Arhiva oznaka: Miroslav Kirin

Miroslav Kirin: Zakopane (upute policiji kako da svladaju antiplaninu u mojoj sobi, a ne planinu u Poljskoj)

Pokušajte samo da otvorite ulazna vrata stana, uđite nasilno i bez krzmanja, i odmah ćete naići na otpor – gomile knjiga kupljenih na rasprodaji, budzašto izdanja, knjige dobivene za rođendan, i knjige koje vjerojatno više nijednom neću otvoriti, takve gusto natiskane knjige prve pružaju kakav-takav otpor. Knjige svjesne svojega mizernog položaja u svijetu, nesposobne da se same zapale ili bace u kontejner za stari papir, ta papirnata siročad sklona samožrtvovanju očekuje vas prva, no vi morate dalje, to vam je posao, i zadatak, zato ste uostalom i tu, ulazite u moj stan, i kada grubo, možda i pregrubo odgurnete tu knjišku siročad – uz tek ponešto fine prašine što se načas uzvitla te zamagli prizor, i ničeg više, nikakva namještaja, nikakvih stolica, fotelja, stolova, malenih i velikih predmeta, očekuju vas samo uredno posloženi redovi beletristike, finih romana o obiteljskim povijestima, ljubavnim aferama, a tu su još krimići, znanstvena fantastika i romani za mlade, možda i stripovi. Sve ćete to ignorirati, nećete ni okom trepnuti dok ih šutate u stranu, za vas je to samo nanos snijega što dosadno zapriječava ulaz u kuću poslije dugotrajna pješačenja zimskim krajolikom – ruke su vam pomodrjele i ne vrijedi puhati u njih jer vam se čak i dah ledi na izlasku iz grla – i kada napokon razgrnete taj zapuh snijega i otvorite žuđena vrata pred vama je još jedan niz knjiga, sve odreda umnih, filozofija, antipsihijatrija, teorija književnosti, botanika, debele i tanke, one koje još mirišu na posječenu šumu, i one prašnjave, iz kojih čak i ubogi kukci bježe bušeći tunele u njima. Takve pružaju najsnažniji otpor dosad, kao gerilski odred u gudurama zemlje izmučene povijesno-političkim trvenjima, bore se, da, lavovski, kako se kaže, jer u njima je toliko toga nagomilano, tisućama godina mišljenja, ali im podrška sve više slabi, koji su ih podržavali sada su posve iznureni, kao da su kažnjeni dugotrajnim izglađivanjem pa nemaju snage ni hodati, a kamoli boriti se, doći u pomoć voljenim borcima za slobodu i sunčano sutra, i uskoro će ih dokraja potisnuti, uništiti, već se onemoćali nevoljko povlače u mračne dijelove šume, propadaju u lisičje jame, nema ih, nema, ostaje tišina i vaš neumoljiv hod prema srcu svjetla – tim uglavnom tankim knjigama na kojima gdjekad i ne piše ime autora ni naslov knjige, tako je jeftin taj uvez, ali bilo je bitno, za život presudno izići s tim u javnost, među ljude željne tih riječi. Vidite, tu vam već trebaju jake baterijske svjetiljke, jer dok se kroz uske lisičje jame obavijeni tamom rasijanih riječi probijate prema srcu svjetla vi ste gotovo slijepi, svako malo se spotičete, padate, uniformom stružete o vlažne stijenke te zemunice neizmjerive duljine. Tko zna koliko ćete tuda tapkati a niz čelo će vam se slijevati hladni crni znoj, pobočnim hodnicima odjekivati riječi, i činit će vam se nasrtljive poput komaraca dok prekopavate pjeskovitu zemlju na obali rijeke u ljeto a da ste u međuvremenu zaboravili što tražite, i bit će milozvučne, kožu tijela raspucalu od svakodnevne jurnjave banalnim svijetom (vita più mediocre) ušivat će u najfiniju svilu, takve su riječi – istodobno donose i odnose zaborav, razgaljuju i usmrćuju. Mogu vas, kad ste već obnevidjeli dospjeli ovamo i tek što niste ugledali samo srce svjetla, gotovo smatrati prijateljima, ili bar suborcima koji su prešli isti put kao i ja, ali ne, nešto me priječi, neka čudna tišina koja izbija iz vas – stigli ste a da ne znate da ste stigli, nanjušili ste nešto a ne znate da to istodobno njuši vas i bespovratno vas uvlači u svoj svijet, i izvrće vam i kožu i oči, tjera vas da pjevate dok šutite, da koračate dok biste puzali, da sanjate dok biste živjeli, da stižete doma dok biste odlazili iz svog doma. Gledamo se, dok stojite u tom uzanom prostoru u koji jedva i ja stanem, a o dvojici ili više vas ne može biti ni riječi, no vi ste ipak tu, probili ste se kroz planinu knjiga ne znajući kako, i mi se gledamo, krajnje napeto – odložio sam olovku i rukom prekrio pjesmu što je upravo pišem. Ipak, na vaš mig bez otpora ustajem i mi krećemo, ali pred nama je isti onaj put kojim ste došli, kojim sam i sam došao, i vi odustajete, doduše ne odmah, i ne lako, bez premišljanja, ali vrijeme koje brzo napreduje, koje trošeći sebe još više troši vas primora vas da stanete, da odustanete od sebe onakvih kakvi ste krenuli ovamo, jer nešto se, zaboga, ipak promijenilo, zar ne, poželimo bar u to povjerovati, i ostaje nam kretanje naprijed, vrtoglavo razgrtanje sve tanjih listova knjiga, a između njih i sve manje riječi, pa razgrtanje zraka, zraka, i zraka.

Foto: Miroslav Kirin Odjeća, Peking

Miroslav Kirin: Crtež

Na crtežu se najprije pojavi

Jedna •, kao ništa, a ipak nešto. Crtež koji još nije crtež, ali • je nesumnjivo •. Osjećaj samoće na svijetu prožme je tek nakratko, onoliko koliko prosječnoj samoći treba da obiđe krug svojom unutrašnjom granicom •. Onda dodaš još jednu •, i već je crta, crtica, još malena, ali netragom nestaje •, hitro se predaje pravocrtnosti neizvjesna gibanja – nešto se uvijek mora žrtvovati, no ta tek rođena crta još ne zna kako će sa sljedećim pažljivim spuštanjem olovke na papir, nepredvidljivo zavijugati malo ulijevo, malo udesno, pa ulijevo, možda i zapjeva usput, kao da slijedi put neke šašave dječje zmije, dječje, jer ta zmija na papiru nikako ne može biti ozbiljna i odrasla, pa kad se opet izravna, a moralo je već proći izvjesno vrijeme, začuje se pucketanje u kralježnici, i umalo joj se ne otme uzdah olakšanja, toj crti-zmiji, kao nekome za radnim stolom, sat-dva nakon ponoći, poslije devet tisuća i tristo petnaest znakova u tekstu posve je pogrbljen, posve je pogrbljena, i srce usporeno tuče, kao što voda kaplje u špilji, čini se da se ruka već dobrano umorila, da je ručni zglob nekako suh, loman, i strah se pojavi da bi se ta pisaća ruka, možebit, zapalila poput novogodišnje prskalice, osvijetlila načas crtež, tu njegovu kratkotrajnu povijest, i potom se ugasila, a ruka bi se, opet u vlastitu mraku, vratila svomu neizvjesnome poslu, dodala još jednu •, jer nešto joj ne daje da stane, mora nastaviti, pa još jednu, i nebrojeno njih, teško je već brojati, jednako kao i stići na mjesto posljednje, završne •, gdje će se možda ukazati dijete, čije se lice jasno razabire u krivuljama što se protežu od vrha do dna papira, ali dijete ima tu sreću, ili nesreću, da rukama na tom istom papiru hvata nešto što zauvijek ostaje izvan domašaja, što tek povremeno baca sjenu preko djetetova lica, a u njoj, kao u nekoj torbi bez dna, u toj sjeni netko energično lupa po staklu prozora, čuju se vriskovi, mukli udarci cokula, vojnički oštri povici na jeziku koji se zauvijek udaljava od lelujavih oblika ljudskosti, koji riječi vraća surovosti predmeta, što režu, sijeku, probadaju, pale, tisuće tisuća još nerođenih ruše se u već pripremljeni bezdan, strašna je i ljetna tišina na autocesti u hladnjači punoj zaboravljenih ljudi, i crtež se odjednom mrsi, poput klupka je tanke blatne žice zaostale na gradilištu gdje su svi radovi u nedogled obustavljeni a radnici raspršeni svijetom, svako malo netko tresne o zemlju pritisnut cementnim prahom u plućima, crtež panično bježi od samoga sebe, od onoga u što se unio, od onoga za čim je žudio a nije mogao ostvariti, od onoga što je sam počinio ne znajući, poželi da se odmota i vrati na početak, u svoju malenu •, ali to ne može, nije moguće, ruka što crta zgrčila se i ne ispušta olovku, pogled crtača posve je odsutan, epileptičan, ruka što crta grči se, koči, i više zapravo ne crta nego grebe, razdire, para papir, odozgo nadolje, odozdo nagore, pa vodoravno, pahulje papira vinule se u zrak, kovitlaju se, kao roj mušica u kasno ljeto, kad sve zrije.

Foto: Miroslav Kirin