Arhiva oznaka: Miro Škugor

Miro Škugor: Nebeski general

Izgledalo je poput Sunca. David nije mogao ni trepnuti. Ležao je posve paraliziran dok se na plafonu spavaće sobe otvarao i širio sjajno-žuti usisni vrtlog.
Njegovo ukočeno tijelo podiglo se nenadanim trzajem na pola metra iznad kreveta. Nepojmljiva sila snažno ga je uhvatila za pupak te zavrtjela poput zvrka. Vrtnja je iz sekunde u sekundu postajala sve bržom. Učas se osjećao kao propeler kakvog većeg zrakoplovnog jednomotorca, okrećući se oko pupčane osi u smjeru suprotnom kretanju kazaljki sata.
„To je, dakle, to“, pomislio je začudno pomirljivo, približavajući se centru uskovitlanog svjetla, koje je rubom poprimalo crvene i plave nijanse. U prvi mah učinilo mu se kako više nema vremena za nijednu drugu misao. Čak ni za strah. A odmah zatim zatekla ga je spoznaja da ni vremena, ni straha, ni misli – nema. Niti ih je, kao ni njega samog, ikada bilo. Nije nimalo žalio. Ma sa čim se upravo susretao, David mu se, na vlastito iznenađenje, jedva dočekao prepustiti.
„Ne, još ne“, odjednom je začuo umirujući ženski glas, koji je poput čistog kisika prozračivao sav prostor njegove svijesti. „Zbog čega se i od koga skrivaš na Zemlji, nebeski generale?“ odjekivao je glas podsjećajući ga na nešto važno, bez trunke ikakve vrste osude ili zamjeranja.
Naglo ispušten bolno je opustio kralježnicu pri udaru o madrac uz tresak čiji je zvuk jasno opisivao pad teškog tereta s ne baš male visine. Voda je panično napuštala njegovo tijelo kroz sve pore puneći zrak mirisom znoja.
Usporenim pokretima pridizao se na podlaktice te još sporije ustajao. Dok ga je zaglušivao šum krvotoka, nemoćno se nastojao osloniti na vrata sobe zapanjeno gledajući puknute stranice kreveta.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: U ambulanti

Stajao je sred omanjeg prostora s nizovima crvenih plastičnih sjedalica uz sva četiri zida sa zatvorenim vratima na jednom od njih. Ono što ga je pomalo zbunjivalo bili su zidovi sačinjeni od bezbrojnih globusa koji su se vrtjeli različitim brzinama.
Iako se nije mogao sjetiti kako se našao na ovom mjestu, Dominik je nekako znao da se nalazi u čekaonici ambulante. Očekivao je veliku gužvu kao i pri svakom drugom specijalističkom pregledu. Sjedajući na prvu sjedalicu do vrata osjećao je kako mu početnu nelagodu zbog odsutnosti drugih pacijenata nadjačava nemoć da se prisjeti kada je, zašto i kod kojeg specijalista dogovorio pregled. „Mora da sam doista ozbiljno bolestan“, skrušeno je pomislio nadajući se kako nije došao prekasno.
Baš kad je dovršio misao, vrata ambulante bešumno su se otvorila. Zapravo, sve se odigralo tolikom brzinom da je Dominik bio posve siguran kako se vrata nisu otvorila već – nestala. Na njihovom mjestu pojavio se liječnik glave nagnute duboko prema prsima tako da mu Dominik nije mogao vidjeti lice.
Umjesto da ga prozove i pozove u ambulantu, liječnik se neobjašnjivo stvorio na stolici pored Dominika. Gledajući i nadalje negdje u pod, obratio se Dominiku blagim glasom. „Bože, ništa ga ne razumijem“, prestravi se Dominik. U istom trenutku liječnik zgrabi njegovu lijevu ruku prisilivši ga posve otvoriti dlan.
Dominik je u nevjerici promatrao dlan svoje lijeve ruke po kojemu su počeli izbijati ljubičasti znakovi slični hebrejskom alfabetu. Na donjem desnom dijelu dlana naglo se otvorio mali ekran. Odozdo prema gore redala su se imena, prezimena i adrese nepoznatih muškaraca i žena iz Nizozemske, Španjolske, Francuske, Portugala, Velike Britanije, Irske, Švedske, Norveške, Turske, Izraela i Iraka. Dok se lista još ispisivala, liječnik je naglo podigao glavu. „Zapamti i spasi“, zapovjedio je liječnik svakom neuronu Dominikova mozga. I stanici njegova tijela.
Dominik nije stizao pozornije pratiti listu. Zapamtio je tek nekoliko imena i adresa. Potpuno ga je blokirala kristalna frekvencija liječnikova glasa. A do kraja prenerazila praznina na mjestu liječnikova lica. Potom se probudio.

Foto: www.pexels.com