Arhiva oznaka: Miro Škugor

Miro Škugor: Tipfeler

Dvjesto i sedam. U tri dana. Što pisama, što razglednica.

Već tri uzastopna jutra prvo bi začuo poštareve cipele pri prebrojavanju stepenica. Kao da se taj ritmički zvuk pretvarao u melodiju svojstvenu baš tom paru nogu. Noge susjede Vesne, djeda Jurice ili sestara blizanki s drugog kata pjevušile su neke posve drugačije melodije.

Potom bi se čulo otvaranje poštareve prevelike torbe tijekom kojeg je uz prigušeni odjek nešto uvijek padalo na pod hodnika. Najčešće novine, smotane u tuljac. Dovoljan razlog za prvu psovku. Zatim bi započela borba s prorezom za poštu skrivenim iza metalnog poklopca na ulaznim vratima. Poštar je poput krotitelja lavova pokušao smiriti opasnu zvijer koja je uporno odbijala redovni pregled grla i ždrijela. Nakon više od minute uspijevao je ubaciti poštu. Njegova druga psovka bila je pouzdan znak da je uspješno obavio svoj loše plaćen posao.

Bruno se upravo uspravljao pri podizanju nekoliko kuverti progutanih halapljivim ustima ulaznih vrata koja su se hranila isključivo poštanskim pošiljkama. Sada je već mogao pretpostaviti kakav će biti tekst i ovih pisma. Stojeći iza unutarnje strane vrata, ovog puta u pidžami, pažljivo je otvorio jednu od kuverti. Nije podnosio kada netko otvarajući kuvertu podere i na bilo koji način ošteti sadržaj pisma.

Drugarice Bruna! Tvoja pjesma u listu ***** istinski me je oduševila. Ukoliko želiš da zamijeniš pjesme s pjesmama istomišljenika onda požuri da odgovoriš jednom vojniku koji uskoro završava svoj vojnički život i vraća se u svoj rodni kraj. Ako ništa drugo onda barem razglednica grada (pošto ih skupljam) s negativnim odgovorom. Drugarski pozdrav! *** *** , VP 2860, 91002 Skopje“ stajalo je u prvootvorenom pismu.

Bilo je nešto oskudnije od sljedećeg.

Zdravo nepoznata kolegice! Upravo sam prelistavao list ***** koji je izdan ***** i u njemu sam pročitao tvoju pjesmu koja me navela da ti napišem ovo pismo. (…) Mislim da bi trebao prvo da se predstavim a onda nastavim s daljnjim pisanjem. Zovem se *** ***, rodom sam s otoka Brača ,a sad se momentalno nalazim u Tuzli na odsluženju vojnog roka. Za početak je dovoljno da znaš toliko, a nadam se i vjerujem da ćemo se upoznat i bolje jer sam osjetio preko ove tvoje pjesme da imamo nešto zajedničko što nas navodi na pisanje pjesama. Tvoja pjesma mi se sviđa iz više razloga. U njoj sam osjetio ono pravo i istinsko osjećanje kad se piše pjesma. U stvari pjesma je dobra tek onda kad u njoj osjetiš i prepoznaš onog tko je napisao, jer to znači da je on uspio pomoću riječi dočarati ono što osjeća i što mu je na srcu, a to je vrlo teško baš u pjesmama. (…) Zato bi te zamolio da mi odgovoriš na ovo pismo kako bi saznao za još koju tvoju pjesmu jer imam osjećaj da su upravo onakve kakve meni odgovaraju. Evo šaljem ti ovu pjesmu koju sam napisao prije 6 mjeseci tj. neposredno pred odlazak u vojsku. (…) Mnogo sam vezan uz more i ono mi je jedno od glavnih motiva za pisanje pjesama. Evo ti još par riječi o meni. Završio sam višu ugostiteljsku školu i radim u hotelu kao konobar mada nisam zadovoljan s tim radnim mjestom. Za sada toliko. Očekujem odgovor. Uz prijateljski pozdrav *** *** , VP Tuzla.“

Bruno se nadao kako će se baš danas, prije odlaska na posao u popodnevnu smjenu, definitivno uspjeti osloboditi osjećaja višednevne zbunjenosti. Pače, svojevrsne nelagode.

Znao je kolika može biti snaga izgovorene ili napisane riječi, ali do sad nije mogao ni slutiti kolika je snaga jednog tipfelera. Zbog njega je dvjesto i sedam muškaraca, mahom vojnika, podastrlo svoju dušu nepoznatoj „ženi“.

Nije mu bio toliko važan pravi razlog zbog kojeg su to učinili. Bio je uvjeren kako ih je osim tipfelera na takvo reagiranje ponukala ne toliko sama pjesma koliko potreba za ljudskim dodirom – bilo duhovnim, bilo tjelesnim.

Prije nego li se okrenuo te uputio u dnevnu sobu bio je siguran kako mora svima odgovoriti.

Svako će pismo imati isti kratki tekst, a započinjat će s: „Dragi ***, ja nisam Bruna nego Bruno. Dogodio se tipfeler…“

Želio je vjerovati kako će kroz nekoliko dana primiti barem jedno pismo. Ili barem razglednicu.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Bombon za poslije puta

vikend je pred nama

samo s tobom
mogu se otvoriti svijetu
koji upravo stoga
strpljivo i nervozno čeka
nesmotrenost moje samoće
da barem jednom pokuša
ući u mene

datum tvog povratka
toliko je daleko
da se čini
kako se neće ni dogoditi
ili će biti preskočen
u redoslijedu svibanjskih dana

gasnem bez tvoje blizine
tek tinjam

jučer su me
djeca iz obližnjeg vrtića
pokušala zatvoriti u staklenku
misleći da sam krijesnica

ako me uskoro
ne rastopiš u svojim ustima
postat ću
necucljivi bombon

kao 505 bez crte

Foto: www.pexels.com