Arhiva oznaka: Milan Zagorac

Milan Zagorac: Komunikacijska buba u srcu

Naslovnica hrvatskog izdanja romana K Toma McCarthyja

Tom McCarthy, K, OceanMore, 2012., s engleskog preveo Dean Trdak

Nakon što sam prije otprilike godinu dana pročitao roman Ostatak Toma McCarthyja, naravno, s nemalim kašnjenjem od 8 godina od prvog objavljivanja u Hrvatskoj (OceanMore, 2008.), moram priznati da mi se kao temeljni problem knjige pretpostavio upravo naslov. Zašto, zaboga Ostatak (Remainder), a ne Podsjetnik (Reminder) jer sadržaj sugerira da se glavni junak bori s izostankom cjelokupne slike iz memorije, s nečim što bi ga trebalo podsjetiti na to tko je zaista, na njegov stvarni identitet, a koji bi, navodno, mogao prizvati svojom kompulzivnim radnjama. Naravno, sve veći zahtjevi glavnog (anti)junaka Ostatka za adrenalinskim podražajima ukazuju da je tu riječ o nečemu drugome, ne samo podsjetniku, no pustimo sada te spekulacije na stranu, naime, to je i cilj Toma McCarthyja – ostavlja nas s ostatkom.

Potvrda namjernost odabira naslova Ostatak zapravo mi je nadošla tek nakon čitanja druge knjige, romana K. Tu se shvaća da se zaista radi o ostatku, o talogu, o onome što je Pynchon detektirao, a taj je ostatak nastao zbog sloma komunikacije uslijed prezasićenosti sadržajem što uzrokuje evidentnu zbrku i vodi prema kaosu, bilo da se radi o vizijama uzrokovanima halucinogenima, bilo da se radi o vrućici, bilo da se radi o tehnološkoj prezasićenosti svijeta, a koja se u McCarthyja ostvaruje u gusto pisanom proznom pismu (uz napomenu da se McCarthyja čita s lakoćom), s bezbrojnim labiritničnim rukavcima, hermetičkim aluzijama, gotovo posvemašnjim izostankom simpatije za glavnog junaka Sergea Carrefaxa (kako autorove tako i prilično očekivano čitateljeve), koja nužno vodi do spoznajne kvake koja otvara vrata univerzalne komunikacije – po septičkom šoku, nešto slično Kamovljevskom konceptu “ja nisam ja”, ali danom iz trećeg lica – sve je povezano sa svime, ne postoje prošlost, sadašnjost i budućnost i da, ljubav je ključ, no ona je obavijena beskrajem mistifikacija koje, moguće, naslućujemo, no ne uspijevamo ih doseći. Ljubav nam ostaje stalno skrivena.

O čemu se uopće radi u romanu K (izvorni je naslov C)? Riječ je, ukratko, o obiteljskoj drami, bildungsromanu, romanu lika, špijunskom romanu (zapravo, žanru sui generis) koji prati Sergea Carrefaxa od njegovog rođenja, preko odrastanja na obiteljskom imanju na kojem svi sudjeluju u golemim društvenim (škola za gluhonijeme) i prirodoslovno-matematičkim te tehničkim eksperimentima, sve skupa prožeto optimističnim duhom novog tehnološkog doba. Zatim radnja prati Sergeove tinejdžerske pomutnje u nekom srednjoeuropskom Badu, zacijelo Karlovym Varyma; zatim dolazi Prvi svjetski rat gdje mladi Serge biva regrutiran u zrakoplovstvo i veze, nakon toga slijedi dio povratka u lude dvadesete u London gdje dane provodi između razmišljanja o bitima komunikacije, spiritističkih seansi, razuzdanih predstava i performansa, mijenjanju fakulteta i, jasno, vrlo ekstenzivnog uživanja u halucinogenima. Zatim radnja seli u Egipat, najprije Aleksandriju, a potom u Kairo sve do doline kraljeva uz Nil gdje ujedno doživljava i svoj vrhunac.  Kao što rekoh, naizgled bildungsroman. No, ipak i malo više. Zapravo, puno više.

Pozadina romana jest bijeli šum civilizacije, vrsta primordijalne komunikacijske juhe. Ova je komunikacijska zbrka, odnosno prezasićenost dana u probavnim smetnjama glavnog junaka (opstipacija kao metafora nesposobnosti organizma da se sam čisti što posljedično vodi prema samotrovanju), incestu (nije slučajna količina aluzija na bratsko-sestrinsko seksualno sjedinjenje kao temelj kozmogonije, poput Izide i Ozirisa), hipnotičkom transu, komplotu svjetskih razmjera cijelog niza navodno skrivenih skupina, a koja se očituje u općoj paranoji u kojem se ne zna tko povlači konce. A sve to kulminira za književnost zapadnog kruga kardinalne 1922. godine, one kada su objavljeni i Uliks i Pusta zemlja i kada je Kafka još bio živ. Kafka je još jedan K (doduše na hrvatskom) čija je halucinantna vizija sina-brata (Preobražaj), u obliku gamadi (originalni naziv djela) zapravo nedostojna čak i za žrtvovanje dok ga se najbliži konačno ne oslobode, zapravo metafora otuđenosti današnjeg čovjeka. Komunikacija, uz izostanak ljubavi, nije moguća, mogao bi biti jedan koncept koji se nadaje iz općepoznatih zakona termodinamike o nemogućnosti postojanja perpetuum mobilea I. i II. vrste.

Serge Carrefax i njegova sestra Sophie nisu nimalo slučajan par: oni su u svojevrsnom “suicidalnom paktu” koji ima viši cilj i smisao, naime, nadrasti čovjeka-u-tehnologiji (faustovskog), nešto s čime su i sami opsjednuti, no u potrebi da se oslobode toga i postignu što veću autentičnost. “Slučajnost” Sophienie “samožrtve” (samoubojstvo otrovom po otkriću seksualnog iskustva i po predosjećaju, auri Prvog svjetskog rata – usporedi slično iskustvo kod Junga!) kao i njezino ime, naslućuju trag ljubavi, one božanske, one toliko velike “lude ljubavi” (manikos eros),  koju može otjelotvoriti samo Bog/Pleroma, ali ne i “njegova” stvorenja nižega reda koja mogu samo padati u sve dublju i grčevitiju patnju ukoliko tu “ludu ljubav Boga” nisu u stanju sublimirati i prenijeti u materiju i samim time klesati njegovo lice u zemlji, krvi, mesu, kostima (C kao ugljik, odnosno temeljni element života) i komunikaciji (C kao communication) u zajednici (community). Kratko i jasno, ukoliko Sofija nije u stanju postati Spasitelj materije i psihe kojom vlada Demiurg i to putem Objave (komunikacije), ona je neuspjela, unatoč plemenitosti prvotne namjere. Ne bih želio spoilati, no ključna scena se odvija na višeslojnom, moguće i lažnom groblju staroegipatskom nalazištu, nekoj vrsti smetlišta generacija.

Tu je i odgovor na ranije spomenuti roman Ostatak – on se krije u romanu K – a zapravo je riječ o autentičnosti, koju suvremeni mag-čarobnjak, dakle, znanstvenik, provodi na samome sebi ne bi li se uspio osloboditi faustovskog zagrljaja civilizacije prosvjetiteljstva-modernizma-postmodernizma.

Kao i Pynchon, McCarthy je duboko uronjen u meta-stvarnost, u stvarnost onkraj one vidljive, koja, iako škartira svoj ostatak-talog, stvarajući slojeve i slojeve civilizacijskih i uglavnom sve manje razumljivih iskustava, nije svjesna svoje vlastite prorečene propasti (notorna Propast Zapada Oswalda Spenglera, Der Untergang des Abendlandes, također objavljen 1922.) u koju bezglavo srlja unatoč maloj manjini koja je nastoji denotirati i samim time pozicionirati čovjeka izvan već postojećih koncepcija magijskog, apolonijskog i faustovskog.

“Tajne srca”, kako ih naziva Laura, naizgleda sporedna junakinja romana K (Ka kao duša po staroegipatskom vjerovanju, jedan od dijelova cijele duše, a koja transmigrira tj. seli), predstavljaju ono što dolazi pred Anubisa na vaganje srca koje mora biti lakše od pera. To jest, vaganje misli i osjećaja. Ovo je zapravo centralno mjesto romana: mjesto koje obećaje stalni krug rođenja, života i smrti te ponovnog uskrsnuća. Gnostičko pjevanje, zar ne? Ili barem tako zvuči.  Kako bilo, tajne srca su “neprijavljena djela pokojnika, tajna povijest i grešna savjest” koje su bile upisane na skarabeja (kao nositelja informacije) i stavljene na mjesto srca. Zapisana povijest, skarabej, tu je paradoks, “uskraćuje vitalne informacije čak i kad ih bilježi” i reproducira, a pokojnik tim načinom “priznanja” dobiva mogućnost novoga uskrsnuća.

Konačno, pred sobom imamo “jedan od onih romana” ili “jednog od onih autora” koji nemalo denotiraju kompleksnost današnjice, pa makar govorili o romanu smještenom radnjom prije sto godina. Uz, jasno, nemali ostatak nerečenoga ili zatajenoga koji nam ostaje za naše vlastite misaone eksperimente. U svakom je slučaju McCarthy svakako “jedan od onih”.

Ilustracija: Detalj prizora vaganja srca, Huneferov papirus

Milan Zagorac: Omjeri i doze (i ponešto otrova)

Recenzija za sada još uvijek neobjavljene knjige Antonije Padovan Kralj
Dok je u prethodnoj zbirci pjesama Prašnjavim stazama mlada autorica Antonija Kralj tek krenula u istraživanje alkemije riječi, u ovoj su zbirci znakovitog naslova već definirane granice istraživanja: omjeri i doze pokusa su već tu, pa iako će autorica reći „jebe mi se“, najvjerojatnije to nije iskaz nehaja, nego je prije odraz nemoći pred lažljivim i nestalnim značenjima riječi, pred neprekidnom prelijevajućom metaforom sadržaja koji se zrcali kao dugački monolog. I to ne bilo kakav, nego ženski monolog, prava mala čarobnjačka/vještičja škrinjica znanja koja se otključava tek kada je kontekstualiziramo, kada shvatimo da je Antonija upravo to, čarobnica (Kirka) na svojem pomalo osamljenom otoku usred mnoštva. Tako će nam značenje uvijek kliziti iz ruku, nećemo se uspijevati trajno uhvatiti ni o što, već će se u sljedećem koraku uspona učiniti da je riječ o utvari koja je „san u snu“, nedohvatna smisaona varka koja će nas čas navesti na to da pomislimo da je riječ o ljubavnoj egzaltaciji, čas o (s)misaonoj igri na koju nas je vješto navela. Priča tako postaje sama stvarnost, odnosno stvarnost priča: Izmislimo li dovoljno priča / možda se uspijemo izgubiti / i počnemo gutati laži k’o istine, / primat batine k’o utjehe. / Budnost nakon buđenja / izgubljena u snu tuđeg sna, / bezobrazna umiljatost podlosti, / novoumiruća dijagnoza / preispitanih krivih slabosti.
ili: Gle pukotine / na našim shvaćanjima! / I šire se njeni krakovi / k’o kuga i kolera. / Buđenje? Ili još jedna / masovna zabluda. / I kud ćemo sad? / Proći kroz nju / u dubine nepoznatoga, / jer ne znamo, / možda je iza provalija / a možda utopija. / I kojim putem? / Šutnje ili kaosa? / Pa umjesto naprijed / možda na početak; / natrag u ništa
Nije ovdje riječ o poeziji koja je izraz samo mladenačke zadivljenosti veličinom, važnošću riječi, ima tu mnoštvo toga što će nas podsjetiti na gnostička pjevanja, na zen, na promišljanja o praznini i punini, na nešto što se manifestira baš onako homeopatski tek u pravim dozama i omjerima (pa i u onome što doživljavamo kao svakodnevicu) koliko ih god autorica deklarativno odbacivala: Zato što ne volim omjere, / to ljuti te… / Preslana juha, / preljut bolognese… / Neslano meso, / pregust bešamel… / Zato što ne volim pravila, / ne poštujem odredbe / i ne jebem omjere. / Meni svejedno je / kako ispadne… / Slatka i kratka, / jaka ili mlaka. / Kava je kava. / Jebeš omjere.
Kao svaka alkemija, i ova Antonijina mora proći svoje krize i padanja, e da bi došla do uzdizanja, do uskrsnuća, do bijeloga i crvenog, unatoč tome što se sve to skupa čini poput „halucinogene melankolije“ (fantastičan kratki opis depresivne epizode) koja nije nimalo bezbolna za subjekta, u ovom slučaju hipersenzibilizarnu pjesnikinju: Trenje… Treperenje… / Kako to da opišem. / I zašto uživam u tome / to najviše brine me. / Nova psihička deformacija, / uvijek nalik na pogled u smrt, / na korak od ruba… / Istodobno ekstaza svih osjeta. / Pa stanem… i prepuštam se / kao u vrtlog vlastitog osvrta / na sve izmorene organe i stanice. / Kao da me izdaju… / Polako u svakom titraju. / I nije to srce, / nije to ni disanje… / Nisu ni anđeli čuvari što tješe me. / To je moje vlastito umiranje. / Da u ekstazi / uvijek iznova uskrsnem.
U svojoj novoj zbirci Antonija Kralj nam se predstavlja zrelije no u prethodnoj, još više je njezin narativ oslonjen na prepoznatljivo e da bi izložio apstraktno, a sve kako bi otvorila put svojem čarobnjačkom opitu koji će, uz malo sreće, naići na svoje sudionike, suradnike, na one Odiseje koji će se odvažiti zaći pod zakrito, skriveno, prekriveno značenjima riječi koje su, ako ništa drugo, onda barem nestalne.
Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Ne, to nije priča o uspjehu…

… nego je to priča o upornom, dosljednom i entuzijastičnom radu na temeljima koji su prethodno bili sprženi do golih kosti i od kojih uglavnom nije ostalo ništa. Danas, o tome ne treba previše govoriti, u drugim se dijelovima Hrvatske, a i šire, govori o “riječkoj književnoj priči”, pa čak dolaze i neke tvrdnje da scena “nikada nije bila življa” i sukladno tome uspješnija. Djelomično se slažem s time, kao što moram istaknuti da postoje i određena osporavanja koja dolaze iz same “riječke književne scene” oko koje se stvorio “određeni šušur”, a koja je, po prirodi stvari, prepuna unutarnjih trvenja. No to je više “pluralizam samoupravnih interesa”, štono bi se reklo za demokraciju u bivšem sustavu, no nešto što bismo mogli nazvati ozbiljnim osporavanjima. Osim toga, taj je pojam “riječke” scene pomalo izlizan, pa mi ga je gotovo nemoguće kontekstualizirati: ljudi neprekidno mijenjaju svoje adrese, neprekidno putuju, same se literarne jezgre nalaze, u biti, u virtualnom oblaku koji možemo nazvati “Rijeka”, a koji je istovremeno fizički razbacan u 12 vremenskih zona i 120 klimatskih područja. Kratko i jasno, “difuzna književna Rijeka”.

Istina je da autori mlađe generacije “difuzne književne Rijeke” napokon dobivaju svoje prve knjige, dobivaju respektabilne nagrade i stipendije, imaju mogućnost objaviti na cijelom nizu portala, neki čak realiziraju i rezidencije u stranim zemljama, neki završavaju postdoktorske humanističke studije u nas i inozemstvu, dobivaju svoje prve osvrte, sudjeluju u golemim kulturno-infrastrukturnim projektima vezanim uz EPK, i zadnje, ali ne i najmanje važno, između ostalog, imaju platformu zvanu Ri Lit koja, unatoč najmračnijem trenutku godine kada se odvija Noć velikog čitanja (zadnji četvrtak siječnja), ipak okuplja dvjestotinjak vjernih pratitelja, gotovo bih se usudio reći pa grupija… No, književna scena u nas ne pozna taj pojam, pa nećemo tako niti govoriti.

Da, donekle su u pravu ovi iz osporavateljske skupine, naime, nedostaje “jakog izdavača” koji bi bio centar zbivanja, kao što možda nedostaje i “jakih autorskih imena” i još jačih “generacijskih (da ne kažem “mitskih”) djela”, no je li to uopće potrebno? Danas, u vremenu kada se posve legitimno postavlja pitanje je li umjetnost nešto što je namijenjeno zajednici, ili je samo akt pojedinca, nastaje li umjetnost u zajednici ili je li umjetnost predviđena za transformaciju zajednice ili samo pojedinca ili je sve skupa samo odraz procesa, malo je preuzetno govoriti o tome da nema djela koja bi odražavala ovako složene procese u kojima je podjednako važno kako djelo tako i njezin nastanak i kontekst. Je li tada potrebno graditi neke nove književno-izdavačke Agrokore? Jamčim da je 3/4 hrvatske nakladničke scene ništa drugo do mikroagrokor, no očito je riječ o premalim brojkama da bi ikoga za to bilo briga.

Dakle, djela ima, ljudi ima, čitatelja ima, no tu dolazimo do drugog nedostatka, a to je sama struktura društva koje je, eto, centralizirano, pa ako ste pisac iz neke sredine (možete što se toga tiče biti i iz centra Zagreba!) koja nije prijateljski-obiteljski-kako već vezana uz medijske i financijske superstrukture, tada ni ne postojite (mislim na sveprisutno Ministarstvo kulture i HRT, odnosno velike medije). No, već su društvene mreže načele taj anakroni konstrukt same po sebi, a usput su otvorile hrpetinu novih pitanja, a koja ipak nisu predmet ovoga posta.

Na kraju, osporavateljima “riječke priče” ipak treba dati malo jasniji kontekst, a koji ili ne poznaju ili ne žele poznati ili ga, svjesno ili nesvjesno, u potpunosti zanemaruju. Naime, nije “riječka književna priča” nastala nekim prirodnim slijedom gdje je jedna ranija generacija utrla zdrave i razumno utabane putove razvoja književnosti i izdavaštva, već se, nažalost, dogodila ona edipovska situacija “miči mi se s puta”.  To je trajalo, dugo, predugo jer dok su stari patrijarsi riječke književne kulture konačno odlučili na taktički uzmak, iza sebe su uglavnom ostavili spaljenu zemlju pokidanih društvenih veza, nestabilne ili nikakve, zapravo gubitaške financijske podloge, nepostojeće ili stravično zastarjele medijske strukture koje bi to podupirale, godine i godine čamljenja u kojima se govorilo o svega nekoliko lica, no čiju vrijednost ničime ne osporavam. Zar je to trebalo biti nešto na čemu bi mogli stajati čvrsti novi temelji, neka ramena divova na kojima bismo stajali? Ne, ostala je, kako rekoh, spaljena zemlja, neplodna, jalova, mrtva, bezidejna…

Ako se ikako može nazvati riječka scena u ovome trenutku, to je “embrionalna faza”. Svi znamo da je moguće da prestanu “embrionalni okucaji”, ali barem ostaje zadovoljstvo da se nešto pokušalo. Sve ostalo, a što osporavatelji nastoje istaknuti kao “vrijednu i slavnu prošlost”, bilo bi uzaludno trošenje vremena, nevrijedno truda i, jamčim, bez ikakve težine do provincijske mlitavosti, zgurenosti, obične pasatističke melankolije uz mrvicu nepotrebnog općepoznatog hrvatskog jala.

Foto: Carmela Žmirić Perica

 

ART KOKTEL

Art koktel u Sisku – događanja u sklopu Noći knjige

Siscia Jazz Club, 21. travnja 2017. godine u 19:30

Poezija je među nama. Sve glasnije kuca na naša vrata, sve češće dobiva odobrenje za ulazak u naše domove, a naši domovi su naša srca. PS portal prati stvaralaštvo i djelovanje hrvatskih poeta i prozaista, ujedno umjetnika iz regije, pa i šire.

Ove godine u sklopu „Noći knjige“, a u suradnji s Siscia Jazz Klubom Damira Kukuruzovića i pjesnikinjom Majom Šiprak, PS portal organizira večer poezije pod nazivom Art Koktel.

U programu će sudjelovati pjesnikinje i pjesnici: Aleksandar Marković, Slobodanka Boba Vuić, Branko Tompić, Davorka Črnčec, Daria Lisenko, Igor Petrić, Ines Kosturin, Jurij Lisenko, Maja Šiprak, Majda Fradelić, Milan Zagorac, Nerina Sarkotić, Ratko Bjelčić, Siniša Matasović, Sonja Smolec i Žarko Jovanovski. Za glazbeni program pobrinut će se Duo List (Vrba i Žare), te polaznici sisačke Glazbene škole Fran Lhotka, dok će moderatori programa biti Maja Šiprak i Mario Lovreković. Cijeli događaj podržavaju: portal „Književnost uživo“, e-časopis „Kvaka“, portal za književnost i umjetnost „Metafora“, što PS portalu donosi novu suradnju s onima koji također žive za umjetnost i pisanu riječ.

Art Koktel je prvenstveno osmišljen kako bi zadovoljio ljubitelje poezije u gradu Sisku, na čemu ćemo ustrajati, mada se od cijelog projekta može očekivati i puno više. Nešto ranije smo izjavili kako su Maja Šiprak i PS portal postali dobri prijatelji, ovo je samo dokaz  o istinitosti naše tvrdnje.

Svi gosti pjesnici doživjet će osobnu promociju idućih dana, stoga pažljivo pratite portal i Facbook stranicu.

Očekujemo Vas u Siscia Jazz Clubu 21. travnja 2017. godine u 19:30 sati!!

Dobrodošli!

Milan Zagorac: S obje strane ogledala

Naslovnica romana Sonje Smolec Moja sestra Sarah

Sonja Smolec, Moja sestra Sarah, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2015.

Dragi mladiću tvoju šalu znam.
Kamen može rasti bez kiše ili snijega.
Ljubav može gorjeti beskrajnim godinama.
Srce može plakati bez prolivenih suza.

(Tum balalaika)

Pa iako sam poznavao rad Sonje Smolec i prije čitanja Moje sestre Sarah, autorica mi je ovom knjigom priredila nekoliko manjih iznenađenja. Prvo je bilo da sam očekivao jednu “standardnu” (što god to podrazumijevalo) obiteljsku priču o odrastanju, naravno, danu iz meni do sada nekog nepoznatog kuta, da bih odjednom shvatio kako se radi o fantastičnoj knjizi o odrastanju, i to u oba smisla te riječi “fantastično”: fantastično u smislu kako je Sonja Smolec uspjela napisati roman koji se bavi jednom naizgled svakodnevnom obitelji i odrastanjem njihove kćeri Sofije i da, fantastičnom u onom drugom smislu, da je riječ o prozi koja je žanrovski barem djelomice fantazija, iako, kada se radi o dječjoj imaginaciji moramo računati da je ta opna između fantazije i stvarnosti prilično fluidna i da ćemo se, to znamo iz životnog iskustva, susresti s bezbroj “dječjih” imaginarnih likova ispod kreveta, iz ormara, iz šume ili jednostavno iz mraka. Uostalom, cijela nam je ova knjiga, čas s ove ili one strane ogledala, upravo dokaz te relativne stvarnosti.
Drugo iznenađenje, kad sam već shvatio da se radi o fantastičnoj prozi (iskreno, nisam se opterećivao opisima ili recenzijama knjige prije čitanja, a što običavam raditi) bilo je – pa nije valjda riječ o dybukku? – demonu mrtvih, odnosno zloduhu koji opsjeda žive jer je ostao zaglavljen u međusvijetu. Nemojmo smetnuti s uma da je radnja romana situirana u jednu suvremenu zagrebačku židovsku obitelj punu privatnih i kolektivnih sjećanja, tajni i briga koja stanuje u staroj kući na padinama Medvednice. Već je to samo po sebi zanimljiv moment i svakako bi zahtijevalo posebno čitanje. Kako sam s čitanjem napredovao, dobivao sam i neke nove potvrde – naime, Sonja Smolec brojne elemente što religijske, što folklorne židovske tradicije vrlo vješto, rekao bih čak nenametljivo i nevidljivo ugrađuje u tkivo romana tako da ih čak nismo niti svjesni – no pomalo prema sredini i dalje prema kraju shvatih da je riječ ipak o mojoj čitateljskoj zabludi kada sam Saru protumačio na taj način. Ne, nije riječ ni o kakvom zloduhu, upravo suprotno, prije bih je nazvao “dušom-učiteljicom” naše Sofije. I tu je upravo ono što će čitatelja, i to ne samo mlađeg, privući ovom romanu: odrastanje djevojčice Sofije i njezine imaginarne/stvarne sestre Sarah dani su zanimljivom radnjom obavijenom velom misterije, a koja ponajprije prati njihove međusobne psihološke odnose, pa onda i odnose unutar obitelji, i tek tada šire zajednice (primjerice, dio je radnje smješten upravo u vrijeme pristupanja Hrvatske u Europsku uniju) s bezbrojnim meandrima s obaju strana zrcala ili slike, u ono magijsko, u svijet mašte, koji je istovremen i paralelan s našom, naizgled čvrstom i neospornom stvarnošću.
Zapravo, Moja sestra Sarah obiteljski je roman o odrastanju djevojčice Sofije koja pod utjecajem djeda razvija živu znatiželju valjda za svime mogućim na svijetu, provodeći puno vremena s njime u velikoj kućnoj biblioteci. Iako su i mama (liječnica) i tata (nastavnik) bitni likovi i svaki na svoj način važni za samu radnju i karakterizaciju Sofije, tu je svakako kao neprisutan, ali važan lik i već pokojna baka koja je bila slikarica (je li to bila ona linija po kojoj je Sofija povukla taj talent za magijsko?) te Sarah, postojeća-nepostojeća djevojčica, sestra blizanka koja je umrla u prvoj godini života i čije postojanje Sofija (njoj do tada, a i kasnije zatajeno) slučajno otkriva jednoga dana kopajući po škrinji skrivenoj negdje na tavanu.
To otkriće pokreće magijski mehanizam koji prije nekoliko godina umrlu Sarah vraća iz međusvijeta u ovaj naš svijet, u kojem se između sestara razvija vrlo intenzivan odnos u kojem se one onako blizanački “šale” s roditeljima, nastavnicima, liječnicima i prijateljima (i ne-prijateljima) u gotovo beskrajno produženoj igri zamjene uloga, a koja nikada ne staje. Međutim, Sarah nakon nekog vremena nestaje, da bi se, godinama kasnije, sada već gotovo-pa-djevojka Sofija ponovno susrela s njom, naravno, opet privučena važnim događajem u obitelji, rođenjem brata Aarona. No, svijet igre iz djetinjstva sada je postao ipak nešto kompleksniji, odnos Sarah i Sofije sada bi se mogao nazvati igrom mačke i miša, odnosno dobre i zločeste sestre, one dobre curice koja je odana obitelji i brine za njezinu dobrobit te se boji za svojega brata (Sofia) i one mlade, buntovne, snalažljive, one koja će se snaći bez obzira na sve okolnosti (Sarah) te uvući u kuću baš na način prepredene lukavice. No, ono što ih povezuje je osjećaj jednosti i međusobne ljubavi i povezanosti koji će na kraju dovesti i do stvarnog završetka magijskog djetinjstva.
U biti, na stranu sve, a da niti ne kvarimo čitateljima zadovoljstvo, ovo je baš ona prava priča o našim skrivenim i vanjski vidljivim identitetima, o onome što čak i da kažemo možda nam nitko ne bi povjerovao, ali i o tome kako nas obitelj čini istovremeno ranjivima, dajući nam istovremeno i sigurnost, i kako je samo odrastanje jedan dug i ne odveć lagodan proces u kojem se spone odanosti i ljubavi prelijevaju iz onih registara dječje igre u registre odraslosti obilježene neprekidnom brigom. Da, upravo to, Moja sestra Sarah priča je o tome kako će djevojčica Sofija na kraju postati djevojka Sofija, a Sarah, postojala ili ne postojala, uvijek će biti dio njezinog sjećanja i načina na koji se nosila sa svime što je život nosio, odnosno, možda još i važnije, što će tek nositi.
Moja sestra Sarah izuzetan je roman ponajprije pogodan za mlađe čitateljice (i čitatelje), ali svaka preporuka i odraslima: naime, dijete u nama nikada ne nestaje, pitanje je samo kada i kako ćemo ga ponovno otkriti.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Nakon više od 1000 postova

Zacijelo bi čovjek pomislio da smo pametniji, brži, bolji i vještiji i da nam je čitanost poletjela u nebesa. Dobro, svakako smo mudriji, svakako bolje, brže i efikasnije odabiremo materijale koje ćemo objaviti, svakako ih brže obrađujemo kao što i vrlo uredno uspijevamo realizirati  zadatke koje smo si sami zadali: četiri sezonalna broja, predstavljanja autora, nastavci plodonosnih suradnji, traženje novih i uvijek novih tema i suradnika, poticanje novih sličnih platformi… Jer u ove se tri-četiri godine pokazalo nekoliko stvari: “tko stane, nema ga” i druga, na razini još jedne možda i ofucanije fraze, “nema te na fejsu, nema te nigdje”.

Kako bilo, čitanost nam raste, polako, ali sustavno i s mjerom. S početnih manje od stotinjak na dan tijekom 2014. godine, pa uz posrtanja s pitanjima poput “koliko postova na dan”, “na tjedan”, “na mjesec”, “kakvih postova”, “na koji način”, “u koje dane”, “boostati ili ne”, pa uz servise stranice tijekom 2015., od 2016. pa do današnjeg trenutka bližimo se solidnih dvjestotinjak posjeta dnevno uz postojani rast. Možda ćemo za dvije godine govoriti i o tristo-četiristo posjeta na dan, što je za jedan primarno književni portal prilično dobro, ako uzmemo u obzir činjenicu da nikada, ali podcrtano nikada, nismo hvatali neke hajp teme niti umjetno gradili publiku, nikada nismo težili ni tražili instant popularnost niti se posvećivali “glumljenju veličine”, nikada nismo frizirali podatke o svojoj vidljivosti i dosegu, kao što nikada nismo zatvarali vrata bilo kojoj skupini autora ili čitatelja, a često se te dvije skupine međusobno prožimaju i čine isto tijelo. Štoviše, možda smo baš svojim djelovanjem ohrabrili neke da se autaju, možda smo pomogli nekima da se mogu usporediti i objaviti po prvi puta, što im na stari način ne bi bilo tako jednostavna misija, možda smo mnoge naučili temeljne stvari vezane uz izdavaštvo, ponajprije ono književno. Ali ono najbitnije, pokazali smo da književnost može živjeti i izvan knjižnica, a da je mogu stvarati i ljudi koji nisu samop(r)ozvani arbitri elegancije novoga vremena… Kratko i jasno, uspjeli smo, ako ništa drugo, “spasiti” književnost od njezine fine, ugodne eskapističke ladičice negdje po strani društva, nikome na putu, a ovisnoj o (zastarjelim) financiranjima i ukusu (često samoproglašenih i prilično nekvalificiranih) autoriteta, a da se nismo pretvorili u nešto sasvim drugo, news ili lifestyle portal.

Ovo je bio baš jedan permanentan, sustavan, svakodnevan rad koji podrazumijeva kontakte s afirmiranim, neafirmiranim, mladim, starim, srednje starim, iskusnim, neiskusnim, ukratko autoricama i autorima svih mogućih afiniteta, sklonosti, ukusa, stilova, tematskih preokupacija ili, nije nevažno, istinskih namjera što žele s književnošću uopće reći ili postići.

A to samo po sebi predstavlja rad s ljudima: kao jedna vrsta rada-u-nastajanju-u-virtualnoj-zajednici, nešto što nismo nikada do kraja definirali, čemu nikada nismo dali konkretno ime, no svakako smo postavili visoke ciljeve: predstaviti nove ljude i iznjedriti s godinama nove narative koji, u svojoj biti, predstavljaju naš zajednički suvremeni koine. A za dobronamjernog čitatelja-gledatelja postavili smo, ako ništa drugo, onda barem fresku jednog vremena sa svim njezinim prednostima i bremenitostima, složenu književnu sliku početka 21. stoljeća u novome mediju.

Nakon nešto više od 1000 postova na stranici, nakon 800 autora koji su prošli projektom Književnost uživo, nakon barem 10.000 spominjanja u medijima, nakon 15 brojeva časopisa, nakon više desetaka predstavljanja u zemlji i inozemstvu, nakon što su brojni autori ovdje stekli svoja prva objavljivanja, a danas sustavno objavljuju u mnogim časopisima ili su se čak i oknjižili, nakon što smo dobili solidne inozemne potvrde kao i otvorili puteve novih suradnji te, konačno, nakon što sve brojke ukazuju da stvar ima smisla (da, na kraju se mnogo toga svodi na brojke!) jer očito postoji potreba, ne preostaje nam ništa drugo nego da se kao u onoj staroj dobroj zen priči “potrudimo još tri puta više”.  Zar uopće postoji neka druga opcija?

Foto: www.pexels.com