Arhiva oznaka: Miro Škugor

Miro Škugor: Tajni plan grada

Razvoze nas noćni vlakovi dok spavamo.
Od mene oko tebe i obratno.
Globtroterski.

Danju nas znaju vidjeti kako ispijamo koktele.
Uglavnom na pramcu broda ukotvljenog između dviju zgrada u Petrinjskoj.
Dopelgangerski.

Naglo se otvorila petmetarska rupa na Slavonskoj.
Popucale nam misli poput niti žniranca.

Neboderi u Veslačkoj zakoračili prema Savi.
Danas bi mogao biti vruć dan.

Foto: Miro Škugor

Miro Škugor: Gepardske začkoljice

sumrak se sporo uspinje po zemljinom dahu
dok sunce žuri doma u zaleđno dvorište kuće na horizontu

noć me je opet iznenadila
spustivši u me tri prstohvata sna
primjereno sam začinjen i teturavo opčinjen

veseli me svaka pomisao na tebe
kao što rastrto rublje na balkonu u Bombaju
veseli izvjesnost memljivog jutra

mirišu noćne sjene na more i ljeto
kako je lako preskočiti proljeće
postoje samo dva godišnja doba
ljeto i zima
zašto me ne čudi da sam rođen u jesen

večeras ću dovršiti tetovažu na južnom ramenu neba
tako će dobiti još jedno sazviježđe
tvoje
sada je uz sazviježđe Zmaja drugo po redu
koje svojim izgledom odgovara imenu

Foto: Miro Škugor

Miro Škugor: Da se zoveš Jana

sivo nebo je poput fakira
leglo na vrhove nazubljenih krošnji
počevši se znojiti

svega smo nekoliko latica od kiše

dijelim rukohvat sa željom kontejnera za odlaganje papira
posađenog preko puta autobusne postaje

a koji se ni jutros nije uspio ukrcati u autobus

da se zoveš Jana
sada bi stajala na vrhu zgrade
i mahala mi
ispraćajući me preko mosta
tamo gdje svakog jutra ne želim stići

Foto: Milan Zagorac

Miro Škugor: Kabriolet

trijezni me hladni vjetar
pri vožnji unutarnjim krajobrazima

prokopan sam tunelima koji čuvaju od neba
i livada na kojima svaka djetelina ima četiri lista

čujem kako me voliš da ti se vrišti
čujem kako svojim krikovima izravnavaš sve planine u proplanke
i trusiš sva mora u vodopade
čujem kako više ne postojiš voleći me
čuo sam kad si me začela u sebi

baš kad i bešumnu kišu u meni
koja zatravljuje jalova dna zelenim sjajem
što podnosi samo tvoja bosa stopala

ubrzavam dušu kako bih sustigao tvoj vrisak
sluteći da ćeš me čekati na svakom stajalištu
između mjesta za plakanje od sreće
i mjesta kamo se odlazim uspavljivati prije sna

a zaglavio mi se pomični krov

Foto: www.morguefile.com

Miro Škugor: Presađivanje

Jutros usporeno isparavam.

Benzinska sam mrlja na asfaltu natopljenom kišom.
Tko li me je prolio?
I kada?

Ne prestajem dodirivati svoje novo gramatičko meso.
I osluškivati kolanje krvi pune zatipaka.
Zar se tako lako postaje čovjekom?

Svako malo se, ushićen, potajice ugrizem.
Izračunavam kolika je vjerojatnost da ću se danas porezati na papir.
Raduje me što nije mala.

Svi mi već mjesecima broje godove.
Osim tebe, mladosti moja.
U svijetu besmrtnih šumara i vječnih mladica jedino sam živo stablo.
Listam. Granam se. Sanjam izdanke.
Uznemirujući šumu. I sve u njoj.
Kako se samo usuđujem?!?

Da me barem pogodi grom!
Da mi voluharice obrste korijenje!
Da se sam od sebe srušim…

Odsuči me, ljubavi!
Makar još nisam udario niti nalegao na greben. Plićak. Dno.

Danas sam sjetan i poduzetan.
Presađujem se.
U miru.

Foto: www.morguefile.com

Miro Škugor: Bojitelj svijeta

prije sam svakog početka
poslije sam svakog kraja
stvoren sam samo zbog jednog razloga
da ti uvijek budem moguć

zato budi u mom zagrljaju
kao adenin s timinom
kao gvanin s citozinom
i pretvori moju DNA u dvostruku dugu
na zastoru što spušta se k moru i jugu
dok mi zabranjuješ izgovarati riječi
ne, nikada, neće, nema, ne zna, ne smije

moja jedine riječi odsada će biti
da, zauvijek, hoću, imam, znam, smijem
volim
i njima ću obojiti svijet

Foto: www.morguefile.com