Arhiva oznaka: Michel Houellebecq

Krunoslav Mrkoci: Božji plan i razočarana ameba

(Referentna literatura: “Razgovor razočarana čovjeka i njegove duše”, staroegipatski tekst, 23. stoljeće pr. Krista)

Kada predugo živiš izoliran, u prirodi, u svom svijetu … Nakon nekoliko dana to ti dosadi pa tražiš neka nova uzbuđenja. Gledaš Dnevnik, Otvoreno, itd… Razmišljaš o glupostima na koje ne možeš utjecati … (Da se razumijemo: sve ono na što ne možeš utjecati i što ne možeš ti osobno učiniti, koristiti i upotrijebiti, je gubljenje vremena, i to jesu gluposti …) Nakon nekog vremena, opet ti je pun … dosta ti je svega, pa se ponovo izoliraš. I tako to ide: potreba, namirenje, zasićenje, bijeg, smirenje, praznina, potreba, itd. … Činjenica je: kada ne bi bilo vanjskog svijeta i svih problema i briga koje nam on donosi, bilo bi nam dosadno. Jedino je istinsko pitanje: kako mi strukturiramo naš odnos prema pojavama iz vanjskog svijeta? Kako se prema njima odnosimo? Koliku im važnost pridajemo? Činjenica je da ništa nema preveliku važnost, pa ni mi sami; jer na kraju sve prođe, a i mi sami umremo.
Jedini literat s kojim se ja donekle slažem i kojeg priznajem je Michel Houellebecq. Dok nisam otkrio Houellebecqa, mislio sam da sam sam u svemiru; sada znam da smo barem dvojica. Iako, moram priznati, premda mu je proza super, duhovita i potiče na razmišljanje, poezija mu se utapa u emocionalnoj jednoličnosti raspoloženja glavnog subjekta. On možda i jest shvatio kako proza ima i može (a možda i mora) imati svoj ultimativan i utilitaran cilj; no, poezija je više poput života koji ne smije nikada dosaditi previše, nego uvijek mora biti raznolik, raznovrstan, prevrtljiv, uvijek drugačiji. Poezija je nalik na hir, pomalo bez cilja: možda uzaludna, ali uvijek – permanentna igra.
Sve i svakoga na svijetu moglo bi se i može se kritizirati. Ne postoji niti jedan sustav niti bilo što, niti jedna osoba koju se ne bi moglo izvrgnuti logičkoj kritici. Sve što postoji moguće je kritizirati i naći nekakve zamjerke. Jedino se smrt ne može kritizirati; nad njom se može jedino tugovati. Ona konačno okončava stvari i bića, i to je to. Zaista, kakve zamjerke možemo naći pojavi smrti? Nikakve. Tim više što znamo da je to prirodan i normalan proces.
Što, pobogu, čovjeku u životu (u njegovim svijetlijim trenutcima) drugo preostaje, osim Uma i pokušaja pronalaženja korisnosti u stvarima, ljudima; u svemu? Pronalaženje korisnosti daje stvarima i životu smisao. Naravno, tu su još cinizam, sarkazam i ironija; kao glavni model odnosa prema svijetu i svemu postojećem, što nas dovodi i do određene doze humora.
Što bi Englezi možda rekli: Ako ne znaš što bi drugo u životu, budi praktičan. U tome ćeš naći barem kakav-takav smisao.
Ako sve što činimo i poduzmemo u životu, i ovako i onako završi smrću; kakva bi trebala biti igra u sredini? Pa možda … vesela. “Budi, draga, vesela!” (Mislim da je to iz Štefice Cvek ili možda iz Melite Žganjer u Tri muškarca?) Ili bi možda ipak trebala biti igra zeznuta, i puna otkrića i otkrivenja?
Kada svijet, i svi, i sve na njemu, ne bi bilo dio velikog Božjeg plana, za ovaj svijet slobodno bi se moglo reći da je sranje i sprdačina od Ničega; prouzročena Ničim, jest Ništa, i ide prema Ničemu. No, međutim kako svijet, pa i ljudi, ipak nisu Ništa nego Nešto, pa svi ti sinkroniciteti koji postoje i ostale podudarnosti; sve to svjedoči da je i ovaj svijet ipak dio velikog Božjeg plana.
Baš je jedne večeri jedna zgodna fizičarka ugodnog glasa govorila na televiziji o tome kako živimo u agresivnom svemiru u kojem nove tvari nastaju neprestanim sudaranjima već postojećih tvari. Pa pomislih kako je ta tvrdnja duboko istinita; na kraju krajeva, i djeca nastaju kao posljedica sudara jednog elementa s drugim.
Čini se kako je u životu sve predodređeno za sudare. Novo uvijek proizlazi iz sudara suprotnosti, iz susreta komplementarnih kontradikcija. Na tragu one: No pain, no game! A ja sam razmišljao samo o tome kako da usporim, i da parkiram na šljunčanom rubu planinske ceste, i da odatle, sa strane, promatram sva ta sranja koja se događaju u tom blatu pored i ispod mene.
No, nisam želio u potpunosti izbjeći igru, nego postupiti pametno, onako kako bi bilo najbolje za mene. Malo manipulirati u svoju korist. To i jest smisao i način igre, zar ne? Manipulacija vještog znalca (koji zna kako stvari stoje) u vlastitu korist? Ako nisi uspio u onom što si htio, i ako nisu stvari ispale onako kako si želio, onda očito ne poznaješ baš sve stvari, principe i detalje stvarnosti; zar ne? Nisi znalac kakvim sam sebe voliš samom sebi predstavljati. A možda ti jednostavno nedostaje ono nešto; jedna važna, presudna komponenta koja uspješne igrače čini uspješnima?
Možda ti nedostaje upravo to: odvažnosti i odlučnosti; spremnost na rizik u nepokolebljivoj posvećenosti cilju. A možda nije ništa od toga. Možda jednostavno trebaš slijediti svoju sudbinu, slušati glas u sebi koji ti govori i motivira te: nadahnjuje te za ono što bi trebao raditi, i kada bi trebao raditi. Glas koji ima razumijevanja za tvoje oklijevanje, nevoljkost; glas koji zna koliko se bojiš lakoće i lakih stvari i rješenja; glas koji zna koliko si čovjek težine, i kako smatraš da su jedine prave i vrijedne stvari i postignuća u životu ona koja si s mukom i teško izborio.
Ne vjeruješ u lake stvari; gade ti se sve lake stvari: laka ljubav, lak seks. Vjeruješ samo u ono što u sebi sadrži neku težinu, i što iza sebe krije određenu složenost ustroja, znanja i vještine. Netko bi, s pravom, rekao da si težak i kompliciran čovjek koji u svemu traži određenu težinu, teret i patnju, napor, kako bi se osjećao živim.
U svakom slučaju, đubre si od čovjeka. Naporan, i sebi i drugima.
I tko zna, kako se netko poput tebe, uklapa i uopće može uklopiti u Božji plan? Naime, ljudima poput tebe, zaista, potrebna je sva Božja moguća pomoć da bi živio, bio sretan (bar malčice sretan), i da bi uopće uspio bilo što u životu napraviti i ostvariti, osim zadovoljenja najosnovnijih tjelesnih potreba. Ukratko: bez Boga kojem se obraćaš, bez tog Jedinstvenog središta, s kojim si povezan, Ti si nitko i ništa; Ti ne postojiš! Tek jebena ameba! Koja diše, jede, i sere.

Foto: www.pexels.com