Arhiva oznaka: Melinda Kostelac

Melinda Kostelac: Prekozemnost 51 – hommage sciroccu i zagubljivost Madonne del Mare

Novi arhiv, depo, knjižnica. Sve one imaju svoju prašinu kojom se sestriniš po znoju kojeg ostaviš po trudu svome, a koja kriju i pokoja bratstva. Jednom kad se zaraziš, nećeš prestati. Ovaj put sam, mudrije, stavila masku na lice, u trendu Azijata, i krenula bezmirisno prelistavati valove kronika po nekadašnjim novinama. To izgleda otprilike ovako; tražiš nešto jako određeno, ali ulaskom u višesatno prelistavanje prekozemni gen se otme stvarnosti, i prelijećeš potpuno prisutno preko sviju tipografskih blagodati jednog davno svršenog vremena. Listanje te preuzme kao kockanje. Stiže mi kolega, oboje smo se složili u jednom – da je ovo bolje od čitanja knjiga. Možda zato nisam voljela udžbenike povijesti. Sve je previše poslagano. Tako to i more ne radi, ono nikad ne miruje. A ja sam Opatijka.

Ispočetka, to znam, listam mehaničkim cinizmom, slugom jedne ruke, koju pokreću suvremeni pejzaži istraživača. Srećom, ono što tražim me stalno vraća u neku nelagodu, koja ruši tu bezvezariju stvarnosne trivijale. Evo me, nalazim se u 1952. godini. I tako listam, opet vraćam sebe u partiture zona A i zona B su se ra-ši-ri-le… Trst je naš, nevolja naša, ženama dijele otkaz…. čestitamo si Prvi maj, ali tih tvornica više nema…. nekih tristotinjak sretnica 1952. zahvaljujući državi prvi put vide more, baš na opatijskoj obali… prevrćem listove, samu sebe… i negdje u bezazlenim rutinama margine te pedesetdruge napokon zapinjem o dno jedne istine. (Istina, ž.r., op.a.)

Teško je bilo kome reći što je to poniranje dok to sami ne probate. Danas ljudi više vole meditaciju putem e-learninga (to je ne slanje, već primanje na daljinu), preferiraju šaranje ili šeranje slika mudrosti, neko vlastito ili tuđe sranje, posebno ne ovo grinjanje.
[“Grinjanje” – u prekozemnosti, proces astralnog diranja u opću prošlost lišenu povijesnog, krčenje rečeničnih znakovlja u slumovima grinja, staništa oku presitnih beštija, kvaziunafantaziasvjedoka, staništa bez granica, u nesavršenoj strukturi papira. Koji se čupa, štoviše, praši, priča, potpuno nijem. Mi ljudi to zovemo novinama. Ha!].

Tja. Kako je bilo za poniranja. Evo ja mogu reći brzo preletite kroz slagarske redove i zapnete o mračnu obalu klišeja, fotografija noći koje vam ima nešto reć’, tako nekako. Prije toga, kao u nekom bordelu, od službenice zatražite tom uveza 1951. Dakle, nećete više zeleni, nego onaj crveni, perverzno sigurni. More smeđežute drvenjače pomičete valovitim listanjem po tragovima ishlapljene gospoštije i radništva, po mjesecima i datumima potpuno druge stvarnosti, koja nas je toliko danas odredila, klase nestaju u mirisima koji vas zaplahnjuje kroz stranice uveza. Mi koji ne znamo cijelu istinu, ili je ne želimo znati, biti ćemo vječni leševi jednog života na Balkanu, kojemu nekakva posveta niš jako ne znači.

1951. moji još nisu došli iz Zagreba niti se susreli. Kakva indigo djeca. Mi nismo niti na obzorju. Moja je nona izbjegla prije toga strijeljanje prijekim sudom jedva jedvice nakon denuncije da je zbijala antidržavne američke vicfraze u Kristal noćnom baru. Crkvu je opkolila nacionalizacija 1949., grade se kosturnice za pogibije junaka i sviju ljudi koji su krvlju popločali sve naše buduće decenije standarda. Uči se recitirati. Ja se jednom, 1980. godine, ljudski smijem histeričnim ispadima plača u razredu, gdje iza crnih, suncem usijanih zastora, u tami, smrdi na učeničke papučice. Neka smrt je isto bila u pitanju, koja je poslije zasrala tuđe živote. 1951. stari su međutim u novinskim spisima izjavili nešto sada prekozmeno puno važnije, ne sjećaju se da je takvo jugo poharalo Kvarner. Današnji stari, koji se miluju zavjetrinom sunca na markatu, kažu da su onda “imali 20 let i da su delali, ča je to, a bilojeibilo, južina i juga još pokler tega”…

Tu se, u drvenjači, naplavina vijesti, spominje također, i jedno mučki obavljeno spašavanje broda u riječkoj luci, ali sve je to poplavljeno novembarskom sablašću osvetoljubivo kobne južine, propasti u valovima, teškim kišama te nadiranja vodostaja i plime. Poslije se sve svodi na inventuru.

I tako samo nestanete u tu južnu noć. Slično kao u snu – budite se čitajući, potpuno svjesni da to ne može biti stvarno, dok sama stvarnost nije previše potrebna, da, tako se nekako lebdi, držite se tog nezahvalnog utega poniranja. Oko mene studenti se znoje i listaju skripte ali više gledaju zaslone i uvojke cure iza hrpe tuđih knjiga. Neki parovi zajedno uče.

Te su se godine, 1951,. te noći i tada veliki teretni brodovi, stare ratne reparacijske pomorske rage, valjali uz luku na moru kao da su ljuske… velika se plima digla. Ljudi se evakuiraju, iseljavaju ili umiru udavljeni po Kalabriji, Siciliji i Pijemontu. More je poludjelo. Uzduž Kvarnera ono nikome nije ostalo dužno. Kamenje od preko tonu valja se kao male plastične loptice u hipnotičkoj reklami za ponudu bankovnog kredita. Srećom, bilo je tada puno manje medija koji sve to mogu odvesti u debilizam objava. Sjećam se jednog takvog, doduše, puno bezazlenijeg jugozapadnjaka, koji smo pred osam godina probdjeli u jedrilici na ulazu prekrcane uvale kod Iloka, otkinulo nam se i jedno sidro. Umrtvljeni odjeci valovnih leševa njihali su nas jednom ledenoznanstvenom amplitudom usred kolovoza pa sam odlučila samo žmiriti. Tamo negdje kod Pule stradali su, te noći, neki ljudi, obijeni o stijenje sa sedammetarskim taktom valova scirocca, kao i njihov nedovršen black charter life. Brodolom mojeg života, apsurdno, naletio je na mene tek tri mjeseci poslije. To vam je onaj moj Studeni, aka ovdje prizvan kao olovni Novembar.
Južina je dakle divljala danima i polupala sve što Drugi svjetski rat nije. Tamo gdje nitko nije naletio na plutajuću bombu, tamo gdje je narav barkajola čuvala nježnu vezu s morem obećavajući se samo ljetu, koje će mu opet dovesti barkefahren i zgodne male, na sve živuće svjedoke, nespremne na predanja, provalila je slana pjena, ruža nepogoda i nesreća, i stvorila se pukotina štete, u koju je provaljivalo moćno more, noćna mora sviju pomoraca. E tu sam negdje u tmastom crnilu tipografskog traga potpuno nestala iz 2016. Eto tako se nestaje.

1951.-2016. – 65 godina? Prvi preduvjet poniranja je istinska ljubav, koja vas je uspjela negdje dobro sjebati. To možete zaključiti ovisno kako izronite (pogledati pod Prekozemnost 10, op.a.) Taj trenutak dobivate vještinu kako ćete gledati, učiniti da u svemu nestanete i ostavite vlastitu svijest da pluta ovaj put, usred obalne scenografije Quarnera. No što tu i koga prizivam?

Iz zabiti zaborava niče zapravo jedna skulptura, koja nije više ničija, posvećena umrlima u grobnici mora, odbačena u svojoj cementnoj eklektičkoj ljepoti nakon što je, nesretnica, pala kao žrtva ovog ciklonalnog juga. To je Madonna del Mare. Svačija, ničija. Ona je danas obris internetske reprodukcijske kulture. I premda kopija zlaćano stoji, ona je srušena.

Ne, nije smetala komunistima. To je jedan od rijetkih spomenika koji objedinjuje istinsku težinu alegorije, vjetra, mora, vjere, nadgrobne baštine, istinsku auru baštinjenja koju su joj, poput velova, treptajima promatrača, polagali slučajni i lokalni namjernici. Ona je posljednji adut akustike jednog samostanskog zavjetnog stanja Abbazie, vjere, ufanja i tuge, koju nije demontirala nekakva ideologija, već priroda mora, kojemu se punih 60 godina obraćala.
Neki kipovi govore više nego ljudi. Postoji more omaglica idiotičkog “citir-ung” mucanja, buncanja i ponavljanja, štake suda koja se čupaju iz surfanja, na to se svi pozivaju, ali nigdje, nigdje nema pravog olujnog juga. Ti ljudi koji znaju, a ne govore, premda znaju, ne znam još što ću s njima. Ostala su nam predanja, usmena, onih koji su danas u Opatiji pokojni. Hvala Majci Božijoj, hrastovom bogu vedskom koji je hranio prve crkvene predodžbe.

Na kraju će mi jednog dana reći; jadnice ti se samo o valove valjaš. Poslije mene će reći; ponirala je pionirski i katkad znanstveno upitne bistrine, jugo je to. Ponirnici će šutjeti u samostanu istine i čekati da odrade jednom svoja začudna svjedočanstva prekozemnog postojanja, mimo slavnih, brendova, ratova, i obala ziheraštva. Oni će isto jednom dočekati to jedno jugo u kojemu će učiti ponirati.
Široko razgledavajte pojavnosti scirocca, kad dođe vrijeme za to. Pikselizirajte si ga kako biste našli poslije kap koja može sve posvjedočiti u eyedropperu.

Madonna mia. Protettici dai noi soli che poveri che non siamo altro.

Foto: www.pexels.com

Melinda Kostelac: Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam.

Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam. Peraje su plavocrne boje. Ispočetka još držim vezu s površinom, ali onda se skine. Preajama dolazim do pijeska na dnu. Zaronila sam brzo. Chapter one, skidam kože sa sebe.
Pijesak mi se zabija u nokte i muti dno pred očima. Tu dolje je Glina. Okus one žbuke u ustima, ispaljeni metak u zidu dnevnog boravka i vrleti spokoja razbijaju se o dna mora, jer tu je hladno. Vrulja se tu negdje provlači, hladno mi je. Ruke su mi naježene. Peraje se povijaju prema površini, more pljuje mjehure prema suncu. Vani je sunce. Tu je hladno ali je i nijemo. Koža mi ritualno blijedi, poput podmornog prekozemnog leša, vidim svoje ruke, to su prsti starog fetusa koji je dugi niz godina po struci nužnosti hvatao porculanske šalice prije pada na pod i ruke koje su podove glancajuć mijenjale. Sjećam se kad sam prvi put gledala pod morem. Kako se stvaraju grobnice? Je li smrt kristalno zrcalo? Postoji li zrcalo koje podrhtava na vrhu neke površine?
Izranjam uz pomoć jakih zamaha peraja. Vani je zrak priljubljen uz Malu gospu, miriši na tek rođeno dijete ljeta. Progutala sam i malo mora. Volim peraje. Posuđujem ih iz svijeta plastike, i drugim ljudima, jer svako toliko moram otići na dno i prisjetiti se jednog zavjeta.. Ljudi koji su mislili da ne volim pričati dolaze po moje peraje. Peraje me tjeraju da brzo plivam i pričam s kupačima. One me brzo odvode na novi dio dna.
Novi dio dna. Novi dio dna.
Dno i dan. Riječ pijesak lako zvuči na obali. Uz more još jedino pijesak pršti jezikom zatomljene povijesti.
Na dnu se cevuli vuku po pijesku kao po ogromnoj muljevitoj pustinji. Na dnu se možeš naježiti od olova trenutne pomisli i najtežih sjećanja. Tražila sam nešto o nasilju i mržnji na mreži, te su mi peraje zapele za slijedeće;
Poštovana Miranda B., oprostite na ovako kasnom odgovaranju, link sam vidjela u nečijoj objavi na drugim stranicama, međutim, možda biste trebali steći valjano saznanje da je zapravo ovo izvorno kupalište jedno od najljepših kulturnih dobara koje je Opatija imala i koje je zauvijek zagubljeno zbog podmetnutog požara. To je bilo za vrijeme države SFRJ, ako nešto o njoj išta znate, a da saznanja nisu izgrađena na apstraktnim medijskim pseudopovijesnim interpetacijama; radije saznanja pokušajte dobiti među ljudima koji su glavni dio svojeg radnog vijeka utkali u taj period i dostojanstveno živjeli a da nisu bili “jeftina radna snaga”, niti im ni na kraj pameti nije bio Dubai, koncept kakvog zagovarate u svom komentaru, izgrađenom na jeftinoj radnoj snazi. Opatija nije Dubai i to velika većina iole obrazovanih ljudi zna. Ovo što je Jutarnji svojevremeno objavio je tek idejna projekcija restitucije jednog kupališta, doduše, u onom obliku koje ponajviše odgovara izvornom izgledu, posljednjoj verziji, kupališta Angiolinabad, izrađene u Beču, od čiste hrastovine, donešene i montirane u velikim dijelovima iz Beča krajem 19. stoljeća u stilu secesije. Replika kupališta čini se ipak se neće dogoditi, možda na Vašu radost, ali nisam sigurna na čije još veselje. Drveno izvorno kupalište nije bilo teško za održavanje utoliko i jer mu nitko nikad nije učinio ništa obzirom da nas za njega vezuju snažne pozitivne uspomene, sve do tog ukletog podmetnutog požara 1989. Kupališne navike su se promijenile ali to ne znači da se kupališni objekt treba u potpunosti podrediti ugostiteljskim uslugama – trebalo bi biti barem uravnoteženo ako ne i obrnuto. Danas, 2015. godine, postoji nejasno prikazan novi projekt koji će u sklopu nove koncesije ovu česticu zagaditi betonskim ruglom koje je daleko od inventivnosti poigravanja između prošlosti i najsuvremenijih riješenja koje nudi današnja arhitektura, a ne odnosi se na nikakve Dubiozabai nebodere.
Manjak saznanja i kulture o suštini Opatije drži ovakve ishitrene komentare u velikoj mentalnoj zabiti kakvu resi “demokracija lupanja komentara”, i možete se samo tješiti da niste jedina. Sumnjam da ste Opatijka, jer takvo što zasigurno ne biste u tom slučaju napisala. S poštovanjem.
Vani je bura. Uzimam peraje i silazim u more. Držim pogled na moru. Do novog dna.
Dno novog dna. Do novog dna. S poštovanjem.

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.

Milan Zagorac & fotografi: Posve intimna Rijeka

Nisam odjednom mogao shvatiti svu tu količinu informacija kojoj sam bio izložen pri fejs streamingu, no sada je posve jasno: ovdje se ispisuje jedna posve intimna, osobna Rijeka, grad koji prelazi granicu samoga fizičkog grada, gdje prepoznatljive točke postaju najprije intimne, da bi se onda rasprsnule u bezbroj novih vlastitih i istovremeno univerzalnih značenja.
Premalo se govori o ovom fenomenu. Patimo od velikih motiva, remek-djela, patimo od kulture hitova i širokih zahvata, popularnosti, “važnosti” i utjecajnosti, a ne postavljamo pritom pitanje baze. Govorio sam o tim fenomenima već u nekoliko postova, čak sam i na Korzo.netu objavio kratki fotoesej, još uvijek premalen da bih obratio pažnju na sve ove intimne, male, osobne, svakodnevne doživljaje, a koji nam se pružaju na društvenomrežnom strujanju.
Slike sam izabrao prema osobnim afinitetima, no to ne znači da sam uvrstio sve, baš sve, jer to jednostavno nije moguće. Kako stvari stoje, vjerujem da ću uskoro imati još cjelovitiju, složeniju, još potpuniju sliku grada. To je priča koja nikad ne završava. U “gradopisu” se, preko manje ili više poznatih mjesta, konačno zrcali taj naš “ja”, a on je podjednako nestalan kao i zrcalna slika. Rijeka tada postaje grad svakoga, bilo njezinih stanovnika, bilo nekoga tko u njoj nije nikada bio.
Nema ovdje egzaltacija, “velikih” i “važnih” motiva koji igraju na našu estetsku slabost, na prvu emociju, na sviđanje i ne sviđanje. Ovo su slike koje zaslužuju dobar san, zapravo snove koji su ih spremni asimilirati. Samo takvi postajemo spremni na još širi i veći i dublji dijalog s drugim, drugačijim, onime koji, ako još i mislimo da nismo, baš jesmo… Ove su slike odrazi u izlozima, u staklima autobusa, fotografije fotografija, eksperiment, često vrlo osviješten, pokušaj, snimanje mobitelskom kamerom, prigušene emocije, a one su često nenamjerne.
Upravo je u toj slučajnosti, u tom trenutku, sažeto sve i ništa… Rijeka kakva stvarno jest…

PS

Kao što sam i najavio u jednom od zadnjih fotoeseja, nastavit ću s predstavljanjima novih autora fotografa. Danas dvije sasvim posebne autorice: Carmela Žmirić i Maja Mishaze. Obje iz Rijeke, obje relativno dobro poznate u svojim kružocima, no manje poznate široj javnosti, autorice su posebnih senzibiliteta, svakako dobrog oka za detalj, ali još više, kao i sve dobre fotografkinje, autorice su unutrašnjih stanja, onih intimnih trenutaka, doživljaja koji se reflektiraju u njima e da bi se ponovo vratili u obliku magične fotografije, psihograma koji inače u neočuđenoj, otuđenoj i tupoj stvarnosti jednostavno ne vidimo.
Carmela je već dugo prisutna. Za one koje zanima više, slobodno pogledajte njezin fotoprofil na Fotozineu. Od ove prve, gotovo ikoničke fotografije u postu jednog zapuštenog, napuštenog, ali svima znanog mjesta do onih infernalnih crvenila poput nekog grada Disa, Carmela diše s ovim prostorima koji se ponovo pretvaraju u vrlo jaka, asocijacijama bogate simbole, a koji će malo koga ostaviti ravnodušnim. Ima Carmela, doduše, i razgledničarskih fotografija, ima i izvanrednih portreta, no ove tu postaju duša grada ovoga trenutka u vremenu i prostoru. Stube koje ne idu nigdje, stube koje zavojito odlaze u ništa, ekstenzije iz ničega u ništa, to su asocijacije koje nas najprije naježe, da bismo ih tek poslije bili u stanju osvijestiti; prolaznici ispod vrpci koje lamataju na ledenom vjetru, odbljesak svjetla u staklenim strukturama… Da, sve su to duševna stanja grada kroz prizmu Carmele Žmirić, autorice koja vam rijetko dopušta da dođete do daha – istovremeno svečana i monumentalna, a s druge strane izrazito intimna – ne pušta vas, ostavlja vas da dvaput promislite poznajete li, ne samo svoj grad, nego i same sebe.

ana marija vizintin1

Ana Marija Vizintin

ana marija vizintin2

Ana Marija Vizintin

biba dunić1

Biba Dunić

biba dunić2

Biba Dunić

biba dunić3

Hazim Begović

borislav božić1

Borislav Božić

borislav božić2

Borislav Božić

borislav božić3

Borislav Božić

carmela ž

Hazim Begović

carmela žmirić

Carmela Žmirić

carmela žmirić2

Carmela Žmirić

dora 3

Dora Božanić

dora bozanic

Dora Božanić

dora bozanic 2

Dora Božanić

Hazim begović

Hazim Begović

hazim bekovic2

Hazim Begović

Jasana Surina

Jasna Šurina

jasna surina

Jasna Šurina

jasna surina2

Jasna Šurina

Maja sindičić

Maja Sindičić

maletić3

Željko Maletić

melinda kostelac

Melinda Kostelac

melinda kostelac 2

Melinda Kostelac

putovanje borislava božića

Borislav Božić

sandra černjul 1

Sandra Černjul

sandra černjul 2

Sandra Černjul

tamara

Tamara Modrić

tamara 1

Tamara Modrić

tamara 4

Tamara Modrić

tanja ljubojević1

Tanja Ljubojević

tanja ljubojević2

Tanja Ljubojević

tanja ljubojević3

Tanja Ljubojević

željko maletić1

Željko Maletić

 

Melinda Kostelac, Biba Dunić i Florian Hajdu

Možda se čini zaista pretenciozno govoriti o trima autorima, živućim ljudima, u terminima povijesnog nadrealizma, no činjenica jest da se asocijacije nameću same od sebe. Svih troje autora, mojih što poznanika, što prijatelja, prije svega su likovnjaci, fotografi, grafičari, slikari, no ja ih poznam zapravo kao vrlo kompozitne, složene umjetnike, i pisce između ostalog, i kao takve ih sustavno promoviram i na stranicama Književnosti uživo. Radi se o književnosti koja je istovremeno i slikarstvo i glazba, o korištenju likovnih izražajni sredstava kako bi se postigla punoća, višedimenzionalnost umjetničkog, ona njezina dubina, širina i visina, ali ne u prostoru, nego u nekom najdubljem, najskrovitijem prekozemlju, kako ti izražama upravo Melinda, na onoj strani svijesti do koje ne dopiremo logikom, radnjom, činjenicama koje logički proizlaze iz razuma, već o onim stvarima koje su dohvatljive, razumljive, jasne, dostižne tek posvemšanjim otvaranjem i klizanjem na površini, koje će tek naknadno izazvati neke, još neutvrđene asocijacije.

Status ovih troje umjetnika je različit, no djelo ih čini sudionicima istoga misterija, onoga misterija razotkrivanja punoće spoznaje koja se zrcali u njihovim kako likovnim tako i poetskim (ne samo proznim) radovima. Njihova likovnost traži interpretaciju u poeziji, a proza traži interpretaciju u slici.

Dok je Melinda sa svoje tri Prekozemnosti (objavljene na Književnosti uživo) doprla do ruba smrtnosti – pa nam samim time najprije izazove aoscijacije neke knjige mrtvih  – ona je istovremeno krajnja životnost, stvarnost iza stvarnosti, vječnost u doslovnom smislu riječi, ali bez neke parsifalske nadmenosti dostizanja cilja kojemu na kraju ne zna postaviti pravo pitanje, već prije jedna skromnost i skrušenost u priznanju da još uvijek traži, iako je na samom rubu svijesti. Njezine prekozemnosti evociraju nadzemnost, nadstvarnosti, superordiniranu stvarnost koja spaja našu svakodnevicu s onim rubnim stanjem duha, dakle, predsmrtnim i posmrtnim stanjem, a da nas ni jednom ne dovede u kolebanje je li ona zaista takva. Ne, kod Melinde je prekozemnost stanje svijesti i duha koje zaista ocrtava ono što čovjek jest kada izađe iz banalnosti svakodnevice, no, posve jasno, to nije neka objavljiva istina svakome, već ona istina na koju čitatelj/gledatelj mora proći određenu predobuku s kojom mu se tek tada olakšava posao. Ne moram ni naglašavati da je to literarizirana/estetizirana struja svijesti itekako osviještene i obrazovane autorice.

Tri fotografije Melinde Kostelac

Na slični nas joyceovski trag navodi i sljedeći autor, slikar i pisac Florian Hajdu, stalno opalescirajući između jedne dechiricovske kolorističke pripovjednost mita (vidljive u prozi) i rudimentarnosti onoga što je svijest stvarno kada je oslobođena okova fenomena (što je u slikarstvu) kada nas nevjerojatno podsjeća na Jacksona Pollocka. Kada čitamo Floranove prozne minijature, kao i kod Melinde, imamo osjećaj da preko njih moramo glisirati, jer opadne li nam brzina čitanja/gledanja, utopit ćemo se u moru konteksta koje nam se nadaje na vanjski vidljivoj površini – riječ je o poetici koja udara u dubinske slojeve svijesti, a nikako u pleksus nekom banalnošću aktualne svakodnevne kritike. Kao i Melinda, i Florian je obrazovan slikar, no proza je način da dobije/da onu drugu dimenziju, nužno pojašnjenje svojega rada koji od svojih čitetalje/gledatelja traži i znanje i otvorenost. I ova je poetika izuzetno libidinalna, suprotno od Melinde koja je tanatografijska, no obje spajaju struju života u njezinoj posvemašnjoj punoći: erotsko/tanatičko dio je istoga, a to je batrganje svijesti iz mediokretitetske svagdašnjice prema zvjezdanom, kozmičkom, univerzalnom principu, oslobodilačkom iz okova u kojem je dominacija tijela i ega zatrpala, prigušila, pridavila druge komponete duše (a znamo iz mitskih/eshatoloških knjiga da ih je barem još pet, od kojih nijedna ne smije biti ignorirana).

Dvije fotografije i jedna slika Floriana Hajdua

Stoga je njihova literatura duboko eshatološka, ona nema onu soteriološku komponentu jer još ne pronalazi spasitelja (odnosno, onaj mitološki zadani kristoliki je izgubljen u golemim količinama osobnog istraživanja), ali predstavljaju one individualne knjigu mrtvih i živih, istine koje su dostupne onkraj istine banalne, (ne samo estetski) bezvrijedne ili manje vrijedne svakodnevnice koja na prvo mjesto stavlja potrebe tijela i ega.

Biba Dunić ovdje je treća i nezamjenjiva komponenta duboko uronjena u mizenabimsku sliku svijeta, ona zrcala koja su svuda oko nje, onaj autentičan govor spoznanje nakon prolaska kroz mračnu šumu ili duboki bunar depresije, a iz kojeg se vratila kao prorok, mistik, lučonoša, govoritelj istine. Za razliku od Floriana i Melinde koji su posve prirodno “opterećeni” likovnim obrazovanjem, utoliko je kod Bibe onaj prostor slobode posve nebranjen, posve otvoren, posve slobodan, pa je na kraju sve u ogledalima, a zrcalne su slike nas upravo mi. Mi se zrcalimo u svemu, dakle, mi smo svi samo zrcalne slike, projekcije onoga što vidimo, sviđalo nam se to ili ne. Ona svijest do kraja relativizira, a oniričko stanje kao i kod prethodnih dvoje autora postaje ultimativna istina. Dok je Melinda primarno inspirirana u području tanatičkog, Florian u prostoru libidinalnog, dotle je Biba i u jednom i u drugom, ona je most, poveznica, gape junction između ovih naizgled nespojivih obala.

Tri mizenabimske slike Bibe Dunić

Svijest/nesvijest, stvarnost/san, apstrakcija/logika, svakodnevica/vječnost sve to u ovih troje autora ukratko dolazi u njihovom djelu koje samim time postaje autentičnom reprodukcijom naše multidimenzionalne prirode, izvor naše metanoie, našeg kapaciteta za shvaćanje iskona, biti, Boga, dubine, struje svijesti, kako vam drago.

Milan Zagorac