Arhiva oznaka: Miro Škugor

Miro Škugor: Jaguar

Uz isprekidano, ali duboko grleno glasanje, žurio je hodnikom od uglačanog kamena postupno se uspravljajući u trku.

Na kraju hodnika i jutros su čekale tri Sumeranke. Dok ga je prva snažno držala za kovrčavu kosu, preostale dvije pomagale su mu odbaciti ostatke krzna melaniziranog jaguara. Bila su to vremena kada su velike mačke vladale još samo zapučcima svijeta. Neke od njih mogle su se preobraziti u nove vladare – ljude.

Izbivši na šareni pladanj tržnice prekriven pokretnim mozaikom od uzgibanih tjelesa žena i muškaraca, instinktivno podiže glavu. Prebirao je njuhom po začinskim mirisima kumina, sezama, korijandera, šafrana, papra, đumbira, cimeta, anisa, bosiljaka, celera, kadulje, timijana, češnjaka, palminog šećera, luka i kaffir limete. Među ljudskim mirisima njezin je učas namirisao. A ubrzo ju je i ugledao.

„Moja žena“, prošapta ponosno. Marito joj bešumno priđe s leđa. Blago režući nježno zagrize njen vrat. Ovog puta izostala je bilo kakva reakcija. Iskonski strah odapeo je pogled s luka njezina lica k liku svećenika, koji je levitirao nad lukom što je spajao dva visoka stupa na izlazu s trga. Rukama podignutim u zrak kao da je nastojao nastaviti podupirati nešto što će svakog trenutka pasti.

Slijedeći njezin pogled Marito hitro pogleda uvis. Preko sva četiri kvadrata odavno podijeljenog neba pretrčavale su munje čiji je jedini cilj bio stići ga što prije nanovo prekrojiti. Prostor padajućih i sve manjih komada nebesa silovito je popunjavala tama. I zaborav. Nebeska tijela napuštala su svoje putanje razbježavši se na sve strane. Više ih nitko nije mogao zadržati na okupu. Ni zeleni zmaj, ni crna kornjača, ni tamnocrveni feniks, ni žuti tigar.

Istodobno s komadima neba počeli su padati i manji stupovi uokolo trga. Marito zgrabi ženu okrenuvši je k sebi. „Sjeti se! Molim te, nemoj nas zaboraviti ovaj put“, utiskivao je bezdanim glasom molbu u ambise njezinih tirkiznih očiju.

„Nikad joj ga neću prepričati“, prisegnuo je samom sebi nakon njihovog prošlogodišnjeg susreta. „Kako bez posljedica ikada ikome objasniti da sam upoznao istu ženu koju sanjah nekoliko dana prije?“, opravdavao se bezrazložno. Zapravo, nije htio čak ni pokušati saznati zašto ju je sreo. Ni zbog čega reži svaki put kada vode ljubav.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Nebeski general

Izgledalo je poput Sunca. David nije mogao ni trepnuti. Ležao je posve paraliziran dok se na plafonu spavaće sobe otvarao i širio sjajno-žuti usisni vrtlog.
Njegovo ukočeno tijelo podiglo se nenadanim trzajem na pola metra iznad kreveta. Nepojmljiva sila snažno ga je uhvatila za pupak te zavrtjela poput zvrka. Vrtnja je iz sekunde u sekundu postajala sve bržom. Učas se osjećao kao propeler kakvog većeg zrakoplovnog jednomotorca, okrećući se oko pupčane osi u smjeru suprotnom kretanju kazaljki sata.
„To je, dakle, to“, pomislio je začudno pomirljivo, približavajući se centru uskovitlanog svjetla, koje je rubom poprimalo crvene i plave nijanse. U prvi mah učinilo mu se kako više nema vremena za nijednu drugu misao. Čak ni za strah. A odmah zatim zatekla ga je spoznaja da ni vremena, ni straha, ni misli – nema. Niti ih je, kao ni njega samog, ikada bilo. Nije nimalo žalio. Ma sa čim se upravo susretao, David mu se, na vlastito iznenađenje, jedva dočekao prepustiti.
„Ne, još ne“, odjednom je začuo umirujući ženski glas, koji je poput čistog kisika prozračivao sav prostor njegove svijesti. „Zbog čega se i od koga skrivaš na Zemlji, nebeski generale?“ odjekivao je glas podsjećajući ga na nešto važno, bez trunke ikakve vrste osude ili zamjeranja.
Naglo ispušten bolno je opustio kralježnicu pri udaru o madrac uz tresak čiji je zvuk jasno opisivao pad teškog tereta s ne baš male visine. Voda je panično napuštala njegovo tijelo kroz sve pore puneći zrak mirisom znoja.
Usporenim pokretima pridizao se na podlaktice te još sporije ustajao. Dok ga je zaglušivao šum krvotoka, nemoćno se nastojao osloniti na vrata sobe zapanjeno gledajući puknute stranice kreveta.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: U ambulanti

Stajao je sred omanjeg prostora s nizovima crvenih plastičnih sjedalica uz sva četiri zida sa zatvorenim vratima na jednom od njih. Ono što ga je pomalo zbunjivalo bili su zidovi sačinjeni od bezbrojnih globusa koji su se vrtjeli različitim brzinama.
Iako se nije mogao sjetiti kako se našao na ovom mjestu, Dominik je nekako znao da se nalazi u čekaonici ambulante. Očekivao je veliku gužvu kao i pri svakom drugom specijalističkom pregledu. Sjedajući na prvu sjedalicu do vrata osjećao je kako mu početnu nelagodu zbog odsutnosti drugih pacijenata nadjačava nemoć da se prisjeti kada je, zašto i kod kojeg specijalista dogovorio pregled. „Mora da sam doista ozbiljno bolestan“, skrušeno je pomislio nadajući se kako nije došao prekasno.
Baš kad je dovršio misao, vrata ambulante bešumno su se otvorila. Zapravo, sve se odigralo tolikom brzinom da je Dominik bio posve siguran kako se vrata nisu otvorila već – nestala. Na njihovom mjestu pojavio se liječnik glave nagnute duboko prema prsima tako da mu Dominik nije mogao vidjeti lice.
Umjesto da ga prozove i pozove u ambulantu, liječnik se neobjašnjivo stvorio na stolici pored Dominika. Gledajući i nadalje negdje u pod, obratio se Dominiku blagim glasom. „Bože, ništa ga ne razumijem“, prestravi se Dominik. U istom trenutku liječnik zgrabi njegovu lijevu ruku prisilivši ga posve otvoriti dlan.
Dominik je u nevjerici promatrao dlan svoje lijeve ruke po kojemu su počeli izbijati ljubičasti znakovi slični hebrejskom alfabetu. Na donjem desnom dijelu dlana naglo se otvorio mali ekran. Odozdo prema gore redala su se imena, prezimena i adrese nepoznatih muškaraca i žena iz Nizozemske, Španjolske, Francuske, Portugala, Velike Britanije, Irske, Švedske, Norveške, Turske, Izraela i Iraka. Dok se lista još ispisivala, liječnik je naglo podigao glavu. „Zapamti i spasi“, zapovjedio je liječnik svakom neuronu Dominikova mozga. I stanici njegova tijela.
Dominik nije stizao pozornije pratiti listu. Zapamtio je tek nekoliko imena i adresa. Potpuno ga je blokirala kristalna frekvencija liječnikova glasa. A do kraja prenerazila praznina na mjestu liječnikova lica. Potom se probudio.

Foto: www.pexels.com