, a žene, šuteći o njima.

Jedine koje mogu otvoreno reći da nisu imale nikoga prije tebe, a da pritom ne lažu, su naravno, djevice; kojih je danas sve manje. Donekle se još može naići na djevice prije braka, u određenim strožim kršćanskim sljedbama. Uglavnom, što god žena rekla muškarcu, on nikada ne može niti neće moći znati što je od toga zapravo istina. Jedino što muškarcu preostaje je prihvatiti ženu ovakvu, kakva mu se nudi sada, i uživati s njom, ili: je ne prihvatiti. Bilo kakva ispitivanja, i pokušaji da se dozna nešto o njezinim seksualnim aktivnostima u prošlosti izravnim ispitivanjem, je pogreška. Žena će uvijek, ionako, reći samo ono što ona želi.

***

Kako je vrijeme prolazilo, Brunin odnos s mladom Antonijom, sve je više ulazio u nekakve obrasce rutine. I seks je postajao sve više rutina. Pa ipak, Bruno je sam sebi, a i drugima, mogao reći i priznati kako ima lijepu i mladu djevojku; prekrasno ljudsko biće koje živi s njim u njegovom stanu. Odnos, ljubavno-romantični i seksualni, s drugim ljudskim bićem, čini nas ovisnim o njemu: postajemo ovisni o seksualnom užitku što proistječe iz spolnog općenja, ali i ovisni o navici zajedničkog provođenja vremena. Nije se nimalo lako niti ugodno zateći u poziciji u kojoj otkrijemo da smo ovisni o nekome. Lakše je čak biti ovisan o npr. duhanu ili alkoholu, i priznati to, nego ovisnost o drugoj osobi. Taj trenutak, kada otkrivamo da smo se navikli na nekoga, i da ne možemo život zamisliti bez te osobe, trenutak je valjda kada počinjemo u sebi ujedno razvijati i dvostruke osjećaje prema toj osobi. Od svakog, tko nas na neki način zarobljava (pa čak i u naizgled pozitivnom smislu riječi), osjećamo instinktivnu potrebu za bijegom. Od trenutka kada shvatimo da nam je netko možda i vjerojatno suđen, počinjemo mu, čak i nesvjesno, tražiti mane.

Istovremeno, nemoguće se oteti procesu instrumentalizacije druge osobe, posebno ukoliko nam ta osoba svakodnevno služi kao objekt za postizanje seksualnog zadovoljenja. Koliko god druga osoba bila u našoj razumskoj svijesti osoba, sa svim svojim ljudskim manama i vrlinama, ipak tijekom seksualnog odnosa uloge i ciljevi su jasno postavljeni: jedno drugom postajemo sredstvo za postizanje sasvim određenog užitka.

Prva žena

Bruno je bio poučen iskustvom svoje prve žene; brak je trajao niti dvije godine. Njegova prva bivša bila je oštrokondža i rospija. Kratak brak bio im je obilježen njezinim ispadima histerične i manijakalne ljubomore; optuživala je Brunu da se potajno nalazi i ševi sa studenticama. Pod ozbiljnom sumnjom bile su čak i Brunine kolegice i asistentice. Bruno je smatrao kako je takvo stanje privremeno i da će se ona umiriti kada joj dokaže suprotno i uvjeri ju u svoju ljubav i odanost. Nakon deset mjeseci veze, vjenčali su se. Njezini ispadi i navale ljubomore, optužbe i optuživanja, sada su istina, postali mnogi rjeđi. Nastupio je čak i period od nekoliko mjeseci apsolutnog mira i sklada. Bruni se činilo da su stvari napokon normalne, kakve bi i trebale biti. Sve je ušlo u svoju rutinu. No, nekako te jeseni, stvari su se počele drastično mijenjati. Osjetio je kao da je između njega i nje nestalo onog starog žara. Više se nisu niti svađali. Ona nije više optuživala. Seks je postao prilično rutinski. Bruno je osjetio kao da se udaljuju. Mislio je da je to samo faza. Nikolina, tako se zvala Brunina prva žena, radila je u školi. Događalo se da je sve kasnije dolazila s posla kući. Kada bi je Bruno pitao kako to da se tako dugo zadržala, obično bi odgovarala da je otišla s prijateljicama na kavu. Međutim, ta njezina zadržavanja na kavama s prijateljicama postajala su sve češća: dva-tri puta tjedno. Ponekad bi vikendom popodne, subotom ili nedjeljom, izjavila da ide kod svoje mame. Bruno se zabrinuo. Tko zna što se događa s njom? Jednom prilikom, nedjeljom navečer, kako je nije bilo cijelo poslijepodne, a noć je već pala, prošlo je već i 20.00 sati, pa je Bruno odlučio nazvati njezinu majku i pitao da li je Nikolina još uvijek tamo, jer je bila otišla iz stana još prije 16.00 sati. Zvao ju je na mobitel, i nije se javljala. Njezina majka je odgovorila da je bila, i da se zadržala vrlo kratko; niti sat vremena. Sada je Brunu počela hvatati panika: da joj se nije možda nešto dogodilo? Da ga možda ne vara? Da, prvi puta mu se ozbiljno javila ta misao. Već je bilo prošlo i 21.00 kada je Nikolina ušla u stan.
– Pa gdje si tako dugo? Već sam se zabrinuo da ti se nije nešto dogodilo. Zvao sam čak i tvoju mamu.
– Nisi je trebao zvati. Dogovorila sam se s prijateljicom, s Petrom R., znaš ju, za kavu i kolače. Bile smo u slastičarnici.
– Nisi se javljala na mobitel, pa mi je već svašta palo na pamet.
– Previše brineš, ljubavi – rekla je, i poljubila ga u obraz.
No, sve to, kao i njezine reakcije, činile su mu se čudnima i sumnjivima. Kao da mu je nešto u njemu govorilo da nešto nije u redu.

Nije spavao dobro. U noći bi se iznenada budio, i izbezumljeno gledao oko sebe. Tada bi vidio Nikolinu kako mirno spava na boku, na svojoj polovici kreveta, okrenuta mu leđima, lagano savijenog trupa. Između njihovih pokrivača postojao je određen prostor praznine, bez dodira. Nekoliko puta mu se dogodilo da je sanjao kako u njegovom krevetu, pored njega, pužu i gmižu zmije; odvratne zmijetine: sive, bijelo-crne. Kako gmižu i izvijaju se. San je bio toliko stvaran da se probudio, i činilo mu se da ih vidi među dekama. Rukom je opipavao pokrivače, i postalo je jasno da na krevetu, u stvarnosti, nema zmija. Sve je bio samo san.

Jedini način da provjeri njezine iskaze i verziju priče bio je da provjeri njezin mobitel. Primijetio je da ona ponekad nosi mobitel sa sobom na wc. Tog dana ujutro, iskoristio je priliku: izašla je iz wc-a, i očito, ostavila mobitel unutra. Ubrzo je kliznuo u wc, zaključao vrata, i počeo s pregledom njezinog uređaja. Stavka: sms poruke. I … imao je što vidjeti! U dolaznoj poruci je pisalo: “Vidimo se večeras. Na starom mjestu.”I emotikon poljupca. Skrolao je dalje: druge poruke bile su još eksplicitnije.
Njegovo istraživanje prekinulo je drmanje kvake s druge strane, i kucanje na vrata.
– Zaboravila sam mobitel … Možeš mi ga dodati?
Bruno je otključao vrata, i izašao van s mobitelom u ruci.
– Možeš mi objasniti ovo? – pitao ju je, pokazujući joj poruke na mobitelu.
– Pa ja ne mogu vjerovati! Nevjerojatno – vrištala je – kopaš mi po mobitelu, i čitaš poruke! Pokušavala mu je oteti mobitel iz ruke. Nije joj ga dao.
– Vrati mi mobitel!
– Ti mene varaš, i jebeš se naokolo, tko zna s kim, a sad hoćeš da ti vratim mobitel!? Jel!?
– Što si vidio?! Sigurno Perine poruke … Pa on je samo prijatelj … ništa više! Nastavljala je dalje …
– I još se usuđuješ lagati! Ti mene smatraš da sam budala! – povikao je.
– Kurvo! – kriknuo je, i ruka je sama poletjela. Ošamario ju je. Nije to bio udarac, nego pljuska; ona koja više peče, nego boli.
Odmah se osjetio loše.
– Vidiš na što si me navela!? Do čega si me dovela?! Nikada u životu nisam udario ženu!

Bruno je bio zgrožen vlastitim postupkom.
– Oprosti! – rekao je. Oprosti! Ona je stajala pomalo zatečena. Čini se da to nije očekivala od njega. Otrčala je u kupaonicu pred ogledalo. Stajao je na vratima kupaonice, i promatrao ju kako provjerava vidi li se što; ima li kakvih tragova pljuske na licu. Izašla je šuteći iz kupaonice. Istina, lice joj je bilo samo blago crveno na toj strani; zapravo neprimjetno. Ništa se nije vidjelo. Odahnuo je. Krenula je po svoju torbicu, i uzela ju u ruke. Uputila se prema vratima. Šutjela je.
– Oprosti mi, stvarno mi je žao – rekao je. Pružio joj je mobitel. Prihvatila ga je šutke. Djelovala je uvrijeđeno.
Potom je dodao: – Mislim da bi bilo najbolje da si večeras dođeš po stvari koje ti trebaju i da odeš kod mame … ili kod koga već … Trebali bismo neko vrijeme biti razdvojeni. Očito nismo jedno za drugo.

Bilo mu je jasno da je to neka vrsta kraja; završetka … Koliko god je na trenutak osjetio određenu tugu zbog toga, ipak, kada je izašla kroz vrata, onako bez riječi, osjetio je i određeno olakšanje. Očito nisu bili jedno za drugo. Muškarcu ne treba žena koja će ga isprovocirati i izbezumiti do te mjere, i na taj način, da izgubi kontrolu nad sobom. Žena koja će ga poštovati toliko malo.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 5. dio

Popunjavajući tamna mjesta i udubine naših površnih života; pokušavajući pridati smisao danima u nizu. S osjećajem nekakve duboke praznine, tko će priznati svoju vlastitu tugu?
Kao što svi već dugo vremena znaju, internet je mnogo bolje mjesto od realnosti. Imaš prostor vlastite privatnosti, sa svima si, ako to želiš, dobar (s nikim preblizak); prostora za uzmak ima napretek. Dobro jutro želiš, ponekad se veseliš; virtualne poljupce šalješ. Dakle, družiš se dobrano, a još nisi izašao iz kućnog ogrtača. Ponekad si na poslu, pa surfaš; ali koga briga, sjest će plaća.

Mir je čovjeku neprocjenjiv. I zato prosvijetljen pojedinac izbjegava ljude; zbog vlastita dobra. Previše ljudskog društva može škoditi; može ozbiljno ugroziti tok misli i narušiti stabilnost mentalne matrice, zaokupljajući je i opterećujući nevažnim stvarima. Uglavnom je riječ o glupostima na koje običan čovjek ne može utjecati: poput dnevne politike, lošeg stanja ekonomije u zemlji; potom tračevi, životi slavnih, itd. Pogotovo zamorni mogu biti površni i usputni poznanici na koje čovjek tu i tamo naleti; pa te ispituju o privatnom životu, planovima. Najgore je što ljudi dosta često očekuju od tebe da budeš normalan. To zapravo znači da očekuju da budeš u skladu s njihovom vizijom i definicijom normalnog. Osjećaju se ugroženo i neugodno, možda čak na određen način i uvrijeđeno, ukoliko shvate da ti baš i nisi u skladu s predodžbama koje su imali o tebi. Naročito se takvi dobrohotni poznanici, koji su zastali, eto, na čašicu razgovora s tobom, mogu trenutno uzrujati kada shvate da ne dijeliš nekakve osnovne postavke životnih vrijednosti s njima; ukoliko su tvoji stavovi i uvjerenja suprotni njihovima, i ukoliko si toliko drzak da izneseš ukratko i jasno ta svoja oprečna uvjerenja. Sve što su oni zapravo očekivali od tebe, bilo je da potvrdiš njihova mišljenja, stavove, vrijednosti. A ti si ih u ovom kratkom razgovoru razočarao i doveo ispravnost njihovih mišljenja i vrijednosti u pitanje. Ukratko: uzrujao si ih i naljutio. Čovjek se osjeti ugroženo kada shvati da svijet i ljudi nisu onakvi kakvima ih je zamišljao; kada shvati da su njegove procjene i očekivanja bili pogrešni. Osjeti se nekako glupo pred samim sobom. U najekstremnijim slučajevima, osjeti se prevarenim i izdanim. Svatko voli biti u pravu. Grozno je kada shvatiš da si se iz temelja prevario.

Samoća. Dok je prolazio ispod otvorenog prozora gradskog kafića, unutar sveprisutne i prevladavajuće buke, jedan je ženski glas sasvim jasno izgovorio riječ … usamljenost. Samo neprosvijećen um može se groziti samoće. Samoća nije kazna, nego privilegija. Njome se treba pričestiti. Zašto se svi toliko boje samoće? Ne priželjkuju li svi u sebi bijeg? Bijeg … Od koga? Od drugih? … Ili od sebe? … Od sebe je nemoguće pobjeći. Jedini način bijega od sebe je da se mijenjaš, i da budeš nešto što jučer nisi bio.

Kako su naivni i plitki ljudi koji očekuju od drugih dobiti potvrdu vlastite ispravnosti i vrijednosti! Kako je dugoročno porazno zapravo, za ego velikog uma, usvojiti model izgrađivanja samopouzdanja i vrijednosti, temeljen na tuđem mišljenju. I tu, u tome samopouzdanju, samosvijesti i u neovisnosti uma i duha, u tome se razlikuju veliki umovi i osobe od onih manjih, kojima su potrebni drugi. Očekivati dobiti na poklon radost i smisao života od drugih ljudi, u njihovom društvu, a nisi ih uspio naći dok si bio sam? Koliko je to zapravo realno? Ono što razara mnoge ljudske odnose, koji su se u početku činili puni potencijala, jesu iznevjerena očekivanja.

Osjećaj dosade između dvoje ljudi je najčešće zapravo obostran. Zato, kada će Vam sljedeći puta sugovornik sa svojim temama djelovati dosadno, najvjerojatnije ste i Vi njemu/njoj dosadni. Ili biste bili, dugoročno gledano. Druženje ljudi je u osnovi opravdano i dobro jedino kada oni zajedno ostvaruju nekakav zajednički cilj koji ispunjava nasušne potrebe jednog i drugog. Sve ostalo je gubljenje vremena. Uostalom, tko treba druge ljude? Dovoljno je da ih s vremena na vrijeme vidiš iz daljine, ili na televiziji. Koja riječ izmijenjena s blagajnicom prilikom plaćanja, sasvim je dovoljna količina dnevne komunikacije s ljudskim bićima. Približiti se nekome isuviše, znači rizik gnjavaže i razočaranja. Eto, takvi su ljudi, i to je ono što oni najčešće donose drugom pojedincu na poklon: gnajvažu i razočaranje. Teško da će netko biti baš onakvim kakvim smo ga zamišljali.

* * *
Još jedan radni dan na Fakultetu. Čekao ga je natrpan radni raspored. Prvo jedno predavanje od 8 do 9.30; potom pauza do 10, pa konzultacije do 11.30; tada seminar-radionica na kojoj će sa studentima čitati ulomke i proučavati djela suvremenih svjetskih romanopisaca koji su požnjeli slavu. U 13 sati slijedi sjednica Odsjeka za komparativnu književnost, kojoj je Bruno kao dio nastavničkog kadra Odsjeka morao prisustvovati. Bilo je za očekivati da će sjednica završiti do 14.30. I tek nakon svega toga, Bruno je slobodan. Naravno, nekom tko krampa negdje na gradilištu, kopa negdje po 8 do 10 sati dnevno, takav raspored i takve obveze jednog profesora na Fakultetu, mogu se činiti iluzornima. Istina, oni ne rade bogznašto, niti fizički, pa čak niti od posebne važnosti i značaja za zajednicu; ali ipak ih se mora respektirati. Naravno, govorimo o humanističkim studijima, koji nisu ni medicina ni veterina, pa stoga niti nisu neophodni za život i preživljavanje društva.

Profesori na fakultetima su kategorija za sebe. Ne može svatko postati profesor; to zahtijeva mnogo strpljenja. Potrebno je izdržati sva ta predavanja, koja i uz izuzimanje tzv. “akademske četvrti”, traju preko jednog sata. Više od sat vremena pričati, govoriti u učionici ili dvorani gdje je zrak obično suh, a prašina sveprisutna; iscrpljuje čovjekove glasnice. Ne zaboravimo napomenuti da predavač mora stalno misliti i biti koncentriran na svoju temu. Predavanje bi trebalo biti raznovrsno, dinamično i zanimljivo studentima. Naime, šuškalo se po Faksu da će se uvesti ocjenjivanje svakog pojedinog profesora-predavača od strane svakog studenta koji pohađa predavanja dotičnog. Bruno se nije prevario. Upravo to je bila glavna tema sjednice Odsjeka. U pitanju je bio složen obrazac na minimalno dvije tiskane stranice u kojem će studenti izražavati svoje mišljenje i ocjenu o raznim aspektima rada pojedinog nastavnika na kraju svakog semestra. Navodno, po novom, konačni rezultati tih “ocjenjivanja” trebali bi utjecati na napredovanja profesora, ali i na primanja: nastavnici koji se u tim anketama nađu tri godine za redom u gornjih 20% najbolje vrednovanih, trebali bi dobiti nagradu u obliku povećane plaće, s tim posebnim “dodatkom za izvrsnost”. Navodno, iznos dodatka neće biti zanemariv. S druge strane, izneseno je također da nastavnici koji će se na koncu jednog trogodišnjeg ciklusa naći u 20% najslabije vrednovanih, morali bi se zamisliti jer bi, po ovom prijedlogu zakona, koji je sada u eksperimentalnoj fazi prije punog usvajanja u Parlamentu, njihove plaće, tj. onih najlošije ocjenjenih bile umanjene za jedan značajan iznos, i takve bi ostale tijekom sljedećih tri godine do rezultata novog vrednovanja.

No, ipak, budimo iskreni, mislio je Bruno; neki njegovi kolege rade zaista minimalno, i niti se ne trude posebno oko pripremanja svakog pojedinačnog predavanja. Neki se ponašaju kao da je njihova pozicija predavača na Fakultetu nedodirljiva i sasvim autonomna, kao pred nekih 40 godina. Neki čitaju predavanja iz bilježnice, cijelo vrijeme gotovo ne ustajući iz svoje stolice. I Bruno je mrzio to. Koja je poanta predavanja, ako nastavnik predavanje studentima “čita” iz svojih bilješki? Ne objašnjavajući ništa; ne ističući i ne upozoravajući na zanimljiva i intrigantna ili zamršena i kompleksna mjesta? Onda im je isto tako, mirne duše, mogao predati kopirane primjerke predavanja da ih sami čitaju kod kuće. Predavanje treba biti dinamično, rad nastavnika aktivan, i treba uključivati studente što je više moguće u obradu materijala tijekom sata. Zastarjele metode nastavnog rada nisu više dobrodošle niti na studiju humanistike.

A pojedini Brunini kolege jednostavno, smatrao je Bruno, nisu bili stvoreni za nastavnike. Neki od njih vjerojatno su i imali određena znanja iz svojih područja, no kad bi stali za katedru, djelovali su kao da su tamo odnekuda iznenada bačeni: mucali su, i zastajkivali u govoru, te bi se slušateljima pričinjali kao da nisu u stanju složiti niti jednu cijelu rečenicu. Takva predavanja bila su krajnje dosadna i pravi horror-trip. Zapravo, mislio je Bruno, svi bi nastavnici na fakultetima, prije nego što počnu tamo predavati nužno trebali, barem po dvije godine, odraditi na osnovnim ili srednjim školama. Čisto iz razloga da steknu rutinu i disciplinu rada s velikim grupama i skupinama. U školama današnjice nema cici- mici; postoji plan i program što ga treba obraditi i proći; svaki pojedini školski sat u trajanju 45 minuta zacrtan je, određen i opisan gotovo do u detalje u godišnjem planu što ga svaki nastavnik mora predati na početku školske godine stručnom pedagoškom osoblju za arhivu, u svrhu dokumentiranja i praćenja rada nastavnika. Ali, što je tu je. Po dinamici, brzini i preglednosti predavanja nastavnici, barem ono što je B. imao prilike čuti i vidjeti na humanističkim studijima, često nisu ni blizu kvalitetama što ih pokazuju u svojem radu nastavnici u npr. srednjim školama. Razlozi za to su jasni: vremensko ograničenje nastavnog sata na 45 minuta, stroga zadanost teme/nastavne jedinice koju je predviđeno obraditi na tom satu, i stalna mogućnost kontrole, tj. nadzora i praćenja rada nastavnika u školama, što je zadatak ravnatelja, a po potrebi i stručnog pedagoškog osoblja. Malo drila, discipline i pritiska, nikada nikome nije škodilo.

* * *
Sjednica Odsjeka na kojoj su bile predstavljene metode i principi vrednovanja rada profesora, te moguće neizvjestan ishod takvih mjera na njihove plaće, izazvao je, očekivano, žamor i uznemirenost prisutnih. Kad god se nešto što je dugo vremena bilo fiksno i nepromijenjeno, počne iznenada dirati i mijenjati, izaziva nelagodu i uznemirenost onih koji su neposredno uključeni i koji bi mogli snositi posljedice promjena. Pročelnik Odsjeka lijepo i jasno im je objasnio da se ovakve metode praćenja, nagrađivanja i kažnjavanja uvode s ciljem poboljšanja i u konačnici, podizanja kvalitete rada na fakultetima. Istaknuo je, kako je vjerojatno svima prisutnima poznato da naši, naročito fakulteti humanističkog i društvenog smjera, izrazito loše kotiraju na međunarodnoj ljestvici najkonkurentnijih i najpoželjnijih fakulteta za studiranje u svijetu. Zapravo na popisima koji obuhvaćaju, npr. 100 najpoželjnijih i najprestižnijih na svijetu, naši se uopće niti ne nalaze. Vjerojatno situacija ne bila bolja niti kada bi lista imala i stotinu mjesta više.
Neki kolege su komentirali:

– Je, baš kao da će maltretiranje nas, ovdje zaposlenih, i zastrašivanje potencijalnim otkidanjima od plaće, promijeniti situaciju i uvesti naš Fakultet na svjetsku listu top 100 najpoželjnijih fakulteta! Samo će studenti dobiti neki prividan osjećaj moći, kontrole i utjecaja, a možda i priliku da se osvećuju i iživljavaju nad pojedinim nastavnicima koji im nisu po volji …

– Kolega, replicirao je pročelnik, vi dobro znate da na međunarodno rangiranje fakulteta ne utječe samo ocjena studenata, već i drugi, mogli bismo kazati, meritorniji kriteriji, kao što je npr. broj objavljenih znanstvenih radova u vodećim svjetskim znanstvenim časopisima … Tako da možda bismo mogli poduzeti pojačane napore i na tom području. Ali na kraju krajeva, ne treba se previše niti zamarati jer mi kao mala zemlja, malo Sveučilište, s fakultetima koji jedva preživljavaju sa skromnim dodijeljenim sredstvima, niti ne trebamo očekivati znatno drukčije rezultate … Mi uglavnom radimo, što i kako možemo, u datim okolnostima. A sada, ukoliko nema daljnjih komentara i primjedbi, predlažem da sjednicu Odsjeka privedemo kraju i zaključimo.
Svi su se složili. Lista s potpisima nazočnih bila je predana zapisničaru.

* * * *

Nakon sjednice Brunin kolega Vedran predložio je njemu i starijem kolegi Miroslavu da možda ne bi bilo loše da njih trojica odu na piće u obližnji kafić. Svoj trojici to je odgovaralo, naročito nakon stresnih novosti sa sjednice.
Vedran je bio kojih četiri godine mlađi od Brune i imao je 35 godina, dok je Miroslav već bio napunio 46. Vedran i Bruno bili su odijeveni u sako i traperice, dok je stariji i ozbiljniji Miroslav nosio tamnosivo odijelo s crvenom kravatom sa sivim prugicama.
– Pivo, svijetlo, točeno – naručio je Vedran.
– I meni isto, molim, svijetlo – potvrdio je B.
– Kavu i konjak … – Ma ne, dajte i meni isto k’o i kolegama… pivo – zaključio je Miroslav.

Razgovor je krenuo, očekivano, na temu najnovijih promjena iznesenih na sjednici Odsjeka. Svatko je rekao nekoliko rečenica o tome. Vedran je iznio svoj stav i naglasio kako njemu ne smeta činjenica da će studenti ocjenjivati njegov rad. Bruno se složio kako to ipak na kraju krajeva ima smisla, jer tako je i vani. Miroslav je bio pomalo skeptičan oko toga, istaknuvši da je pomalo smiješno što će plaća fakultetskog nastavnika ovisiti o ocjeni studenata, koja je ipak u konačnici izraz nečijeg subjektivnog dojma. Vedran je istaknuo da se upitnik ne sastoji samo od jednog pitanja i jednog odgovora, nego se u upitniku pita i vrednuje niz elemenata, poput: kašnjenja nastavnika i redovitog održavanja nastave; pripremljenost nastavnika, raznovrsnost upotrijebljenih sredstava i pomagala, dinamika predavanja, ukupna zanimljivost predavanja, susretljivost, redovitost održavanja konzultacija, itd. Za svaku stavku profesori su mogli biti ocijenjeni ocjenom od 1 do 5.
No, ubrzo, ta je tema bila iscrpljena, i razgovor se poveo u smjeru njihove zajedničke struke: na tapeti se našla sudbina i budućnost suvremenog romana.
Miroslav, vitak i visok muškarac tamne kose, išarane tu i tamo kojom sjedinom, uskog, koščatog lica s finim naočalama, ovako u odijelu, zračio je decentnom akademskom staloženošću i elegancijom intelektualca, kakva je i pristajala sveučilišnom nastavniku njegovih godina. Lice mu je najčešće bilo ozbiljno, i teško se nešto moglo pročitati ispod te fasade. Istaknuo je kako mu nije zapravo jasno u kojem pravcu će se dalje razvijati suvremeni roman.

– Za sada, ono što je jasno jest da je na cijeni egzibicionizam. Kako drukčije objasniti i opisati uspjeh što su ga u Europi, a i šire, postigli Houellebecqovi romani? Riječ je naprosto o pokušaju privlačenja pažnje pretjerivanjima, pornografijom, piščevim ego-tripom, prozirno liječenje vlastitih psiholoških kompleksa kroz pisanje, a sve to pod prozirnom maskom jeftinog cinizma, sarkazma i ironije. Jedino nije jasno kako su toliki intelektualci u Francuskoj i drugdje nasjeli na to; da nisu mogli prozrijeti što se u biti krije ispod tog pisanja? – pitao se Miroslav, inače oženjen muškarac i otac dvoje djece.

– Da, mnogi Houellebecqu spočitavaju sve to što si upravo spomenuo; pa ipak, ne možemo se oteti dojmu da je njegov talenat i značaj u tome što je drukčiji od većine ostalih sadašnjih pisaca. A ono što njega, po mom mišljenju, razlikuje od drugih je ta njegova sposobnost, taj talenat izravne i nekamuflirane iskrenosti. Kada on govori, tj. piše, iznosi nešto, nekakvu tvrdnju, to kao da iz sebe zrači nepatvorenom iskrenošću. Mislio on to tako osobno zaista, ili tek stavlja u usta svojem junaku rečenice, u svakom slučaju njegovo pisanje djeluje psihološki uvjerljivo, realno i iskreno. Njegovi likovi nisu tek neke budale; oni promišljaju svoj život, stvarnost oko sebe … Način i razina njihovih unutarnjih monologa, komentara i zapažanja, djeluje sasvim životno i uvjerljivo. I upravo ta svježina, iskrenost, izravnost, izostanak autocenzure i tzv. političke korektnosti; spremnost da se o aktualnim “škakljivim” temama progovori ono što većina misli, ali nitko se ne usuđuje to na taj način javno izgovoriti, smatram da je upravo u tome bila novost i razlog uspjeha Houellebecqa na francuskoj i europskoj književnoj sceni. Bio je drukčiji od drugih – zaključio je Bruno.

– A uz to – nadovezao se treći tenor, Vedran – osim psihološkog pristupa baziranog na iskrenosti i izravnosti, treba uzeti u obzir da je izabrao baš one aktualne teme koje zaokupljaju u sklopu “duha vremena” i njegove sugrađane. Dakle, ujedinio je dvije važne komponente ključne za uspjeh, a to su: psihološki pristup i aktualnost tema što ih obrađuje. Međutim, smatram, da je u svemu tome prisutna i treća važna komponenta, a to je izbor stila i kompozicija romana. Mada je on u svojim pisanim izjavama unutar svojih eseja znao isticati da je sadržaj važniji od stila, i s prezirom se osvrtao na tzv. stiliste, ipak ne smije se zanemariti niti ta komponenta. Njegov stil je baziran na jednostavnim i kratkim, efektnim rečenicama, zasnovanima na promišljanju. Upravo unutarnji monolozi i komentari njegovih junaka su ključna mjesta, što je Bruno točno primijetio, njegovog pisanja. Stil je važan element Houellebecqovog pisanja, ma koliko on možda nas navodio na drugi put .. Ne treba zaboraviti da je on započeo svoju spisateljsku karijeru kao pjesnik. A obično se kaže da pjesnici, ukoliko kasnije postanu prozaici, često sa sobom donose u to prozno pisanje osjećaj i smisao za jezične detalje izraza, i određenu disciplinu: osjećaj za mjeru, metriku, stvorenu kroz pisanje stihova.

– Kad smo već kod njegovog stila, ja sam također uočio da pored nekih sasvim korektnih, promišljenih, kako kažeš, discipliniranih rečenica i dijelova, postoje i mjesta u pripovijedanju koja odišu banalnošću; i to ne samo sadržajno, nego i stilski; sasvim neorganizirano, banalno, nevješto … – Miroslav je bio dosljedan u svojoj kritici.

– Ali, zar upravo tako nije i u životu? – upitao je Bruno. Smjenjuju se trenutci koncentracije, usredotočenosti, s trenutcima gotovo bezvoljnog odrađivanja … Meni osobno on je vrlo autentičan autor, i pravo osvježenje.

Vedran se očito, i bez riječi, tek blagim klimanjem glave, složio s Brunom. Međutim, Miroslav nije mirovao:

– Bez obzira na neke možda dobre strane njegovog pisanja na koje ukazujete, i to što je marketinški vješto pročitao “duh vremena” i pronašao odgovarajući psihološki pristup, kako kažete, previše je ipak za moj ukus u svemu tome providne i banalne pornografije, kojoj svrha nije ništa drugo nego privlačenje pažnje preko javne sablazni. Jednako, rekao bih, vrijedi i za ispade rasizma prema crncima. Na jednom mjestu, čini mi se u Širenju borbe kaže da mu je crnac izgledao kao zvijer, kao majmun, tako nešto, ako me sjećanje ne vara. Ili tamo gdje otvoreno njegov lik iskazuje da ono što mu zapravo smeta nisu sami Arapi, nego ta njihova vjera … Sada, vjerojatno, vi ćete reći da su to elementi koji ukazuju na aktualnost; na aktualne probleme prisutne u današnjem francuskom i europskom društvu. Ali ja vas pitam: – Ukoliko su ti i takvi problemi rasizma, pritajene mržnje i ksenofobije i prisutni u današnjem, ne samo francuskom, nego i šire, u europskim društvima, i ako svi znamo za takve probleme i svjesni smo njihovog postojanja, kakvog onda smisla ima još dodatno ih isticati i potcrtavati? Smatram da to nema baš nikakvog smisla, i da je jedini cilj i svrha takvog Houellebecqovog postupanja, izazivanje skandala i sablazni, dakle provokacija, s ciljem privlačenja pažnje na sebe i na svoje djelo. Dakle, jednostavna i jeftina, prozirna samopromidžba i agitacija koja udara na najniža i najslabija mjesta francuskog društva i europske sadašnjosti. Isto je i sa seksom. Po mom mišljenju Houellebecq je običan i beznačajan provokator koji je uspio privremeno zavesti i obmanuti intelektualnu elitu. Koliko vidim, poštovani kolege, niste ni vi ostali imuni na njegove čari…
Izgovorivši sve ovo, Miroslavovo inače kao kamen ozbiljno i postojano lice, kao da se razvuklo u opušten smješak.

– Njegovo je legitimno pravo kao umjetnika i kao građanina – napomenuo je Vedran – da ukazuje na postojanje takvih problema. Problemi se u svijesti pojedinaca i šire javnosti ne rješavaju na taj način da ih se prešućuje i ignorira, nego valjda tako da se o njima javno govori i progovara. Houellebecq je privukao pažnju na sebe jer je prekršio svojevrsni javni tabu, i što se tiče problema crnaca i muslimana u Francuskoj, kojih, istini za volju ima mnogo, a mnogi su tamo čak i ilegalno; rade i žive bez dokumenata, itd. E sad, je li H. provokator? Vjerojatno jest. Da li je svojim javnim progovaranjem pomogao društvu u kojem živi? Ne znam, teško je reći. Ali zasigurno je dodao još jednu dodatnu notu u javnoj percepciji problema drugačijih i drugih. Je li se okoristio time financijski? Jest.
Sam je navodno izjavio tijekom pisanja Elementarnih čestica novinaru da radi na romanu koji će ga ili uništiti ili proslaviti. Dakle, on je svjestan društvene kontroverznosti svojeg rada i djelovanja. Je li H. proračunat i promišljen? Jest. Po mom mišljenju sve navedeno ga čini značajnim autorom i piscem u društvenom kontekstu, ali, kako sam već ranije rekao, niti njegov sasvim literarni aspekt djela, onaj vezan uz stil i kompoziciju nije zanemariv.

Dok je jedan pričao, drugi su pijuckali svoje pive, i budno slušali izlaganje. I tako ukrug, i pive su već bile pri kraju, grla umorna, a glave, unatoč naporu, ipak nekako slobodnije; kako to već bude nakon brbljanja s prijateljima o temama koje nas osobito zanimaju.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 4. dio

Useljenje

Veza je išla svojim tijekom, i Antonija se uselila kod Brune, u njegov stan na trećem katu u centru grada. Stan je naslijedio/dobio kao poklon/ od još uvijek žive majke koja je potjecala iz imućne obitelji arhitekata i graditelja. Taj stan u centru bio je među rijetkim nekretninama (od više njih) što su ih uspjeli zadržati nakon nacionalizacije i prisilnog oduzimanja nekretnina imućnim posjednicima, počev od 1945. pa nadalje.
Te stare zgrade u centru, sagrađene početkom 20. stoljeća, bile su čvrste, debelih zidova, visokih stropova, i u sebi kao da su zadržavale mnogo više topline od onih suvremenih novogradnji u kvartovima na periferiji. Majka je stan još tijekom 1980-ih i 1990-ih iznajmljivala podstanarima. Posljednji od podstanara, koji su tu stanovali tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih, bili su obitelj s djecom. Plaćali su redovito, ali nisu bili baš nešto obazrivi u održavanju i skrbi oko interijera, pa je stan nakon njihovog odlaska bilo nužno temeljito renovirati.

Nakon završenog studija, Bruno, naravno, nije odmah uspio dobiti zaposlenje, što je sasvim normalno u hrvatskim prilikama. Obiteljsko blago, s majčine strane obitelji, otopilo se već davnih dana (naročito po završetku 2. svjetskog rata), pošto je ionako bilo sadržano u nekretninama raspršenim širom grada. Buržoazija svedena gotovo na prosjački štap, u bivšoj socijalističkoj tvorevini, morala se u novonastalim prilikama snalaziti kako je znala i umjela. Kćeri, iz nekoć imućnih građanskih obitelji, najbolje su prosperirale u novim okolnostima ukoliko bi se udale za kakvog mladića, sina sudionika NOB-a i aktivnog člana vladajuće partije.

Brunina majka, srećom, bila je talentirana za jezike, a u njezinoj građanskoj obitelji, koja je bila miješanog talijansko-njemačkog podrijetla, s primjesama slovenske i hrvatske krvi (a vjerojatno i židovske), njemačke, francuske i talijanske knjige uvijek su bile prisutne na policama. Tako je Brunina majka, gospođa Alma, rođena DiTraversi, cijeli svoj radni vijek, a moglo bi se reći, i život, provela kao prevoditeljica za različite jugoslavenske firme, mahom tekstilne, među ostalima i čuvene “Standard konfekcije”. Vezano uz posao, kao prevoditeljica poduzeća, ali kada si je i sama to mogla priuštiti, privatno, rado je odlazila u Italiju, zemlju svojih predaka. Obožavala je mnoge stvari vezane uz Italiju: od hrane, mode, načina života, pa sve do toplica; smatrala je Italiju višim oblikom kulture i civilizacije u odnosu na zemlju svog rođenja, što nije bilo teško niti argumentirati, naročito tijekom 1970-ih i 1980 -ih godina 20. stoljeća, kada su zapadni proizvodi i najnovija moda uglavnom i stizali u Hrvatsku preko Ponte Rossa.

Roditelji i djeca

Djeca za svoje roditelje uvijek ostaju djeca. I to ne samo u čisto biološko-činjeničnom smislu izrečene tvrdnje. Emocionalni odnosi među članovima obitelji: između roditelja i djece, između braće i sestara, pokazuju zanimljive obrasce funkcioniranja. Roditelji i djeca, braća i sestre, dok žive zajedno, pod istim krovom, često se čini kako su njihovi odnosi prožeti elementarnim nerazumijevanjem jednih za druge. Odnosi su ponekad gotovo na rubu incidenta: povišeni tonovi, nestrpljenje, povlačenje u vlastitu sobu, zvuk nesvjesno jače zalupljenih vrata, dobronamjerni roditeljski savjeti, guranje nosa u “tuđa posla” i u “osobne stvari”, itd… Ponekad se čini da među članovima obitelji vlada duboka netrpeljivost i neslaganje.
No, sve se to mijenja s vremenom, a naročito uočljivo i dramatično od onog trenutka kada, i ako se uopće, djeca odsele od svojih roditelja u drugi grad ili mjesto, ili barem u stan na drugom kraju grada, u potrazi za poslom i vlastitim životom. Tek tada, kada su razdvojeni po nekoliko tjedana ili čak duže, u njihovim srcima javi se i zatreperi onaj osjećaj istinske ljubavi i čežnje, brige. Nedostaju jedni drugima. Čuju se telefonski. I tek tada često u sebi oćute i spoznaju što im doista znače u psihološkom i u emocionalnom smislu članovi njihove obitelji. Članovi obitelji najčišće i najplemenitije vole se na daljinu.

Tek u vrijeme velikih, tradicionalnih blagdana, kao što su Uskrs, Božić, obiteljski rođendani, obljetnice, itd., obitelj ponovno ima priliku, makar na nekoliko sati, ili na dan-dva, ponovno obnoviti svoje zajedništvo i bliskost. Obiteljska okupljanja predstavljaju posebno dirljive i dragocjene trenutke. Međutim, obiteljski odnosi nikada nisu tako laki i jednostavni, jednoobrazni i jasni kako se to može činiti iz daljine. Kada smo bliže jedni drugima, u neposrednoj blizini, kada nam se pogledi sreću, ukrštavaju, dok gledamo jedni druge u oči, neki stari antagonizmi i razlike, nesuglasice i nerazumijevanja, prikrivene zamjerke, bivaju ponovno probuđeni: između braće i sestara, između djece i roditelja. U takvim situacijama, uslijed međusobne fizičke blizine u relativno malom prostoru kuće ili stana, ispod pokrova sentimentalne ljubavi i brižnosti, ponovno se budi i proviruje stari, autentični, osobni ego.

Za mnoge ljude takva su obiteljska okupljanja situacije koje izazivaju stanje povišenog stresa. Naročito nas bole kritike naših bližnjih koje upućuju na to da u nečem nismo, prema njihovom mišljenju, dovoljno dobri ili da smo, čak, podbacili, u odnosu na neka njihova očekivanja. Iza svake logike i analitike, mišljenje nekoga, čije mišljenje podsvjesno smatramo bitnim, uvijek nađe način da nas dirne u žicu. Makar tek da ju malčice okrzne. Radi se često o vrlo banalnim stvarima. Blagdani su prilike u kojima ženski članovi obitelji demonstriraju i dokazuju svoje kulinarske vještine. Pa tada ponekad sestra kaže sestri: Ne, ja to radim na drugačiji način … A zašto nisi ovo podlijala vodom ranije? Povrće nije dobro predugo kuhati jer izgubi sve prirodne sastojke. Ili su to sve ipak nevina čavrljanja … Ili: Ne, seko, sad si kod mene i sad ćemo raditi na moj način …

Bruno nije imao mnogo takvih obiteljskih situacija, barem što se tiče braće, pošto je bio sin jedinac. Sin jedinac – majčin mezimac …

Majka

Gospođa Alma bila je visoka plavuša smeđih očiju i izvrsne građe tijela. Bruno je dosta toga vjerojatno naslijedio od nje. Pošto joj je bio sin, nije bio najidealnija osoba za takve prosudbe, ali moglo bi se kazati da je njegova majka bila po prirodi zgodna žena. Imala je onaj neki stav, i gotovo mušku odlučnost, otvoren i jasan, logičan i praktičan nastup. Nije bilo kod nje previše cici-mici. A krasio ju je i ponešto dublji glas. Voljela je stvari rješavati brzo i učinkovito; sadržavala je u sebi, u svojoj osobnosti gotovo mušku kratkoću u izlaženju na kraj s problemima. Ili je ovo, ili ono. Nije kod nje bilo previše mjesta za cmoljavosti. Imala je u sebi autoritativnosti, voljela je jasno, kako rekosmo, postaviti stvari. Valjda se u sebi plašila kaosa, neodređenosti, nedefiniranosti; teško je to reći. Ali ipak, bila je brižna i nadasve razumna majka. Tijekom života zadržala je svoj vlastiti osobni dignitet odgajajući i podižući sina praktički sama. (Brunina majka i otac rastali su se još dok je Bruno pohađao osnovnu školu.) Osoba poput Brunine majke nikada ne bi dopustila da joj muškarci šefuju. Vlastita neovisnost bila joj je vrlo važna.

Tijekom odrastanja nije primjetio da bi se majka nešto posebno bavila muškarcima; barem njemu to nije davala do znanja. U tom pogledu bio je prilično zaštićen. Nije se morao bojati da bi mu, kao sinu, dječaku i tinejdžeru, u kuću došao neki drugi muškarac popovati, koji mu nije bio otac. Ponekad je razmišljao o tome, u ranim godinama svog puberteta, i bilo bi mu, morao je priznati, jako teško da je tada u njihov dom došao neki muškarac, s kojim bi se njegova majka natezala po tom stanu, i koji bi pridobio svu majčinu pažnju. No srećom, njegova majka tako nešto nije željela priuštiti ni sebi ni svom sinu jedincu.
Ponekad bi u svađi, u onim trenutcima do kojih neizbježno dolazi, ponekad, između djeteta i roditelja, već u svojoj kasnijoj tinejdžerskoj dobi, Bruno dobacio majci:
– Daj si bolje nađi nekoga, tko se bu bavio s tobom, da ne budeš tak nervozna i živčana, i da ne maltretiraš mene!
– Ja njega maltretiram! Bezobraznik jedan, bezobrazni! A ja sam sve dala za tebe, i cijeli život se trudim i borim da ti ništa ne fali, a ti meni ovako vraćaš! Ne bumo se tak razgovarali, dragi moj! Ako ti ne pašu moja pravila, sad skoro da si punoljetan, pa se odseli od mene. Kad budeš imao vlastiti stan, onda budeš određivao svoja pravila! Tu je onak kak’ ja kažem!

Ponekad je, među majčinim donjim rubljem koje se sušilo, znao uočiti crne čipkaste gaćice i samostojeće crne najlonke. No, ona je rijetko nosila takve kombinacije. Odijevala se većinom casual i više sportski, ali sa stilom. No, znao ju je vidjeti i u prilično uređenom i elegantnom izdanju. Nevjerojatno koliko odjeća može promijeniti dojam žene! Obično bi se tako “zrihtala” prije odlaska na službeni put u inozemstvo, na kakve je odlazila više puta godišnje po nalogu firme za koju je radila, u svojstvu prevoditeljice.
Bruno je, dakle, malo znao o intimnom, ljubavnom životu svoje majke; a možda je i bolje tako.

Tek nakon što se Bruno po zaposlenju odselio iz zajedničkog stana, majka mu je jednom prilikom priopćila da postoji netko poseban u njezinom životu. Dotad su postojali samo prijatelji i prijateljice, a sad odjednom, netko poseban! Ali dobro. Bilo dobro i u redu da majka ima nekoga, sada kada se Bruno odselio, i da ne bude sama. Bruni je bilo drago zbog majke. Valjda. Nekoliko mjeseci nakon Bruninog odseljenja iz majčinog brloga, neki tip se uselio tamo. Visok, prosvijed, reklo bi se: naočit muškarac u kasnim pedesetim godinama života. Sve što je znao o njemu, bilo je da je jedno vrijeme radio zajedno s njegovom majkom u istoj firmi, da je rastavljen, i da ima dvoje djece. Očito je bio solidno “potkožen” jer je nakon rastave braka prepustio obiteljski stan svojoj bivšoj ženi i djeci koja su ostala živjeti s njom, a sam se preselio u manji, dvosobni stan što ga je sada, nakon preseljenja kod gospođe Alme, stavio na raspolaganje svojoj djeci. Pored toga, imao je Darko (tako se zvao) i nekakvu kućicu na moru. Vozio je, sada već, stari Audi. Možda je on bio jedan od šefova, rukovoditelja s kojim je njegova majka odlazila na službena putovanja? – razmišljao je Bruno.

Antonija i Bruno u akciji: Rituali i finale

Zajednički život krenuo je dobro. Lizanje pice ga je opuštalo. Bio je to ritual koji mu je mnogo značio. Uvečer, kada bi njih oboje već bili u krevetu, u pidžamama, on bi je upitao: – Oćemo? Ona je već znala što slijedi. Legla bi na krevet tako da joj je on mogao bez ikakvih poteškoća skinuti donji dio pidžame i gaćice. Tada bi se ona, na njihovom povišenom krevetu, sjela kao što je već običavala, na rub kreveta. On bi kleknuo, stavljajući svoj uobičajeni mekani, čupavi podmetač ispod koljena. Lagano bi joj rukama rastvorio međunožje, i stavio svoju glavu između njezinih bedara. Počeo joj je lizati dugačkim, snažnim potezima jezika. Prvo joj je lizao polakše, a potom bi ubrzavao tempo, ulazeći pritom jezikom u njezinu unutrašnjost. Obožavao joj je gurnuti jezik do kraja unutra, do krajnjih granica svojih mogućnosti (tko nije probao i zaista se potrudio, ne bi vjerovao koliko duboko može ući), i onda ga vrtjeti, vrtjeti unutra. Nakon toga uslijedilo je lizanje klitorisa. Prvo laganijim potezima draškao joj je taj dio anatomije, a potom ga je masirao sve jačim i bržim pritiscima jezikom: uhvatio bi ritam, kako kaže pjesma. Cijeli, njemu omiljeni postupak, trajao je oko 20 minuta.
S vremenom bi ubrzao; a niti njoj nije bilo baš svejedno. Bio je vješt u svom poslu, i kazalo bi se, prirodno nadaren. Lizanje pice ga je podsjećalo na veliko finale, crescendo pojedinih Beethovenovih djela. Zapravo sva Beethovenova djela su kao predivne sile prirode: imaju orgazmičke finale.
Uslijed brzine i razine nadraživanja koja je uslijedila, ona nije mogla suspregnuti svoj vrhunac. Svršavala bi, a on bi obično, kada bi to primjetio, nastavio lizati i dalje, ubrzavajući tempo, do svojih krajnjih granica.

Sljedeći ritual što ga je izvodio gotovo svakodnevno, bila je masaža njezine guze. Taj ritual uslijedio bi nakon lizanja pice. Ona bi legla na leđa, a on je uzeo rukom nešto kreme, posebno hranjive, hidratizirajuće, ali istodobno i dovoljno masne (marka Eveline, a ponekad bi uskočila i Balea) te bi joj počeo utrljavati kremu na obje polutke njezine guze. U neku ruku, guza sa svoje dvije polutke, podsjeća na mozak. Utrljavao joj je kremu širokim, snažnim potezima dlanova. Guza joj je bila lijepa, bez prištića, čvrsta, što je u skladu s njezinom dobi, te ne odveć mala, ali niti prevelika, što je on posebno volio. Jer je volio da ima za nešto pošteno uhvatiti, da ima nešto u svojim dlanovima što može osjetiti; nekakvu puninu, nečega. Nije dobro kada je guza žene premala.

Tek tada, nakon tih uobičajenih rituala, Bruno je običavao pristupiti seksu koji je uključivao penetracije. Njegova batina dotad bi postigla svoju maksimalnu tvrdoću, i bila je spremna za djelovanje. Možda za nekoga 19 cm u erekciji, i nije baš nešto, ali Bože moj, što je tu je: darovi prirode i sudbina.

Ili bi ona ležala na leđima, pa bi joj on pristupio dižući njezine noge na svoja ramena, i malo je privukao da je bolje namjesti za ulaz, ili bi započeo ulazak dok je ona ležala na boku. Nakon početne faze zagrijavanja, uslijedila bi obično kaubojka: ona bi se popela na njega, i nasadila se. Jahala ga je, miješajući pritom povremeno. Ona je išla do svojih krajnjih granica: rasturila bi, što bi se reklo, i postigla neka svoja zadovoljstva. On uglavnom ne bi svršio tijekom njezinog nasađivanja i jahanja. No, kada bi ona sišla s njega, njegova batina djelovala bi kao da je još veća, napaljenija, i kao da traži osvetu. Njegova osveta bila je blizu.

Prišao bi joj straga, uhvatio je za struk, dok bi se ona postavila u popularnu dogy-poziciju, ili bi stajala, sagnuta, rukama se čvrsto pridržavajući za rukohvate fotelje, guze isprćene prema njemu.
Uhvatio ju je rukama čvrsto za struk, potom jednom rukom nanišanio, i umetnuo ga na ulaz njezine male. Njegova batina bila je spremna za veliko finale.
Počeo je. Prvo lagano, a potom sve brže, i jače. Rukama ju je čvrsto držao za struk, i zabijao joj ga, nemilosrdno: još, i još, i još! U zraku kao da su se čuli odjeci Beethovenove Pete; s vremena na vrijeme kao da je prebacivalo mjestimično na Pastoralnu. Osjećao je kako se mišići njezine male stežu, stišću ga i pružaju mu otpor, što ga je razjarivalo još više i jače, navodeći ga na još žešću akciju. Osjetio bi da se njezin trenutak bliži, i jao!, da, već je tu! Tada bi i on ispustio svoju toplu sjemenu tekućinu.

Naravno, seksali su se koristeći kondome jer još uvijek nisu imali nikakvih ozbiljnih planova što se tiče djece. Ima još vremena za to. Jednog dana, kada i ako se odluče na to, moći će je zalijevati slobodno, ispunjavajući njezinu unutrašnjost toplom tekućinom.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 3. dio

Noćne aktivnosti

Te noći Bruno nije mogao zaspati. Sklopio je oči, ispunjen osjećajem zadovoljstva, ali usne su još bridjele od njezinih dodira, a slika njezinog prelijepog, zavodljivog lica, vrtjela mu se pred očima. Uzbuđenje zbog nedavnih događaja bilo je preveliko. Ponovno se osjećao kao dječarac, a što je najvažnije, ponovno je osjećao uzbuđenje i iščekivanje. Iščekivanje sljedećeg dana, onog prvog dana nakon prvog poljupca njegove nove simpatije. Najradije bi bio kriknuo od radosti i uzbuđenja, i osjećaja sreće koji ga je iznenada preplavio; i učinio bi to, kriknuo od radosti i sreće, ali bilo mu je to malo glupo pa je ostao samo tako ležati na leđima.

Nije se mogao smiriti. Počeo je razmišljati, i ponovno zamišljati njeno lijepo lice, i usne, i kako izmijenjuju poljupce. Ljubio ju je i spuštao se lagano poljupcima niz njezin vrat. Zamišljao je kako joj otkopčava i skida odjeću, dio po dio, sve dok nije ostala obnaženog poprsja. Lagano je prislonio usne na njezine grudi, i ljubio je vrućim i žednim poljupcima, jezikom vrludajući po ukrućenim bradavicama. Uzeo ih je lagano, jednu po jednu, u svoja topla i vlažna usta, i nježno draškao jezikom.

Spuštao se malim vrućim poljupcima, što su slijetali na njezin trbuh, poput ustreptalih ptica, niz njezino tijelo, nadolje. Rukama je dohvatio njezino donje rublje, ljubičasto, s čipkastim uzorkom, te ga počeo polako skidati s njezinih bokova. Pomagala mu je laganim pridizanjem donjeg dijela tijela da ih skine s bedara, a potom i da ih provede preko njenih blistavih nogu i stopala. Pred njim se, kao pred kakvim dječarcem, ukazao čaroban prizor: dekorativni busenić, uredno podštucan kočeperio se nad najvećom tjelesnom tajnom svake žene. Gledao je u njene gole i obrijane usmine kao u vrelo koje će utažiti njegovu najdublju žeđ. Spustio je glavu među njezina bedra.

I baš u tom trenutku, u zraku se začuo neugodan zuj. Njegovo sanjarenje je baš na kritičnoj prekretnici prekinulo zujanje napasnika. Komarac, točnije rečeno ženka komarca (znanost je potvrdila da samo ženke komaraca sišu krv, dok se muški komarci hrane sokom cvjetova, čime li već) neumoljivo se pokušavala priljepiti i sjesti na Brunino, od seksualnih strasti i maštarija, uzavrelo lice. Pljas! Udarac je pao. Nepromišljeno i brzopleto pljusnuo je sam sebe preko desnog uha nadajući se kako će se riješiti napasnika. Udarac je bio bolan. Mir je potrajao možda minutu, a tada ponovno: zzzzzzzzz …. Mrzio je komarce iz sveg dna svoje duše.

Ni sam nije znao kada niti kako, no zaspao je najvjerojatnije negdje pred jutro. Alarm se oglasio nepogrešivo, u 6 sati. U 8 sati i četvrt, trebao je biti u predavaonici gdje će ga, kao i obično, čekati studenti žedni novih književno-povijesnih spoznaja.

Slučaj Janko

U srijedu ujutro, negdje oko 8.30 na Brunin mobitel prispjela je poruka:
BOK! JA SAM U ZG, pa ako imaš vremena možda bi se mogli naći navečer na pivi. Janko.

Bilo je to otprilike prije dvije godine; ili tako nešto. Janko je bio jedan od brojnih Bruninih poznanika/prijatelja. Zapravo, kada se radi o ljudima s kojima se tek povremeno i periodički viđa na piću, prije bi se moglo reći da se radi o poznanicima nego prijateljima. Ljudi koje je računao kao prijatelje u pravom smislu riječi, bilo je malo; nekoliko. Najispravnije bi bilo kazati da su u Bruninom životu postojala dva do tri čovjeka koje je smatrao pravim, dugoživotnim prijateljima; poznavao ih je još, praktički, od vrtića. Svi ostali mogli bi se svesti pod kategorije poznanika ili kolega s kojima je gajio prijateljske odnose, pa čak i dijelio neke zajedničke interese, strasti, poglede.

Janko je bio kolega sa studija hrvatskog jezika i književnosti. Mora se priznati, Janko je bio jedan od Bruninih neobičnijih i tajanstvenih, moglo bi se reći najzagonetnijih, u neku ruku, poznanika. Dijelio je Bruninu ljubav prema svjetskoj književnosti; posebno je njegovao strast prema lirici i poeziji. Pored hrvatskog jezika, Janko je još bio studirao i završio studij španjolskog jezika i književnosti. Bio je strastveni obožavatelj Lorke, ali i drugih španjolskih pjesnika, kao što su: Jimenez, Salinas, Guillen, Alberti, Aleixandre, Cernuda, Hernandez, itd. Od starijih obožavao je Lope de Vegu i Gongoru … Pjesnici su značili vrlo mnogo u Jankovom životu, kako se činilo, barem u početku.

Janko je ostavljao dojam kao fin, dobro odgojen, uljudan čovjek, pun razumijevanja prema ljudima, i kazalo bi se, obazriv čovjek s jedne strane, koji je znao saslušati sugovornika. Djelovao je pomalo onako: kao čovjek za sebe, drugačiji možda od većine, i kao prilično promišljena osoba. Sve u svemu: kulturna i kultivirana osoba; intelektualac. Nosio je čak i naočale. No, s druge strane, u Janku kao da je čučala i postojala nekakva tajnovitost, i nedorečenost. Unatoč tome što je volio pričati, i bio je vješt konverzator, povremeno je do izražaja dolazila njegova sklonost podužim monolozima.
Nije spadao među one “opuštene” ljude. U njemu je gotovo uvijek bilo nekakve velike strasti, naročito oko pojedinih tema vezanih za duhovnost, povijest, filozofiju … Liriku je doživljavao kao srce osobnosti i čistoće u književnosti “koje izriče čovjeka i univerzalno, jezgreno ljudsko, kroz lokalno i temporalno određenje usidreno u trenutku privremenosti”; bila je to neka njegova interpretacija i definicija pjesništva.
Od domaćih pjesnika naročito je cijenio prevoditelja pjesništva s romanskih jezika, Nikolu Milićevića; a cijenio je do određene mjere i suptilnog pjesnika i eruditu Antu Stamaća.

Janko se uvijek odijevao sa stilom: nije cijenio marke i odjeću s potpisom. Čak je i prezirao tu vrstu snobizma. Pa ipak, njegovao je posebnu vrstu vlastitog stila odijevanja u kojem je naglasak, gotovo spontano, stavljao i posvećivao skladu boja. Nosio je tako često nekakve jednobojne košulje: svijetlo-zelene i žute, s izvezenim crvenim ili pozlaćenim logom na džepiću.
To su upravo onakve košulje u kakvima biste mogli zamisliti nekojeg hispanskog pjesnika, za toplih ljetnih noći, kako prolazi ulicama starog dijela Granade, Sevilje ili čak Havanom; pa sjedi vani, na terasi nekakvog kafića, pa uz kubanku pijucka liker od ruma ili mojito. Jedina je razlika bila u tome što taj, istodobno povučen i strastven čovjek, nije ispijao likere, nego u pravilu crno hrvatsko pivo, i to na terasama zagrebačkih, a ne andaluških ili havanskih kafića. I da: nije pušio kubanke (jer su očito bile preskupe za njega), nego cigarilose marke Handelsgold, i drvenu lulu, puneći je duhanom s oznakom: TUBING TOBACCO, American blend.

Bio je često oštrouman i lucidan, izražavao se zaokruženim i konciznim, ali slikovitim, dojmljivim izjavama s poantom. S godinama je razvio i usavršio smisao za humor i određenu vrstu šarma. Gledajući sa strane, pomalo je vukao na dandyja, bonvivana i, svakako, boema. No, imao je Janko i drugu stranu, koja bi ponekad isplivala na površinu. Naime, pored stila dandyja i boema, iz njega je s godinama sve jače i jače, isijavala nekakva korporalnost, tjelesnost, koja se očitovala u njegovom onižem, ali nekako nespretno snažnom tijelu, širokih ramena i nabijenosti u thorakalnom dijelu.

S godinama njihovog međusobnog druženja (što je bilo nekoliko puta godišnje na piću), Janko je svaki puta djelovao kao da je fizički sve jači i snažniji; taj element korporalnosti skeleta, kod njega, s godinama sve se više i više povećavao. Uzroke tomu trebalo je tražiti u Jankovoj sklonosti boravku i radu na otvorenom, u prirodi. Uživao je, prema vlastitom priznanju, u boravku u prirodi i u fizičkom radu. Uživao je, kako je sam priznavao, uhvatiti motiku, kramp, krčenicu, i kopati; svladavati teren. Obožavao je kopati zemlju; hvatati se fizički u koštac sa silama zemlje, obaviti posao …- objašnjavao je. Ponekad, dok ga je slušao kako ovako govori, Bruni se činilo da pred sobom ima nekakvog sumanutog težaka, borca teškaša, odbjeglog plaćenika iz Legije stranaca … a ne finog eruditu i pjesnika (o da, pisao je Janko i vlastitu poeziju). Sve u svemu, bio je Janko pravi pravcati Zagorec: sile prirode i zemlje u njemu su se spajale s tankoćutnošću i osjećajnošću lirske duše. Na neobičan način bio je taj čovjek spoj svih krajnosti svojega podneblja.

Ali, prije otprilike dvije godine, stvari su se promijenile. Janko je pri posljednjim susretima sve manje govorio o poeziji, a sve više o važnosti fizičkog rada i o muškarčevoj biti, koja se očituje u fizičkom radu i u borbi sa zemljom. Također, njegovi ionako skeptični stavovi prema ljudima još su se više zaoštrili, i prelazili su u otvoreni mizantropizam prožet oštroumnim zapažanjima i okrutnim šalama na račun ljudske vrste. U Janku kao da je sve više jačalo nekakvo robustno “ja”, nekakav egocentrizam koji je davao do znanja: “niko ne bu mene je..l”. Nekakav oštar, pomalo okrutan i grub muškarac sve je više dolazio do izražaja u našem Janku. Fin i pomalo povučen mladić ustupao je mjesto odlučnoj i borbenoj samouvjerenosti. Djelovao je sve više kao stariji, iskusan muškarac koji je propatio ponešto, s jasno naglašenim stavovima praktičnog usmjerenja.

Jankov privatni život, naročito u vezi njegovog posla i prihoda, bio je terra incognita; područje puno nepoznanica. Ono što se znalo, i što je jasno davao do znanja, ovaj diplomirani profesor hrvatskog i španjolskog jezika i književnosti, jest da živi od zemlje, od prodaje orašastih plodova, konkretno lješnjaka, među svojim bregima, uz određenu, polovičnu satnicu nastave hrvatskog u jednoj srednjoj školi. Nije bio oženjen, i prema vlastitom priznanju, žene su ga živcirale; nijedna nije bila kak’ spada.

– Ova bi ležala i gledala tv po cijele dane; ova bi se pudrala i ispijala kavice po kafićima; ova bi živjela i radila u Zagrebu, ganjala karijeru; a niti jedna ne bi uzela kuhaču u ruke, počistila kuću, napravila si vrt i delala; čupala korov i tak dalje … Meni žena treba za ono za što meni treba; ja imam svoje kriterije – govorio je Janko. A to su: da zna skuhat; da brine o kući (ne mora radit teške fizičke poslove vani, da se razumijemo), i za seks, naravno. I to je to; jednostavno, praktično, učinkovito.
– Ali daj ti danas nađi takvu! Sve su se pičkice rastrčale po gradovima – nastavljao je Janko – nadajući se valjda nekakvoj slobodi da puše kite kad i kako hoće, i u kojoj količini žele.

Bio je to sukus Jankovog odnosa prema ženama.
Bilo je to prije otprilike dvije godine, kada su se posljednji puta vidjeli. Janko se javljao sve rjeđe i rjeđe. Ali zato, postajao je aktivan, i sve aktivniji na Facebooku. Objavljivao je povremeno prave bujice objava: bile su to njegove pjesme, članci o raznim književnim temama, i osobna razmišljanja o društvu i ljudima.
S vremena na vrijeme pojavljivale su se i neke čudne objave, tipa:

“Nemoj mi dirati četkicu, ubit ću te.”

Bruno je od zajedničkih prijatelja na Fejsu saznao da se Janko javljao i da je slao privatne poruke ljudima na FB: “Ne diraj mi četkicu; naći ću te i ubiti. Makar mi trebalo 6 mjeseci i više, ali saznat ću gdje živiš, naći ću te, saznati tvoje kretanje, pričekat ću te, i zaklati.”

Pisao je objave u sljedećem stilu:
“Ja sam dobar čovjek, ali ne diraj mi četkicu za zube jer ću te ubiti. Ne znam zašto, ali osjetljiv sam na četkicu za zube. Da mi uzmeš k.rac, i s njim nešto radiš, to me ne bi mučilo, to ti ne bih zamjerio, ali ako mi uzmeš četkicu za zube, ubit ću te. Mogao bih ubiti čovjeka bez problema. Ja radim vani dosta s raznim alatom (sjekira, balta, nož, trsne škare, motika, kramp, krčenica, zubače, kosa, srp, mačeta); mogu bilo kakav komad grane, drveta upotrijebiti kao priručno oružje …”

Te su prijetnje djelovale zabrinjavajuće, naročito kao pokazatelj Jankovog zdravstvenog stanja. Otkrivale su da s njim nešto nije u redu u mentalnom, psihičkom pogledu. Naročito je čudno bilo to s četkicom za zube.
Uslijed takvih poruka i čestih objava, većina njegovih od 110 prijatelja (koliko ih je imao u trenutku kada je započeo s čudnim objavama), povukla je prijateljstvo. Očito je netko Janka čak i prijavio FB službi jer mu je stari profil već neko vrijeme bio izbrisan. No, Janko je otvarao nove profile; i to nekoliko njih, te je s njih slao zahtjeve za prijateljstvom bivšim prijateljima, ali i mnogim drugim, nepoznatim ljudima … Pa i Bruno je primio novi zahtjev za prijateljstvom od Janka. Ponadao se da ga je ludilo prošlo. Bila takva faza, pada u očaj, u iracionalnost, pa prošla. A kad tamo, ne … Janko je i dalje nastavljao po starom:

“Ne znam zašto sam osjetljiv na četkicu, ali ubit ću nekog ako mi dirne četkicu.” – očito ne uzimajući u obzir da većina ljudi niti ne može do njegove četkice jer ne žive s njim, nego daleko od njega, i da su u kontaktu samo virtualno.

“Ne govorite mi da idem kod psihijatra jer kako sam već rekao – ubit ću psihijatra. Da, želja mi je ubiti barem jednog psihijatra. Ako mi bude srao gluposti, a to uvijek rade, onda ću iznenada, kad to bude najmanje očekivao, prevrnuti stol na njega, uzeti olovku ili penkalu, i zabiti mu u grlo; izbost ću ga … Pi.ka vam materina! Vi nemate pojma da se čovjeka može ubiti penkalom. Želja mi je ubiti barem jednog psihijatra; zato me ne šaljite kod psihijatra jer ću ga ubiti. Izbost ću ga… Hahahahahahahahahahah – hehehehehehehehehe -he ….. ” Tako je pisao Janko u svojim objavama.

Mora se priznati, s aspekta sintaktičkog ustrojstva gledano, učestala upotreba brojnih dvotočja i trotočja u njegovim pisanim objavama upućivala je na eruptivan i neprekinut slijed misli. Racionalni i logički kontrolirani umovi više i češće formuliraju kratke rečenice, radije nego da koriste nizove dvotočja i trotočja. I ta sintaktička osobitost Jankovih objava kao da je upućivala na nepostojanje racionalnih kočnica … No, ovo je ipak slučaj za psihijatriju, pomislio je Bruno, istovremeno žaleći svog starog kolegu i takoreći – prijatelja …
– Jadan. Što je njega baš ovo moralo zapasti? …

“Govno tebi, govno tebi … govno meni. ” – pisao je Janko, u jednoj od svojih objava, citirajući svojeg omiljenog Rimbauda (citat iz jednog pisma Verlaineu).

“Išao sam u srednju medicinsku školu” – pisao je Janko dalje u jednoj od svojih objava. – Zanimljivo – pomislio je Bruno; ovaj podatak nisam znao. Hmmm … “Imao sam anatomiju” – nastavljao je Janko u objavi: “znam gdje se koji organ nalazi. Imam doma i anatomski atlas … Proučavao sam ga … Ne bi mi bio problem nekoga ubiti. Ljudi su crvi; stoka. Sve ću vas pobiti.” – pisalo je dalje. “Ne dirajte mi četkicu, jer ću vas ubiti” – “Je.o vam pas mater, ter vam je.o, vidite što ste napravili od mene? Ja sam inače pristojan čovjek, kulturan, dobar čovjek, humanist, pjesnik. Je.o vam pas mater … Ne bi mi problem bio ići u zatvor. Ja sam spreman na sve. Svi ćemo umrijeti jednog dana. I što onda gubim? Zašto je problem ubiti čovjeka? Pa i ovak i onak će biti mrtav. Koji k.rac!?”

“Osjetljiv sam na četkicu. Nemojte mi dirati četkicu! Dam ti k.rac, al četkicu ne dam!” – i tako dalje.
Bruno je odlučio odfrendati, sa žaljenjem u sebi, svog kolegu iz studentskih dana, i do prije dvije godine – zanimljivog sugovornika, Janka.

Foto: www.pexels.com