Arhiva oznaka: Mirna Gott

Mirna Gott: Koža

Rasla je u tijesnoj koži premalog stana koji je napunila i prije nego što u dovršila preseljenje. Sve joj se činilo idealno udobnim. Razmišljala je kako neće morati vrijeme trošiti na čišćenje i pospremanje, dvije mrske joj i potpuno besmislene aktivnosti. Radije je jutra provodila u krevetu, uranjajući se u neku stručnu literaturu ili novi SF roman. No, nakon ugradbe ormara, spavaća soba se svela na uski prolaz oko kreveta. U dnevni je boravak željela unijeti dašak dalekih mora, ali su njezine ideje kipjele izvan okvira doma. Slutila je kako ga je prerasla već odavno, ali ideja koju je njegovala nije joj dozvoljavala da potrazi veći prostor. Morat će pričekati da frustracija nategne šprihericu.

Foto: www.pexels.com

Mirna Gott: Nama

Ponekad uđem u Namu samo kako bi me zapuhnuo duh djetinjstva. Prođem kroz oblak iz 89-te, i prene me miris stare kamp prikolice. Na čas me katapultira u neku drugu dimenziju. Vrijeme i prostor postanu elastični, svijaju se oko mene i u meni. Prožimaju me od glave do trbuha. Uranjam se u tu nostalgiju svjesno. Po tijelu mi ljetno sunce desetogodišnjakinje šapuće: Ne žuri, ne mari za zrnca koja se gomilaju prikraćujući dane, zaboravi na kazaljke koje se utrkuju a ni jedna nikad ne stigne do cilja. Osjeti toplinu na svojem biću, osluhni vjetar u grmlju čije lišće ovlaš dotičeš dlanom u prolazu. Zatvori oči. Opipaj svaki kamenčić na prašnjavom putu. Dozvoli da ti crvena prašina oboji stopala. Udahni dobrotu ponuđenog osmjeha. I smij se. Smisli neku vragoliju, spačku, iznenadi sama sebe. I rasti. Posegni za najvišom granom, propni se. Ne štedi trud.
Po što sam ono bila došla? Ne sjećam se, ali doći ću ponovo.

Foto: Nama, Zagreb, (kwsdurango) by kwsdurango (flickr)

Mirna Gott: Miris

Na školskom dvorištu, 1989., Ana i ja čučimo pored ograde. Malo dalje trojica šutiraju loptu, a djevojčice skaču gumi-gumi. Nitko se ne obazire na nas. Iz susjednog vrta čuje se poneki mijauk tankih glasića. Ana se zaljubila. Crno mače liže joj prst kroz ogradu. Pokošena trava u zraku nagoviješta ljeto.

Foto: www.pexels.com

Mirna Gott: Razred

Prvog dana prvog razreda učitelj, nakon pozdrava, svakom učeniku nadjene novo ime. Jura je postao Marko, Ivan je postao Stjepan, Igor Luka, a Iva Marija. Na roditeljskom sastanku izložen je nastavni program, s kojim se svi roditelji slože bez primjedbi. Svaki dan učitelj djecu oslovljava novim imenima. Na kraju školske godine, Marko pronađe bilježnicu na kojoj piše „Jura“. Učenici jednoglasno zaključe da bilježnica pripada nekom od učenika iz druge smjene, jer njihov razred ne pohodi dječak tog imena.

Foto: www.pexels.com

Mirna Gott: Jedrilica

Plovila je preko dobrohotnih valova nekog oceana elegancijom svojstvenom tek ponekoj balerini. Plesala je. Poskakivala. Klizila. Luke su poput sirena prizivale brodove svojim pjevnim žamorom, mamile na ostanak. Jedrilica je kratke periode odmora u naizgled statičnim lukama znala dobro iskoristiti. Danima bi svjedočila ispovijestima stanovnika drugih brodica, koji su prijateljstva sklapali lako, bez dugih uvoda koji na kopnu ponekad liče na udvaranje rajskih ptica. U sumrak bi se palili ulični lampioni. Zašarenili bi noć. Osvijetlili mrak. S obale je osim zaigranih svjetala dopirao mrmor zadovoljnih degustatora lokalnih specijaliteta, pomiješan s glazbom koju još nikada prije nije čula. To bi je uljuljuškalo do zore. Voljela je istraživati nove vizure koje su joj luke pružale, kao i jedinstvene jezike kojima su se glasale. Ali bi ju vrlo brzo uhvatio nemir. Ponovo na pučini, omotana šalom vjetra koji ju je gonio, osjećala je slobodu za koju je bila namijenjena.

Foto: www.pexels.com

Mirna Gott: Gost

Telefon je zvrndao. Zvrndao. Zvrndao. Hotelska soba odzvanjala je prazna. Požurila je iz kupaonice, ne bi li se stigla javiti. Već ubrzo nakon poziva bila je na putu. Jurila je na neko drugo mjesto. Na odredištu se okupila čitava obitelj. Svatko od njih je nakon tog poziva smjesta ostavio što je radio i krenuo na put. Sada su tu. Počasni uzvanik, zbog kojeg su došli, neće stići. Njegovo mjesto za stolom ostat će prazno. Njegov tanjur netaknut. Njegova čaša pozivat će na okrjepu gutljajem svog sadržaja. Ali gutljaj će uzvanici prosuti. U čast gostu kojeg više nema.

Foto: www.pexels.com

Mirna Gott: Disanje

Udah. Izdah. Zrak propara plač. Dobro je. I nakon toga više ne razmišljamo o tome. Samo dišemo. Kad nam je teško, zastanemo. Udah. Izdah. Uzdah. Jurimo dalje. U prirodi dišemo svjesnije. Zrak je čist. Nakon kiše miriše na zemlju. Udišemo svježe pokošenu travu koja nas vraća u djetinjstvo. Jabuke. Najêdamo se mirisa. Udah. Izdah. Budi nas miris srpanjskog sunca. Ružmarin. Smilje. Liježemo.
Udah. Izdah. Kao znak raspoznavanja udišemo jedni druge. Miris kože prožima nosnice. Pronosi se tijelom. Udah. Izdah.

Foto: www.pexels.com