Arhiva oznaka: Michel Houellebecq

Krunoslav Mrkoci: Zašto nisam oduševljen Lovecraftovim pričama?

Zašto nisam oduševljen Lovecraftovim pričama; zašto nemam strpljenja čitati romane Tolkiena; zašto mi igrani serijal Ratovi zvijezda djeluje krajnje djetinjasto … Uvjerljivost stvarnosti i neuvjerljivost priče.
“Dvadeseto će se stoljeće možda pamtiti kao zlatno doba epske i fantastične literature, kad se jednom rasprše mlake magle mekane avangarde. Već je dopustilo pojavu Howarda, Lovecrafta i Tolkiena. Tri radikalno različita univerzuma. Tri stupa “književnosti sna”, koje podjednako prezire kritika i voli publika.
Nije važno. Kritika na kraju uvijek priznaje svoje pogreške; odnosno, preciznije, kritičari na kraju umiru i zamjenjuju ih drugi.”
Michel Houellebecq: “H. P. Lovecraft: Protiv svijeta, protiv života”

Moram priznati da mene osobno Lovecraftove priče nisu ničim očarale niti su me ičim privukle. Zapravo, vrlo je vjerojatno da nikada niti ne bih čuo za tog američkog pisca priča koje leže na granici fantastike i strave, a za koje se kaže da izviru iz svijeta kojim dominira stvarnost nalik na stanje sanjanja, noćnih mora i košmara. Howard Philips Lovecraft (1890 – 1937), poznat kao pustinjak iz Providencea, čovjek koji nikada nije niti napustio Novu Englesku jer nije imao dovoljno novca za putovanje do Europe, koja bi ga zacijelo fascinirala, ako ničim drugim, onda svojom arhitekturom. Kao što rekoh, za Lovecrafta, čije priče me nakon čitanja nisu dodirnule niti očarale, čuo sam proučavajući djelo i bibliografiju francuskog pisca Michela Houellebecqa; suvremenog klasika (rođen 1957.) koji je čitao Lovecrafta još kao tinejdžer te je početkom dvijetisućitih napisao opširan esej posvećen Lovecraftu: Protiv svijeta, protiv života. Bilo je to odavanje počasti, i valjda, osjećaj nekakvog duga prema inspiratoru mladenačkog doba. Jedino što me zapravo privuklo kod Lovecrafta je njegova osobna biografija, način života, i psihologija po kojoj je živio i sebi objašnjavao svijet.
Za mene, sada kao odraslu osobu, Lovecraft-pisac naprosto nije uvjerljiv. Nikakav “Cthulhu” niti strašna bića iz dubina svemira ne mogu me dirnuti. Ne nakon gledanja i obožavanja “Star Trek” serijala; ne nakon “Istjerivača” i nakon saznanja o izvješćima iz Scolea … Niti nakon susreta s obilnom građom o zabilježenim slučajevima UFO koji lete iznad nuklearnih postrojenja. Ne nakon izvješća o otmicama, krugovima u žitu, i malenih predmeta nepoznatog sastava pronađenih u otetima …Ne nakon očaranosti i susreta s opusom Davida Lyncha.
“Prava” stvarnost, koju zavjesa površine odvaja od istine, koju je teže, ali ipak donekle moguće vidjeti, za mene je bila uvijek pravi izazov. Stvarnost, sa svim skrivenim uzrocima i načinima nama nerazumljivih i neprepoznatljivih mehanizama, za mene je bila “prava stvar”. Istina stvarnosti koju treba dokučiti; stvarnost kao ultimativni misterij. “Ono što vidimo tek je posljedica onoga što ne razumijemo” – oduvijek je bila moja deviza.
Proučavanje povijesti da se otkriju pravilnosti i mehanizmi ponavljanja. Stvarnost je velika tajna za onoga tko nema vremena ili strpljenja promatrati dovoljno dugo, pažljivo, duboko ili ustrajno.
U mojem djetinjstvu sanjarenja su bila povezana s dalekim, neotkrivenim krajevima, zemljama, morima, s mirisom određene egzotike … Japan, srednja i južna Amerika; Amazonija … prošlost; drugi ljudi, drugi krajevi. Grčke falange, tržnica u Ateni, hramovi … Cezar, Hanibal, Gali i slonovi … Čitao se Jules Verne, Zane Gray, James Clavell … Naći ono što tražim: zajedničko, ali različito.
Znanstveno zamišljena stvarna budućnost oduvijek me mogla fascinirati; poput sovjetskih SF romana o kozmonautima … Međutim, snovi, čupava i dlakava bića, niti su me fascinirala niti su mi zadavala strah. Na kraju krajeva: čupavo i dlakavo biće koje postoji, ali ne govori, može se naći gotovo u svakom-drugom dvorištu …
Fasciniralo me oduvijek, i plašilo, samo ono što bi moglo biti stvarnost i stvarno … ono što ima potencijal stvarnosti. Ljudska društva i sustavi, poput ovog našeg današnjeg, prizvođačko-industrijskog i bankarsko-profitabilnog, nikada me nisu fascinirali previše. Jer kao što nas povijest uči: ljudski sustavi organizacije i funkcioniranja mijenjaju se: dolaze, odlaze, prolaze, itd. I uvijek su, u pravilu, neopisivo dosadni suvremenicima koji u njima moraju tavoriti iz dana u dan, iz godine u godinu svog života.
Dakle, jasno je: mene samo stvarnost, bila ona prošla ili sadašnja, može fascinirati … naprosto, jer je stvarnost. Kako bih učinio sebi život jasnijim i podnošljivijim, otvorio sam vrata prošlosti kroz proučavanje povijesti. Prošlost je jednako stvarna kao sadašnjost. Po čemu bi sadašnjost (tek jedan malen trenutak u postojanju) mogla biti veća, važnija od prošlosti? Sadašnjost je ništa drugo nego nus-produkt prošlosti. A i sama sadašnjost, velikom brzinom, pretvara se u prošlost. Prošlost je prava pravcata riznica svega što je bilo; pa čak i naviještaja budućnosti.
UFO dokumenti, Biblija; pitanja: Tko je Jahve? Je li Zacharia Sitchin bio u pravu? – prava su pitanja … Tko su bića iz drugih dimenzija? Postoji li zagrobni život i reinkarnacija; što dokazuje terapija hipnotskom regresijom (iznesena u djelu Život prije života, Raymonda Moodyja, jr.) ?
No, tajna, jednom kada se otkrije, uvijek djeluje manja; običnije, gotovo dosadnije, nego prije. Jednog dana, kada se otkrije mnogo toga, i kada se shvate principi funkcioniranja gotovo svega, neće nam preostati drugo nego da se ponovno suočimo sa samima sobom i vlastitim postojanjem, što je ujedno najteži, najizazovniji, ali i najdosadniji zadatak ikad …
Bilo koja, i bilo kakva priča, da bi zaokupila, da bi ponijela, da bi djelovala, mora djelovati autentično i stvarno; granice između priče i stvarnosti moraju biti izbrisane, a to je moguće jedino na planu psihologije iskaza. Pisac, na kraju krajeva, i nije ništa drugo nego manipulator koji preko iskaza manipulira tuđom psihologijom, uz svesrdni pristanak, (pa i traženje) onog koji je uživatelj/korisnik manipulacije …

Ilustracija: http://villains.wikia.com/wiki/Cthulhu_(Lovecraft)

Krunoslav Mrkoci: Božji plan i razočarana ameba

(Referentna literatura: “Razgovor razočarana čovjeka i njegove duše”, staroegipatski tekst, 23. stoljeće pr. Krista)

Kada predugo živiš izoliran, u prirodi, u svom svijetu … Nakon nekoliko dana to ti dosadi pa tražiš neka nova uzbuđenja. Gledaš Dnevnik, Otvoreno, itd… Razmišljaš o glupostima na koje ne možeš utjecati … (Da se razumijemo: sve ono na što ne možeš utjecati i što ne možeš ti osobno učiniti, koristiti i upotrijebiti, je gubljenje vremena, i to jesu gluposti …) Nakon nekog vremena, opet ti je pun … dosta ti je svega, pa se ponovo izoliraš. I tako to ide: potreba, namirenje, zasićenje, bijeg, smirenje, praznina, potreba, itd. … Činjenica je: kada ne bi bilo vanjskog svijeta i svih problema i briga koje nam on donosi, bilo bi nam dosadno. Jedino je istinsko pitanje: kako mi strukturiramo naš odnos prema pojavama iz vanjskog svijeta? Kako se prema njima odnosimo? Koliku im važnost pridajemo? Činjenica je da ništa nema preveliku važnost, pa ni mi sami; jer na kraju sve prođe, a i mi sami umremo.
Jedini literat s kojim se ja donekle slažem i kojeg priznajem je Michel Houellebecq. Dok nisam otkrio Houellebecqa, mislio sam da sam sam u svemiru; sada znam da smo barem dvojica. Iako, moram priznati, premda mu je proza super, duhovita i potiče na razmišljanje, poezija mu se utapa u emocionalnoj jednoličnosti raspoloženja glavnog subjekta. On možda i jest shvatio kako proza ima i može (a možda i mora) imati svoj ultimativan i utilitaran cilj; no, poezija je više poput života koji ne smije nikada dosaditi previše, nego uvijek mora biti raznolik, raznovrstan, prevrtljiv, uvijek drugačiji. Poezija je nalik na hir, pomalo bez cilja: možda uzaludna, ali uvijek – permanentna igra.
Sve i svakoga na svijetu moglo bi se i može se kritizirati. Ne postoji niti jedan sustav niti bilo što, niti jedna osoba koju se ne bi moglo izvrgnuti logičkoj kritici. Sve što postoji moguće je kritizirati i naći nekakve zamjerke. Jedino se smrt ne može kritizirati; nad njom se može jedino tugovati. Ona konačno okončava stvari i bića, i to je to. Zaista, kakve zamjerke možemo naći pojavi smrti? Nikakve. Tim više što znamo da je to prirodan i normalan proces.
Što, pobogu, čovjeku u životu (u njegovim svijetlijim trenutcima) drugo preostaje, osim Uma i pokušaja pronalaženja korisnosti u stvarima, ljudima; u svemu? Pronalaženje korisnosti daje stvarima i životu smisao. Naravno, tu su još cinizam, sarkazam i ironija; kao glavni model odnosa prema svijetu i svemu postojećem, što nas dovodi i do određene doze humora.
Što bi Englezi možda rekli: Ako ne znaš što bi drugo u životu, budi praktičan. U tome ćeš naći barem kakav-takav smisao.
Ako sve što činimo i poduzmemo u životu, i ovako i onako završi smrću; kakva bi trebala biti igra u sredini? Pa možda … vesela. “Budi, draga, vesela!” (Mislim da je to iz Štefice Cvek ili možda iz Melite Žganjer u Tri muškarca?) Ili bi možda ipak trebala biti igra zeznuta, i puna otkrića i otkrivenja?
Kada svijet, i svi, i sve na njemu, ne bi bilo dio velikog Božjeg plana, za ovaj svijet slobodno bi se moglo reći da je sranje i sprdačina od Ničega; prouzročena Ničim, jest Ništa, i ide prema Ničemu. No, međutim kako svijet, pa i ljudi, ipak nisu Ništa nego Nešto, pa svi ti sinkroniciteti koji postoje i ostale podudarnosti; sve to svjedoči da je i ovaj svijet ipak dio velikog Božjeg plana.
Baš je jedne večeri jedna zgodna fizičarka ugodnog glasa govorila na televiziji o tome kako živimo u agresivnom svemiru u kojem nove tvari nastaju neprestanim sudaranjima već postojećih tvari. Pa pomislih kako je ta tvrdnja duboko istinita; na kraju krajeva, i djeca nastaju kao posljedica sudara jednog elementa s drugim.
Čini se kako je u životu sve predodređeno za sudare. Novo uvijek proizlazi iz sudara suprotnosti, iz susreta komplementarnih kontradikcija. Na tragu one: No pain, no game! A ja sam razmišljao samo o tome kako da usporim, i da parkiram na šljunčanom rubu planinske ceste, i da odatle, sa strane, promatram sva ta sranja koja se događaju u tom blatu pored i ispod mene.
No, nisam želio u potpunosti izbjeći igru, nego postupiti pametno, onako kako bi bilo najbolje za mene. Malo manipulirati u svoju korist. To i jest smisao i način igre, zar ne? Manipulacija vještog znalca (koji zna kako stvari stoje) u vlastitu korist? Ako nisi uspio u onom što si htio, i ako nisu stvari ispale onako kako si želio, onda očito ne poznaješ baš sve stvari, principe i detalje stvarnosti; zar ne? Nisi znalac kakvim sam sebe voliš samom sebi predstavljati. A možda ti jednostavno nedostaje ono nešto; jedna važna, presudna komponenta koja uspješne igrače čini uspješnima?
Možda ti nedostaje upravo to: odvažnosti i odlučnosti; spremnost na rizik u nepokolebljivoj posvećenosti cilju. A možda nije ništa od toga. Možda jednostavno trebaš slijediti svoju sudbinu, slušati glas u sebi koji ti govori i motivira te: nadahnjuje te za ono što bi trebao raditi, i kada bi trebao raditi. Glas koji ima razumijevanja za tvoje oklijevanje, nevoljkost; glas koji zna koliko se bojiš lakoće i lakih stvari i rješenja; glas koji zna koliko si čovjek težine, i kako smatraš da su jedine prave i vrijedne stvari i postignuća u životu ona koja si s mukom i teško izborio.
Ne vjeruješ u lake stvari; gade ti se sve lake stvari: laka ljubav, lak seks. Vjeruješ samo u ono što u sebi sadrži neku težinu, i što iza sebe krije određenu složenost ustroja, znanja i vještine. Netko bi, s pravom, rekao da si težak i kompliciran čovjek koji u svemu traži određenu težinu, teret i patnju, napor, kako bi se osjećao živim.
U svakom slučaju, đubre si od čovjeka. Naporan, i sebi i drugima.
I tko zna, kako se netko poput tebe, uklapa i uopće može uklopiti u Božji plan? Naime, ljudima poput tebe, zaista, potrebna je sva Božja moguća pomoć da bi živio, bio sretan (bar malčice sretan), i da bi uopće uspio bilo što u životu napraviti i ostvariti, osim zadovoljenja najosnovnijih tjelesnih potreba. Ukratko: bez Boga kojem se obraćaš, bez tog Jedinstvenog središta, s kojim si povezan, Ti si nitko i ništa; Ti ne postojiš! Tek jebena ameba! Koja diše, jede, i sere.

Foto: www.pexels.com