Arhiva oznaka: Milan Zagorac

Milan Zagorac: Posljednja cigareta na Giardinima u Puli

Tog smo poslijepodneva 12. ožujka 2015. sestra, brat i ja, više se ne sjećam točno čijim autom, sestrinim ili mojim, otišli za Pulu. Bila je riječ o razrješenju neke dulje imovinsko-pravne razmirice po nikad okončanoj brakorazvodnoj parnici naših roditelja, a što je, ako nikakvu konkretnu korist, trebalo donijeti barem malo mira.

U skladu s time, već smo se u autu šalili, kao, tata će nas dočekati s novim terencem, SUV je izuzetno praktičan za grad, zar ne, bilo je tu putem još nekih zgoda koje su trebale barem malo ublažiti samu nelagodnu narav susreta, naime, nije se radilo o romantičnom obiteljskom sretanju, kakvoj večerici, ugodnom blebetanju, već o papirima koje je trebalo potpisati u tom i tom javnobilježničkom uredu, nakon čega je mogla uslijediti tek neka kava, valjda kao zaključak dobro obavljenog posla. Odnosi s ocem su bili, ako ne urušeni, onda barem dobrano načeti, pa nekog posebnog razloga za veselje nije ni bilo, uostalom, zašto bi neka opterećujuća imovinska stvar imala imalo romantičan prizvuk? Tu je riječ uvijek o novcu, imovini, neriješenim dvojbama iz primozga, uvijek je tu riječ o nekoj krivnji, pravdi, nepravdi i sličnome što se se roditelja prenijelo na djecu. Olakotno je u svemu tome bilo tek to da se radilo o ranije pomno pripremljenom činu u kojem nije bilo mjesta za greške niti iznenađenja. Uz to je olakotna bila i činjenica da je otac sa svakim od nas održavao kakve-takve odnose, nije nas izvještavao da se sretao s nekim od nas ili da je o nečemu razgovarao, ali znamo da jest, nije to bilo često niti je to bilo normalno, ali disfunkcionalno normalno, dakle, novonormalno jest, pa tada nije ni bilo preveliko iznenađenje za sve nas da stari nije mogao potegnuti do Rijeke i riješiti tu papirologiju na “našem terenu” jer se “osjećao loše”, kao što smo – posve naknadno – saznali za niz nesretnih događaja koji su prethodili susretu, nekoj težoj prometnoj nesreći te jeseni što nam je svakom ponaosob zamjerio jer ga nismo posjetili u bolnici (o čemu, interesantno, nismo znali ništa) kao niti o činjenici da je prije nekoliko tjedana imao teže ozljeđivanje prilikom mijenjanja gume (još manje smo znali nešto o tome), a zbog čega je još uvijek na bolovanju.

Parkirali smo pored Arene, kao što smo to često činili u Puli, ako nam je cilj bio uži centar, a u ovom slučaju jest. S tatom smo se susreli na adresi javnobilježničkog ureda, u prijemnoj kancelariji, točno u 17.30 kako je bilo i dogovoreno, s pripremljenim papirima i otvorenim knjigama za ovjere. Otac začudo nije bio hladan: sav se taj papirološki kaos odvijao po nekom svome protokolu, tek smo tu ili tamo trebali ostavljati svoje potpise, uz, rekao bih danas, vrlo neformalan razgovor, koji bi poprimio tek tu i tamo tmurnije tonove kada se spomenulo nečije zdravstveno stanje. Pomalo me začudila očeva zainteresiranost za ove obiteljske stvari, pošto godinama nije pitao o tome. Štoviše, pošto su godinama vladali odnosi koji su branili priču o tome, svojevrstan zavjet šutnje u kojem se znalo da postoje teme koje se otvara i one koje se ne otvara ni pod koju cijenu.

Dakle, čim se riješila ova papirološka priča koja je i bila razlog dolaska u Pulu, tata je predložio jednu kavu, kod Zlatnih vrata, tamo kod Joyceovog spomenika (koji je, usput, mrzio Pulu i zacijelo s Norom smišljao načine kako da iz nje pobjegne u svoj Trst), što smo i prihvatili. On časti. Dapače, nismo imali ništa protiv, naročito nakon što smo solidarno podmirili nemale troškove javnoga bilježnika.

Iako je polovica ožujka još prilično svježa, sjedili smo vani kako bismo zapalili barem tu jednu-dvije cigarete uz kavu, pa običaj je.

Putem do kafića stari mi je rekao da mu je kraj blizu, da su mu dijagnoze loše i da nema neke velike koristi više od njega. Da nije sposoban više za posao, da je iscrpljen i da više nema volje ni za što. No, bit ću iskren, nisam mu vjerovao, djelovao mi je dobro, a ovo sam doživio kao jednu od njegovih uobičajenih tužaljki koje nisu imale drugu svrhu no da budu ispričane uhu koje ih je željelo čuti.

Međutim, razgovor na kavi protekao je u ugodnom oblačku dima, komentarom da me vidio na televiziji prije nekoliko dana, zatim pošalicama iz bivšeg vremena, njegovim prijedlogom da se baka i dida izmjeste iz zajedničke grobnice pošto se ni za života nisu mogli smisliti kao i prijedlogom da se sretnemo za desetak dana, kad malo zatopli, svakako bi bilo dobro da se vidimo, navodno će nas pozvati na palačinke

Razgovor je bio kratak, stari je poželio još jednu cigaretu, zašto ne? Stvari vezane uz formalnosti smo riješili, kao i onu kavu za zaključak posla, pa dobro, ni ta jedna cigareta neće ukrasti previše vremena niti nas omesti u velevažnim planovima. Konačno smo krenuli prema autu, mislim da smo mu sestra i ja ponudili da ga bacimo do stana, činilo nam se bez veze ostaviti ga na stanici da čeka bus, što je on odbio i nehajno rekao da nema veze, da mu je blizu, što je bilo i točno, no kao da se taj bus ili nije pojavljivao ili ih je otac propuštao, ne mogu se sjetiti točnih detalja niti voznog reda Pulaprometovih buseva, međutim ovo se rastajanje odužilo do te mjere kao da je pozivalo na još jedan dodatan razgovor koji na koncu nismo poveli.

Nakon posljednje cigarete, svaki od nas troje se s njime zagrlio, obećali smo si skori novi susret, jer “urečen rastanak bez našega htijenja, obećava i sastanak, zar ne?”, kako bi rekao njegov Jesenjin. Ta sad su ove teške teme iza nas, i da, te palačinke koje je obećao…

Dok smo nas troje hodali prema autu, bacio sam pogled unatrag, valjda da se uvjerim je li ušao u bus, međutim, izgubio sam ga u mraku. Ostao je tek sestrin komentar: “Mislim da je ipak sve dobro prošlo, pa čak i ovaj stari…” Nije mi preostalo drugo no da se složim. Iako je to bila ujedno posljednja zajednička cigareta.

Milan Zagorac: On postoji

Imam 58 godina, uglavnom sam ono, prosječan čovjek osim što nisam oženjen…

Živim s majkom, razumijete, starica je to, ima 86 godina… a kamo da je smjestim…

Ne, nikad nisam ni bio u duljoj vezi, mislim jesam, negdje krajem osamdesetih, ali davno je to… Mislim, nije išlo…

Fakultetski sam obrazovan, humanistika… ali to je tako poniženo područje… razumijete, ali imam bogato iskustvo rada s ljudima…

Da, radim u javnom sektoru, ono, službeničko radno vrijeme, od 8 do 4 od ponedjeljka do petka… Uglavnom, u slobodno vrijeme čitam, da, to je navika u izumiranju, ali, što ćete, stare navike, ja sam malo rob tih staromodnih navika, ponekad pročitam nešto na internetu, ali, hm, eto, nema ni tamo nešto posebno… sve mi je to dosadno, ne zanimaju mene ni te afere, ma ne, ništa to mene ne zanima, apolitičan sam čovjek… osim toga nikad ne znate tko vas tamo gleda, da, prelijepio sam kameru na laptopu… I na mobitelu…

Dosta čitam, filozofiju, Schopenhauera obožavam, da, bio je to genije, pad u nirvanu, besmisao života, mene zabavlja to razmišljanje, dubina, oštrina uvida… Povremeno napišem koji stih, da, zgodno je to, onako za dušu… ali rijetko… ne baš svaki dan…

Ne, ne bavim se sportom… Nisam jedan od tih, čak ga ni ne pratim…

Ma ne, ne pušim previše, prosječno kad se uzme kutiju na dan, kada izađem van, znam dvije-tri… kutije… ali uglavnom ne više od kutije…

Na poslu uglavnom popunjavam obrasce vezane za štete iz djelatnosti, reklo bi se dosadan posao, ali radim izravno i sa strankama… poslije toga radim još par stvari vezanih uz ovjere, pripremu odlazne pošte, znate, ono, kažu naši ljudi, prebacivanje papira s lijeva na desno, ali nađe se i nešto kreativno u tome, bitan je to posao, ljudi ne razumiju… da, povremeno bacim pogled na solitaire, ponekad tetris, stara igra, ali jako bitna, da, svakako, ponekad i mahjong, e to je ozbiljna igra strategije… mislim, pomaže mi i u poslu… čak sam par puta bio i najbolji…

Ne pijem, ne, ne, nikako… osim kave, ne pijem ništa, dobro, ponekad mi se zalomi koje piće s društvom poslijepodne ili predvečer, ne više od pet ili šest votki, ponekad i pet-šest piva, ali, kažem, rijetko kada, povremeno, tri-četiri puta tjedno, najčešće od srijede do subote… ali nije to tako svaki tjedan, samo povremeno… I da, u neke od onih dana kada uzmem slobodno na poslu… Znate, anoniman činovnički posao, nitko ni ne pita za mene… Uglavnom, rijetki su to petki kada ja izađem van i nešto popijem, ali povremeno se čovjek treba opustiti…

Društvo? Ma to je par prijatelja, uvijek istih, sretnem ih u kafiću… Ma ne, ne družim se s njima osim kad izađem… Ne čujemo se nikada, zapravo, tamo se slučajno zateknemo… znate…

S ljudima s posla? Ne, nismo na istoj valnoj duljini, znate, to su sve uglavnom obiteljski ljudi, a meni to baš ne odgovara… Ono, znate, oni pričaju o djeci i unucima… Mislim, ne pričam ni s ljudima u kafiću nešto pametno, premetnemo nešto o politici, ali uglavnom je to ono uobičajeno, znate o tome kako je dosta toga u kurcu, mislim, teško je izbjeći to da je sve u kurcu, pogledajte oko sebe, bit će vam sve jasno do kuda je ovo dovelo… Pogledajte na što nam sliči zemlja…

Ne, ne, ne koristim neku veću količinu lijekova… Antibiotike nikada… Znate, ljudi mojih godina uzimaju i za srce i za šećer, ne, ma, ja uzimam nešto normabela, ne previše, one od 10 mg, ali uzimam polovice, da, to mi je terapija za neke moje strahove, ono, bolje se nosim sa svakodnevicom… Živimo u jako zbunjujućem vremenu… Da, uzimam i cipralex… znate, selektivne inhibitore pohrane serotonina, ali oni ne stvaraju ovisnost… jednom sam bio na liječenju na Rabu, ali bilo je to davno, početkom devedesetih, dobro, na neki način me spasilo… da, teška su to vremena… svakih deset godina neki kaos… Košmar u glavi…

Rekao sam vam već, nisam previše na internetu, dobro, ponekad, znate, ponekad, stvarno kada je neka važna situacija, onda napišem, ne nešto posebno, desetak, dvadesetak komentara na dan, neke dan, a čujte, kad me tema povuče… povuku me za jezik… mislim, gledajte, ovo s izbjeglicama, čujte, tko zna tko se sve tu krije… mislim, što ti ljudi uopće tu rade… ali, ne, ne koristim previše te stvari, kažem dvadesetak-tridesetak komentara na dan… ne više od toga…

Uglavnom nisam na društvenim mrežama, ali imam profile na fejsu, instagramu, imam i tinder i grindr… nikad ne znate… da, a čujte, muškarac sam u godinama, imam svoje potrebe… mislim, razumijete…  a osim toga, mislim, zdravlje muškarca može biti ugroženo ako, razumijete me što želim reći… nisam u vezi… zaključite sami… da…

Uglavnom sam tolerantan… Osim kad me iziritiraju svi ti balavci, mislim da, ta opća anomija, da, društvo koje propada, te gay parade, da, mislim, to je nepotrebno eksternaliziranje… da… razumijete…

Kako mogu pomoći organizaciji? Pa gledajte, iza mene je ogromno iskustvo rada s ljudima… svakodnevno, ono, baš sam svakodnevno s ljudima, cijenjen sam u svom radu, a čujte, i godine i obrazovanje mi ide u prilog… Moje su namjere vrlo pozitivne, svakako mogu pomoći…

Mislite da se pridružim grupi? Kako to mislite?

Kako mislite da sam i sam u potrebi? Mislim, ovo je nesporazum… razumijete što želim reći, ja sam posve normalan, običan čovjek… s velikim iskustvom… rekao sam vam, ovdje sam da bih pomogao… Mogu voditi grupu, pomoći u terapiji…

Ali, mislim, ovo je već vrijeđanje… Stvarno, ovo je već vrijeđanje…

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Kad su došli iz Sarajeva

Mislim da nas nisu pripremili na to
Uglavnom se šutjelo
Pušilo
Nakon četiri godine
Znali smo sve
I ništa
Među nama
O tome
Nije bilo puno govora
Tetu smo vidjeli na TV
Onaj dan kad su bile Markale
Bila je živa i zdrava
Ostale smo vijesti dobivali
Od čudnih tipova
U stanovima u Dubravi
Sada
Nakon četiri godine
Eto stojimo tu
U Đakovu
Jedni pred drugima
Oni mršavi
Od riže kažu
Mi blijedi
Sestrična je vratila veliki strukirani
Admiralski šinjel moga djeda
Poslužio je za prolaz
Kroz tunel
Kroz koji je valjalo krenuti
Svaki na svoju stranu
Jer susret u Đakovu je bio
Samo odgođen rastanak

Foto:

Milan Zagorac: Blue

Uz knjigu Andreje Malte Ultraljubičasto

Nisam slučajno odabrao naslov recenzije; naime, blue je svojevrsno kodno ime za različite vrste depresije i pojave povezane uz nju, a priče Andreje Malte, koliko god težile simetrijama, ipak predstavljaju zrelu i dobru proznu asimetriju pomaknutu u doba (ženske) zrelosti. Naime, sve njih povezuje to blue, to plavilo spoznaje o tjelesnom (pr)opadanju, o tome da vrijeme neumitno kvari i dovodi do smrti i kraja. Stoga ne čudi toliko priča posvećenih samoubojstvu i to ponajviše iz aspekta razmišljanja o njemu, no, nema potrebe za postavljanje kliničkih dijagnoza. Samoubojstvo je već odavno jedno od temeljnih filozofskih pa i umjetničkih pitanja, a Andreja Malta o njemu će progovoriti na niz načina: od osjećaja napuštenosti, bolesti, neumitnosti nekoga kraja. Uostalom, depresija u doslovnom smislu, a to ne treba uzimati s podsmijehom, predstavlja neupitno izvanredan način za shvaćanje stvarnog poretka stvari, ona je neka vrsta otkrivenja, revelacije ove naizgled čvrste i zadane stvarnosti, koju iz tog stanja duboke potopljenosti možemo sagledati iz znatno drugačijeg ugla. Pisac, a Andreja Malta jest to, neka je vrsta posvećenika, mistika, koji od svakodnevice uzima ono najbolje ne bi li nam podastro jasnu, koherentnu, književno vrijednu priču, a koja nas, ako tome priđemo otvorena srca, uvodi u srce tame, u feminilnu dubinu u kojoj prolazimo novo embrionalno doba.
No, to obećaje nešto drugo, možda još važnije u pripovijetkama koje Andreja Malta vrsno gradi oko naizgled jednostavnih narativnih struktura: to je, u biti, neka vrsta nade, odnosno, vjere u to da će se po nužnom utrnuću ili kraju dogoditi ponovno rođenje. Blue ili depresija tu predstavlja samo kanal ili put kojim se njezine, ponajprije junakinje (jer Andreja piše više o ženama nego o muškarcima), suočavaju s novim izazovima koji stoje nakon jedne odrađene dionice života (majčinstva, mladosti, razvoda, napuštanja, bolesti). One zapravo predstavljaju i književno i filozofski osviještene crtice iz života – da se razumijemo, riječ je o prozi, ne o biografiji – iz kojih progovara nova žena, novi čovjek, nakon što je prošao onu danteovsku polovicu životnoga vijeka. No Malta ne poantira u patosu, naprotiv, svaki je njezin završetak ujedno i najava nekog novog mogućeg početka. To predstavlja još jednu vrijednost, naime, pripovijetke Andreje Malte vrlo često koriste motive pripovijedaka u pripovijetkama, drame u drami, pa čak i trostruke igre, no ta im ludičnost nikada ne oduzima čitljivost i sljedivost. Kratko i jasno: priča nikada ne pati zbog moguće i skrivene svrhe, Malta ne docira i ne educira, naprotiv, ona nas ostavlja na kraju tako da sami preradimo pročitano, a to je odlika vrsnog pripovjedača.
Usamljenost, posebna afektivnost prema životinjama, empatija prema slabima, tako tabuizirana seksualnost zrele dobi, odnos prema mladosti, odnos prema roditeljskom domu i suočavanje s njegovim umiranjem, rastanci i ponovni sastanci tematske su okosnice većine priča koje svojom fakturom odaju vrsnu pripovjedačicu, jasno, pripovjedačicu koja poznaje suvremenu „obveznu životnu lektiru“, ali koja će izgraditi vlastiti narativ, štoviše, autentičan glas koji posve ravnopravno stoji uz bok ne samo najprepoznatljivih autorica tzv. zadarskog ili dalmatinskog kruga, već i znatno šire, razmičući veo predrasuda vezan uz književnost koja nastaje izvan nacionalnog centra.

Milan Zagorac: U plažnom kafeu

– Da, znate ča, pa danas imaju i tigraste pitone za kućne ljubimce… – započne gđa s francuskim buldožićem.
– Da pitone! I krokodile…
– Morda niste čuli, ma kod nas tu va Bakru su viđena dva…
– Ovaj je svet kompletno popizdil…
– Ja, i da ih ne moru nać…
– Ma da ča! – odmahne rukom šjora s bišonom.
– Vidi, je to malica od Ruže?
– Je, je…
Prilazi im malica od Ruže s bebom u klokanici.
– Kako ste? Ma vas dugo nismo videli… A ni mamicu…
– Ja, ma znate ča, mama je bolesna…
– Ma ča je?
– Va marču su joj … – djevojka zastane – karcinom.
Cijelo društvo na trenutak zastane.
– I kako je mamica? – upita ona s bišonom.
– Drži se, re na kemo i tako…
– Ma kako je sladak ovisti mali… Baš je lip…
– Evo, išli smo malo va šetnju aš je lip dan…
– Neka, pozdravi mamicu…
– Ću, hvala lipa…
Ode.
Društvo na tren zastane.
– Znaš, lipo nam je. Tu smo, svi četiri, pijemo kafe, hitili smo jednu banjadu…
– Ja, lipo nam je…
– Baš je lip ovaj dan…
– Tr neka tako i ostane.
– I moremo laprdat o udavima…
Muk.

Milan Zagorac: Baš me briga, zar ne?

Ivana Barković Bojanić, Park „Baš me briga“, ilustrirao Goran Kujundžić, Svjetla grada, Osijek, 2017.

Tema slikovnice naslova Park „Baš me briga“ Ivane Barković Bojanić jest na prvi pogled jedna obična stvar koju ćemo vrlo često smetnuti s uma ili smatrati dijelom svakodnevice, istovremeno je ne registrirajući jer nam se nalazi izvan spektra očekivanja, ispod radara, kako bi se reklo: priča je to o smetlaru Puljku i njegovoj metli Mici kao i parku za koji nikoga, osim njih dvoje nije briga. U biti, priča se zaista nalazi „ispod radara“ sve dok onim glavnim sporednim likovima (prolaznicima, dakle) ne dođe do grla zapuštenost, a (ponajprije vlastita) nebriga konačno prijeđu osobni prag i postanu, ako ništa drugo, onda ogledalo nas samih.
Naime, o čemu se radi? Ova je mala knjiga, opremljena toplim, jednostavnim i lako razumljivim ilustracijama zapravo priča o otuđenju modernog čovjeka od svoje okoline koju smatra samorazumljivom, štoviše, smatra je tek kulisom dok se stvari odvijaju same od sebe i kako treba: smetlar Puljko mete i održava s metlom Micom park, hrani patkice u jezercu, prolaznici prolaze, nehajno bacaju svoje otpatke u okoliš i jednostavno ih nije briga. Štoviše, prolaznici ove priče su otuđeni, nervozni, zanemareni i neugodni ljudi zadubljeni u vlastite brige, previše zaokupljeni nečim da bi se bavili jednom gradskom nebitnoćom kao što je to neki tamo park. Tu nastaje glavna peripetija priče: a što ako smetlar Puljko i njegova metla Mica stanu s poslom? Koliko će vremena trebati da se ovaj mahom nezainteresirani svijet, skice tipičnih gradskih likova, probude u svijetu koji je prljav, očajan, depresivan i neugodan za život? Koliko će vremena trebati proteći ne bi li svi ti likovi shvatili svoju ulogu u tome i postali više od epizodista, odnosno pravi glavni junaci priče o neposrednoj brizi za vlastiti park, grad, ulicu, okoliš općenito.
Park „Baš me briga“ stoga je istovremeno i etička i ekološka priča, ona govori o čovjeku koji je često nabusit i preponosan da bi se bavio onim oko sebe vođen mislima da „to mora netko drugi“, „nije to moj posao“ i konačno „baš me briga“ kao krajnji stadij jednog rasula zajednice koja više ne predstavlja grad i građanstvo, već amorfnu skupinu otuđenih pojedinaca koji mogu zanovijetati, ali ne mogu vidjeti svoju vlastitu ulogu u mnogim stvarima, pa tako ni u izgledu parka kroz koji svakodnevno prolaze. Park „Baš me briga“ je tako metafora otuđenja današnjeg čovjeka od svoje prirode, od nečega što ne doživljava i, da, točno, nije ga briga, no što s druge strane reflektira dominantno stanje uma. Utoliko je slikovnica Ivane Barković Bojanić primjenjiva na sve nas, sada, baš u ovome trenutku, iako je primarno namijenjena djeci predškolskog uzrasta. Ilustracijama prepunim dodatnih i skrivenih sadržaja Gorana Kujundžića ona će malom čitatelju-slušatelju biti pravi mali izazov i učenje o gradu, o onome što grad ima i nudi i o onome o čemu svatko od nas mora individualno povesti računa.
Također, Park „Baš me briga“ sadrži i važnu etičku komponentu, o dijeljenju, o međuljudskim odnosima, o odnosu prema okolišu, biljkama i životinjama, o podjeli rada, ali i našim osobnim odgovornostima i obvezama koje proizlaze iz života u tako kompleksnoj zajednici kao što je suvremeni grad.
Na kraju bih spomenuo jednu malu gestu koja je prije stotinjak godina bila posve uobičajena, no danas nema ni sjećanja na nju. Kvaka te geste je u spontanosti i kolektivnom činu, a koji se očito oblikovao jako dugo prije nego što je u modernom konzumerističkom dobu izumro kao relikt prošlosti. Naime, vrijedno je spomena, a povezano je i s ovom slikovnicom: na kraju godine, o velikim blagdanima, posebno oko Božića, građani bi na jednom lokalitetu u gradu ostavljali simboličke darove svojim komunalcima, između ostalih i radnicima gradskih čistoća, kao simbol zahvalnosti za usluge koja im se svakodnevno pružaju. Park „Baš me briga“ podsjeća upravo na to, i čini se da nije na odmet da i odrasli čitatelji pročitaju ovu opsegom neveliku, ali sadržajem jako značajnu slikovnicu.

Ilustracija: Goran Kujundžić, s naslovnice slikovnice

Milan Zagorac: Riječi

Priča je temeljna stvar, oko nje se sve, ali baš sve postavlja, multiplicira, mijenja, oblikuje. Većina toga nije svjesna, ali to je ona ista stvar kao što, primjerice, nismo svjesni svoga glasa pa bivamo samima sebi neobični, čak pomalo i neugodno iznenađeni kad se po prvi put čujemo. Kao što nismo svjesni niti svojeg stvarnog izgleda ili kakav dojam ostavljamo na druge. Dakle, nešto što smo mi sami, ne spoznajemo, nismo u stanju vidjeti – treba nam posrednik, nešto što nam doznačuje nas same nama samima.
Tako ne spoznajemo ni našu temeljnu narav, osim putem priče. U tom je slučaju priča upravo taj temeljni narativ svijeta. Ona je, u svojoj krajnjoj biti, otvor u našu svijest, u ono što sami sebi i drugima predstavljamo. Nema bitnije ni važnije stvari od riječi, jer se sav naš život sastoji ponajprije od njih, tek onda slijedi sve ostalo. Mislimo u pričama, djelujemo u pričama. Riječi su izraz naše naravi, riječi oblikuju naše svijesti, riječima volimo, mrzimo, lažemo, manipuliramo, riječima kao gradivnim elementima svijesti, pažljivo konstruiramo svoj svijet, a da gotovo nismo ni svjesni njihove težine. Stari su narodi bili svjesni te specifične težine riječi, štoviše, neke su jezike smatrali svetima, dostojnim komunikacije s numinoznim, dakle, Bogom, druge su smatrali vulgarnim. Ipak, riječi su uvijek bile posebno važne: od njihovog zvuka, skrivenih i manje skrivenih značenja, sadržaja kojima može dozvati dobre ili loše sile, do samoga grafičkog oblika, kod riječi je sve bitno i sve podložno novim i uvijek novim interpretacijama jer je priča ono što potiče nova i nova značenja. Priča se mijenja tijekom vremena, dobiva nove interpretacije, ponovno ponire, pada, uzdiže se, preoblikuje do neprepoznatljivosti i izvire opet negdje gdje se najmanje nadamo. Ona prenosi naša nadanja, želje, brige, strahove, frustracije, razgolićuje naše tajne. Ukratko, priča je temeljna narav svijeta, izvire u samome pupku naše prirode i završava u neodređenosti, negdje gdje nismo dospjeli, moguće da i nećemo, no kamo stalno težimo u svojoj potrebi. Priča je, dakle, iskaz samoga nemira. Sve suprotno od toga značilo bi da nismo ni živi.