Arhiva oznaka: Miro Škugor

Miro Škugor: Vrt

“Pogodi gdje smo”, pisalo je ispod fotografije upravo prispjele Whats App-om. Nisam žurio s odgovorom.

U starom dijelu grada, iznad katedrale sv. Jakova, a na pola puta prema novouređenoj tvrđavi sv. Mihovila, stisnuo se među samostanskim zidinama mediteranski vrt sv. Lovre. Dvije križne staze s malom fontanom u središu razdijelile su ga na četiri polja začinskog i ljekovitog bilja, obrubljenog niskim šimširom. Gusterna prikladne veličine te nekoliko drvenih stolova i stolaca skladno su dobrusili ovaj neveliki gradski dragulj u neočekivanu oazu mira veličinom srazmjernu istinskom udahu za svaku veličinu praznih pluća.

Uvijek sam ga doživljavao i smatrao visećim vrtom. Samo zbog četiri vitka i vižljasta čempresa u svakom njegovom kutu, koji su se nevidljivim prstima čvrsto držali za okolne zidove i krovove, još uvijek se nije sunovratio u more. Bilo mi je drago vidjeti da ga ni nakon toliko godina nisu ispustili iz ruku.

A onda me je prenula mobitelska zvonjava. Prijatelj je bio nestrpljiv, jer mu nisam odmah odgovorio.

“Na izletu smo u Šibeniku. More je prehladno za kupanje. Kupujemo brodske karte za obilazak tvrđave sv. Nikole. Koliko se toga ovdje ima za vidjeti! Trebali smo i prije doći. Ana jedva nadzire dečke. Rekli smo im da si se ti u ovom gradu rodio i živio. Sada žele obići svaku uličicu. Zaviruju u svako dvorište i haustor. Nadaju se da će te sresti”, nezaustavljivo mi je prenosio dojmove.

Nisam ga mogao niti želio prekidati. Dok sam slušao kako zvuče slike mog rodnog grada shvatih da u njega prerijetko svraćam. Čak i ako me dečki upravo sada tamo sretnu.

Foto: www.pexells.com

Miro Škugor: Čuvar

Od svih zvonjava koje je ikada čuo, najviše mu se u sjećanje urezao zvuk električnog zvonca instaliranog u sobi podvornika, a čija se kotva i tog popodneva pravodobno otpustila najavivši početak velikog odmora.

Ubrzo je s grupom prijatelja iz VIII.c razreda zaposjeo klupu u parkiću što je svojom zapadnom stranom graničio s popločanim školskim dvorištem. Nigdje drugdje u blizini nije bilo pogodnijeg mjesta za uobičajeno žustro komentiranje netom završeneg testa iz matematike.

“Ja sam sve riješila”, pohvalila se Vladimira. “Ja sam stigao do pola. Dovoljno za dvicu”, ravnodušno će Edo. “I ja isto”, izgovorio je poput jeke njegov brat blizanac Mario.

Semida i Zdenka upravo su se spremale uglas iznositi svoje dojmove o težini matematičkih zadataka. Prije prvih riječi prekinulo ih je prilaženje razrednog nasilnika, koji se tog dana pojavio samo na satu tjelesnog odgoja.

Dokazana moć roditeljskih opravdanja omogućavala mu je puno više slobode u ispunjavanju školskih obaveza. Njegovi roditelji, dobrostojeći lokalni obrtnici, uspjeli su u rijetke stanke pri danonoćnom gomilanju novca ugurati slijepu ljubav prema sinu jedincu pretvorivši je u njemu stalno dostupni bankomat.

Nikako im nije bilo jasno kako nastavnici ne prepoznaju njegovu svekoliku nadarenost. Bili su zadivljeni kako im sin iz dana u dan trpi sve nebuloze i nepravde obrazovnog sustava. Za razliku od nastavnika, a kao povlaštena stalna mušterija zabrinutih nasilnikovih roditelja, direktor škole imao je posve suprotno mišljenje o tom “iznadprosječno inteligentnom, sposobnom i ponekad samo malo nestašnijem učeniku”.

Krupni momak prištava lica namah se usredotočio na žgoljavog dječaka što je sjedio na rubu naslona klupe. “Opet ti, štreberu. Stalno si mi na putu”, prozborio je prijetećim tonom istodobno začešljavajući plavu kosu. Odnedavno je počeo oponašati pokrete Johna Travolte iz filma “Briljantin” uvjeren kako će time u očima vršnjaka ispasti još veći frajer i usput lakše osvojiti cure iz razreda.

“Ti ćeš opet sigurno dobiti peticu. Ali, šta ti to vridi kad si mižerija, mršav i ružan. Jel’ ti mater tu robu nabavila kod manjurica i popova?” postajao je sve agresivnijim. Mršavi dječak je šutio. Bojao se nasilnika. Znao je da ga neće zaustaviti odgovor kako mu je kričavu majicu i bermude od trepera na rasprodaji kupio te za Uskrs poklonio stric, dugogodišnji gastarbajter na privremenom radu u nekom sjevernonjemačkom gradiću.

Nasilnik je priželjkujući fizički obračun s mršavkom jednom nogom zakoračio na klupu oslonivši se laktom na svoje koljeno. “A kakva ti je to glupa slika papige na leđima? Samo matun ka’ ti može nosit’ takvu majicu”, siktao je kao zmija koja je štrcajući otrov upravo omamila najprikladnijeg miša za predstojeću večeru. To je bio pouzdan signal ostalima da se naglo udalje od klupe.

“Mogu li je malo bolje pogledati?” izustio je pružajući glavu dobrano preko dječakovog ramena uz polagano ispuštanje nakupljene sline iz usta. Taman kad je uplašeni dječak osjetio kako mu pljuvačka natapa leđa, nasilnik se naglo uspravio uz smijeh nalik njištanju. Usmjerivši obje ruke prema dječakovom prsištu snažno ga je gurnuo preko naslona klupe da je ovaj kao iznenadno ispuštena vreća krumpira tresnuo leđima o zemlju. Padajući primijetio je kako se iza nasilnikovih leđa postupno stvara nejasni magličasti oblik.

Cure su pohitale k dječaku koji je stenjući nastojao doći do zraka. Blizanci nisu bili skloni takvim ispadima hrabrosti. Njihovi trbusi i kosti, koje su zauvijek zapamtile snagu nasilnikovih šaka, držali su ih po strani, na sigurnoj udaljenosti. “Sve ću reći razrednici. Ti si zao i pokvaren”, ljutito će Semida ne obazirući se na nasilnika. Još jednom se zacerekavši, donekle zatečen Semidinom reakcijom, pljucnuo je dečkima pred noge, a zatim polako krenuo prema motociklu kojega su mu roditelji nedavno kupili za rođendan. Motor je upalio tek iz trećeg pokušaja. Nasilnik ih je sve odmjerio dugim pogledom da bi se sljedećeg trenutka mirno odvezao s poprišta nemilog događaja.

Samo je napadnuti dječak vidio kako se magličasta nakupina pretvorila u malo konkretnije čovjeku slično obličje, koje je pratilo svaki nasilnikov pokret. To nešto sjelo je iza njega na motor uhvativši ga oko struka.

Sljedećih dana redale su se reakcije nastavnika, roditelja, razrednice, pedagoga i direktora uz učenička prepričavanja po školskim hodnicima. Svi su redom osuđivali nasilnikovo ponašanje. Čak ga ni direktor više nije toliko branio. Za to vrijeme on se nije pojavljivao na nastavi. Navodno se razbolio. A onda je nakon skoro tjedan dana školom protutnjala strašna vijest. Prebrzo vozeći motocikl nasilnik je tijekom vikenda smrtno stradao u prometnoj nesreći na izlazu iz grada.

Prošlo je više od trideset godina kada je zvuk školskog zvona negdašnjeg mršavog štrebera ponovo prisjetio na taj nesretni slučaj. Došavši po svoju kćer u tu istu osnovnu školu shvatio je da se još uvijek nije mogao u potpunosti oduprijeti samonametnutom osjećaju nekovrsne krivnje za smrt mladog nasilnika. I ne samo njega.

Do sada se ukupno pet puta susreo s čovjekolikom magličastom sjenom. Još od incidenta iz osnovne škole nastojao je izbjegavati ekscesne situacije. No, nasilnici su se naprosto lijepili za njega. Neke od njih uspio je zaplašiti vikom i histeričnim upozorenjima kako će im se nešto vrlo loše dogoditi ako mu učine išta nažao. Nažalost, četiri puta ga nisu poslušali. Svi neposredni počinitelji takvih djela u kratkom bi razdoblju smrtno stradavali na različite načine.

Do danas nije uspio doznati ništa konkretnije o magličastim sjenama. Niti o pravim motivima njihovih djelovanja. Zapeo je na uopćenoj priči o postojanju ljudi sjenki, nadnaravnih bića koja se pojavljuju kao tamne sjenovite humanoidne prikaze brzog kretanja i iznenadnog rasplinuća. Negdje se opisuju zlima i agresivnima, a drugdje su opisani kao anđeli čuvari. Neki izvori tvrde da su oduvijek među ljudima te da se hrane ljudskim emocijama i strahovima. Malo je onih koji su ukrstili pogled s njihovim navodno crvenim očima.

Povremeno ga znade uznemiriti pomisao kako će mu za svaku pomoć od strane nepoznatog magličastog pomagača jednom biti ispostavljen pozamašni račun. Nije bio siguran želi li ga platiti. Pomoglo bi mu da čim prije sazna čime se plaćaju takvi računi.

Foto: www.pixabay.com

Miro Škugor: Kodlak

“Policija više ne traži vukodlaka iz Meteriza“, pred očima mu se namah pojavio jutrašnji naslov iz “Jutarnjeg lista”.

Tridesetak metara pred njim nepomično je stajalo ili čučalo krupno biće, glasno dahćući.

Sve dlake na Romanovu tijelu učas se digoše u zrak, dok mu je pleksus istodobno pokušavao razriješiti dilemu – golemi pas koji se propeo na zadnje šape ili još veći vukodlak koji čuči oslanjajući se na dlanove mišićavih ruku.

Ta neuobičajeno topla prosinačka večer 2006. godine već se prelijevala u sljedeći dan kada je Roman napustio kvartovski kafić na Vidicima. Zapravo, njega i njegovu ekipu istjerao je vlasnik kafića objavivši iznenadni “fajrunt” kada mu je dozlogrdilo slušati bučno društvo koje nije prestajalo redati najnovije priče o pojavi vukodlaka u šibenskom kvartu Meterize.

Nije bilo više nikoga u gradu tko nije znao da su dvije djelatnice sportske kladionice po povratku s posla ugledale kako se među okolnim zgradama kreće ogromna tamnodlaka životinja, izbečenih i krvavih očiju, snažnih i pogrbljenih leđa te četvrtaste njuške pri čemu se glasala neartikuliranim zvukovima.

Priča se poput ljetnog požara proširila ostalim dijelovima grada. Zvijer je navodno viđena u drugim kvartovima, lokalni svećenik je na misi spominjao Sotonu, djeca su odbijala pohađati popodnevnu nastavu u školama, policija povećala broj patrola, mjesni mađioničar tvrdio da je riječ o refleksiji neobičnog svjetla koje se već neko vrijeme moglo vidjeti na brdu u blizini mjesta viđenja zvijeri, a gradski kroničari se prisjetili kako se slična viđenja ponavljaju u intervalima od 20 godina, baš kako je bilo 1966. i 1986. godine. Tada se nije govorilo o vukodlaku. Za Šibenčane je to bio “kodlak”.

Sve to je Romanu ponovno prošlo kroz glavu dok je smišljao kako izbjeći napad i domoći se sigurnosti kuće udaljene svega dvjestotinjak metara iza kodlakovih leđa.

Dvije otegotne okolnosti vrlo su ga zabrinjavale.

Ulica u kojoj ga je presreo kodlak bila je posve pusta. S obje strane ulice nalazile su se privatne kuće zaklonjene šumicom od mogućih pogleda iz mnogobrojnih nebodera na drugoj strani naselja. Dakle, nije mogao računati na ičiju pomoć čak i kada bi je uspio zazvati.

Osim toga, baš večeras bio je sam u kući. Majka je otišla u posjet tetki, sestra spavala kod školske prijateljice, a otac se i nadalje nalazio na privremenom radu u Njemačkoj. Sve i da se domogne kuće, pitao se za koliko bi vremena otključao vrata stana na gornjoj etaži. “Puno. Dovoljno da te ščepam!”, odgovorio je samom sebi umjesto kodlaka.

Prigušeno režanje kodlaka prekinulo mu je trosekundni tok misli. Učinilo mu se kako je kodlak pomaknulo glavu unaprijed, kao da ga dodatno procjenjuje. Premda mu nije vidio oči, Roman je osjećao da ga i nadalje netremice promatra. A onda se kodlak počeo namještati tražeći bolji tjelesni oslonac.

Romanu je to bio znak za akciju. “Ako si već primoran na fizički sraz, udari prvi”, odnekud mu je u mozgu bljesnula rečenica iz špijunskog filma koji je nedavno pogledao.

Roman se iznenada zatrči ravno prema kodlaku, pa nakon tri koraka naglo skrene ulijevo. Kodlak se na trenutak trznuo unazad, a zatim pojurio za Romanom.

Do Romanove kuće uredno se poredalo desetak drugih kuća s pripadajućim dvorištima, vrtovima i garažama. Još dok je preskakao ogradu prvog vrta izvadio je iz džepa ključ od ulaznih vrata čvrsto ga stisnuvši u ruci. U sebi je nabrajao imena susjeda kroz čija bi dvorišta protrčao i s čijih bi garažnih krovova doskočio. Bio je posve siguran da više ne trči nego leti. Čuo je zvuk šapa i dahtanje kodlaka iza sebe, koji samo što ga nije dohvatio.

Roman je kao kakav skakač u vis konačno preskočio ogradu svog dvorišta, a tridesetak stepenica do gornje etaže kuće uspenjao u jednom dugom koraku. Ni sam nije znao kako je otključao vrata. Čim ih je zalupio, s vanjske strane je uslijedio snažni udarac. Kao da se motorist na trkačem motoru velike kubikaže zaletio u donji dio vrata.

Roman je dvaput zaključao protuprovalna vrata te povukao dodatni zaštitni zasun. Znoj ga je oblio u tolikoj mjeri da je u prvi mah pomislio kako mu je popustio mjehur.

Osluškivao je zvukove iz dvorišta. Nije ih bilo. Niti ikakvih pokreta. Nikad do tada nije čuo tako glasnu tišinu.

Poslao je SMS poruku frendu s kojim je do prije pola sata ispijao ture piva u kafiću pokušavajući mu ukratko opisati što je upravo doživio. Ovaj mu je kratko odgovorio: “Nije piva za svakoga!”

Odlučio je da neće uzbunjivati majku niti nazivati policiju. Ionako je njihov broj imao memoriran na brzom biranju. Odmah je provjerio sve prozore i vrata u stanu te dogurao komade namještaja iz predsoblja na ulazna vrata. Jutro je dočekao oslonjen leđima na komodu s mobitelom u rukama.

Prve zrake sunca i glasovi susjeda koji odlaze na posao ohrabrili su ga na razbarikadiranje vrata. Kada ih je otvorio, uočio je veliko udubljenje s donje vanjske strane. Stresavši se, shvatio je da se više boji majčine reakcije nego kodlaka. Smislit će već neko racionalno objašnjenje koje uključuje njegovu osobnu krivicu. Uostalom, tko bi povjerovao u njegovu priču? Grad je to s grubim smislom za humor. Nije htio postati još jednim gradskim ridikulom.

Odjednom mu pozornost privuče poštanski sandučić na dvorišnim vratima. “Opet sam zaboravija pokupit’ poštu. Možda je stiglo pismo od ćaće”, konstatirao je samoprijekorno.

Dok je vadio kuverte i novine iz sandučića ispadne letak “sletjevši” točno na njegovu desnu tenisicu. Roman se sagne i podigne letak. Čitajući sadržaj iskrivi usne u polusmiješak.

Zatim pozorno promotri gleda li ga itko. Kada se uvjerio da na njemu ne počiva nijedan pogled, gurne letak u susjedov poštanski sandučić. Šibensko kazalište pozivalo je svoje sugrađane na premijeru predstave “Velika zvijer”.

Foto: www.pexels.com

Iznad vode

Upravo je objavljen novi multimedijalni projekt naslova “Iznad vode”

Radi se o multimedijalnom projektu s ukupno 14 pjesama. Pjesme će se objavljivati na YouTube kanalu petkom u 18.00 h, a po objavi svake pojedine pjesme slijedi integralna verzija audiozbirke.

Stihove je napisao te interpretativno pročitao Miro Škugor koji je i autor fotografija, a glazbu je skladao, izveo i producirao Toni Eterović. Videoklipove je izradio i uredio kanal Kruno Galjar.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Nestao Zoran Crnić

Neidentificirani leteći objekt – otvorena pitanja

Poštovano uredništvo,
pišem Vam po prvi i posljednji put.

Nikada do sada nisam pomislio, a kamoli napravio nešto ovomu slično. Zapravo, zbog naravi moga posla Vi, kao i mnogi drugi, ne bi trebali ni naslutiti moje postojanje.

Pozorno čitam sve suvremene hrvatske autore romana i kratkih priča, kako one koje objavljuju izdavačke kuće, tako i one koje objavljuju specijalizirani časopisi i portali. Ponekad imam prigodu osjetiti ushit zbog mogućnosti izravnog uvida u materijal koji tek nastaje. Pretpostavljam kako Vam neće biti teško zamisliti o kolikom broju originalnih ideja je riječ. A sve one mogu biti dobar temelj za neki scenarij koji bi se mogao odigrati u stvarnosti. Zar ne? Mogu razumijeti ako ne dijelite moje mišljenje. Ali, neka svatko od nas po svojoj savjesti i nadalje radi svoj posao.

Vaš portal pratim od samih početaka. Uspjeli ste okupiti sjajne, mlade i iznimno zanimljive autore.
Odlučio sam Vam napisati pismo baš zbog jednog od njih odnosno njegove priče. Dana 20. travnja 2020. godine objavili ste kratku priču Mire Škugora “Neidentificirani leteći objekt”. Nisam književni kritičar. No, moram istaknuti kako je autor očito vrlo dobro upćen u tematiku o kojoj piše.

Naime, istoga dana kada je priča objavljena nepoznati pošiljatelj poslao mi je elektronsku poštu s informacijom o nestanku istražitelja Zorana Crnića. U privitku su se nalazile tri fotografije, koje Vam prosljeđujem.

Morat ćete mi vjerovati na riječ da o gospodinu Crniću znam dovoljno kako bih sa sigurnošću mogao potvrditi njegov ugled vrhunskog profesionalca s karijerom u usponu.

Ne znam niti želim znati tko je i zbog čega baš meni dostavio informaciju i spomenute fotografije. Vjerojatni motiv mogao bi biti traženje pomoći u što bržem odgonetanju i saniranju posljedica ovog neugodnog te nadasve uznemirujućeg događaja. Iz istog razloga pišem i ja Vama.

Možda je Vaš autor imao viška materijala koji je reduciran pa nije objavljen u cijelosti? Naravno, ne želim se miješati u Vašu uređivačku politiku. Ukoliko raspolažete s nekim podatkom koji bi mogao rasvjetliti ovaj slučaj, ljubazno molim da ga pošaljite na priloženu e-mail adresu. Ta adresa kao i ovo pismo bit će aktivni još 59 minuta, a potom će se zauvijek izbrisati.

Nemojte im pokušavati ući u trag. To Vas nikamo neće dovesti. Posebice ne do mene. Možda sam muškarac, a možda žena? Možda sam star, a možda mlad? Možda sam još uvijek ovlaštena osoba sa značkom, a možda u mirovini? Možda sam hrvatski državljanin, a možda stranac? Možda sam zabrinuti kolega, a možda premaštoviti luđak? Da nabrajam dalje?

Ostavljam Vam na osobnu odluku i prosudbu na koji način ćete reagirati na moje pismo te što ćete u konačnici s njime i fotografijama učiniti. U nadi kako će se gospodin Crnić uskoro pojaviti na svom radnom mjestu, srdačno Vas pozdravljam.

Vaš vjerni čitatelj

Miro Škugor: Neidentificirani leteći objekt

MINISTARSTVO DOMOVINSKE SUGURNOSTI
Centar za alternativne znanosti
Zagreb
 
Stupanj tajnosti:
– Ograničeno
– Povjerljivo
– Tajno
– Vrlo tajno

– očevicima uzeti osobni podaci;
– iz mobilnog uređaja u vlasništvu M. Š.  preuzeto, pohranjeno i izbrisano 8 fotografija;
– predlaže se redoviti nadzor 3. stupnja.
Iskazi očevidaca:
M. Š.
Upravo sam izlazio iz “Name”. To je izgledalo poput dva tanjura, spojena dužinom rubova, jadan poklopljen drugim, s okomitim zakrilcima sa strana. Što god to bilo, doletjelo je velikom brzinom iz smjera jugoistoka, pod kutom od 45 stupnjeva, naglo se zaustavivši desno iznad zgrade Zagrebačke banke.
Potom je počelo polako “kliziti” i “ljuljati” se iznad Trga bana Jelačića – prvo ulijevo, a onda udesno. I tako nekoliko puta. Pri tome je stalno titralo u različitim nijansama narančaste, plave, crvene, zelene i žute boje.
Ne znam kako i zašto sam uopće uočio tu pojavu, jer rijetko gledam u nebo. “Predstava” je trajala otprilike 1-2 minute. Od gomile nazočnih ljudi samo sam ja u tom trenutku podigao pogled uvis. Ostali su uokolo mirno hodali za svojim poslovima i sa svojim predbožićnim mislima.
Osim dvije djevojke, koje su se odjednom našle pored mene. One su tek pri kraju “predstave”, prateći smjer i položaj moje ruke u kojoj sam držao mobitel, vidjele isto  što i ja. Jedna je prstom pokazivala prema dijelu neba gdje se pojava zaustavila, a druga viknula: “Svemirski brod!”
Probao sam aktivirati na mobitelu opciju “snimanje kamerom”. No, dok sam se snašao, sve je nestalo.
Zatim sam se okrenuo i ugledao gospođu u šarenom kaputu kako zuri prema mjestu nestanka te pojave.
Onda se oko nas okupilo dvadesetak ljudi, a došla su i dva policajca. Cijela situacija doimala se apsolutno nestavrnom i pomalo jezivom. Ne znam što sam točno vidio. Rado bih da se mogu usuditi potvrditi kako se radi o NLO-u.
N. V.
Znam što sam vidjela. Bio je to svemirski brod. I točka! Neću više govoriti o tomu.
D. V.
Ja smatram da je to bio neki manji zrakoplov, helić, dron… Ne znam.  Ili kakav slučajni svjetlosni efekt? Nikakav svemirski brod. Nina voli izmišljati. Ma, baš me briga!
A. A.
Obzirom da se nalazimo u  trenutku velikih promjena, sve češće ih viđamo. Izvanzemaljce. Ne sumnjam da nas vrlo često obilaze. Ništa se ne dešava slučajno. Po mojem mišljenju to je znak da se svi moramo pripremiti na pozitivne promjene koje nas očekuju i uskoro nastupaju. Svi koji su ovo vidjeli po unutarnjem svojem osjećaju najbolje znaju što se dogodilo. Vidjeli su NLO. Dakle, svakako nas čekaju velike transformacije na koje moramo biti i energetski i duhovno spremni.

Daljnje postupanje i mjere: Osobama uzeti osobni podaci; fotografije preuzete, pohranjene i izbrisane iz mobilnih uređaja; predlaže se redoviti nadzor 3. stupnja.

Istražitelj: Zoran Crnić

Mjesto i datum sastavljanja izvješća: Zagreb, 10.01.2019.
Kopije izvješća: 1
Dostavljeno: Ravnatelju Centra, Pismohrani
Foto: pexels.com

 

Miro Škugor: Zmajeve brazde

„Glupi DiscoverPro! Toliko o najnovijim navigacijskim sustavima. Ne vrijedi nijednog dodatnog eura“, pomisli Anton parkirajući novi VW Passat na makadamu pred livadom ograđenom suhozidom i gustim grmljem. Upravo kada su se nakon nekoliko pogrešnih skretanja i pedesetak minuta nervozne potrage htjeli okrenuti i otići, Sandra poviče pokazujući prstom negdje nadesno ispred njih: „Eno je! Antone, pogledaj! Sveta Foška!“

Uskladivši pogled s pokretom njezine ruke Anton konačno uoči zdanje koje su na Sandrin nagovor odlučili posjetiti. U Batvačima kraj Vodnjana, usred ničega, sred labirinta od naslaganih redova kamenja preko kojih se prelijevao uspuzali bršljan, raznovrsnih trava, crvenkaste zemlje, patuljastog drveća, nekoliko uskih i jedva vidljivih bijelih putova te nasumice posađenih maslina, zgrčile su se na suncu crkva i bazilika sv. Foške. Ni drugi, pozorniji pogled na prostrano dvorište pred njom, bočne čistine i neveliko dvorište iza nje nisu mogli odagnati Antonov prvi dojam – grč i muka.

Passat su parkirali na susjednoj livadi pod stablom, na pristojnom razmaku od stare Škode. „Izgleda da nećemo biti sami! Idemo za sljedećim tragom!“, razdragano će Sandra. Dok je on još otvarao vrata na svojoj strani, ona je istrčavši iz auta ubrzanim koracima hitala crkvi. Anton je pak po izlasku iz auta instinktivno namjestio remen oveće izletničke torbe tako da ju je s boka premjestio na grudi i pleksus kao da želi spriječiti da nešto iz te crkve prodre u njegovu nutrinu. Zapravo, još od ranojutarnjeg posjeta Motovunu nije ni htio doći ovamo. „Upoznavajući neka mjesta dopuštamo i njima da upoznaju nas. A neka od njih mogu nas i prepoznati“, prisjećao se riječi svoje prabake.

Nakon drugog dana takozvanog simpozija o marketingu i suvremenim komunikacijama u rovinjskom luksuznom visokokategorniku, na koji ga je Sandra povela kao gosta, a u stvari psihofizičkom višednevnom antistres okupljanju srednjeg i višeg menadžmenta nekoliko najuspješnijih granskih tvrtki, garniranom neograničenim dotokom besplatnog alkohola, izvrsnom gastronomskom ponudom, DJ zabavama, spa tretmanima te svakojakom ostalom tjelesnom relaksacijom, odlučili su se iskrasti i osobno doživjeti ono što ih je oduvijek zanimalo – moć Zmajevih brazda.

Mnogi i danas tvrde kako se Istrom, u njezinom podzemnom energetskom krvotoku sličnom meridijanima što opasuju Zemlju, pružaju i križaju strujanja snažne energije. Na mjestima na kojima se križaju Zmajeve brazde, ljudi su odvajkada gradili naselja ili svetišta, jer su se tamo osjećali dobro, opušteno, koncentriranije i kreativnije, a na nekima su bili čudesno izliječeni od raznih bolesti.

Anton je, za razliku od ushićene Sandre, već na glavnim gradskim vratima Motovuna osjetio slabost jednaku ovoj ovdje. Crkva sv. Foške za nju je bila još jedno čudesno mjesto na mreži Zmajevih brazdi čiju je energiju htjela upiti cijelim svojim bićem te zauvijek pohraniti negdje u paketiće svoje ženstvenosti. Nije znao kako je do nje dospjela poznata lokalna uzrečica: „Sveta Foška, čuda more.“ Niti kada je i gdje čula da se na tom mjestu još od 1681. godine događaju čuda, od izlječenja teških bolesti do iznenadnih trudnoća kod žena koje godinama nisu mogle zatrudnjeti.

Sve do posjeta crkvi posvećenoj toj kršćanskoj mučenici, kojoj su zbog odanosti svojoj vjeri odrubili glavu i tijelo bacili u more, a današnjoj zaštitnici od glavobolje, artritisa, reumatizma, depresije kao i zaštitnici mladih, Anton je ipak nekako mogao pratiti Sandrin rastući entuzijazam. Sada mu se činilo da je naglo gubio sve više životne energije razmjerno količinama koje je Sandra odnekud primala.

Sandra je ubrzo nestala iz njegova vidokruga. Na platou pred crkvom, točnije pred zatvorenim crkvenim vratima, ugledao je dvije žene u crnini okrenute jedna k drugoj. Čak su im i lica bila prekrivena crnim velovima tako da nije mogao odrediti njihovu dob. Nepomične i bezglasne kao da nisu ni primijetile njegov dolazak. „Dobar dan“, pozdravio ih je. One mu ništa nisu odgovorile. Tišina kojom su zračile ispružila je ruke prema njegovom srcu. Odskočio je u stranu poput boksača u ringu eskiviravši nevidljive udarce nesreće i boli. „Sandra! Sandra! Gdje si?“, zavapio je u samoobrani.

„Ovdje sam! U dvorištu! Dođi iza crkve!“, pozivala ga je. Obišavši crkvu s bočne strane Anton ugleda prizor koji ga je zgrabio za potiljak ne dopustivši mu da okrene glavu. Sandra je bosa, samo u grudnjaku i gaćicama, stajala prsima pripijena uza zid, pod rešetkama osiguranim malim prozorom, u pozi razapetog Isusa. Pored nje, na uredno održavanoj tratini, bila je odložena njezina odjeća s tenisicama na vrhu. „Osjećaš li? Osjećaš li ovo mjesto? Molila sam za tebe“, prozborila je zatvorenih očiju. Otkada su bili skupa navikao je na njezino ekstravagantno i bestidno ponašanje, koje ga je tako često znalo napaliti. Ali, ovo je bilo nešto posve drugo – Sandra kakvu još nije upoznao. No, trenutak poslije više nije gledao u Sandru nego preko puta nje, iza njezinih leđa, gdje je ukopan u zemlju stajao križ njegove visine s kipom Krista na kojemu je visjelo stotine krunica. Svaka krunica progovorila je drugačijim ženskim, dječjim ili muškim glasom u njegovom mozgu, koji je odjekivao istim brojem zaklinjanja, tuga i patnji. Učinilo mu se da težina svakog glasa još dublje ukapa križ sve dok ih nije nadglasalo odnekud prizvano sjećanje na razgovor s njegovim profesorom. „Okreni se oko sebe, Antone. Valjda ti je jasno tko u najvećem broju čini našu crkvu. Grješnici i potrebiti“ objašnjavao mu je profesor.

Anton se jedva suzdržavao. Bio je na rubu povraćanja. Otrčao je prema autu. Iza sebe je čuo kako ga Sandra zove. Nije se osvrtao. Htio je što prije sjesti za volan, uhvatiti zraka i odvesti se.

Sandra je dotrčala za njim. Sjela je u auto do njega. Djelovala je pomalo ljutito. „Što je ovo bilo? Zašto si otrčao? Zar nisi čuo da te zovem? Što ti je? Jel’ ti loše?“, nije prestajala s pitanjima. „Ne znam. Pozlilo mi je. Možda ovo pretoplo travanjsko vrijeme? Možda od doručka? Malo smo spavali. Možda sve to skupa? Oprosti“, izustio je. „Hoćeš da se vratimo u hotel?“, upitala ga je bez prevelike zabrinutosti. „Ma, ne! Sve je u redu. Nekakva prolazna slabost“, uzvratio je. „Da svratimo usput na piće? A onda ću te odvesti na jedno posebno mjesto. Može?“, predložila mu je uz odnekud dovučeni osmjeh. „Može“, odgovorio je više zbog silne želje da upali auto i krene nego zbog ikakve žeđi.

Na kiosku uz cestu kupili su dvije blage mineralne vode s okusima limunske trave i kruške. Nisu ih ni ispili do kraja, a našli su se pred ogradom privatnog imanja. Anton nije znao gdje se točno nalaze. Po blizini borove šume, rampe na susjednoj prilaznoj cesti, krikovima galebova, mirisu i šumu mora, pretpostavljao je da su u blizini plaže kakvog apartmanskog ili kamp naselja.

Veliko imanje bilo je ograđeno kovanom ogradom. Nedaleko od ulaza nalazila se drvena prizemnica u stilu kuće za odmor po principu uradi sam. Kuću su okruživale šetnice s nasadima cvijeća, klupice za sjedenje, stabla različitih voćaka i neobične kamene strukture koje bi se samo više nego dobronamjerni kritičar povijesti umjetnosti usudio nazvati kipovima. „Ima li koga doma?“, vikne Sandra. I to ponovi još nekoliko puta. Budući da nije bilo odgovora, došetali su do ulaznih vrata. Sandra primi kvaku. „Nemoj! Možda netko unutra spava. Mislit će da smo provalnici i pozvati policiju“, zaustavi je u nakani Anton. „Ma, nema! Poznajem vlasnika“, spremno odgovori. Vrata nisu bila zaključana. Sandra ih širom otvori. „Jel’ te strah?“, nasmije mu se u lice. „Slijedi me!“, zapovjedno će. Anton se neprestano osvrtao oko sebe. Nije mu bilo svejedno biti nepozvan na nečijem posjedu. “Pogledaj!“, prenu ga Sandra. Nedaleko od kuće zastali su pred ručno izrađenim malim amfiteatrom sa svega nekoliko redova. U sredini se nalazio krug od uglačanog kamena. „A sada, siđi u njega i stani u sredinu kruga“, predložila mu je. Cvrkut ptica iz okolnih krošnji učinio mu je još neodoljivijom svaku njezinu riječ. Kada je sišao i stao u krug više nije čuo nijedan zvuk. Cvrkut ptica je nestao. Sandra mu je nešto govorila, ali je nije čuo. Po izrazu njezina lica shvatio je da mu se smije. Ni to nije čuo. Čuo je samo vlastito disanje. Začeci straha počeli su mu se penjati uz kralježnicu kao živa u termometru. Istrčao je iz mini amfiteatra i začuo Sandru kako se neobuzdano smije. Zatim je ona uskočila u krug. On joj je vikao da iziđe, a ona pokazivala rukama na svoje uši objašnjavajući mu tako da ga uopće ne čuje. Prvotni strah zamijenio je smijeh. Sada se i on počeo smijati. Ponovili su to još par puta, pa pobjegli s imanja. Antonu se strašno mokrilo. Olakšao se uz parkirani auto.

„Sumrak će. Vratimo se u hotel. Dosta je uzbuđenja za danas“, umorno zamoli Anton. „A, ne! Zar ti maloprije nije bilo lijepo? Moramo obići i zadnje odredište!“, veselo mu uzvrati Sandra. Nikada nije mogao objasniti sebi zašto je prema njoj bio uvijek popustljiv. Pa, tako ni sada.

Zaleđe Poreča doimalo se prilično nezanimljivim dok su se vozili prema dvama brežuljcima. Mordele i Picuge, dvije poznate astroarheološke lokacije ponašale su se slično sv. Foški – do njih se nije moglo stići iz prvog pokušaja. Poslije opetovano bezglave vožnje, a odmah nakon nepoznatog seoskog raskrižja, ugledaše starijeg čovjeka kako stojeći na ljestvama reže suhe grane na prastarom stablu.

„Oprostite, da li je ovo put za Mordele i Picuge“, upita ga Sandra dok je Anton pokušavao skloniti auto ukraj uske ceste. „A tko vam je za njih rekao?“, odgovori starac protupitanjem. „Pročitali smo. Zanimaju nas ti brežuljci. Kažu da ispod njih prolaze Zmajeve brazde“, nastavi Sandra. „Ako tako kažu, onda ste na pravom putu“, nasmije se starac. „Kreni! To je stražar. Dobili smo dopuštenje“, Sandra se uzbuđeno obrati Antonu. On ju je upitno i dugo fiksirao pogledom, a potom bez riječi upalio auto. Počeo se znojiti. Vraćala mu se poznata slabost. „Ne počinji opet s time, molim te“, jedva izusti.

Zaustavili su se u podnožju dva brijega koja su imala oblik piramide. Bili su potpuno sami na terenu koji je pokazivao izrazitu negostoljubivost. Oba brijega obrasla su u žbunje i jedva prohodnu šumu. Između rastinja nanizale su se krupne i oštre stijene dok se pri vrhu naziralo nešto kao stara kamena utvrda.

Prvo su započeli penjanje na Mordele. Uspon je Antonu bio neočekivano težak. Možda i zato što nije imao primjerenu opremu. „Uspon nije izlet!“, prisjećao se riječi svoga prijatelja, veterana GSS-a. Sandra se kretala začuđujuće spretno, kao u nekom transu. „Ovdje se križaju dvije brazde! To moramo osjetiti!“, bodrila je Antona.

Na vrh Mordala stupio je posve mokar. Sandra je već sjedila u jednom od kamenih krugova koji su navodno predstavljali arhetip Istre – sunčev krug, kotač i oznaka za dišni otvor. Uokolo se pružao krajobraz zbog kojeg je bog čovjeku i dao oči. „Astmatična ljepota“, pomislio je Anton. A onda skrenuo pogled na stijenu sličnu žrtveniku. “Danas ću umrijeti“, osupnula je ga misao za koju je bio posve siguran da nije bila njegova. „Moramo se popeti i na drugi vrh“, vratio ga je u stvarnost Sandrin novi prijedlog. „Sandra, daj budi pametna. Nemoj da te po tka zna koji put molim. Uskoro će mrak. Nećemo se stići još jednom popeti i vratiti“, pokušavao ju je odvratiti od te ideje.

„Moramo i možemo! Idemo! Moram vidjeti sarkofag“, zazvučalo mu je kao da je to rekao netko drugi, umjesto Sandre. „Ako nećeš sa mnom, ja ću se popeti sama. Ako mi se što dogodi, ti ćeš biti kriv“, mirno mu je odbrusila i počela silaziti s brijega.

Odlučio ju je slijediti unatoč tomu što mu se mučnina koju je osjećao pretvarala u vrtoglavu drhtavicu. Znao je da Sandru neće moći razuvjeriti. Penjanje na drugi brijeg bilo je još teže i strmije. A danjeg svjetla sve manje. Sandra ga je stalno požurivala. Ipak, polako su osvajali i vrh Picuga. Anton se najednom našao pred skupinom stijena preko koje nije mogao ni uz pomoć priručnog štapa za penjanje što ga je načinio od prikladne grane brijesta. „Sandra, stani malo! Pomogni mi! Daj mi ruku“, zamolio je. Sandra je naglo stala, okrenula se i došla do Antona. „Pruži ruku. Uhvatit ću te“, smireno ga je uputila. Anton joj pruži ruku, a ona ga počne povlačiti preko stijene.

Odjednom Sandra zastane. Pogledi su im se ukrstili poput mačeva drevnih protivnika. To biće koje ga je sada pozorno promatralo nije bila njegova Sandra. Njezine oči postala su dva sunca kojih se nejasno sjećao iz nekog drugog života i vremena. Negdje ih je nekad davno već vidio. „Zbogom, potomče ubojice Zmajeva“, prošapće Sandra puštajući njegovu ruku iz svog čvrstog stiska.

Foto: Wikipedia