Arhiva oznaka: Milan Zagorac

Milan Zagorac: Dužnosti

Tijekom života čovjek se hrva s nekoliko velikih tema i one nikada ne prestaju.
Prva je rođenje. To je šok od kojeg se manje-više nikada ne oporavimo. Napuštanje amnionskog raja u zamjenu za tvrdi, nemilosrdni svijet u kojem s vremenom sve moramo sami. I da, sve nešto moramo. Sve postaje dužnost, obaveza, rad.
Drugo je odvajanje. Moramo se naučiti odvojiti od materine sise, od roditelja, od partnera, na kraju i od samih sebe.
Treće je pobuna. Moramo se pobuniti protiv starih autoriteta, sustava, što je najteže, protiv svojih najbliskijih. To znači borbu i sukob.
Četvrto je ljubav. Teško je razumijemo. No ona je veća od života. Za nju smo spremni istoga časa poginuti. Ljubav i borba su naizgled u sukobu, ali se nadopunjuju. To je luda ljubav.
Peto je žrtva. Povezano je s prethodna dva. Ukoliko nismo spremni žrtvovati nešto blisko, kao da nismo postali punokrvni ljudi.
Šesto je spremnost na pomirenje. Ona proizlazi iz nadonosne vjere da je dobro ipak bez adekvatne alternative.
Sedmo je smrt. Koliko god je susretali, vidjeli i čitali o njoj, ne znamo ništa. Znamo samo da je ona neminovna i nepovratna i da uz postanak predstavlja mjesto na kojima sve čovjekovo znanje ne predstavlja ništa i u čemu smo svi jednaki. Ona je najsvetiji vrhunac čovjekova života, ne zbog kulta smrti same po sebi, već zbog misterija koji stoji iza nje. Mrtvi zauvijek žive s nama.
Konačno, osmo, život je u cijelosti misterij, a svijest je misterij u misteriju. Čovjekova je jedina dužnost spontano kročiti ovim životom i otkrivati taj misterij. Sve ostalo su zapravo nebitnoće.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Canovina grobnica u Santa Maria Gloriosa dei Frari u Veneciji

Sve, ali baš sve na toj grobnici govori o krugu života, o zmiji koja guta svoj rep prikazanom kao medaljonu u čijem je središtu umjetnikov profilni reljef. Sve je to o kotaču koji se nastavlja okretati, u piramidalnoj strukturi, o uznesenju u druge sfere po okončanju ovoga života koji od riječi postade tvar. Krilati lav možda na prvi pogled djeluje kao metafora evanđelista Marka, no zapravo znači onoga koji sada tuguje nad zatvorenom knjigom, glas u pustinji koji nužno najavljuje dolazak. Pored je ojađeni lučonoša; zatim, smrt s druge strane dostojanstveno nosi srce u urni, a personifikacije milosrđa i poniznosti (ili nade) idu za njom u mračni tunel… (Vaganje srca, zar ne, koje će pomoćnici očistiti od krivih informacija – negdje ovdje mora biti i skarabej?) Sve, baš sve na ovome mjestu u crkvi izgleda kao hram graditelja svemira.
P.S. Druga glavna Canovina grobnica je na drugom lokalitetu u Venetu, u Possagnu, umjetnikovom rodnom mjestu.

Milan Zagorac: Autentična slika odrastanja i promjene

Sonja Smolec, Marama s bubamarama, naklada Semafora, 2017.

Roman Sonje Smolec, već afirmirane književnice, napose za djecu i mlade, naslova Marama s bubamarama prati jednu običnu-neobičnu obitelj iz Zagreba koja biva prisiljena preseliti iz jednog dijela Zagreba (stare Trešnjevke, s kućom i vrtom) u stan u Novi Zagreb. Naravno, to preseljenje je bez obzira na to što je „samo“ preseljenje iz jednog dijela Zagreba u onaj drugi, ipak za troje djece (gimnazijalac Borna od 15 godina, dječak Damir od 7 godina i djevojčica Katarina od 6 godina), velika promjena puna novih izazova s kojima se moraju nositi kako svi zajedno kao obitelj, tako i sama djeca ponaosob. Mala Katarina, inače djevojčica s govornom manom, sprijateljuje se s Anjom, vršnjakinjom koja je uslijed komplikacija vezanih uz jednu neurološku operaciju, ostala oštećena vida, a za koju se kao jedina mogućnost izlječenja nudi skupa operacija u Francuskoj. Na temelju te međusobne simpatije dviju djevojčica s „manom“, nastaje prijateljstvo koje prerasta u zajedničko nošenje s problemima, a koji na neki način odražavaju ukupnu traumatičnost-izazovnost odrastanja, podjednako kao i samo preseljenje koje postaje inicijalna točka same promjene djece: njihovo je odrastanje, sazrijevanje i upoznavanje s vanjskim svijetom povezano s tom točkom promjene koje će autorica poput Sonje Smolec vješto povezati u radnju s kojom će se mlađi čitatelji lako identificirati, a odrasli će svakako dobiti vrlo lucidan uvid u kompleksan svijet suvremenog urbanog odrastanja.

Sonja Smolec radnju smješta u vrlo prepoznatljiv ambijent suvremene svakodnevice koja je sve samo ne lagodna: tata radi potkvalificiran posao, mama radi na aerodromu kao dizajnerica reklama, a djeca žive u maštovito-bajkovitom svijetu složenih odnosa (naravno, različitih potreba, shodno dobi) u kojima je obitelj središnje vezivno tkivo, organ sam za sebe koji mora odgovarati složenim situacijama u kojima se nalaze. Preseljenje je nužan motiv koji proizlazi iz egzistencijalnih situacija koje su, lančano, povezane opet s nedovoljno riješenim odnosima iz prijašnje generacije, a upućuje na prelijevajuće i prevladavajuće osjećaje zajedničkog integriteta i identiteta koji, barem iz dječje perspektive, predstavlja uvjet bez kojega se ne može. Bajkovita roditeljska kuća s vrtom mjesto je na koje se mentalno vraćaju, a oštro je kontrapunktirana novozagrebačkom naselju velikih zgrada u kojima zelenilo jedva održava privid veze s prirodom.

Pisana u formi brojnih dijaloga i neopterećena naracijom, ova je priča autentična slika odrastanja i promjene koja je nužna i koja predstavlja samo prvu točku u ukupnim promjenama kojima će glavni likovi (u ovom slučaju djeca) biti dalje izloženi. Radnja se sada premješta s obiteljskog gnijezda na stvaranje dubinske emocionalno-ljudske veze i potrebe za pomaganjem onome u potrebi, u ovom slučaju Anji, četvrtom glavnom dječjem liku i njezinoj potrebi za trajnim izlječenjem, a koje nas, ne i nužno, ali svakako navodi na to da će rasplet ujedno biti ljekovit kako za samu Anju, tako i za Katarinu, ali i za ostalu djecu – ona će asimilirati i ove vrlo složene sadržaje i nekako ih prilagoditi samima sebi, postat će otpornija, jača, spremnija za suočavanje sa životom, ma kakav bio.

Roman ispisan jezikom koji odiše svježinom i koji mladom čitatelju odašilje poruke o odrastanju koje nije nimalo lako (adolescentski problemi, obiteljski odnosi, odnosi braće i sestara, odnosi s prijateljicama) tako postaje još jedna točka domaće književnosti namijenjene mlađim čitateljima koji ima potencijal oblikotvorne literature bez zapadanja u patetiku i bez izbjegavanja tzv. odraslih i teških tema na način razumljiv i čitateljima koji tek po prvi put ulaze u svijet književnosti, ali i jedna vrsta literature koja će svakako pomoći samim roditeljima da se nose sa složenošću obiteljskih odnosa. Sonja Smolec je autorica koja jamči upravo to: pravo književno iskustvo uz zanatsku vještinu pisanja još su jedan važan aspekt domaće književnosti za djecu i mlade, a za koju bez imalo ustručavanja možemo u ovome trenutku reći da predstavlja zacijelo i ponajbolji, a moguće i najčitaniji žanr domaće književnosti u nas uopće.

Autorica će ovu priču, koja ponekad nalijeće i na složene životne situacije, poentirati na način da mladom čitatelju ostavi nadu i vjeru u život, pravdu i ljubav nepoljuljanima. Štoviše, Sonja Smolec će svim ovim životnim temama pristupiti na način da je to neophodan dio odrastanja, a bez zapadanja u patetiku i nedovoljno razrađene didaktičke epizode.

U tom smislu Marama s bubamarama predstavlja izvrstan roman za izborni lektirni naslov u osnovnim školama (od 5. do 8. razreda), a u određenom je smislu koristan vodič i roditeljima koji se odjednom, suočavaju sa stresovima odrastanja vlastite djece, a koja će, nužno, stvarati vlastite životne puteve, unatoč roditeljskim naumima.

Milan Zagorac: Zakrivljenost Zemlje

Saldokonto

Problem je samo u tome
što je moguće
podvući crtu
znate, onu,
uspjeha ili brodoloma života
tek u inifinitezimalnom času
prije pada
u potpuni mrak

sve ostalo je puko nagađanje
tko je, dakle, dobitnik ili gubitnik

s obzirom na neodredivost iskaza
svaki je rezultat besmislen

Zakrivljenost Zemlje

sestra i ja klečimo
na natkabini velike barke
i gledamo u daljini
tik na rubu horizonta
do pola potopljene brodove

Smrt je kič majstor iz Đakova

Baka iz Đakova je uzgajala
i prodavala
Goleme krizanteme
Kugle za Sisvete
One koje svi vole
Imala je svoj plastenik, tezgicu, kupce, konkurentice, lojalne i nelojalne
I računicu.
Nakon prodaje otišli bismo u Drenje
Tamo nakon Bijele vile prema Mandićevcu
Nešto promrmljali na potonulom seoskom groblju i vratili se kući objedu.
Danas Meteor Đakovo caruje trgovačkim lancima
Srca tako bijela
Crveni lampioni
Mali srednji veliki
Prema mogućnostima i posmrtnim zaslugama
Smrt je kič majstor iz Đakova.

Prisutnost

Bezbroj puta umrijeh
ne bih li se bezbroj puta rodio.
Ne naučih ništa.
Tumaram i čudim se.
Hodam
preko vode
jednako glup.

Ancient aliens

Najprije smo bili praljudi
Pa su nam ancient aliens
Tako kaže jedna emisija na tv
A na tv je sve istina
Usadili svijest
To je i ona scena u 2001.: Odiseja u svemiru
Ubili smo
Prvi put zgriješili
Ali:
Sad smo živjeli u komunama
Uzgajali
Živjeli u znoju lica
Izgnani iz raja
U malim gradovima
Ur uruk kiš lagaš i niniva
Čak i ranije
Piramide su ionako izgradili
Oni već spomenuti ancient aliens
One su zapravo rezonantne kutije za energiju
No pustimo te trice i kučine
Postadosmo robovlasnici i robovi
Pa se oslobosmo ropstva da bismo postali
Koloni kmetovi feudalci buržuji lumpenprolatarijat
I toga se oslobodismo
I postadosmo radnici proleteri
Kapitalisti liberali
No, jebatga
Pojaviše se
A ne ne
Ne pojaviše se
Tu su stalno
Gledaju nas s Mjeseca
Koji nije pravi mjesec nego svemirski brod
U biti kugla smrti
Onih već rečenih ancient aliens
Koji su nam tutnuli tehnologiju, religiju, marksizam,
Neoliberalni kapitalizam, znanost, antiznanost
Dualizam
Hegelijanizam
Descartesa i Deleuzea
Malo Frankfurta malo Heideggera
Uz to
Iphone pitaj boga koji broj
Elona Muska
Papu Franju
Jeba Busha
Sirijski rat
Hibridno djelovanje
Kompromat
Provokaciju
Aktivne mjere da budemo sigurni u svijetu
Zapravo
Masonsko iluminatsku zavjeru
Koja stoji iza svega
Da da
Gioele Magaldi kaže
Iza svega je
Nekoliko ur loža
Kojima upravlja starac Kronos
Tako zovu tipa
Komitet 300 500 1000
Operacija staklo i gladio
Istovremeno
Jer
Pogledajmo realno
Sve je osramoćeno
Relativno
Glupo
Diskreditirano
Sve je muljaža
Sve je informacija
A ona je sve i ništa
Krik i bijes
Koju idiot priča…
A ti i dalje gledaš ancient aliens
Da, stvarno,
Zamisli
Nakon cijelog dana i svega što si se naslušao
Ovo je možda najbolja opcija
Tv nikad nije dosadna.
Od knjige ti se ionako sklapaju oči.

Foto: www.pexels.com

Moguća misija: Učiniti što više književnosti dostupne na engleskom

Razgovor s Terrom Chapek o prevođenju malih književnosti na engleski i još ponekoj tajni američkog i hrvatskog izdavaštva iz prve ruke

Razgovarao: Milan Zagorac

Terra Chapek i ja vodimo ovaj razgovor već nekoliko mjeseci, s manjim prekidima pa ponovnim uspostavljanjima veze na daljinu, gotovo kao „ground control to major Tom“… No to je posve uobičajeno u virtualnom svijetu, uz onaj nezaobilazni „hej, pa mi se ionako znamo“ kada se nekom prilikom negdje na svijetu zaista i sretnemo. I na kraju smo se sreli „pored žute crkve“, ovoga ljeta, u Lovranu, nakon što smo se tjednima mimoilazili po Srednjoj Europi: preko Beča, Praga, Budimpešte, do Zagreba i Rijeke, gotovo kao u filmu „Before Sunrise“, samo manje melodramatično: ovdje smo Terra i ja tek mijenjali uloge urednika, vodiča, putopisaca i imaginarnih kartografa…  

No, pustimo sada na stranu impresije koje prate profesionalne razgovore – na kraju intervju nismo „odradili“ na toj ljetnoj lovranskoj kavi, već opet u virtualnom prostoru, odakle se Portland i Rijeka čine kao neposredno susjedstvo, osim što nas dijeli 9 vremenskih zona i, naravno, dva posve različita svijeta, onaj američkog sjeverozapada i ovaj naš, Srednje Europe na rubu Zapada.

Terra je, ukratko, urednica i novinarka iz Portlanda u Oregonu u Sjedinjenim Državama, pokretačica mrežnog časopisa za književnost Underpass „s pričama iz cijeloga svijeta“, kako stoji u njegovu podnaslovu, osoba koja je izuzetno dobro upoznata s Europom, a svakako bih istakao i zaljubljenica u nešto što je iz američke perspektive zaista malo „izvan struje“ i većini nepoznato – književnost i izdavaštvo na našim, za američke prilike manje ili više posve nepoznatim jezicima. Osim hrvatske, do sada je u svojem časopisu objavila moldovske i uzbekistanske autore (i ruske, naravno, ali oni su ipak poznatiji!), a posve sam siguran da je u pripremi još nešto iz ovih naših srednjo- i istočnoeuropskih prostora (upravo je otvoren natječaj za druge male slavenske jezike koji su, po njezinoj izjavi, „marginalizirani u anglofonom izdavaštvu“). Nakon četvrtog posjeta Hrvatskoj u kojoj je svojevremeno provela dovoljno vremena da se upozna s našim specifičnostima, te već uspostavljenih veza s hrvatskim autorima, urednicima i prevoditeljima, Terra je svakako kvalificiran sugovornik kada se razgovara o prednostima i nedostacima stanja u našem izdavaštvu. Upravo stoga što je njezina namjera afirmiranja književnosti malih jezika u Americi ona „ponuda koja se ne odbija“, vjerujem da ćemo ubrzo svjedočiti novim mrežnim objavama domaćih autora „preko Atlantika“, što je samo po sebi izuzetno vrijedno pažnje. No, o učincima ovoga rada kao i novim očekivanjima, siguran sam, porazgovarat ćemo u uzvratnom posjetu Portlandu. Uvjeren sam da će biti gotovo beskrajno puno toga o čemu bismo mogli razgovarati. Pa makar razgovor završili i online…

M.Z.: Dugo smo razgovarali o književnosti i hrvatskoj književnosti pa mislim da ne moram posebno napominjati da si s njom dobro upoznata. No, pitao bih te kako hrvatsku književnost vidiš u kontekstu europske književnosti—koje su sličnosti i razlike?

T.C.: Hrvatsku književnost upoznala sam kao pisac, čitatelj, urednik, izdavač, putnik, entuzijast—ne kao kritičar ili netko iz akademske zajednice. Nisam pročitala dovoljno da bih se smatrala stručnjakom. Imam dovoljno iskustva da mogu reći kako postoji aktivna, nadarena književna zajednica i uočiti u onome što sam pročitala zajedničke crte u utjecajima i stilu, no ni približno dovoljno za izvođenje zaključaka o prirodi hrvatske književnosti u cijelosti. Na neki način, upravo je to dio motivacije koja pokreće Underpass—učiniti što više materijala dostupnim u prijevodu. Kako ćemo drukčije kao anglofoni čitatelji stvoriti ispravan dojam o hrvatskoj književnosti? Na raspolaganju nam je samo šačica autora koji su prevođeni iz raznih razloga—ne nužno zbog pisanja, pa čak ni zbog važnosti za nacionalnu književnost.

Imam dovoljno iskustva da mogu reći kako postoji aktivna, nadarena književna zajednica i uočiti u onome što sam pročitala zajedničke crte u utjecajima i stilu, no ni približno dovoljno za izvođenje zaključaka o prirodi hrvatske književnosti u cijelosti. Na neki način, upravo je to dio motivacije koja pokreće Underpass—učiniti što više materijala dostupnim u prijevodu. Kako ćemo drukčije kao anglofoni čitatelji stvoriti ispravan dojam o hrvatskoj književnosti?

 M.Z.: Razgovarali smo također i o izdavaštvu pa znam da si svjesna neobične situacije hrvatske književnosti i izdavaštva—malih naklada, slabe prodaje, velikog udjela državnog financiranja. Misliš li da javno financiranje olakšava ili, baš naprotiv, otežava situaciju? Imaš li ikakve sugestije o tome kako to poboljšati?

T.C.: Neki od problema hrvatske književnosti ne razlikuju se od problema s kojima se pisci i izdavači susreću svugdje. U Sjedinjenim Američkim Državama je vrlo, vrlo teško živjeti od spisateljstva, a mislim da to vrijedi i za bilo koje drugo mjesto tijekom većeg dijela povijesti. Je li 2017. teže? Rekla bih da je danas općenito teže zaraditi za život nego prije 20 godina. Današnja ekonomska stvarnost ne pogoduje ravnomjernoj raspodjeli bogatstva, ali stvaranje umjetnosti nikada i nije bilo najsigurniji financijski potez. Ne radimo to zbog dobiti. Gotovo svaki hrvatski autor s kojim sam razgovarala rekao mi je „nitko ne čita, knjige su mrtve“. S druge strane, ljudi to govore još od pojave radija i televizije, a opet, i dalje smo tu—pišemo, čitamo, objavljujemo. Ljudska bića gladuju za pričama. Kroz njih spoznajemo sebe i svijet, tako da ne vjerujem da je književnost mrtva.

Izdavaštvo kao posao drugo je pitanje. Gledajući izvana, rekla bih da hrvatsko izdavaštvo nije u potpunosti prešlo na kapitalistički model. Produkcijom hrvatske književnosti bavi se, uz državne poticaje, mali broj velikih izdavača koji tu produkciju prodaju u vlastitim knjižarama. Državni poticaji kulturi i umjetnosti sjajna su stvar—kad bi bar Amerikanci toliko cijenili kulturu! A kad jezik ima tržište maleno poput vašeg, od presudne je važnosti da država pomogne očuvati plodnu književnu klimu. Tako da je određena količina poticaja važna, ali način na koji su raspoređeni ne potiče izdavače na tržišno ponašanje ni na to da se potrude dosegnuti čitatelja vrsnom književnošću, što bi im, na kraju krajeva, trebala biti svrha. Gdje im je motivacija da budu inovativni, kreativni, ulože vrijeme u marketing i promociju? Snažna ovisnost o državnim sredstvima također znači da su umjetnici i stvaratelji podložni hirovima državnih institucija, što ugrožava slobodan protok ideja.

Gotovo svaki hrvatski autor s kojim sam razgovarala rekao mi je „nitko ne čita, knjige su mrtve“. S druge strane, ljudi to govore još od pojave radija i televizije, a opet, i dalje smo tu—pišemo, čitamo, objavljujemo. Ljudska bića gladuju za pričama. Kroz njih spoznajemo sebe i svijet, tako da ne vjerujem da je književnost mrtva.

Kao najneproduktivniji dio hrvatskog distribucijskog lanca čini mi se to što knjižare drže izdavačke kuće. Ne izgleda mi kao da hrvatske izdavačke kuće ulažu puno truda u prodaju knjiga domaćih autora ili malih izdavača koji tek pokušavaju stati na noge. Uvijek sam šokirana kad vidim da su istaknuta mjesta u knjižarama dodijeljena prijevodima s engleskog. Gdje su domaći autori? Od mnogih sam autora čula kako im knjižara nije obnovila zalihe knjige kad se knjiga rasprodala ili kako knjige nije bilo za održavanja prezentacije. Primijetila sam i općenito lošu organizaciju robe u knjižarama, pa i lošu uslugu. Prodaja knjiga je maloprodajna djelatnost, nešto sasvim drukčije od vođenja izdavačke kuće. Ako ste u njoj dobri, prodajete više. Trebaju vam knjižare kojima je stalo do prodaje knjiga ili bar više prodajnih mjesta gdje bi knjige bile dostupne, kao i pouzdan sistem distribucije.

Također me iznenadilo što hrvatski izdavači (kao i mnogi iz Istočne Europe) većinom ne rade aktivno na prodaji međunarodnih prava. To je jedan od razloga zašto je vašim autorima tako teško objaviti u inozemstvu. Jako je teško naći izdavača u stranoj zemlji voljnog riskirati s knjigom koja najčešće još nije ni prevedena. Znam da Ministarstvo kulture poduzima određene napore tako što sponzorira prijevode, putovanja i slično, ali mislim da bi se puno više moglo učiniti na promociji hrvatskih pisaca kao grupe. Nedavno sam se upoznala sa stranicom CzechLit, sjajnim državno sponzoriranim izvorom informacija o češkoj književnosti. Druge male europske književnosti promoviraju se na slične načine.

Iako, ljepota državnih poticaja je u tome što ih možete upotrijebiti kako želite. Nemam neki sjajan plan za raspoređivanje sredstava koja zemlja izdvaja za književnost—ne znam dovoljno detalja o organizaciji sistema ni o tome što se pokazalo uspješnim na drugim mjestima. S obzirom na trenutna previranja u velikom izdavaštvu, čini mi se da je vrijeme idealno za inovacije, za okupljanje spisateljske i izdavačke zajednice oko zajedničkog dolaženja do novih rješenja. Znam da se mnogima u Hrvatskoj ovo neće svidjeti, ali zašto ne biste promotrili iskustva zemalja sličnih vama i od njih učili? Hrvatska definitivno ima talenta koji bi mogao preobraziti lokalno izdavaštvo. Pogledajmo tvoju izdavačku kuću. Fraktura, također, djeluje vrlo internacionalno i inovativno. Sandorf puno radi na promoviranju hrvatskih autora, a sigurna sam da ima i drugih. Mislim da je vrlo uzbudljivo ono što CeKaPe čini na polju tečajeva pisanja i izdavanja knjiga. U tako maloj zemlji, tako je puno toga što biste mogli pokušati.

Također me iznenadilo što hrvatski izdavači (kao i mnogi iz Istočne Europe) većinom ne rade aktivno na prodaji međunarodnih prava. To je jedan od razloga zašto je vašim autorima tako teško objaviti u inozemstvu. Jako je teško naći izdavača u stranoj zemlji voljnog riskirati s knjigom koja najčešće još nije ni prevedena.

M.Z.: Što bi po tvom mišljenju pomoglo hrvatskim piscima? Pitala si me o prezentaciji, marketingu, jačanju samopouzdanja, načinima predstavljanja i razvijanja književne scene. Koje su tvoje sugestije na tom planu?

T.C: Za američke autore, pogotovo nove autore, kruta je stvarnost da moraju djelovati kao vlastiti marketinški agenti. Poznajem barem jednu sjajnu spisateljicu čije bi knjige sigurno našle publiku, a koja ih ni ne pokušava objaviti zato što ne želi prihvatiti obavezu bavljenja samopromocijom. Ne želi imati web stranicu, pisati blog, otvarati račune na Facebooku i Twitteru (i na njima objavljivati nekoliko puta na dan), putovati i održavati čitanja. U pravu je utoliko što doista neće pronaći izdavača ni prodavati knjige ako se svemu tome ne posveti. Izdavači jednostavno ne ulažu u marketing kao prije.

Situacija dijelom proizlazi iz najobičnije logike—čitatelj ne može kupiti knjigu ako za nju nije ni čuo, a ako se izdavač ne bavi pronošenjem glasa, time se mora baviti autor. Autori su pak po prirodi skloni privatnosti, a za hrvatske autore čini mi se da ne vole djelovati nametljivo i pate od osjećaja manje vrijednosti zato što dolaze iz male zemlje. Ekonomska klima nametnut će im da to prevladaju kako bi Hrvatskoj dali glas na međunarodnoj sceni, a i kako bi došli do lokalne publike. Festivali, čitanja, zbivanja, sve su to sjajni načini kultiviranja scene. Marketing ne mora biti muka. Može biti prilika piscima da govore o svom radu, o onome što vole, no, da bi se izašlo pred javnost i promoviralo rad, treba izgraditi samopouzdanje i obaviti organizacijski dio posla. Hrvatska je jedinstveno, fascinantno mjesto. Ima priče za ispričati koje svijet još nije čuo. Međutim, da biste bili zamijećeni, morate se ujediniti i nastupiti kao jedan glas. Uzajamnom podrškom, sudjelovanjem u književnim grupama i zajednicama, to se može ostvariti—i do neke mjere već i jest.

Festivali, čitanja, zbivanja, sve su to sjajni načini kultiviranja scene. Marketing ne mora biti muka. Može biti prilika piscima da govore o svom radu, o onome što vole, no, da bi se izašlo pred javnost i promoviralo rad, treba izgraditi samopouzdanje i obaviti organizacijski dio posla.

M.Z.: Znam da je nezahvalno uspoređivati hrvatsku i američku književnost, već i zbog same veličine i dosega. Ipak, što bismo mogli naučiti jedni od drugih? Je li napokon vrijeme da jedni druge bolje upoznamo bez obzira na predrasude i postojeća uvjerenja?

T.C.: Nisam sigurna jesam li pitanje u potpunosti shvatila. Što se izdavaštva tiče, Amerika je kralj marketinga, tako da bi Hrvatska vjerojatno mogla poprilično naučiti od strategija američkih izdavača i distributera, knjiga koje najviše prodaju i tome sličnog. Prvo što mi pada na pamet su razmjene pisaca koje bi hrvatske pisce dovele u SAD na razna zbivanja i radionice, i obrnuto. U tome bi mogle sudjelovati i male knjižare i mali izdavači. Također, u SAD-u i u dijelovima Europe dostupni su programi visokog obrazovanja iz područja izdavaštva. Takvo bi se nešto moglo organizirati i u Hrvatskoj. Poslovne modele koji bi vam najbolje odgovarali možda biste ipak pronašli u Europi jer su vaši sistemi i kulture međusobno sličniji.

Što se pak književnosti tiče, Amerikanci nemaju unaprijed zadanih očekivanja o hrvatskoj književnosti. Jednostavno je ne poznaju. Mislim da časopisi kao Underpass, kao i promoviranje vaših sjajnih pisaca u inozemstvu, predstavljaju prve korake. Nakon njih ćemo razgovor o književnosti moći produbiti.

M.Z.: Terra, hvala na razgovoru!

Prevela s engleskog Marija Perišić

Zahvaljujemo na naslovnoj fotografiji časopisu Underpass.

Milan Zagorac: Kraj povijesti

svi pokazatelji nedvojbeno upućuju
na činjenicu da je dosadašnja književnost
jednostavno na umoru
a na umoru je jer
zahtijeva vrijeme
puno i previše vremena
a vrijeme trebamo za sve drugo
što je često dosadno i nadasve glupo
no čovjek će bez književnosti
jednostavno umrijeti
kao pseto
u zaleđenom moru
u samima nama

stoga ćemo morati
bez prevelike dvojbe
pronaći novu književnost
pa makar bila grčevita
ili nas neće ni biti

Milan Zagorac: Komunikacijska buba u srcu

Naslovnica hrvatskog izdanja romana K Toma McCarthyja

Tom McCarthy, K, OceanMore, 2012., s engleskog preveo Dean Trdak

Nakon što sam prije otprilike godinu dana pročitao roman Ostatak Toma McCarthyja, naravno, s nemalim kašnjenjem od 8 godina od prvog objavljivanja u Hrvatskoj (OceanMore, 2008.), moram priznati da mi se kao temeljni problem knjige pretpostavio upravo naslov. Zašto, zaboga Ostatak (Remainder), a ne Podsjetnik (Reminder) jer sadržaj sugerira da se glavni junak bori s izostankom cjelokupne slike iz memorije, s nečim što bi ga trebalo podsjetiti na to tko je zaista, na njegov stvarni identitet, a koji bi, navodno, mogao prizvati svojom kompulzivnim radnjama. Naravno, sve veći zahtjevi glavnog (anti)junaka Ostatka za adrenalinskim podražajima ukazuju da je tu riječ o nečemu drugome, ne samo podsjetniku, no pustimo sada te spekulacije na stranu, naime, to je i cilj Toma McCarthyja – ostavlja nas s ostatkom.

Potvrda namjernost odabira naslova Ostatak zapravo mi je nadošla tek nakon čitanja druge knjige, romana K. Tu se shvaća da se zaista radi o ostatku, o talogu, o onome što je Pynchon detektirao, a taj je ostatak nastao zbog sloma komunikacije uslijed prezasićenosti sadržajem što uzrokuje evidentnu zbrku i vodi prema kaosu, bilo da se radi o vizijama uzrokovanima halucinogenima, bilo da se radi o vrućici, bilo da se radi o tehnološkoj prezasićenosti svijeta, a koja se u McCarthyja ostvaruje u gusto pisanom proznom pismu (uz napomenu da se McCarthyja čita s lakoćom), s bezbrojnim labiritničnim rukavcima, hermetičkim aluzijama, gotovo posvemašnjim izostankom simpatije za glavnog junaka Sergea Carrefaxa (kako autorove tako i prilično očekivano čitateljeve), koja nužno vodi do spoznajne kvake koja otvara vrata univerzalne komunikacije – po septičkom šoku, nešto slično Kamovljevskom konceptu “ja nisam ja”, ali danom iz trećeg lica – sve je povezano sa svime, ne postoje prošlost, sadašnjost i budućnost i da, ljubav je ključ, no ona je obavijena beskrajem mistifikacija koje, moguće, naslućujemo, no ne uspijevamo ih doseći. Ljubav nam ostaje stalno skrivena.

O čemu se uopće radi u romanu K (izvorni je naslov C)? Riječ je, ukratko, o obiteljskoj drami, bildungsromanu, romanu lika, špijunskom romanu (zapravo, žanru sui generis) koji prati Sergea Carrefaxa od njegovog rođenja, preko odrastanja na obiteljskom imanju na kojem svi sudjeluju u golemim društvenim (škola za gluhonijeme) i prirodoslovno-matematičkim te tehničkim eksperimentima, sve skupa prožeto optimističnim duhom novog tehnološkog doba. Zatim radnja prati Sergeove tinejdžerske pomutnje u nekom srednjoeuropskom Badu, zacijelo Karlovym Varyma; zatim dolazi Prvi svjetski rat gdje mladi Serge biva regrutiran u zrakoplovstvo i veze, nakon toga slijedi dio povratka u lude dvadesete u London gdje dane provodi između razmišljanja o bitima komunikacije, spiritističkih seansi, razuzdanih predstava i performansa, mijenjanju fakulteta i, jasno, vrlo ekstenzivnog uživanja u halucinogenima. Zatim radnja seli u Egipat, najprije Aleksandriju, a potom u Kairo sve do doline kraljeva uz Nil gdje ujedno doživljava i svoj vrhunac.  Kao što rekoh, naizgled bildungsroman. No, ipak i malo više. Zapravo, puno više.

Pozadina romana jest bijeli šum civilizacije, vrsta primordijalne komunikacijske juhe. Ova je komunikacijska zbrka, odnosno prezasićenost dana u probavnim smetnjama glavnog junaka (opstipacija kao metafora nesposobnosti organizma da se sam čisti što posljedično vodi prema samotrovanju), incestu (nije slučajna količina aluzija na bratsko-sestrinsko seksualno sjedinjenje kao temelj kozmogonije, poput Izide i Ozirisa), hipnotičkom transu, komplotu svjetskih razmjera cijelog niza navodno skrivenih skupina, a koja se očituje u općoj paranoji u kojem se ne zna tko povlači konce. A sve to kulminira za književnost zapadnog kruga kardinalne 1922. godine, one kada su objavljeni i Uliks i Pusta zemlja i kada je Kafka još bio živ. Kafka je još jedan K (doduše na hrvatskom) čija je halucinantna vizija sina-brata (Preobražaj), u obliku gamadi (originalni naziv djela) zapravo nedostojna čak i za žrtvovanje dok ga se najbliži konačno ne oslobode, zapravo metafora otuđenosti današnjeg čovjeka. Komunikacija, uz izostanak ljubavi, nije moguća, mogao bi biti jedan koncept koji se nadaje iz općepoznatih zakona termodinamike o nemogućnosti postojanja perpetuum mobilea I. i II. vrste.

Serge Carrefax i njegova sestra Sophie nisu nimalo slučajan par: oni su u svojevrsnom “suicidalnom paktu” koji ima viši cilj i smisao, naime, nadrasti čovjeka-u-tehnologiji (faustovskog), nešto s čime su i sami opsjednuti, no u potrebi da se oslobode toga i postignu što veću autentičnost. “Slučajnost” Sophienie “samožrtve” (samoubojstvo otrovom po otkriću seksualnog iskustva i po predosjećaju, auri Prvog svjetskog rata – usporedi slično iskustvo kod Junga!) kao i njezino ime, naslućuju trag ljubavi, one božanske, one toliko velike “lude ljubavi” (manikos eros),  koju može otjelotvoriti samo Bog/Pleroma, ali ne i “njegova” stvorenja nižega reda koja mogu samo padati u sve dublju i grčevitiju patnju ukoliko tu “ludu ljubav Boga” nisu u stanju sublimirati i prenijeti u materiju i samim time klesati njegovo lice u zemlji, krvi, mesu, kostima (C kao ugljik, odnosno temeljni element života) i komunikaciji (C kao communication) u zajednici (community). Kratko i jasno, ukoliko Sofija nije u stanju postati Spasitelj materije i psihe kojom vlada Demiurg i to putem Objave (komunikacije), ona je neuspjela, unatoč plemenitosti prvotne namjere. Ne bih želio spoilati, no ključna scena se odvija na višeslojnom, moguće i lažnom groblju staroegipatskom nalazištu, nekoj vrsti smetlišta generacija.

Tu je i odgovor na ranije spomenuti roman Ostatak – on se krije u romanu K – a zapravo je riječ o autentičnosti, koju suvremeni mag-čarobnjak, dakle, znanstvenik, provodi na samome sebi ne bi li se uspio osloboditi faustovskog zagrljaja civilizacije prosvjetiteljstva-modernizma-postmodernizma.

Kao i Pynchon, McCarthy je duboko uronjen u meta-stvarnost, u stvarnost onkraj one vidljive, koja, iako škartira svoj ostatak-talog, stvarajući slojeve i slojeve civilizacijskih i uglavnom sve manje razumljivih iskustava, nije svjesna svoje vlastite prorečene propasti (notorna Propast Zapada Oswalda Spenglera, Der Untergang des Abendlandes, također objavljen 1922.) u koju bezglavo srlja unatoč maloj manjini koja je nastoji denotirati i samim time pozicionirati čovjeka izvan već postojećih koncepcija magijskog, apolonijskog i faustovskog.

“Tajne srca”, kako ih naziva Laura, naizgleda sporedna junakinja romana K (Ka kao duša po staroegipatskom vjerovanju, jedan od dijelova cijele duše, a koja transmigrira tj. seli), predstavljaju ono što dolazi pred Anubisa na vaganje srca koje mora biti lakše od pera. To jest, vaganje misli i osjećaja. Ovo je zapravo centralno mjesto romana: mjesto koje obećaje stalni krug rođenja, života i smrti te ponovnog uskrsnuća. Gnostičko pjevanje, zar ne? Ili barem tako zvuči.  Kako bilo, tajne srca su “neprijavljena djela pokojnika, tajna povijest i grešna savjest” koje su bile upisane na skarabeja (kao nositelja informacije) i stavljene na mjesto srca. Zapisana povijest, skarabej, tu je paradoks, “uskraćuje vitalne informacije čak i kad ih bilježi” i reproducira, a pokojnik tim načinom “priznanja” dobiva mogućnost novoga uskrsnuća.

Konačno, pred sobom imamo “jedan od onih romana” ili “jednog od onih autora” koji nemalo denotiraju kompleksnost današnjice, pa makar govorili o romanu smještenom radnjom prije sto godina. Uz, jasno, nemali ostatak nerečenoga ili zatajenoga koji nam ostaje za naše vlastite misaone eksperimente. U svakom je slučaju McCarthy svakako “jedan od onih”.

Ilustracija: Detalj prizora vaganja srca, Huneferov papirus