Arhiva oznaka: Mladen Blažević

Mladen Blažević: ouroborosane

aplikacija je izmjerila da dnevno pređem desetak kilometara
ili deset tisuća koraka

pojednostavljujući si računicu
uzmimo da dva mjeseca godišnje samo ležim
ili pišem
čineći nešto sasvim beskorisno
ispada da u godini napravim 3 milijuna
a otkad sam stao na noge
iskoračao 138 milijuna koraka

kako strogo zanosim ulijevo
sluteći da sam odšetao veći komad puta
i ostala mi trećina do zatvaranja kružnice
nalazim se negdje tridesetipet tisuća kilometara
iza rođenog sebe
malo iskosa prema sjeveroistoku

i unatoč velikoj razdaljini
ponekad se čini
da mogu vidjeti dječja leđa
naborana visećom kožom
koje se spremaju ispružiti na bijelu tkaninu

Foto: www.pexels.com

Mladen Blažević: Dječaci su…

dječaci su
u parku iza zgrade
u središte velikog mravinjaka
ukopali goruće loptice za stolni tenis

smrad zapaljene plastike
i visoka temperatura uznemirile su mrave
ubrzo je vrvilo
cvrčali su u dodiru s rastopljenom plastikom
visoka temperatura im kvrčila nožice

79. – te godine Vezuv je zatrpao Pompeje
znamo potankosti tog događaja
jer je Plinije Stariji gledao erupciju
usidren u obližnjoj Herakleji

precizno je opisao boju dima
oblik širenja gljive
smrad
plosnate oblutke koji su padali uokolo
dok ga nije ugušio val užarenog zraka
koji se u trenu proširio kilometrima

ljude ispečene u keramiku obilaze turisti
i ljudske krhotine nose svojim kućama
male usijane, glinene poglede

duboko u hodnicima premještaju se jajašca
kopaju se nove komore

na ljetnim praznicima iza zgrade
na ocakljenim stolovima
u očevim udarcima reketom
zbrajali su se u loptici piroklastični tokovi

Foto: www.pexels.com

Volodimir Krinickij: Književnost snažnih žena i dubokog poniranja u psihologiju

Razgovor s Volodimirom Krinickim o ukrajinskoj, hrvatskoj i regionalnoj književnosti

Ukrajinska je književnost još uvijek ovisna o ruskom utjecaju. Mi malo dobivamo direktno sa stranih književnih scena. Uglavnom svjetska remek-djela dobivamo posredstvom ruskog. Ova činjenica značajno pogoršava stanje ukrajinske književnosti jer stvara dojam da je sve ukrajinsko jednostavno lošije nego rusko.

Volodimir Krinickij

Milan Zagorac: Volodimire, zanima me odakle tvoj interes za balkanske književnosti? Vidim da vrlo pozorno pratiš čak i male događaje – prijevod pa makar jedne pjesme na ukrajinski nama je iz naše male perspektive ipak nešto važno, ne samo znak pažnje. Dakle, odakle interes za slavenske književnosti ovdje na jugu?

Volodimir Krinickij: Mislim da početak svega leži u povijesti (kao znanosti). Volim povijest i puno sam čitao o Bijelim Hrvatima, koji su živjeli zajedno s Poljanima, Derevljanima i drugima u zemlji koju poznajemo kao Kijevska Rus. To mi je svjedočilo da imamo – Ukrajinci i Hrvati – zajednički izvori. Počeo sam pomalo čitati hrvatske tekstove, naravno, počeo sam razumijevati hrvatski jezik, pa pomalo i govoriti. Zbog toga sam se zainteresirao za hrvatsku književnost, zatim i za crnogorsku – kao zemlju i narod, čija sudbina ima puno sličnosti s Ukrajinom. I sada se zanimam za gotovo sve ono što se događa u cijeloj regiji – uglavnom  u Hrvatskoj, ali također i u Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji.

Milan Zagorac: Ono što me zanima je zapravo iskustvo književnosti iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Srbije, vjerujem i Slovenije i Makedonije. Iskustva su kompleksna, kako u samoj Ukrajini, tako i kod nas na prostoru bivše Jugoslavije. Što uočavaš kao sličnosti, a što kao razlike, naime, postkomunizam i tranzicija su nam, osim slavenstva, definitivno zajedničke točke? I znam da je ovo moje pitanje malo neobično, ali imamo li, barem preko Crnog mora, ponešto zajedničkog u smislu Meditarana?

Volodimir Krinickij: Nažalost, ne mogu reći da poznajem makedonsku književnost, jer još ne razumijem dobro jezik. Što se tiče književnosti iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Srbije – čini mi se da je manje sličnosti, a više razlika.

Ukrajinska je književnost još uvijek ovisna o ruskom utjecaju. Mi malo dobivamo direktno sa stranih književnih scena. Uglavnom svjetska remek-djela dobivamo posredstvom ruskog. Ova činjenica značajno pogoršava stanje ukrajinske književnosti jer stvara dojam da je sve ukrajinsko jednostavno lošije nego rusko.

Moguće je reći da je Ukrajina dio Mediterana: imamo puno jadranskih oznaka u genima, jedan dio zajedničke povijesti, pa čak i sličnu kulturu. Ali moramo priznati da je ukrajinski narod preživio puno progona. Imamo „genetski“ strah od represije isticanja vlastitog imena, jezika i nacionalnosti. Puno Ukrajinaca se još uvijek boji govoriti materinji jezik. Zbog toga ni ne kupuju ukrajinske knjige, već ruske. Čini mi se da je svega toga daleko manje kako u Hrvatskoj tako i u regiji.

Ipak, moramo također priznati da Ukrajinci nemaju mediteranski mentalitet. Mentalitet Mediterana je europski, mentalitet Ukrajine je previše euroazijski. Vidimo ovo kako u književnosti, tako i u životu.

Druga značajka jest da ovdašnje književnosti više ulaze u dubinu ljudske psihologije. Mogu spomenuti Jelenu Zlatar, Koranu Serdarević, Želimira Periša, Zorana Žmirića. Svi oni pišu o ljudskom iskustvu. Nisam bio u mogućnosti pronaći u primjerima najnovije hrvatske književnosti neke tragove socijalističkog realizma ili patosa domoljublja.

Milan Zagorac: Koji su te to autori i teme najviše zaintrigirali u balkanskim književnostima, pretpostavljam da su ti klasici, primjerice, Ujević, Krleža, Andrić, Selimović poznati, vidim da pratiš i noviju produkciju, pa što ovdje primjećuješ? Naime, to je važno pitanje jer mi jednostavno ne vidimo sami sebe, teško nam je uočiti naše specifičnosti.

Volodimir Krinickij: Moram priznati da češće čitam hrvatske knjige nego one ukrajinske. Ukrajinske tekstove, uglavnom poslane za časopis, a za koje bih mogao reći da su skribomanija, u 90% slučajeva moram odbaciti.

U balkanskoj književnosti sam uočio nekoliko značajki. Najprije, to je vrlo naglašen dualizam, dihotomiju između Istoka i Zapada. To je osobito aktualno za Srbiju. Mi također imamo takve motive, ali oni su puno slabije obrađeni. Možda ćemo ih reaktualizirati nakon rata.

Druga značajka jest da ovdašnje književnosti više ulaze u dubinu ljudske psihologije. Mogu spomenuti Jelenu Zlatar, Koranu Serdarević, Želimira Periša, Zorana Žmirića. Svi oni pišu o ljudskom iskustvu. Nisam bio u mogućnosti pronaći u primjerima najnovije hrvatske književnosti neke tragove socijalističkog realizma ili patosa domoljublja.

U našoj je književnosti sada – osobito sada! – previše toga. To nije dobro za književnost. Možda je dobro za propagandu, ali za umjetnost je to jednostavno loše.

Govoreći o formi, u Hrvatskoj i regiji piše se puno kratke proze. Zaista je dobro da se priče objavljuje, smatram to jako dobrim. To je kao znanstveni rad: prije disertacije i monografije, znanstvenik mora istražiti sve aspekte određenog pitanja u pojedinim člancima. Svakom velikom epskom djelu mora prethoditi niz priča. Primjerice, to sam uočio u pričama Jelene Zlatar koji su glatko i logično prerasle u roman „Slijepa točka“. I u većini djela koja sam pročitao okosnicu čine čovjek i njegove emocije.

Milan Zagorac: Koji je sada smjer ukrajinske književnosti, je li na djelu dominantna emancipacija od one ruske i koje teme prevladavaju? Od novih Rusa poznajem Pelevina, a od Ukrajinaca znam za Svetlanu Aleksijević, ali pretpostavljam da je ogromna većina novije književnosti još uvijek ispod radara, jednostavno nije šire vidljiva…

Volodimir Krinickij: Ukrajinska književnost se pokušava odmaknuti od ruske. Pri tome imamo veliku metodološku raspravu o tome što je ukrajinska književnost.

Na primjer, možemo li smatrati da je Gogolj ukrajinski pisac? Uostalom, on je pisao na ruskom, Gogolj je dio ruske književnosti. U vas postoje sporovi i o Andriću, pa čak i Ujeviću. Je li Andrić Hrvat ili Srbin? Ujević je pisao i na srpskom…

Ista je stvar i sa Svetlanom Aleksijević. Ne mislim da je ona ukrajinska spisateljica. Ona je državljanka Bjelorusije i ruska autorica. U Ukrajini je samo rođena, ali čak je i to samo slučajnost. Ne podržavam pokušaje nekih Ukrajinaca da proglašavaju Svetlanu Aleksijević ukrajinskom autoricom. To jednostavno nije neophodno.

Kada je 1798. godine Kotljarevskij objavio svoju Eneidu na ukrajinskom, samo je Lomonosov pisao na ruskom, možda još dva do tri hrabra autora. A sada nam je rečeno da su ukrajinski jezik stvorili Poljaci, da ukrajinski jezik nije pogodan za književnost. Što su, u tom slučaju, prevodili Šenoa ili Harambašić?

Ukrajinski pisac i čitatelj moraju komunicirati sa svijetom izravno, a ne preko ruskog prozora. No, dijelimo gotovo iste teme. Rusi pišu o tome kako da zauzmu Kijev i Washington, a Ukrajinci – kako da zauzmu Moskvu. Pisci koji se protive takvom govoru, kao što su Vasilj Škljar ili Jurij Andruhović, dobiju negativne kritike i još k tome prijetnje. To pokazuje da smo mentalno još uvijek vrlo blizu Rusije.

Milan Zagorac: Zanimljivo mi je ovo gledište izvana na našu književnost, mogu reći i da laska. Ipak, radeći na terenu kod nas, uočio sam da je nakon faze rata, uslijedila duga književna faza posvećena pokopavanju i oplakivanju, ne znam kako bih to nazvao, uz jasno, dosta defetizma modernog urbanita. Sada mi se čini da je napokon kod nas glas, štoviše, jaki glas dobila moderna žena kao ujedno i najveći čitatelj… Osjećaš li tu neku razliku s naglaskom na tzv. ženskoj književnosti između nas i Ukrajine, odnosno, odvija li se i tamo neki sličan proces? Naime, prema svim statistikama, naši su najvjerniji čitatelji žene srednjih godina, a ujedno to povlači za sobom i cijelu plejadu ženskih autorica.

Volodimir Krinickij: Odlično pitanje. U stvari, vrlo jasno vidim ovaj snažan val ženske književnosti u Hrvatskoj. Ovdje se ne radi samo o autoricama, nego ženskom tematu. Na primjer, je li Andrić bio pisac ženske sudbine? Mislim da je bio. U novije doba, počevši od Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić, u Hrvatskoj postoji vrlo snažna ženska književnost. Ne mogu ne spomenuti još jednom Želimira Periša. Njegova knjiga „Mučenice“ mi je bila prvi primjer ovog fenomena pisanja o ženi.

U Ukrajini takve teme još uvijek nisu popularne. Imamo mnogo poznatih i vještih spisateljica, ali ne vidim jakog ženskog diskursa. Nasilje u obitelji, rodna i spolna nejednakost jesu problem, ali ne i ono o čemu one pišu. Isto tako, imamo vrlo malo ljudi koji su zainteresirani progovoriti o diskriminaciji invalida, diktatu religije i mnogim drugim oblicima diskriminacije. One, zapravo, radije šute.

Milan Zagorac: Spominjući psihologizam u hrvatskoj književnosti, imam jedno pitanje: jesi li čitao Kamova? I drugo, nemalo važno, koji su ti planovi s prezentiranjem hrvatske (i regionalne književnosti) u Ukrajini?

Volodimir Krinickij: Do sada sam čitao samo zbirku „Psovka“ Janka Polića Kamova. Želio bih bolje upoznati tog pisca. Mislim da ću se uskoro vratiti njegovim djelima, kao i djelima Đura Sudete, Vladana Desnice i Viktora Cara Emina – to je moj plan proučavanja hrvatskih klasika.

Što se tiče planova za predstavljanje hrvatske književnosti u Ukrajini, mislim da su Hrvati u Ukrajini bolje predstavljeni od Ukrajinaca u Hrvatskoj. Imamo prijevode mnogih vaših klasika, naravno isto se odnosi i na srpske. Nedavno su prevedeni Renato Baretić, Nada Hašić, Miljenko Jergović, Srđan Srdić. U časopisima TekstOver i Vsesvit su objavljeni prijevode Želimira Periša, Zorana Ferića, Tina Ujevića, Zdravka Odorčića, Jelene Zlatar, Sonje Zubović, Mladena Blaževića, Zorana Žmirića. Osim toga, iz regije su prisutni Elis Bektaš iz Bosne i Hercegovine, Milorad Popović iz Crne Gore, Rumena Bužarovska i Katica Ćulavkova iz Makedonije, Tomaž Šalamun iz Slovenije, Dušan Gojkov i Aleksandar Vasović iz Srbije. Dakle, možemo reći da su balkanski pisci u Ukrajini i prisutni i poznati.

Moj je plan ukrajinskim čitateljima predstaviti „Blockbuster“ Zorana Žmirića, to je značajno antiratno djelo. Također želio bih objaviti priče Korane Serdarević i pjesme Irene Matijašević. Vidim puno sjajnih hrvatskih pisaca koje bih želio prevesti. Samo treba naći vremena i izdavače koji bi ta djela objavili.

Milan Zagorac: Što bi preporučio za bolje upoznavanje ukrajinske književnosti u nas? Što bi bilo najbolje? Objavljivati pojedinačno ulomke ili pjesme suvremenih autora na hrvatskom, možda neka vrsta zajedničkih prevodilačkih radionica?

Volodimir Krinickij: Mislim da postoje mehanizmi suradnje. To su uzajamni prijevodi, prevodilačke radionice, susreti. Peter Semolič je govorio o seminarima prevoditelja u Sloveniji, upravo to moramo organizirati i kod nas. Želio bih prevesti i objaviti više Hrvata u Ukrajini. Znam da u Hrvatskoj poneko prevodi i djela Ukrajinaca. Država to ne radi, ne radi to nikakvo ministarstvo, dakle, to moramo napraviti mi, obični ljudi. I vi, i mi. To je međuljudska kulturna diplomacija.

Osobno sam otvoren za sve prijedloge i jako sam sretan kada mi hrvatski prijatelji nešto mi ponude. I još nitko od Hrvata nije odbio moj zahtjev. Na tome sam zaista svima vrlo zahvalan.

Milan Zagorac: Volodimire, zahvaljujem na razgovoru, vjerujem da ćemo neke od ovih stvari prenijeti iz virtualnog i u stvarni život, susrete, radionice i nove objave.

Razgovarao : Milan Zagorac

Foto: privatna zbirka Volodimira Krinickog

Volodimir Krinickij rođen je 1977. u Kirovogradskoj regiji u Ukrajini. Studirao je povijest na Fakultetu povijesnih znanosti Sveučilišta u Odesi. Od 2007. objavljuje članke, prijevode i pjesme u tiskanim i online časopisima. Prevodi s bjeloruske, bosanske, crnogorske, engleske, hrvatske, poljske, ruske i srpske književnosti.

Milan Zagorac: O deset, dvadeset godina zaostajanja

Pouka kratkog izleta

Nakon što smo kolege Alen Brabec, Mladen Blažević i ja prije nekoliko dana sudjelovali na maloj, ali ozbiljnoj književnoj radionici u Ljubljani na poziv poznatog slovenskog pisca/pjesnika Petera Semoliča naziva Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani, a što smo već više puta spomenuli na ovim stranicama, nametnuo se samo jedan jedini zaključak: mi zaostajemo. Teško nam je procijeniti koliko, no svjesni smo da je taj zaostatak velik, te da je to zaostajanje odraz niza sustavnih pogrešaka koje su do toga dovele i da je teško nadoknadiv, ako se neke od stvari u književnosti u Hrvatskoj ne promijene odmah i sada. Čak ni činjenica da je naša stranica jedna od najživljih i najraznolikijih, uz vrlo demokratski pristup, ne ublažava tu značajnu načelnu razliku između nas i kolega u Sloveniji. Računajući pritom da je njihova poezija zaista vrhunska, vrlo suvremena i bez ostatka svjetska, uz to da su autori posvećeni i vrlo temeljitom prevodilačkom radu kao i gotovo pasioniranom širenju suradnje na druga jezična područja (ističem česte i mnogobrojne prevodilačke radionice), naša se Književnost uživo čini tek poput ekscesa i rado viđenog eksperimenta entuzijasta na steroidima u inače pustoj zemlji.

Najprije raščistimo jednu stvar: nije da se u Sloveniji može živjeti od poezije, daleko od toga. Štoviše, mnogi od sudionika ove vrlo ozbiljne off scene oko časopisa Poiesis (s time da ovo off nije pejorativno) su profesionalno angažirani u nekim sasvim drugim, iznenađujućim poslovima (možete li u Hrvatskoj zamisliti kirurga kao vrhunskog pjesnika ili, primjerice, vlasnika i direktora uspješne firme kao pisca i inteletualca od formata?). Također, teško da je riječ o tome kako je slovenski jezik toliki, a kupovna moć onolika da postoji potreba za knjigama pjesama te da bi se moglo govoriti o tržištu. Ni jedno ni drugo ne odgovara stvarnosti, naime, slovenska je scena malena, opterećena podjednakim marginalnim položajem kao i hrvatska, puna neke strepnje za vlastitu budućnost i u grčevitoj potrazi za novim načinima izražavanja i novim čitateljima. Književna su druženja i tu i tamo tek mali kružoci koji se prije svega međusobno podržavaju, a tek onda se može govoriti o nekom širem utjecaju.

Ipak, ono što čini bitnu razliku jest da biti pjesnik, dakle, naglašavam pjesnik u Sloveniji ima veću težinu nego biti pjesnik u nas. U nas je to nešto prijezira vrijedno, možda će se o pjesniku govoriti tek ako se domogne neke kulturno-književne sinekure, pa čak ni onda s respektom, ono će uvijek biti nešto izgovoreno s podsmijehom. Biti pjesnik u Sloveniji je također rubno područje, ali svakako nešto drugo postoji što je čini, ako ništa drugo, malom, poluzaštićenom enklavom koja je neovisna od trenutnog društvenopolitičkoekonomskog nasilja, koje je priča za sebe, sa svojim vlastitim inherentnim načinima funkcioniranja, sa živim, štoviše, rekao bih izuzetno proaktivnim pristupom: njihovi pjesnici redovito posjećuju književne događaje, ne u susjedstvu, nego na drugim kontinentima, prijevod pjesme na neki od relevantnih jezika nije iznimka nego je pravilo (dakle, ja sam prve prijevode na strani jezik doživio baš od strane slovenskih kolega, upravo koristeći pogodnosti njihove sustavne brige za dijalog s malim jezicima), njihovi pjesnici, dakle, oni koji bi u nas bili teška margina, tamo su koliko toliko nositelji nacionalnog i internacionalnog (i to ne samo kreativnog) dijaloga.

Summa summarum, primjerice, dok u nas poznajem tek nekolicinu pisaca i pjesnika koji imaju kakve takve međunarodne reference, kod njih je to pravilo, dakle, gotovo rutina, stvar koja se gotovo podrazumijeva. A to daje na specifičnoj težini. Nije isto ako ste autor tri, četiri, sedam ili deset knjiga, a nikada niste imali priliku nastupiti izvan matične sredine, štoviše, izvan svojega grada, nikada se niste imali priliku predstaviti nigdje osim u lokalnom biltenu, na nekoj off promociji bogu iza nogu, dakle, nije isto to i ako ste, s druge strane bili na nizu međunarodnih susreta, radionica, predstavljanja, ako ste, nešto za nas toliko apstraktno kao što je vizualna poezija ili videopoezija, nešto tako, dakle, mogli isfinancirati nekim sredstvima, a da to nisu donacije lokalnog pekara ili jedinice lokalne samouprave ili dogovorna ekonomija nalik onoj našeg Ministarstva kulture, i sve ste to skupa predstavili na festivalu poezije u Buenos Airesu ili New Yorku. Za sada možda kod nas takve prilike imaju oni koji se bave filmom, ali pjesnici? Romanopisci? Ma dajte, nemojmo se zavaravati, pa to si, i to samo da im dupe vidi puta, mogu priuštiti samo uvaženi članovi nekog društva pisaca koje se samo tako prigodno zove, ali je u stvari tek samoupravna interesna zajednica, zapravo sindikalno udruženje privatizirano od šake njezinih (samo)upravljača. Naravno, uvijek možete osobno, ako za to imate dovoljno novca, također posjetiti neki od tih gradova, jasno, kao obiteljsku posjetu davno ili nedavno iseljenoj rodbini, pa usput podijeliti koju sliku na instagramu.

Stvar je, dakle, u principima: naši su promašaji rezultati naših ugrađenih nedostataka, slovenski su dobici, unatoč jezičnom hendikepu, rezultati sustavnog rada, ozbiljne brige (za javno dobro) i nadasve sustavno promišljene politike (prema knjizi i književnosti uopće). Čini se da je ključ u njihovoj javnoj agenciji za knjigu.

Tada govorim upravo o tome, o tih deset, dvadeset godina zaostajanja koje nismo mogli nikako zaobići u razgovoru tijekom one kratke vožnje između Ljubljane i Rijeke, tijekom tih sto i nešto sitno kilometara koji čine razliku vrijednu, pa dobro, ako ne baš kvantnog skoka, onda vrijednu svakako ozbiljnog razgovora o načinima funkcioniranja dviju tako malih, tako sličnih, a tako različito postavljenih kultura.

Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani

U subotu 28. studenog 2015. u Hostelu Celica u Galeriji Srečišče održana je pjesničko-prevoditeljska radionica Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani u organizaciji mrežnog časopisa za poeziju Poiesis, časopisa za književnost i umjetnost Književnost uživo iz Rijeke, Zavoda Gulag i KUD-a Sestava.

Na njoj su sudjelovali pesnici i pjesnikinje iz Slovenije in Hrvatske Mladen Blažević, Alen Brabec, Veronika Dintinjana, Borut Petrovič Vernikov, Jana Putrle Srdić, Vid Sagadin Žigon, Milan Zagorac, Jaka Železnikar i Zoran Žmirić koji je bio zastupljen svojom poezijom. Prijevode sa slovenskog na hrvatski potpisuju: Andreja Malta, Mirela Fuš i Robert Vrbnjak.

Nakon redaionice je slijedila književna večer, na kojoj su posjetiteljice i posjetitelji upoznati s radom popodnevne radionice, Književnosti uživo te s trima pjesničkim videioma iz serije Nakonektana poezija u produkciji Zavoda Gulag: Prebivalka otoka (Saša Spačal i Lucija Stupica), Shotokan (Gorazd Krnc i Peter Semolič) in Tehno (Maja Smrekar i Ana Pepelnik).

Večer je vodio Peter Semolič.

Tekst: Katja Kuštrin

Foto:

Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani

Lepo vabljeni

v soboto 28. novembra 2015 ob 19.00 v Hostel Celica, Metelkova 8 v Ljubljani na pesniški večer s prevajalske delavnice slovenske in hrvaške poezije in predstavitev spletne literarne revije Književnost uživo

Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani.

S svojimi deli in prevodi bodo sodelovali pesniki Mladen Blažević, Alen Brabec, Veronika Dintinjana, Borut Petrovič Vernikov, Jana Putrle Srdić, Vid Sagadin Žigon, Milan Zagorac, Jaka Železnikar in Zoran Žmirić.

Konec večera bo minil v znamenju projekcije treh pesniških videov iz serije Nakonektana poezija (Zavod Gulag): Prebivalka otoka (Saša Spacal in Lucija Stupica), Shotokan (Gorazd Krnc in Peter Semolič) in Tehno (Maja Smrekar in Ana Pepelnik).

Vstop je prost.

Foto (c) Katja Kuštrin

Mladen Blažević: Doseg književnosti je minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost

1069264_489612617787856_541770351_nRazgovor s Mladenom Blaževićem povodom objavljivanja njegova romana Ilirik, ali i o kracima još neuhvatljivije stvarnosti

…ne mislim da je povijest kružna, kao što nije ni pravocrtna. Mislim da osvaja sadašnjost palacajući pipcima poput amebe, da bi je potom progutala. Mi se nalazimo između dva kraka netom prije nego će nas progutati. Zato tako lako prepoznajemo paralele s događajima u priči starim koju godinicu više od dvije tisuće godina. Ili, ako bih pokušao po onoj izglodanoj (učiteljica života), povijest se neprekidno mijenja tražeći načine kako da nas nauči istim stvarima.


Mladena Blaževića kao da ne treba puno predstavljati, jednostavno ga znamo. Znamo kao kao pisca, štoviše vrlo književno anagažiranog pisca, znamo ga kao organizatora, kao pjesnika, kao dobrog gazdu uspješnog imanja u Vižinadi. Znamo da o njemu svašta znamo, a ipak smo previdjeli (uopće se ne nastojim amnestirati zbog pogreške) napraviti barem jedan ozbiljan intervju s njime jer je on autor koji zacijelo ima što reći i izvan svojih literarnih fikcija. Povod nam je za sada roman Ilirik, ali porazgovarat ćemo i o drugim stvarima. Kako sam s vremenom upoznavao Mladena, a to upoznavanje traje već skoro 20 godina, pribroje li se godine studiranja i susretanja po kantinama, sve sam više shvaćao multidimenzionalnost ovoga čovjeka koji zaista hvata konce sve složenije i složenije stvarnosti – naime, cijeli je njegov život jedan složeni gesamtkunst, jedan umjetnost, a njegova je književnost te dobar povod za priču.

Idemo stoga redom.

M. Z.: U svojem romanu Ilirik obrađuješ jednu povijesnu temu – naime, Batonski rat – ali je kontekstualizirana u današnjici. Smatraš li, kao i Rimljani, da je povijest kružna?

Mladen Blažević:  Nemoguće je napisati povijesni roman, koji opisuje neko ratno razdoblje, a nema veze s današnjicom. Sličnosti među ratovima se same pojave. Teže je pronaći razlike. Barem u razlozima koji izazivaju ratove. Zato to i nije kontekstualizacija, nego pisanje uvijek iste priče.
U Iliriku Batonski rat opisujem posredno. On je okvir za dovođenje likova u napast, u priliku da pokažu tko su. Tako su me, od velikih vojskovođa, daleko više zanimali ljudi koji najčešće bolje prolaze što jasnije i konkretnije ciljeve imaju pred sobom. Tako tu ima heroja i zločinaca, ratnih profitera (nekad unutar iste osobe) i većine koju takve okolnosti melju. Držeći se poznatih činjenica, ostavio sam dovoljno prostora da svatko sebi odabere paralele koje mogu vezati s današnjim vremenom. Ne zahtijeva to ni piščevu spretnost u pisanju, ni sposobnost duboke analize događaja. Isplivaju same u plićaku kao plastične boce poslije juga.
Što se ovog drugog dijela pitanja tiče, ne mislim da je povijest kružna, kao što nije ni pravocrtna. Mislim da osvaja sadašnjost palacajući pipcima poput amebe, da bi je potom progutala. Mi se nalazimo između dva kraka netom prije nego će nas progutati. Zato tako lako prepoznajemo paralele s događajima u priči starim koju godinicu više od dvije tisuće godina. Ili, ako bih pokušao po onoj izglodanoj (učiteljica života), povijest se neprekidno mijenja tražeći načine kako da nas nauči istim stvarima. Rimljanima (ali ne samo Rimljanima) bilo je logično sve oko sebe zamišljati u ciklusima, jer je priroda još uvijek imala veliki utjecaj na ljudski život. Danas je i priroda u defanzivi, pa se i ona kao prošlost, razbacuje krakovima. U to nas uvjeravaju i sve učestalije priče o klimatskim promjenama.

M.Z.: Ti si autor koji zaista piše puno i na mnogo načina. Pa, sad te pitam, kad stižeš sve to: poezija, proza, pseudoputopisi…

Mladen Blažević: Pišem i kad ne pišem. Još dok sam bio klinac imao sam osjećaj da ću dok sam na wc-u, ili dok jedem, izgubiti dragocjeno vrijeme za igru. Slično se događa i danas. Zato i vrlo rijetko gledam TV. Čovjek tijekom dana odrađuje veliki broj poslova s pola mozga. Dnevno provedem najmanje sat vremena u vožnji, ili obavljajući fizički posao koji ne zahtijeva posebnu koncentraciju. Tako novac od plaćenog sata na poslu ide u zajedničku obiteljsku kasu, a pjesmu, ili ideju za priču “sebi zaradim”. Osim toga, tako održavam receptore, asocijacije, osjećaje i mozak uključene i spremne na podražaj. Dobar dio dana, posebice na poslu, mogao bih se usporediti s televizorom, ili danas risiverom koji traži dostupne programe. U zanatskom smislu, treba sebe neprestano trenirati u pisanju da mišići koji upravljaju jagodicama prstiju ne zakržljaju. Istina, taj trening lako preraste u skribomaniju što je bolest, ali se može držati pod kontrolom ako si svjestan da boluješ. Može se i dugo živjeti s tom bolešću. Proza, putopisi, poezija… sve je to dio istog procesa. Povremeno pišem i tekstove koji su između eseja, kratke priče i dnevnika. Proza mi nekad pobjegne u pjesmu, pjesma u prozu. Nekad napišem obje varijante. Tražim za temu najbolju formu. Ima tu priličan broj neuspjelih i nedovršenih pokušaja, koji završe u posebnoj ladici i čekaju na reciklažu. Bacam samo kad orezujem pjesmu ili priču. S poezijom je ipak malo drugačije, jer tu mozak moraš držati pod ručnom. Ako pustiš da razum prevlada, ništa od pjesme. Najbolje pjesme ispadnu kad mozak služi samo kao kopač asocijacija. Jedan prijatelj bi rekao: ”Otvorila se krletka.” Kad ukucaš tekst pjesme bez jednog bekspejsa. Ali takva su stanja rijetka i, opet, ne mogu se dogoditi bez neprekidnog moždanog vršljanja.


Nažalost, za katastrofične scenarije, kao što je trenutno ova priča s izbjeglicama, ne treba biti suvremen. Dovoljno je bilo pretpostaviti na početku rata u Siriji da se neće odvijati ni malo povoljnije za ljude koji tamo žive, nego što se odvijalo u drugim zemljama i u drugim ratovima.

Doseg književnosti je, da ponovimo, uvijek minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost. Nikad ne znamo blizu kojeg kraka se nalazimo i u kom će se smijeru izduljiti. Još uvijek nemamo dovoljno parametara da bi to mogli izračunati.


M.Z.: Zanima me i taj žanr putopisa i avanture koji su mahom fikcionalni, možda te čitatelji po njima čak i najbolje poznaju, kako si se našao u tome?

Mladen Blažević: Nepromišljen, kakav jesam, jednog sam dana javno na društvenoj mreži obznanio da ću od sutra putovati svaki dan na neko drugo mjesto. Smišljeno sam za putovanje odabrao vrlo kratku formu. Do jedne kartice, ili manje. Smatrao sam to izvrsnim treningom za jednostavnost izraza i autocenzurično rješavanje balasta u tekstu. Ono što je dobro, fikcionalno putovanje daje iznimnu slobodu izbora teme. Usuđujem se baviti i svjetskim temama uz potpuno nerazumjevanje. Iako na trenutke vrlo lucidan, prikazujem se čovjekom koji ponekad dođe do dobrih zaključaka, ali upravo zahvaljujući nerazumjevanju svijeta koji nas okružuje. Sebični su razlozi za satiru na vlastiti račun. Ona hrani samopouzdanje bez opasnosti da ga prepuni. Da se razumijemo, nema u mojim putovanjima ničeg zaista smiješnog. Ali mi se čitatelj može podsmjehivati. Uglavnom, nakon javnog obećanja, izdržao sam u svakodnevnom tempu, čini mi se, desetak dana. A onda sam počeo usporavati i putovati sve rijeđe. I putovanja su se često mijenjala u konkretne zadatke. (Provjera priprema li Iran nuklearno naoružanje, služenje vojnog roka u Sjevernoj Koreji, organiziranje mirovne konferencije u izraelsko-palestinskom sukobu…) Sad sam s tridesetak putovanja daleko od ukoričavanja, a previše sam zaglibio da bih ih pustio. Tim više što su reakcije na one objavljene u časopisima i stranicama društvenih mreža obećavajuće. Svakome bih savjetovao da pokuša pisati priče u ovako kratkoj formi. Kad ste prisiljeni izbacivati rečenice da bi priča stala na jednu stranu, vodite računa o svakoj napisanoj riječi. I sretni ste ako izbacite dovoljno riječi jer vam se možda otvorio prostor za ubaciti još jednu rečenicu. To je plivanje na granici razumljivosti teksta. Nakon nekog vremena, u tom plivanju počnete uživati. Doduše, razvije se i jedna vrsta uživanja u okrutnosti. Kao krvnik koji na posao dolazi sretan jer će sjeći glave. Ja sam hladnokrvni rječoubojica.

M. Z.: Vratimo se opet u sadašnjost. Tvoj je književni glas i vrlo humanistički angažiran, evidentno bilježiš i dojmove današnjeg, vrlo kompleksnog geopolitičkog trenutka, je li književnost pogodna za to? Koliko doseže i do koga?

Mladen Blažević: Književnost mora biti angažirana. Naravno, u vrlo širokom smislu te riječi. Barem na ovom nivou gdje se ja motam, pazeći da ne zalutam u filozofiju i zateknem se u neubranom grožđu. Neangažirani pisac, ili barem onaj koji se ne upušta u tumačenje i komentiranje onoga što ga okružuje, je zapisničar, a takve je uspješnije zamijenila tehnika. Imamo stenograme i video kamere na svakom koraku. Ukoliko mišljenje ili opažanja iskazujemo direktno, pokušavajući poput političara svojim ovcama utuviti u glavu istinu kojom samo mi raspolažemo, ili ukoliko predviđamo budućnost, sve se više udaljujemo od umjetnosti. Nju bismo mogli ponekad pronaći kad bi, slažući slike, dozvolili sebi i čitatelju dovoljno prostora za mogućnost pronalaženja nečeg čega nismo bili ni svjesni , ili pak progutali ono što isključuje nesporazum.


Bio je to potreban susret, jer smo mnogi od nas, zahvaljujući jednom od gostiju, Peteru Semoliču, prevedeni i objavljeni u Sloveniji. Sad bi trebalo markirati tu transverzalu Rijeka, Vižinada, Ljubljana i tražiti nove. Mnoge su kozje stazice već prohodane zahvaljujući društvenim mrežama. Prijedor, Sarajevo, Mostar, Beograd, Novi Sad, Leskovac, Skopje… Treba ih širiti, označavati markacijama, da se ponovno ne izgube. Težak je to posao. Putevi se krče mačetama. Zarasli su u ovih 25 godina i, ako se njima ne hoda svakodnevno, brzo ih pojede divlja kupina. S druge strane, ne valja uvijek ići magistralnim putovima. Na ovim pješačkim stazama bolje upoznaješ ljude i krajeve kroz koje prolaziš.


Doseg književnosti je, naravno, minoran, ali takav je bio uvijek kroz povijest. Nekad je malo ljudi čitalo, a danas veliki broj ljudi čita gluposti. Ne može ni biti drugačije. Barem ne s ovakvim obrazovnim sustavom (ne mislim samo na naš) koji uči čovjeka mišljenjima, ili u boljim slučajevima, odabiranju mišljenja.
Ali ne treba književnost podcjenjivati. Ona uvijek nađe načina da nekom zasoli pamet i često to ne završi dobro. Jer, kad netko u ime grupe interpretira pjesmu, pa se grupa u tome prepozna i pronađe istinu, eto ti nevolje. Imperativ svakog tko mrči po nekom obliku umjetnosti, morao bi biti približavanje suvremenosti. Pa makar pisao i povijesne romane. Dapače, mislim da se ni ne može biti suvremen ukoliko povremeno ne možeš naslutiti ono što se već trebalo ne dogoditi. To je preduvjet da u svemiru vidiš crnu tvar. Ovo su, naravno, spretnije i slikovitije rekli učeniji i pametniji ljudi prije mene. Nažalost, za katastrofične scenarije, kao što je trenutno ova priča s izbjeglicama, ne treba biti suvremen. Dovoljno je bilo pretpostaviti na početku rata u Siriji da se neće odvijati ni malo povoljnije za ljude koji tamo žive, nego što se odvijalo u drugim zemljama i u drugim ratovima.
Doseg književnosti je, da ponovimo, uvijek minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost. Nikad ne znamo blizu kojeg kraka se nalazimo i u kom će se smijeru izduljiti. Još uvijek nemamo dovoljno parametara da bi to mogli izračunati.

11885383_483607635143664_648152151404026302_nM. Z.: Vidim da se već nekoliko godina virtualno družimo, sada je stvar prešla u novu fazu, bila je ona večer u Istri sa slovenskim kolegama. Je li to neki prvi fazni pomak prema širem čitateljstvu?

Mladen Blažević: Unatoč brzopletoj i slaboj organizaciji susreta za koju preuzimam punu odgovornost, književna večer u Vižinadi s prijateljima pjesnicima iz Slovenije ispala je pun pogodak.
Ono najbolje što se dogodilo je da smo se upoznali i proveli vrlo ugodnu večer, uz odličnu poeziju, od koje je dio sa slovenskog i talijanskog preveden na hrvatski. Bio je to potreban susret, jer smo mnogi od nas, zahvaljujući jednom od gostiju, Peteru Semoliču, prevedeni i objavljeni u Sloveniji. Sad bi trebalo markirati tu transverzalu Rijeka, Vižinada, Ljubljana i tražiti nove. Mnoge su kozje stazice već prohodane zahvaljujući društvenim mrežama. Prijedor, Sarajevo, Mostar, Beograd, Novi Sad, Leskovac, Skopje… Treba ih širiti, označavati markacijama, da se ponovno ne izgube. Težak je to posao. Putevi se krče mačetama. Zarasli su u ovih 25 godina i, ako se njima ne hoda svakodnevno, brzo ih pojede divlja kupina. S druge strane, ne valja uvijek ići magistralnim putovima. Na ovim pješačkim stazama bolje upoznaješ ljude i krajeve kroz koje prolaziš. Svi podsvjesno težimo za nekim oblikom popularnosti, pa makar to bilo i isključivo u funkciji veće čitanosti, ali zaista uživam u šetnji ovim planinarskim stazama i planinarima koje srećem usput. Za sad mi je to dovoljno.

M. Z.: Idila na imanju u Istri, bit ću iskren, izaziva laganu zavist takav stil života. Kako to ti vidiš, a što ti drugi kažu o tome?

Mladen Blažević: Zaista uživam sa svojom obitelji živeći na selu. Ali ta se slika vjerojatno ponešto razlikuje od one kako taj život vide ljudi koje to ne zanima, ili za to nisu imali prilike. Lako je razbiti idiličnu sliku ukoliko znaš da se odlaskom na selo ne može pobjeći od žrvnja koji melje ljude i u gradu. Onaj koji bi to uspio, bio bi pravi autentični panker, ali to bi značilo da materijalno potpuno neovisno živi od svoje zemlje. U praksi je to velika količina osobnih kompromisa, kao u gradu. Ono što ovaj život čini životnijim od gradskog, je to što moraš otići u šumu i nasjeći drva, a ne mozgati kako ćeš platiti račun za plin ili struju. Fizički je neusporedivo napornije, ali vidiš rezultat kad uspiješ riješiti svoj problem u vidu hrpe poslaganih iscijepanih drva, dovoljno prosušenih da dobro gore. Osjećaj da u krugu od sto metara od terase s pogledom na Grožnjan možeš, u različito doba godine, ubrati šparugu, veprinu, jagodu, kupinu, trešnju, smokvu, lješnjake, vrganje, lisičarke, mendule, kestene… i sve to bez da takneš vrt, nenadomjestiv je. Kad živiš u kući s ovolikom okućnicom, u selu do kojeg vodi slijepa cesta, a nalazi se na vrhu brda s otvorenim pogledom, kad tvoja obitelj čini pedeset posto stanovništva , a oko tebe je mediteranska klima i ljeti čuješ cvrčke, bilo bi potrebno samo malo više slobodnog vremena na raspolaganju da svoj život možeš proglasiti doživotnim, aktivnim godišnjim odmorom.

Razgovarao: Milan Zagorac

Fotografije: privatna zbirka Mladena Blaževića