Arhiva oznaka: Milan Zagorac

Milan Zagorac: U plažnom kafeu

– Da, znate ča, pa danas imaju i tigraste pitone za kućne ljubimce… – započne gđa s francuskim buldožićem.
– Da pitone! I krokodile…
– Morda niste čuli, ma kod nas tu va Bakru su viđena dva…
– Ovaj je svet kompletno popizdil…
– Ja, i da ih ne moru nać…
– Ma da ča! – odmahne rukom šjora s bišonom.
– Vidi, je to malica od Ruže?
– Je, je…
Prilazi im malica od Ruže s bebom u klokanici.
– Kako ste? Ma vas dugo nismo videli… A ni mamicu…
– Ja, ma znate ča, mama je bolesna…
– Ma ča je?
– Va marču su joj … – djevojka zastane – karcinom.
Cijelo društvo na trenutak zastane.
– I kako je mamica? – upita ona s bišonom.
– Drži se, re na kemo i tako…
– Ma kako je sladak ovisti mali… Baš je lip…
– Evo, išli smo malo va šetnju aš je lip dan…
– Neka, pozdravi mamicu…
– Ću, hvala lipa…
Ode.
Društvo na tren zastane.
– Znaš, lipo nam je. Tu smo, svi četiri, pijemo kafe, hitili smo jednu banjadu…
– Ja, lipo nam je…
– Baš je lip ovaj dan…
– Tr neka tako i ostane.
– I moremo laprdat o udavima…
Muk.

Milan Zagorac: Baš me briga, zar ne?

Ivana Barković Bojanić, Park „Baš me briga“, ilustrirao Goran Kujundžić, Svjetla grada, Osijek, 2017.

Tema slikovnice naslova Park „Baš me briga“ Ivane Barković Bojanić jest na prvi pogled jedna obična stvar koju ćemo vrlo često smetnuti s uma ili smatrati dijelom svakodnevice, istovremeno je ne registrirajući jer nam se nalazi izvan spektra očekivanja, ispod radara, kako bi se reklo: priča je to o smetlaru Puljku i njegovoj metli Mici kao i parku za koji nikoga, osim njih dvoje nije briga. U biti, priča se zaista nalazi „ispod radara“ sve dok onim glavnim sporednim likovima (prolaznicima, dakle) ne dođe do grla zapuštenost, a (ponajprije vlastita) nebriga konačno prijeđu osobni prag i postanu, ako ništa drugo, onda ogledalo nas samih.
Naime, o čemu se radi? Ova je mala knjiga, opremljena toplim, jednostavnim i lako razumljivim ilustracijama zapravo priča o otuđenju modernog čovjeka od svoje okoline koju smatra samorazumljivom, štoviše, smatra je tek kulisom dok se stvari odvijaju same od sebe i kako treba: smetlar Puljko mete i održava s metlom Micom park, hrani patkice u jezercu, prolaznici prolaze, nehajno bacaju svoje otpatke u okoliš i jednostavno ih nije briga. Štoviše, prolaznici ove priče su otuđeni, nervozni, zanemareni i neugodni ljudi zadubljeni u vlastite brige, previše zaokupljeni nečim da bi se bavili jednom gradskom nebitnoćom kao što je to neki tamo park. Tu nastaje glavna peripetija priče: a što ako smetlar Puljko i njegova metla Mica stanu s poslom? Koliko će vremena trebati da se ovaj mahom nezainteresirani svijet, skice tipičnih gradskih likova, probude u svijetu koji je prljav, očajan, depresivan i neugodan za život? Koliko će vremena trebati proteći ne bi li svi ti likovi shvatili svoju ulogu u tome i postali više od epizodista, odnosno pravi glavni junaci priče o neposrednoj brizi za vlastiti park, grad, ulicu, okoliš općenito.
Park „Baš me briga“ stoga je istovremeno i etička i ekološka priča, ona govori o čovjeku koji je često nabusit i preponosan da bi se bavio onim oko sebe vođen mislima da „to mora netko drugi“, „nije to moj posao“ i konačno „baš me briga“ kao krajnji stadij jednog rasula zajednice koja više ne predstavlja grad i građanstvo, već amorfnu skupinu otuđenih pojedinaca koji mogu zanovijetati, ali ne mogu vidjeti svoju vlastitu ulogu u mnogim stvarima, pa tako ni u izgledu parka kroz koji svakodnevno prolaze. Park „Baš me briga“ je tako metafora otuđenja današnjeg čovjeka od svoje prirode, od nečega što ne doživljava i, da, točno, nije ga briga, no što s druge strane reflektira dominantno stanje uma. Utoliko je slikovnica Ivane Barković Bojanić primjenjiva na sve nas, sada, baš u ovome trenutku, iako je primarno namijenjena djeci predškolskog uzrasta. Ilustracijama prepunim dodatnih i skrivenih sadržaja Gorana Kujundžića ona će malom čitatelju-slušatelju biti pravi mali izazov i učenje o gradu, o onome što grad ima i nudi i o onome o čemu svatko od nas mora individualno povesti računa.
Također, Park „Baš me briga“ sadrži i važnu etičku komponentu, o dijeljenju, o međuljudskim odnosima, o odnosu prema okolišu, biljkama i životinjama, o podjeli rada, ali i našim osobnim odgovornostima i obvezama koje proizlaze iz života u tako kompleksnoj zajednici kao što je suvremeni grad.
Na kraju bih spomenuo jednu malu gestu koja je prije stotinjak godina bila posve uobičajena, no danas nema ni sjećanja na nju. Kvaka te geste je u spontanosti i kolektivnom činu, a koji se očito oblikovao jako dugo prije nego što je u modernom konzumerističkom dobu izumro kao relikt prošlosti. Naime, vrijedno je spomena, a povezano je i s ovom slikovnicom: na kraju godine, o velikim blagdanima, posebno oko Božića, građani bi na jednom lokalitetu u gradu ostavljali simboličke darove svojim komunalcima, između ostalih i radnicima gradskih čistoća, kao simbol zahvalnosti za usluge koja im se svakodnevno pružaju. Park „Baš me briga“ podsjeća upravo na to, i čini se da nije na odmet da i odrasli čitatelji pročitaju ovu opsegom neveliku, ali sadržajem jako značajnu slikovnicu.

Ilustracija: Goran Kujundžić, s naslovnice slikovnice

Milan Zagorac: Riječi

Priča je temeljna stvar, oko nje se sve, ali baš sve postavlja, multiplicira, mijenja, oblikuje. Većina toga nije svjesna, ali to je ona ista stvar kao što, primjerice, nismo svjesni svoga glasa pa bivamo samima sebi neobični, čak pomalo i neugodno iznenađeni kad se po prvi put čujemo. Kao što nismo svjesni niti svojeg stvarnog izgleda ili kakav dojam ostavljamo na druge. Dakle, nešto što smo mi sami, ne spoznajemo, nismo u stanju vidjeti – treba nam posrednik, nešto što nam doznačuje nas same nama samima.
Tako ne spoznajemo ni našu temeljnu narav, osim putem priče. U tom je slučaju priča upravo taj temeljni narativ svijeta. Ona je, u svojoj krajnjoj biti, otvor u našu svijest, u ono što sami sebi i drugima predstavljamo. Nema bitnije ni važnije stvari od riječi, jer se sav naš život sastoji ponajprije od njih, tek onda slijedi sve ostalo. Mislimo u pričama, djelujemo u pričama. Riječi su izraz naše naravi, riječi oblikuju naše svijesti, riječima volimo, mrzimo, lažemo, manipuliramo, riječima kao gradivnim elementima svijesti, pažljivo konstruiramo svoj svijet, a da gotovo nismo ni svjesni njihove težine. Stari su narodi bili svjesni te specifične težine riječi, štoviše, neke su jezike smatrali svetima, dostojnim komunikacije s numinoznim, dakle, Bogom, druge su smatrali vulgarnim. Ipak, riječi su uvijek bile posebno važne: od njihovog zvuka, skrivenih i manje skrivenih značenja, sadržaja kojima može dozvati dobre ili loše sile, do samoga grafičkog oblika, kod riječi je sve bitno i sve podložno novim i uvijek novim interpretacijama jer je priča ono što potiče nova i nova značenja. Priča se mijenja tijekom vremena, dobiva nove interpretacije, ponovno ponire, pada, uzdiže se, preoblikuje do neprepoznatljivosti i izvire opet negdje gdje se najmanje nadamo. Ona prenosi naša nadanja, želje, brige, strahove, frustracije, razgolićuje naše tajne. Ukratko, priča je temeljna narav svijeta, izvire u samome pupku naše prirode i završava u neodređenosti, negdje gdje nismo dospjeli, moguće da i nećemo, no kamo stalno težimo u svojoj potrebi. Priča je, dakle, iskaz samoga nemira. Sve suprotno od toga značilo bi da nismo ni živi.

Milan Zagorac: Disharmonija

Najveći nesporazum današnjeg čovjeka leži u disharmoniji između razumskog, čovjeka strogo uglavljenog u principe svakodnevne stvarnosti i onog drugog, čovjeka sna, organiziranog na principima mašte i ne-svijesti. Oba su ova čovjeka dio svih nas: ukoliko ijednog zanemarimo, naći ćemo se u strašnom procjepu individualnog iskustva koje će nas, beziznimno, smrskati. Ukoliko smo previše razumni, bit ćemo samo čovjek tehnike i pragme, no prisiljeni potiskivati lavu nesvjesnog s vrlo neočekivanim ishodima. Ukoliko smo previše u snu, jednostavno ćemo biti budala. Dakle, ovo vraća na prvu tezu: harmonija. Ona nam je nužna, ne bi li iz sebe izvukli ono najbolje, i to vratili svijetu nazad u onom obliku koji je svijetu u nekom času potreban. Postizanje harmonije je nešto drugo, no zasigurno će svako individualno iskustvo učiniti ako ništa drugo, do onaj jedan sitni vez u golemom goblenu postojanja.

Foto: Tamara Modrić

Milan Zagorac: Dužnosti

Tijekom života čovjek se hrva s nekoliko velikih tema i one nikada ne prestaju.
Prva je rođenje. To je šok od kojeg se manje-više nikada ne oporavimo. Napuštanje amnionskog raja u zamjenu za tvrdi, nemilosrdni svijet u kojem s vremenom sve moramo sami. I da, sve nešto moramo. Sve postaje dužnost, obaveza, rad.
Drugo je odvajanje. Moramo se naučiti odvojiti od materine sise, od roditelja, od partnera, na kraju i od samih sebe.
Treće je pobuna. Moramo se pobuniti protiv starih autoriteta, sustava, što je najteže, protiv svojih najbliskijih. To znači borbu i sukob.
Četvrto je ljubav. Teško je razumijemo. No ona je veća od života. Za nju smo spremni istoga časa poginuti. Ljubav i borba su naizgled u sukobu, ali se nadopunjuju. To je luda ljubav.
Peto je žrtva. Povezano je s prethodna dva. Ukoliko nismo spremni žrtvovati nešto blisko, kao da nismo postali punokrvni ljudi.
Šesto je spremnost na pomirenje. Ona proizlazi iz nadonosne vjere da je dobro ipak bez adekvatne alternative.
Sedmo je smrt. Koliko god je susretali, vidjeli i čitali o njoj, ne znamo ništa. Znamo samo da je ona neminovna i nepovratna i da uz postanak predstavlja mjesto na kojima sve čovjekovo znanje ne predstavlja ništa i u čemu smo svi jednaki. Ona je najsvetiji vrhunac čovjekova života, ne zbog kulta smrti same po sebi, već zbog misterija koji stoji iza nje. Mrtvi zauvijek žive s nama.
Konačno, osmo, život je u cijelosti misterij, a svijest je misterij u misteriju. Čovjekova je jedina dužnost spontano kročiti ovim životom i otkrivati taj misterij. Sve ostalo su zapravo nebitnoće.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Canovina grobnica u Santa Maria Gloriosa dei Frari u Veneciji

Sve, ali baš sve na toj grobnici govori o krugu života, o zmiji koja guta svoj rep prikazanom kao medaljonu u čijem je središtu umjetnikov profilni reljef. Sve je to o kotaču koji se nastavlja okretati, u piramidalnoj strukturi, o uznesenju u druge sfere po okončanju ovoga života koji od riječi postade tvar. Krilati lav možda na prvi pogled djeluje kao metafora evanđelista Marka, no zapravo znači onoga koji sada tuguje nad zatvorenom knjigom, glas u pustinji koji nužno najavljuje dolazak. Pored je ojađeni lučonoša; zatim, smrt s druge strane dostojanstveno nosi srce u urni, a personifikacije milosrđa i poniznosti (ili nade) idu za njom u mračni tunel… (Vaganje srca, zar ne, koje će pomoćnici očistiti od krivih informacija – negdje ovdje mora biti i skarabej?) Sve, baš sve na ovome mjestu u crkvi izgleda kao hram graditelja svemira.
P.S. Druga glavna Canovina grobnica je na drugom lokalitetu u Venetu, u Possagnu, umjetnikovom rodnom mjestu.

Milan Zagorac: Autentična slika odrastanja i promjene

Sonja Smolec, Marama s bubamarama, naklada Semafora, 2017.

Roman Sonje Smolec, već afirmirane književnice, napose za djecu i mlade, naslova Marama s bubamarama prati jednu običnu-neobičnu obitelj iz Zagreba koja biva prisiljena preseliti iz jednog dijela Zagreba (stare Trešnjevke, s kućom i vrtom) u stan u Novi Zagreb. Naravno, to preseljenje je bez obzira na to što je „samo“ preseljenje iz jednog dijela Zagreba u onaj drugi, ipak za troje djece (gimnazijalac Borna od 15 godina, dječak Damir od 7 godina i djevojčica Katarina od 6 godina), velika promjena puna novih izazova s kojima se moraju nositi kako svi zajedno kao obitelj, tako i sama djeca ponaosob. Mala Katarina, inače djevojčica s govornom manom, sprijateljuje se s Anjom, vršnjakinjom koja je uslijed komplikacija vezanih uz jednu neurološku operaciju, ostala oštećena vida, a za koju se kao jedina mogućnost izlječenja nudi skupa operacija u Francuskoj. Na temelju te međusobne simpatije dviju djevojčica s „manom“, nastaje prijateljstvo koje prerasta u zajedničko nošenje s problemima, a koji na neki način odražavaju ukupnu traumatičnost-izazovnost odrastanja, podjednako kao i samo preseljenje koje postaje inicijalna točka same promjene djece: njihovo je odrastanje, sazrijevanje i upoznavanje s vanjskim svijetom povezano s tom točkom promjene koje će autorica poput Sonje Smolec vješto povezati u radnju s kojom će se mlađi čitatelji lako identificirati, a odrasli će svakako dobiti vrlo lucidan uvid u kompleksan svijet suvremenog urbanog odrastanja.

Sonja Smolec radnju smješta u vrlo prepoznatljiv ambijent suvremene svakodnevice koja je sve samo ne lagodna: tata radi potkvalificiran posao, mama radi na aerodromu kao dizajnerica reklama, a djeca žive u maštovito-bajkovitom svijetu složenih odnosa (naravno, različitih potreba, shodno dobi) u kojima je obitelj središnje vezivno tkivo, organ sam za sebe koji mora odgovarati složenim situacijama u kojima se nalaze. Preseljenje je nužan motiv koji proizlazi iz egzistencijalnih situacija koje su, lančano, povezane opet s nedovoljno riješenim odnosima iz prijašnje generacije, a upućuje na prelijevajuće i prevladavajuće osjećaje zajedničkog integriteta i identiteta koji, barem iz dječje perspektive, predstavlja uvjet bez kojega se ne može. Bajkovita roditeljska kuća s vrtom mjesto je na koje se mentalno vraćaju, a oštro je kontrapunktirana novozagrebačkom naselju velikih zgrada u kojima zelenilo jedva održava privid veze s prirodom.

Pisana u formi brojnih dijaloga i neopterećena naracijom, ova je priča autentična slika odrastanja i promjene koja je nužna i koja predstavlja samo prvu točku u ukupnim promjenama kojima će glavni likovi (u ovom slučaju djeca) biti dalje izloženi. Radnja se sada premješta s obiteljskog gnijezda na stvaranje dubinske emocionalno-ljudske veze i potrebe za pomaganjem onome u potrebi, u ovom slučaju Anji, četvrtom glavnom dječjem liku i njezinoj potrebi za trajnim izlječenjem, a koje nas, ne i nužno, ali svakako navodi na to da će rasplet ujedno biti ljekovit kako za samu Anju, tako i za Katarinu, ali i za ostalu djecu – ona će asimilirati i ove vrlo složene sadržaje i nekako ih prilagoditi samima sebi, postat će otpornija, jača, spremnija za suočavanje sa životom, ma kakav bio.

Roman ispisan jezikom koji odiše svježinom i koji mladom čitatelju odašilje poruke o odrastanju koje nije nimalo lako (adolescentski problemi, obiteljski odnosi, odnosi braće i sestara, odnosi s prijateljicama) tako postaje još jedna točka domaće književnosti namijenjene mlađim čitateljima koji ima potencijal oblikotvorne literature bez zapadanja u patetiku i bez izbjegavanja tzv. odraslih i teških tema na način razumljiv i čitateljima koji tek po prvi put ulaze u svijet književnosti, ali i jedna vrsta literature koja će svakako pomoći samim roditeljima da se nose sa složenošću obiteljskih odnosa. Sonja Smolec je autorica koja jamči upravo to: pravo književno iskustvo uz zanatsku vještinu pisanja još su jedan važan aspekt domaće književnosti za djecu i mlade, a za koju bez imalo ustručavanja možemo u ovome trenutku reći da predstavlja zacijelo i ponajbolji, a moguće i najčitaniji žanr domaće književnosti u nas uopće.

Autorica će ovu priču, koja ponekad nalijeće i na složene životne situacije, poentirati na način da mladom čitatelju ostavi nadu i vjeru u život, pravdu i ljubav nepoljuljanima. Štoviše, Sonja Smolec će svim ovim životnim temama pristupiti na način da je to neophodan dio odrastanja, a bez zapadanja u patetiku i nedovoljno razrađene didaktičke epizode.

U tom smislu Marama s bubamarama predstavlja izvrstan roman za izborni lektirni naslov u osnovnim školama (od 5. do 8. razreda), a u određenom je smislu koristan vodič i roditeljima koji se odjednom, suočavaju sa stresovima odrastanja vlastite djece, a koja će, nužno, stvarati vlastite životne puteve, unatoč roditeljskim naumima.