Arhiva oznaka: Milan Zagorac

Moguća misija: Učiniti što više književnosti dostupne na engleskom

Razgovor s Terrom Chapek o prevođenju malih književnosti na engleski i još ponekoj tajni američkog i hrvatskog izdavaštva iz prve ruke

Razgovarao: Milan Zagorac

Terra Chapek i ja vodimo ovaj razgovor već nekoliko mjeseci, s manjim prekidima pa ponovnim uspostavljanjima veze na daljinu, gotovo kao „ground control to major Tom“… No to je posve uobičajeno u virtualnom svijetu, uz onaj nezaobilazni „hej, pa mi se ionako znamo“ kada se nekom prilikom negdje na svijetu zaista i sretnemo. I na kraju smo se sreli „pored žute crkve“, ovoga ljeta, u Lovranu, nakon što smo se tjednima mimoilazili po Srednjoj Europi: preko Beča, Praga, Budimpešte, do Zagreba i Rijeke, gotovo kao u filmu „Before Sunrise“, samo manje melodramatično: ovdje smo Terra i ja tek mijenjali uloge urednika, vodiča, putopisaca i imaginarnih kartografa…  

No, pustimo sada na stranu impresije koje prate profesionalne razgovore – na kraju intervju nismo „odradili“ na toj ljetnoj lovranskoj kavi, već opet u virtualnom prostoru, odakle se Portland i Rijeka čine kao neposredno susjedstvo, osim što nas dijeli 9 vremenskih zona i, naravno, dva posve različita svijeta, onaj američkog sjeverozapada i ovaj naš, Srednje Europe na rubu Zapada.

Terra je, ukratko, urednica i novinarka iz Portlanda u Oregonu u Sjedinjenim Državama, pokretačica mrežnog časopisa za književnost Underpass „s pričama iz cijeloga svijeta“, kako stoji u njegovu podnaslovu, osoba koja je izuzetno dobro upoznata s Europom, a svakako bih istakao i zaljubljenica u nešto što je iz američke perspektive zaista malo „izvan struje“ i većini nepoznato – književnost i izdavaštvo na našim, za američke prilike manje ili više posve nepoznatim jezicima. Osim hrvatske, do sada je u svojem časopisu objavila moldovske i uzbekistanske autore (i ruske, naravno, ali oni su ipak poznatiji!), a posve sam siguran da je u pripremi još nešto iz ovih naših srednjo- i istočnoeuropskih prostora (upravo je otvoren natječaj za druge male slavenske jezike koji su, po njezinoj izjavi, „marginalizirani u anglofonom izdavaštvu“). Nakon četvrtog posjeta Hrvatskoj u kojoj je svojevremeno provela dovoljno vremena da se upozna s našim specifičnostima, te već uspostavljenih veza s hrvatskim autorima, urednicima i prevoditeljima, Terra je svakako kvalificiran sugovornik kada se razgovara o prednostima i nedostacima stanja u našem izdavaštvu. Upravo stoga što je njezina namjera afirmiranja književnosti malih jezika u Americi ona „ponuda koja se ne odbija“, vjerujem da ćemo ubrzo svjedočiti novim mrežnim objavama domaćih autora „preko Atlantika“, što je samo po sebi izuzetno vrijedno pažnje. No, o učincima ovoga rada kao i novim očekivanjima, siguran sam, porazgovarat ćemo u uzvratnom posjetu Portlandu. Uvjeren sam da će biti gotovo beskrajno puno toga o čemu bismo mogli razgovarati. Pa makar razgovor završili i online…

M.Z.: Dugo smo razgovarali o književnosti i hrvatskoj književnosti pa mislim da ne moram posebno napominjati da si s njom dobro upoznata. No, pitao bih te kako hrvatsku književnost vidiš u kontekstu europske književnosti—koje su sličnosti i razlike?

T.C.: Hrvatsku književnost upoznala sam kao pisac, čitatelj, urednik, izdavač, putnik, entuzijast—ne kao kritičar ili netko iz akademske zajednice. Nisam pročitala dovoljno da bih se smatrala stručnjakom. Imam dovoljno iskustva da mogu reći kako postoji aktivna, nadarena književna zajednica i uočiti u onome što sam pročitala zajedničke crte u utjecajima i stilu, no ni približno dovoljno za izvođenje zaključaka o prirodi hrvatske književnosti u cijelosti. Na neki način, upravo je to dio motivacije koja pokreće Underpass—učiniti što više materijala dostupnim u prijevodu. Kako ćemo drukčije kao anglofoni čitatelji stvoriti ispravan dojam o hrvatskoj književnosti? Na raspolaganju nam je samo šačica autora koji su prevođeni iz raznih razloga—ne nužno zbog pisanja, pa čak ni zbog važnosti za nacionalnu književnost.

Imam dovoljno iskustva da mogu reći kako postoji aktivna, nadarena književna zajednica i uočiti u onome što sam pročitala zajedničke crte u utjecajima i stilu, no ni približno dovoljno za izvođenje zaključaka o prirodi hrvatske književnosti u cijelosti. Na neki način, upravo je to dio motivacije koja pokreće Underpass—učiniti što više materijala dostupnim u prijevodu. Kako ćemo drukčije kao anglofoni čitatelji stvoriti ispravan dojam o hrvatskoj književnosti?

 M.Z.: Razgovarali smo također i o izdavaštvu pa znam da si svjesna neobične situacije hrvatske književnosti i izdavaštva—malih naklada, slabe prodaje, velikog udjela državnog financiranja. Misliš li da javno financiranje olakšava ili, baš naprotiv, otežava situaciju? Imaš li ikakve sugestije o tome kako to poboljšati?

T.C.: Neki od problema hrvatske književnosti ne razlikuju se od problema s kojima se pisci i izdavači susreću svugdje. U Sjedinjenim Američkim Državama je vrlo, vrlo teško živjeti od spisateljstva, a mislim da to vrijedi i za bilo koje drugo mjesto tijekom većeg dijela povijesti. Je li 2017. teže? Rekla bih da je danas općenito teže zaraditi za život nego prije 20 godina. Današnja ekonomska stvarnost ne pogoduje ravnomjernoj raspodjeli bogatstva, ali stvaranje umjetnosti nikada i nije bilo najsigurniji financijski potez. Ne radimo to zbog dobiti. Gotovo svaki hrvatski autor s kojim sam razgovarala rekao mi je „nitko ne čita, knjige su mrtve“. S druge strane, ljudi to govore još od pojave radija i televizije, a opet, i dalje smo tu—pišemo, čitamo, objavljujemo. Ljudska bića gladuju za pričama. Kroz njih spoznajemo sebe i svijet, tako da ne vjerujem da je književnost mrtva.

Izdavaštvo kao posao drugo je pitanje. Gledajući izvana, rekla bih da hrvatsko izdavaštvo nije u potpunosti prešlo na kapitalistički model. Produkcijom hrvatske književnosti bavi se, uz državne poticaje, mali broj velikih izdavača koji tu produkciju prodaju u vlastitim knjižarama. Državni poticaji kulturi i umjetnosti sjajna su stvar—kad bi bar Amerikanci toliko cijenili kulturu! A kad jezik ima tržište maleno poput vašeg, od presudne je važnosti da država pomogne očuvati plodnu književnu klimu. Tako da je određena količina poticaja važna, ali način na koji su raspoređeni ne potiče izdavače na tržišno ponašanje ni na to da se potrude dosegnuti čitatelja vrsnom književnošću, što bi im, na kraju krajeva, trebala biti svrha. Gdje im je motivacija da budu inovativni, kreativni, ulože vrijeme u marketing i promociju? Snažna ovisnost o državnim sredstvima također znači da su umjetnici i stvaratelji podložni hirovima državnih institucija, što ugrožava slobodan protok ideja.

Gotovo svaki hrvatski autor s kojim sam razgovarala rekao mi je „nitko ne čita, knjige su mrtve“. S druge strane, ljudi to govore još od pojave radija i televizije, a opet, i dalje smo tu—pišemo, čitamo, objavljujemo. Ljudska bića gladuju za pričama. Kroz njih spoznajemo sebe i svijet, tako da ne vjerujem da je književnost mrtva.

Kao najneproduktivniji dio hrvatskog distribucijskog lanca čini mi se to što knjižare drže izdavačke kuće. Ne izgleda mi kao da hrvatske izdavačke kuće ulažu puno truda u prodaju knjiga domaćih autora ili malih izdavača koji tek pokušavaju stati na noge. Uvijek sam šokirana kad vidim da su istaknuta mjesta u knjižarama dodijeljena prijevodima s engleskog. Gdje su domaći autori? Od mnogih sam autora čula kako im knjižara nije obnovila zalihe knjige kad se knjiga rasprodala ili kako knjige nije bilo za održavanja prezentacije. Primijetila sam i općenito lošu organizaciju robe u knjižarama, pa i lošu uslugu. Prodaja knjiga je maloprodajna djelatnost, nešto sasvim drukčije od vođenja izdavačke kuće. Ako ste u njoj dobri, prodajete više. Trebaju vam knjižare kojima je stalo do prodaje knjiga ili bar više prodajnih mjesta gdje bi knjige bile dostupne, kao i pouzdan sistem distribucije.

Također me iznenadilo što hrvatski izdavači (kao i mnogi iz Istočne Europe) većinom ne rade aktivno na prodaji međunarodnih prava. To je jedan od razloga zašto je vašim autorima tako teško objaviti u inozemstvu. Jako je teško naći izdavača u stranoj zemlji voljnog riskirati s knjigom koja najčešće još nije ni prevedena. Znam da Ministarstvo kulture poduzima određene napore tako što sponzorira prijevode, putovanja i slično, ali mislim da bi se puno više moglo učiniti na promociji hrvatskih pisaca kao grupe. Nedavno sam se upoznala sa stranicom CzechLit, sjajnim državno sponzoriranim izvorom informacija o češkoj književnosti. Druge male europske književnosti promoviraju se na slične načine.

Iako, ljepota državnih poticaja je u tome što ih možete upotrijebiti kako želite. Nemam neki sjajan plan za raspoređivanje sredstava koja zemlja izdvaja za književnost—ne znam dovoljno detalja o organizaciji sistema ni o tome što se pokazalo uspješnim na drugim mjestima. S obzirom na trenutna previranja u velikom izdavaštvu, čini mi se da je vrijeme idealno za inovacije, za okupljanje spisateljske i izdavačke zajednice oko zajedničkog dolaženja do novih rješenja. Znam da se mnogima u Hrvatskoj ovo neće svidjeti, ali zašto ne biste promotrili iskustva zemalja sličnih vama i od njih učili? Hrvatska definitivno ima talenta koji bi mogao preobraziti lokalno izdavaštvo. Pogledajmo tvoju izdavačku kuću. Fraktura, također, djeluje vrlo internacionalno i inovativno. Sandorf puno radi na promoviranju hrvatskih autora, a sigurna sam da ima i drugih. Mislim da je vrlo uzbudljivo ono što CeKaPe čini na polju tečajeva pisanja i izdavanja knjiga. U tako maloj zemlji, tako je puno toga što biste mogli pokušati.

Također me iznenadilo što hrvatski izdavači (kao i mnogi iz Istočne Europe) većinom ne rade aktivno na prodaji međunarodnih prava. To je jedan od razloga zašto je vašim autorima tako teško objaviti u inozemstvu. Jako je teško naći izdavača u stranoj zemlji voljnog riskirati s knjigom koja najčešće još nije ni prevedena.

M.Z.: Što bi po tvom mišljenju pomoglo hrvatskim piscima? Pitala si me o prezentaciji, marketingu, jačanju samopouzdanja, načinima predstavljanja i razvijanja književne scene. Koje su tvoje sugestije na tom planu?

T.C: Za američke autore, pogotovo nove autore, kruta je stvarnost da moraju djelovati kao vlastiti marketinški agenti. Poznajem barem jednu sjajnu spisateljicu čije bi knjige sigurno našle publiku, a koja ih ni ne pokušava objaviti zato što ne želi prihvatiti obavezu bavljenja samopromocijom. Ne želi imati web stranicu, pisati blog, otvarati račune na Facebooku i Twitteru (i na njima objavljivati nekoliko puta na dan), putovati i održavati čitanja. U pravu je utoliko što doista neće pronaći izdavača ni prodavati knjige ako se svemu tome ne posveti. Izdavači jednostavno ne ulažu u marketing kao prije.

Situacija dijelom proizlazi iz najobičnije logike—čitatelj ne može kupiti knjigu ako za nju nije ni čuo, a ako se izdavač ne bavi pronošenjem glasa, time se mora baviti autor. Autori su pak po prirodi skloni privatnosti, a za hrvatske autore čini mi se da ne vole djelovati nametljivo i pate od osjećaja manje vrijednosti zato što dolaze iz male zemlje. Ekonomska klima nametnut će im da to prevladaju kako bi Hrvatskoj dali glas na međunarodnoj sceni, a i kako bi došli do lokalne publike. Festivali, čitanja, zbivanja, sve su to sjajni načini kultiviranja scene. Marketing ne mora biti muka. Može biti prilika piscima da govore o svom radu, o onome što vole, no, da bi se izašlo pred javnost i promoviralo rad, treba izgraditi samopouzdanje i obaviti organizacijski dio posla. Hrvatska je jedinstveno, fascinantno mjesto. Ima priče za ispričati koje svijet još nije čuo. Međutim, da biste bili zamijećeni, morate se ujediniti i nastupiti kao jedan glas. Uzajamnom podrškom, sudjelovanjem u književnim grupama i zajednicama, to se može ostvariti—i do neke mjere već i jest.

Festivali, čitanja, zbivanja, sve su to sjajni načini kultiviranja scene. Marketing ne mora biti muka. Može biti prilika piscima da govore o svom radu, o onome što vole, no, da bi se izašlo pred javnost i promoviralo rad, treba izgraditi samopouzdanje i obaviti organizacijski dio posla.

M.Z.: Znam da je nezahvalno uspoređivati hrvatsku i američku književnost, već i zbog same veličine i dosega. Ipak, što bismo mogli naučiti jedni od drugih? Je li napokon vrijeme da jedni druge bolje upoznamo bez obzira na predrasude i postojeća uvjerenja?

T.C.: Nisam sigurna jesam li pitanje u potpunosti shvatila. Što se izdavaštva tiče, Amerika je kralj marketinga, tako da bi Hrvatska vjerojatno mogla poprilično naučiti od strategija američkih izdavača i distributera, knjiga koje najviše prodaju i tome sličnog. Prvo što mi pada na pamet su razmjene pisaca koje bi hrvatske pisce dovele u SAD na razna zbivanja i radionice, i obrnuto. U tome bi mogle sudjelovati i male knjižare i mali izdavači. Također, u SAD-u i u dijelovima Europe dostupni su programi visokog obrazovanja iz područja izdavaštva. Takvo bi se nešto moglo organizirati i u Hrvatskoj. Poslovne modele koji bi vam najbolje odgovarali možda biste ipak pronašli u Europi jer su vaši sistemi i kulture međusobno sličniji.

Što se pak književnosti tiče, Amerikanci nemaju unaprijed zadanih očekivanja o hrvatskoj književnosti. Jednostavno je ne poznaju. Mislim da časopisi kao Underpass, kao i promoviranje vaših sjajnih pisaca u inozemstvu, predstavljaju prve korake. Nakon njih ćemo razgovor o književnosti moći produbiti.

M.Z.: Terra, hvala na razgovoru!

Prevela s engleskog Marija Perišić

Zahvaljujemo na naslovnoj fotografiji časopisu Underpass.

Milan Zagorac: Kraj povijesti

svi pokazatelji nedvojbeno upućuju
na činjenicu da je dosadašnja književnost
jednostavno na umoru
a na umoru je jer
zahtijeva vrijeme
puno i previše vremena
a vrijeme trebamo za sve drugo
što je često dosadno i nadasve glupo
no čovjek će bez književnosti
jednostavno umrijeti
kao pseto
u zaleđenom moru
u samima nama

stoga ćemo morati
bez prevelike dvojbe
pronaći novu književnost
pa makar bila grčevita
ili nas neće ni biti

Milan Zagorac: Komunikacijska buba u srcu

Naslovnica hrvatskog izdanja romana K Toma McCarthyja

Tom McCarthy, K, OceanMore, 2012., s engleskog preveo Dean Trdak

Nakon što sam prije otprilike godinu dana pročitao roman Ostatak Toma McCarthyja, naravno, s nemalim kašnjenjem od 8 godina od prvog objavljivanja u Hrvatskoj (OceanMore, 2008.), moram priznati da mi se kao temeljni problem knjige pretpostavio upravo naslov. Zašto, zaboga Ostatak (Remainder), a ne Podsjetnik (Reminder) jer sadržaj sugerira da se glavni junak bori s izostankom cjelokupne slike iz memorije, s nečim što bi ga trebalo podsjetiti na to tko je zaista, na njegov stvarni identitet, a koji bi, navodno, mogao prizvati svojom kompulzivnim radnjama. Naravno, sve veći zahtjevi glavnog (anti)junaka Ostatka za adrenalinskim podražajima ukazuju da je tu riječ o nečemu drugome, ne samo podsjetniku, no pustimo sada te spekulacije na stranu, naime, to je i cilj Toma McCarthyja – ostavlja nas s ostatkom.

Potvrda namjernost odabira naslova Ostatak zapravo mi je nadošla tek nakon čitanja druge knjige, romana K. Tu se shvaća da se zaista radi o ostatku, o talogu, o onome što je Pynchon detektirao, a taj je ostatak nastao zbog sloma komunikacije uslijed prezasićenosti sadržajem što uzrokuje evidentnu zbrku i vodi prema kaosu, bilo da se radi o vizijama uzrokovanima halucinogenima, bilo da se radi o vrućici, bilo da se radi o tehnološkoj prezasićenosti svijeta, a koja se u McCarthyja ostvaruje u gusto pisanom proznom pismu (uz napomenu da se McCarthyja čita s lakoćom), s bezbrojnim labiritničnim rukavcima, hermetičkim aluzijama, gotovo posvemašnjim izostankom simpatije za glavnog junaka Sergea Carrefaxa (kako autorove tako i prilično očekivano čitateljeve), koja nužno vodi do spoznajne kvake koja otvara vrata univerzalne komunikacije – po septičkom šoku, nešto slično Kamovljevskom konceptu “ja nisam ja”, ali danom iz trećeg lica – sve je povezano sa svime, ne postoje prošlost, sadašnjost i budućnost i da, ljubav je ključ, no ona je obavijena beskrajem mistifikacija koje, moguće, naslućujemo, no ne uspijevamo ih doseći. Ljubav nam ostaje stalno skrivena.

O čemu se uopće radi u romanu K (izvorni je naslov C)? Riječ je, ukratko, o obiteljskoj drami, bildungsromanu, romanu lika, špijunskom romanu (zapravo, žanru sui generis) koji prati Sergea Carrefaxa od njegovog rođenja, preko odrastanja na obiteljskom imanju na kojem svi sudjeluju u golemim društvenim (škola za gluhonijeme) i prirodoslovno-matematičkim te tehničkim eksperimentima, sve skupa prožeto optimističnim duhom novog tehnološkog doba. Zatim radnja prati Sergeove tinejdžerske pomutnje u nekom srednjoeuropskom Badu, zacijelo Karlovym Varyma; zatim dolazi Prvi svjetski rat gdje mladi Serge biva regrutiran u zrakoplovstvo i veze, nakon toga slijedi dio povratka u lude dvadesete u London gdje dane provodi između razmišljanja o bitima komunikacije, spiritističkih seansi, razuzdanih predstava i performansa, mijenjanju fakulteta i, jasno, vrlo ekstenzivnog uživanja u halucinogenima. Zatim radnja seli u Egipat, najprije Aleksandriju, a potom u Kairo sve do doline kraljeva uz Nil gdje ujedno doživljava i svoj vrhunac.  Kao što rekoh, naizgled bildungsroman. No, ipak i malo više. Zapravo, puno više.

Pozadina romana jest bijeli šum civilizacije, vrsta primordijalne komunikacijske juhe. Ova je komunikacijska zbrka, odnosno prezasićenost dana u probavnim smetnjama glavnog junaka (opstipacija kao metafora nesposobnosti organizma da se sam čisti što posljedično vodi prema samotrovanju), incestu (nije slučajna količina aluzija na bratsko-sestrinsko seksualno sjedinjenje kao temelj kozmogonije, poput Izide i Ozirisa), hipnotičkom transu, komplotu svjetskih razmjera cijelog niza navodno skrivenih skupina, a koja se očituje u općoj paranoji u kojem se ne zna tko povlači konce. A sve to kulminira za književnost zapadnog kruga kardinalne 1922. godine, one kada su objavljeni i Uliks i Pusta zemlja i kada je Kafka još bio živ. Kafka je još jedan K (doduše na hrvatskom) čija je halucinantna vizija sina-brata (Preobražaj), u obliku gamadi (originalni naziv djela) zapravo nedostojna čak i za žrtvovanje dok ga se najbliži konačno ne oslobode, zapravo metafora otuđenosti današnjeg čovjeka. Komunikacija, uz izostanak ljubavi, nije moguća, mogao bi biti jedan koncept koji se nadaje iz općepoznatih zakona termodinamike o nemogućnosti postojanja perpetuum mobilea I. i II. vrste.

Serge Carrefax i njegova sestra Sophie nisu nimalo slučajan par: oni su u svojevrsnom “suicidalnom paktu” koji ima viši cilj i smisao, naime, nadrasti čovjeka-u-tehnologiji (faustovskog), nešto s čime su i sami opsjednuti, no u potrebi da se oslobode toga i postignu što veću autentičnost. “Slučajnost” Sophienie “samožrtve” (samoubojstvo otrovom po otkriću seksualnog iskustva i po predosjećaju, auri Prvog svjetskog rata – usporedi slično iskustvo kod Junga!) kao i njezino ime, naslućuju trag ljubavi, one božanske, one toliko velike “lude ljubavi” (manikos eros),  koju može otjelotvoriti samo Bog/Pleroma, ali ne i “njegova” stvorenja nižega reda koja mogu samo padati u sve dublju i grčevitiju patnju ukoliko tu “ludu ljubav Boga” nisu u stanju sublimirati i prenijeti u materiju i samim time klesati njegovo lice u zemlji, krvi, mesu, kostima (C kao ugljik, odnosno temeljni element života) i komunikaciji (C kao communication) u zajednici (community). Kratko i jasno, ukoliko Sofija nije u stanju postati Spasitelj materije i psihe kojom vlada Demiurg i to putem Objave (komunikacije), ona je neuspjela, unatoč plemenitosti prvotne namjere. Ne bih želio spoilati, no ključna scena se odvija na višeslojnom, moguće i lažnom groblju staroegipatskom nalazištu, nekoj vrsti smetlišta generacija.

Tu je i odgovor na ranije spomenuti roman Ostatak – on se krije u romanu K – a zapravo je riječ o autentičnosti, koju suvremeni mag-čarobnjak, dakle, znanstvenik, provodi na samome sebi ne bi li se uspio osloboditi faustovskog zagrljaja civilizacije prosvjetiteljstva-modernizma-postmodernizma.

Kao i Pynchon, McCarthy je duboko uronjen u meta-stvarnost, u stvarnost onkraj one vidljive, koja, iako škartira svoj ostatak-talog, stvarajući slojeve i slojeve civilizacijskih i uglavnom sve manje razumljivih iskustava, nije svjesna svoje vlastite prorečene propasti (notorna Propast Zapada Oswalda Spenglera, Der Untergang des Abendlandes, također objavljen 1922.) u koju bezglavo srlja unatoč maloj manjini koja je nastoji denotirati i samim time pozicionirati čovjeka izvan već postojećih koncepcija magijskog, apolonijskog i faustovskog.

“Tajne srca”, kako ih naziva Laura, naizgleda sporedna junakinja romana K (Ka kao duša po staroegipatskom vjerovanju, jedan od dijelova cijele duše, a koja transmigrira tj. seli), predstavljaju ono što dolazi pred Anubisa na vaganje srca koje mora biti lakše od pera. To jest, vaganje misli i osjećaja. Ovo je zapravo centralno mjesto romana: mjesto koje obećaje stalni krug rođenja, života i smrti te ponovnog uskrsnuća. Gnostičko pjevanje, zar ne? Ili barem tako zvuči.  Kako bilo, tajne srca su “neprijavljena djela pokojnika, tajna povijest i grešna savjest” koje su bile upisane na skarabeja (kao nositelja informacije) i stavljene na mjesto srca. Zapisana povijest, skarabej, tu je paradoks, “uskraćuje vitalne informacije čak i kad ih bilježi” i reproducira, a pokojnik tim načinom “priznanja” dobiva mogućnost novoga uskrsnuća.

Konačno, pred sobom imamo “jedan od onih romana” ili “jednog od onih autora” koji nemalo denotiraju kompleksnost današnjice, pa makar govorili o romanu smještenom radnjom prije sto godina. Uz, jasno, nemali ostatak nerečenoga ili zatajenoga koji nam ostaje za naše vlastite misaone eksperimente. U svakom je slučaju McCarthy svakako “jedan od onih”.

Ilustracija: Detalj prizora vaganja srca, Huneferov papirus

Milan Zagorac: Omjeri i doze (i ponešto otrova)

Recenzija za sada još uvijek neobjavljene knjige Antonije Padovan Kralj
Dok je u prethodnoj zbirci pjesama Prašnjavim stazama mlada autorica Antonija Kralj tek krenula u istraživanje alkemije riječi, u ovoj su zbirci znakovitog naslova već definirane granice istraživanja: omjeri i doze pokusa su već tu, pa iako će autorica reći „jebe mi se“, najvjerojatnije to nije iskaz nehaja, nego je prije odraz nemoći pred lažljivim i nestalnim značenjima riječi, pred neprekidnom prelijevajućom metaforom sadržaja koji se zrcali kao dugački monolog. I to ne bilo kakav, nego ženski monolog, prava mala čarobnjačka/vještičja škrinjica znanja koja se otključava tek kada je kontekstualiziramo, kada shvatimo da je Antonija upravo to, čarobnica (Kirka) na svojem pomalo osamljenom otoku usred mnoštva. Tako će nam značenje uvijek kliziti iz ruku, nećemo se uspijevati trajno uhvatiti ni o što, već će se u sljedećem koraku uspona učiniti da je riječ o utvari koja je „san u snu“, nedohvatna smisaona varka koja će nas čas navesti na to da pomislimo da je riječ o ljubavnoj egzaltaciji, čas o (s)misaonoj igri na koju nas je vješto navela. Priča tako postaje sama stvarnost, odnosno stvarnost priča: Izmislimo li dovoljno priča / možda se uspijemo izgubiti / i počnemo gutati laži k’o istine, / primat batine k’o utjehe. / Budnost nakon buđenja / izgubljena u snu tuđeg sna, / bezobrazna umiljatost podlosti, / novoumiruća dijagnoza / preispitanih krivih slabosti.
ili: Gle pukotine / na našim shvaćanjima! / I šire se njeni krakovi / k’o kuga i kolera. / Buđenje? Ili još jedna / masovna zabluda. / I kud ćemo sad? / Proći kroz nju / u dubine nepoznatoga, / jer ne znamo, / možda je iza provalija / a možda utopija. / I kojim putem? / Šutnje ili kaosa? / Pa umjesto naprijed / možda na početak; / natrag u ništa
Nije ovdje riječ o poeziji koja je izraz samo mladenačke zadivljenosti veličinom, važnošću riječi, ima tu mnoštvo toga što će nas podsjetiti na gnostička pjevanja, na zen, na promišljanja o praznini i punini, na nešto što se manifestira baš onako homeopatski tek u pravim dozama i omjerima (pa i u onome što doživljavamo kao svakodnevicu) koliko ih god autorica deklarativno odbacivala: Zato što ne volim omjere, / to ljuti te… / Preslana juha, / preljut bolognese… / Neslano meso, / pregust bešamel… / Zato što ne volim pravila, / ne poštujem odredbe / i ne jebem omjere. / Meni svejedno je / kako ispadne… / Slatka i kratka, / jaka ili mlaka. / Kava je kava. / Jebeš omjere.
Kao svaka alkemija, i ova Antonijina mora proći svoje krize i padanja, e da bi došla do uzdizanja, do uskrsnuća, do bijeloga i crvenog, unatoč tome što se sve to skupa čini poput „halucinogene melankolije“ (fantastičan kratki opis depresivne epizode) koja nije nimalo bezbolna za subjekta, u ovom slučaju hipersenzibilizarnu pjesnikinju: Trenje… Treperenje… / Kako to da opišem. / I zašto uživam u tome / to najviše brine me. / Nova psihička deformacija, / uvijek nalik na pogled u smrt, / na korak od ruba… / Istodobno ekstaza svih osjeta. / Pa stanem… i prepuštam se / kao u vrtlog vlastitog osvrta / na sve izmorene organe i stanice. / Kao da me izdaju… / Polako u svakom titraju. / I nije to srce, / nije to ni disanje… / Nisu ni anđeli čuvari što tješe me. / To je moje vlastito umiranje. / Da u ekstazi / uvijek iznova uskrsnem.
U svojoj novoj zbirci Antonija Kralj nam se predstavlja zrelije no u prethodnoj, još više je njezin narativ oslonjen na prepoznatljivo e da bi izložio apstraktno, a sve kako bi otvorila put svojem čarobnjačkom opitu koji će, uz malo sreće, naići na svoje sudionike, suradnike, na one Odiseje koji će se odvažiti zaći pod zakrito, skriveno, prekriveno značenjima riječi koje su, ako ništa drugo, onda barem nestalne.
Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Ne, to nije priča o uspjehu…

… nego je to priča o upornom, dosljednom i entuzijastičnom radu na temeljima koji su prethodno bili sprženi do golih kosti i od kojih uglavnom nije ostalo ništa. Danas, o tome ne treba previše govoriti, u drugim se dijelovima Hrvatske, a i šire, govori o “riječkoj književnoj priči”, pa čak dolaze i neke tvrdnje da scena “nikada nije bila življa” i sukladno tome uspješnija. Djelomično se slažem s time, kao što moram istaknuti da postoje i određena osporavanja koja dolaze iz same “riječke književne scene” oko koje se stvorio “određeni šušur”, a koja je, po prirodi stvari, prepuna unutarnjih trvenja. No to je više “pluralizam samoupravnih interesa”, štono bi se reklo za demokraciju u bivšem sustavu, no nešto što bismo mogli nazvati ozbiljnim osporavanjima. Osim toga, taj je pojam “riječke” scene pomalo izlizan, pa mi ga je gotovo nemoguće kontekstualizirati: ljudi neprekidno mijenjaju svoje adrese, neprekidno putuju, same se literarne jezgre nalaze, u biti, u virtualnom oblaku koji možemo nazvati “Rijeka”, a koji je istovremeno fizički razbacan u 12 vremenskih zona i 120 klimatskih područja. Kratko i jasno, “difuzna književna Rijeka”.

Istina je da autori mlađe generacije “difuzne književne Rijeke” napokon dobivaju svoje prve knjige, dobivaju respektabilne nagrade i stipendije, imaju mogućnost objaviti na cijelom nizu portala, neki čak realiziraju i rezidencije u stranim zemljama, neki završavaju postdoktorske humanističke studije u nas i inozemstvu, dobivaju svoje prve osvrte, sudjeluju u golemim kulturno-infrastrukturnim projektima vezanim uz EPK, i zadnje, ali ne i najmanje važno, između ostalog, imaju platformu zvanu Ri Lit koja, unatoč najmračnijem trenutku godine kada se odvija Noć velikog čitanja (zadnji četvrtak siječnja), ipak okuplja dvjestotinjak vjernih pratitelja, gotovo bih se usudio reći pa grupija… No, književna scena u nas ne pozna taj pojam, pa nećemo tako niti govoriti.

Da, donekle su u pravu ovi iz osporavateljske skupine, naime, nedostaje “jakog izdavača” koji bi bio centar zbivanja, kao što možda nedostaje i “jakih autorskih imena” i još jačih “generacijskih (da ne kažem “mitskih”) djela”, no je li to uopće potrebno? Danas, u vremenu kada se posve legitimno postavlja pitanje je li umjetnost nešto što je namijenjeno zajednici, ili je samo akt pojedinca, nastaje li umjetnost u zajednici ili je li umjetnost predviđena za transformaciju zajednice ili samo pojedinca ili je sve skupa samo odraz procesa, malo je preuzetno govoriti o tome da nema djela koja bi odražavala ovako složene procese u kojima je podjednako važno kako djelo tako i njezin nastanak i kontekst. Je li tada potrebno graditi neke nove književno-izdavačke Agrokore? Jamčim da je 3/4 hrvatske nakladničke scene ništa drugo do mikroagrokor, no očito je riječ o premalim brojkama da bi ikoga za to bilo briga.

Dakle, djela ima, ljudi ima, čitatelja ima, no tu dolazimo do drugog nedostatka, a to je sama struktura društva koje je, eto, centralizirano, pa ako ste pisac iz neke sredine (možete što se toga tiče biti i iz centra Zagreba!) koja nije prijateljski-obiteljski-kako već vezana uz medijske i financijske superstrukture, tada ni ne postojite (mislim na sveprisutno Ministarstvo kulture i HRT, odnosno velike medije). No, već su društvene mreže načele taj anakroni konstrukt same po sebi, a usput su otvorile hrpetinu novih pitanja, a koja ipak nisu predmet ovoga posta.

Na kraju, osporavateljima “riječke priče” ipak treba dati malo jasniji kontekst, a koji ili ne poznaju ili ne žele poznati ili ga, svjesno ili nesvjesno, u potpunosti zanemaruju. Naime, nije “riječka književna priča” nastala nekim prirodnim slijedom gdje je jedna ranija generacija utrla zdrave i razumno utabane putove razvoja književnosti i izdavaštva, već se, nažalost, dogodila ona edipovska situacija “miči mi se s puta”.  To je trajalo, dugo, predugo jer dok su stari patrijarsi riječke književne kulture konačno odlučili na taktički uzmak, iza sebe su uglavnom ostavili spaljenu zemlju pokidanih društvenih veza, nestabilne ili nikakve, zapravo gubitaške financijske podloge, nepostojeće ili stravično zastarjele medijske strukture koje bi to podupirale, godine i godine čamljenja u kojima se govorilo o svega nekoliko lica, no čiju vrijednost ničime ne osporavam. Zar je to trebalo biti nešto na čemu bi mogli stajati čvrsti novi temelji, neka ramena divova na kojima bismo stajali? Ne, ostala je, kako rekoh, spaljena zemlja, neplodna, jalova, mrtva, bezidejna…

Ako se ikako može nazvati riječka scena u ovome trenutku, to je “embrionalna faza”. Svi znamo da je moguće da prestanu “embrionalni okucaji”, ali barem ostaje zadovoljstvo da se nešto pokušalo. Sve ostalo, a što osporavatelji nastoje istaknuti kao “vrijednu i slavnu prošlost”, bilo bi uzaludno trošenje vremena, nevrijedno truda i, jamčim, bez ikakve težine do provincijske mlitavosti, zgurenosti, obične pasatističke melankolije uz mrvicu nepotrebnog općepoznatog hrvatskog jala.

Foto: Carmela Žmirić Perica

 

ART KOKTEL

Art koktel u Sisku – događanja u sklopu Noći knjige

Siscia Jazz Club, 21. travnja 2017. godine u 19:30

Poezija je među nama. Sve glasnije kuca na naša vrata, sve češće dobiva odobrenje za ulazak u naše domove, a naši domovi su naša srca. PS portal prati stvaralaštvo i djelovanje hrvatskih poeta i prozaista, ujedno umjetnika iz regije, pa i šire.

Ove godine u sklopu „Noći knjige“, a u suradnji s Siscia Jazz Klubom Damira Kukuruzovića i pjesnikinjom Majom Šiprak, PS portal organizira večer poezije pod nazivom Art Koktel.

U programu će sudjelovati pjesnikinje i pjesnici: Aleksandar Marković, Slobodanka Boba Vuić, Branko Tompić, Davorka Črnčec, Daria Lisenko, Igor Petrić, Ines Kosturin, Jurij Lisenko, Maja Šiprak, Majda Fradelić, Milan Zagorac, Nerina Sarkotić, Ratko Bjelčić, Siniša Matasović, Sonja Smolec i Žarko Jovanovski. Za glazbeni program pobrinut će se Duo List (Vrba i Žare), te polaznici sisačke Glazbene škole Fran Lhotka, dok će moderatori programa biti Maja Šiprak i Mario Lovreković. Cijeli događaj podržavaju: portal „Književnost uživo“, e-časopis „Kvaka“, portal za književnost i umjetnost „Metafora“, što PS portalu donosi novu suradnju s onima koji također žive za umjetnost i pisanu riječ.

Art Koktel je prvenstveno osmišljen kako bi zadovoljio ljubitelje poezije u gradu Sisku, na čemu ćemo ustrajati, mada se od cijelog projekta može očekivati i puno više. Nešto ranije smo izjavili kako su Maja Šiprak i PS portal postali dobri prijatelji, ovo je samo dokaz  o istinitosti naše tvrdnje.

Svi gosti pjesnici doživjet će osobnu promociju idućih dana, stoga pažljivo pratite portal i Facbook stranicu.

Očekujemo Vas u Siscia Jazz Clubu 21. travnja 2017. godine u 19:30 sati!!

Dobrodošli!

Milan Zagorac: S obje strane ogledala

Naslovnica romana Sonje Smolec Moja sestra Sarah

Sonja Smolec, Moja sestra Sarah, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2015.

Dragi mladiću tvoju šalu znam.
Kamen može rasti bez kiše ili snijega.
Ljubav može gorjeti beskrajnim godinama.
Srce može plakati bez prolivenih suza.

(Tum balalaika)

Pa iako sam poznavao rad Sonje Smolec i prije čitanja Moje sestre Sarah, autorica mi je ovom knjigom priredila nekoliko manjih iznenađenja. Prvo je bilo da sam očekivao jednu “standardnu” (što god to podrazumijevalo) obiteljsku priču o odrastanju, naravno, danu iz meni do sada nekog nepoznatog kuta, da bih odjednom shvatio kako se radi o fantastičnoj knjizi o odrastanju, i to u oba smisla te riječi “fantastično”: fantastično u smislu kako je Sonja Smolec uspjela napisati roman koji se bavi jednom naizgled svakodnevnom obitelji i odrastanjem njihove kćeri Sofije i da, fantastičnom u onom drugom smislu, da je riječ o prozi koja je žanrovski barem djelomice fantazija, iako, kada se radi o dječjoj imaginaciji moramo računati da je ta opna između fantazije i stvarnosti prilično fluidna i da ćemo se, to znamo iz životnog iskustva, susresti s bezbroj “dječjih” imaginarnih likova ispod kreveta, iz ormara, iz šume ili jednostavno iz mraka. Uostalom, cijela nam je ova knjiga, čas s ove ili one strane ogledala, upravo dokaz te relativne stvarnosti.
Drugo iznenađenje, kad sam već shvatio da se radi o fantastičnoj prozi (iskreno, nisam se opterećivao opisima ili recenzijama knjige prije čitanja, a što običavam raditi) bilo je – pa nije valjda riječ o dybukku? – demonu mrtvih, odnosno zloduhu koji opsjeda žive jer je ostao zaglavljen u međusvijetu. Nemojmo smetnuti s uma da je radnja romana situirana u jednu suvremenu zagrebačku židovsku obitelj punu privatnih i kolektivnih sjećanja, tajni i briga koja stanuje u staroj kući na padinama Medvednice. Već je to samo po sebi zanimljiv moment i svakako bi zahtijevalo posebno čitanje. Kako sam s čitanjem napredovao, dobivao sam i neke nove potvrde – naime, Sonja Smolec brojne elemente što religijske, što folklorne židovske tradicije vrlo vješto, rekao bih čak nenametljivo i nevidljivo ugrađuje u tkivo romana tako da ih čak nismo niti svjesni – no pomalo prema sredini i dalje prema kraju shvatih da je riječ ipak o mojoj čitateljskoj zabludi kada sam Saru protumačio na taj način. Ne, nije riječ ni o kakvom zloduhu, upravo suprotno, prije bih je nazvao “dušom-učiteljicom” naše Sofije. I tu je upravo ono što će čitatelja, i to ne samo mlađeg, privući ovom romanu: odrastanje djevojčice Sofije i njezine imaginarne/stvarne sestre Sarah dani su zanimljivom radnjom obavijenom velom misterije, a koja ponajprije prati njihove međusobne psihološke odnose, pa onda i odnose unutar obitelji, i tek tada šire zajednice (primjerice, dio je radnje smješten upravo u vrijeme pristupanja Hrvatske u Europsku uniju) s bezbrojnim meandrima s obaju strana zrcala ili slike, u ono magijsko, u svijet mašte, koji je istovremen i paralelan s našom, naizgled čvrstom i neospornom stvarnošću.
Zapravo, Moja sestra Sarah obiteljski je roman o odrastanju djevojčice Sofije koja pod utjecajem djeda razvija živu znatiželju valjda za svime mogućim na svijetu, provodeći puno vremena s njime u velikoj kućnoj biblioteci. Iako su i mama (liječnica) i tata (nastavnik) bitni likovi i svaki na svoj način važni za samu radnju i karakterizaciju Sofije, tu je svakako kao neprisutan, ali važan lik i već pokojna baka koja je bila slikarica (je li to bila ona linija po kojoj je Sofija povukla taj talent za magijsko?) te Sarah, postojeća-nepostojeća djevojčica, sestra blizanka koja je umrla u prvoj godini života i čije postojanje Sofija (njoj do tada, a i kasnije zatajeno) slučajno otkriva jednoga dana kopajući po škrinji skrivenoj negdje na tavanu.
To otkriće pokreće magijski mehanizam koji prije nekoliko godina umrlu Sarah vraća iz međusvijeta u ovaj naš svijet, u kojem se između sestara razvija vrlo intenzivan odnos u kojem se one onako blizanački “šale” s roditeljima, nastavnicima, liječnicima i prijateljima (i ne-prijateljima) u gotovo beskrajno produženoj igri zamjene uloga, a koja nikada ne staje. Međutim, Sarah nakon nekog vremena nestaje, da bi se, godinama kasnije, sada već gotovo-pa-djevojka Sofija ponovno susrela s njom, naravno, opet privučena važnim događajem u obitelji, rođenjem brata Aarona. No, svijet igre iz djetinjstva sada je postao ipak nešto kompleksniji, odnos Sarah i Sofije sada bi se mogao nazvati igrom mačke i miša, odnosno dobre i zločeste sestre, one dobre curice koja je odana obitelji i brine za njezinu dobrobit te se boji za svojega brata (Sofia) i one mlade, buntovne, snalažljive, one koja će se snaći bez obzira na sve okolnosti (Sarah) te uvući u kuću baš na način prepredene lukavice. No, ono što ih povezuje je osjećaj jednosti i međusobne ljubavi i povezanosti koji će na kraju dovesti i do stvarnog završetka magijskog djetinjstva.
U biti, na stranu sve, a da niti ne kvarimo čitateljima zadovoljstvo, ovo je baš ona prava priča o našim skrivenim i vanjski vidljivim identitetima, o onome što čak i da kažemo možda nam nitko ne bi povjerovao, ali i o tome kako nas obitelj čini istovremeno ranjivima, dajući nam istovremeno i sigurnost, i kako je samo odrastanje jedan dug i ne odveć lagodan proces u kojem se spone odanosti i ljubavi prelijevaju iz onih registara dječje igre u registre odraslosti obilježene neprekidnom brigom. Da, upravo to, Moja sestra Sarah priča je o tome kako će djevojčica Sofija na kraju postati djevojka Sofija, a Sarah, postojala ili ne postojala, uvijek će biti dio njezinog sjećanja i načina na koji se nosila sa svime što je život nosio, odnosno, možda još i važnije, što će tek nositi.
Moja sestra Sarah izuzetan je roman ponajprije pogodan za mlađe čitateljice (i čitatelje), ali svaka preporuka i odraslima: naime, dijete u nama nikada ne nestaje, pitanje je samo kada i kako ćemo ga ponovno otkriti.

Foto: www.pexels.com