Arhiva oznaka: Milan Zagorac

Milan Zagorac: Kad su došli iz Sarajeva

Mislim da nas nisu pripremili na to
Uglavnom se šutjelo
Pušilo
Nakon četiri godine
Znali smo sve
I ništa
Među nama
O tome
Nije bilo puno govora
Tetu smo vidjeli na TV
Onaj dan kad su bile Markale
Bila je živa i zdrava
Ostale smo vijesti dobivali
Od čudnih tipova
U stanovima u Dubravi
Sada
Nakon četiri godine
Eto stojimo tu
U Đakovu
Jedni pred drugima
Oni mršavi
Od riže kažu
Mi blijedi
Sestrična je vratila veliki strukirani
Admiralski šinjel moga djeda
Poslužio je za prolaz
Kroz tunel
Kroz koji je valjalo krenuti
Svaki na svoju stranu
Jer susret u Đakovu je bio
Samo odgođen rastanak

Foto:

Milan Zagorac: Blue

Uz knjigu Andreje Malte Ultraljubičasto

Nisam slučajno odabrao naslov recenzije; naime, blue je svojevrsno kodno ime za različite vrste depresije i pojave povezane uz nju, a priče Andreje Malte, koliko god težile simetrijama, ipak predstavljaju zrelu i dobru proznu asimetriju pomaknutu u doba (ženske) zrelosti. Naime, sve njih povezuje to blue, to plavilo spoznaje o tjelesnom (pr)opadanju, o tome da vrijeme neumitno kvari i dovodi do smrti i kraja. Stoga ne čudi toliko priča posvećenih samoubojstvu i to ponajviše iz aspekta razmišljanja o njemu, no, nema potrebe za postavljanje kliničkih dijagnoza. Samoubojstvo je već odavno jedno od temeljnih filozofskih pa i umjetničkih pitanja, a Andreja Malta o njemu će progovoriti na niz načina: od osjećaja napuštenosti, bolesti, neumitnosti nekoga kraja. Uostalom, depresija u doslovnom smislu, a to ne treba uzimati s podsmijehom, predstavlja neupitno izvanredan način za shvaćanje stvarnog poretka stvari, ona je neka vrsta otkrivenja, revelacije ove naizgled čvrste i zadane stvarnosti, koju iz tog stanja duboke potopljenosti možemo sagledati iz znatno drugačijeg ugla. Pisac, a Andreja Malta jest to, neka je vrsta posvećenika, mistika, koji od svakodnevice uzima ono najbolje ne bi li nam podastro jasnu, koherentnu, književno vrijednu priču, a koja nas, ako tome priđemo otvorena srca, uvodi u srce tame, u feminilnu dubinu u kojoj prolazimo novo embrionalno doba.
No, to obećaje nešto drugo, možda još važnije u pripovijetkama koje Andreja Malta vrsno gradi oko naizgled jednostavnih narativnih struktura: to je, u biti, neka vrsta nade, odnosno, vjere u to da će se po nužnom utrnuću ili kraju dogoditi ponovno rođenje. Blue ili depresija tu predstavlja samo kanal ili put kojim se njezine, ponajprije junakinje (jer Andreja piše više o ženama nego o muškarcima), suočavaju s novim izazovima koji stoje nakon jedne odrađene dionice života (majčinstva, mladosti, razvoda, napuštanja, bolesti). One zapravo predstavljaju i književno i filozofski osviještene crtice iz života – da se razumijemo, riječ je o prozi, ne o biografiji – iz kojih progovara nova žena, novi čovjek, nakon što je prošao onu danteovsku polovicu životnoga vijeka. No Malta ne poantira u patosu, naprotiv, svaki je njezin završetak ujedno i najava nekog novog mogućeg početka. To predstavlja još jednu vrijednost, naime, pripovijetke Andreje Malte vrlo često koriste motive pripovijedaka u pripovijetkama, drame u drami, pa čak i trostruke igre, no ta im ludičnost nikada ne oduzima čitljivost i sljedivost. Kratko i jasno: priča nikada ne pati zbog moguće i skrivene svrhe, Malta ne docira i ne educira, naprotiv, ona nas ostavlja na kraju tako da sami preradimo pročitano, a to je odlika vrsnog pripovjedača.
Usamljenost, posebna afektivnost prema životinjama, empatija prema slabima, tako tabuizirana seksualnost zrele dobi, odnos prema mladosti, odnos prema roditeljskom domu i suočavanje s njegovim umiranjem, rastanci i ponovni sastanci tematske su okosnice većine priča koje svojom fakturom odaju vrsnu pripovjedačicu, jasno, pripovjedačicu koja poznaje suvremenu „obveznu životnu lektiru“, ali koja će izgraditi vlastiti narativ, štoviše, autentičan glas koji posve ravnopravno stoji uz bok ne samo najprepoznatljivih autorica tzv. zadarskog ili dalmatinskog kruga, već i znatno šire, razmičući veo predrasuda vezan uz književnost koja nastaje izvan nacionalnog centra.

Milan Zagorac: U plažnom kafeu

– Da, znate ča, pa danas imaju i tigraste pitone za kućne ljubimce… – započne gđa s francuskim buldožićem.
– Da pitone! I krokodile…
– Morda niste čuli, ma kod nas tu va Bakru su viđena dva…
– Ovaj je svet kompletno popizdil…
– Ja, i da ih ne moru nać…
– Ma da ča! – odmahne rukom šjora s bišonom.
– Vidi, je to malica od Ruže?
– Je, je…
Prilazi im malica od Ruže s bebom u klokanici.
– Kako ste? Ma vas dugo nismo videli… A ni mamicu…
– Ja, ma znate ča, mama je bolesna…
– Ma ča je?
– Va marču su joj … – djevojka zastane – karcinom.
Cijelo društvo na trenutak zastane.
– I kako je mamica? – upita ona s bišonom.
– Drži se, re na kemo i tako…
– Ma kako je sladak ovisti mali… Baš je lip…
– Evo, išli smo malo va šetnju aš je lip dan…
– Neka, pozdravi mamicu…
– Ću, hvala lipa…
Ode.
Društvo na tren zastane.
– Znaš, lipo nam je. Tu smo, svi četiri, pijemo kafe, hitili smo jednu banjadu…
– Ja, lipo nam je…
– Baš je lip ovaj dan…
– Tr neka tako i ostane.
– I moremo laprdat o udavima…
Muk.

Milan Zagorac: Baš me briga, zar ne?

Ivana Barković Bojanić, Park „Baš me briga“, ilustrirao Goran Kujundžić, Svjetla grada, Osijek, 2017.

Tema slikovnice naslova Park „Baš me briga“ Ivane Barković Bojanić jest na prvi pogled jedna obična stvar koju ćemo vrlo često smetnuti s uma ili smatrati dijelom svakodnevice, istovremeno je ne registrirajući jer nam se nalazi izvan spektra očekivanja, ispod radara, kako bi se reklo: priča je to o smetlaru Puljku i njegovoj metli Mici kao i parku za koji nikoga, osim njih dvoje nije briga. U biti, priča se zaista nalazi „ispod radara“ sve dok onim glavnim sporednim likovima (prolaznicima, dakle) ne dođe do grla zapuštenost, a (ponajprije vlastita) nebriga konačno prijeđu osobni prag i postanu, ako ništa drugo, onda ogledalo nas samih.
Naime, o čemu se radi? Ova je mala knjiga, opremljena toplim, jednostavnim i lako razumljivim ilustracijama zapravo priča o otuđenju modernog čovjeka od svoje okoline koju smatra samorazumljivom, štoviše, smatra je tek kulisom dok se stvari odvijaju same od sebe i kako treba: smetlar Puljko mete i održava s metlom Micom park, hrani patkice u jezercu, prolaznici prolaze, nehajno bacaju svoje otpatke u okoliš i jednostavno ih nije briga. Štoviše, prolaznici ove priče su otuđeni, nervozni, zanemareni i neugodni ljudi zadubljeni u vlastite brige, previše zaokupljeni nečim da bi se bavili jednom gradskom nebitnoćom kao što je to neki tamo park. Tu nastaje glavna peripetija priče: a što ako smetlar Puljko i njegova metla Mica stanu s poslom? Koliko će vremena trebati da se ovaj mahom nezainteresirani svijet, skice tipičnih gradskih likova, probude u svijetu koji je prljav, očajan, depresivan i neugodan za život? Koliko će vremena trebati proteći ne bi li svi ti likovi shvatili svoju ulogu u tome i postali više od epizodista, odnosno pravi glavni junaci priče o neposrednoj brizi za vlastiti park, grad, ulicu, okoliš općenito.
Park „Baš me briga“ stoga je istovremeno i etička i ekološka priča, ona govori o čovjeku koji je često nabusit i preponosan da bi se bavio onim oko sebe vođen mislima da „to mora netko drugi“, „nije to moj posao“ i konačno „baš me briga“ kao krajnji stadij jednog rasula zajednice koja više ne predstavlja grad i građanstvo, već amorfnu skupinu otuđenih pojedinaca koji mogu zanovijetati, ali ne mogu vidjeti svoju vlastitu ulogu u mnogim stvarima, pa tako ni u izgledu parka kroz koji svakodnevno prolaze. Park „Baš me briga“ je tako metafora otuđenja današnjeg čovjeka od svoje prirode, od nečega što ne doživljava i, da, točno, nije ga briga, no što s druge strane reflektira dominantno stanje uma. Utoliko je slikovnica Ivane Barković Bojanić primjenjiva na sve nas, sada, baš u ovome trenutku, iako je primarno namijenjena djeci predškolskog uzrasta. Ilustracijama prepunim dodatnih i skrivenih sadržaja Gorana Kujundžića ona će malom čitatelju-slušatelju biti pravi mali izazov i učenje o gradu, o onome što grad ima i nudi i o onome o čemu svatko od nas mora individualno povesti računa.
Također, Park „Baš me briga“ sadrži i važnu etičku komponentu, o dijeljenju, o međuljudskim odnosima, o odnosu prema okolišu, biljkama i životinjama, o podjeli rada, ali i našim osobnim odgovornostima i obvezama koje proizlaze iz života u tako kompleksnoj zajednici kao što je suvremeni grad.
Na kraju bih spomenuo jednu malu gestu koja je prije stotinjak godina bila posve uobičajena, no danas nema ni sjećanja na nju. Kvaka te geste je u spontanosti i kolektivnom činu, a koji se očito oblikovao jako dugo prije nego što je u modernom konzumerističkom dobu izumro kao relikt prošlosti. Naime, vrijedno je spomena, a povezano je i s ovom slikovnicom: na kraju godine, o velikim blagdanima, posebno oko Božića, građani bi na jednom lokalitetu u gradu ostavljali simboličke darove svojim komunalcima, između ostalih i radnicima gradskih čistoća, kao simbol zahvalnosti za usluge koja im se svakodnevno pružaju. Park „Baš me briga“ podsjeća upravo na to, i čini se da nije na odmet da i odrasli čitatelji pročitaju ovu opsegom neveliku, ali sadržajem jako značajnu slikovnicu.

Ilustracija: Goran Kujundžić, s naslovnice slikovnice

Milan Zagorac: Riječi

Priča je temeljna stvar, oko nje se sve, ali baš sve postavlja, multiplicira, mijenja, oblikuje. Većina toga nije svjesna, ali to je ona ista stvar kao što, primjerice, nismo svjesni svoga glasa pa bivamo samima sebi neobični, čak pomalo i neugodno iznenađeni kad se po prvi put čujemo. Kao što nismo svjesni niti svojeg stvarnog izgleda ili kakav dojam ostavljamo na druge. Dakle, nešto što smo mi sami, ne spoznajemo, nismo u stanju vidjeti – treba nam posrednik, nešto što nam doznačuje nas same nama samima.
Tako ne spoznajemo ni našu temeljnu narav, osim putem priče. U tom je slučaju priča upravo taj temeljni narativ svijeta. Ona je, u svojoj krajnjoj biti, otvor u našu svijest, u ono što sami sebi i drugima predstavljamo. Nema bitnije ni važnije stvari od riječi, jer se sav naš život sastoji ponajprije od njih, tek onda slijedi sve ostalo. Mislimo u pričama, djelujemo u pričama. Riječi su izraz naše naravi, riječi oblikuju naše svijesti, riječima volimo, mrzimo, lažemo, manipuliramo, riječima kao gradivnim elementima svijesti, pažljivo konstruiramo svoj svijet, a da gotovo nismo ni svjesni njihove težine. Stari su narodi bili svjesni te specifične težine riječi, štoviše, neke su jezike smatrali svetima, dostojnim komunikacije s numinoznim, dakle, Bogom, druge su smatrali vulgarnim. Ipak, riječi su uvijek bile posebno važne: od njihovog zvuka, skrivenih i manje skrivenih značenja, sadržaja kojima može dozvati dobre ili loše sile, do samoga grafičkog oblika, kod riječi je sve bitno i sve podložno novim i uvijek novim interpretacijama jer je priča ono što potiče nova i nova značenja. Priča se mijenja tijekom vremena, dobiva nove interpretacije, ponovno ponire, pada, uzdiže se, preoblikuje do neprepoznatljivosti i izvire opet negdje gdje se najmanje nadamo. Ona prenosi naša nadanja, želje, brige, strahove, frustracije, razgolićuje naše tajne. Ukratko, priča je temeljna narav svijeta, izvire u samome pupku naše prirode i završava u neodređenosti, negdje gdje nismo dospjeli, moguće da i nećemo, no kamo stalno težimo u svojoj potrebi. Priča je, dakle, iskaz samoga nemira. Sve suprotno od toga značilo bi da nismo ni živi.

Milan Zagorac: Disharmonija

Najveći nesporazum današnjeg čovjeka leži u disharmoniji između razumskog, čovjeka strogo uglavljenog u principe svakodnevne stvarnosti i onog drugog, čovjeka sna, organiziranog na principima mašte i ne-svijesti. Oba su ova čovjeka dio svih nas: ukoliko ijednog zanemarimo, naći ćemo se u strašnom procjepu individualnog iskustva koje će nas, beziznimno, smrskati. Ukoliko smo previše razumni, bit ćemo samo čovjek tehnike i pragme, no prisiljeni potiskivati lavu nesvjesnog s vrlo neočekivanim ishodima. Ukoliko smo previše u snu, jednostavno ćemo biti budala. Dakle, ovo vraća na prvu tezu: harmonija. Ona nam je nužna, ne bi li iz sebe izvukli ono najbolje, i to vratili svijetu nazad u onom obliku koji je svijetu u nekom času potreban. Postizanje harmonije je nešto drugo, no zasigurno će svako individualno iskustvo učiniti ako ništa drugo, do onaj jedan sitni vez u golemom goblenu postojanja.

Foto: Tamara Modrić

Milan Zagorac: Dužnosti

Tijekom života čovjek se hrva s nekoliko velikih tema i one nikada ne prestaju.
Prva je rođenje. To je šok od kojeg se manje-više nikada ne oporavimo. Napuštanje amnionskog raja u zamjenu za tvrdi, nemilosrdni svijet u kojem s vremenom sve moramo sami. I da, sve nešto moramo. Sve postaje dužnost, obaveza, rad.
Drugo je odvajanje. Moramo se naučiti odvojiti od materine sise, od roditelja, od partnera, na kraju i od samih sebe.
Treće je pobuna. Moramo se pobuniti protiv starih autoriteta, sustava, što je najteže, protiv svojih najbliskijih. To znači borbu i sukob.
Četvrto je ljubav. Teško je razumijemo. No ona je veća od života. Za nju smo spremni istoga časa poginuti. Ljubav i borba su naizgled u sukobu, ali se nadopunjuju. To je luda ljubav.
Peto je žrtva. Povezano je s prethodna dva. Ukoliko nismo spremni žrtvovati nešto blisko, kao da nismo postali punokrvni ljudi.
Šesto je spremnost na pomirenje. Ona proizlazi iz nadonosne vjere da je dobro ipak bez adekvatne alternative.
Sedmo je smrt. Koliko god je susretali, vidjeli i čitali o njoj, ne znamo ništa. Znamo samo da je ona neminovna i nepovratna i da uz postanak predstavlja mjesto na kojima sve čovjekovo znanje ne predstavlja ništa i u čemu smo svi jednaki. Ona je najsvetiji vrhunac čovjekova života, ne zbog kulta smrti same po sebi, već zbog misterija koji stoji iza nje. Mrtvi zauvijek žive s nama.
Konačno, osmo, život je u cijelosti misterij, a svijest je misterij u misteriju. Čovjekova je jedina dužnost spontano kročiti ovim životom i otkrivati taj misterij. Sve ostalo su zapravo nebitnoće.

Foto: www.pexels.com