Arhiva oznaka: Miroslav Krleža

Sonja Krivokapić: Riječ-dvije o takozvanoj struci

Takozvani stručnjaci za književnost uz pomoć drugih koji se književnošću na neki način bave održavaju sliku o sebi kao o onima čije mišljenje o književnim proizvodima ima veliku vrijednost. Zbog toga što se u javnosti tu struku rijetko kad opravdava ičim drugim osim navođenjem imena pojedinih njenih predstavnika, cijela stvar dobiva i parodijska obilježja. Oni imaju zadatak da „običnom“ puku ukaže na to koje su to knjige dobre a koje ne, a „puk“ ih sluša jer su stručnjaci. Njihov posao komotno može biti i opravdan, ali mislim da prvo treba vidjeti šta je to struka prije nego što im priznamo štafetu.
U kojim oni to prilikama odlučuju koja je književnost dobra a koja ne? Književnu je kritiku, kao što je to dobro nedavno rekao Milivoj Solar, gotovo je u potpunosti zamijenila reklama. Kritike su uglavnom pozitivne, a i kad to nisu sasvim pa ne mogu ući u definiciju reklame, onda su vrlo kratke i površne. Nema podrobnijih analiza. A i da ima, kritika je opet nečije mišljenje. Jedan kritičar može biti u stanju temeljito analizirati neki tekst i doći do mišljenja sasvim suprotnog od nekog drugog kritičara koji za isti tekst također ponudio dobru analizu.
Nešto temeljitijih analiza može se naći u obliku akademskih radova, ali opet, ako analitičar i nudi svoje mišljenje, on također nudi samo to – svoje mišljenje. Žiriji su još jedna prilika u kojoj stručnjaci odlučuju koji su tekstovi dobri a koji ne, a samim tim što postoji više žirija, jasno je da ne postoje jedni jedini utvrđeni kriteriji prema kojima članovi žirija imaju amenovati dobre, a odbaciti loše tekstove.
Šta te stručnjake čini stručnjacima? Je li to fakultet koji su završili? I koji? Je li to komparativna književnost, kroatistika, ili neki drugi studij na kojem se književnost čita i analizira? Brojim li se ja u struku, koja sam završila južnu slavistiku na Filozofskom i diplomirala srpsku književnost, ili se tu broje samo oni koji su završili komparativnu ili kroatistiku? Zašto? Ili uopće fakultet ne mora biti u pitanju?
Od prve do pete godine mog studija srpske književnosti i zadnje dvije slušanja kolegija s komparativne, mi se nikada nismo bavili našim mišljenjem. Naravno, ako nam se koji tekst svidio, nije nam bilo zabranjeno da to na nastavi ili na ispitu verbaliziramo, i svakako se podrazumijevalo da ćemo više „zagristi“ u one tekstove koji nam se dopadaju, ali ono čime smo se mi na nastavi bavili bila je interpretacija teksta, i što je važnije, određeno mišljenje nije automatski proizlazilo iz kvalitete naše intepretacije. Ako je netko solidno svoju interpretaciju dobro argumentirao i na njenom koncu izrekao mišljenje suprotno profesorovom, on nikad zbog svog drugačijeg mišljenja nije doveo u pitanje samu kvalitetu interpretacije.
Jedan je moj profesor volio Jergovića, ali je mislio da je Crnjanski bolji pisac. Drugi je profesor smatrao Crnjanskog najboljim, a Jergovića uopće nije volio. Jedna je pak profesorica mislila da je Pekić mnogo bolji od Crnjanskog, a drugoj je Pekić bio suviše vulgaran.
Ono što se, čini mi se, zaboravlja kad se govori o takozvanoj struci je činjenica da i ona, kao i ostatak ljudi, upija u sebe određene književne tekstove na već nastalu bazu. Kada čitamo neki tekst, mi „upošljavamo“ sve ono što nas čini nama samima kada tekst čitamo, i na osnovu toga ćemo o nekom tekstu donijeti određeno mišljenje. Ono što struku razlikuje od „običnog puka“ je naviknutost na praksu temeljitijeg interpretiranja teksta. A i to je idealna slika; u praksi nije uvijek tako.
Za to treba pogledati prvo kvalitetu studija, a onda i razloge zbog kojih određeni ljudi upisuju baš taj studij. Kad sam ja upisivala faks, mnogi su studenti na baš te odsjeke došli sasvim slučajno. Danas se mnogo više ljudi upisuje na faks i površnije studira, zato jer je bolonjski proces, kratko rečeno, ustrojen tako da nas opremi za ona znanja koja će nas učiniti spremnima za upotrebu na tržištu rada, ništa više od toga.
Pritom, naravno, nije sve tako crno bijelo. Bilo je i onih koji su unatoč ustroju studija nastojali da zaista nauče i da promišljaju pročitano, a bilo je i onih koji su sve to odrađivali da bi kasnije mogli dobiti diplomu. Jesu li, zbog tog papira, onda i jedni i drugi stručnjaci?
U cijelom tom miksu ne treba, naravno, zaboraviti ni to da se ni ta mišljenja koja stručnjaci razviju prema nekom tekstu ispoljavaju uvijek u onom intimnom obliku u kojem ga osjećaju. To je možda bio slučaj kad su studirali, ali kad su ušli u „književne krugove“ i tamo se susreli za nepotizmima, oportunizmima, političkim očekivanjima i sl., jasno je da nisu svi ostali dovoljno autentični da svoje mišljenje malo ne „saviju“ kako bi pomilovali neku ruku koja će zauzvrat pomilovati njihovu.
Zašto je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost? Zašto je nije dobio Krleža, kako je i sam htio, ili pak Crnjanski? Andrić je svojim romanima „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“ koji su izašli 1945. godine dao novonastaloj državi ono što je htjela – kolektiv koji preživljava i drži se zajedno unatoč nevoljama, ratovima, kolonizatorima, itd. Nova vlast nije htjela književnost koja govori o čovjekovoj usamljenosti, o čemu je govorio Crnjanski, niti o maštanjima o dalekoj Sumatri kao simbolu za rješenje sukoba između civilizacije i prirode. Sumatraizam, nastao pod utjecajem ekspresionizma i futurizma, nikako nije odgovarao ondašnjoj vlasti, koja je, zbog prijanjanja uz nekakvu jugoslavensku verziju socrealizma, uvijek takve i slične pokrete smatrala buržujskim aberacijama.
Hertha Müller je 2009. godine dobila Nobelovu nagradu zbog romana o Čaušeskuovom režimu u Rumunjskoj. Evropa je trebala i treba takve književne tekstove koji demoniziraju takozvane komunističke režime kako bi svoju vlast u očima ljudi legitimirala kao pravedniju, moralniju, civiliziraniju, itd. Zbog toga je, vjerovatno, ove godine i Svetlana Aleksijevič dobila Nobelovu nagradu za književnost. Zašto ju nije dobio Krasnahorkai, jedan od ovogodišnjih najkonkurentnijih kandidata za Nobela? Možda je malo previše „lud“ baš za takvu nagradu.
Nije važno slažem li se ja sa stavom ondašnje jugoslavenske vlasti prema ekspresionizmu, futurizmu i ostalim avangardnim pravcima. Ne želim reći da je uvijek svaki službeni amen nekog književnog teksta uvjetovan političkim zahtjevima, niti ovo govorim jer smatram romane Müller i Aleksijevič lošima, a sasvim sigurno ne opravdavam represivni rumunjski režim niti rat u Afganistanu. Stvar je u tome da treba sve ove i još mnoge druge stvari uzeti u obzir, prije nego što zauzmemo poziciju gledanja struke iz žablje perspektive.

Ivan Glišić: Ne pripadam svetu jadnog i čemernog glamura, elite novca, vlasti i samozvane elite duha

Razgovor s poznatim srpskim, i ex Yu underground književnikom Ivanom Glišićem u kojem ćemo o nekim stvarima u književnosti i životu, bez sapuna i šminke

M.Z.: Ivane, pozdrav, čitajući intervju sa Slobodanom Tišmom danas na njegovom blogu (link), vidim da je u Srbiji puno odbačenih autora, a s druge strane dosta ovih koji su se politički uhljebili… Možete li mi nešto reći o Slobodanu Tišmi, vidim da ima ljudi koje prezire, neke političke uhljebljenike, neke cinkere… Znam da je i Kiš spominjao cinkere… Je li to zaista tako loše kao se čini?

I.G.: Slobodan Tišma je avangardni umetnik, nešto mlađi od mene. Pre 2 godine dobio je NIN-ovu nagradu za poetski roman Bernardova soba. Samizdat, uz sponzortstvo Kulturnog centara iz Novog Sada, i KC je poslao knjigu na konkurs. Kako se ovde kupuje ono što izazove medijsku prašinu, prvo izdanje od 300 primeraka odmah je razgrabljeno, a da roman nije dobio ovu nagradu, završio bi na margini, poput ostalih Slobodanovih dela, priča se IP Laguna je raskinula ugovor s njim zbog niskog tiraža njegovih prethodnih dela. Interesantno je da ni posle ove nagrade on nema izdavača. Nikome i dalje ne odgovara organski prava i jedina umetnost. Citiraću jednu vašu opasku na ove pojave, a sa vašeg sajta Književnost uživo: S jedne strane ova organska prava, živa umjetnost i s druge ona druga, lažna, uzurpatorska, pokvarena, koja nije ništa…

Po Tišminoj kafkijanskoj autobiografskoj priči Pojačalo i gitara ili Urvidek, snimljen je igrani film. Ja sam glumio Slobodanovog oca. Slobodana lično ne poznajem, veliki je usamljenik, ali su ga upoznali momci iz ekipe filma, išli su po odobrenje i on im je bezuslovno odobrio. Studenti Filmske akademije i Studentskog centra iz Beograda, i NO ‘Svetlost’ i ‘Satibara’, punksi i pripadnici undergrounda, tražili su mene, a ne profesionalnog glumca. A samog Slobodana kao mladog alternativca u sukobu sa bolesnim ocem, bačenim na marginu društva, i zabrinutim nad sudbinom sina buntovnika, glumio je mladi punk Ivan Velisavljević, tada najbolji student Beogradskog univerziteta, sada magistar opšte književnosti i dramaturgije, nažalost, bez zaposlenja, i otac dvoje dece, sinčića od tri i kćerke od nekoliko meseci, a ko sve radi po ustanovama za kulturu, otuda nam kultura srlja u propast, ne samo ovde nego i kod vas, poštena revizija zaposlenih bi sve to iznela na svetlost dana. Film je režirao punk Siniša Dugonjić. Učestvovali smo na mnogim smotrama autorskog filma, titlovan je na engleski. Velisavljević povremeno na Radio Zagrebu vodi emisiju o ex Yu filmu, a za potrebe Radio Beograda adaptirao jer tri moja punk romana: Čizme slobode, Plastično lice i Šljamhaus ili Kuća srama, i za ove adaptacije dobio nagrade.

M.Z.: Recite mi, čini mi se kao da je u Srbiji prisutna ta gruba podjela na službene strukture, da ne kažem sinekure na kojima sjede jedni, malobrojni, ali s pravom glasa te cijela jedna odbačena scena, koji su moderni, avangardni, uvijek protiv sistema, ali očito neprihvatljivih poretku. Ivane, odakle vama ili Slobodanu Tišmi, na primjer, hrabrosti… O čemu se radi, je li to svjesni čin neke pobune? Ili je riječ o spletu okolnosti?

I.G.: Ta podela na podobne i nepodbne nije od danas. Isto je bilo i u ex Yu. Ima je i širom globusa. To je večita borba Dobra protiv Zla, Istine protiv Laži. A otpor takozvanih nepodobnih je svesni čin, otpor prema onima na vlasti i oko nje, čast malobrojnim izuzecima, koji uništavaju prave vrednosti, a ništa im ništa ne fali. Njihova deca u ex Yu bila su zaštićena pred zakonom, ma šta loše da urade, a u vreme raspada i ratova u Yu nisu bila na ratištima, nego su, kao i sada, na koledžima po inostranstvu, ili imaju firme po raznim Devičanskim ostrvima, letuju i zimuju po mondenskim destinacijama, dakle sve ono o čemu je, nekada još netipičnim, pisao Slobodanov otac, Aleksandar Tišma, pa Ivan Ivanović koji je zbog svoje knjige Crveni kralj, o korupciji u Yu fudbalu, robijao dve godine, pa istraživački novinar Dušan Savković, režiseri Želimir Žilnik, Dušan Makavejev, Aleksandar Petrović, Živojin Pavlović, slikar Mića Popović koji je u vreme ex Yu prvi slikao prosjake i sirotinju kraj kontejnera, uz palate Crvene buržoazije i njihovih sledbenika, i mnogi drugi. Bili su i studenski nemiri protiv Crvene buržoazije, dobronamerno su, ali bezuspešno, i studenti ukazivali na tada još netipične ali prisutne devijacije u društvu. Sada su se devijacije duboko ukorenile na svim nivoima, u svim bivšim republikama. Nezaposlenost, prećutna zabrana štrajka, i da se o tome piše, a niko ne štrajkuje iz besa, nego radnici koji idu na posao a ne primaju mesecima ili godinama lični dohodak, a moraju da izmire sve obaveze prema državi, država ne mora prema njima. A kad ste čuli ili čitali da je neki ministar, narodni poslanik, gradonačelnik, direktor, štrajkovao zbog takvih stvari, da im deca gladuju, da im upadaju izvršitelji u domove i sve popisuju i iznose na licitaciju zbog dugova, a njih izbacuju na ulicu, ko je od njih u redu ispred narodnje kuhinje, kontejnera, ili u prihvatilištu sa siromahe? Njima ništa ne fali, grabe sve iz budžeta, i imaju svu vlast. Ako si borac za istinu i pravdu, proglase te neprijateljem naroda a oni su taj famozni neprijatelj, jer napad je najbolja odbrana. Ako si spreman da zažmuriš, i da pišeš o nepostojećem idiličnom životu, kako svima teče med i mleko, sva vrata su ti otvorena, posebno ako si u nekom književnom klanu bliskom vlastima ili tajkunima, nekom tajnom ili javnom društvu najbogatijih i tobože najhumanijih.

12241208_912070068878503_7108864309094494943_n

Selver Viljević prodaje u parku u Tuzli Ivanove knjige, foto: Goran Brekalo

Dakle, ne mogu da lažem sebe i druge da je sve ok. Pisao sam i pisaću kako jeste, i kako živim, i kako žive moji rođaci, prijatelji, susedi, pisaću iz prve ruke, a ne kako mi se naredi, ili da sebe prodam pa da i ja super živim. Gajim veliku ljubav prema čoveku. Šabački pesnik Miki. M. Valski, boem, sirotan koga negiraju mediji, ustanove za kulturu i žiriji za projekte, a ne vole ga ni pesnikinje sa skupocenim šeširima i šminkom, i pesnici u markiranoj odeći i obući, svi tobože aristokratskog porekla, napisao je divan grafit na ulazu u svoj dom: Dobrodošli u sirotinjski raj, u kome caruje ljubav!… Od patnje živim, u ljubavi uživam!… I divno je naslovio svoju samizdat knjigu pesama: LJUBAV TREBA DA SE VOLI!… Ali, očito je da se svuda, pa i u našem regionu voli mržnja. A gde je mržnja, tu nema razuma…

574578_4179462859186_1619769231_n

Autoportret s belom mačkom, Ivan Glišić, 1975.

M.Z.: Da se razumijemo, u Hrvatskoj je sve prepuno klanova i klanića, povezanih interesnih sfera, čini se da je stvar slična i tu i tamo, no kako to da je kod vas puno vas odbačenih i spremnih pa makar i na pasivan otpor… Naime, u nas je otpor iznimka, ne pravilo, štoviše, valjda je Kamov bio zadnji koji ga je javno iskazivao, kasnije sve neko prenemaganje i što je najgore inverzija… Dakle, zanima me kako živite vi ili na primjer Tišma?

Ne pristanemo li na to, prete nam ili nas negiraju, žive pokopaju, kao grobari. Kad proučimo istoriju, oduvek je tako bilo: Zastrašivanje i posrnuće čovečanstva zbog posrnuća svesti, časti i morala. Slavni Botičeli je toliko bio zastrašen strahovladom Inkvizicije, da se u centru Firence odrekao umetnosti, i spalio je skoro sva svoja platna da bi udovoljio tiranu Savonaroli. Mikelanđelo se suprotstavio ne samo Savonaroli nego i rimskom papi, i poduže bio u izganstvu. No, i Savonarola je završio na lomači, ali Čovečanstvo iz svega toga ne izvlači pouke, i dalje sami sebe zaplićemo, sami sebe rasplićemo i u tom rasplitanju još više se zaplićemo. A rešenje je, rekoh, ne u parolama: Isključivost, rat, mržnja, nesreća, nego: Dijalog, mir, ljubav, sreća!

I.G.: Pa i ovde je bunt iznimka, a više ga je jer ovde ima duplo više stanovnika u odnosu na vas. Čitam cela Dalmacija i Istra digla se kad su vaše vlasti želele da od Jadrana naprave kompanije za pronalaženje i eksploataciju nafte. Imate i udrugu Živi zid, koja brani osiromašeni narod od državnih izvršitelja koji im oduzimaju stanove i pokućanstvo zbog duga s kamatama, i izbacuju ih na ulicu. Ovde još nema takve udruge, a izvršitelja ima kao gljiva posle kiše. Mislim da radnička klasa i pošten svet, isto žive i ovde i tamo, bedno i jadno. Pet posto prebogatih drže 95 posto siromašnih. Teško žive i vaši undergraund pisci koje znam. Ovde, Tišma živi skromno. A ja nemam ni bicikl, a kamoli automobil. Primanja su mi ispod proseka. Imam oko 300 eura, a neki političari imaju, čitam, i po 19.000 eura na mesec! Na nekoliko radnih mesta su, pitam se kad stignu na tolika radna mesta, a toliko nezaposlenih. S tom mesečnom platom dotični može svakog meseca da prehrani sedamdeset i šest nezaposlenih, da im daje po 250 eura. I šta radi s tolikim novcima? U sve to uletelo je i sveštenstvo, i sami su postali elita novca i deo vlasti, i samozvana elita duha. Čak je i rimski papa rekao da su se katolički sveštenici izdigli iznad Boga. A preminuli srpski patrijarh Pavle je isto rekao za pravoslavno sveštenstvo. Jednom, video je kroz prozor svoje radne sobe blindirane džipove. Pitao je svog pomoćnika jesu li to tajkuni i ratni profiteri, a pomoćnik je rekao to su naši neki popovi koji su došli kod patrijarha, na sabor. Otuda, na umetnicima je veliki ali i težak zadatak. Moraju da budu svest i savest društva, da se bore protiv mangupa na vlasti i oko nje, protiv zaglupljivanja pučanstva, što neobrazovanije to bolje, daj im pića i igara kroz što češćih raznih festivala i Dana piva, vina, rakije, slanine, kobasice, čvaraka, iz budžeta kojeg samo pučanstvo puni, a slepo kod očiju i s mozgom a bez mozga ne vidi ovu zloupotrebu svog bića, tj svojih života. Ali, rekoh, ima i naroda i umetnika koji su se prodali. Pokojni Momo Kapor je govorio da doušnika ima u svim oblastima, i među glumcima, pevačima, slikarima, piscima, novinarima, ali ima i onih kojima je svega preko glave, pa beže sa balkanskih prostora. To je onaj odliv mozgova. Čitam da je iz Hrvatske samo za sedam dana kad je odobrena radna dozvola za EU, otišlo deset hiljada mladih. A iz Srbije je ovih godina otišlo preko sto hiljada. To je tragedija. Zato spadamo u zemlje u kojima vlada bela kuga, malo se rađa, a kako bi kad ne postoji mogućnost opstanka i bez dece, sem za odabranu manjinu. EU je počela da vraća te mlade azilante sa obrazloženjem da dolaze iz bezbednih zemalja sa političkim i verskim slobodama. Ali od tih sloboda se ne živi, nego od posla i para, a nezaposlenih u Hrvatskoj je preko 300 hiljada a u Srbiji preko sedamstotina hiljada. Sramno je za obe zemlje da umirovljenici izdržavaju svoju decu i decu svoje dece, svoje unuke, i decu svojih unuka. A šta kad umirovljenici umru? Posao cveta bankama, kockarnicama, apotekama i pogrebnim firmama. Odeš u banku i uzmeš kredit. Svratiš do kockarnice da povećaš ulog kako bi vratio kredit s kamatom, skoro sve izgubiš i od stresa se razboliš. Onda ono malo preostalog novca daš na lekove, u međuvremenu se premine i hajde rodbina po pogrebnu opremu, potom na sahranu koja košta čitavo malo bogatstvo jer i popovi imaju svoju tarifu. Postoji iskonska izreka: Sirotinja je i bogu teška, a kamoli vlastodršcima! Ako sam sebi ne pomogneš, i sam o sebi ne misliš i ne brineš, neće ti pomoći ni Bog ni vlast! Ja imam, rekoh, mirovninu 300 evra, a nisam dobio društveni stan, nemam ni bicikl, a 40 godina bio sam prosvetar, pa novinar, pa pisac, a mladi političari, kojima mogu ded da budem, republički i lokalni, i ovde i kod vas, imaju vozne parkove, po dva ili tri stana, vile sa bazenima u elitnim delovima gradova, ručne satove od 10.000 evra, cipele i odelo od 5.000 evra, lepe lične dohotke, bankovne lepe račune, letuju po najpoznatijim svetskim letovalištima. Narodu ne polažu račune otkud im to?

Portret Ivana Glišića, 2013.

M.Z.: Znam da ste veliki poznavatelj Pasolinija, pa znate njegovu sudbinu. Iako književnost omalovažavaju kao nevažnu, zašto je onda pod tolikim pritiskom centara moći, zašto je toliko omalovažena? Dakle, ovo pitam jer znam da ste svjesni Pasolinija negdje u pozadini. I dalje, može li promjena krenuti odozdo, prava, zbiljska, ozbiljna promjena? Za institucije i njihovu korumpiranost tu nema mjesta, to je očito.

I.G.: Pasolini je nagovestio stvaranje novog robovlasničkog društva. Ili Četvrtog Rajha, kako je to nazivao, gde neće biti čista arijevska rasa, nego se udružuju najbogatiji ljudi celoga sveta, bez obzira na boju kože, rasu, jezik, naciju, versku pripadnost. Jedini bog i jedina nacija su im PROFIT I NOVAC. On je nagovestio raspad SSSR-a, Jugoslavije, Varšavskog pakta, jer je išao Moskvu, i krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih dolazio u Zagreb, Rijeku i Beograd, na tribine i filmske festivale i video sve veći jaz između naroda i vlasti. On je imao taj izraz: Mangupi na vlasti; mangupska vlast! Ima nedovršeni roman Nafta, Pazolinijevi prijatelji povremeno objave koji ulomak. Tu govori da su Velike sile formalno u hladnom ratu, potajno se sastaju i dele interesne sfere širom sveta, zbog nafte, rudnih i prirodnih bogatstava. Bio je protiv kolonizacije, protiv rata u Koreji, Alžiru, Vijetnamu. Nagovestio je i ovo što se zbiva u Avganistanu, Siriji, Libiji, Iraku. Velike sile izazovu ratove, na stotine hiljada izbeglica i poginulih, pa se iz svega toga izrodi nego terorizam, a niko od izazivača nesreće niti neko od njihovih nije migrant ili poginuli, strada narod. Čak zaborave i na svoje vojnike koje su uvalili u rat, pa oni preživeli, sada teški invalidi, štrajkuju tražeći ratne dnevnice i mirovnine. Pazolini je govorio: A krojači naših sudbina potpisuju mirovne sporazume, proslavljaju to uz bogatu trpezu, uz viski i kubanske tompuse, uz medije, i dobijaju čak i Nobela za mir. Pazolini je pisao i govorio i o padu obrazovanja i pogubnom uticaju režimskih medija, žute štampe i tabloida, to je po njemu ispiranje mozgova. Družio se sa mladima sa margine i pokušavao da ih prosvetli, angažovao ih je i pri snimanju svojih filmova. Pazolini je bio 1975. kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, ali nije dobio, ubijen je 2. novembra 1975, na veliki katolički praznik Svih svetih. Novinarka Orijana Falači pisala je da na taj praznik ni mafija ne ubija, pisala je o uroti međunarodnih tajnih službi. Pazolinijev tobožnji ubica imao je 17 godina, sad je odrobijao, i u nezavisnim talijanskim medijima, ima snimaka i na youtube, priča da su mu smestili ubistvo, ako ne prizna ubiće mu majku, oca i sestru. Sad su mrtvi te slobodno priča. Orijana je međunarodne tajne službe optuživala i za smrt Hendriksa, Džima Morisona, Dženis Džoplin, Džon Lenona, uvek tobože overdose ili pucao poludeli fan. Pazolinijev film Salo ili sto dana Sodome, nazvala je velikim delom, a ne morbidnim proizvodom morbidne Pazolinijeve mašte. U njemu je Pazolini prikazao šta su oni na vlasti i oko nje, svetovnoj i verskoj, u vreme postojanja fašističke talijanske države Salo (Repubblica Sociale Italiana, fašistička Italija nakon kapitaluacije 1943., op. ur.), radili u Dvorcima uživanja, nad kidnapovanim furlanskim dečacima i devojčicama. Među kidnapovanima bio je i sam Pazolini, sto dvadeset dana, odakle je uz pomoć tada mladog Darija Foa, pobegao. Odrekao se oca musolinijevca. A brata Gvida su ubili slovenački partizani s kojima je bio u odredu, jer se po okončanju rata suprotstavio ideji da Furlanija, tj. Severna Italija (današnji sjeveroistok Italije, provincije Furlanija-Julijska krajina i Veneto, op. ur.), i Trst i Pula pripadnu Jugoslaviji. Ipak, Pula je pripala 1947. O Pazoliniju smo zajedno pisali Antonela Pivac i ja. Antolela je profesorka talijankog, i veliki poznavalac Pazolinija, na Sveučilištu u Splitu i Zadru. Knjigu smo naslovili Moje druženje s Pazolinijem. A obilje materijala dobili smo od Pazolinijeve zadužbine Casa Materna iz Kazarse. On je slabo prevođen u svetu, prve prevode na Balkanu imao je u Hrvatskoj, Mladost iz Zagreba je 1962. objavila Pazolinijev underground roman Žestok život, o mladima sa margine, koje mangupi s vlasti namerno teraju u kriminal da bi imali kartoteke o njima i tako ih držali u šaci. Potom, nedavno,  rvatsko filološko društvo roman Uličari. A pre Antonele i mene, o njemu je pisao profesor Valter Milovan, sa sveučilišta u Puli – Bilješke o Pasoliniju.

M.Z.: Ali ovo je vrlo mučna vizija svijeta: ima li tu neki eshaton, izlaz, neko spasilište?

I.G.: Pazolini je smatrao da je izlaz u paganstvu, u Izumrlim narodima, tj. da ima više demokratije i slobode i pravde u višebožačkom društvu, nego u monizmu, koje je po njemu svojevolja pojedinca. Ili u povratku izvornom socijalizmu, iz prvih godina Oktobarske revolucije. Izuzetno je cenio Če Gevaru, Fidela Kastra i Kubu. Cenio je i braću Kenedi. Smatrao je da braća Kenedi nisu mučki ubijena, čovečanstvo bi krenulo boljim putem. Prezirao je monarhiju, po njemu kraljevi su paraziti koji su stekli bogatstvo otimanjem od naroda ili kolonizacijom. Tako su Španci istrebili Maje, Inke, Acetke, neke zemlje Evrope istrebile su Indijance i napravile zavrzlamu i u Indiji i u Africi i u Australiji. Ja mislim izlaz je u postulatu, nažalost nezaživelog hipi pokreta: Mir, ljubav, sreća!, a ne: Rat, mržnja, nesreća!, i kao u našoj ex Yu Pank Prisnoj Porodici.

M.Z.: Možete mi malo pojasniti?

I.G.: Moram priznati da u ex socijalističkoj Yu nije bilo tako loše skoro do kraja 1968, to kaže i Tišma. Još nije divljala aždaja zvana Crvena buržoazija. Svi smo imali malo, ali isto. U turističkim vodičima imali smo jedini na svetu pet zvezdica za sigurnost svakog pojedinca, profano rečeno – od Vardara pa do Triglava. Za ubistva se jedva znalo. Po raspadu federacije, svaka bivša republika je pri dnu sigurnosti, u svojoj ulici strepiš da te neko ne napadne i pokrade. I ubistva su sada svakodnevna pojava. Onda su škole i radne organizacije forsirale istinske talente u svim oblastima, školstvo i zdravstvo bili su na zavidnoj razini, i besplatno. Mi, tada mladi, išli smo na radne akcije, imali smo brojne časopise u kojima smo objavljivali naše radove. Bilo je mnogo konkursa pod šifrom, i nije se gledalo iz koje si republike. Ja sam sin stolara, radničkog porekla, i na tim konkursima sam osvajao nagrade, pa sam se pojavljivao na susretima pisaca širom Yu, a mladi kompozitori iz svih republika su ih uglazbili. U Hrvatskoj je to radio Rej Ruić, pa imamo i danas voljene snimke: Ulicu jorgovana – Darko Domijan, Večer u Luna parku – Josipa Lisac, Ždrali – Tomislav Ivčić, etc, etc. Posle studentskih nemira i Brozove bolesti, sve je to zamrlo. 1975. otišao sam u London i uleteo u punk, pokret obespravljene radničke klase. Kad je Tito preminuo i kad su se lažni levičari osilili, proganjali su nas plašeći se istine o sebi. Ukinuti su konkursi pod šifrom, ukinuti časopisi za mlade, više nije svaka firma imala svoje kulturno-umetničko i sportsko društvo, i svoje interne medije. Knjigu si mogao da štampaš ako ti odobri komitet i ako imaš tri recenzenta, poznate političke radnike. Cenzori su otpočeli sve da nadgledaju. Pisac Filip David, i onda i sada nepodoban, lepo to ocenjuje kao Pobeda bezumlja. Meni je uništen slog rnr romana Jer znala je mama mene će skrckati levi elementi, u izdanju Džuboksa. Potom i rukopis o malverzacijama u školama, Zdravo Kolumbo ovde Amerika. Ali punk je sve više jačao, odupirao se. Svi smo se znali, posećivali, samofinansirali, imali svoje samizdat novine – fanzine, demo snimke, za moje prve samizdat punk knjige Rockenroll Warriors i Žuti ker, koje su punksi opremili i unutra ima i mnogo njihovih pesama i crteža, novac su skupili punksi iz Ljubljane – Bigor i Viva, Škuc, Mladina, iz Zagreba – Denis Čuilinović Haš, Hađo – bendovi Patareni i Buka, iz Slavonske Požege – Boris Milaković i zin Udarac drito, Beograd- Dragan Pavlov i Šunjka (napisali su prvu punk istoriju u nas, Punk u Yu), mnogi punksi iz Šapca – zin Delirium. Kragujevac – bend KBO. Pula – KUD Idijoti, Novi Sad – Voja Žugić, Stevan Gojkov, pa bendovi Napred u prošlost, Vrisak generacije, etc, etc… Tako smo krajem osamdesetih štampali singlice punk bendovima Pokvarena mašta iz Vinkovaca, Robna kuća iz Beograda, i kasete benda Dža ili Bu. Tako je objavljena i moja i Kečerova knjiga Deca starog Bakunjina, antologija punks pesama i kratke proze. Kečer, alijas Satan Panonski ju je opremio i ilustrovao. Tako su underground umetnici iz Beograda objavili i Kečerovu knjigu Mentalni ranjenik. Nekada nas je u ex Yu bilo mnogo, po celoj ex Yu organizovali smo naše svirke, uz promociju fanzina i knjiga. Planirali smo da osnujemo, na Kečerovoj njivi, umetničku punk koloniju nalik na Fabriku, umetničku radionicu iz Njujorka, Endi Vorhola. Nažalost, nismo imali kamere a tek poneko fotoaparat, te ima veoma, veoma malo snimaka. No, toliko smo uzdrmali javnost, da je tada slobodoumni Treći program TV Beograd snimio jednosatnu emisiju o fenomenu punka, o meni, i bendovima Autopsija iz Rume i Napred u prošlost, iz Bačke Palanke. Teatar mladih iz Osijeka nameravao je da postavi moju punk komediju Žuti ker. No, usledio je rat, a šestočlano ex Yu predsedništvo nije ga sprečilo, čak su ismejali Antu Markovića koji se iz petnih žila zalagao za očuvanje federacije, nam je tada nuđeno da odmah uđemo u EU. A ne kao sada, federacija se raspala, ratovalo se, izmirilo se, i pojedinačno bivše republike ulaze u EU, opet će biti neka vrsta Yu, koja je bila preteča EU. Pazolini bi nam se smejao i rekao: Eto šta su vam uradili i šta vam rade mangupi na vlasti i oni oko njih.

Posle raspada federacije, desetkovan je i naš punk. Ko nestao, ko poginuo, ko obogaljen, ko emigrirao. Čuvam na stotine fanzina i imam nekoliko hiljada pisama ex Yu punksa. Potresno je kad ih čitam. U svakom fotka, pesmica, crtež… Kečer je imao još više, kad smo se pred rat videli kod njega, u selu, vozio me je njegov best frend a moj pobratim Zoran Šalinović iz Vinkovaca, kad smo pripremali knjigu Deca starog Bakunjina, nudio je Kečer da nosim te silne kese. Rekoh a gde da nosim, kad imam sobičak prepun mojih kesa. I ne znam šta je s tim njegovim fanzinima i pismima. No polako se ovih godina punk oporavlja, iako ima velikih muka. Punk oblačenje postao je modni hit, pa se u Srbiji neki kraljevi i kraljice folka, a u Hrvatskoj pop i densa, oblače poput punksa. Neki novi klinci, širom ex Yu, sinovi elite vlasti i novca i samozvane elite duha, predstavljaju se kao punks muzičari i pisci. Ima ih po u luksuznim revijama za slavne i bogate, daju intervjue, knjige im štampaju uz masne honorare, poznati izdavači, idu s bendovima, uvek ista ekipa,  na razne festivale po ex Yu i za sat svirke, priča se, dobiju po nekoliko hiljada evra. Ali ne može o bedi pisati i pevati onaj ko na sve to gleda s prozora luksuznih kuća svojih roditelja i sa ivica kućnih bazena. No imaju podršku medija… Mi, punksi odozdo, iz baze, znamo se međusobno i negiramo ih. Njihovi fanovi ih još nisu pročitali. Strahota od licemerja. Da su pravi punksi pomagali bi nas u štampanju knjiga, fanzina, demo snimaka, diskova. Vodili bi i nas na te njihove svirke i silna gostovanja po medijima i predstavljali naš rad. Eto, danas se i punk, pokret obespravljenih, zloupotrebljava zbog Novca i Profita.

M.Z.: Nego, Ivane, recite mi još jednom ta pank kultura, što ona točno znači, kakva je to vrsta zajednice, što ona konkretno danas može značiti, pustimo na stranu te lažne, prevarante, uzurpatore

I.G. : Kad izuzmemo lažnjake Iz cele ex Yu, punk je bitka za ravnopravnost među ljudima, sa slobodu mišljenja, govora i stvaranja. Nije on samoga sebe izmislio i stvorio. Pank je nadogradnja svega slobodoumnog i dobronamernog, kroz istoriju, i kao takav najpre je buknuo u Engleskoj, jer je sedamdesetih tamo radnička klasa živela kao u konc logoru. Odande smo ga preneli u ex Yu. I sad se pomažemo, kao onda. Meni opremu knjiga rade Darko Miletić iz Trebinja, Vedrana Strižić iz Rijeke, Daniel Radočaj iz Pule. Ima nas i po svetu. Filozof, fanzinaš i slavista, iz vremena takozvanog srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika, Dejvid Stoun, preveo je ovih godina nekoliko mojih punk novela na engleski, a ja neke njegove knjige pesama. A slavista Simon Gončar, mladi krležijanac iz Poljske, preveo je nedavno moje pesme u znak zahvalnosti što sam mu obezbedio literaturu za njegov seminarski o Krleži. Sarađujem i sa fanzinašima iz Čilea, Argentine, Meksika, Kolumbije. Interesantno je da se punk tek sada tamo pojavljuje. I oni imaju istovetne probleme, kapitalizam je svuda isti, neumoljiv, pa kao da smo neka vrsta Nove Internacionale. Tu je i Vasa Radovanović, iz Beograda, nešto mlađi od mene, koji već decenijama izdaje zin Oprem dobro. U Valjevu je Dejan Bogojević, sa svojim Akt zinom. Novi Sad je opet pun novih pravih punksa. I punksi iz Rume se ne daju, svake godine se okupljamo na Ruma Punk Fest. Bude nas stotinak iz cele bivše Yu. Goran Begenišić, stari punks iz Obrenovca (Yusloslav Sun), mladi Selver Viljević, iz BiH, uređuje sajt Punk u Yu, i sajt o klasičnoj muzici, književnosti, slikarstvu i filmu. Nedeljom u parku u Tuzli, prodaje na betonu moje knjige i od tih para dajemo za sajtove. Mnogi od nas su članovi underground udruge DADAnti iz Splita. Većina punksa je izuzetno obrazovana, i iz siromašnih porodica, i skoro svi su i sada nezaposleni, izdržavaju ih ili roditelji ili i roditelje i njih bake i deke umirovljenici. Rekoh, punk je postojao i pre punka, svi novi progresivni pokreti u umetnosti i načinu življenja, kroz istoriju. Sve te ličnosti koje su bile trn u oku društvu, recimo i Leonardo, i Mikelanđelo, i ukleti pesnici i slikari, nadrealisti, dadaisti, fovisti, simbolisti, nabisti, francuski, ruski, talijanski, engleski. Pa Emil Zola sa svojim naturalističkim romanima o surovosti sistema prema radničkoj klasi. Pa Dejvid Herbert Lorens žestoki borac protiv engleskog militarizma, sin rudara, odrekao se engleskog državljanstva i proglasio sebe građaninom sveta. Pa Artur Rembo, Antonen Arto, Majakovski, Bukovski, Selindžer, Keruak, Vorhol, Oldos Haksli i roman Vrli novi svet, Solženjicin, pa Krleža čija su sva dela punk pre punka, otpor eksploatatorima, pa Džarmuš, Fazbinder, Venders…etc, etc, etc… Dakle, punk je nastao nadogradnjom svega najboljeg i buntovnog. I ne samo punk, nego i underground i avangarda. Da li će istrajati u protiv mangupa i lažnjaka, pokazaće budućnost. Mnogo je nasrtaja na nas, sa svih strana. Tišma smatra čak i ako ostaneš sam, niko tvoje stavove ne može da otme ako ti ne dopustiš.

M.Z.: Pa dobro, što onda čini vrijednosnu vertikalu, kako se onda može nakon svega znati što je vrijedno, a što je smeće i lažno?

I.G.: Mislim da nije neskromno reći da punk i underground čine tu vrednosnu vertikalu, koja dolazi odozdo, iz prave baze i pravih temelja obespravljenih ali svesnih sebe i svoj položaja, i drugih i njihovog položaja, ono što dolazi odozgo: Ti si rob a ja tvoj robovlasnik! U vreme Tita, za njegovog života, ipak se, rekoh, cenila vrednost. Ali pred njegovu smrt i posle nje, Partija, Crvena buržoazija, danas skoro svi kapitalisti, odlučivala je o tebi i da li ćeš biti u medijima i u antologijama. Ni sad nije bolje. Menadžeri zvone na vrata i nude ti da te, bez obzira na tvoju vrednost, stave u leksikon, enciklopediju i antologiju za 5 evra po stranici, ti plaćaš, i da kad izađe book kupiš 2 primerka po 15 evra. Nedavno se ovde pojavila La Rusova enciklopedija, i nigde Andrića, Crnjanskog, Isidore Sekulić, mog pradede Milovana Glišića, ni čuvenog novinara Dušana Savkovića, koji je prvi pisao o žestokim momcima u ex Yu, i prvi provalio kako su se neki federalni i republički funkcioneri u ex Yu bogatili. Razvedu se i dobiju društveni stan, jedan supruga, jedan suprug, po jedan svako dete. Ili odu u inostranstvo, Švajcarska, da se leče od kancera, a ništa im nije, nego se nakupe para u dogovoru s nekim lekarima odande. Malo je poznato da je Krleža pružio Savkoviću podršku i rekao da je sve to tačno, jer su i njemu predlagali podelu para, da Bela ode na lečenje u inostranstvo o trošku vlade, ali Krleža je odbio i rekao ima on svojih para, od autorskih tantijema. U enciklopediji samo oni na vlasti i oko nje. Kad je filijala iz Pariza uložila prigovor, izdavač je kupcima poslao ovitke za svaki tom. I na prvom pozadi stavio Andrića, šture podatke i fotku, na drugom Crnjanskog, a na trećoj Isidoru Sekulić. Sad je u modi da svaki grad ima Leksikon svojih značajnih ljudi. I tu nema nas, stavljaju političare i umetnike koji su odani vlastima, i svetovnim i crkvenim. Iako me ima u američkim enciklopedijama Serbian musicians, Serbian writers, nema me u knjizi Poznati Šapčani! I ne samo mene, nego i ovdašnjih mnogih režisera, glumaca, muzičara, pisaca, slikara. Neko mi reče u Beogradu se otvorio Muzej panka a u pripremi je Muzej rnr. No, čim je to pod okriljem vlasti, nas verovatno neće biti. Plašim se da ne objave Punk enciklopediju i da stave samo svoje i sebe, a nas, izvorne punkse, da otpišu. Sad je u modi otpisivanje i rashodovanje. Iz knjižnica se rashoduju knjige o partizanima, o Marksu, Lenjinu, Brozu. Ako želiš da proučavaš to doba i njih, nema ništa, kao da nije postojalo. To je nedopustivo. Knjižnice moraju sve knjige da čuvaju, ako ih rashoduju rashodovali su deo istorije svoga naroda, a ne da se spaljuju kao ona u Aleksandriji. Ili kad su spaljivana čitališta u vreme firera i dučea. Ugledni srpski akademik i književnik Ljubomir Simović izneo je neverovatan podatak, za 10.000 evra možeš postati dopisni član Aklademije nauke i umetnosti! I da možeš kupiti bilo koju nagradu, iz bilo koje oblasti. Uticajni poluobrazovani političari postaju počasni akademici i doktori nauka! Raspiše se konkurs za najbolje umetničko ostvarenje i traže da navedeš ime, prezime, broj ličnjaka, tekućeg i žiro računa. I veli Simović: provere u banci koliki ti je konto i onda u potaji pošalju menadžera, kupiš nagradu a u medijima trubiš da si nagradu dobio. Čuvena književnica Svetlana Velmar Janković izjadala se u vezi nacionalne penzije. Uslov je da si umetnik bez primanja i bez imovine, a njoj dodelili iako nije konkurisala. I ona odbije, kaže nije pohlepna. A tu penziju od 500 evra mesečno, dobili su čak i neki kraljevi i kraljice folka, koji za koncert dobiju 20.000 evra, a za Novu godinu i do 100.000 evra. Od tada, ni Simovića ni Velmarke, nedavno je preminula, nema u medijima. Neko mi reče: neće valjda i njih da rashoduju i da u školske programe uvedu učesnike rijaliti programa tipa Veliki brat, Parovi, Farma, a već su ih uveli na rafove sajmova, knjižara, biblioteka, i na top liste bestselera? Pre nekoliko godina ovde je malo falilo da rashoduju Čarls Darvina. Imali smo neku ministarku obrazovanja koja se pobunila protiv Darvina i njegove teorije o evoluciji i postanku. Rekla je da ona nije postala od amebe ili od majmuna, nego su joj koreni božanski, te Darvina treba izbaciti iz škola i biblioteka. Iz toga se izrodila afera, ceo svet nam se smejao, pa je Darvin ostao u školama i na rafovima biblioteka, a ova gospođa više nije u vrhu vlasti, i ime joj se zaboravilo. I neprilično je da su dve najslavnije žene kod vas i kod nas, dve kraljice estrade, jedna vaša teta, pop pevačica i jedna naša baka, loto devojka, obe imaju kućne porniće, i umesto da budu anatemisane, one su zahvaljujući ovim snimcima stekle još veću slavu, postale su uzor pa su kućne porniće počeli da snimaju i osnovci. U nas je mnogo tv rijaliti programa. U jednom je zvezda žestoki momak koji treba da ide na osmogodišnju robiju, no odlazak mu nekoliko puta odlažu da ne bi propao taj rijaliti tv program.

Niko od nas pre rođenja nije imao katalog da bira svoje roditelje, veru, naciju, jezik, boju kože. To smo što smo. Ali imamo jedan jedini izbor, da posle rođenja budemo Zveri ili Ljudi. Mi smo odabrali da budemo ljudi u pravom značenju. I ne udružujemo se poput velikog Brata i Familije zarad Novca i Profita, nego zarad istine i biblijskog: ljubi bližnjeg svog; ne kradi, ne laži,  ne ubij…

I onda čemu mi da se nadamo, ili da odlazimo sa ovih prostora, da postanemo deo čete Odliv mozgova, ili da ostanemo i da se samoorganizujemo kao punksi u ex Yu, i da kroz naša dela ošinemo devijacije. Naš moto je u ex Yu bio, a ja sam ga preneo punksima: Niko od nas pre rođenja nije imao katalog da bira svoje roditelje, veru, naciju, jezik, boju kože. To smo što smo. Ali imamo jedan jedini izbor, da posle rođenja budemo Zveri ili Ljudi. Mi smo odabrali da budemo ljudi u pravom značenju. I ne udružujemo se poput velikog Brata i Familije zarad Novca i Profita, nego zarad istine i biblijskog: ljubi bližnjeg svog; ne kradi, ne laži,  ne ubij…  I zato smo nevoljeni. Ali svoji! Većina punksa i undergraund stvaralaca je bez para, put je preskup, više ne možemo jedni drugima slati pošiljke, razmenu fanzina, knjiga, diskova. Paket do 1kg košta od 20 do 48 evra, a fanzin, knjiga i disk ukupno budu 5 eura. Onda muke s putovanjima, karte preskupe, ili čekaš na vizu, ili se političari zavade pa rampe na graničnim prelazima spuštene i čekaš satima, pa i danimna i vratiš se kući. Političari nemaju te probleme, imaju diplomatske pasoše, poštu i avione. Nedavno je jedan punk bend iz Osjeka trebalo da gostuje u Beogradu, i ja da nastupim, no ništa od toga. Tražili su im na obe granice brdo papira i radne dozvole, za sat ili dva svirke. Jedan punk lepo reče: nekada je bilo – Proleteri svih zemalja ujedinite se protiv eksploatatora! A sada je – Eksploatatori svih zemalja ujedinite se protiv proletera! O tome sam napisao stihove Hej radniče, na repertoaru je uličnih underground muzičara Horkestar, ima nekoliko verzija na Youtubeu.

M.Z.: Na kraju, sve to sužava prostor djelovanja. Vidim da ste vrlo aktivni na društvenim mrežama, vidim da puno djelujete putem samizdata i jedne off off kulturne scene, sve to sigurno ne nailazi ni na kakav odaziv ikakvih većih izdavača, a kamo li neke službene, institucionalne kulture…

I.G.: Nažalost, društvene mreže postale su nam skoro jedini kontakt, ali i to je skupo, mladi su bez posla i para, a mi stariji jedva imamo za hranu i za namete državne-struja, voda, smeće, grejanje, stanarina… pa je neizvesno dokle ćemo i tu biti. A izdavači? Kad šaljemo  izdavačima rukopis, kažu super je ali to niko kupiti neće, ili će imati probleme s vlastima,  nego štampaju rukopise koji nisu problematični, u kojima je istina izbačena, a koji će imati tiraž preko 10.000, a to su, rekoh, rukopisi učesnika rijaliti tv programa, silikonskih pevačica, starleta, polupismenih i poluobrazovanih, nekih tv voditeljki, a u knjigama pišu o tobože aristokratskom poreklu, a po prvom kolenu su sa sela, a po drugom, poput svih nas, od ameba i homosapijensa. Nalet je i ljubića američkih i engleskih spisateljica, i spisatelja krimića. Pa priručnici tipa: Kako postati brzo i lako milioner. Kako s magarca skočiti na konja, to jest s bicikla u BMW? Tako je širom sveta, kažu naši punksi odande. Naša dela su na ledu, jer ISTINA BOLI! A ni jedan sistem nije za istinu o sebi. I daju ti šansu ako si ropski poslušan, ili kad procene da njima odgovara tvoj način poimanja života i pisanja, a to je pred republičke ili lokalne izbore. Onda preuzmu tvoje kritičke stavove, i kažu sve će to oni srediti, i biće bolje. I kad pobede, opet teraju po starom, na tebe zaborave ili te u potaji opet stave na crnu listu. Njima sve bolje, pučanstvu sve gore. Narod steže kaiš, a oni buše nove rupe da im kaiš ne pukne od debelih trbuha. A pučanstvo? Jedan punks reče: Koji je to sadomazohizam. Ili oni odozgo trpaju u vodu kojekave sedative pa se pučanstvu crnobeli život čini ružičast. A čitam na Google, republike bivše Yu među prvima su po korišćenju bromazepama, bensadina, etc, etc…

Na sajmovima knjiga je nemoguće imati štand jer hale su kupili tajkuni i deru zakupninom, pa je tako na Beogradskom sajmu ove godine najprodavanija knjiga neke manekenke, a opširna monografija o Vuku Karadžiću nije prodata. Jedan pesnik razočaran što mu niko nije prišao na štandu, po zatvaranju sajma delio je kod beogradske autobuske stanice svoje knjige. Privela ga je komunalna policija jer uznemirava javnost. On je uložio prigovor i rekao da je uznemiravanje javnosti ono što mediji i društvo u celini propagiraju. Kič i glamur. A kič je glamur nižih slojeva, dok je glamur kič viših slojeva. Jedno te isto. Tu i tamo i mi dobijemo šansu. Prošle godine smo Daniel Radočaj i ja bili na sajmu, i ove smo, ispred knjižare ROCKMARK, za rnr i punk. I izazvali smo pažnju. Sem ove knjižare, i još poneke, ostale ne primaju naše knjige, diskove i fanzine. I kad prihvate, nama se ne isplati. Recimo za zin, disk ili knjigu koja košta ovde 200 dinara, kad se odbije pdv, porez na autorski, pa uplata za socijalno i zdravstveno, pa 30% usluga knjižare, pa 10% Autorskoj agenici preko koje kontaktiraš s knjižarama, na kraju od 200 dinara dobiješ 2 dinara. I kako od toga da vratiš kredit koji si uzeo za štampanje, i to s kamatom? Tu uspevaju samo miljenici vlasti, stranaka i tajkuna. Čitam na internetu, pisci tih šund ali hit rukopisa, dobijaju po autorskom araku, tabaku, 150 eura, arak je 16 strana, a hvale se da za promocije žirom dežele dobijaju za sat vremena i do 400 evra! Nema neke pomoći ni od konkursa za projekte, bilo lokalnih, bilo republičkih. Ove godine je svetski čuveni džez pijanista Vasil Hadžimanov odbijen od Ministarstva kulture za pomoć odlaska u Pariz, na Dane svetskog džeza. I on je tu svoju molbu i taj njihov odgovor okačio na svoj fejs i tviter. A mladi stvaraoci se bune što se na Evroviziju ide bez konkursa, nego ovde organizator odabere kompozitora po svom nahođenju, i pevače, a u ex Yu to je bio javni konkurs, s mnogo kompozitora, tekstopisaca, pevača, pa ide najbolji glasanjem žirija i publike.

M.Z.: Znamo da nemate predstavljanja svojih knjiga, odnosno da su rijetka. Zašto?

I.G.: Uslovi za promocije nisu se izmenili još od vremena Brozove bolesti i smrti, u ex Yu. I sada, kao u vreme posle Broza, vreme koje vlastodršci toliko napadaju, a ne vide kako je sad, moraš ustanovama za kulturu da napišeš molbu i dostaviš knjigu. Potom tajanstveni Upravni odbor, ne zna se ni ko su, ni šta su, ni kakvo delo imaju, i da li imaju, procenjuje i ocenjuje podobnost tvoje knjige i tebe, i mesecima čekaš odgovor. Stigne, pa ili te odbiju, ili ti odobre i organizuju ti promociju i lep honorar ti daju, koji se kreće od 40 do čak 400 evra, kako gde, kako kome. Ili ti kažu može, ako platiš salu, tehniku, voditelje, muziku, čistačicu. I to ispadne oko 200 evra. Plus 50 ako kupiš iće i piće. E, meni se dva do tri puta dogodilo da me odbiju ili mi uslove da sve to platim, a ne umem sponzora da nađem, a mesečna primanja su mi koliko se traže da platim. I onda nema promocije, jer su mi knjige samizdat,  nemam prolaznost ni za projekte. Tako se dogodi da kupim katalogizaciju, kupuje se, pa nemam para da knjigu odmah štampam, nego posle godinu ili dve, a na katalogizaciji bude godina kad si je kupio. Cene mojih knjiga su nonprofit, od 1 evro, najviše do tri i po, a podobnih spisatelja i spisateljica bude i do 20 evra, čak ustanove i otkupe koji paket, uz onaj lep honorar, ali moji čitaoci su srednjoškolci, studenti i radnici, ljudi bez para i uglavnom punksi. Pa se oni, kao u ex Yu, ponekad organizuju, daju mi koju kintu za štampanje knjige, posle podelimo primerke, i prirede mi promociju po mestima gde se okupljaju, i dođu po mene kolima nečijim, i vrate me, ili ako je bliže plate mi bus, povratnu. Na promociju budu i svirke punk bendova, i to je to. Bolje od glamuroznih promocija po ustanovama za kulturu, buketi cveća, pokloni u vidu flaša viskija, mediji na sve strane, gala klopa, a ne burek i jogurt. Kao dete radnika, i ne pripadam tom svetu jadnog i čemernog glamura, elite novca, vlasti i samozvane elite duha, kao što ne pripadaju ni moji čitaoci i prijatelji… Ja sam imao četiri promocije za 6o godina mog rada. Prva 1975. je zabranjena, knjigu je opremio likovno Milić od Mačve, a recenzenti su bili Mika Antić i Vasko Popa, pripadnici tadašnjeg crnog talasa u umetnosti. Druga 1993., u Šapcu stopirana jer sam bez razloga optužen da sam u to vreme izazvao štrajk maturanata Srbije, držali su naime moju knjigu Ura ura matura, ali u Beogradu je na promociji bilo preko 700 mladih. Treća 2003., u Beogradu, u Konaku knjeginje Ljubice, kad sam dobio nagradu za knjigu o Isidori Sekulić. Četvrta je bila ove godine, 7.7. u Zagrebu, na Gvozdu 23, kad smo Daniel Radočaj i ja promovisali zajedničku punk knjigu Vodič kroz Krležu, u izdanju Studija TiM iz Rijeke, i bili smo divno prihvaćeni i to od publike koja nema dodira s pankom, ali je i sama prokužila suštinu života, kao i Krleža. Pa njegovi Glembajevi priča su o ratnim profiterima, ubicama i tajkunima, koji su opljačkali velike novce i postali elita novca i tobože duha. Otuda, Krleža nije ni danas voljen. Ex Yu je prepuna Glembajevih. Pa Krležina divna poema o mladom pesniku koji nosi izdavačima svoje pesme „na ogled“, i biva ismejan a prolaze spisateljice koje se podaju vlasnicima tih kuća. Ali, samovolja nazovi kulturologa je velika. Na primer, Šabac je bio u vreme pojave rokenrola jedan od važnih punktova, sastajali smo se u Domu omladine koji nam je dao i ključeve i nikada to nismo zloupotrebili. Imali smo rnr, časopise, Klub mladih stvaralaca, bio sam predsednik, Klub zavičajnih studenata, Boje i reči – grupu pesnika, slikara i recitatora. Pre dve godine Dom, sada Kulturni centar proslavljao je 50 godina rada. Nisu imali svu dokumentaciju, pa smo se stari rokeri organizovali i dali im za kataloge , za izložbu, trebalo je da nas bude i u timu za monografiju. Dobili smo pozivnice za svečanost uz napomenu dobićemo i zahvalnice. Odemo, a zahvalnice dobiše sadašnje strukture na vlasti, oni koji onda nisu ni bile rođeni. Kad sam pitao zašto ne mi, rekoše: Jao, zaboravili smo na vas! Pa kako nas niste zaboravili kad ste od nas tražili dokumentaciju? I napustimo proslavu. Zaista jadno i nedolično, tim pre jer mogu deca da nam budu, i još sebe nazivaju kulturnim poslenicima! Brozu su zamerali da je istoriju od sebe, a sad oni pišu od sebe. Broz je mala beba u odnosu na njih. Misle li o tome da se jednoga dana i njima mogu dogoditi ovakve stvari? Inače, učestovao sam kao promoter na nekim promocijama. U publici ima i malograđanštine, uglavnom osobe na položajima. Povedu decu. Novorođenčad plače, roditelji ih utišavaju. Starija deca trče po sali ili se popnu na binu, zure u nas, pipkaju nas, pa nas ometaju. Roditelji ih fotkaju. Neki iz publike revoltirani odu, nekima je ovo slatko. Iste večeri roditelji lepe ove fotke sa svojom decom na fejs, i eto na stotine lajkova: Kako su slatki! Katastrofa od primtivizma. Isto je i na otvaranju izložbi, bude čak i na premijerama u teatru, na koncertima klasične muzike. Toga nema na punk gigovima.

M.Z.: Dakle, ovo nas vraća na početak, na nagrade, Slobodan Tišma je ipak na kraju dobio NIN-ovu nagradu. Kako se na kraju dogodio eksces, nazovimo ga „slučaj Aleksandra Tišme“, kako je jedan takav off pisac dobio nagradu, zašto nije dobio neki eskapist i ljubitelj nesmiješnih komedija ili pak neki lažni tragičar? Je li to neka napuklina?

I.G.: Tih nedelja, rekoh, akademici Ljubomir Simović i Svetlana Velmar Janković pokrenuli su lavinu o nameštenim i kupljenim nagradama i hit piscima. Npr, ja sam poslao moj samizdat roman Pasja nedelja, na konkurs časopisa Braničevo, Požarevac, ali ubrzo je u Politici objavljen oglas, organizator poništava konkurs jer ima strahovite pritiske od nekih uticajnih političara kome da se dodeli nagrada, te poništavaju konkurs. Nisu objavili koji su to političari i koji je to njihov omiljeni pisac. I otuda, veliko iznenađenje je bilo kad je Slobodan Tišma dobio nagradu NIN-a. Pričalo se i pisalo, da li je istinito ili ne, ne znam, koliko ljudi toliko ćudi, da je žiri tako oprao bar sebe od optužbi kako se dele nagrade, i da članovi žirija za godinu dana ne mogu pročitati sve pristigle romane, bude ih po 170, nego s gomile uzmu da čitaju one na koje im neko moćan skrene pažnju, ili one koji im pomognu u pranju ruku. Slobodan je, pisalo je, a rekao je i u intervjuima, nagradu primio ravnodušno. Odbio da ide po Srbiji s književnim kritičarima, na poziv ustanova za kulturu. Dok nije dobio nagradu, nudio se sam ustanovama za kulturu da promoviše svoje knjige i da sviraju njegovi punk bendovi La strada i Luna. Svi su ga odbili, kao i mene, i mnoge druge, uz obrazloženje može da gostuje ako plati salu i režijske troškove, poprilično velike. Posle nagrade, zvali su ga, molili da im dođe i pitali koji su njegovi uslovi. On ih je odbio. Ima i dalje svoje JA. A to s kritičarima? Dok nije dobio nagradu, nisu ni obraćali pažnju na njega, ili su veoma loše pisali o nama punksima, pa sad ih neće s njima da krstari po Srbiji i ex Yu i da kritičari zarađuju honorare na njegovom znoju i suzama. Povukao se, i nerado daje intervjue i nerado nastupa u medijima i, rekoh, opet nema izdavača. Tu je problem i s medijima. Vidim na društvenim mrežama da smo po istraživanu EU, po slobodi medija pri dnu, ovo se odnosi na sve ex Yu republike. Otuda, undergraund i avangardnih stvaraoca tako malo u novinama i na tv. Ima poziva, ali novinari kažu: Nemojte o škatljivim temama, samo o lepom. Pa suština i jeste u škatljivim temama, tu je Istina. I kako da govorim o lepim stvarima, kad malo toga lepog ima u mom životu ili u životima jadnog naroda. I treba o tome pisati i govoriti, da bi se zlo iskorenilo, da krenemo u bolju i pravedniju budućnost, a ne da se taji, stavlja se pod sag.

M.Z.: Otkuda u vama i pored svih ovih tegoba, i vaših godina, i dalje toliko kreativno neposustajanje, tolika energija?

I.G.: Najpre, vršim odabri ljudi s kojima se družim i sarađujem i koji me pune pozitivom, ali i ja njih. No, i onim drugim, neodabranim, i onima koji me žestoko povrede terani zlobom i zavišću, šaljem pozitivnu energiju, njihovoj negativnoj, tj destruktivnoj energiji kojom uzvraćaju na moju pozitivnu, ne dopuštam da me obuzme i svlada, nego je preoblikujem unutar sebe ne u unutrašnji bes, od toga možeš dobiti čir na želucu, nego u kreativnu energiju. I to mi još više daje i snagu i volju da istrajem i da radim u borbi protiv Zla u nama i oko nas. I protiv licemerja elite novca i vlasti, bilo svetovne, bilo verske, bilo vojne, i samozvane elite duha. Neki od njih, koristeći svoje jadne fotelje, i sad sastavljaju liste takozvanog nepodobnog Crnog talasa, a sebe, male inkvizitore, smatraju podobnim i Belim talasom. Iako pred zakonom i ustavom i pred Bogom svi imamo ista prava, ispada imaju samo oni, a mi im pašemo jedino kao poslušno glasačko telo i topovsko meso. Ne pristanemo li na to, prete nam ili nas negiraju, žive pokopaju, kao grobari. Kad proučimo istoriju, oduvek je tako bilo: Zastrašivanje i posrnuće čovečanstva zbog posrnuća svesti, časti i morala. Slavni Botičeli je toliko bio zastrašen strahovladom Inkvizicije, da se u centru Firence odrekao umetnosti, i spalio je skoro sva svoja platna da bi udovoljio tiranu Savonaroli. Mikelanđelo se suprotstavio ne samo Savonaroli nego i rimskom papi, i poduže bio u izganstvu. No, i Savonarola je završio na lomači, ali Čovečanstvo iz svega toga ne izvlači pouke, i dalje sami sebe zaplićemo, sami sebe rasplićemo i u tom rasplitanju još više se zaplićemo. A rešenje je, rekoh, ne u parolama: Isključivost, rat, mržnja, nesreća, nego: Dijalog, mir, ljubav, sreća!

Razgovarao: Milan Zagorac

 

 

Danijela Bačić Karković: Rekvijem za oca – oltar za majku

Tekst je objavljen u knjizi Roba s potpisom 2013. godine
Priroda me obdari neobičnom trpljivošću i u toj se vježbah u kući moje sestre. Ona me držaše dosta robski, a ja joj se ne otimah, jer me u sriedi moje braće ruglo očekivaše… Neljubljah matere, jer neokusih nikad njezine njege, nikada poljubca materina, ali čistom savješću mogu reči: da ju nijedno diete neštovaše poput mene, niti neimaše tolike brige do njene smrti kao ja… Dragojla Jarnević1
Zašto me je smrt moje majke tako žestoko potresla? Simone de Beauvoir Može li se pobjeći od mrtvog oca? Kad je mrtav otac mrtav? Vedrana Rudan

Posuđujem i spajam naslove dvàju književnih djela2 kako bih naslovila tekst kojim se podjednako fokusiram na tanatosferu i obiteljsku mikrosferu iz perspektive sinova i kćeri. Što je zajedničko djelima koje priručno nazivam smrtopisom? Evo tih djela: Mjesto Annie Ernaux, Roppongi. Rekvijem za oca Josefa Winklera, Oltar za majku Ferdinanda Camona, Dabogda te majka rodila Vedrane Rudan i Otac Miljenka Jergovića. Uz objekcije na navedena djela zakratko zastajem na još ponekom tekstu komplementarnoga pristupa (Vrlo blaga smrt Simone de Beauvoir, Stranac Alberta Camusa, Krležin Povratak Filipa Latinovicza3).
Nanizani su naslovi ispovijesti s manje ili više estetske intendiranosti. Beletrizirane ispovijesti. Radi se o tzv. istinama srca, subjektivnim optikama zainteresirane strane koja i da hoće, ne može biti indiferentna na pripovjedni ishod. Za točnost podatka. Za poziciju, impostaciju, za pravi ton, kolorit i najvažnije od svega: za problem (ne)priopćivosti osobne/obiteljske istine/istinā. Svatko od njih u nekom dijelu ispovjedna opisa zastane nad evokacijskim sekvencama i nadvito nad svoje pisanje retorički priupita nije li što propušteno, što iskrivljeno, događa li se kičerska izdaja istine? Ne pretjerujem li? Također: Da li je sve baš tako jednostavno? (Rudan: 212). Najmanje estetizacijskih nadogradnji ima u Annie Ernoux:
(…) da bih prikazala život koji je bio podvrgnut nužnosti, nemam prava zauzeti ponajprije umjetničko stajalište ni nastojati da napišem nešto «oduševljavajuće» i «dirljivo».(…) nikakve poezije sjećanja ni vedre poruge (Ernaux: 16).
Ako se pretpostavi da stilsko-jezična mikro- i makrostrukturna gradba, da događajno-ugođajni spektar i pròtok likova uobičajeno tendiraju prema rizomskoj raskoši, bilo u pravcu (novo)povijesnoga, (pseudo)dokumentarnoga, filozofskoga, Familienfuge (genealoškog), romana-rijeke, cestopisna romana, queer proze ili koje druge žanrovske realizacije, onda je demfanje ekspresivnih pripovjednih alatki i difuzne prozne rešetke u Mjestu krajnje dosljedno te po tome odudara od drugih navedenih, također kratkih djela. Ispovjedni vremeplov kontrolira jezgrovitim iskazima, kao s velike emocionalne distance, kratkim, iskrzanim rečenicama, monolitima, primjerice:
(…) Uljudnost između roditelja i djece dugo mi je bila misterij.(51)
(…) Unutar obitelji znali smo razgovarati samo svadljivo. (isto)
(…) Jeli smo u tišini. Kod kuće se nikad nisam smijala. (56)
(…) Otac je ušao u kategoriju priprostih ili skromnih ili jednostavnih ljudi. (istaknula E., str. 57)
(…) Majka: „ Što ćete, on je čovjek sa sela“ (za supruga, autoričina oca, op. D. B. K., str.47)
(…) Možda pišem zbog toga što jedno drugom više nismo imali što reći. (str. 60)
(…) U kući se nikad ništa nije popravljalo; ravnodušnost prema stvarima. (74)
Mjestom (La place, 1983) autorica portretira oca petnaest godina nakon što je umro. Po vlastitom je priznanju pokušala s romanom o ocu, no nije išlo: Zatim sam počela pisati roman u kojem je on bio glavni lik. Osjećaj gađenja uslijed pripovijedanja. Odnedavna znam da roman nije moguć (Ernaux: 16). Krenula je u plosnato pisanje (autoričina sintagma) kojim nastoji umanjiti dis/eu/femističko patvorenje. U novim prozama naglašenije tematizira majku, također posmrtno4. Valjalo bi drugom prilikom usporediti intonativne rastere u njenom hommageu ocu spram onoga posvećenoga majci. Koliko je pritom ustrajala u nadilaženju nostalgije, patetike5, poruge? (Mjesto: 32)
Camusov Stranac (L’Étranger, 1942.), primjerice, omalena je knjižica minimalističke eksplikativnosti, škrte osnovne faktografije, linearnoga sižea, a maksimalne (s)misaone redundancije. Osnovano međašni. U tom pravcu nastavlja Annie Ernaux. Ogoljeni narativ rezultat je odmaka od metaforičke ornamentike i dubinskoga geštalta ne samo u Mjestu, nego je i stilsko-ekspresivna dominanta u Camonovu Oltaru. Uz to, Oltar lavira između pseudoinfantilnog diskursa – dječjeg oka – i filozofsko-meditacijskih fragmenata, a sve krajnje pregnantno. Camon je, kao usput, na polovici ispričanog zapisao:
Ovo će biti kratka knjiga, jer zapravo nije nego epitaf (str. 57).
Svako od navedenih djela prorađuje smrt roditelja kao inicijalnu točku oko koje organizira zrcaljenje obiteljske i intimne prošlosti te svoga emocionalnoga mjesta u njoj. Premda iz različitih nacionalnih književnosti, u nekim su tehnološkim i gledišnim elementima dodirni, čak istovrsni. Slijednici su velikih književnih epoha. Talijanskoga verizma i neorealizma u Camona, francuskoga novovalnog romana nakon Duras, Yourcenar, Sarraute u Annie Ernaux, odjeka Musila i Schnitzlera te Th. Mannove, Horváthove i Bernhardove ironijske imposture u Winklera.
Ista je u njih nakana: pisanje kao katarza. Povodi mogu biti mnogi; ovdje je u fokusu umiranje i smrt roditelja. Ako je tako da je pisanje terapijski i profilaktički projekt – što poneki pisci otvoreno priznaju – onda je tiskanje, ekranizacija, inscenacija, performans, javno čitanje i sl. testiranje katarze. Javnost/čitatelj i gledatelj kao svjedok optužbe/praštanja moćni je katalizator traumatskog utjelovljenja. Pisanje kao traženje osobne istine, razgrtanje nakalemljenih ideologema, introjiciranih dogmi, povrede-na-povredu, samoprijekora. Povrede koja prethodi roditeljskim smrtima, ali se s tim smrtima aktualizira. Sahrana umrloga jest ekshumacija zaglavljenog ožiljka. Umrli bližnji zapravo je neumrli, nesahranjiv. Intrapsihička kripta:
(…) nije li nevjerojatno da ja u šezdesetoj (…) stalno gledam mrtvog oca kako urla, mlati, psuje, prijeti, reži, davi, pljuje, udara… Ja sam u šezdesetoj djevojčica koja se boji zlog oca? (Rudan: 212)
Narativ u romanu Dabogda te majka rodila Vedrane Rudan gradi se od podjednake zastupljenosti ispovjednih i imaginacijskih rukavaca. Autofikcionalnih, hiperbolizacijskih6 jezičnom i doživljajnom ekscesnošću zbog dugo potiskivane prepasti na očeve incestuozne i druge eskapade i majčin skotom, njenu apatiju, alkoholizam, nečinjenje. Roman je poslužio kao reinscenacija dugotrajnih povreda produženih do u pripovjednu sadašnjost junakinje koja u prvome licu, prepletom dvaju kronotopa – onda/ondje i sada/ovdje preispituje svoje otpore na zaglavljena sjećanja. Važnije: nerealizirane – potiskivane – otpore na roditeljsko nasilje. Osjećajni cirkulus viciȏsus iscrpljujućeg spektra u kojem krivi su (mi) – kriva sam (im)/ lošim roditeljima – loša kći dopunjuju interpolirane priče u priči, polemičko-kritičke natuknice o bračnom nasilju, pretučenim ženama, stradaloj djeci vozača-siledžija, hrabrom telefonu, zlostavljanoj djeci i drugome.
Jergovićev je Otac poduži tekst od skoro 160 stranica i pedesetak dužinom nejednakih cjelina. Ima komprimiranih zabilješki, kraćih od stranice, poput one kojom obnavlja trenutke nedavnoga Sarajeva pod četničkom opsadom, očev strah o tome je li mu sin (autor eseja) preživio granatiranje te je stoga naglo, nakratko ostavio pacijente
(…) premda je za deset minuta trebala biti vizita, pa je onako u bijelome mantilu (…) istrčao van, na ulice po kojima su, poput ljetne kiše, sve jače pljuštale granate, pa je trčao, onako vremešan i debeo, sve do Mejtaša i Sepetarevca, izbezumljen mišlju da sam poginuo (glava XXXIV, str. 97).
Autor ga naziva popodnevnim, nedjeljnim esejem (str. 95). Dodaje i pridjev: oproštajni. Premda mu nije primarnim ciljem, tekst naginje k beletriziranom višku (dobra književnost) pri nekim orisima, npr. bake Štefanije, sarajevskog melting pota, bolničkih olfaktivno-vizualnih veduta, genealoškog krokija uz očevo portretiranje. Ima jaku raspravnu razinu: kratki osobno intoniran presjek balkanske prošlosti, bosanskoga lonca, s naglasnim osvrtom na velikohrvatsku, pavelićevsku praksu i posljedicu te prakse u bosanskih Hrvata, konkretnije, u jergovićevoj obiteljskoj kronici. Posljedično u očevu habitusu – kako autor češće naglašava – habitusu slaboga oca. Toj obiteljskoj anamnezi pridodaje kritički komentar/dojmovnik na račun Hrvata u Hrvatskoj, nakon svoga bosanskoga iseljenja – zagrebačkog doseljenja (autor domeće: kako se to sarajevski suptilno kaže – pobjegao u Zagreb, str. 65), kao apatrid koji bolje i oštrije vidi to hrvatsko hrvatstvo u Hrvatskoj nego što bi ga pojmio iz bosanske perspektive. Gorke, poučne stranice, zalog i današnje autorove kontestacije, poslovične svadljivosti, nepotkupljivoga pravdoljublja.
Otac je oproštajni esej kao òprost7 ocu (otpustiti oca krivnje) i kao opròstiti (se) od sahranjenog oca čijem sprovodu sin jedinac nije nazočio. Ni Josef Winkler sahrani svoga oca. Ni autoreferencijalna kazivačica Rudaničina romana – svome ocu. Ni otac svojoj majci u Rudaničinu romanu. Protestne geste. Navedena su djela kritičko-analitički in memoriam, napor da se opiše odgođeno, pa i suspendirano žalovanje, (bez)bolni oproštaj8. Da se oslobodi kriptomnèzija uz umrloga roditelja:
(…) Treba mi mnogo vremena zato što mi je obnavljanje sjećanja na zaboravljene činjenice teže od izmišljanja. Pamćenje se odupire (Ernaux:72).
Winklerova knjižica džepnoga formata – Rekvijem, proze Camona i Ernauxove, tanahna djelca od niti stotinjak stranica, nagrađena su prestižnim nacionalnim nagradama9. Ciljnim dosegom – vrhovi. U njih su velikom sličnošću usporediva djetinjstva ratno-poratne oskudice, transgeneracijski depriviranog, sirotinjskog kućanstva, zemljoradničkih – prinudno neukih očeva – nalik robovsko-kmetskoj besperspektivnosti, sustavno tlačena okolnostima tzv. proizvodnih snaga i odnosa koji ondašnjemu osiromašenom seoskom staležu, šegrtu i nadničaru, kočijašu, tvorničkome radniku, vrtlaru, sitnome trgovcu prve polovice 20 stoljeća, s dva svjetska rata unutar pedesetak proživljenih godina nisu jamčili opstanak, a kamoli prosperitet. Djedova oporih, mizantropskih, nalik tribalnim patrijarsima (red, rad, stega, grubost) u kojih je memorija gladi – Neprekidna oskudica, bez dna (Ernaux: 41); također: otac je u zarobljeništvu bio tako gladan, da bi i samom vragu najradije bio odgrizao uši (Winkler: 20) – ratova, zarobljeništva, dezertiranja, režimskih restauracija, onemogućenih osobnih snova i permanentne borbe za preživljavanje opustošila svaki impuls za obiteljsku skercoznost, povremenu zaigranost, poslovičnu djedovsku, očinsku, supružničku toplinu, tzv. toplinu doma:
Unutar obitelji znali smo razgovarati samo svadljivo. On (tj. otac, prim. D. B. K.) i majka stalno su se jedno drugom obraćali tonom predbacivanja, čak i kad bi rekli nešto brižno (Ernaux: 51. i dalje).
(…) Kako čudno. Nisu razgovarali, dnevno bi razmijenili dvije, tri rečenice, pa ipak joj je on godinama svako jutro kupovao francuza. Zapanjilo me kako je moja majka od moga oca koga je mrzila ipak tražila uslugu. Zapanjilo me kako je moj otac koji o mojoj majci preda mnom nikada nije rekao jednu lijepu riječ svako jutro odlazio u market i kupovao joj francuza (Rudan: 160).
Naslovi djela izravni su tematski uvodnici u mnogih pisaca. Tako u Winklera, Ernaux, Jergovića, Rudan, Beauvoir. Naslov pripovijesti Mjesto poopćena je signatura doma. Mjesto je sinegdoha za nemjesto, prazninu doma. Za dom u kojem je izostala bliskost. Za distancu koja se ispriječila između obrazovane i kultivirane kćeri te oca svjesnoga svoje neukosti:
Bila je to klasna distanca, ali osobita, za koju nema naziva. Poput razdvojene
ljubavi (Ernaux:16).
Naslov knjige Simone de Beauvoir Vrlo blaga smrt sugerira terminalnu analgeziju. Bezbolni majčin kraj. Naslov je citat njegovateljičinih riječi upućenih kćerima: (…) kad vam kažem, bila je to vrlo blaga smrt (str. 244). Suprotno: umiranje je bilo patničko mrcvarenje uza svu dobrohotnu palijativu. Naslov je, dakle, krivi navod, ironijska dosjetka.
Naslov Dabogda te majka rodila10 dopunjen je ilustrativom na naslovnici – prednjoj i stražnjoj korici knjige – autora Mirka Ilića. Kričavonarančasto-ružičasti torzo pandan je izazovnu naslovu djela. Za neke odbojan, drugima štosan. Performativ. Iz te instalacije bezizražajno gledaju oči utisnute u predio grudi. Tako je dojka okvir za oko, trbuh okvir za usne, pubescentno nijansiran Mons veneris samim sobom rječit. Ilustracija, pretpostavljam, treba djelovati kao jaka frojdovska poruka u koju se ovdje nije nužno zaplesti. Majčino je nevoljko dojenje vlastitih kćeri karakterološki iterativ romana. Pozljeđivanje govorom na što kći uzvraća pomišljenim, ali neizgovaranim kletvama:
(…) često mi je znala reći: „ Da te nisam rodila, da te nisam dojila11, da me majka nije prisilila na udaju (…) sve ste mi životne sokove isisali, ti, tvoja sestra, tvoj otac, moja majka i moj brat. Pojeli ste me (Rudan: 89).

Naslov se knjige – mimo ilustriranih korica – doima paradoksnom kletvom. Nonsensnom. Ima bijesa, očaja. Kletva kao govorni čin negativno je intonirana želja. Iz kojeg lošeg iskustva? Zašto? Kome je upućena? Onome tko (ni)je rođen? Dàbōgda te rodi – koja te rodila? Zasad je tako da (po)rođenje ishodišno vezujemo uz rodilju, onu koja nas porađa. Rodilja, dojilja i majka nisu jedno te isto, premda u većine jesu. Znanost se bavi pokušajima alternativnog prijelaza iz intra(uterinoga) u eksterni život. Surogat-rodiljama u raznim varijetetima. Posveta s početka proze: Za kćeri i njihove mame izmiruje suprotstavljene strane. „Rođena od majke“ ispovijeda svoj „grijeh“:
(…) ne mogu je zagrliti, to me ubija, ni poljubiti, ni milovati joj kosu, da li je zaista leđa toliko bole (…) da li bi moja majka bila depresivna da nije kći posesivne majke, sestra zločestog brata, žena zlog muža, majka hladne kćeri… (Rudan: 162).
Uz uprizorenje romana, autorica komentira:
Napisala sam roman da bih pomogla sebi, ali sam tek gledajući predstavu doživjela pravu katarzu. Jer, iako su poruke predstave iste kao one u romanu, predstava je nešto drugo. Ova me predstava oslobodila bremena krivice12 i dovela istinski do oprosta. Hvala glumačkom ansamblu i redateljici na tome13.
Majka je ȏsna tema. Njezin bolesnički martirij i napokon smrt kao kraj nepodnošljivim bolovima za koje se smatralo da nisu neizdržljivi nego fantomski, histerični, da majka manipulira okolinom radi dodatno iznuđene pažnje bližnjih i personala. Utoliko je kćerina krivnja veća – završetak romana jest fabulacijski obrat: ispostavilo se da je majka doista trpjela nepodnošljive boli: (…) „Nevjerojatno“ , rekla je (glavna sestra), „njeni su nalazi prava koma, snimili su joj pluća i otkrili metastaze na kostima, mora da je sve ovo vrijeme strašno patila…“ (str. 227). Majčina fizička bol provodni je vapaj gotovo na svakoj drugoj stranici romana. Otac je kolateralna nit priče o malomjesnome odrastanju i naglom kćerinu napuštanju roditeljskog doma za titoističke paradigme. Postsocijalistička tranzicija uokviruje narativ kasnijih, punoljetnih dana junakinje, kad se osovila i odlučila uzeti život u svoje ruke (str. 212).
Camonova pripovijest organizira se oko sjećanja na majku, njeno pobolijevanje, gasnuće14 i smrt naturalističkim detaljizmom u kojem izostaje problem podvojenih osjećaja ilustriranih citatima Rudanove i Beauvoirove15. Bez ambivalentnih osjećaja, posve predan spomeničkom udivljenju majčine žrtvodajne naravi. Paralelnu nit tvori opisom očeve gradnje oltara za majku, njegova patničkog životopisa. Camon je (re)konstruirao (literarni) oltar za majku od sjećanja na očev mukotrpno građen i krajnjim naporom jedva dovršen oltar za svoju suprugu. Knjižica Oltar jest verbalni pijedestal za piščevu majku. Upis očeve stvarne geste u književnu zbilju kao ritualna metempsihoza – održanje majčine duše neumrlom. Camonov je oltar/knjižica Oltar – glas, most, blizina (Camon:75).
Po izabranome pripovjednom diskurzu, impostaciji i izboru emocija – bez toplo-hladnog laviranja16, po izostanku frojdovskoga žalca, pa makar i vrlo udaljene naznake kritičke note na obiteljsku prošlost, familijarno okruženje i odrastanje u vrijeme ratno-poratne gladi, iznimno teškoga života suseljana i pripovjedačeve obitelji – Camonova je ispovijest poput iznimke koja potvrđuje pravilo. Pravilo da književnost (i dramska) ne može bez časa anatomije, disfunkcionalnih, degenerativnih obiteljskih paradigmi koje autor raz-obličuje. Ako Camon ipak nešto razobličuje, onda je to klasna segregacija, društvena scena temeljena na nepravdi spram koje njegova obitelj iradira mitopoetskim posvećenjem kao iracionalni otok u međuljudskoj pustoši. Camon (kao da) pita kako je (bilo) moguće toliko neimaštine, ispod razine ljudskoga dostojanstva? Za neke, ne za sve. Sigurno i nasljedno vlasništvo. Također za neke, ne za sve. Ekonomska nepravda koja se reproducira izvana prema unutra, prema članovima malog fragilnog (seoskog) zajedništva disciplinarno organiziranog: pritisak na oca reproducirao se u pritisku na djecu.
Oltar se na prvu doima staromodno. Upravo radi himnoidna posvećenja roditelja, posebice majke. Vrijednosnim purizmom, moralnim koordinatama Camon je iscrtao svetokrug oko svojih roditelja.17
Nema ništa staromodno u vrijednosnome probiranju koji na vrh osjećajnih i ćudorednih preferencija stavlja neupitnu ljubav. Bezrezervnu. Onu koja odgovorno, po cijenu života i permanentne žrtve, samoprijegorno održava, štiti, roditeljski hrabri.
Jergovićev esej započinje suhim iskazom: Umro mi je otac (str. 7). Camusov Stranac slično: Danas je umrla mama (str. 7). Nakon posmrtnoga bdijenja, pogrebnoga ceremonijala, usputno zamijećenih staračkih bezubih lica majčinih domskih prijatelja, Camusova se priča sve do pred kraj odvija u drugom pravcu, gdje nema tematiziranja majke i njezine smrti. Raspredaju se jedna za drugom incidentne peripetije koje su glavni lik dovele do utamničenja i smrtne kazne. U drugome dijelu priče Mersault se opet vraća majci nakon što ga je branitelj upozorio kako se istražitelji raspituju o njegovom privatnom životu te su doznali da se je navodno pokazao bešćutnim na dan majčina sprovoda. Stoga ga je branitelj priupitao je li na dan majčine sahrane mnogo patio. Odgovorio je:
(…) Svakako sam mnogo volio majku, ali to ništa ne znači. Sva su zdrava bića manje-više koji put poželjela da umru oni koje vole. (…) Onoga dana kad smo pokopali mamu, bio sam vrlo umoran i pospan, pa nisam vodio računa o onome što se događalo. Jedino mogu pouzdano reći da bih radije da mama nije umrla (Camus: 52).
Na zadnjoj stranici, gotovo na kraju pripovijesti, mísli je usmjerio k majci, povodom njezina zemaljskoga kraja taknuo se predsmrtno/posmrtnih preoblika te početnu i završnu tanatomorfičku sliku simbolično zatvorio.18
Jergović svoju ispovijed zatvara očevim ukopom, svojim izostankom, nedolaskom. (…) Otac je umro i s time smo gotovi (str. 157)19. Oba su pisca tako koronom opisala ontičko/ontološki krug oko života i smrti oca/majke. Sve je, inače, u ova dva nakratko povezana djela udaljeno. Poetološki, fabulom, tehnološki, jezično-stilski, žanrovski – Stranac je fikcija, Otac najvećim dijelom „fakcija“. U Jergovića nema programatske distance – onog što Ernaux naziva plosnatim pisanjem. Jergović je poslovično redundantan; u ovome eseju čestih metatekstnih objekcija koncentrirano je nadvit nad svoj komprimiran životopis.
Camusov Mersault gotovo godinu dana nije posjetio majku u „ubožnici“, između ostaloga i zato da ona ne bi plakala pri njegovu odlasku i da on ne bi, zbog napora uz putovanje autobusom, izgubio cijelu nedjelju. Sutradan po majčinu ukopu odlazi na kupanje, potom u kino s Marie. Sablažnjivo? Ravnodušnost? Apatija? Zamrznuto (frozen) žalovanje? Jergović spominje uobičajenu dnevnu kolotečinu uz vijest o očevoj smrti i sahrani:
(…) U nedjelju smo, nakon što sam na zaslonu mobilnog telefona pročitao vijest, otišli na tržnicu, kupili meso i povrće za ručak, a onda, kao i svakog dana, sve hrvatske dnevne novine (Jergović: 158).
Otići na kupanje, u kino, na tržnicu, u gostionu, prelistavati novine i sl. po sahrani ili na vijest o smrti bližnjega praktične su egzistencijalne realije, svakodnevni su ritusi koji se ne kose s osjećajima kakve pokreće smrt bliske osobe. Mersault se doima stranim/čudnim/hladnim jer ne manifestira očekivanu žalost niti o njoj previše govori. Znači li da nije emoviran (?), da nije (pod)svjesno okupiran majčinim odlaskom? Pažljivijim čitanjem dade se deducirati skrivena osjećajna sprega sina i majke: Stranac (Mersault) veli kako ga je majka, dok su još živjeli zajedno, neprestano nijemo pratila pogledom (str. 8). Nekoliko stranica dalje opet usputna poruka:
(…) Stan je bio ugodan dok je mama bila u njemu. Sad je prevelik za mene, pa sam prenio stol iz blagovaonice u svoju sobu. Boravim samo u toj sobi (…) Sve je ostalo zapušteno (Camus: 18).
U citiranome fragmentu nema eksplicitne topline, ali ni otuđenja sina spram majke.
Jergović nije izgovorio tata barem trideset godina. Nisu bili bliski, premda ga odmalena prati komentar da je isti otac. Autorefleksijom: (…) katkad skoro njegovo zrcalo (str. 93).
U Rudanove: (…) Ni mrtva, ni mrtva mu ne bih rekla „tata“, ni mrtva (Rudan: 81).
(…) ne sjećam se da li sam tri puta u životu izustila „mama“, možda dva puta u bolnici dok su u mene gledali doktori i medicinske sestre, neka čuju da smo bliske. (…) Ali da bih joj u normalnoj situaciji rekla „mama“…nikad. Ma, baš nikad (isto: 73).
Da je očeva paslika, Jergović ponavlja više puta tijekom ispovjednog štiva i to autoanalitičkim prigovorom na svoju narav.20 Sina – istog oca – nije prihvaćala očeva majka, baba Štefanija koja se unuku predstavljala tetom (!), odbijajući prihvatiti istinu o svome sinu kao o dječakovu (piščevu) ocu te o sebi kao unukovoj baki. Htjela je svoga sina samo za sebe21 – komentira Jergović ponašanje svoje bake po ocu. S ocem nikada nije razgovarao o očevu životu, o životu bez oca, obilježenom posesivnom majkom, što nije rijetkost u dijadama mati-sin, ali je bizarna pojedinost da je krajem ljeta 1945. godine kao sedamnaestogodišnji gimnazijalac-partizan toj posesivnoj majci Štefaniji (…)
stigao poluživ, bolestan od pjegavog tifusa, a ona ga je jedva pustila u kuću, jer je otišao s partizanima da ubija Hrvate (Jergović: 21). Pa je ležao u postelji i buncao, a ona mu je govorila neka crkne. (…) detalj posve neupotrebljiv u literaturi i nevjerojatan u životu – nije mu htjela pružiti čašu vode, a on je bio neprestano žedan (isto: 21).

Trafikantkinja Regina – Kazimiera – potpuno hladna spram svoga djeteta – nije otvorila vrata svome jedincu, sedmogimnazijalcu Filipu Latinoviczu otjeravši ga jer joj je ukrao stotinjarku pa tri dana i tri noći pio i lumpao sa javnim ženama i kelnericama22. Ostala je i drugi put neumoljiva, kad apatrid Filip nakon mnogo godina izbivanja opet staje pred njezina vrata. U Regine je kazneni progon sina potaknut deficitom ljubavi. Filip za odrastanja nije smio saznati tko mu je otac. Punitur, ne peccetur unatoč tome što je opskurna scenerija grijeha u srži Reginina životopisa. Baba Štefanija karika je koja (ne)dostaje u poročnoj i nesretnoj sarajevskoj grani jergovićevštine – ona je uteg u odnošajnim naporima oca i sina da uspostave trajnu bliskost. Ona je uzrok očeve defenzivne crte, zaposjela je očevu slobodu volje, postala autoritetnim surogat-ocem, onemogućavala mu autonomiju izbora, zauvijek se interpolirala između sina i unuka: (…) majci je oprostio.(…) Tada i uvijek, ona je bila u pravu.(…) nema epskog deseterca, koji bi mogao podnijeti ovakav oblik majčinskog zlostavljanja i familijarizacije revolucionarne ideologije (Jergović: 25).
Autor učestalo propitkuje je li ga – nije li ga – otac volio, je li ga ipak jako volio, nije li obiteljsko-ideološko-političkim backgroundom – ruletom gena (autorova sintagma) otac bio unaprijed onemogućen da zavoli sebe, a onda i svoga sina. Hipotetičkim silogizmima analizira i svoju privrženost ocu: je li pak on oca (dovoljno) volio? Žali li za ocem? Ako im je osjećajna privrženost „nasljedno“ polovična i promašena, onda je to zato što očev otac nije ni znao za svoga sina, a kamo li ga zavolio, što je nevoljen i nepriznat sin – autorov otac – bio nejak da iskorači iz simbiotskoga klinča s autoritarnom majkom Štefanijom i prekine kauzalni hodogram Father/Motherconflicta.
Više puta pripovjedač ponavlja istu ili variranu formulaciju: nije me se ova epizoda osobno ticala, odnosno: nije me se njegov tifus osobno ticao. Ponavljanje je ciljano. Epizoda s tifusom jest punctum saliens ukoričene ispovijesti dopunjene autorovim variranjem predodžbe polumrtvog dječaka u ognjici kojega mati optužuje za nacionalnu izdaju i komunizam, i njega koji joj to nije u stanju ni zamjeriti (isto: 26). Podcrtavanjem se očituje osjetljivost kazivača: zapravo ga se jako tiče „epizoda s tifusom“ jer je sinegdohična. Zaključuje da je ta epizoda na njega formativno djelovala kao važna porodično-ustaška memorabilija (isto: 27). Ilustrira očevu nevinu krivnju spram svoga sina, autora ove ispovijesti, koji u transgeneracijskome nizu kreće od pȏročnog pradjeda, neznanoga djeda, babe Štefanije, do svoje neugasive zagledanosti u obiteljsku prošlost, posebice u oca kojega u poluizmišljenim pričama optužuje da je slabić i nikogović, koji sinu (pripovjedaču) nije dao priliku da bude nekome sin (isto: 27)23. Ponovimo: ni očev otac nije dao priliku svome sinu, pripovjedačevu ocu da bude nekome sin. Sin (autorov otac) nije se usudio saznati tko mu je otac ni upoznati ga, premda je neznani očev otac – bonvivan – cijelo vrijeme dugovječnog života proboravio u istome gradu, Sarajevu. Epicentar ispovijedi, stvarni krivac bolnih svjetonazorskih rezova u mladoga autobiografa Jergovića nije otac, dubinska je tema njegove ispovijedi očeva majka, autorova baka Šefanija – Mantis religiosa, gora od Regine Kazimiere jer je bila zbiljska. Bila je izvanknjiževnom biografskom činjenicom kao samohrana majka, indoktrinirana gigantski uvećanim, kolektiviziranim idealom nacionalnoga jastva sotonske epifenomenologije (Horkheimer/ Adorno).
Osjećajna protuteža toj baki i neznanu djedu jesu nona i nono po majčinoj strani, razgranati multietnički, plurikulturalni identiteti koje autor živo pamti i u svojim tekstovima reinkarnira. Pijetetno, s izrazitim poštovanjem taknuo se tete Pauline, časne sestre, najneobičnije od svih očevih tetki – jer je bila dobra i moralna osoba. Ona je uvelike formirala autorov katolički, ateistički i osobni identitet (isto: 146-7).
Otac u Rudaničinu romanu nije posjetio svoju majku nijednom u dvadeset godina. Rezidualni Abel i Kain, Schillerovi Razbojnici, Franz i Karl Moor, kompetitivni zazor od voljenijeg sina i mrskoga brata. Ni kći (pripovjedačica) nije odavno, otkako je u devetnaestoj godini nenadano napustila dom, kontaktirala s ocem. Osim dva puta telefonom za volju maminih egzistencijalija. Osim u snu u kojem prolazi pored oca kao da ga nema, onako kako je inače prolazila pored njega. Kao da ga nema (Rudan: 28).
U Rudanove i Winklera leitmotivi su iznimno važan gradbeni element. Semantostilski indikator i dinamizator narativa. I više: kompozicijska dominanta. Ima ih nekoliko, različito strukturiranih. Tehnološka posebnost Rudaničina romana jesu dijalozi majke i kćeri, za kratkih, ali gotovo svakodnevnih obilazaka/posjeta bolesne i onemoćale majke u domu za starije i nemoćne. Sinkopirana pitanja/odgovori, intonativno i sadržajno iterativni gotovo za svakog kćerinog dolaska, do u majčin smrtni ishod. Ponavljanje u ponavljanju kao signal robotiziranih radnji iza kojih zjapi odnošajna distanca, fitilj odnošajne iritabilnosti24. Dijalozi su počesto „odrađivani“ telefonski, ogoljeni komunikacijski torzo, sveden na upit, na bolno ječanje, na glasanje fizičkoga bola u majke, jauk zasićenja i vrisak bezizlazja u kćeri. Konverzacijska razmjena teče po matrici pretpostavljene, ali često potisnute ili suspendirane empatije s majkom koja se doima glumećom patnicom, zahtjevnom unutar svoga bolesničkoga univerzuma iz kojega jedva da ima sućutnoga interesa za kćeri, za teško bolesnu drugu kćer25. Uzrok – učinak/ akcija – reakcija: majčin dugogodišnji manjak roditeljske empatije ogleda se u posljedičnom neuspješnom naporu kćerke da mobilizira (Morinovu) dužnu ljubav spram umiruće majke. Majčine su replike ili upiti najčešće prigovorni, žalopojke, s otvoreno iskazivanom željom za skončanjem: Zašto ne mogu umrijeti, imaš li neki odgovor (str. 201)? Pripovjedačica više puta rabi glagol režati za majčine telefonske replike kao signal prigušene agresivnosti zbog bolova koje trpi, a okolina ih omalovažava:
(…) Nazvala sam je.
„Gdje si do sada? Kada ćeš doći?, da li će danas netko doći, koji je dan, koliko je sati? Boli, boli, boli, da znaš kako boli. Strašno boli, umirem u najstrašnijim mukama…“
Glas joj je bio slab, ipak je režala.
„Doći ću“
„Kad!“
„Popodne.“
Tresnula je slušalicu ili joj je pala iz ruke, a ja bih bila popila nešto oštro da ne pijem
praxiten (str. 197-8).

U Rekvijemu se ponavljaju imenske apozicije, atributi, tituliranja uz neka imena, slike iz djetinjstva i mladosti, fragmentirane očeve i majčine replike, evokacijske sekvence uz ponašanja mještana rodnoga Kameringa (Koruška) i zavičajne regule26. Ponavljanje je u funkciji preuveličavanja. Winkler nesumnjivo pretjeruje, namjerno i osvetoljubivo. Egzotizira naslijeđene mjesne anegdote, lokalne predaje (kon)fabuliranjem bizarnih pojedinosti, atributnim ili predikatnim proširenjima – karikirajućima – koja većinom zauzimaju gotovo čitavu stranicu (usp. str. 25 – 6). Winklerova je rečenica općenito „dugotračna“, rizomska i amplifikatorska, asocijacijama nepresušna. Fantastičarska i uza sav naturalistički detaljizam magijsko-nadrealna zbog hiperboliziranja27 disfemističnoga tipa. Slikarski pandan ruralnom kamerinškom univerzumu Rekvijema dijelom nalazim u renesansnima Pieteru Brueghelu (Borba mesopusta, Nizozemske poslovice), Hieronymusu Boschu (Nošenje križa), njihovim vjersko-alegorijskim fantazmima, žanr-slikama, humorno-satiričnim parabolama. U nekoliko diskontinuiranih portretnih poteza predočena je pripovjedačeva razgranata obitelj, pretci i živući bližnji. Majka i otac, braća i sestra, tete, stričevi, bake i djedovi utisnuti su u nezacjeljivo tjeskobno sjećanje. Uz očevu sestru redovito je dometnuto dobra teta Trezica, čak dva puta unutar jedne rečenice (usp. str. 17; 73; 104). Time ju je kazivač očigledno izdvojio kao svijetao lik među nizom kontaminiranih karaktera koji pričom prevladavaju. Majku i sestru također izuzima i sućutno štiti od difamacijskih kvalifikativa kojima priča obiluje do karikaturalnih razmjera28 (usp., primjerice, str. 60 – 61). U taj mali nîz pozitivki ide i (…) šogorica moga oca, debela teta Mitze, majstorica slastičarka i vlasnica slastičarnice. Doima se kompulzivnim piščevo opetovano vraćanje jednim te istim iskaznim dijelovima te je čitatelj isprva sumnjičav spram takve mikro/makrostrukturne strategije kojom se mehanički troši dragocjeni pripovjedni prostor ionako tanahnoga opsega štiva. Čitatelju je dovoljno jedno ponavljanje neke sekvence pa da oslobodi dodatnu pažnju na rečeni tekst. No, kad se ponavljanje višestruko ponavlja, to biva čitateljski intrigantno kao autorova nad-poruka kod koje valja zastati. Groteskno nakošenje gradi višekratnim ponavljanjem u ponavljanju: riječ je, primjerice, o stricu Franzu, očevu bratu, višem školskom savjetniku iz Oberdrauburga, koji je za Drugog svjetskog rata bio u SS postrojbama u Nürnbergu i koji pri obiteljskim okupljanjima redovito ponavlja,
(…) a da ga njegova braća ili šurjak za to nikad nisu pitali, (…) da je u Nürnbergu samo sjedio za pisaćim stolom i da ništa nije kriv. „U Nürnbergu sam samo sjedio za pisaćim stolom i ništa nisam kriv!“, bila je njegova stalna izreka koju smo slušali više od dva desetljeća iz godine u godinu…(Winkler: 26).
Inačica: (…) koji je u Drugom svjetskom ratu bio u SS postrojbama u Nürnbergu – „Samo
sam sjedio za pisaćim stolom i ništa nisam kriv, nema mi se što predbaciti!“ (str. 48,
varirano i na str. 25, 63).
Rekvijem je polidiskurzan, slojevit razinama autobiografske fikcije, putopisne esejistike, etnografskih i historiografskih impresija o istočnjačkim, posebice indijskim tanatopraksama kao kontrastna paradigma zapadnjačkom pogrebnom licemjerju29. Podijeljen je na 11 naslovljenih cjelina. Svaka cjelina započinje fragmentom japanske balade o Narayami koju je književno obradio Shichiro Fukazawa. Knjiga je uokvirena početnim i završnim epigrafom kojim se podupire tema smrtnoga časa.30 Rečena japanska balada trebala bi – kao poučni intertekst – podcrtati zapadnjačku nespremnost na činjenicu ljudske prolaznosti. U knjizi se nekrofilno (Winklerova autorefleksija, usp. str. 67, 104) i živahnim detaljizmom31 (!) opisuju hinduistički rituali spaljivanja na obali svete rijeke, plamteće lomače na kojima mrtvi gore i gasnu do dugo u noć. Kako o zavičajnim (rodno selo Kamering, Koruška), tako o indijskim (Harishchandra Ghat na Gangi u Varanasiju) posmrtnim praksama. Winkler filigranski opisuje zavičajnu i istočnjačku ukopnu galanteriju, žalobnu odjeću umrloga, garnituru uz katàfalk, dekoriranje i boju lijesa za odrasloga, za mladež, za dijete, cvjetnu i draperijsku simboliku, pompfinebralnu inscenaciju, mrmljajuću (kršćansku) molitvu, napjeve, ukopnu „tehnologiju“, i redoslijed hinduističkih/ katoličkih obredno-sprovodnih sekvenci.
Rekvijem je kompozicijski poliptih sačinjen od:
simboličkog rekvijema ocu (De profundis…) – djelomičnog òprosta ocu i persiflažnoga portretiranja zavičajnika;
anatomije nacionalfašizma kroz obiteljski okular, očeva sjećanja i osobnu vizuru prepričanih arhivarija;
anatomije najamničkog nomadizma, kolonijalnoga izrabljivanja, zlostavljačke prakse nad domicilnim, pauperiziranim indijskim življem, a na primjeru koloniziranih njemačkih gastarbajtera.32
opisa indijskih posmrtnih postupanja;
Dva su leitmotiva ključna jer su neposred(ova)ni tùmač Rekvijema:
Zapamti si zauvijek! Kad ja umrem, ne želim da dođeš na moj pogreb! (str. 39, 47, 58 i dalje)
Bilo mi je drago što sam ostao u Roppongiju …
Roppongi je dio Tokija u kojem je pripovjedač boravio s obitelji kao gostujući pisac. Dok je čitao svoje priče, za simpozija i književne večeri zatiče ga telefonski poziv s viješću o smrti oca. Godina je 2004. Otac, Jakob Winkler vulgo Enz, umire u devedeset i devetoj godini. Sinu je pred smrt u više navrata naglasio neka ne dolazi na očev pogreb. Jer je držao da je sin-književnik u svojim tekstovima pretjerao u karikiranju i neistinitom pisanju o sumještanima. I jer je strahovao da bi zbog klevetničkog pisanja sina mogli prebiti na mrtvo ime, pošteno (ga) propustiti kroz šake. Sin je s olakšanjem primio vijest o očevoj smrti: laknulo mu je, pao mu je kamen sa srca, napominje. Nije se više morao baviti razmišljanjem ostaje li u Tokiju ili se vraća kući. Winkler se u više navrata preispituje: je li ispravno učinio što je poslušao očevu kletvu. Spominje svoju katoličku savjest, sukob u svojoj savjesti. Indikativno i usputno: Rudanova je obuzeta starom socijalističkom krivicom. Winkler imaginira kamerinšku sprovodnu ceremoniju istovremeno pijuckajući talijansku mineralnu vodu Pellegrino u dalekom japanskom baru pogledavajući u ekran TV-a, u sekvence filma Lost in Translation, pri čemu glumičino Kad putuješ? upućeno filmskom Billu i njegov odgovor: Sutra! ima anagogijski odjek u smislu sinovljeva pretpostavljenog, ali otklonjenog putovanja na oproštaj s ocem, kao očevu metempsihozu, kao otkrovenje nekog dubljeg smisla osujećenog putovanja kući. Prisjeća se neugodnih očevih eskapada, neumjesnih primjedbi:
(…) Govori ili seri slova!, rekao si jednom dok sam bio dijete, kad si mi nestrpljivo postavio neko pitanje. (…) kad je majka već odavno bila bolesna od svoje sve pomračenije duše i kad se bojala da će uskoro umrijeti, rekao si joj: Uskoro ćeš izgledati kao ovaj ovdje!. Pritom si prstom pokazao na mene, najslabije od sve tvoje djece. (…) jednom drugom prilikom (…) rekao si: Ti si za mene zrak! (…) Gubi se! Slušao sam često – jer sam znao da sam ja jedini zrakoprazni prostor u tom selu, komad vakuuma koji je u obliku djeteta uskovitlao stajski zrak. (str. 77)
Između 58-e i 70-e stranice Rekvijema šest se puta anaforično ponavlja iskaz: Bilo mi je drago što sam ostao u Roppongiju i potom se povećim odlomcima obrazlaže kazano. Drago mu je bilo ostati da ne mora gledati kamerinške licemjere i kondolente od kojih bi mnogi radije u jamu zatrpali njega, pisca nepoćudnih tekstova, nego li piščeva oca; da se ne mora sresti s rođacima i braćom, njihovim ženama, naročito da ne bi morao slušati posmrtna zvona od kojih je davno njegovo malo nasmrt prestrašeno dječje srce bezumno lupalo. U dalekom Varanasiju za pripovjedne sadašnjosti čuje – uvijek i svugdje – ta rodna posmrtna zvona: napominje da je sedam sati navečer za njega na cijelom svijetu opasno doba, jer zapadne u melankoliju i zebnju. Rekvijem je makabralna panorama: u par naturalističkih poteza dotiče se bake po ocu, nesimpatične, autoritarne starice i praktičnih tehnikalija uz njezine posljednje dane, hirovitu narav. Krezube bake koja je tjednima prije svoje smrti neprestano dozivala sina jer se bojala smrti i često vikala da ne želi umrijeti! Piščev je djed, stari patrijarh Jozef Winkler, seljački sin, dopustio svome sinu – pripovjedačevu ocu – da mu se obrati s „ti“ tek nakon tridesete godine života. Otac se u djedovoj nazočnosti nije nikad usudio pokazati naklonost svome sinu. Stari djed Jozef nije volio svoga unuka, imenjaka, nije mu se, napominje pripovjedač, dopadala unukova svojeglavost. Pripovjedačev se otac čitav život podčinjavao svome ocu.
(…) Od mrtvog djeda koji je ležao u donjem dijelu lijesa jezovitiji je bio samo još crni poklopac s prikovanim križem naslonjen na zid… (28)
Iz nanizanih predložaka razabire se da je mala obiteljska (i krnja) zajednica kao društveno posredovana nemilosrdna prema sebi, da su djedovi i bake, očevi i majke tragom naslijeđena obrasca ponašanja agenture društveno-ekonomske (tržišne) arene, da su matrice podčinjavanja starijemu i obiteljskom ulogom nadmoćnijemu (ocu i majci) djeca pred-ložena na milost i nemilost (ne)kontroliranih nagona, discipliniranja kategoričkim imperativom dužnosti (Adorno), građanskom stavu prema autoritarnosti. Dom i obitelj nisu se realizirali kao zaštitničko i zaštitno mjesto jer ni očevi i majke nisu dobili zaštitu u svojim odrastanjima: djedovi u navedenim predlošcima zarana su, s tri-četiri godine već pomagali na njivi, osjetili surovost teškoga rada, siromaštvo, grubost i autoritarnost roditelja. Jozef Winkler ne može se sjetiti je li ikad sjedio u očevu krilu. Kad je imao petnaest godina otac ga je, kaže, mrzio. Pamti blatne očeve gojzerice, plave radničke hlače zaprljane stajskim izmetom.
Majka u Rudaničinu romanu pamti i često sanja kako je mlate majka, brat, i moj otac (str. 162). Baka je majku natjerala na udaju. Ispisala ju je iz škole nakon petog razreda, premda je osnovna škola bila besplatna. Bitna je životna škola, kazuje otac s pet razreda talijanske osnovne škole, zastavnik pa ribar, vrtlar koji je, po vlastitoj predodžbi, za života mnogo radio.
Oca su u pripovijesti Mjesto ispisali iz škole jer ga nisu mogli više hraniti, a da ništa ne radi.
Njegov je otac, djed pripovjedačice, radio na farmi kao kočijaš, ljeti kosio i prikupljao žito. Čitav život od osme godine radio je samo to. Nije imao vremena naučiti čitati i pisati (Mjesto: 17). Za najmanju sitnicu djecu bi mlatio kapom, bio je strog, postajao bi nasilan ako bi neki član obitelji čitao, udubio se u knjige ili novine. Očev ambijent, prisjeća se pripovjedačica, srednji je vijek u analogiji s Proustom.
Prisjetimo se opet Jarnevićeve, paralele odgojnoga miljea u kojem je odrastala i kojega rezidualni obrasci traju u nanizanim djelima (Ernaux, Winkler, Rudan):
(…) Često vikaše mati na mene radi tobož dangube, kada nad knjigom visih, a dogodi se da se i porekosmo. Ovaki prizori neuplivaše ugodno na moju dušu, i mlaze suzah prolievahu moje i onako slabe oči.(…) nastojaše mati da me nagovori na udaju. (Jarnević: 11)
Uz fizički gubitak (smrt roditelja) svi oni prorađuju kolateralne gubitke, pospremaju kuću bitka, dom kao obiteljski àrhe. Izuzetak je Camonov Oltar jer sin nema problema s krivnjom, svojom ili roditeljskom, pa onda ni s òprostom.
Riječ je o kronikama pretežno ambivalentnog odnosa spram jednog ili oba roditelja, anatomiji obiteljskih sveza. Radikalna, beskompromisna „ostavinska rasprava“. S pijetetom tek po završnom računu spram bližih i daljih srodnika, palanačke uskogrudnosti, privatne – književnom proradom – javne povijesti.

Bilješke: 1 Dragojla Jarnević (1812. – 1875.), Dnevnik, priredila Irena Lukšić, MH Karlovac, 2000., str. 10; Citat preuzet bez ortagrafskih intervencija, s izvornim gramatičkim i pravopisnim pogreškama, komentar I. Lukšić, str. 779. Dnevnik je pisan od 1833. do 1874., najprije na njemačkome pa hrvatskome jeziku.
2 Posuđeni naslovi djela: Roppongi. Rekvijem za oca (Leykam international, Zagreb, 2009.) Josefa Winklera, dalje u ovom tekstu ekonomičnosti radi Rekvijem; Oltar za majku (Durieux, Zagreb, 1996.) Ferdinanda Camona, dalje u ovom tekstu Oltar, kao dio za cjelinu.
3 M. Jergović, Otac, Edicija Ledolomac, Rende, Beograd 2010.; V. Rudan, Dabogda te majka rodila, VBZ, Zagreb 2010.; S. de Beauvoir, Vrlo blaga smrt, Naprijed, Zagreb 1969.; A. Camus, Stranac, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb 2004.
4 Jedna žena/ Une femme, 1989., Nisam izašla iz svoje noći/ Je ne suis pas sortie de ma nuit, 1997. Cit. prema Bilješci o autorici Damjana Lalovića – ujedno i prevoditelja djela, Ernaux: 88. – 89. Natuknica o autorici u Leksikonu stranih pisaca neznatno odudara i navodi godinu 1983. kao godinu tiskanja Mjesta te 1987. kao godinu tiskanja proze Jedna žena. Usp. Leksikon stranih pisaca, ur. D. Detoni-Dujmić, ŠK, Zagreb 2001., str. 322. Ela Agotić navodi 1984. kao godinu prvog izdanja Mjesta te godinu 1988. za prvo tiskanje Jedne žene. Usp. njezin pogovor knjizi Samo strast (Passion simple, 1992), Vuković-Runjić, Zagreb 2002. Natuknica u Leksikonu navodi doslovni prijevod: Jednostavna strast, uz godinu 1991.
5 Jergović: (…) Da li ja to upravo kažem da me otac nije volio? (…) Ništa me u toj pomisli ne uznemirava, osim strepnje pred mogućom patetikom, nakon što je sad napisana (Otac: 96).
6 Primjerice, katarzičnim iskazom: (…) Kćeri sam rekla: “Gledaj i uči i ubij me na vrijeme.“ Da nisam kukavica, davno bih svoju majku ubila (str. 142).
7 Rudan: (…) što osjećam prema svojoj majci, da li sam joj oprostila, može li se ikad išta oprostiti, što je oprost? (…) morala bih i zaboraviti i oprostiti jer je meni moja majka bila dobra? (Rudan: 195 – 6)
8 Trauerarbeit; work of mourning; travail du deuil; naročiti osjećaj krivnje i „patnje koje subjekt nanosi samom sebi“. Usp. J. Laplanche – J. Pontalis, Rječnik psihoanalize, A. Cesarec, Zagreb 1992., str. 303. i dalje; Ivan Buzov, Psihoanaliza žalovanja, Jumena, Zagreb 1989.; Tatjana Jukić, Revolucija i melankolija: granice pamćenja hrvatske književnosti, Naklada Ljevak, Zagreb 2011.
9 Navedena proza Josefa Winklera (rođenog 1953.) nagrađena je nagradom Georg Büchner za 2008. godinu. Knjiga Mjesto francuske književnice Annie Ernaux (rođene 1940.) nagrađena je 1984. godine nagradom Renaudot. Pisac Ferdinando Camon (rođen 1935.) nagrađen je najvećim talijanskim nagradama, među kojima za navedeno djelo nagradom Premio Strega. Valja dometnuti da je na nedavnom 20. međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci (02.05. – 11.05.2013.) dramatizirana i inscenirana inačica Rudaničina romana u izvođenju HKD Teatra i HNK Ivana pl. Zajca (dramatizacija, režija i izbor glazbe Tatjana Mandić Rigonat) polučila vrlo visoku ocjenu gledatelja, Nagradu publike te Nagradu za glavnu žensku ulogu koja je pripala dramskoj prvakinji Editi Karađole.
10 Iz autoričine zahvale s kraja romana saznaje se da je naslov knjizi smislio Predrag Lucić.
11 Sjećanje je Dragojle Jarnević također ilustrativno: majka joj je otvoreno govorila kako je ne voli kao ostalu svoju djecu jer je nije dojila. Nedojena – nevoljena! Usp. (…) Moja nevolja počela sa životom mojim. – Na ime: Majka dojila svoju djecu prije i poslije mene, a meni bje dosudjeno ne sisati majkina mlieka. Razboleše majku sise i za mene uzeta dojka.(…) mati mi kazivala, netom da poimati stadoh, djetešcu sitnu i nejačku, da me ne ljubi, jerbo nesisah njena mlijeka. Oj, da bi se sve majke na ovo obzirale, više bi bilo ljubavi medju majkama i djecom…! (Jarnević: 9) Vratimo se književnosti: kad Rudanova u citiranom romanu (optužno i krajnje zaoštreno, za što, dosad, u hrvatskoj beletristici nismo imali primjera, nismo prije nje naišli na tako decidiran, jasan, direktan „napad“ na majke, klišeizirane patnice ili klišeizirane „gutačice“ muškaraca) pita što su radile/što rade, gdje su majke pretučenih, silovanih, zlostavljanih kćeri, onda se prisjetimo realističkih pisaca, građanskih dramskih tekstova, davnih antičkih tragedija u kojima obligatno, premda epizodno figuriraju tzv. dadilje, dojkinje, služavke i sl. kao zamjenska majka živućim, statusno privilegiranim ženama. Natalija Ivanovna (Nataša) ne uspavljuje i ne doji svoga sinčića Bobika – ima dadilju i dojilju. Sobaricu i kuharicu. Pitajmo u duhu Rudanove: Što ona za to vrijeme (ne) radi (usp. A. Čehov, Tri sestre)?
12 Rudanova spominje krivicu, Ernaux izdaju: moto s početka Mjesta posuđene su riječi Jeana Geneta koje znakovito signaliziraju problem kćerinih subverzija spram tabu tema, tabu stavova i obiteljskih tajni: pisanje je posljednje utočište nakon što počinimo izdaju. Zašto krivnja, izdaja ako biva da su na djelu krivnje i izdaje roditelja spram kćeri i sinova? Rezultat očeva/majčina odgoja jest da djeca od samog početka traže pogrešku u sebi (Horkheimer/Adorno).
13 http://www.novilist.hr/Kultura/Kazaliste/Dabogda-te-majka-rodila-obiteljske-traume-i-sjene-proslosti Festival malih scena, posjet 20.05.2013.
14 (…) moja majka je imala izbočene velike plave žile na nogama i raspucane pete, s dubokim pukotinama.(…) brzo je ostarila. Posijedila. Nije živjela niti jedan dan, nije se htjela pomiriti s tim da bude stara prije nego što je uopće bila mlada.(…) natekle su joj žile nogu, kvrgave poput korijenja. Tada steče naviku da nosi visoke vunene čarape koje su sve pokrivale i sakrivale. Otad je zanemarila i taj dio svojega tijela. Iskrivila se, pa je počela zanemarivati i čitavo svoje tijelo, kao da ga više nema. (…) Htio sam je moliti da prestane umirati (str. 50; 56; 28).
15 (…) Ugledati spol moje majke, bio je to šok za mene. Nijedno tijelo nije za mene manje postojalo ili bolje reći nije odavno više postojalo. Djetetom ja sam ga dragala, djevojkom izazivalo mi je nemirnu odvratnost. Klasična osjećanja. Zato mi je i sad bio normalan taj dvojaki karakter mog osjećanja, mješavina otužnog i svetog: tabu (Bauvoir: 181).
16 Beauvoiraova, primjerice, ispovijeda: (…) u kući su morala biti sva vrata otvorena, a ja sam morala raditi uvijek pod njenim okom, u njenoj sobi i u njenom prisustvu. Kad bismo noću moja sestra i ja brbljale svaka u svom krevetu, ona je prislanjala uho na zid, žderala se od radoznalosti i dovikivala nam: Šutite! Nije dopuštala da naučimo plivati niti je ocu dala da nam kupi bicikl, jer bismo joj tim radostima, koje ona u životu nikad nije osjetila, mogle umaknuti.(…) Nije prezala da nam se nametne čak i onda kad je znala da je njeno prisustvo nepoželjno.(…) U odnosu na nas bila je često više nepromišljeno nego sadistički zla. Nije nam željela zlo, već samo to da sebi dokaže kako ima moć (Beauvoir: 199; 201). Ovdje nije moguće provjeravati vjerodostojnost književno-ispovjednih primjera, ni to koliko su izraz projekcije, nadogradnje, karikiranja, fantaziranja, uopće autoričine osjećajne i prosudbene ambivalencije spram majke te posljedično pripisane si krivnje zbog pomiješanih osjećaja i sudova uz njenu smrt. Zanimljiv je autoričin postupak prijekora-praštanja-pravdanja majke koji ide u nedogled, cijelom dužinom djela.
17 Usp. sličnu vrijednosnu gestu prožetu pijetetom (aureolom očinske figure) u kratkomu romanu Vrijeme koza (1993.) Luana Starove (rođenog 1941. u Pogradecu u Albaniji), makedonskog pisca albanskoga podrijetla (podatak preuzet s korica knjige). Proza je nagrađena nagradom Jean Monnet u selekciji za najbolji europski roman godine 1997. U nas je roman objavljen u Znanju, Zagreb, 2000. S tim u vezi citiram dio komentara Edgara Morina uz svečanu dodjelu rečene nagrade Starovu: (…) Luan Starova je nasljednik svog oca prema kojemu iskazuje dužnu ljubav i opravdano divljenje. I ja sam s njim dijelio iste osjećaje. Moj otac nije bio erudit ni mudrac kao Luanov otac, ali je bio otvoren prema drugima, bez predrasuda… (Starova: 163). Usp. također memoarsko-autobiografske tekstove braće Črnja u kojima na visokom obiteljskom „oltaru“ auratično sjaji njihov (nerazjašnjenih okolnosti stradanja) puntarski otac. Mati – figura neupitne postojanosti. Usp. Zvane Črnja, Život u žrvnju; Politička autobiografija, Zavičajna naklada Žakan Juri, Pula, 1997.; Berto Črnja, Zbogom, drugovi, MH, Zagreb, 1992. Usp. također eliptičnu, poetsku prozu, nagrađeno djelo mlade Riječanke, Teje Tulić (Tea Tulić, 1978.) Kosa posvuda (Algoritam, Zagreb, 2011.) pijetetnoga nagnuća, empatijskoga abreagiranja na gubitak voljene majke. Itinerarij nepovratnog odlaska, bolna katabaza u trogeneracijskome postavu. S odmjerenim humornim fugiranjem, galgenhumorom odlazeće nad samom sobom. Također, usp. Ivandićevu kratku prozu (Sanjin Ivandić, Riječanin, 1962.) Ni u grobu mi ne daš mira, Nikola! u knjizi naslovljenoj Zyprexa i…ostale nuspojave (ICR, Rijeka, 2011.). Jauk, isto pijetetan, spomenički bez ostatka, bez ambivalentnoga – toplo-hladno – protokola nad umrlim ocem. Melankolija produljena žalovanja, doslovna, prostodušna, dirljiva ispovjednom apostrófom.
18 (…) Prvi put nakon dugo vremena pomislih na majku.(…) nadomak smrti, bit će da se mama osjećala oslobođena i spremna da ponovo sve proživi (str. 94).
19 (…) Pravi razlog je taj što nisam želio da me itko u Sarajevu vidi pri tom posljednjem, simboličkom, susretu s ocem. Mene u Sarajevu više nema, i važno mi je da tako i bude (str. 157).
20 (…) Naslijedio sam sve njegove nezdrave sklonosti, karakterne mane i slabosti (…) samo u toj stvari i nije bilo njegove krivnje. U svemu drugom bio mi je kriv. A kako sam isti on, kriveći njega, krivio sam sebe (str. 8). Nešto od te njihove jergovićevske ogorčenosti sam, čini mi se, naslijedio, pa je često uzalud pokušavam gušiti (str. 14).
21 (…) Iako sam bio isti otac, isti njezin Dobro, bila je sigurna, i govorila je to okolo, da nisam njegov sin. Htjela je da mama i nona (baka po majčinoj liniji, op. D. B. K.) to čuju, pa je rekla dođi teti (str. 31, istaknuo M. J.).
22 M. Krleža, Povratak Filipa Latinovicza, Oslobođenje – Sarajevo, Mladost – Zagreb, 1980, str. 9.
23 (…) mrtav je, pa o njemu ništa drugo više i ne mogu znati, osim onog što nastaje iz literarne mašte. (…) Ali, i dok je bio živ,toliko sam malo o njemu znao da je za mene otac bio biće iz mašte. (str. 101)
24 „Pokrij me.“ /Pokrila sam je./ „Pokrij mi stopala.“/ Pokrila sam joj stopala./ „Pokrij me.“/ Ponovno sam je pokrila. „Pokrij mi stopala.“ Pokrila sam joj stopala. „Pokrij me.“ (str. 176)
25 (…) „Vidjela sam ti kćer“, rekla sam zlobno/(tj. sestru pripovjedačice, op. D. B. K.). Skupila se u krevetu i pokušala povući blijedoljubičasti pokrivač do vrata./“Kako je ona?“/“Umire.“/“Baš umire?“/“Baš umire.“/“Samo se ti nemoj previše uznemiravati, ako se tebi nešto dogodi…“ Čekala sam./ „Pojela sam zeleno i šetala oko institucije.“/ „Nije“, šapnula je Nepokretna Gospođa kojoj su noge kao dva balvana, „laže, cijeli dan u krevetu ječi, ʽboli, boli, boliʼ…“ (str. 122).
26 Ponavljani nizovi: debeli brat; gorljiva katolkinja; zadrti katolik; primjerna katolkinja; nasljednik obiteljskog imanja; jer me, kao i uvijek, grizla moja katolička savjest; selo izgrađeno u obliku križa; (…) čovjek koji je preživio dva svjetska rata; otac, sjedeći pod raspelom, te inačica koja se odnosi na pripovjedačeva oca: sjedeći kao i uvijek pod raspelom u kuhinji svoje seljačke kuće, itd.
27 Primjerice: sladunjava (…) Heidemarie Frommel (…) više (se) nije šepurila po selu u svojim štiklama, sada skromnija, ali koja još uvijek ni na jednoj nedjeljnoj misi nije propuštala posvećenu hostiju, nego bi tijelo Kristovo progutala cijelo cjelcato, i koja na glavi više nije nosila ilustrirani časopis kao izgužvani obojeni ukras u svojoj hidrogenom poblajhanoj kosi, ni Stern ni Quick (…) dok su Adam Frommel i njegov sin kružnom pilom komadali kosti i lubanju pokojnika, nabrajali sramotna djela živog i sramotna djela mrtvog, urlali riječi blaženstva uz zavijanje kružne pile, da bi naposljetku raščetvorili lijes i uz lijes posipali jedan drugoga finom, još toplom piljevinom. (str. 38 – 39)
28 Primjerice, uz sarkastičan komentar na životnu epizodu suseljana Frida Lemmerhofera s prišivenom donjom usnom (atribuira se unutar pola stranice teksta dva puta), koji na svakom pogrebu posebno glasno, tragično i usrdno pjeva i njegovu ženu Sonju – također dva puta unutar kratkog tekstnog odsječka pridijevano da je gorljiva katolkinja, ilustrativ je kojega – zbog njegove duljine – ovdje kratim: (…) dok je po tko zna koji put do rane zore u zadimljenoj seoskoj krčmi na obali Drave kartao (…) zaronivši glavu preduboko u kriglu s pivom, izvukla (ga je žena Sonja, op. D. B. K.) iz zadimljene krčme tako što ga je (…) zgrabila za kosu, nagurala u auto i odvezla na njegovo roditeljsko imanje, gdje su težaci desetljećima morali sjediti za stolom za služinčad, a ne za obiteljskim stolom, i bacila u svinjsku kaljužu, gdje su mu u preostalim jutarnjim satima njegove nesvjestice svinje rokćući i mljackajući odgrizle mošnje i napola ga kastrirale (str. 60). Istaknutim dijelom citata (boldirano) signaliziram Winklerovo socijaldemokratsko nagnuće, humanističku i pravdoljubivu crtu, svojstvenu i ostalim četirìma autorima – Camonu, Ernaux, Jergoviću, Rudanovoj.
29 Annie Ernaux zapaža: (…) Gore je počivao moj mrtvi otac, a dolje je ona posluživala pelinkovac i crno vino. Suze, tišina i dostojanstvo – tako se prema uglađenu svjetonazoru moramo ponašati kad nam umre netko blizak. Majka je kao i svi u susjedstvu, poštivala pravila lijepa ponašanja u kojima briga o dostojanstvu nije imala nikakvu ulogu (Mjesto: 11 – 12).
30 S početka knjige epigrafski je citat iz navedene japanske balade i tematski je uvod u prosede Rekvijema: Dođi oče, i pogledaj:/ Sve je više golog drveća./ Samo izađi i uzmi dasku./ Došlo je vrijeme za polazak (str. 7). Moto na kraju pripovijesti preuzet je citat od Georgesa Bataillea, a tiče se mističnog eha smrti: Onaj neuhvatljivi sjaj na nebu/pripada smrti…(str. 119).
31 Tako se kazivač-promatrač dotiče trga za spaljivanje na kojem je istovremeno gorjelo više lomača uz koje su se igrala djeca i (…) ponekad pomagala kod spaljivanja, tražila nakit (…) i gdje su se u toplom pepelu odmarali psi (…) čekajući poneki zalogaj, možda napola pougljenjeni dio ljudskog leša (…) ili su, oprezno, kako ne bi opekli jezik i nepce, valjali još vruće, sive ostatke ljudskih kostiju (…) i gdje su krave, telad a i bikovi žvakali narančaste girlande od nevena omotane oko mrtvih kao ukras…(str. 104). Često sam promatrao kako djeca doma (…) sami spaljuju truplo za koje su dobili samo par rupija bakšiša, čačkali bi bambusovim štapovima po lomači i posmrtne ostatke gurali dublje u žar kako bi što prije izgorjeli (…) Ili kako su domi, da bi izvršili „ritual lubanje“, smijući se agresivno, s nakupljenim bijesom popraćenim nedvosmislenim riječima na hindiju, šiljatim nagorjelim bambusovim štapom udarali po lubanji mrtvaca dok se ne bi rasprsnula na više komada (str. 104; 105).
32 Odnosi se na šezdesete godine prošloga stoljeća kada je veliki broj multikorporacijskih magnata za volju eksploatacije željezne rudače u Rourkeli (Indija) izvlastilo, raselilo, dijelom potpuno uništilo 32 sela, 13 tisuća Adivasija prisilno preselilo. (…) Bez korijena i bez izgleda za posao živjeli su brojni Adivasi kao obespravljeni seoski nadničari, kao sluge ili kao kuliji u gradskim slamovima. (…) Najmanje su dvije njemačke tvrtke u Njemačku redovito slale fotografije golih indijskih djevojčica koje se kupaju u rijeci Brahmani kako bi njemačke radnike nagovorile na sklapanje ugovora o radu u Indiji (str. 13; 15).