Arhiva oznaka: Milan Maćešić

Milan Maćešić: Ancient rock

Antikvarijat nosača zvuka „Ancient rock“ nalazio se na zagrebačkom Pigalu (Gajeva) na broju xp, između buregdžinice „Zeus“ i salona ljepote „Hera“. Vlasnik, prodavač, otirač i probirač svojih mušterija imao je i malu nezavisnu nakladničku tvrtku istoimenog naziva. Bio je to, što reći, freak iz My generation, pjesme preteče svekolikog evanđelja rock nereda (punk).
Te večeri baš je gledao nešto apsolutno bezvezno kroz izlog radnje gotovo ne primjećujući ulične dame bez kamelija i bisernih naušnica koje su neumorno špartale gore-dolje, kad u radnju uđe odnekud mu poznata faca.
– Long live rock’n’roll – pozdravi rukom alla Napoleon ili alla Franjo Tuđman, pomisli gazda, bilo kako, bilo alal mu vjera.
– Hey, hey, my, my… – otpjevuši.
Odnekud poznata faca se nasmije i pomisli da ipak nije pogriješio odlučivši se posjetiti ovaj neobični dućan i njegova apsolutnog vlasnika koji je, koliko maloprije, baš to i bio… gledajući nešto apsolutno…
– Vi objavljujete obrade pjesama i albuma drevnog rocka? – upita ga odnekud oznata faca s neobičnim akcentom s obzirom na svoj fenotip, pojavu i najavu. Naime, zvučao je apsolutno južno, ali zapadno južno, ne istočno. „Koji je sad ovo vrag“, pomisli apsolutni vlasnik. Nije li to onaj, ma da on je, sto posto. Lice, perika, visina, tj. nizina, odjeća.
– Uglavnom, odnosno isključivo – izgovori podozrivo gazda gledajući ga ispod oka, a svisoka.
– Odlično! Pretpostavljam da znate tko sam ja i što sam do sada objavio. Međutim, ja vam nudim jedan projekt, antirock šok-projekt kojim jamčim trostruku platinastu prodaju – sevdalinke, starogradske i tzv. narodnjake, ali ne ma koje, nego one prave, napredne!
Vlasnik ga je sada promatrao još podozrivije stvarajući u svijesti prve obrise skice ovog čudnog svata.
– Interesantno – dometne vlasnik „Ancient rocka“ s vidnim nestrpljenjem – nastavite.
– Dakle, bit ću posve otvoren. Album bi se zvao „70 i 2 dana“, po poznatoj sevdalinki, ali furioso, che crescendo… Dio caro… Tu ga je već uhvatilo, taj zanos, furija ideje projekta – Iz dišpeta, samo iz dišpeta, a i vendette, ako hoćete… zajapurila se odnekud mu poznata faca – neće mene nitko ucjenjivati, mamicu im njihovu kriptoustašku! Znam ja tko stoji iza svega toga. Dva milijuna, dva milijuna maraka da bi me opet „vrtili“ na svojim domoljubnim krugovalnim radio postajama – prezrivo i s gađenjem ispuca to što ga je snašlo.
Vlasnik, prodavač, otirač i probirač svojih klijenata osjeti isprva blagu, a odmah zatim priličnu nelagodu u abdomenalnoj transvezali želudac-jetra s naglaskom na žučnjaku. Šta hoće taj umišljeni „najsjajniji triler kojega je Elton John ikada čuo“, onomad, na Sarajevskoj zimskoj olimpijadi. I šta izvodi s dim dalmoškim akcentom. Vrag bi ga znao, vidio ga je glumiti u nekim srpskim serijama-komedijama. Da ga ne zajebava. Odluči igrati njegovu igru.
– A zašto vi ne biste obradili vaše hitove… na engleskom. Meni se čini da bi vaša balada „Come to me to get old together“ bila izuzetaan nastavak rock (r)evolucije.
Odnekud poznata faca se najedamput trgne , ukoči, zatim polako krene prema prolazu pulta sijevajući očima.
– Ha, ha! Duhovito, jako duhovito! Jaaaaako duhovito!
Vidjevši što bi moglo ispasti od triplatinastog projekta, vlasnik spusti pokretni most pulta i učvrsti ga malom rezom. Zatim brzinom munje kojom je Jimmy Page grmio u daljini (Whole lotta love) šmugne u prostoriju koja se nalazila pozadi i vrati se istom tom brzinom s albumom „Heroj ulice“ u jednoj ruci i s još uvijek podgrijanim burekom iz „Zeusa“ u drugoj. Podigne obje ruke s pripadajućim oružjem u njima i zagalami:
– Ti i ja, mi smo korak sad od zla! Ako, dakle, učinite taj zloćudni korak i pokušate učiniti ono što ste naumili, tako mi Zeusa i kravooke Here, taj tupe ću vam otfikariti jednim potezom ove sirpite, a preostalu mesečinu, mesečinu joj, joj… naglancati istom!
U tom času, tko zna zašto, da li zbog iznenadnog straha da ga mogućeg takvog rastupeiranog netko, tko bi mogao slučajno naići, zauvijek „snimi“ i, poput proljetnog lahora, rašćarlija širom svijeta istinu o blistavoj karijeri skrivanoj ispod devinjskih čekinja i naprednih narodnjačkih nota, da li zbog uznemirujućeg pogleda na omot omraženog mu banda tek odnekud poznata faca se zaustavi i pomirljivo diže ruke u zrak, ne onako Hände hoch, ali dopola.
– Dobro, dobro! Ja sad shvaćam da ste vi shvatili da ja tjeram šegu s vama, ali zamijeniti me s onim pederovim trilerom, trilerom od pedera, pederskim trilerom…to je za mene u onom kratkom trenutku bilo tako, tako…. ne znam… uh… No, nema veze…
U posvemašnjoj uzrujanosti krene atavistički prstima prema kosi da njima prođe kroz nju, ali se u posljednjem trenutku „predomisli“ i zaustavi dlan u visini čela, na trenutak se tobože zamisli, a onda se lupne po čelu ostavivši ćelu i brigu o njoj za drugi put.
– Pa da, kako se toga ranije nisam sjetio. Onaj moj hit (pjevuši) tanananananana, nanananana… mogao bih to obraditi, recimo, na njemačkom. Njemačka je naš prirodni saveznik i ne bi bilo zgorega nekako joj se odužiti za sve što je učinila i čini za nas. Ponovno zapjevuši Ich liebe eine Frau/ am schönste von alle… und so weiter.
Vlasnik ga gleda mutno i nedorečeno očito ne znajući što i kako dalje. Odnese hladno i podgrijano oružje u prostoriju iza i vrati se s uzdignutim kažiprstom desne ruke, spreman da objavi ideju desetljeća, kad u tom trenutku u radnju uđe visoka brineta, rockerica, narodnog imena i epski dugačkih nogu, u usponu koja je, unatoč beskompromisnom rockerskom imageu i ressentimentu, uporno odbijala odbaciti taj (ob)lik svog krštenog imena i zamijeniti ga onim angliziranim, celebreted by „Skitnice“, najvećom rock’n’roll bandom na svijetu. Bila je to ljubav na prvi pogled.
Jedno vrijeme duo „Anđeo i Duša“ žario je i palio stageovima olinjale cro estrade mega hitom „Morgen ich will zu dir kommen…“ sve dok se jednoga dana nije dogodilo nešto što će dodatno uzdrmati ionako rasklimanu karijeru odnekud poznate face.
A u vrijeme kreativnog lutanja ili, bolje reći, bauljanja odnekud poznate face heroj ulice domoljubno se pretvorio u dobrog vojaka Švejka (Mi smo Česi, mi smo Česi…) i, debelo podmazan, na gusju, od gange koja je uporno pokušavala biti bećarac (a treba samo promijeniti napjev) ispjevao, odjeven u špenzlu, najljigaviji među najljigavijim, lirski pamflet domovinskom ratu i njegovim istinskim herojima… bojišnice, ne ulice; …lupi petama(pokorno javljam) i reci evo sve za Hrvatsku! Kakav mulj…na ljutu ranu…
Slučilo se da je tog jesenjeg popodneva, negdje između ićindije i akšama, lutajući u potrazi za izgubljenim sevdahom, odnekud poznata faca odlučila pokušati ponovno, kod vlasnika „Ancient rocka“, pa kud puklo. Pigale je bio pust, a budući da se nije radilo o Zrinjevcu i njegovim platanama koje listaju, nije bilo nikakve šanse poneku lijepu ženu sresti, eventualno kakvu con la borsa rossa… Što se tiče onoga dobro jesti, Zeusov burek mu je prošli put zamalo „došao glave“. Iz tih misli trgne ga nečiji mazni glas:
– Ciao bello!
Podigne glavu i pred sobom ugleda anđela… pravog pravcatog anđela od komada… crvenu boršu nije umah zamijetio.
– Čekaš nekoga ili flanerišeš? – koketno će anđeo.
– Molim, ne razumijem. Šta? Flaa…
– Ma nije važno, nego da me odvedeš negde da nešto čalabrcnemo, a posle ćemo da vidimo. Nisam skupa. Može i ovde, kod „Zeusa“, na burek.
Odnekud poznatu facu stade oblijevati hladan-topao znoj najprije ispod „kose“, a onda po cijelom tijelu. Poče se nervozno okretati oko sebe da vidi nema li koga tko bi ga mogao vidjeti s ovom tu…U trenutku kad je pokušao dati petama vjetra, anđeo ga zgrabi za ruku i snažno privuče k sebi. I to je bilo dovoljno…za brojne stranice i minute kojih su vlasnici oni koji su mu anđela i podmetnuli.
A u još jednom međuvremenu najsjajniji triler kojega je Elton John ikada čuo skinuo je višedecenijski svrbež s tintare i tako poprilično osvježio ustajalu karijeru tamo daleko dočim je njegov zapadnojužni dvojnik taj i takav coup de grâce odlučio odgoditi do daljnjeg. Jer, on se najozbilnije nada i vjeruje da će do tada uspjeti (pre)živjeti od pikantnih začina iz autobiografije koju piše u tajnosti… s dva prsta… a bianco

Foto: www.pexels.com

Milan Maćešić: Those were the days…

Aurel je Mariju upoznao kod Izeta, a moglo je to biti i u Malom parku, gdje je povremeno provodio vrijeme sa svojim učenicima. Na prigovore kolega da to možda baš i nije najprimjerenije ponašanje odgovarao bi da on, za razliku od njih i s obzirom na prirodu njegova posla, ustvari i nema radnog vremena, a radno mjesto mu je tamo gdje su njegovi učenici. Uostalom, nije li istina da pojedini kolege koriste veliki odmor za po jednu-dvije s nogu u Cicibanu, mjestu daleko opskurnijem od Ize.
– Mliječna staza, Kumova slama ili Andromeda, sve je to ista bijeda… po zakonu Arhimeda… izgubiš onoliko… daha… koliko ti nabiju u guzicu i…zato, ma kojom stazom kročio, ma koju travu pušio, nikada nećeš stići do Kumove slame i zapaliti ju…umjesto džointa, he, he – mljeo je Aurel društvu za prvim stolom do vrata – A znate li tko su uopće ljudi za vratima gostionice i da je Ujević jednu svoju zbirku naslovio s Mamurluci i pobješnjele krave… i da se jedna knjiga Leonarda Cohena zove Šta ja radim ovdje. Doista, šta ja radim ovdje…
Ustane i krene prema wc-u. Društvo je bilo napušeno travom koja je bila pasiva, poput vanjske politike. Svatko je gonjao svoje misli i osjećaje, individualno unutar kolektiva, a Izo nije imao pojma. Ni stari, ni mladi. Stari – gazda iz Goražda, mladi – konobar iz Brčkog. Prije podne imao je posla uglavnom s poštarima, a navečer s gradskom djecom cvijeća iz Malog parka, muzičarima i ponekim off tipovima, poput Aurela i njegova društva.
Otvorivši vrata hodnika koji je vodio do wc-a ugleda nju, djevojku duge plavo-riđe kose, uskog lica koje je izgledalo kao da je upravo pobjeglo s kakvog renesansnog portraita. Sjedila je na njegovu mjestu. Iako mu se svijest cijelo vrijeme neprestano povijala poput vlati trave na nemirnom vjetru, uspijevalo mu je, nakon dužih obscura intervala, u onim svijetlim prepoznati signale iz i da koji su mu jasno davali na znanje da se ne brine, da je sve to privid, s travom ili bez nje, svejedno, tek sna ljudskoga đeca al’ očevi, pričina uprava… A u kurac! Otkud mu sad gorski vijenac umjesto gorkog pelinkovca… čvaraka i feljtona…
Dođe do stola i obrati se Mariji:
– Vi ste iz Rijksmuseuma ili iz Louvrea, ili pak možda…svejedno…Aurel – pruži joj ruku. Marija ju prihvati ne ustajući.
– Aurel… Aurel? To ima nekakve veze sa zlatom ili… htjela je nastaviti s aluzijama na auru, alkemiju, no, kako nije bila sigurna s kim se sve zatekla u društvu zahvaljujući poznanstvu s Felixom, odustala je – Marija, predstavi se.
– O Maria… concepita senza peccato… kako ono ide, ‘n ti Drugi koncil… …ora pro nobis pecatoribus…Josip. Aurel mi je nick, magic nick, you know… ono… nickogović.
– Dakle, što oni uopće sviraju, ta Mliječna staza? Jesu li nastupali na Vašem šlageru sezone, Kupu pjevača, Opatiji, Beogradskom proljeću… Aurel je baš znao njatke kad ga uhvati. I uostalom, ni manje ni više nego cijela galaksija, ti Boga! Da ne bi netko slučajno ostao izostavljen. Ovako, s tim i takvim imenom, sve je na broju i stoga ja kličem… šta kličem! Govno! Ništa ja ne kličem, nego kad psujem, ne činim to parcijalno već, da se netko ne bi našao uvrijeđen, ja psujem da mi prođe vrijeme, aha… dakle… jebem ti čovječanstvo! To je psovka nad psovkama. Sve je pod tom psovkom nebeskom obuhvaćeno, tj. nitko nije izostavljen. I vuk sit i guzice na broju!
Marija ga je gledala pažljivo i vidno uživala u u ovom zavrtanju vratom Matijinu pijetlu. Znala je da je to samo trava, odgovor na lavež pasa u provincijskoj noći, tapirskoj njušci nad otvorenim grobom. Ona je, po završetku faksa dugo dvojila da li se vratiti u rodni grad ili ostati u Zagrebu i preživljavati radeći kojekakve poslove. Ovdje ju je čekao posao, doduše u ŠUP-u, no to njoj ionako nije bilo važno; gimnazija, ŠUP, Tehnička, Ekonomska… nepravilni glagoli su uvijek nepravilni bez obzira o kakvoj se školi ili državi radilo, baš kao zubobolje, bračne nevjere, podstanari…
– Koji intergalaktički rock’n’roll u gradu u kojemu se ništa ne događa još od ukidanja Vojne krajine. Sve su to manje-više sinovi oficira i unteroficira, svi ti sadašnji i budući muzički rebeli. Takva im je i muzika; poluvojna, uštogljena i bez zamaha. Tu se ne piša krv, niti se tu čisti eter diše, niti padaju kiše sa zlatnih visina… Izo, je l’ tako! – zaustavi Izu mlađeg? Sve je to od lošeg vina… a kako i ne bi kad u Bosni gotovo da i ne znaju za tu plemenitu kulturu, nego samo za šišu, šiš ćevap, šiš i goliš… usw… pa izvoliš…
– Slušaj profesore, nemoj ti vrijeđati – Izo se nekako odjednom, bi’će, uozbilji, šta li. Aurel se zagleda u nj, biva i on ozbiljno, kao đoja. Jedno vrijeme tajac. Svi zašutjeli. Jedino je Mariji sve to izgledalo prilično bezazleno te se samo smiješila i lagano pijuckala crno vino iz čaše gemištarke. Sviđao joj se taj tip, opasan neki hedonist, razmišljala je. Odjednom Aurel ustane i stane pred konobara, unese mu se u lice gledajući ga netremice. Izo jr. bijaše ostao bez teksta i pokreta. Zatim se Aurel okrene prema društvu i prozbori – Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki/ a kto je ta šta je ta da prostiš… Odakle je/Kuda je… Ta… Bosna! – ispali Izo jr. k’o iz topa. Aurel se okrene prema njemu, strijeljajući ga onim svojim ledenim pogledom, zatim prasne u gromoglasan, bezazlen smijeh. Nakon nekoliko trenutaka Izo, isprva doduše zbunjeno, prihvati smijeh, a za njim i ostalo društvo.
– A ti, profesore, mislijo da je Izo Mujo iz viceva! Čit’o sam i ja našeg Mehmedaliju…
– Pardon, kako to misliš našeg, jadan ne bio! Pa Mak Dizdar je naš pjesnik, mislim hrvatski. Evo, neka gospođica potvrdi. Ona je profesorica književnosti.
Izo jr. se ponovno uozbilji, odjednom nekako sav usukan, zbunjen, a istovremeno ljutit i nervozan, vrag bi ga znao. Nikad ne znaš s tim konobarima i konobaricama, koliko još kojekakvih „diploma“ skrivaju po svojim podstanarskim sobičcima. Uto se pojavi gazda, Izo stariji. Sijevne očima na mlađeg. Bit će da je čuo ili načuo o čemu se radi i požurio intervenirati. Kao pravi Titin babo; i na jednoj i na drugoj strani, ili, ni na jednoj ni na drugoj strani, ili, sad na jednoj sad na drugoj strani, svejedno, šućur Alahu! Izo jr. poslušno klimne glavom i krene prema šanku kad mu se Aurel ponovno obrati:
– Čuj Izo, nemoj se ljutiti, malo se zajebajemo i to je sve. A što se tiče one tvoje da sam ja mislio kako si ti Mujo iz viceva… ma idi molim te, otkud bi’ ja takvo što mislio… svašta! Ti da si Mujo iz viceva! Ajde, molim te! Znaš, ja sam, naime, mislio da si ti onaj drugi.
Društvo ponovno prasne u smijeh, a Izo jr., sav izvan sebe od bijesa, poleti prema Aurelu. Istog časa skoči Felix i prepriječi mu put. Aurel je sjedio mirno i smješkao se Mariji. Umiješa se i gazda i… konobar se na koncu nekako smiri. Ode za šank i nastavi s uobičajenim poslom.
– Dječki, jebeš taku zajebanciju! Vi ste školovani, mladi ljudi. Nemam ja ništa protiv toga što vi dolazite u moju krčmu. Dobri ste trošadžije, ali imam ja dovoljno prometa i od drugih. Manite se tih podjebancija na nacionalnoj osnovi. Briga mene ‘ko je šta, u šta i u koga vjeruje…
– Ma, u redu je gazda. Možda je Josip malo pretjerao, takav vam je on. Njemu je sve to poput igre za vrijeme velikog odmora – pokuša Felix smiriti situaciju. Gazda se potom udaljio, reklo bi se, ne baš umiren i zadovoljen.
– Stari, ustvari imaš pravo. ‘Ko ih jebe, obojicu! Ovdje zarađuju, a troše u Bosni – tješio je Felix te večeri neobično raspoloženog prijatelja.
– A sada bismo mogli, po starom dobrom običaju da šećer dolazi na kraju, izvesti završni čin opere Govnaida. Mlada profesorica književnosti zna o kojem je djelu riječ – obrati se Josip Mariji.
– Hm, nisam baš sigurna… čekaj, čekaj… to je Palmotić vis á vis nekakvog ondašnjeg, Zogovića, je l’ tako?
– Ma brava! Vi’š ti cure! Stari, vadi dokazni materijal da se zapravo nalazimo u ćenifi, a ne u buffetu sa staklenom vitrinom na šanku i u njojzi nekoliko konzervi mesnog nareska – obrati se Felixu.
Društvo za susjednim stolom, onim do vrata hodnika koji je vodio u wc, upravo je odlazilo. Kad su izašli iz krčme, Felix na brzinu ostavi „purpen“ govno pored napuštenog stola. Zatim poče dozivati gazdu i konobara jednim te istim imenom držeći nos začepljen palcem i kažiprstom. Uskoro se pojave oba Izeta.
– Dobro Izo, šta je ovo! Pa ne mogu vjerovati!
– Koje, šta? – čudio se gazda.
– Pa ono tamo, pogledaj! Čovječe, pa to je govno, ljudsko govno.
– Kak’o govno… okrene se i ugleda… govno, pravo govno.
– Otkud to ovdje u lokalu, sunce mu jebem! – okretao se gazda oko sebe u neprilici.
Izo jr. još manje je znao kud bi i šta sa sobom.
– Ljudi, šta je ovo, k’o je to donio ovamo, majku jebo svoju!
– Pojma nemamo. Tu je sjedilo neko društvo, vidjeli ste. Malo prije su otišli i to je ostalo iza njih.
– O, jebali majku svoju drogerašku! Izete, dones’ der metlu i lopaticu i pokupi to…uh, uh! Huktao je gazda kroz nozdrve.
Vrativši se, Izo jr. pokuša metlom nabaciti inkrimirani sadržaj na lopaticu. No, to mu nikako nije polazilo za rukom jer je govno na dodir metle izmicalo zakonima fizike budući da se zalijepilo za pod. Izo jr. gubio je strpljenje i samo je zbunjeno pogledavao čas u gazdu, čas u društvo za stolom. Odjednom Aurel ustane, priđe Izetu i izmetu, izvadi iz džepa nožić i njima razreže govno…
Do kraja večeri pili su na račun kuće tako da na koncert Milky Waya na Lokosima nisu ni otišli, čvrsto si obećavši da će se zbog toga odužiti prvom bendu koji se bude zvao Kumova slama. Jer, nije kum dugme, pogotovo bijelo, unteroficirsko.

Foto: www.pexels.com

Milan Maćešić: …ti voglio più presto sposar

Štefan se rodio u Austriji, od oca Pere i majke Dragice. Pero, lucidni inovator na području svjetskih laži, htio je da mu se sin zove Stjepan ali, avaj! K.u.K. ni čut. Ima da se zove Stefan i schluss! Takav je zakon. Uostalom, tako rade i Amerikanci; niti jednom Giovanniju ili Giuseppeu ne daju da se zovu drugačije do John, odnosno Joseph ma koliko padrino bio moćan. Čini se da je stvar recipročno umrežena budući da je i naš Stephen Gaunt, nakon dobivanja domovnice, na osobnoj iskaznici postao Stjepan, ali ne i Gauntić, ma koliki Englez bio. Što se tiče Štefana, njegovo «švapsko» ime u cijelosti podržava i njegov fenotip. U prilog tomu ide i jedan od najoriginalnijih sukoba na relaciji otac-sin ikada čuven. Dakle, kad se Štefan i Pero potjeraju (uglavnom oko pitanja koliko je babi potrebno dana da se tehnikom trljanja riješi preostalog lana), što se odmah (pro)čuje diljem užeg, a bogami počesto, i šireg susjedstva, onda se obostrano izvlač
e najubojitiji aduti; Pero odmahuje rukom i prvom susjedu koji naiđe iznosi na vidjelo pravu istinu: ‘Ko jebe Štefana! On i nije moj sin. Štefan, dakako, uzvraća istom mjerom: ‘Ko jebe Peru! On i nije moj ćaća.

A, s obzirom, na fenotip (samo zahvaljujući našoj nasljeđenoj A-U uljudbi nećemo rabiti izraz genotip), Štefana krasi adekvatno Spitzname – Bijeli. Još od malih nogu bio je sklon raznim marifetlucima, sitnim prijevarama i lopovlucima. Šunke, bicikli, televizori, drva… sve su to bili objekti njegovih akcija u trećoj smjeni. Povremeno bi ga milicija, kasnije policija, privela, obradila starom dobrom metodom – istraživanje lumbalnog područja pomoću plastično-gumene produžene ruke poznatije u narodu kao pendrek, a od kojega se više piša (krv), nego li sere (tanko). Nakon određenih godina iskustva, prešao je na suptilnije, tj. perfidnije metode sitnih prijevara. No, ovo što slijedi…

Stevo Popin bio je momak iz starosjedilačke porodice, jedne od onih koja baš i nije trzala na izazove vremena, napretka, društvenih i političkih promjena i ostalih novotarija. Od onih koje bi najradije zacementirale vrijeme u kojemu su se zatekle, odnosno preciznije, vrijeme njihovih starih; vrijeme konja i ručnih plugova, dampferica i užegle slanine-sapunjare, naslijeđenih dukata (od kojih nitko nikada nije imao nikakve koristi) i nediljnog ruva. Djelovao je na prvi pogled nekako priglupo, smotano i neprikladno. Krupan, s ogromnom guzičetinom širom od ramena, izgledao je poput hampera okrenutog naopako. Nikada ni u društvu kakve cure, kamoli da je «furao» s nekom. Takvoga ga je svojim iskusnim okom ošacovao i Štefan i nekako se skompao s njim. Tko će znati kakvi su sitni ili krupniji interesi bili u igri, ali stvar je funkcionirala.

Marina je bila srednja od tri sestre, kćeri udovice Ankice, inače prve susjede Pere B. Mlađahna, jedra, u ranim dvadesetim. Cura i po za momka i po. Ali ne i Popinog. Štefan nije mislio tako. Kao prvi susjedi bili su si dobri. Pero, udovac s dva sina i Ankica, udovica s tri kćeri. Štono kažu; cijela kuća za udaju, odnosno ženidbu. Pero & sons su uvijek bili pri ruci jer, ruku na srce, nije lako kući punoj ženskinja bez muške ruke. I to bi bilo to. Nikakvih drugih relacija među njima nije bilo, a kombinacija koliko ti Bog hoće. I Štefanu je sinula dopunska.

– Jebo ga ti Stevo, zabiješ se u te svoje svinjce i štale, njive i šljivike i ne izviruješ van – kori tobože Štefan svoga priku.

– A, kud ću i šta ću u selu. Da visim po ti’ kafića?

– Pa tamo su butre, tikvane! A ne na tvojoj njivi.

– Da, jake butre. Ne vide ništa i nikoga oko sebe. Kakve butre! To su obične kokoši. Tako se i ponašaju. Samo prpaju po ‘nim mobitelima.

– E, vidiš. Zato što stalno prpaju, kako ti kažeš, po mobitelima, uvijek im treba love za bonove. Pa se onda, kad nemaju na računu, jebu i za bonove.

– Pa to ponovo došlo vrime bonova. One se jebu za bonove, a jebači jebu na bonove – zaključi Stevo, samo naizgled priglup, smotan i neprikladan – Ma ne bi’ joj ja platio čak ni da joj znam oca i mater.
«Bogami Stevo, nećeš ni ovako daleko dogurati, pardon, ugurati, a kad je tako, vidjet ćeš kol’ko košta prava ljubav», pomisli Štefan u sebi.

– Kako hoćeš. Nego, slušaj me sad dobro, tikvane!

I Štefan razveze priču. Da se Marina već neko vrijeme raspituje za njega; zašto ne izlazi, kako zapravo živi. Otkako se zaposlila u trgovini nedaleko od njegove kuće viđa ga povremeno, kad prođe drugom stranom ulice. Nikada ne svraća u dućan. Gdje on uopće kupuje. Rek’o sam joj da vi Šokci najmanje trošite u špeceraju. Valjda sve to imate kod kuće… Samo, ona ne bi htjela da se to dozna, neugodno joj je malo jer do sada nije imala dečka i ne zna kako još sve može ispasti. Stevo se nervozno premještao s noge na nogu pogledavajući sumnjičavo, a istodobno više nego radoznalo, u svog novog priku… Da će on pokušati nagovoriti Marinu da mu napiše pismo koje će mu on potom predati. A pismo je otprilike glasilo:

Dragi Stevo, ja ne znam kako sam se uopće usudila na ovakvo što ali, više nisam mogla izdržati. Ti znaš da smo ja i Štefan zajedno odrasli i da smo veliki i pravi prijatelji pa jedno drugom govorimo sve što nas muči. Ja bih te jako voljela upoznati i družiti se s tobom nasamo, a da nas niko ne vidi i ne sazna za nas. Znaš, kad bi moja mama saznala, bilo bi svašta. Ona za sve nas tri sanja nekakve bogate zetove, a meni to nije važno. Doduše, jedina ja radim za sada i pridonosim u kuću tako da živimo dosta skromno. Eto, za sada toliko. Ako ti želiš isto, nadam se da ćeš mi odgovoriti istim putem, preko Štefana, naravno.

Lijep pozdrav od Marine!

Pismo je bilo ružičaste boje s cvjetnim uzorkom u gornjem desnom kutu (ljubičica), namirisano parfemom iz bočice s pumpicom koju je Štefan kupio specijalno za ovu akciju, u svjetlozelenoj kuverti išaranoj također cvjetnim uzorcima s obje strane. Pročitavši pismo, Stevo je pocrvenio… poput kakvog dječačića. Kad se malo pribrao, dao je Štefanu lovu za pisma, muški parfem i markice (sic!). Onako smušen od navale iznenadne sreće, nije ni primijetio Štefanov drski zahtjev za nepotrebni izdatak (šta će markice na pismu koje ne putuje poštanskom kočijom nego Štefanovim cipelcugom). Ali, zar nije rečeno da je ljubav (s)lijepa? Dakle, na drugoj strani ljubavne galaksije Štefan je bio i pisac i pisar (s dva različita rukopisa: kvrgav i žuljevit muški te vitičast i ukošen ženski) pod budnim okom budućeg ženika, kakvim se Stevo već vidio. Prepiska je uskoro zaživjela i Štefan je u ovu epistolarnu ljubav uveo još jedan začin-dodatak; kupio je jarkocrveni ruž kojim bi «ružio» usne i njima ljubio papir na mjestu ispod Marinina pozdrava. Na stranu to što je Marina u pismima postajala sve zahtjevnija, da ne kažemo pohlepnija. Sad joj je trebalo novca za ovo, sad za ono, znaš kako je, ona sama radi i privređuje, vremena su teška. Stevo je cijelo vrijeme džentlmenski podnosio Marinino švrljanje po njegovom šlajboku. I tako… sve do zamolbe da joj pomogne oko nabavke kompjutera, on ga sigurno već ima, pa bi se onda mogli dopisivati e-mailom!!! Stevo, onako zacopan do i oko ušiju, isprva nije ni primjećivao da ga Marina uopće ne primjećuje te se takav nije mogao ni pitati da možda tomu nije uzrok pearl & shine. Međutim, stvari se u trgovini, gdje je Marina radila ni kriva ni dužna, nisu pomicale s mrtve točke. I Stevo je, malo-pomalo, počeo gubiti razum, a da ni u jednom trenutku nije ništa posumnjao. A Marina k’o Marina, u svom nedužnom neznanju, negirala ga skroz.

– Kakav sad kompjuter! A ovamo, u trgovini, pravi se da me uopće ne poznaje – odsutno, ali uznemireno zavapio je epistolarni ljubavnik pred Štefanom.

– Pa je l’ ti rekla, napisala, da joj je neugodno od sela. Meni je rekla da se pomalo boji da sve ne ispadne kako treba. Znaš, ona je došljanka, kako će na to gledati tvoji… Bla, bla! Muljao je Štefan, bez namjere da odustane od daljnjeg produbljivanja veze putem parfema, ruža i… činjenice da Marina sama uzdržava cijelu obitelj.

A da su stvari otišle predaleko uskoro je posvjedočio i veliki natpis koji je jednog jutra osvanuo na staroj lipi ispred trgovine:

OBJESIT ĆU SE NA BANDERU PREKO PUTA PA NEK ME ONDA MARINA GLEDA SVE DOK ME NE SKINU

Marina je, što reći, popizdila… ne doznavši nikada pravu pozadinu ove blamaže, dok je Stevo svoje ljubavne jade sveo na nešto razumniju mjeru tako što je prestao dolaziti u trgovinu, odlazeći u centar kroz bašču, a sve nakon što ga je Štefan izgrdio na pasja kola. Zbog toga što je tako blesavo usr’o stvar baš u trenutku kad im je trebalo krenuti na bolje – putem interneta.

I tako, u dugim jesenjim noćima dva imenjaka, u staroj šokačkoj kući, u kojoj su na podu još uvijek cigle, jebu vrijeme surfajući Iskricama, Smokvicama… u potrazi za curicama, polovnjačama, «otvorenim» bračnim družicama… svejedno.

Foto: www.pexels.com

Milan Maćešić: Materija koja postaje svjesna sebe

Poeme, Sven Adam Ewin, V.B.Z., Zagreb, 2017.

Ovo je druga pjesnička knjiga Svena Adama Ewinog, tajanstvenog pjesnika  koji od 2011. objavljuje svoju čudesnu poeziju, uglavnom na fejsboku dok tek tu i tamo u nekim papirnatim medijima. Facebook prašuma je medij u kojemu napisano može biti istodobno i objavljeno, bez recenzije, bahatosti urednika i odugovlačenja. Štoviše, tamo je autor sam sebi urednik i kritičar. Isto tako povratna informacija je trenutačna; u vidu površnog lajka ili pak ozbiljnog komentara, uživo ili putem inboxa. A kako doznajemo i upijamo kroz autorov neumorni rad, radi se o nesvakidašnjem potezu  beskrajno talentiranog  autora i erudite koji je, odlučivši zakačiti se s poezijom do posljednjeg stiha-daha i pripadajućoj joj taštini, izveo svojevrstan, ne salto mortale, prije bangee jump, oduzimajući nam svima dah. Ponukani sonetima o sonetima (svojedobno čak o jednoj nastambi životinjske farme i jednoj djevi bajnoj), svađom i adorancijom s poznatim i manje poznatim stihotvorcima u formi  vs, mnogi stadoše tragati za „građanskim identitetom“ i…ostadoše kratkih rukava. Dakle, SAE piše o svemu i svima, o fizici, antropologiji, manje o filozofiji jer, kad se filozofija (koja je, prema Zweigu ludnica za pjesnike) i poezija skobe na istom poetskom balu, filozofija obavezno gubi. Jer, jezik je logika, logos; en arche en ho Logos.

Ardipithecus ramidus, predak homo sapiensa, pa tako i Svena, nešto je stariji od svoga potomka iz Odiseje 2001. u svemiru. I u tom filmu je riječ o preobrazbi, rezu unatrag nekih 3 milijuna godina. U filmu, on je još uvijek u krznu i strahuje od pripadnika svoje vrste za razliku od Ardija iz „Preobrazbe“  koji strahuje, glođući moždinu kosti, od očiju onog nepoznatog iz džungle koji je, prema homo sapiensu još uvijek na primitivnijoj instinktivnoj bazi… U Odiseji uvodna scena govori o Ardiju, materiji koja postaje svjesna sebe tako što u jednom trenutku (bijesa, dakle instinkta) prepoznaje kost  vlastitu, ionako dugačku, kao produženu ruku, tj. oruđe, a koje će upotrijebiti protiv svoga „daljnjeg“. Pretpostavljate da je riječ o evoluciji u kojoj jedan dio jedinki odmiče dalje od ostalog dijela. Ali u kom pravcu? Uništenja slabijih, nemoćnih, maglovito zbunjenih zbog, u konačnici, samouništenja.

Dakle, u noćnjaku homo sapiens se preobražava u svog pretka, svoju daleku povijest da bi se vratio u svoju, ne baš tako daleku, budućnost; vatru još nije otkrio (kako sam doći do nje, a ne čekajući munje), ali zato jest kamen koji postaje nož, a zatim ona teka s početka u/na koju zapisuje sve što zna. Zaputiti se u antropologiju poezijom i to u maestralnoj izvedbi rijedak je čin pjesnika koji se za tu priliku preobrazio do neprepoznatljivosti. Naslađujem se mukama onih koji još uvijek tragaju za identitetom potomka ardipithecusa koji u ovoj poemi „pabirčenjem“ raznih iskustava i spoznaja pobire neočekivane rezultate. Opsežan i poticajan pogovor daje o tome Josip Užarević dotičući se i inih mogućih aspekata ovog „evolucijskog putovanja“ dok će sam autor na kraju suzdražano pripomenuti ponešto o tumačenju vlastitog doprinosa dešifriranju znakovlja – zapisa s kamena-teke. Preobrazba kao i Sentimentalno putovanje zahtijevaju (i svakako zaslužuju) opsežnu studiju, a kako je ovdje riječ tek o „osvrtu“ mjesta tako čemu naprosto nije. Stoga  zaključimo  da je ovim rezom svestrani i sveobuhvatni SAE poeziju kao formu uzvisio za još nekoliko kopalja prethodnih lutanja, da ne kažem bauljanja bespućima ljudske (ne)ograničene svijesti.

Poema Sentimentalno putovanje je nešto dijametralno suprotno Preobrazbi. Riječ je o svojevrsnoj pastorali čija je tema vršidba u poratnim godinama  prošlog stoljeća (1950.) u jednom istočnoslavonskom selu (Beravci). Radnja se odvija u gospodarskom dijelu imanja seoskog gazde. Tu se detaljno opisuju sve faze  posla, obveze svakog pojedinog sudionika, njihove vještine i uloga u procesu vršidbe. Promatrač i kazivač je dječarac u predadolescentskoj dobi i taj postupak još više naglašava naivni stil predočavanja radnje i osobina sudionika. Pored mobe (dobrovoljno ispomaganje seljaka jednih drugima pri važnim i opsežnijim poslovima) tu su i dežurni kibiceri, ljubitelji nagnute flaše i komentara, koliko im to usijana pamet dopušta. Zatim je tu, kao nekim švenkom, odlazak do ribara na Biđ (pritoka Bosuta) i opis njihova lova na ribu pomoću bacnja i mreže. Vrijme je to još nevine prirode, bez zagađenja kojekakvim kemikalijama. Ribe, gljiva je bilo u izobilju, zemlja rađala… Težak je to posao, ali ni u jednom trenutku čitatelj ne stječe dojam nekakvog nezadovoljstva, sumornosti, nedajbože kolektivizacije, zadrugarstva. Naići ćemo tu i na lokalni onodobni humor (u sceni kada baka prodikuje djedu šta smije, a šta ne smije činiti, kao i opis kretanja kibicera-cuger).

Kao pjesnik beskonačnog broja tema, motiva, ovim poemama on kao da ipak iskoračuje iz tog svog poetskog kozmosa i to u razmaku od Ardija do homo technicusa. Izvrsno poznavanje toponima i  nazivlja tehničkih novotarija moglo bi ukazivati na podrijetlo, mjesto rođenja zagonetnog SAEa, ali, poznavajući njegove postupke prije će biti da se radi o vještom zavaravanju upućivanjem na krivi trag. No, sve to i nije ono najbitnije. Sven Adam Ewin i ovom knjigom, nekom vrstom literarne anakronije (antropološko metafizičko lirski traktat o evoluciji homo sapiensa u Preobrazbi i retrospektiva jednog načina života  u Sentimentalnom putovanju kojega više odavna nema pokazuju i ovaj put da ovom autoru ništa lirsko nije strano. Svojim neumornim pisanjem kao da spašava poeziju od nje same, utjelovljene u dokleviše stvarnosnoj poeziji, postpostmodernizmu, bez pravaca i manifesta, bez tamnog, potmulog šuma krvi i visokog, neurotičnog piska centralnog nervnog sistema. Riječju, poezija Svena Adama Ewina čini i neke druge, nove poetike mogućim.

Ilustracija: Naslovnica knjige Poeme, Sven Adam Ewin, V.B.Z., Zagreb, 2017.

 

Milan Maćešić: Kontrolirana razigranost za uživanje u majstorski spremljenoj prozi

Uz knjigu Glineni anđeli Julijane Adamović, Zagreb, 2016.

„Vještinu proznog pisca može se prepoznati već na samom početku teksta. Julijana A. svjesna je magičnosti i snage zavođenja prvom rečenicom. Svaka njezina priča nudi odmah, isti čas, komunikacijski ugovor koji čitatelj bez dvojbe potpisuje“ kaže Julijana Matanović u pogovoru knjizi prvijencu Kako su nas ukrali Ciganima imenjakinje Adamović. Prvijenac Julijane M. opet je čistokrvna autobiografska proza (Zašto sam vam lagala). Bio je to onodobni veliki književni hit. Ali, ta vrsta proze je upravo to – laž, ili bolje reći prešućivanje. Jer, pisac autobiografije, ma koliko nas htio uvjeriti nježnošću , ili skandalom pomno odabire što će nam reći o sebi (istina), a što prešutjeti. I Veliki Tolstoj se proslavio Autobiografijom kao i onaj norveški gnjavator Knausgård. Međutim, ono što pisac „priznaje“ čitatelju o sebi ili čak svećeniku u ispovjedaonici tako je malo u odnosu na ono što nosi „gore“ na istinu. I dok je u prvoj knjizi autobiografskog u znatnoj mjeri dotle je toga u ovoj uistinu u neznatnoj.

Prve četiri priče su tematski naslonjene na domovinski rat i poraće. Prva govori o „cyber drkadžiji“ Mili W. Bubregu (W, eng. White, bijeli) koji virtualno siluje odreda pa i samu glavnu junakinju. Da je riječ o manijaku govori i njegov nick, naime bijeli bubreg je nerastovo mudo, a kad se netko tako profilira to je samo dokaz više da se uistinu radi o teškom poremećaju. Međutim, autorica nam paralelno s virtualnim silovanjem podastire stvarne, užasavajuće primjere silovanja tijekom domovinskog rata počevši od „naših“ u Oluji, prebacujući se u Vukovar na „njihove“ pa dalje u Bosnu. Glavna junakinja, odnosno autorica ili tko već, ogorčena u nemoći kazuje: „I prije nego što se latim tipkovnice, zastat ću, zadignuti suknju i popišati se ravno na cyber junaka. ‘Siluj nakarado!’ reći ću mu potom. ‘To je jedino što znaš. Ostat ćeš zapisan po tome’. Umjesto da sam kliknula na X.“

Dakle, ovom uvodnom pričom i njezinim „šokantnim“ završetkom Julijana Adamović nas eksplicitno uvodi u vlastiti svijet pisanja koje je tako žestoko, neumoljivo, izravno, sa što manje patetike, evidentno u priči „Goloruki mi i Tito“, kadšto na granici sumanutog. Pismo je to čvrste, odlučne ruke, daleko od bilo kakve primisli na tzv. žensko pismo. Kada piše o ljubavnim odnosima baca na Ericu Jong i to je jedina poredba na kojoj bih se zadržao.

Jedna od gotovo opsesivnih tema Julijane Adamović je preljub, ljubavni trokuti, usamljenost, kriza srednjih godina dok se to za pisanje o domovinskom ratu ne bi moglo reći. Pa i kada tematizira taj prokleti rat, čini to iz jedne vizure iz koje drugi pisci definitivno nisu škiljili. U priči „Goloruki mi i Tito“ rat se spominje tek u epifaniji kada autoričin otac i šogor mu bježe preko srpsko-mađarske granice, e da ne bi bili mobilizirani u rat protiv Hrvatske. Izuzetan smisao za detalj, naoko nevažnu sitnicu sjajno je prikazan u priči „Božica i važne stvari“ kada Božica, bježeći pred dolazećim osvajačima kao važnu stvar trga pocrnjelu zavjesu s prozora polurazrušene rodne kuće. Taj detaljistički pristup do punog izražaja nalazimo u priči „Gradom šetaju predsjednici i lisice“. Valja reći da je humor također prilično prisutan u ovom pismu. Međutim, nije to ciljani humor. On se jednostavno dogodi, iz neizmjernog talenta Julijane Adamović.
Nakon četiri priče „o domovinskom ratu“, slijedi skok u daleku prošlost, ali opet rat… i ljubav: Bajazitova priča o ljubavi, bez da je ovaj riječ rekao . Majka i brat daju kći Bajazitu, Osmanliji, sve ostale udaju i žene u pravoslavlje. Međutim, što se događa. Bajazit ne prilazi svojoj haremkinji, danima ona plače pod čadorom sve dok suze ne presahnuše, a onda Olivera prilazi Bajazitu, ne on njoj i tu počinje ljubav koju, vraćena u porodicu nakon Bajazitova sloma, ni tada neće poreći, a koju će mater itekako pokušati zanijekati. Izvrstan stil prije svega, na granici epskog pripovijedanja prožima cijelu priču i dvostruki obrat na kraju čine priču malim remek djelom. Ne znam što je bilo prije i koji su izvori i nadahnuće bili Julijani Adamović. Ali, identičnom temom bavi se film „Banović Strahinja“. Alija Osmanlija osvaja Strahinjin dvor, otima mu ženu i odvodi je u svoj šator. Danima je samo gleda, ne prilazi joj, a onda ona prilazi njemu i rađa se ljubav potvrđena u trenutku kada se Strahinja i Alija bore na život i smrt, a ona treba presuditi mačem s kojim od njih dvojice će ostati i… što biva? Ona dvoji s podignutim mačem u rukama i… ubija muža!
Bijeg u fikciju dogodit će se u priči „Suze za Maju“ gdje je svijet imaginarnog zapravo gusto prožet refleksijama na (moguću) stvarnost. U toj priči autorica će kad god je to prilika precizno kritizirati međuljudske odnose, onakve kakvi jesu i onakve kakvi bi mogli biti. Međutim, budući da svijet imaginarnog nikako nije moguć bez podloge onoga stvarnog, zamci da je ipak moguće u potpunosti odvojiti ova dva svijeta, ne uspijeva izbjeći ni jedan autor. Jung je, pokušavajući proniknuti u tajnu nauku drevnih lama nudio čitanje Tibetanske knjige mrtvih od kraja, Zepellini su za svoje eksperimente s okultnim vještinama upotrebljavali tehniku snimanja unatrag. Rezultat je znao biti da bi deblji kraj u vidu „ludila“ izvlačili konzumenti umjesto autora.

A tema ludila kao ekscesa uma, izmicanja tla stvarnosti, izvrsno je obrađena u priči „Bog u šlapicama“. U priči su u igri i papa Franjo, i kardinali, i cjelokupna zamršena i nedokučiva mašinerija najmoćnije države na svijetu, Vatikana sa svim svojim sjajem i marifetlucima, istinama i obmanama. Riječju, oslikavanje ludila bez uplitanja bilo kakvog teorijskog pristupa. Svojevrsni kratki let iznad Sikstinske kapele, drska pljuska govnarsko-grimiznom moralu odvaljena od strane samoizopćenika, onoga čija se više ne uzima za ozbiljno, za obvezujuću. Tako život i institucije mogu slobodno nastaviti dalje…u svom prividu i posvemašnjem ludilu, ludilu koje se predstavlja jedinim mogućim putem.

Preljub kao izraz, rezultat, svojevrsne samilosti, milosrđa tema je priče „Izbor grijeha“. Sam naslov je po sebi intrigantan; događa li se grijeh, zlo čovjeku ili ga on sam uzima, odabire i tako svjesno participira u produženju, tj. odgađanju konačnog suda. Većina ljudskih života, sudbina sastoji se u odgađanju, ali odgađanju bitnih stvari, a što se nadomješta, kompenzira uglavnom nečim trivijalnim, površnim, nebitnim. Sublimacije su lijepe, ali nekorisne. One nemaju utilitarnu vrijednost, tek estetsku, a „od toga se ne živi“.
„Smilje“, „Anđeoska posla“, „Moja Afrika“, „Cvijeta i plašt“ su lirski pasteli oslikani vještom rukom iskusna pisca koji niti u jednom trenutku ne dozvoljava sebi pad u patetiku, izlišno gomilanje lijepih, a uzaludnih pasaža o stereotipnim odnosima kakvih je duž i šir svih meridijana i paralela dok se priče „Oči“, „Sasvim običan zec“ i „Anđeoska posla“ doimaju kao neka vrsta predaha u ovom pomno organiziranom maratonu motiva i likova, a na tako relativno kratkoj stazi. Reći puno s malo vrhunska je vještina prvenstveno pjesnika; Dichter, njem. sažimač. U prozi, ulogu pjesnika-sažimača preuzima pisac kratkih priča. Na vrlo malom prostoru podastrijeti i uvod, i zaplet i rasplet (poželjan u formi epifanije, a za čim rijetki posežu) izuzetan je „napor“ koji zahtijeva veliki dar i „kontroliranu“ razigranost.

Priče „Angie“ (tribusonovska minijatura) i „Cinque stagioni“ tematiziraju „zamor materijala“, tj. odnos davno umornih ljubavnika, a posljednja u zbirci „Pri-a praz}ih ruku“ govori o pisanju kao akciji. Odnos pisca prema svom poslu, odabir pisca kao glavnog lika čest je motiv suvremenih autora, a što je uvijek povezano s autobiografskim pisanjem. Ovoga i sličnoga, kako rekosmo na početku teksta, u znatnoj mjeri je više u prvoj knjizi. Već sam izostanak, tj. redukcija slične tematike dokaz je brzog autorskog sazrijevanja ove spisateljice. Naravno da to i takvo pisanje o pisanju nosi u seb i rizik „samozarobljavanja“ poput onoga u jednoj od priča iz „Ako jedne zimske noći neki putnik“, samoukinuća sebe kao pisca. Inače, ova priča ujedno je opsegom i najduža u zbirci što je svojevrstan dokaz da je pisanje, napose o pisanju neverending work in progress, dijalektički proces s jednom jedinom (barthesovskom) premisom: pisati, neprijelazni glagol? Dakle, ta svojevrsna (pomodna) mistifikacija vlastita pisanja uzima svoj danak i kod duboko osvještenih autora kao što je to i ovdje slučaj. Ali, nije slučajno da je priča o tom fenomenu ostavljena za kraj, simbolički nam dajući do znanja da je s tim gotovo, da to naprosto jednom mora postati budući da mu prijeti sunovrat u tautologiju, a to je oblik literarnog ludila kao začaranog kruga iz kojega, kao što je znano, izlaza nema.

Raznovrsnošću tema i motiva kao i likova koji nastavaju ove priče Julijana Adamović se nadaje kao rasna spisateljica u poplavi brojnih kolega i naročito “kolegica” koji niču svojim autobiografijama kao lude gljive poslije kiselih kiša. Pridajući im važnost čuvara sedmog pečata nesmotreni kritičari potpiruju njihova literarna zgarišta sipljivim dahom iznemoglih dušebrižnika za osrednje i prolazne. Pa, iako je rabbi grmio da treba pisati o lošim knjigama kako bi one dobre ostale na površini, ja eto, pišem o vrsnoj knjizi jedne od ponajbolljih autorica/autora suvremene hrvatske književne produkcije e da bi one druge ostale tamo gdje im zapravo i jest mjesto; u rukama nekritične rodbine, poznanika i (pod)plaćenih kritičara – trabanata. Zaključak: kao prvenstveno čitatelj – sladokusac, uživao sam u ovom vješto i majstorski spravljenom jelu, a kao urokljivo oko nisam imao baš nešto posla.

Foto: www.pexels.com