Arhiva oznaka: Mladen Blažević

Mladen Blažević: Antropomorfologija

sigurno je
vanzemaljci ne sliče ljudima
pogledaj raznolikost života na Zemlji

zamisli neku vrlo sličnu, udaljenu planetu
koja se kad i naša
skupila od prašine
s njenim ogromnim oceanima
Marijanskim brazdama i Kilimandžarima
na kojoj se istodobno kad i u nas
pojavio život
u jednostaničnim oblicima
zamisli je s istim omjerima plinova u atmosferi
gdje su se jednako brzo širile alge
amoniti i trilobiti

tko bi u tom pokrivanju zemlje mahovinom i papratima
gmizanju, glodanju, trčanju i skakanju
sinkronizirao erupcije vulkana
padove meteora
ili istodobno potaknuo oluje
da poruše stabla
kad su se stabla rušila na Zemlji
kroz treptaj miliona godina
derači se mijenjaju u sjekutiće
ili porculan

tako se evolucije razlikuju od revolucija
leptirov lepet krila
i lepršanje zastave
započinju različite oluje

osim toga
ako su vanzemaljci slični nama
pronašli su način da unište razloge
zašto bi nas trebali sresti

Foto:

Mladen Blažević: Zajedrine

zemljopisna karta svijeta ne može dočarati zakrivljenost zemljinog plašta
i pritom u međusobnom odnosu
neke kontinente i oceane povećava
a neke smanjuje

zato me često prevari dok putujem

nekad na oceanu
bez motora
naiđem na toplu struju
kad pramac zakliže
omotam si uže vezano za krmu
oko laktova
čvrsto ga uhvatim dlanovima i skočim u more
pa me vuče
kao ješku za džinovske sabljarke

jednom sam tako vučen pronašao cijelo otočje
toliko pust i zabačen arhipelag
da ga nisu stigle naseliti biljke i životinje

može se tamo vidjeti samo turiste domoroce
kako spremaju tradicijska glazbala
na tavane hotelskih soba
gdje će ih unuci pronaći prašnjave
i vješati na zidove

Foto: sa FB stranice Mladena Blaževića

Mladen Blažević: Utopljavanje lijesilišta

u proricanju budućnosti iz graha
ne računaju se zrna što padnu sa stola
ona čekaju na podu gumeni đon
zaokruži se ono što ostane
kao narodi u loncu uz osušene kosti

Marini K. susjeda je gledajući u šalicu rekla da će upoznati plavog muškarca
ali ubrzo se udala za crnog
poplavio je devet godina kasnije
kad su ga ostavili da leži iza kuće

komadići budućnosti joj se danas kotrljaju
kao grah u situ
u kartama na ekranu
kroz kasne noćne sate

Nostradamusa su tužili roditelji njegove umrle žene
da vrati miraz
liječnik kojem umru žena i djeca od kuge
Izgubi povjerenje
tek je desetak godina kasnije
s izgubljenim povjerenjem
počeo proricati

sahranili su ga uspravno
zazidali stojećki u zid crkve
mislili su da će nastaviti gledati u budućnost
kasnije su mu oskrnavili lijes
i pokopali ga na drugom mjestu
gdje nije predvidio

ne proričući
skriven iza noge od stolice
šapnut ću vam

za ratove što slijede
kriv je mali čovjek
ovaj što se kuha
uz nešto oglodanih kostiju

Foto: www.pexels.com

Mladen Blažević: Kumova slama

naši susjedi imaju primjereniji naziv
za našu galaksiju
jer u njenoj periferiji
gdje su sunca i zvijezde beznačajni patuljci
a planete koje primjećujemo
napuhani i plinoviti prdonje
vrijede drugi zakoni fizike
od ostatka svemira

mase nebeskih tijela u našoj blizini
ne zaslužuju gravitaciju
kojom privlače pažnju na sebe

u odrazima ogledala
što povećavaju
vidimo im u rukama plamene baklje
crne pjege na licima
i lažno srdačne erupcije smijeha

ali to izgaranje
iz vodika u helij
dotakanje kiselog vina u bevandu
presteljavanje kolijevke iz sjena u slamu
razlog je zašto nam se krivi
prostor i vrijeme

Foto: www.pexels.com

Mladen Blažević: ouroborosane

aplikacija je izmjerila da dnevno pređem desetak kilometara
ili deset tisuća koraka

pojednostavljujući si računicu
uzmimo da dva mjeseca godišnje samo ležim
ili pišem
čineći nešto sasvim beskorisno
ispada da u godini napravim 3 milijuna
a otkad sam stao na noge
iskoračao 138 milijuna koraka

kako strogo zanosim ulijevo
sluteći da sam odšetao veći komad puta
i ostala mi trećina do zatvaranja kružnice
nalazim se negdje tridesetipet tisuća kilometara
iza rođenog sebe
malo iskosa prema sjeveroistoku

i unatoč velikoj razdaljini
ponekad se čini
da mogu vidjeti dječja leđa
naborana visećom kožom
koje se spremaju ispružiti na bijelu tkaninu

Foto: www.pexels.com

Mladen Blažević: Dječaci su…

dječaci su
u parku iza zgrade
u središte velikog mravinjaka
ukopali goruće loptice za stolni tenis

smrad zapaljene plastike
i visoka temperatura uznemirile su mrave
ubrzo je vrvilo
cvrčali su u dodiru s rastopljenom plastikom
visoka temperatura im kvrčila nožice

79. – te godine Vezuv je zatrpao Pompeje
znamo potankosti tog događaja
jer je Plinije Stariji gledao erupciju
usidren u obližnjoj Herakleji

precizno je opisao boju dima
oblik širenja gljive
smrad
plosnate oblutke koji su padali uokolo
dok ga nije ugušio val užarenog zraka
koji se u trenu proširio kilometrima

ljude ispečene u keramiku obilaze turisti
i ljudske krhotine nose svojim kućama
male usijane, glinene poglede

duboko u hodnicima premještaju se jajašca
kopaju se nove komore

na ljetnim praznicima iza zgrade
na ocakljenim stolovima
u očevim udarcima reketom
zbrajali su se u loptici piroklastični tokovi

Foto: www.pexels.com

Volodimir Krinickij: Književnost snažnih žena i dubokog poniranja u psihologiju

Razgovor s Volodimirom Krinickim o ukrajinskoj, hrvatskoj i regionalnoj književnosti

Ukrajinska je književnost još uvijek ovisna o ruskom utjecaju. Mi malo dobivamo direktno sa stranih književnih scena. Uglavnom svjetska remek-djela dobivamo posredstvom ruskog. Ova činjenica značajno pogoršava stanje ukrajinske književnosti jer stvara dojam da je sve ukrajinsko jednostavno lošije nego rusko.

Volodimir Krinickij

Milan Zagorac: Volodimire, zanima me odakle tvoj interes za balkanske književnosti? Vidim da vrlo pozorno pratiš čak i male događaje – prijevod pa makar jedne pjesme na ukrajinski nama je iz naše male perspektive ipak nešto važno, ne samo znak pažnje. Dakle, odakle interes za slavenske književnosti ovdje na jugu?

Volodimir Krinickij: Mislim da početak svega leži u povijesti (kao znanosti). Volim povijest i puno sam čitao o Bijelim Hrvatima, koji su živjeli zajedno s Poljanima, Derevljanima i drugima u zemlji koju poznajemo kao Kijevska Rus. To mi je svjedočilo da imamo – Ukrajinci i Hrvati – zajednički izvori. Počeo sam pomalo čitati hrvatske tekstove, naravno, počeo sam razumijevati hrvatski jezik, pa pomalo i govoriti. Zbog toga sam se zainteresirao za hrvatsku književnost, zatim i za crnogorsku – kao zemlju i narod, čija sudbina ima puno sličnosti s Ukrajinom. I sada se zanimam za gotovo sve ono što se događa u cijeloj regiji – uglavnom  u Hrvatskoj, ali također i u Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji.

Milan Zagorac: Ono što me zanima je zapravo iskustvo književnosti iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Srbije, vjerujem i Slovenije i Makedonije. Iskustva su kompleksna, kako u samoj Ukrajini, tako i kod nas na prostoru bivše Jugoslavije. Što uočavaš kao sličnosti, a što kao razlike, naime, postkomunizam i tranzicija su nam, osim slavenstva, definitivno zajedničke točke? I znam da je ovo moje pitanje malo neobično, ali imamo li, barem preko Crnog mora, ponešto zajedničkog u smislu Meditarana?

Volodimir Krinickij: Nažalost, ne mogu reći da poznajem makedonsku književnost, jer još ne razumijem dobro jezik. Što se tiče književnosti iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Srbije – čini mi se da je manje sličnosti, a više razlika.

Ukrajinska je književnost još uvijek ovisna o ruskom utjecaju. Mi malo dobivamo direktno sa stranih književnih scena. Uglavnom svjetska remek-djela dobivamo posredstvom ruskog. Ova činjenica značajno pogoršava stanje ukrajinske književnosti jer stvara dojam da je sve ukrajinsko jednostavno lošije nego rusko.

Moguće je reći da je Ukrajina dio Mediterana: imamo puno jadranskih oznaka u genima, jedan dio zajedničke povijesti, pa čak i sličnu kulturu. Ali moramo priznati da je ukrajinski narod preživio puno progona. Imamo „genetski“ strah od represije isticanja vlastitog imena, jezika i nacionalnosti. Puno Ukrajinaca se još uvijek boji govoriti materinji jezik. Zbog toga ni ne kupuju ukrajinske knjige, već ruske. Čini mi se da je svega toga daleko manje kako u Hrvatskoj tako i u regiji.

Ipak, moramo također priznati da Ukrajinci nemaju mediteranski mentalitet. Mentalitet Mediterana je europski, mentalitet Ukrajine je previše euroazijski. Vidimo ovo kako u književnosti, tako i u životu.

Druga značajka jest da ovdašnje književnosti više ulaze u dubinu ljudske psihologije. Mogu spomenuti Jelenu Zlatar, Koranu Serdarević, Želimira Periša, Zorana Žmirića. Svi oni pišu o ljudskom iskustvu. Nisam bio u mogućnosti pronaći u primjerima najnovije hrvatske književnosti neke tragove socijalističkog realizma ili patosa domoljublja.

Milan Zagorac: Koji su te to autori i teme najviše zaintrigirali u balkanskim književnostima, pretpostavljam da su ti klasici, primjerice, Ujević, Krleža, Andrić, Selimović poznati, vidim da pratiš i noviju produkciju, pa što ovdje primjećuješ? Naime, to je važno pitanje jer mi jednostavno ne vidimo sami sebe, teško nam je uočiti naše specifičnosti.

Volodimir Krinickij: Moram priznati da češće čitam hrvatske knjige nego one ukrajinske. Ukrajinske tekstove, uglavnom poslane za časopis, a za koje bih mogao reći da su skribomanija, u 90% slučajeva moram odbaciti.

U balkanskoj književnosti sam uočio nekoliko značajki. Najprije, to je vrlo naglašen dualizam, dihotomiju između Istoka i Zapada. To je osobito aktualno za Srbiju. Mi također imamo takve motive, ali oni su puno slabije obrađeni. Možda ćemo ih reaktualizirati nakon rata.

Druga značajka jest da ovdašnje književnosti više ulaze u dubinu ljudske psihologije. Mogu spomenuti Jelenu Zlatar, Koranu Serdarević, Želimira Periša, Zorana Žmirića. Svi oni pišu o ljudskom iskustvu. Nisam bio u mogućnosti pronaći u primjerima najnovije hrvatske književnosti neke tragove socijalističkog realizma ili patosa domoljublja.

U našoj je književnosti sada – osobito sada! – previše toga. To nije dobro za književnost. Možda je dobro za propagandu, ali za umjetnost je to jednostavno loše.

Govoreći o formi, u Hrvatskoj i regiji piše se puno kratke proze. Zaista je dobro da se priče objavljuje, smatram to jako dobrim. To je kao znanstveni rad: prije disertacije i monografije, znanstvenik mora istražiti sve aspekte određenog pitanja u pojedinim člancima. Svakom velikom epskom djelu mora prethoditi niz priča. Primjerice, to sam uočio u pričama Jelene Zlatar koji su glatko i logično prerasle u roman „Slijepa točka“. I u većini djela koja sam pročitao okosnicu čine čovjek i njegove emocije.

Milan Zagorac: Koji je sada smjer ukrajinske književnosti, je li na djelu dominantna emancipacija od one ruske i koje teme prevladavaju? Od novih Rusa poznajem Pelevina, a od Ukrajinaca znam za Svetlanu Aleksijević, ali pretpostavljam da je ogromna većina novije književnosti još uvijek ispod radara, jednostavno nije šire vidljiva…

Volodimir Krinickij: Ukrajinska književnost se pokušava odmaknuti od ruske. Pri tome imamo veliku metodološku raspravu o tome što je ukrajinska književnost.

Na primjer, možemo li smatrati da je Gogolj ukrajinski pisac? Uostalom, on je pisao na ruskom, Gogolj je dio ruske književnosti. U vas postoje sporovi i o Andriću, pa čak i Ujeviću. Je li Andrić Hrvat ili Srbin? Ujević je pisao i na srpskom…

Ista je stvar i sa Svetlanom Aleksijević. Ne mislim da je ona ukrajinska spisateljica. Ona je državljanka Bjelorusije i ruska autorica. U Ukrajini je samo rođena, ali čak je i to samo slučajnost. Ne podržavam pokušaje nekih Ukrajinaca da proglašavaju Svetlanu Aleksijević ukrajinskom autoricom. To jednostavno nije neophodno.

Kada je 1798. godine Kotljarevskij objavio svoju Eneidu na ukrajinskom, samo je Lomonosov pisao na ruskom, možda još dva do tri hrabra autora. A sada nam je rečeno da su ukrajinski jezik stvorili Poljaci, da ukrajinski jezik nije pogodan za književnost. Što su, u tom slučaju, prevodili Šenoa ili Harambašić?

Ukrajinski pisac i čitatelj moraju komunicirati sa svijetom izravno, a ne preko ruskog prozora. No, dijelimo gotovo iste teme. Rusi pišu o tome kako da zauzmu Kijev i Washington, a Ukrajinci – kako da zauzmu Moskvu. Pisci koji se protive takvom govoru, kao što su Vasilj Škljar ili Jurij Andruhović, dobiju negativne kritike i još k tome prijetnje. To pokazuje da smo mentalno još uvijek vrlo blizu Rusije.

Milan Zagorac: Zanimljivo mi je ovo gledište izvana na našu književnost, mogu reći i da laska. Ipak, radeći na terenu kod nas, uočio sam da je nakon faze rata, uslijedila duga književna faza posvećena pokopavanju i oplakivanju, ne znam kako bih to nazvao, uz jasno, dosta defetizma modernog urbanita. Sada mi se čini da je napokon kod nas glas, štoviše, jaki glas dobila moderna žena kao ujedno i najveći čitatelj… Osjećaš li tu neku razliku s naglaskom na tzv. ženskoj književnosti između nas i Ukrajine, odnosno, odvija li se i tamo neki sličan proces? Naime, prema svim statistikama, naši su najvjerniji čitatelji žene srednjih godina, a ujedno to povlači za sobom i cijelu plejadu ženskih autorica.

Volodimir Krinickij: Odlično pitanje. U stvari, vrlo jasno vidim ovaj snažan val ženske književnosti u Hrvatskoj. Ovdje se ne radi samo o autoricama, nego ženskom tematu. Na primjer, je li Andrić bio pisac ženske sudbine? Mislim da je bio. U novije doba, počevši od Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić, u Hrvatskoj postoji vrlo snažna ženska književnost. Ne mogu ne spomenuti još jednom Želimira Periša. Njegova knjiga „Mučenice“ mi je bila prvi primjer ovog fenomena pisanja o ženi.

U Ukrajini takve teme još uvijek nisu popularne. Imamo mnogo poznatih i vještih spisateljica, ali ne vidim jakog ženskog diskursa. Nasilje u obitelji, rodna i spolna nejednakost jesu problem, ali ne i ono o čemu one pišu. Isto tako, imamo vrlo malo ljudi koji su zainteresirani progovoriti o diskriminaciji invalida, diktatu religije i mnogim drugim oblicima diskriminacije. One, zapravo, radije šute.

Milan Zagorac: Spominjući psihologizam u hrvatskoj književnosti, imam jedno pitanje: jesi li čitao Kamova? I drugo, nemalo važno, koji su ti planovi s prezentiranjem hrvatske (i regionalne književnosti) u Ukrajini?

Volodimir Krinickij: Do sada sam čitao samo zbirku „Psovka“ Janka Polića Kamova. Želio bih bolje upoznati tog pisca. Mislim da ću se uskoro vratiti njegovim djelima, kao i djelima Đura Sudete, Vladana Desnice i Viktora Cara Emina – to je moj plan proučavanja hrvatskih klasika.

Što se tiče planova za predstavljanje hrvatske književnosti u Ukrajini, mislim da su Hrvati u Ukrajini bolje predstavljeni od Ukrajinaca u Hrvatskoj. Imamo prijevode mnogih vaših klasika, naravno isto se odnosi i na srpske. Nedavno su prevedeni Renato Baretić, Nada Hašić, Miljenko Jergović, Srđan Srdić. U časopisima TekstOver i Vsesvit su objavljeni prijevode Želimira Periša, Zorana Ferića, Tina Ujevića, Zdravka Odorčića, Jelene Zlatar, Sonje Zubović, Mladena Blaževića, Zorana Žmirića. Osim toga, iz regije su prisutni Elis Bektaš iz Bosne i Hercegovine, Milorad Popović iz Crne Gore, Rumena Bužarovska i Katica Ćulavkova iz Makedonije, Tomaž Šalamun iz Slovenije, Dušan Gojkov i Aleksandar Vasović iz Srbije. Dakle, možemo reći da su balkanski pisci u Ukrajini i prisutni i poznati.

Moj je plan ukrajinskim čitateljima predstaviti „Blockbuster“ Zorana Žmirića, to je značajno antiratno djelo. Također želio bih objaviti priče Korane Serdarević i pjesme Irene Matijašević. Vidim puno sjajnih hrvatskih pisaca koje bih želio prevesti. Samo treba naći vremena i izdavače koji bi ta djela objavili.

Milan Zagorac: Što bi preporučio za bolje upoznavanje ukrajinske književnosti u nas? Što bi bilo najbolje? Objavljivati pojedinačno ulomke ili pjesme suvremenih autora na hrvatskom, možda neka vrsta zajedničkih prevodilačkih radionica?

Volodimir Krinickij: Mislim da postoje mehanizmi suradnje. To su uzajamni prijevodi, prevodilačke radionice, susreti. Peter Semolič je govorio o seminarima prevoditelja u Sloveniji, upravo to moramo organizirati i kod nas. Želio bih prevesti i objaviti više Hrvata u Ukrajini. Znam da u Hrvatskoj poneko prevodi i djela Ukrajinaca. Država to ne radi, ne radi to nikakvo ministarstvo, dakle, to moramo napraviti mi, obični ljudi. I vi, i mi. To je međuljudska kulturna diplomacija.

Osobno sam otvoren za sve prijedloge i jako sam sretan kada mi hrvatski prijatelji nešto mi ponude. I još nitko od Hrvata nije odbio moj zahtjev. Na tome sam zaista svima vrlo zahvalan.

Milan Zagorac: Volodimire, zahvaljujem na razgovoru, vjerujem da ćemo neke od ovih stvari prenijeti iz virtualnog i u stvarni život, susrete, radionice i nove objave.

Razgovarao : Milan Zagorac

Foto: privatna zbirka Volodimira Krinickog

Volodimir Krinickij rođen je 1977. u Kirovogradskoj regiji u Ukrajini. Studirao je povijest na Fakultetu povijesnih znanosti Sveučilišta u Odesi. Od 2007. objavljuje članke, prijevode i pjesme u tiskanim i online časopisima. Prevodi s bjeloruske, bosanske, crnogorske, engleske, hrvatske, poljske, ruske i srpske književnosti.