Arhiva oznaka: Milan Zagorac

Nije književnost poligon za testiranje vlastite taštine

Ovaj se tjedan dogodila jedna književno-izvanknjiževna stvar koje je bila vrlo zanimljiva s puno aspekata, ali najbitnija je po tome da je izravno govorila /govori o nama. To je članak Maje Hrgović o taštinama, napuhanim veličinama, o “veličinama” s više ili manje pokrića, no koje se osjećaju izuzetno ugroženo ukoliko se takne u njihove brižno stvarane medijske profile. Stvar bi bila utoliko jednostavnija da se u ovom Majinom slučaju radilo o nekoj inače nedostupnoj, drskoj, javnosti poznatoj taštoj osobi, no radilo se, eh, sad, baš o Mirjani Krizmanić koja je imala/ima karizmu osobe koja je spremna pomoći čovjeku u potrebi, koja je spremna odgovoriti na zahtjev sad i trenutno one zajednice koja je inače podržava i koja očekuje od nje upravo takav odgovor – da dođe među njih. Osim ako se ne radi o spinu, igri staklenim perlicama medijske mašinerije u kojoj je eto, u biti jedna tašta gospođa postala velika dušebrižnica. Kako god, gđa Krizmanić je mogla procijeniti da će Maja Hrgović spomenuti na svojoj stranici upravo jedan takav događaj koji, ako ništa drugo, malo po malo gricka brižno stvaran imidž “dobre osobe s razumijevanjem”. Koje se, eto, rastopilo, nakon jedne jedine upućene kritike, nekada negdje. Da sam savjetnik gđe Krizmanić, svakako bih joj savjetovao da pokuša ovu stvar zagladiti, riješiti, nadoknaditi jer će joj stvarati nepotrebnu zalihu. Ali nisam savjetnik gđe Krizmanić, pa od toga ništa.

Prije nekoliko dana na svom sam FB profilu postavio neko posve neutralno i ne baš važno pitanje o Hrvoju Šalkoviću, a kako se radi o izuzetno popularnoj osobi na društvenim (i ne samo društvenim) mrežama, nije ni začudilo da se javilo jako puno ljudi (naročito žena) sa stavom pro (i nesrazmjerno puno manje contra). Međutim jedna je osoba bila rekla da je svojevremno u nekom komentaru na njegovoj FB stranici bila rekla jednu jedinu stvar kao komentar na post (da se razumijemo, on ima 120.000 ljudi na stranici i 22.000 koje pričaju o tome), da bi je on, odnosno njegovi administratori stranice blokirali. Eh, da, dakle, tako.

Dobro, jasno mi je da se javni profili sustavno grade, no postoji nešto što se zove prerevnost i prevelika taština.

Zacijelo se pitate kakve to veze ima s nama, sa mnom, s cijelim ovim projektom Književnosti uživo. Nemojte se začuditi, ali ima. Moja su osobna iskustva s nekim osobama koje sam zamolio/upitao/nježno pokušavao privoljeti na suradnju bila često slična ovom Majinom, nešto između ogorčenosti, cinizma, ljutnje, hinjene uvrijeđenosti, do ignoriranja, no koja su sva od reda, još jednom kažem, sva od reda, pokazala totalno nerazumijevanje biti stvari. S obzirom na činjenicu da naša zajednica Književnosti uživo raste i da zapravo ne znamo njezinu gornju granicu, tada vjerujem da ćemo se suočiti s još većom gorčinom onih koji ostaju iza.

No, nije, dakle, književnost, nikakav poligon za testiranje vlastite taštine. Ja sam prvi koji ću reći imidž je važan, komunikacija je važna, važno je znati se postaviti, ali nikako da je važno domoći se razine s koje se postaje nedodirljiv, postaje neka vrsta polubožanstva kojem se ne prilazi tek tako. To je djetinjasto.

Rezultat ove priče se trenutno možda ne vidi, ali ona će postati bjelodana istina za koju godinu, u vrlo kratkom vremenu. Naročito će postati bjelodana u smislu tehnološke nadmoći novih medija nad starim tehnologijama distribucije književnosti (čitaj tiskana izdanja, društva pisaca, sastančenja, tupljenje po starom, fejkane top liste itd.). Ovo nije samo turbulentno vrijeme  zbog krize, ovo je turbulentno vrijeme zbog ogromnih društveno-političko-globalnih-tehnoloških promjena paradigmi koje imaju samo dvije alternative: hiperdemokratsku komunikaciju koja uključuje svakoga ili antidemokratsko odašiljanje poruka iz nedodirljive centrale čiju karikaturu vidimo u sjevernoj Koreji.

Milan Zagorac

Fotografija: Karpati Gabor @ morgueFile free photos

Milan Zagorac: Plašt Dina Buzzatija

Posvećujem svima dragima koji su s one strane vječnosti

Sjećam se jedne pripovijetke poznatoga talijanskog pisca Dina Buzzatija pod naslovom Plašt (objavljenoj u antologiji talijanske pripovijetke koju je preveo i uredio Nedjeljko Fabrio pod naslovom Posljednji dio puta, 1984.) koja mi je ostala snažno u sjećanju: sin se nakon dugog rata vraća kući majci, zamotan u šinjel. Vani ga čeka neki čovjek, ne ulazi u kuću. Majka je vesela, razdragana, sin je napokon kući. Ali sin je neveseo, nekako tjeskoban, tužan, nevoljak. Majka ga nudi hranom, on odbija, majka ga nutka pićem, neće. Tada dolazi do naglog obrata, sin kaže da je samo u prolazu, da je došao s ovim čovjekom koji ga vani strpljivo čeka, samo kako bi pozdravio i da sada mora ići. Sada svi shvaćaju tko je bio čovjek koji je vani čekao.
Sada se mogu samo pitati nije li duh samo projekcija živih? Projekcija onih nedorečenih emocija, slutnja i strahova, nedovršenih poslova? To me opet podsjeća na jednu fantastičnu pripovijetku Ljube Wiesnera naslova Vihor iz bezdana (nemojte se ljutiti, možda sam pogriješio naslov) gdje se ljutiti duh upravo Milutina Polića vraća upozoriti na nedovršeni libreto samoga pripovjedača, a koja je ostala, posve neopravdano, nekako izvan fokusa ikakve pažnje, ne samo kritike i čitatelja.
No vratimo se na temu.
To je taj osjećaj, a ne znam kako bih ga bolje izrazio, da je sve to skupa samo jedan jedini kratki izlet. Na kojem smo se našli, lijepo družili, veselili, imali probleme, imali lijepe dane i jednom, a to ne znamo kada će biti, moramo otići, jedan po jedan, dovršili svoje zemaljske poslove ili ne. Nije da mi je stran osjećaj rastanaka, ali ovo je osjećaj one metafizičke tjeskobe koja nadilazi moje racionalno shvaćanje da svemu mora doći kraj. Kad tad, jednom. A bit će onda, kada, naravno, kao i na srednjoškolskoj prozivci kod najzaguljenijeg profesora, jednostavno nisam bio spreman. Jedino što ne bih tada volio ostati ljutit, povrijeđen i privezan za ovu zemaljsku sudbinu, već samo da mogu poletjeti.

Ilustracija: Josip Moretti Zajc, portret Milutina Polića, ulje na papiru, 1908., slika u vlasništvu obitelji Barbalić

Sva kivna brbljanja zločestih staraca neka ne vrijede za nas ni pola groša!

U posljednjih nekoliko dana zaredala su brojna pitanja u vezi naše Književnosti uživo.
Važno je znati sljedeće: ova je stranica zapravo neformalna skupina za potporu piscima bilo koje orijentacije, smjera, stila, svjetonazora itd. Osnovali su je autori niza knjiga, pjesnici, pisci posve nevezano uz bilo koju književničku udrugu ili skupinu kao privatne osobe. Objavljivanje na njoj je posve besplatno, dakle, nema potrebe da nas pitate “koliko to košta”. Štoviše, mi smatramo “uslugom” što ste objavili svoje stvari kod nas. Dakle, ama baš svatko može objaviti na našem FB zidu i za to ne postoji nikakav robno-novčani odnos. Ovo je odnos samo našeg uzajamnog povjerenja. I takav treba ostati.
Objavljivanje u časopisu i na webu je također povezano s objavljivanjem na FB zidu, ali je i jedno i drugo u ingerenciji redakcije koju čine admini. Dogovori admina oko uređivanja sadržaja su vrlo intenzivni. Ipak i nadalje ostaje osnovno pravilo, a to je da KU nije programatski ograničen, nemamo nikakav manifest niti društvo, stil ili prepreku kojom bi se ograničili samo na “pisce koji su objavljivali u relevantnim izdavačkim kućama” (uopće ne razumijemo što znači ta priglupa, tendenciozna i netočna sintagma!) niti “pisce koji nisu nikada ništa objavljivali”, niti “pisce s dugim nosevima” i sl. Iako izostanak manifesta može zbunjivati, mi smo svjesni da predstavljamo jednu novu snagu na “književnom bojnom polju” i da na neki način činimo “subverziju” postojećim “standardima”. Ipak, to je dio aktivnog književnog života i nemoguće je izbjeći stalno komešanje unutar jedne, po prirodi stvari, žive priče kao što je to književnost gdje su “imena”, “kanonizirane veličine” i sl. često samo stvar prolazne medijske kampanje, slučajnog ili neslučajnog interesa, interesnih skupina, raznih lobija i sve u svemu često imaju malo s književnošću. Stvar je u sljedećem: sudjelovanje na KU je sudjelovanje u živoj književnosti, u živoj stvari, u nečemu što se mijenja, raste, živi iz dana u dan, dobiva nove obrise i sazrijeva. Hvala vam svima na ovome sudjelovanju u eksperimentu koji to više nije, već je sada jedna vrsta pokreta koji želi doznačiti dvije stvari: prvo, književnost je živa i među nama je, i drugo, čitanje je, kao i pisanje, potreba bez koje ste kao drvo iščupano iz korijena.
Sve ostalo, taštine, nadmetanja, interesne skupine, borbe za premoć, dokazivanja, to bi se dalo nazvati efemernim događajima koji ne mijenjaju ništa na stvari.
Kako bi rekao pjesnik Katul: …sva kivna brbljanja zločestih staraca neka ne vrijede za nas ni pišljiva novčića! (oprostite na slobodnom prijevodu bez obaziranja na versifikaciju)
(Vivamus mea Lesbia, atque amemus,
rumoresque senum severiorum
omnes unius aestimemus assis!)
Milan Zagorac za KU team

Umjetnička hiperdemokracija – odmah i sad

Tekst je prvu put objavljen na Korzo.net u lipnju 2013. godine

Najprije ću započeti s time da je nas pisce samrtni hropac papirnatog medija gotovo dotukao. Jadni, otužni, nevoljeni, moljakali ove ili one, no nikome to nije interesantno. Sve je to bez veze. Sve je to u mentalitetu u kojem je sve bez veze. Knjige ne kupuje nitko, poeziju ne čita nitko, izvan okvira institucija književnost je neželjeno dijete, trinaesto prase, nešto što nikome ni za što ne služi.

Kako se u tjedan dana dogodio pravi mali umjetničko-kulturni eksperiment na Facebooku, nazvan Književnost uživo, a koji je pokrenula nas nekolicina, smatram najpoštenijim da vam ukratko iznesem ciljeve takvog projekta, usput govoreći o radu u zajednici, ulozi nas tzv. kulturnjaka kao moderatora takve zajednice, poštivanju drugoga, autentičnosti i onome najbitnijem, pričanjem naše stvarne, ljudske, zajedničke priče.
Ono što je najbitnije jest da je Književnost uživo upravo to što kaže sam naziv, prava, aktualna, sadašnja, živa književnost u stalnom streamingu, bilo da se radi o ljudima koji su tek ljubitelji književnosti ili o profesionalcima, umjetnost bez tehničkih ograničenja nekih književnih časopisa, dakle, nedistribuiranih naklada, nečitanih članaka, netraženih primjeraka, dakle, književnost koju dobivate u izdašnim količinama sad i odmah, koju možete komentirati, koja vam se može sviđati (ili ne sviđati)… Riječ je o suradničkom projektu u kojem je svatko dobrodošao i svatko ima pravo i odgovornost staviti svoju književnost u živu struju, podnijeti eventulanu kritiku i biti procijenjen od potencijalne čitalačke publike. Jasno, nisu broj lajkova ili broj komentara ili gledanje jedini kriterij, ali možemo ih uzeti kao neke pokazatelje smjera. Konačno, trenutni cilj nije neko specifično forsiranje ove ili one kvalitete, već više jedan kolektivan čin suradnje, koja, zapravo, osim ako je riječ o humanitarnim gestama, gotovo uvijek izostaje, a naročito kada je riječ o kulturi.
Uostalom, gornja granica broja sudonika nije postavljena, iako, s obzirom na tematsko i interesno ograničenje, ne vjerujemo da smo u kategoriji “skupimo 100.000 lajkova ako volimo…”
Kvaka je u sljedećem: ovo novo doba uspostavlja nove komunikacijske kanale (kao što su društvene mreže), a ide na štetu starih kanala distribucije sadržaja, kao što je papirnata, tiskana knjiga. A s promjenom distribucije sadržaja, mijenjaju se i stare postavke. Ova umjetnička demokracija će biti suradnička, ili je neće ni biti (da parafraziram onu poznatu Bretonovu), uostalom, to je posve u skladu s onom Jacquesa Attalija o hiperdemokraciji koja je jedina alternativa mogućoj brutalnoj diktaturi vrloga novoga vremena kao nadomjestku za kaos koji je nastao u postdemokraciji (i kojem svjedočimo… vidi prošlotjedni post!)
Eh, sad, mogao bi se netko pitati kakve veze ima uopće demokracija s kulturom, a naročito umjetnošću, na koji su način te dvije karike povezane, kad je jedna u sferi politike, a druga u sferi, kako sam već ranije rekao, nečega tako “nebitnoga” kao što je kultura.
Da, istina je, većina nas misli da je kultura sama po sebi nešto izdvojeno, neki konzervirani Parnas koji nitko ne doživljava, ali ga se mora respektirati, većina nas zapravo misli da je riječ o nečemu što je neživo, što nije ni u kakvom odnosu s nama, nečemu što zaista nema nikakve veze s cijenom struje, operacijom kuka, vožnjom transatlantika, a kamo li izborima za načelnika te i te općine, ali stvar je upravo tako napravljena da se tako čini. Ona je izdvojena u vijestima, ona je izdvojena u mainstream medijima kao poseban odjeljak koji uglavnom svi preskaču, ona je u školi opterećena dosadnim i zastarjelim, ali i djeci neprilagođenim sadržajima bez konteksta, eto, to je stvar izostanka stvarnog života kulture s ljudima, stvarne povezanosti one naše duhovne, spiritualne, estetske i konačno kreativno-intuitivne komponente, a koja nam je svima dana kao ljudima. Pa umjesto da su nositelji kulturnih politika uočili taj smjer, svojevrsnu elitizaciju kulture u odvajanju u neke tanke i izolirane stratume bez autentičnosti, ali i vulgarizaciju na najprostačkije nazivnike poput nekih biografija “uspješnih i popularnih”, kultura je sama počela stvarati alternativne kanale. To znači da je kultura, pa tako i književnost, dio nas svih i da ne postoji način za njezino djelotvorno uklanjanje, koliko je god korporativna liberalna tehnocivilizacija prezirala s jedne strane ili elitna, vrhunska kultura s druge. I jedna i druga su dekadencija, a kojoj svjedočimo iz dana u dan. Najgori poremećaj kulture jest njezina neautentičnost. A ona nastaje kada se izgubi veza s ljudima koji u njoj žive. Kada se polomi zajednički mit.
Ona je rezultat novoga vremena, ali i neka vrsta unutrašnje internetske demokracije, zajednice koja ima svoje prednosti i svoja unutrašnja trvenja. Kako god, čini se da će se ovaj model organizacije kulture svakako širiti.
Dakle, izlaz za propadajuću tiskanu kulturu bio je u dva fenomena: dostupnosti i besplatnosti. I dok smo već svi skupa, uključujući i mene, mislili da je poezija mrtva, a pjesništvo tek povijesna kategorija u pluskvamperfektu namijenjena luzerima i zaljubljenim djevojčicama, eto nam je uskrsle i žive na društvenomrežnoj stranici! To znači sljedeće: i te kako ćemo morati svi skupa revalorizorati svoje stavove. Kako bi rekao Jesenjin “nema više povratka na staro”. Ovo tako postaje prostor nove demokracije, suradničke demokracije, kako bi rekao Attali, hiperdemokracije, a kao takav, on će zacijelo uspostaviti neke svoje paradigme, poljuljati dosadašnje kristalizirane umove i rasplinuti prašinu nakupljenu na tvrdo ukoričenim izdanjima koja su tražila čitetalje. Dobro, pa vrijedi pokušati, sve je bolje od ovoga limba u kojem je kultura zapela sada. A pred nama koji tu kulturu uglavnom profesionalno stvaramo nalazi se jedna posve nova uloga – uloga moderatora sadržaja u novom mediju. Mi smo novi pripovjedači.

Milan Zagorac

Ilustracija: Hilary Leading the People

Milan Zagorac: Izgubljeno u prijevodu

Jamstvo

Možda,
nažalost, ne mogu davati jamstva
(iako bi sigurno bila vjerodostojnija nego ona za banku),
samo onoga časa
kada naš neurološki sklop
klikne
padne
izgubi vezu
sa samim sobom
shvatit ću
da je moja duša
isto što i tvoja
i ova zemlja
isto što i mi
i sve to skupa
isto što i svemir
galaksije
zvijezde…
I sada, pazi dvojbe,
zar je moguće da smo samo
kad smo nenormalni
normalni
kad smo izvan sebe
u sebi?

Ovaj blog pišem za…

… sve one koji su se, hodajući šumom, izgubili…
… za sve one koji se osjećaju zarobljeno…
… sve one koji su ostali sami, a misle da nisu to zaslužili…
… za sve one koji su toliko zabrinuti da misle da zabrinutost nikada neće proći…
… za sve one koji su bolesni…
… za sve one koji se boje kraja…
… za sve one koji su nesretni jer misle da imaju malo…
… za sve koji su nesretni jer ne znaju kamo trebaju ići…
… i za sve one koji ne znaju što trebaju činiti…
… za sve one koji se osjećaju isključeno…
… za one koji misle da im je stavljen veliki teret odgovornosti…
eto, možda sam koga i propustio, ako jesam, sami dodajte…

Kako sam prispio ispod korijena stabla

Ne pišem pjesme
jer uvijek imam tako puno za ispričati
pa čak i ljudi koji bi me trebali slušati
kažu da sam malo zamoran
baš me briga za to
i stoga vam pripovijedam pejzaž mojega sna:
važno da sam prispio ispod stabla
ispod korijena
ispod jezera ispod stabla ispod korijena
gdje živi zmija
ali koja me neće čak ni pojesti
koja me ispljune natrag u šumu
gdje me čeka ona
a ona nije anđeo jer
ona nema krila
i ne može letjeti kao ni ja do krošnje
kroz koju se probija sunce
pa i dalje
samo zato
lutamo po šumi, pješke
bez staze
samo znamo da nismo
ni zmija ni anđeo
nego nešto na pola puta
izgubljeno
a što mora spojiti
svjetlo
od vrha do dna

Pobratimstvo lica u svemiru po drugi put

Jednom
kad se oslobodimo
te frekvencije
titranja struna
shvatit ćemo
da je
krivnja
bila iluzija
kao i sve ostalo

oh, kakva će tuga
uhvatiti
sve one
koji
su rado
svoju krivnju
denominirali
u tuđu
misleći
tako
lako
postati
sretni
za račun tuđe nesreće

ipak
njihova će tuga proći
tada
jednom
kada se
promijeni
titranje struna
shvaćamo
da postoji
samo
pobratimstvo
lica u svemiru

Na Veliki petak, mala religiozna refleksija

Oče svih nas, bića ovozemaljskih, svjesnih ili nesvjesnih
koji jesi na nebesima, onkraj svih dimenzija i svjetova
sveti se ime Tvoje, koje god da je, a ima ih mnogo
dođi kraljevstvo Tvoje, milosrdno i puno ljubavi
budi volja Tvoja, negdje duboko skrivena u nama
kako na nebu, tako i na ovoj našoj maloj, tvrdoj zemlji.
Kruh naš svagdanji daj svim svojim bićima danas,
i blagoslovi nas dužnike,
kako ćemo i mi blagosloviti dužnike naše,
i ne uvedi nas u napast, da ne budemo jalni, mali, sitničavi, ljubomorni, snishodljivi, zli, tašti, oholi i okrutni, gramzivi i bijesni.
nego izbavi nas od Zloga, a da pronađemo Tebe u sebi gdje obitavaš u bezvremenju
Amen.

Mačja žalost

Ne znam jeste li primijetili, ali kada neka mačka pogine na cesti, kada nema nikoga od ljudi u blizini, oko njezinog se tijela okupe mačke, kao u nekom zboru i njuše, zatim posve okruže tijelo i djeluje kao da je plaču i zavijaju, a zatim ispraćaju tako što se jednostavno okrenu i odu. Ovaj sam prizor vidio nekoliko puta, najčešće noću, na cesti, kada oko mene nije bilo nigdje nikoga.
A zašto su nas uvijek onda učili da su mačke neuračunjive i bezosjećajne životinje? Zašto nas onda uče da životinje nemaju nikakvu dušu?

Jučer sam doživio otkrivenje

Nije mi se obratio gorući grm
nakon prolaska
kroz utrobu zvijeri
samo je prhnula ptica
u sumrak
u guštari
i netom prije
podvukla se zmija
pod korijen
prvog stabla
koje raste do sunca
i tada sam
zavibrirao
u frekvenciji
muzike sfera
a da nisam uzeo bunike
Aleluja!

Danas sam osjetio blink

Danas sam osjetio,
blink,
onako…
da sam ja
zid
vrata
kuća
ona debela susjeda
onaj kreten od vlasnika biznisa
onaj zlostavljač pasa
ona zgodna lezbijka
ona pederčina od čovjeka, mamu li mu jebem
onaj crnac
onaj arapin u siriji koji kresne iz rpg-a i kaže allahu ekber
ono ubijeno dijete, negdje u africi
onaj dron koji ga je ubio jer se zabunio u softveru
onaj ptsp-ovac koji je u afganistanu iskupljivao grijehe
valjda za pljačku benzinske
u sjebanom predgrađu Detroita, Michigan, U.S. of A…
ona tetica
onaj starac
onaj slaboumnik
onaj invalid koji ide na dijalizu
one mačke na ulici
onaj opaki glupi moćnik
onaj prosjak
onaj otac
ona mama
onaj brat
grad
da se sve
baš sve
presijava u meni
da sam ja ono
što mislim da su drugi

O, kapetane

O, kapetane, moj kapetane,
ahabe,
ahasveru,
idemo za bijelim kitom, zar ne?
stavio si nam i jamstvo
obećanje u zlatu,
lijep iznos,
kako bismo vjerovali
da ćemo se
s putovanja
vratiti
živi
zdravi
veseli
čili
jednoga dana
donijeti ženama poklone
djevojčicama lutkice
dječacima najljepši gadget
ali
nismo sigurni,
kao što ni ti nisi siguran
hoćemo li to ikada stići
jer
bijeli kitovi
postoje samo u pričama
zar ne?
O, kapetane, moj kapetane!

Istočni grijeh

svaka žena zna
jednu jedinu istinu
da je
svako začeće
u svojoj biti
bezgrešno
kao što svatko zna
da smrt
nije kraj
nego
činjenje
novoga izbora
prema
bezgrešnom začeću
triput blagoslovljen onaj
koji ovu istinu spozna
aleluja
aleluja
aleluja

Bezbolan način samoubojstva

Sjećam se kao jučer
padala je proljetna kiša
bilo je to za prvi maj ili tu negdje
1986.
bili smo svi skupa
kod hitlera na piću
(tako su zvali tipa imenom adolf
koji je imao bircuz u đakovačkoj satnici)
luj iz gaja je rekao da mu je
lisica
poklala kokoši
išli smo u šumu
našli rupe
naoružani puškama
vilama
grabljama
motkama
lisice nije bilo
ali bilo je nas
nekolicina
luj, tata, šuma,
ja
i černobil
naravno
jebeš černobil
pa gdje je to?
uostalom, rekli su
da nas je oblak uglavnom zaobišao…
je li?
padala je kiša
i ja trideset godina kasnije znam
da to ima neke veze sa mnom.

černobil je bezbolan
način samoubojstva.

Gorući grm

kako li je smiješno to dijete
rođeno od majke s mjesečnicom
vezano na pupak svijeta
koje pita gorući grm
“jesi li ti gorući grm”
nadajući se da će odmah, sada, ovoga časa
bez truda, onako
doznati svoju ultimativnu istinu
preskočiti svoju dječju fazu
zaobići nužne korake,
prevariti na ispitu,
i odmah sjesti negdje gdje on jest
njemu s desna
“ne”, odgovori ovaj
“ja sam onaj koji jesam”
i ostavi dijete
rođeno od majke s mjesečnicom
vezano na pupak svijeta
u čuđenju
da se i dalje klanja
prema potrebi
zlatnome teletu
i da razapne tu i tamo onoga
svakoga, nekoga, bilo koga
tko pomisli da je on
sve oko nas i sve u svakome
a ne samo gorući grm
oh, kako li je dijete smiješno stvorenje.

Netom prije horizonta događaja

Netom prije
horizonta događaja
ne hvata putna groznica.
Bez obzira na sve prevaljeno,
naprotiv,
hvata težina na grudima
zbog nepoznanice
s kojom ću se sudariti
brzinom većom od svjetlosne

Vratih se iz Hada

Vratih se iz Hada
I ne, nije dolje
samo mrak, tama i škrgut zuba.
Krivo, posve krivo,
Had je kao tu
kod nas
samo neprosvijetljen ikakvim svjetlom
iz nutrine.

Kada pomisliš da si došao u stanje svjetla

Kada pomisliš
da si došao
u stanje svjetla
i poželiš tu ostati
samo za sebe
preostaje samo
sunovrat
u bezdan
u tvrdo
u mrak
u stotine
milijune
milijarde
duša
koje
žude
žele
hoće
moraju
nadaju se
imaju
čeznu
i tada padneš
u još veći mrak.
napokon
izgubiš snagu
odustaneš od svega
ne bojiš se ničega
ne nadaš se ničemu
ne misliš ni na što
i privučen si
ponovo
k svjetlu.

među mrtvima

ja govorim
mrtvima i sakatima
neka pokušaju
doprijeti
do ono malo
svjetla
koje imaju
onoga fragmenta
vječnog života
koji svatko ima
da shvate
ali ne
mrtvi i sakati
neće
e baš neće
čekaju da pojedu
još malo mesa
da još malo
egzistiraju
da još malo
cuclaju
ako na nešto nalete
jer oni nemaju
nikakvu svijest
ne znaju što su
oni samo jedu
i rađaju
mrtve i sakate
tko sam ja
da govorim
mrtvima i sakatima
u svijetu
mrtvih i sakatih
koji
nikakvo uskrsnuće
dočekati
ne mogu

Čudnovati slucaj dr. Mesmera

srdžbu, boginjo, pjevaj
nas, sretnika,
na benzodiazepinima
i selektivnim inhibitorima
pohrane serotonina
dok
crno mlijeko
sreće
pijemo
obdan
jutrom
večerima
/noću ne, blagotvorno umrtvljeni hipnoticima/
sa zaslona
proizvoda s jabukom
cinično jalovo
kljucajući
šta da
da ne da da
migajući okicama
šarenih leca
čekajući
da nas netko
društvenomrežno
klikne
da nas
nešto
itko
bilo što
izbavi
ove 
nepodnošljive lakoće
i samospasi nas
od kolektivne sreće.

knjiga mrtvih

jednog će dana
inteligencija
u obliku
elegantne plave svjetlosti
koja se prelijeva u prizmi
iz sazvježđa blizu
konjske glave
razumjeti facebook
kao ultimativnu knjigu mrtvih
ranog osvita svijesti.
naime, svi ćemo biti
jedan po jedan
mrtvi i odavno prah
dok ce naše slike
i nerazumljive riječi
očito
pjevati u slavu
vječnog života
onkraj digitalnog boga

Fotografija: Ljubaznošću teleskopa Hubble