Arhiva oznaka: Ministarstvo kulture

Milan Zagorac: “Tek kad odrežemo sve potpore, kad se sustav sredi, kad država prisili dužnike da plaćaju svoje račune, tek tad bi mogli pričati o tome bi li knjiga funkcionirala na tržištu”

Neki dan sam slučajno skrolajući fejsarom naletio na intervju na Modernim vremenima s Davorinom Horakom. Cijela je priča mogla skrenuti u razgovor o SF-u, no ona se vrlo ozbiljno dotakla i tema koje se tiču odnosa financiranje-kulturni proizvod-konzument-direktna prodaja i održivo poslovanje u ovakvim uvjetima s tim i tim proizvodom, i koja su, u svojoj biti zdravorazumska, ali dovoljna osnova da bi se u samom ministarstvu nekada netko zapitao o meritumu stvari: pa što mi to zaboga radimo?

Jer, ovih nekoliko rečenica sažima svu problematiku, o kojoj svi sve znamo, ali se pravimo da ne znamo, a odgovaraju na pitanje “može li u Hrvatskoj postojati tržište knjige?”:

“Ja sam siguran da može, samo što to ne možemo znati kad od devedestih naovamo postoji državna potpora za knjige. Mi smo se jednostavno navikli na tu šizofrenu situaciju u kojoj ti u poslovnim planovima računaš s državnom potporom, što je besmisleno. To u startu ne može bit’ transparentno i ja bih rekao da se za domaću knjigu dogodio kontra-efekt. Naime što – nikako ne možeš izbjeći nekakav politički upliv. Uvijek postoji nekakva komisija koja nije nadnaravna i koja ne može točno odrediti kome treba dati novac, a kome ne. Određuje li tu potporu nekakav budžet, politika ili osobne preferencije, na kraju krajeva je nevažno. U konačnici podložno je nekakvom mitu, bilo kakvom.

Javna je tajna da se jako puno knjiga radilo samo zbog toga da bi se izvukla potpora. I sad, ako si radio knjigu samo da bi dobio potporu, koju si na ovaj ili onaj način zagarantirao, ti se oko tih knjiga nisi posebno trudio. Prijaviš dvadeset rukopisa na natječaj, dobiješ potporu za deset i tako je svejedno što je ovih deset napisalo jer si izvukao potporu. To bi poslije došlo čitatelju u ruke i on bi, jer je realno bilo loše, rek’o – šta je ovo? – i bacio. Na taj si način stvorio averziju prema hrvatskoj knjizi.”

Dakle, vratimo se na bit stvari: neće se, ne može se, ne da se nikome.

Zašto se neće? Jer je ovako komotnije. Dakle, neizravno, za krizu u nakladništvu koja traje dulje od osam godina i koja nije započela ni s 2008. niti 2000. niti nekog bližom godinom već je zbir kriza koje su unatrag 30ak godina imale malo lakše trenutke, dakle za tu krizu nije krivo samo MK, što je poslovično lako reći, iako ne ekskulpira ni birokratsko-političku mašineriju koja u njemu radi, već se radi i o samim subjektima koji postoje na knjižnom tržištu: autori – izdavači – financijeri.

Da, naravno, kada se stvori kritična masa koja ima za cilj samoodržanje uz jednake uvjete, a kada uz to imate inertno i poluzainteresirano ministarstvo, tada se ne morate čuditi zašto je knjiga, pa samim time i književnost na ovako jadnom mjestu gdje se sada nalazi.

To vodi sljedećemu:

“Ne pomaže ni to što nema ozbiljne kritičke reakcije. Što se oko loših knjiga ne stvara negativna atmosfera i što nitko javno ne proziva Ministarstvo – čekaj, mi smo kao država za OVO dali pare.”

Da, a istina je da je za svakve budalaštine dan novac poreznih obveznika, jednako kao što je budzašto potrošena gomila novca za tzv. poduzetništvo u kulturi. Ne znam što se pod tim poduzetništvom podrazumijevalo.

I na sve to konačno možemo zaključiti sljedeće:

“Tek kad odrežemo sve potpore, kad se sustav sredi, kad država prisili dužnike da plaćaju svoje račune, tek tad bi mogli pričati o tome bi li knjiga funkcionirala na tržištu. Tad bi se za dobre autore morao boriti, morao bi ih uvjeravati, trudio bi se u konačnici napraviti dobru knjigu za koju znaš da će netko dati pare. Ovako – mi imamo šizofrenu situaciju.”

Dodamo li k tome da MK, kao ni većina nakladnika nije ni shvatila da se sav, ali sav ovaj posao premjestio na virtualu, a da nisu određeni ni temeljni kriteriji ni načini budućeg financiranja autorskog rada na ovakvim otvorenim platformama, možemo zaključiti samo jedno – bilo bi nam bolje da te nema.

Za sada, bit ću dvostruko ironičan, preostaje nam da razmišljamo u kategorijama koje su čistokrvni SF, i, da, svjedočimo sve većem i većem srozavanju ugleda domaćih autora.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Forsiranje stare i ofucane priče koja više nikoga ne zadovoljava

Neki dan sam ugodno čavrljao s jednim kolegom iz Osijeka o problematici s kojom se svi suočavamo, a to je da cijela hrvatska književna praksa ima dva modela funkcioniranja: onaj koji dobiva sredstva i kako tako kljuca, lagano uhljebljen u sigurno financiranje MK, barem uljuljkan u neku sigurnost i onaj drugi koji dobiva malo ili ništa, a upravo to većina autora doživljava kao nasilno patroniziranje, provincijaliziranje i još nasilnije centraliziranje. Jer, što ćemo, lokalni su proračuni preslabi, društva pisaca i književnika osim uobičajenog birokratiziranja ne služe ničemu pametnome, a sva se priča oko književnosti svodi na onu svima znanu Runjaninovu 2 i hram kulturne nesposobnosti koji za književnost nije uspio smisliti čak ni neki zloglasni HAVC ili ZAMP (da ne bi bilo zabune, ni HDP ni DHK ne shvaćaju uopće o čemu se radi, ali važno da autorima pune glave o honorarima kojih teško da može biti, ako prethodno nije alimentiran trošak proizvodnje, a prodaja je u slomu već godinama – katastrofalna ideja o naknadama autorima po posuđenom primjerku iz knjižnica je upravo dokaz kako ne znaju ništa o realnom svijetu, kako evidentno nisu spoznali da to nije najbitnija stvar, kao i to da bez pametno organiziranog nakladništva u cjelini nema ni uspjeha za same autore, koji sami, opet, u tehničkom smislu  ne mogu pokrivati deset različitih polja da bi bili uspješni samoizdavači – takvih je tek nekolicina).

Dakle, što tada preostaje. Pa eto, ovo, samoorganizacija. Kao da je trebalo biti suviše pametan i shvatiti kako će svi oni autori koji pišu puno i koji objavljuju na vidljivim mjestima jednostavno isplivati sami po sebi, bez previše medijskog sufliranja na površinu (i, da, k tome, uopće nije bitno imate li 150.000 sljedbenika poput Šalkovića ili 500 sljedbenika na fejsu ako ste pjesnik samotnjak, važno je da živite sa svojom publikom), a da će svi oni neradnici među njima, pa makar bili ovjenčavani navodno uglednim nagradama potonuti tamo gdje im je i mjesto – odnosno postajat će jako teško opravdavati njihov nerad navodnom genijalnošću pa je zbog toga, eto, uspio do sada napisati jedan ili dva romana u 15 godina rada.

Nema mogućnosti da se ne uspije. Net je kompetitivno mjesto koje cijeni rad, upornost i djelotvornost, a ne podnosi lijenost, on na neki način simulira ono što je u stvarnom smislu tržište, dakle, u tom slučaju Šalković bi bio milijunaš, a onaj snoviti pjesnik s 500 sljedbenika amater, ali pošteni amater s pristojnim prihodom. Mogu govoriti osobno, ali i u ime desetaka i desetaka autora koji su imali povjerenja u prvu ideju, sve stvari, naravno spremne za objavljivanje, u posljednjih dvije-tri godine plasiram u nekom od mogućih e oblika, naravno, vrlo ekstenzivno koristim i društvene mreže, ali i sve ostalo što mi je pri ruci, uključujući i druge medije, konferencije za medije, predstavljanja, i činjenica jest da funkcionira, i to jako dobro, štoviše, nadoknađuje sve manjkove koji nastaju zbog slabog financiranja klasične knjige, zaostalih časopisa bez ikakva prestiža, nikakve medijske tretmane književnih događaja koji nisu u Runjaninovoj 2 ili nekoj njihovoj podružnici, loše organizirane književne događaje, provincijsku poziciju itd. Dakle, sve to postaje nebitno.

Kao da je ta mreža ponovno digla sve skupa iz mrtvila i efekti su odlični. Centralizacija se više ne ogleda u kvaliteti, ona je već davno napustila i prestala funkcionirati samo u centru, nego se ogleda samo i isključivo u financiranju i sinekurama, ne znam kako bih to nazvao.

Kad bi za evaluaciju svega ovoga što sam iznio postojala samo jedna pametna glava u vođenju kulturne politike MK u sljedećem desetogodišnjem razdoblju, zaista bi se dalo razgovarati o nečemu što bi konačno počelo polučivati ozbiljne rezultate, a ne polovična rješenja, štoviše, nikakva rješenja i forsiranje stare i ofucane priče koja više nikoga ne zadovoljava. No bojim se da volje nema, kao što je nije bilo ni u posljednjih desetak godina i ova će MK ljubavna seansa sa svojim uhljebima potrajati dok se posve ne istroši. No tada će zaista biti sve, ali baš sve drugačije, i neće ništa preostati nego da se kaže – prepuštamo vas vlastitoj luzerskoj sudbini.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Točka pucanja, knjiga izvan horizonta

Neki dan sam napravio kratki presjek svega što se nadogađalo u ovoj našoj virtualno-stvarnoj zajednici i jedini je zaključak: čudo toga. I po tom pitanju nemam neka veća očekivanja, jer je napravljeno i više od onoga koliko je pokriveno ikakvim sredstvima.

No ono što mi se stalno postavlja kao pitanje jest: ako je sve to napravljeno s ništa ili minimumom financiranja, što bi tek bilo moguće kada bi postojao neki normalan ili normalniji sustav financiranja od ovoga postojećeg. Naime, sve su kulturne djelatnosti specifične za sebe, pa imamo institucionalni sektor, za kojega smo već davno utvrdili da je upao u preduboku kreativnu i personalnu krizu, no usput i dalje grizući supstanciju (dakle, sredstva, novac) i ovaj drugi, izvaninstitucionlni s kojim mahom ne znamo što bismo, ali na kojeg se svi spremno pozivaju kada se radi o nečemu konkretnijem.

I dok je primjerice film nekako “riješen” preko svojeg HAVC-a (unatoč svim nedoumicama i kontroverzama), a glazba preko ZAMP-a (što god mislili o tome), ipak je to neki način koji je omogućio relativno normalno djelovanje ovih dviju grana umjetnosti – pustimo na stranu sve ostalo, gledajmo bit – filmovi se proizvode, štoviše, uspijevaju se financirati, glazbenici uspijevaju doći do naknada. Ne kažem ni da je genijalno ni superuspješno, no što ćemo s knjigom? Ovaj limb je zaista ništa vrijedno spomena.

Kao ni prethodna, tako ni ova (zapravo ista) garnitura Ministarstva kulture kao najbitnijeg faktora u priči, ne čini ništa. Nema agencije za knjigu i nakladništvo, nema načina promicanja književnosti u suvremenim medijima, nema načina stvarne pomoći jednoj branši koja je u tolikoj krizi da je besmisleno govoriti o branši, bilo bi točnije govoriti o bivšoj branši.  Nema institucionalnog okvira za EU sredstva, već samo individualni napori koji su sve samo ne paradigmtični za ostale – naime, ako vas MK već toliko izdašno financira, onda je i normalno da dobijete svu financijsku pažnju i pomoć oko EU projekata, jer imate i s čime jamčiti da će projekti biti odrađeni. Time zapravo, MK pomaže tek nekolicini i umjesto proklamirane različitosti, pa eto, promovira jedno te isto, umjesto demokratske provodi svoju agendu da treba pomoći one koji su ionako najfinanciraniji tim istim javnim novcem. Naravno, to je zlokobna agenda koja je u konačnici dovela mnogo toga u ovoj zemlji u pitanje, ali je ona sada u nekom unutrašnjem masterplanu toga MK koje će putem zaboraviti svoju misiju: pomoći onima kojima treba pomoći, stvoriti institucionalni okvir za redistribuciju i davanje stvarnog poticaja te, ako je to moguće, a mora biti jer se radi o javnom novcu, biti koliko toliko transparentan u odlukama. Jer kako će se opravdati toliki animozitet MK prema dječjoj  knjizi? Prema kulturi izvan centra, prema nečemu što im nije ni idejno, ni fizički blizu i biti onaj nadfaktor u koji je zaista moguće imati povjerenje.

Ovako, ovo se taljiganje nastavlja i, naravno, rezultati će biti uvijek jadni. Pa dobro, ako je to sve općeprihvatljivo, ajmo vidjeti kamo će nas dovesti. Umjesto društva znanja, u društvo sr.nja. To je jedini vidljivi odgovor.

Organizacija i sloboda kao dvije prve riječi

Ovaj su tjedan na našoj književnoj sceni dominirale dvije teme: prva je ona vidljiva, a tiče se organizacije, tiče se načina financiranja, preslagivanja same izdavačke industrije (eh, al’ volim taj izraz), a što je čak navelo i Ministarstvo kulture da se očituje o temi koja je dogorjela do noktiju, a to je financiranje nakladništva u 2014. godini: dakle, knjiga i časopisa. Sami procijenite o čemu se radi, a na nama je da vam dostavimo informaciju koja se tiče možda i vas. Jasno, sve to ostavlja brojna pitanja otvorenima, no stvar je jasna: počelo je ono što se godinama odlagalo. Možda će financiranje putem EU fondova biti alternativa, no iskreno, sumnjam da domaćoj književnoj produkciji može pomoći suplementarno financiranje EU fondova. Cijela je ta situacija pomalo bizarna i zaista se mnogo toga može iščitati iz Pavličićeve distopijske priče Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti.

Ipak, neke alternative stalno nastaju, možda se i izrodi neki dobar, sustavan prijedlog koji zaista može spojiti potrebu s mogućnostima, struku s publikom, možda zaista nastane kvalificirani menadžment u kulturi koji osobno uporno zazivam, a koji može odraditi ono što očito politike prema kulturi, pa samim time i knjizi, uglavnom nisu uspjele.

Ipak, naše autore kao da je više interesirala jedna druga tema, a ona je kratko i jasno sažeta u osvrtu Davora Šišovića Priče o tjelesnosti, izvorno objavljenom u Novom listu i nešto ranije Glasu Istre.

Tu se otvara ono najbitnije: pitanje slobode. Ovaj put ta sloboda nije oduzeta, ona nam nije zapriječena kaznama, niti je pitanje koje nas može stajati života. Ova je sloboda nešto drugo, nešto neimenovano, nešto čemu ne možemo ni sami naći zajednički nazivnik, nešto za čime čeznemo, što tražimo, a da nismo ni svjesni što tražimo, kao da smo zagubljeni u nekoj bajci prepunoj simbola koje ne znamo čitati, kao da smo u onoj parsifalskoj dvojbi dolaska pred sami graal, a da ne znamo uputiti pravo pitanje.

Samo alternativa nije odustajanje. Kao nešto što bi nas moglo odvratiti od polaganja prava na traženje te neimenovane slobode mogla bi biti baš ta organizacija koju spominjem ranije i koja je postala temeljno vanjsko pitanje cijele naše kulture (ne samo književne, da se razumijemo). O tome sam uostalom i govorio već ovaj tjedan u kolumni na Korzo.netu, ali ona predstavlja tek jednu distrakciju, jednu prepreku koja nas pokušava odvratiti od potrage za slobodom koju još nismo stigli locirati, ali za kojom uporno tragamo.

Sada su ta dva pitanja postala jedan veliki i težak zapleteni kompleks koji od nas traži beskrajne misaone petlje: kako nadvladati, nadrasti, prekoračiti, kako izaći iz petlje organizacijsko-sadržajnih dvojbi, kako sve te akcije, sve te pokušaje spojiti, pretopiti, preliti i u nešto smisaono i stvarno održivo, u živu scenu koja diše, daje, traži, uzdiše, živi svoj književni život punim plućima. Ne skrivam da je temeljni cilj Književnosti uživo upravo stvaranje žive književne scene, postavljene na najširim osnovama, koja je čitana, tražena i potrebna. Ako to predstavlja početak, neka je onda ovaj moj post upravo ona boca o brod uz želje za sretnom plovidbom.

Milan Zagorac

Ilustracija: Twin Peaks, preuzeta sa stranice Surrealism